.- 6. Šesto predavanje, Dornach, 13. srpnja 1924
U pravim kršćanskim stoljećima postojala su mjesta visokog znanja kao zaostaci misterija. Nije se govorilo o zakonima prirode, već o stvaralačkoj moći božice Nature. Zatim slaba živa veza s duhovnim svijetom nestaje u 7. i 8. stoljeću, ali izvjesna svijest o toj povezanosti nastavila se u pojedinim središtima, čiji je živ, impulzivni rad prestao tek u 12. i 13. stoljeću. Znanje o četiri elementa, planetarnom sustavu, 'kozmičkom oceanu', tajnama 'Ja', njegovano je do prijelaza iz 14. u 15. stoljeće. Škola u Chartres-u, Cluny. Čak i na sveučilištu u Orleansu potkraj trinaestog stoljeća njegovana su učenja ove vrste. Platonisti i aristotelijanci. Početkom 13. stoljeća važna je razmjena ideja o duhovnom svijetu kako bi se ostvarila nova duhovnost na Zemlji. Rezultat je prekrasan sklad duša odozgo i odozdo. Istinsko rozenkrojcerstvo moglo bi djelovati u ovoj duhovnoj atmosferi.
S duhovnog stajališta, naveo sam dva duhovna uvjeta evolucije koji su doveli do antropozofskog pokreta i koji su u određenoj mjeri sadržani u karmi antropozofskog pokreta: ono što je izraženo u nastanku kateketike, u nastanku katekizma s njegovim pitanjima i odgovorima, koji su doveli do vjere koja nije izravno povezana s duhovnim svijetom, te pretvaranja mise u egzoteričnu, koja je u svojoj cjelini, također s obzirom na transsupstancijaciju i pričest, otvorena za sve ljude, čak i nespremne, postalo je dostupno, to jest, izgubilo je karakter drevne misterije. U ova dva zemaljska događaja odigralo se ono što je tada, promatrano iz duhovnog svijeta, dovelo do pripreme unutar duhovnog razvoja na vrlo specifičan način, onoga što će postati duhovno otkrivenje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće: duhovno otkrivenje kako je pripremljeno tijekom vremena, što je moralo doći nakon događaja Mihaela, kao što je moralo doći u vrijeme kada je stara, mračna epoha Kali Yuge došla do kraja, i novo, doba svijetla tek što za čovječanstvo nije svanulo.
Danas imamo treću stvar za dodati. I tek kad pred svoje duše donesemo ova tri duhovna preduvjeta za bilo kakav duhovni razvoj danas i u budućnosti, ova tri duhovna uvjeta koji su bila prikladna za zbližavanje brojnih ljudi i prije nego što su sišli u fizički svijet u posljednjoj trećini 19. stoljeća ili na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, tek kada upoznamo te preduvjete, moći ćemo razumjeti pojedinačne izvan- karmičke događaje koji su se ulili u one živote koji su međusobno povezani u antropozofski pokret.
Poseban odnos prema prirodi i odnos prema duhovnom, koji je danas već razvijen u visokom stupnju, zapravo potječe iz vremena koje je počelo u 14., 15. stoljeću. Prije toga, odnos čovječanstva prema duhovnom bio je bitno drugačiji. Nije se prilazilo duhovnom u pojmovima i idejama, nego u iskustvima koja su ipak prodirala, premda slabo i tiho, ali ipak prodirala, do duhovnog.
Kada danas govorimo o prirodi, imamo nesuštinsku, mrtvu apstrakciju. Kada govorimo o duhu, imamo nešto neodređeno što nekako pretpostavljamo o svijetu, što uokvirujemo u apstraktne ideje i koncepte. Dakle, nije bilo tako da su duše koje se danas okupljaju s čežnjom za duhovnošću, da su imale svoju prethodnu važnu inkarnaciju i u ovoj važnoj prethodnoj inkarnaciji slušale što su im pronicljivi vođe čovječanstva govorili za potrebe njihovih duša.
