.- 7. Sedmo predavanje, Dornach, 28. srpnja 1924
Manipulacija inteligencijom od strane osobnosti vodi čovjeka do slobodne volje. Kozmička inteligencija slijevala se s nebesa na Zemlju u prvim kršćanskim stoljećima do 8. i 9. stoljeća. Skolastika: borba čovjeka za jasnoću inteligencije koja teče dolje. U nju se može integrirati duša svijesti. Rozenkrojcerska mudrost se sastojala u tome da se za ove činjenice ima određena jasnoća razumijevanja. U domeni Sunca, Mihael je oko sebe okupio duše koje su se tada, početkom 15. stoljeća, ujedinile u nadosjetilnu školu Mihaela. Od tada bi se mihaelički trebalo razvijati kroz vlastitu inteligenciju ljudske duše, sve dok na kraju 19. stoljeća ne započne novo doba Mihaela. Velika kriza od početka 15. stoljeća do danas je borba Ahrimana protiv Mihaela. Ahriman želi bivšu kozmičku inteligenciju učiniti potpuno zemaljskom. Prijelaz kozmičke inteligencije u čovjekovu živčanu i osjetilnu organizaciju doživljava se iz duhovnog svijeta poput grmljavine. Takav se događaj posljednji put zbio u atlantsko vrijeme kada je kozmička inteligencija, iako je ostala kozmička, zauzela ljudska srca. Sada čovjek glave, mora ponovno postati čovjek srca, kroz produhovljenje intelekta.
Ovo predavanje, kao što pretpostavljate, mora biti nastavak razmatranja koja su ovdje iznesena o unutarnjem razvoju u karmi antropozofskog društva. Pratili smo događaje u fizičkom i nad- fizičkom svijetu koji su u osnovi onoga što antropozofija trenutno želi objaviti svijetu. Znamo, dragi moji prijatelji, da smo u posljednjih nekoliko desetljeća vidjeli dvije važne prekretnice u tijeku ljudskog razvoja, posebno u posljednjih nekoliko desetljeća. Jedna prekretnica je ona na koju sam često skretao pozornost: istek takozvanog mračnog doba krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Nasuprot dobu tame započelo je doba svijetla. Znamo, naravno, da je ovo mračno doba dovelo do stanja duše koje zatvara duhovne oči pred nadosjetilnim svijetom. Znamo da je u davnim vremenima ljudskog razvoja općenito bilo stanje čovjeka da gleda u duhovni svijet, čak i ako je to bilo nalik na snove, čak i ako je bilo više ili manje instinktivno. Sumnjati u stvarnost duhovnog svijeta bilo je sasvim nemoguće u starija vremena čovjekove evolucije. Ali da se to stanje nastavilo, da je čovječanstvo živjelo u tom instinktivnom gledanju u duhovni svijet, onda se ono što se može nazvati inteligencijom pojedinog čovjeka, ne bi pojavilo, manipulacija intelektom, rezoniranje, od strane pojedinca. A to je povezano s onim što čovjeka vodi do slobodne volje. Jedno je nezamislivo bez drugog.
U tom nejasnom, instinktivnom stanju doživljavanja duhovnog svijeta kakav je nekad postojao, čovjek ne može postići slobodu. Niti može postići ono neovisno mišljenje koje se može nazvati korištenje inteligencije od strane pojedinca.
I jedno i drugo je moralo doći u jednom trenutku: slobodna osobna upotreba inteligencije, sloboda ljudske volje. Zbog toga je izvorni, instinktivni uvid u duhovni svijet morao potamniti za ljudsku svijest. To je sve postignuto, ako ne sasvim jasno za svakog pojedinog čovjeka, onda barem za čovječanstvo općenito; tako da je s krajem 19. stoljeća ovo mračno doba, koje zamračuje duhovni svijet, ali otvara korištenje inteligencije i slobodne volje, završilo. Ulazimo u doba u kojem se pravi duhovni svijet ponovno približava ljudima, putevima kojima je to moguće.