Prvo što treba u obzir je doba koje seže do 7. ili 8. kršćanskog stoljeća, kada još uvijek imamo slabu vezu između ljudske duše i duhovnog svijeta, doživljaj samog duhovnog svijeta, čak su i ljudska bića koja su imala znanje također imala živi odnos s duhovnim svijetom. A onda imamo doba koje počinje od 7. i 8. stoljeća i traje sve do velike prekretnice u 14. i 15. stoljeću, kada su one ljudske duše koje su živjele na Zemlji u prvim kršćanskim stoljećima, još u onom dobu koje sam opisao, sudjelovale u životu između smrti i novog rođenja.
Ali čak i da nije bilo izravne veze s duhovnim svijetom od 6., 7. ili 8. stoljeća nadalje, htio bih reći da je određena svijest o toj povezanosti ipak našla utočište u pojedinim školama. U području znanja, u pojedinim se školama još uvijek govorilo onako kako se govorilo u prvim kršćanskim stoljećima. I tada je bilo sasvim moguće da odabrani pojedinci prime unutarnje impulse iz načina na koji ljudi govore o duhovnom svijetu, kako bi se bar u nekim trenucima probili u duhovni svijet. I još su postojala pojedina mjesta gdje se podučavalo na način na koji se danas više ne može zamisliti ovakva vrsta nastave.
To je tek došlo kraju u 12. ili 13. stoljeću, a onda se konačno pretočilo, rekao bih, u važan pjesnički komad, s kojim je došao kraj takvom iskustvu, u Danteovoj komediji, 'La divina commedia'. Postoji prekrasno razdoblje ljudskog razvoja u onome što leži prije pojave komedije, jer su tu aktivnosti ovdje, na Zemlji i aktivnost nadosjetilnog svijeta neprestano u međuigri. I jedno i drugo neprestano teče zajedno: jer su ljudi na Zemlji donekle izgubili vezu s duhovnim svijetom, jer oni ljudi koji su živjeli iznad i još su tu povezanost iskusili ovdje na Zemlji, pogled na zemaljsko izazivao je posebno melankolično raspoloženje. Vidjeli su kako tone ono što su i sami doživjeli na Zemlji i nadahnuli su, produhovili pojedince u fizičkom svijetu iz nadosjetilnog svijeta, da se još tu i tamo može formirati središte za ljudsku povezanost s duhovnošću.
Neka nam bude jasno – na to sam ukazao prethodnih godina ovdje – da je sve do 7. i 8. stoljeća, kao posljedica predkršćanske inicijacije, kršćanstvo bilo prihvaćeno na mjestima koja su barem bila mjesta velikog znanja, naprimjer zaostali misteriji. Bilo je to da su se ljudi pripremali, isprva ne u školi, nego kroz tjelesni i duhovni odgoj usmjeren na duhovno, da se otkrije trenutak u kojem mogu mirno sagledati duhovno u ljudskom okruženju na Zemlji. Zatim bi se zagledali u carstvo minerala, carstvo biljaka i sve što živi u životinjskoj, ljudskoj oblasti. A onda su vidjeli kako izbija aura i ponovno se oplođuje iz kozmosa, duhovna- elementarna bića koja su živjela u svoj prirodi.
I tada im se prije svega ukazala 'boginja Natura' – kao biće kojemu su se obraćali kao drugom čovjeku, ali kao biću više vrste. Ono što su vidjeli pred sobom bila je boginja, ne mogu reći osobno, ali u punom sjaju. Nije se govorilo o apstraktnim zakonima prirode, govorilo se o stvaralačkoj moći boginje Nature, koja je posvuda u prirodi.
Ona je bila metamorfoza stare Proserpine. Ona je bila stvaralačka božica s kojom se na neki način trebao povezati onaj koji je tražio znanje, koje mu se ukazalo u svakom mineralu, u svakoj biljci, u svakoj životinji, pojavilo se iz oblaka, pojavilo se iz planina, pojavilo se iz izvora. Osjećali su ovu božicu, koja radi iznad i ispod zemlje naizmjence zimi i ljeti: ona je pomoćnica tog božanstva o kojem govore evanđelja, ona je izvršna božanska moć.