Zasigurno se može reći: ovo doba nije počelo na blistav način. Kao da su samo prva desetljeća 20. stoljeća, donijela sve loše što je ikad čovječanstvo doživjelo tijekom povijesti. Ali to u ljudskoj evoluciji uopće ne priječi mogućnost prodiranja u svijetlo duhovnog života. I zato su ljudi jednostavno, mogu reći, kao po inerciji, zadržali navike mračnog doba, da one sežu u 20. stoljeće i da izgledaju gore nego prije baš zato jer bi istina mogla postati jasnija, kada su bile opravdane, u mračnom dobu Kali Yuge.
Sada, također znamo da je ovo okretanje cijelog čovječanstva prema dobu svjetla bilo pripremljeno početkom doba Mihaela krajem 1970-ih. Pogledajmo što to znači da je vrijeme Mihaela počelo u posljednjoj trećini 19. stoljeća.
Moramo shvatiti da baš kao što smo okruženi s tri carstva vanjske prirode, mineralnim carstvom, carstvom biljaka i životinjskim carstvom, u fizičkom- čulnom svijetu, da nas u duhovnom svijetu okružuju viša carstva, koja nazivamo područje hijerarhija, koja smo već opisali u raznim kontekstima. Kao što silazimo u životinjsko carstvo kada od čovjeka silazimo u carstva prirode, kada se uspinjemo u nadosjetilno dolazimo u oblast anđela. Anđeli imaju zadatak voditi i štiti pojedince dok idu od zemaljskog života do zemaljskog života. Tako da zadaci koji se javljaju u duhovnom svijetu u odnosu na pojedinačna ljudska bića, padaju na bića iz oblasti anđela.
Ako se onda popnemo u carstvo arhanđela, ti arhanđeli imaju najrazličitije zadatke. Ali jedan od tih zadataka je, usmjeravanje temeljnih tendencija niza uzastopnih razdoblja u odnosu na ljudska bića. Tako je oko tri stoljeća, sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, trajalo ono što se može nazvati vladavinom Gabrijela. Za one koji razvoj čovječanstva ne gledaju površinski, kao što je to danas uobičajeno, nego u dubinu, tada su se silno značajni impulsi za događaje u čovječanstvu prenijeli na one sile koje se može nazvati nasljednim silama. Nikada snage fizičkog nasljeđa koje su djelovale kroz generacije, nisu bile tako značajne kao u posljednja tri stoljeća, prije posljednje trećine devetnaestog stoljeća.
To je bilo izraženo činjenicom da je problem nasljeđivanja u 19. stoljeću postao gorući problem, da je čovječanstvo osjetilo kako duševne i duhovne osobine ljudi ovise o nasljeđu. Na kraju se naučilo osjećati, da je ono što upravlja ljudskom evolucijom u 16., 17. i 18. stoljeću i velikim dijelom 19. stoljeća, poput zakona prirode.
Tijekom tog vremena čovjek je u svoj duhovni razvoj unosio one osobine koje je naslijedio od svojih roditelja i predaka. Tada su ove osobine vezane uz fizičku reprodukciju postale osobito važne. Opet, vanjski znak toga je interes koji su ljudi krajem 19. stoljeća pokazivali za pitanja reprodukcije, i općenito za sva pitanja spolnosti. U spomenutim stoljećima najvažniji duhovni porivi dolazili su do čovječanstva na način da su se nastojali ostvariti fizičkim nasljeđivanjem.
U potpunoj suprotnosti s time je doba u kojem Mihael usmjerava čovječanstvo, koje je započelo krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u kojem se nalazimo, i koji povezuje svoje impulse s onim što sada također poznajemo kao doba svijetla koje počinje u 20. stoljeću. Ove dvije struje impulsa rade zajedno. Danas želimo prvo pogledati što je posebnost doba Mihaela. Kažem doba Mihaela: s obzirom na vodstvo i usmjeravanje, slučaj je da je otprilike svaka tri stoljeća jedno od bića iz hijerarhije arhanđela imao duhovno vodstvo ljudskog razvoja, u oblasti gdje je civilizacija prevladavala.
Kao što sam rekao, Gabrijel je imao vodstvo u 16., 17., 18. i 19. stoljeću. Sada ga je zamijenio Mihael. Postoji sedam takvih arhanđela, koji vode čovječanstvo na takav način da se individualno vodstvo arhanđela ciklički ponavlja. Živeći danas u dobu Mihaela, svi se imamo razloga prisjetiti posljednjeg doba Mihaela koje je nekoć bilo. Ovo doba Mihaela, koje je prethodilo osnutku kršćanstva i otajstvu Golgote, završilo je u davno vrijeme djelima Aleksandra i utemeljenjem Aristotelove filozofije.
Ako pratimo sve što se događalo u Grčkoj, oko Grčke, od pretkršćanskih vremena do vremena Aleksandra Velikog, do Aristotela, kroz tri stoljeća, imamo doba Mihaela. Takvo doba Mihaela karakteriziraju različite okolnosti, a posebno činjenica da u takvom dobu Mihaela, ton daju duhovni interesi čovječanstva, ovisno o posebnom raspoloženju koje takvo doba ima. Konkretno, u takvom će dobu proći međunarodni, kozmopolitski trend. Nacionalne razlike prestaju. Upravo su se u dobu Gabrijela uspostavili nacionalni impulsi unutar europske civilizacije i njenih američkih dodataka.
U našem dobu Mihaela oni će potpuno biti prevladani tijekom tri stoljeća. U svakom dobu Mihaela postoji opći karakter, opći karakter u odnosu na posebne interese pojedinih nacija ili skupina ljudi. U vrijeme kada je Mihael vladao Zemljom prije misterija na Golgoti, to je bilo izraženo u činjenici da su uvjeti koji su se razvili u Grčkoj potaknuli onu snažnu tendenciju koja je dovela do pohoda Aleksandra kojima se širila grčka kultura i civilizacija, na genijalan način u Aziju, čak do Afrike, do naroda koji su do tada poznavali nešto sasvim drugo. Čitav golemi poduhvat našao je svoj zaključak u onome što je utemeljeno u Aleksandriji: osobina kozmopolitizma koja je cijelom, tada civiliziranom svijetu, nastojala dati duhovne snage koje su se nakupile u Grčkoj.
Takve stvari se događaju pod impulsom Mihaela i također su se dogodile i u to vrijeme pod impulsom Mihaela. A ona bića koja su bila uključena u ova zemaljska djela koja su se dogodila u službi Mihaela, nisu bila na Zemlji da vrijeme otajstva Golgote. Sva ona bića koja su pripadala oblasti Mihaela, bez obzira jesu li bile ljudske duše koje su kroz smrt sada uznesene u duhovni svijet nakon kraja doba Mihaela, jesu li to bile bestjelesne ljudske duše ili pak takve koje nikada nisu bile utjelovljene na Zemlji, sve su bile povezane jedna s drugom zajedničkim životom u nadosjetilnom svijetu u vrijeme kada se na Zemlji odigravao misterij Golgote.
Samo moramo svojim umom biti prisutni u onom što je zapravo tamo. Ako netko odabere aspekt sa Zemlje, onda si kaže: zemaljsko čovječanstvo je došlo do određene točke zemaljske evolucije. Veliki duh Sunca, Krist, stiže na Zemlju, utjelovljen u čovjeku Isusu iz Nazareta. Stanovnici Zemlje imaju iskustvo da Krist, veliki duh Sunca, dopire do njih. Ne znaju mnogo, a što bi ih moglo navesti da na odgovarajući način cijene ovaj događaj.