A kada je takvu osobu, koja je težila znanju, ova božica dovoljno poučila o mineralnom, biljnom i životinjskom svijetu, kada ga je upoznala sa živim silama, tada je kroz nju naučio spoznati prirodu četiri elementa: zemlja, voda, zrak, vatra. I upoznao je kako ta četiri elementa, zemlja, voda, zrak i vatra, koji se konkretno izlijevaju po svijetu, talasaju i tkaju unutar područja minerala, životinja i biljaka. I osjetio je sebe utkanog sa svojim eterskim tijelom u tkanju zemlje s njegovom težinom, vode s njenom snagom oživljavanja, zraka sa svojom snagom osjećaja, vatre sa njenom snagom da osvijetli 'Ja'. Čovjek se osjećao utkanim u to. Smatrao je da je ta pouka dar od božice Nature, nasljednice, metamorfoze Proserpine. A učitelji su se pobrinuli da učenici steknu predodžbu o tom živom općenju s Bogom ispunjenom, s Bogom potkrijepljenom prirodom, proniknuvši sve do tkanja i života elemenata.
Zatim, nakon što su učenici bili spremni, upoznali su ih s planetarnim sustavom. I naučili su kako znanje o ljudskoj duši proizlazi iz znanja o planetarnom sustavu: naučite prepoznati kako zvijezde lutalice lelujaju na nebu, tako da naučite prepoznati kako vaša vlastita duša djeluje, tka i živi u vama. To je stavljeno pred učenike.
A onda su se upoznali s onim što se zvalo 'Veliki ocean'. Ali ovaj ocean je bilo kozmičko more koje je vodilo do planeta, od zvijezda lutalica do zvijezda stajaćica, do nepomičnih zvijezda.
Tako što su mogli upoznati tajne zvijezda stajaćica, prodrli su u tajne 'Ja'.
Danas se zaboravlja da su postojale takve upute. Ali takve su upute bile tu. A takva se živa spoznaja njegovala u zaostalim misterijama sve do 7. ili 8. stoljeća. I kao učenje, kao teorija, kultiviralo se do prijelaza iz 14. u 15. stoljeće, o čemu sam tako često govorio. I možemo pratiti na pojedinim mjestima gdje su se takva učenja njegovala kako su ta stara učenja živjela, doduše s najvećim mogućim poteškoćama, doduše gotovo mrtva do pojmova i ideja, ali ipak toliko živih pojmova i ideja da su ipak mogle u pojedinim ljudima osvijetliti pregled svega o čemu sam govorio.
U 11. ali posebno u 12. stoljeću, proširivši se na 13. stoljeće, postojala je zaista divna škola u kojoj su bili učitelji koji su vrlo dobro znali kako su u prethodnim stoljećima učenici vođeni da iskuse duhovno. Bila je to velika škola Chartres, u koju su se slijevali sva gledanja koja su proizašla iz te duhovne vitalnosti koju sam opisao.
U Chartresu, gdje se i danas može pronaći to divno remek-djelo arhitekture, bio je prije svega tračak još uvijek žive mudrosti Petra od Compostelle, koji je radio u Španjolskoj, koji je u Španjolskoj njegovao živo, tajanstveno kršćanstvo, koje je još uvijek govorilo o Kristovoj pomoćnici, Naturi, koja je još uvijek govorila o tome da samo onda, kada je ova Natura uvela čovjeka u elemente, u svijet planeta, u svijet zvijezda, da tek onda čovjek postaje zreo, da upozna sedam pomagača, opet ne mogu reći tjelesnih, nego duhovnih pomagača, koji nisu apstraktno- teoretski pred ljudskom dušom, nego kao žive božice: gramatika, dijalektika, retorika, aritmetika, geometrija, astronomija, glazba. Učenici su ih upoznali kao žive, božansko- duhovne likove.