Bestjelesne duše koje su oko Michaela i koje žive u blizini, u oblasti Sunca u izvanzemaljskim svjetovima, više cijene ono što se dogodilo, s drugog aspekta. Doživjeli su ono što se tada događalo sa Sunca. I iskusili su kako se Krist, koji je dotad djelovao unutar oblasti Sunca, tako da se u misterijima moglo doći do Njega samo ako se uzdigne u oblast Sunca, kako se oprostio od Sunca kako bi bio na Zemlji sa zemaljskim čovječanstvom, ujedinio se.
To je bio moćan, golem događaj, posebno za ona bića koja pripadaju zajednici Mihaela, jer ova Mihaelova zajednica ima posebnu vezu sa svime što je kozmička sudbina koja izvire iz Sunca. Morali su se oprostiti od Krista, koji je do tada imao svoje mjesto na Suncu, koji je od tada trebao zauzeti svoje mjesto na Zemlji. To je drugi aspekt.
U isto vrijeme, međutim, s tim je bilo povezano još nešto. To se na pravi način može ocijeniti samo promatrajući sljedeće. Tako razmišljati, živjeti ovako u mislima koje izviru iznutra, ljudi starijeg vijeka nisu mogli. Možda su bili mudri, beskrajno mudriji od modernog čovječanstva, ali nisu bili pametni u smislu onoga što se danas naziva pametnim. Danas se pametnim naziva osoba koja može proizvesti misli iz sebe, koja može razmišljati logično, koja može povezati jednu misao s drugom, i tako dalje. To tada nije postojalo. Samostojeće misli nisu postojale u staro doba. Misli su slane na Zemlju istovremeno kada bi nekome iz duhovnog svijeta došla otkrivenja. Čovjek nije razmišljao, nego je primio duhovni sadržaj kroz otkrivenje, ali ga je primio na takav način da su i misli bile tu. Danas o stvarima razmišljate; u to su vrijeme dojmovi duše donijeli misli sa sobom. Misli su bile nadahnute misli, a ne promišljene. A onaj koji određuje kozmičkoj inteligenciji koja je na taj način došla do čovječanstva s duhovnim objavama, koji je posebno imao vlast, da tako kažem, nad ovom kozmičkom inteligencijom, upravo je duhovno biće mi, ako se poslužimo kršćanskom terminologijom, nazivamo arhanđeo Mihael. On je u kozmosu bio zadužen za kozmičku inteligenciju.
Samo nam mora biti jasno što to znači. Jer iako u nešto drugačijem kontekstu ideja, osoba poput Aleksandra Velikog bila je svjesna da su mu misli došle preko Mihaela. Naravno, odgovarajuće duhovno biće imalo je drugačije ime. Ovdje koristimo kršćansku terminologiju, ali terminologija nije važna. ¸Čovjek kao što je Aleksandar Veliki, sebe je doživljavao kao ništa drugo nego misionara Mihaela, kao instrument Mihaela. Nije mogao ne pomisliti: Mihael zapravo djeluje na Zemlji, i ja sam taj kroz koga djeluje. Takvo je bilo gledanje. To je dalo i snagu volje za djelovanje. A mislilac u to vrijeme nije mislio drugačije nego: u njemu radi Mihael i daje mu misli.
Kristov silazak na Zemlju je bio povezan s činjenicom da Mihael i njegovi sljedbenici ne samo da su vidjeli ovaj Kristov oproštaj od Sunca, nego su prije svega vidjeli kako on, Mihael, postupno gubi kontrolu nad kozmičkom inteligencijom. Tada se sa Sunca vrlo jasno vidjelo da stvari sa sadržajem inteligencije više neće dolaziti čovjeku iz duhovnog svijeta, već da sam čovjek jednog dana mora postići svoju inteligenciju na Zemlji. Bio je to prodoran, značajan događaj, vidjeti kako se inteligencija spušta na Zemlju, da tako kažem. Malo po malo, više se ne može naći – ako smijem upotrijebiti takav izraz – na nebesima, spuštena je na Zemlju.
To se posebno ispunilo u prvim kršćanskim stoljećima. Vidimo kako su ljudi, oni koji su to bili u stanju, u prvim kršćanskim stoljećima barem imali uvid u ono što im je strujalo sa sadržajem inteligencije od izvanzemaljskih objava. To je trajalo do 8. ili 9. stoljeća poslije Krista. Onda je došla velika odluka. Odluka je došla na takav način da su Mihael i njegova sljedba, bez obzira jesu li bili utjelovljeni ili bestjelesni, morali sami sebi reći: ljudi na Zemlji počinju biti inteligentni, izvlačiti razumijevanje iz sebe; kozmičkom inteligencijom više ne može upravljati Mihael. Mihael je osjetio kako mu kontrola nad kozmičkom inteligencijom izmiče. A ispod, kada ste pogledali Zemlju, vidjeli ste kako je ovo doba inteligencije počelo u 8. ili 9. stoljeću i kako su ljudi počeli formirati vlastite misli.
Sada, pokazao sam vam kako su se u pojedinim posebnim školama, naprimjer u školi u Chartres-u, propagirale tradicije onoga što se nekada otkrivalo ljudima, uronjenima u kozmičku inteligenciju. Iznio sam sve što je postignuto u ovoj školi u Chartres-u, osobito u 12. stoljeću, a pokušao sam i pokazati kako se tada uprava inteligencijom na Zemlji prenijela na pojedine članove dominikanskog reda. Pogledajte samo djela koja su izrasla iz kršćanske skolastike, iz te divne duhovne struje koju danas potpuno krivo shvaćaju i njezini pristaše i protivnici, jer se ne razmatra njeno glavno pitanje. Pogledajte kako se ljudi trude prepoznati što pojmovi zapravo znače, što inteligentni sadržaj zapravo znači za čovječanstvo i za stvari u svijetu. Veliki spor između nominalizma i realizma, razvio se osobito unutar dominikanskog reda. Neki vide samo imena u općim pojmovima, drugi u općim pojmovima vide duhovne sadržaje koji se otkrivaju u stvarima.
Cijela skolastika je borba ljudi za jasnoću o inteligenciji koja se ulijeva. Nije ni čudo što se glavni interes onih oko Mihaela okrenuo onome što se na Zemlji provodilo kao skolastika. U onome što Toma Akvinski i njegovi učenici i drugi skolastici tvrde, vidi se zemaljsko očitovanje onoga što je tada bilo Mihaelova struja. Mihaelova struja: upravljanje inteligencijom, svijetlom ispunjenom, duhovnom inteligencijom.
I sada je bila na Zemlji, ta inteligencija. Sada se trebalo razjasniti njeno značenje. Gledano iz duhovnog svijeta, moglo se vidjeti dolje na Zemlji kako se ono što pripada oblasti Mihaela, kako se ono što pripada gore sada razvija dolje, izvan oblasti Mihaela, upravo na početku vladavine Gabrijela. Inicijacijska mudrost, rozenkrojcerska mudrost, koja se tada širila, sastojala se u tome da postoji neka jasnoća o tim činjenicama. Posebno je u ovom vremenu važno sagledati način na koji je zemaljsko povezano s izvanzemaljskim. Jer zemaljsko izgleda kao otrgnuto od izvanzemaljskog – ali je povezano! A možete vidjeti iz onoga što sam iznio na zadnjih par sati kako je to povezano. Ono što su nadosjetilne činjenice može se sažeti samo u slikama, u imaginacijama. Ne može se to prikazati apstraktnim pojmovima, morate to opisati slikovito. Stoga moram opisati što se dogodilo na početku tog doba u kojem je duša svijesti, a s njom i inteligencija, postali dio čovječanstva.