Pa, oni koji su bili oko Petra od Compostelle govorili su o takvim živim figurama. Učenje Petra od Compostelle zračilo je u školi iz Chartres-a. U ovoj školi u Chartres-u predavao je, naprimjer, Bernard od Chartres-a, koji je nadahnuo svoje učenike time što iako im nije više mogao pokazati božicu Naturu ili božice sedam slobodnih umjetnosti, ali koji je o njima govorio s takvom živahnošću da su pred njima barem bile dočarane slike mašte, da je u svakom nastavnom satu znanost postala svijetla umjetnost.
Tada je podučavajući Bernard Silvestrus, u njegovim snažnim opisima, pustio da se ono što je drevna mudrost pojavi pred učenicima. Iznad svega, poučavao je Ivan od Chartres-a, koji je govorio o ljudskoj duši na gotovo grandiozno nadahnut način; ovaj Ivan od Chartres-a, koji se zvao u John Salisbury, razvio je stavove u kojima se bavio Aristotelom, aristotelizmom. Na posebno povlaštene učenike utjecalo se tako da su stekli uvid da takvo učenje kakvo je bilo u prvim kršćanskim stoljećima, više ne može postojati na Zemlji, da ga zemaljska evolucija više ne može podnijeti. Učenicima je jasno stavljeno do znanja: postoji stari, gotovo vidoviti uvid, ali blijedi. Možete znati samo o dijalektici, retorici, astronomiji, astrologiji, više ne možete vidjeti božice sedam slobodnih umjetnosti, jer Aristotel, koji je već u antici bio upoznat s konceptima i idejama petog post- atlantskog doba, mora nastaviti raditi.
I s nadahnjujućom snagom ono što je tako podučavano u školi u Chartres-u, također se transplantiralo u klinijevski red, i bilo sekularizirano u onome što je odredio opat klinijevaca, Hildebrand, koji je tada postao papa Grgur VII; ali s izvanrednom čistoćom ta je doktrina propagirana u školi u Chartres-u, i u tim doktrinama zasjalo je dvanaesto stoljeće. A posebno je bio jedan koji je zapravo nadmašio sve ostale, koji je, mogu reći, u idealnom nadahnuću, poučavao misterije sedam slobodnih umjetnosti u njihovoj povezanosti s kršćanstvom u Chartres-u: Alanus de Lille.
Alanus de Lille, gotovo je nadahnuo studente u Chartres-u iz 12. stoljeća. Imao je sjajan uvid u činjenicu da u narednim stoljećima Zemlja više neće moći imati koristi od onoga što se naučavalo na takav način, jer to nije bio samo platonizam, to je bilo učenje o misterijama predplatonskog razdoblja, samo da je to gledanje apsorbiralo kršćanstvo. A za one za koje je očekivao da će razumjeti, podučavao je Alanus iz Lille-a tijekom svog života: sada aristotelovski obojeno znanje mora neko vrijeme raditi na Zemlju, s oštrim konceptima i idejama. Jer samo se tako može pripremiti ono što se mora vratiti kao duhovnost u kasnijem vremenu. Nekima danas može izgledati suhoparno čitajući literaturu tog vremena, ali nije suhoparno ako se može baciti pogled na ono što je stajalo pred dušama onih koji su predavali i radili u Chartres-u. Taj osjećaj povezanosti sa živim bogovima sedam slobodnih umjetnosti ima živo djelovanje, čak i u poeziji koja je izvirala iz Chartres-a. A u pjesmi 'La bataille des VII arts', koja duboko prodire za one koji je razumiju, osjećamo duhovni dah sedam slobodnih umjetnosti. Sve je to djelovalo u 12. stoljeću.