Prošlo je nekoliko stoljeća otkako je Mihael vidio kako na Zemlju stiže ono što je nekada bila kozmička inteligencija, u 9. stoljeću nove ere. I vidio je kako to nastavlja teći prema Zemlji, posebno u skolastici. To je bilo dolje. Ali on je okupio one koji su pripadali njegovoj sferi u oblasti Sunca, okupio ih je, bilo da su to ljudske duše koje su bile u životu između smrti i novog rođenja, okupio je i one koji su pripadali njegovoj sferi i koji nikada ne ulaze u ljudska tijela, ali imaju određenu vezu s čovječanstvom. Možete zamisliti da su to posebno bile ljudske duše koje sam vam spomenuo kao velike učitelje Chartres-a. Jedan od najvažnijih ljudi koji su svoja djela morali činiti u nadosjetilnim svjetovima među Mihaelovim mnoštvom, početkom 15. stoljeća bio je Alanus ab Insulis. Ali i ostali koje sam vam spomenuo da pripadaju školi u Chartres-u, bili su ujedinjeni s onima koji su sada ponovno stigli u život između smrti i novog rođenja, koji su došli iz dominikanskog reda; duše koje su pripadale platonskoj struji bile su intimno sjedinjene s onim dušama koje su pripadale aristotelovskoj struji. Ove duše su prošle kroz sve što su Mihaelovi impulsi. Mnoge od tih duša živjele su na takav način da su sudjelovale u otajstvu Golgote ne s aspekta Zemlje, već s aspekta Sunca. Početkom 15. stoljeća, u nadosjetilnom svijetu oni su bili u osobitim situacijama.
Tada je pod vodstvom Mihaela nastalo nešto – moramo koristiti zemaljske izraze – što bi se moglo nazvati nadosjetilnom školom. Ono što je nekoć bila misterija Mihaela, ono što je naviještano posvećenicima u starim misterijima Mihaela, što se sada moralo promijeniti jer je inteligencija iz kozmosa našla svoj put na Zemlju, sam je Mihael sažeo u izuzetno značajnom obliku za one koje je sada okupio u ovoj nadosjetilnoj školi Mihaela početkom 15. stoljeća. Tada je sve što je nekoć živjelo u sunčevim misterijama kao mudrost Mihaela, ponovno oživjelo u nadosjetilnom svijetu. Zatim je na grandiozan način sažeto ono što je bio platonizam, nastavljen u aristotelizmu, i što je Aleksandar Veliki donio u Aziju i spustio u Egipat. Objašnjeno je kako tamo još uvijek živi stara duhovnost. Tada su sve duše koje su bile povezane s tom strujom, o kojoj govorim na pojedinim predavanjima, one duše koje su predodređene da pripadaju antropozofskom pokretu, da oblikuju karmu da ih dovede u antropozofski pokret, sudjelovale u to školi. Jer sve što se tamo poučavalo, poučavalo se s gledišta da se sada u ljudskoj evoluciji dolje, kroz intrinsičnu inteligenciju ljudske duše, mora razviti ono što je nalik Mihaelu.
Istaknuto je kako će krajem 19. stoljeća, u posljednjoj trećini 19. stoljeća, sam Mihael ponovno zavladati na Zemlji, to će biti novo doba Mihaela, nakon šest drugih arhanđela, od doba Aleksandra, koji su provodili svoje vladavine, ali doba Mihaela koje mora biti drugačije od ostalih. Jer ova druga doba Mihaela bila su takva da je kozmička inteligencija uvijek živjela u univerzalno ljudskom. Ali sada – rekao je Mihael svojim učenicima – to će biti nešto sasvim drugo. Ono što je Mihael davao ljudima kroz eone, ono što je nadahnuo u zemaljsko postojanje, potonulo je od njega. Naći će to ponovno kada preuzme svoju vlast nad Zemljom krajem 1970-ih. Ponovno će je pronaći kada inteligencija, u početku lišena duhovnosti, zavlada dolje među ljudima; ali će je naći u posebnom stanju; ponovno će je naći kada u najvišem stupnju bude izložena ahrimanskim silama. Jer u isto vrijeme kada je inteligencija tonula iz kozmosa na Zemlju, sve je više rasla težnja ahrimanskih moći da otmu ovu kozmičku inteligenciju od Mihaela tako što će postati zemaljska, da je na Zemlji uspostave bez Mihaela.