Sve je to, vidite, tada živjelo u duhovnom ozračju, sve je to još na neki način bilo afirmirano. Sve je to još uvijek bilo vezano za škole koje su još postojale u Sjevernoj Italiji, u Italiji općenito, u Španjolskoj, ali je njihovo postojanje bilo vrlo sporadično. Ali se na živ način širilo različitim duhovnim strujama Zemlje. A potkraj dvanaestog stoljeća na sveučilištu u Orleansu bilo je mnogo toga gdje su se kultivirale neobične doktrine u tom smjeru, gdje je bilo mnogo inspiracije iz škole u Chartres-u.
A onda se jednog dana dogodilo da je dolje u Italiji jedan veleposlanik koji je bio u Španjolskoj, tada pod velikim povijesnim dojmom, dobio nešto poput svojevrsne sunčanice, i sve što je dobio u ovoj školi kao pripremu, pojavilo se pred njim kao moćno otkrivenje: vidio je ono što je čovjek mogao vidjeti pod utjecajem živog principa znanja, gdje je vidio moćnu uzdižuću planinu i sa svime od minerala, biljaka i životinja, gdje se pojavila božica Natura, gdje su se pojavili elementi, gdje se pojavljuju planeti, gdje su se pojavile božice sedam slobodnih umjetnosti, gdje se Ovidije tada pojavio kao glavni učitelj – opet je pred ljudskom dušom stajala ona moćna vizija, koja je tako često stajala pred ljudskim dušama u prvim stoljećima kršćanstva. Bila je to vizija Brunetta Latini, koja je prešla na Dantea i iz koje je proizašla Danteova Komedija.
Ali nešto drugo dogodilo se svima onima koji su radili u Chartres-u kada su prošli kroz vrata smrti i, prošavši kroz vrata smrti, ušli u duhovni svijet. Bio je to važan duhovni život koji su vodili Petar od Compostelle, Barnard od Chartres-a, Bernard Silvestrus, Ivan od Chartres-Salisbury, Henri d'Andeli koji je napisao pjesmu 'La bataille des VII arts', ali posebno Alanus od Lilla. Na svoj način napisao je knjigu Contra Haereticos i tako se okrenuo protiv heretika u kršćanskom smislu iz starog gledanja, ali upravo iz pogleda na duhovni svijet.
I sada su sve ove pojedinačne duše, koje su zadnje radile u odjecima stare mudrosti, mudrosti u punom duhovnom svijetlu, sada ušle u duhovni svijet: taj duhovni svijet u kojem su se nalazile najvažnije duše koje su se pripremale za zemaljsko postojanje, koje su se uskoro trebale spustiti u zemaljsku egzistenciju, kako bi radile u smislu da se tada može dogoditi prekretnica koja se dogodila u 14. i 15. stoljeću.
Ovdje pred nama imamo duhovni život, dragi moji prijatelji: posljednji velikani škole u Chartres-u upravo su stigli u duhovni svijet. Oni pojedinci koji su započeli vrhunac skolastike još su uvijek bili u duhovnom svijetu. A jedna od najvažnijih razmjena ideja iza kulisa ljudskog razvoja dogodila se početkom 13. stoljeća između onih koji su još uvijek nosili stari platonizam škole u Chartres-u u nadosjetilni svijet i onih koji su se pripremali za nošenje aristotelizma kao velikog prijelaza za stvaranje nove duhovnosti koja je trebala ući u evoluciju u budućnosti.
Došlo je do dogovora, da su upravo ti pojedinci, koji su potekli iz škole Chartres, rekli onima koji su se spremali sići u osjetilno- fizički svijet i njegovati aristotelizam u skolastici kao pravi element doba: za nas rad na Zemlji za sada nije moguć, jer sada Zemlja nije u takvom stanju da bismo mogli kultivirati znanje za živi način. Ono što smo još mogli kultivirati kao posljednji nositelji platonizma sada mora biti zamijenjeno aristotelizmom. Ostajemo ovdje gore. I tako su duhovi Chartres-a ostali u duhovnom svijetu, a da nisu ušli u značajne inkarnacije na Zemlji. Ali oni su odigrali moćnu ulogu u oblikovanju one grandiozne imaginacije koja se oblikovala u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, o kojoj sam govorio.
Radili su u potpunom skladu s onima koji su prvi sišli na Zemlju sa svojim aristotelizmom. A to je bio posebno Dominikanski red, koji je sadržavao pojedince koji su, mogu reći, u ovoj vrsti nadosjetilnog dogovora s duhovima Chartres-a, koji su se, takoreći, složili s njima: "Spuštamo se kako bi dalje njegovali znanje u aristotelizmu. Vi ostanite gore. Također ćemo moći ostati u kontaktu s vama na Zemlji. Platonizam za sada ne može cvjetati na Zemlji. Ponovno ćemo vas pronaći kada se vratimo i kada bude trebalo pripremiti vrijeme kada će se, nakon što Zemlja prođe kroz skolastički razvoj aristotelizma, duhovnost ponovno moći razvijati zajedno s duhovima Chartres-a".
Bilo je to od dubokog značaja, naprimjer, kada je Alanus iz Lille-a – kako su ga zvali tijekom njegove zemaljske egzistencije – poslao iz duhovnog svijeta učenika kojeg je podučavao u duhovnom svijetu, da razjasni sve nepodudarnosti koje su mogle postojati između platonizma i aristotelizma, ali na način da iz tadašnjeg skolastičkog načela može proizaći sklad. I tako, posebno u 13. stoljeću, da bi se rad onih koji su bili na Zemlji u dominikanskoj halji i onih koji su ostali tamo na onom svijetu mogao spojiti, budući da u početku nisu mogli pronaći zemaljska tijela da izraze svoju posebnu vrstu duhovnosti, koja nije mogla doći dolje u aristotelizam.
I u 13. stoljeću došlo je do prekrasne interakcije između onoga što se dogodilo na Zemlji i onoga što je dotjecalo odozgo. Često ljudi koji su radili na Zemlji nisu bili ni svjesni te suradnje, ali tim su više bili svjesni oni koji su radili s druge strane. Bila je to živa suradnja. Moglo bi se reći: princip misterija popeo se na nebo i pustio svoje sunčane zrake da padaju na ono što je bilo na Zemlji.
To je ulazilo i u detalje, i posebno se može pratiti u detaljima. Alanus iz Lilla mogao je ići toliko daleko u vlastitom zemaljskom razvoju kao učitelj u Chartres-u da je u određenoj dobi obukao haljinu cistercita i postao cistercitski svećenik. A u cistercitskim redovima se u to vrijeme sklonila posljednja religijska praksa kako bi probudila platonizam, platonistički pogled na svijet zajedno s kršćanstvom.
Način na koji je poslao učenika izražava se u činjenici da je tog učenika poslao kako bi dominikanski red nastavio djelovati po zadatku da bi trebao prijeći na aristotelizam. Prijelaz koji je tu bio, izražen je osobito izvana izvanrednim simptomom: taj učenik, odnosno učenik u nadosjetilnom svijetu, Alanus ab Insulis-a, prvo je na Zemlji nosio cistercitsku haljinu, a kasnije ju je zamijenio za dominikansku haljinu.
Tu imamo individualnosti koje su djelovale zajedno na nadosjetilno- osjetilni način tijelom 13. stoljeća i nešto u 14. stoljeću: utjecajne kasnije skolastike i njihove učenike, ljudske duše koje su dugo bile povezane jedna s drugom, ali povezane i s velikim duhovima škole Chartres.
Tu imamo, mogu reći, taj veliki, moćni povijesni plan koji je bio takav da bi se oni koji nisu bili u stanju sići na Zemlju u aristotelizam spasili u duhovnom svijetu iznad, kako bi čekali da bi drugi, koji su bili blisko povezani s onima koji su ostali, mogli dalje na Zemlji nastaviti kultivirati one ideje i koncepte koji potječu od aristotelizma. Bilo je to stvarno kao razgovor gore-dolje, od duhovnog svijeta do zemaljskog, od zemaljskog do duhovnog svijeta, u ovom 13. stoljeću.