To je bila velika kriza od početka 15. stoljeća do danas, kriza u kojoj se još uvijek nalazimo, kriza koja se izražava kao borba Ahrimana protiv Michaela: Ahriman, koji sve daje kako bi osporio kontrolu Mihaela nad inteligencijom, koja je sada postala zemaljska – Mihael, koji nastoji svim impulsima koje ima, sada kada je izgubio kontrolu nad inteligencijom, ponovno je zgrabiti na početku svoje zemaljske vladavine od 1879. godine na Zemlji. U toj je odlučnoj točci stajao razvoj čovječanstva u posljednjoj trećini 19. stoljeća. Tu je bivša kozmička inteligencija postala zemaljska, tu je bio Ahriman, koji je želio ovu inteligenciju učiniti potpuno zemaljskom, kako bi se s njom nastavilo na način kako je započeto u dobu Gabrijela. Ta bi inteligencija trebala postati potpuno zemaljska, trebala bi samo biti stvar krvne zajednice, stvar sukcesije generacija, stvar moći reprodukcije. Ahriman želi sve to.
Mihael se spustio na Zemlju. Mogao je samo otkriti ono što se u međuvremenu moralo dogoditi, kako bi ljudi stekli inteligenciju i slobodu, da to ljudi nađu na Zemlji, tako da to sada mora zgrabiti na Zemlji da bi ponovno postao vladar inteligencije, koja sada radi unutar čovječanstva. Ahriman protiv Mihaela, Mihael mora obraniti od Ahrimana ono čime je vladao eonima za dobrobit čovječanstva – čovječanstvo stoji usred te borbe. Biti antropozof znači, između ostalog, razumjeti ovu borbu barem u određenom stupnju. I to se svugdje pokazuje. U svom pravom obliku stoji iza kulisa povijesnog razvoja, ali se svugdje pokazuje u činjenicama koje se manifestiraju.
Dragi moji prijatelji, te duše koje su tada bile u nadosjetilnoj školi Mihaela, sudjelovale u učenjima koja sam vam upravo predočio, a koja su se sastojala u ponavljanju onoga što se učilo u misterijima Sunca od davnina, a što se sastojalo od proročanskog iščekivanja onoga što će se dogoditi kada započne novo doba Mihaela, koje se sastoji u poticajima da oni oko Mihaela mogu ući u struju Mihaela, da mogu pokupiti impulse, tako da se inteligencija zauzvrat opet sjedini s bićem Mihaela.
Dok su ova divna, grandiozna učenja u toj nadosjetilnoj školi, koju je režirao sam Mihael, otišla do odgovarajućih duša, te su duše sudjelovale u moćnom događaju koji postaje očigledan tek nakon dugog vremenskog razdoblja u razvoju našeg kozmosa. Kao što sam već ukazao, kada govorimo o božanskom, mi pokazujemo prema gore, od Zemlje prema nadosjetilnom svijetu. Ali ako se nalazimo u životu između smrti i novog rođenja, tada zapravo pokazujemo dolje na Zemlju – ali ne na fizičku Zemlju; tu se pojavljuje nešto silno, grandiozno, božansko- duhovno. I baš na početku 15. stoljeća, kada je počela ova škola o kojoj sam govorio, gdje su brojne duše u oblasti Mihaela sudjelovale u ovoj školi, moglo se u isto vrijeme vidjeti nešto što je, kao što sam rekao, ponavlja samo nakon dugih, dugih vremenskih razdoblja u kozmičkom razvoju: gledajući dolje na Zemlju, vidjelo se, takoreći, kako Serafini, Kerubini i Prijestolja, tj. članovi najviše, prve hijerarhije, čine silno djelo.