U ovoj duhovnoj atmosferi moglo je djelovati samo istinsko rozenkrojcerstvo.
A onda, kada su oni koji su se spustili da daju poticaj aristotelizmu, takoreći, izvršili svoju zadaću na Zemlji, i oni podignuti u duhovni svijet, tada je u duhovnom svijetu došlo do suradnje, moga bih reći, između platonista i aristotelovaca. Oko njih su se našle one duše o kojima sam govorio: duše dviju skupina koje sam spomenuo.
Tako da se na određeni način ulijevaju u karmu antropozofskog pokreta, imamo široko sljedbeništvo u Chartres-u i živimo u učenju svih onih duša koje su sa sobom ponijele jednu ili drugu od dvije struje o kojima sam ovdje govorio posljednjih dana – to je veliki krug, jer u tom krugu žive mnogi koji još nisu pronašli put do antropozofskog pokreta. Ali istina je da je raznim iskustvima pripremljeno ono što danas nalazimo na polju antropozofije.
Nešto čudno dogodilo se cistercitskom redu, naprimjer, kada je Alanus ab Insulis, Alan iz Lilla, obukao cistercitski habit i postao cistercitski svećenik sa svojim platonizmom. Taj element zaista nije nikada napustio cistercitski red. I mogu reći – jer zašto se male osobne primjedbe ne bi iznijele u takvom kontekstu kao što je sada ovaj ovdje, a koje ne mogu ući u 'Moj život' – moram reći: ono što bi me trebalo naučiti prepoznati mnoge veze u tom smjeru – druge veze su došle iz potpuno drugih smjerova – bilo je to da se u svom životu do Weimarskog razdoblja nisam mogao riješiti pogleda na cistercitski red, a opet sam na neki način držan podalje od cistercitskog reda. Odrastao sam, da tako kažem, u sjeni cistercitskog reda koji ima važne ogranke oko Wiener-Neustadt-a. Svećenici cisterciti bili su ti koji su odgajali većinu mladih ljudi u kraju gdje sam odrastao. Uvijek sam ispred sebe imao haljine cistercitskog reda, bijelu haljinu, bijeli habit s crnom trakom oko sredine, mi to zovemo štola. A da sam o takvim stvarima imao priliku govoriti u 'Moj život', rekao bih: sve, u mom djetinjstvu je zapravo težilo da ne prođem kroz školovanje kroz koje sam prošao, kroz Wiener-Neustadt Realschule, nego kroz gimnaziju. Tada je to još bila cistercitska gimnazija. A sile koje su me istovremeno privlačile i držale podalje bile su neobične.
I opet, cijeli krug redovnika koji su predavali teologiju, na sveučilištu u Beču, koji je bio oko Marie Eugenie delle Grazie, činili su cisterciti. Imao sam najintimnije teološke razgovore, najintimnije razgovore o kristologiji s cistercitima. Ovo samo napominjem, jer to daje boju pogledu na dvanaesto stoljeće, kada je Chartres cvjetao s cistercitskim redom. Jer u izvanrednoj erudiciji cistercita, koja je tako privlačna, ipak je bilo nečega, iako korumpirano, od čari Chartres-a. Cisterciti, koje sam dobro poznavao, istraživali su važne stvari o različitim stvarima. A najvažnije su mi bile stvari gdje sam mogao reći: doista nije moguće da su se oni koji su bili učenici Chartres-a ovdje inkarnirali, ali je već iz prizora bilo vidljivo da su se neki od pojedinaca koji su bili povezani sa školom u Chartres-u – ako je mogu tako nazvati – nakratko utjelovili u ljude koji su nosili cistercitski habit. Želim reći, odvojeno tankim zidom, ono što je pripremljeno na način na koji sam opisao, uvijek je djelovalo na Zemlji, a što je potom dovelo do velike promjene u prvoj polovici 19. stoljeća. I bio mi je vrlo čudan razgovor kojeg sam naveo u 'Mom životu', o Kristovoj prirodi, a koji sam vodio s cistercitskim svećenikom, ne u kući, nego kada sam izlazio iz kuće delle Grazie, koji je zapravo vođen, ne s današnjeg dogmatsko- teološkog gledišta ili sa stajališta neoskolastike, već je vođen produbljivanjem u ono što je nekad bilo, s aristotelovskim konceptualnim konturama, ali i platonističkim propitivanjem.
Ono što je trebalo nastati s antropozofijom, zasjalo je kroz događaje tog vremena, premda na tajanstven način; zasjalo je, ali ne kroz ljudsku dušu upregnutu u jednu ili drugu denominaciju ili socijalnu struju, nego kroz ono čime je ova ljudska duša povezana, kao s velikim duhovnim strujama, koje djeluju na Zemlji. Između osvita doba Mihaela i kraja Kali Yuge, zaista je moguće prepoznati, kako duh vremena govori na razne načine u raznim područjima pojedinim ljudima, tako da je to izazvalo evociranje antropozofskih objava. Moglo se vidjeti kako ova antropozofija nastaje na živ način poput bića koje se mora roditi, ali koje počiva kao u majčinoj utrobi u onome što je pripremila škola u Chartres-u iz prvih kršćanskih stoljeća na Zemlji, i koja se potom proširila u nadosjetilno, i surađujući s onim što je nastavilo djelovati na Zemlji u aristotelovski obojenoj obrani kršćanstva.
Tada je iz onih impulsa koje nalazimo u 'Contra Haereticos' Alanusa od Lilla, nastalo nešto poput 'Summa fidei catholicae contra gentiles' Tome Akvinskog. I tako je onda došla ona crta vremena koju vidimo na svim slikama gdje dominikanski crkveni učitelji gaze Averroes-a, Avicenna-u, druge, i to označava živu obranu duhovnog kršćanstva, ali ujedno i prijelaz u intelektualno.
Ne mogu, dragi moji prijatelji, teoretizirajući predstaviti ono što je činjenični svijet, jer bi svaki teoretizirajući način učinio stvar blijedom, dosadnom. Htio sam pred vašu dušu staviti činjenice od kojih bi se trebalo osjetiti na što pada pogled kada se želi pogledati one duše koje su prije svoje sadašnje zemaljske egzistencije, prošle duhovnu egzistenciju između smrti i novog rođenja na takav način, na koji su na Zemlji imali čežnju za antropozofijom.
U svijetu, suprotne stvari rade zajedno kako bi stvorile cjelinu. A danas, one duše koje su djelovale u velikoj školi u Chartres-u u 12. stoljeću, i one koje su s njima bile povezane preko jedne od najvećih duhovnih zajednica, ali u nadosjetilnom svijetu početkom 13. stoljeća – duhovi iz Chartres-a sada rade zajedno s onima koji su, povezani s njima, tada njegovali aristotelizam, bez obzira rade li jedni ovdje na Zemlji, a drugi još ne mogu sići, namjeravajući ostvariti novo duhovno doba u razvoju Zemlje. Sada je na njima da prikupe duše koje su s njima dugo povezane, da prikupe duše s kojima se može utemeljiti duhovno doba, kako bi u relativno kratkom vremenu, na neki način unutar inače umiruće civilizacije, ostvarili mogućnost da duhovi Chartres-a iz 12. stoljeća i duhovi povezani s njima iz 13. stoljeća, rade zajedno u zemaljskim inkarnacijama, tako da mogu raditi zajedno na Zemlji, mogu zajedno raditi na kultiviranju duhovnosti unutar civilizacije, koja bi inače plovila u propadanje.
Namjere koje se danas, da tako kažem, njeguju – ne na Zemlji, želim reći, nego između neba i Zemlje – želio sam ovako okarakterizirati. Uronite u ono što leži u tim namjerama, i osjetiti ćete, kao živ utjecaj na vaše duše, duhovnu pozadinu, onoga što mora biti u prvom planu kada se ljudske duše slijevaju u antropozofski pokret.