Bilo je to u prvoj trećini 15. stoljeća, u vrijeme kada se iza kulisa modernog razvoja osniva rozenkrojcerska škola. Inače, ako iz života koji imamo između smrti i novog rođenja pogledamo dolje na zemaljsko, vidi se kako se istovremeno događaju djela Serafina, Kerubina i Prijestolja. Vidi se kako Serafini, Kerubini i Prijestolja prenose duhovno iz oblasti Eksuzija, Dinama i Kirioteta, u fizičko, usađujući duhovno u fizičko svom snagom. Nakon dugog vremenskog razdoblja, vidi se nešto grandiozno drugačije od onoga što se obično vidi tijekom razvoja; upravo se u atlantskom razdoblju posljednji puta pokazalo tako nešto, s aspekta nadosjetilnog. Što se događa u čovječanstvu može se vidjeti kada se iz duhovnog svijeta vidi kako Zemlja bljeska kroz svoje oblasti munjama i čuje se moćna grmljavina. Bila je to, da tako kažem, jedna od onih kozmičkih oluja – za ljude na Zemlji kao da spavaju, za ljude koji su bili oko Mihaela to je bilo snažno.
Iza onoga što se povijesno događalo u ljudskim dušama na početku petnaestog stoljeća stoji nešto moćno. To se moćno očitovalo upravo u trenutku kada su učenici Mihaela primali svoja nadosjetilna učenja. Konačno, tijekom atlantskog razdoblja, kada je kozmička inteligencija još uvijek bila kozmička, ali je zavladala ljudskim srcem, također se dogodio takav događaj; sada su u zemaljskoj oblasti ponovno buknule duhovne munje i grmljavina. Da, bilo je tako. U dobu koje je doživjelo ovozemaljske potrese, kada su se širili rozenkojceri, u kojem su se događale svakakve čudne stvari, koje možete pratiti u povijesti, u tom dobu, duhovima u nadosjetilnom, ukazala se Zemlja koja bijesni okolo moćnim munjama i grmljavinom. Serafini, Kerubini i Prijestolja, uveli su kozmičku inteligenciju u onog člana ljudske organizacije koji je organizacija nervnog sustava, organizacija glave.
Dogodio se još jedan događaj koji danas još nije jasno vidljiv, tek će se očitovati tijekom stoljeća i tisućljeća i sastoji se u tome da se čovjek potpuno preobrazi. Ljudi su prije bili ljudi srca. Kasnije su postali ljudi glave. Inteligencija postaje njegova vlastita inteligencija. Gledao sa nadosjetilne točke gledišta, ovo je nešto od goleme važnosti. Sva moć i snaga koja leži u području prve hijerarhije, u području Serafina, Kerubina i Prijestolja, koji izražavaju svoju moć i otkrivaju da upravljaju duhovnim ne samo u duhovnoj oblasti, kao i Dinami, Eksuziji, Kirioteti, nego dovodeći duhovno u fizičko, čineći duhovno kreatorom fizičkog. Ti Serafini, Kerubini, Prijestolja, imali su djela koja su se, kao što sam rekao, dogodila tek nakon mnogo eona. I htio bi reći: ono što je u to vrijeme Mihael podučavao svoje učenike, naviještano je munjama i gromovima tamo dolje u zemaljskim svjetovima. To treba razumjeti, jer ove mune i gromovi, dragi moji prijatelji, moraju potaknuti entuzijazam u srcima, u glavama antropozofa! A svatko tko doista ima poriv za antropozofijom – premda danas može biti nesvjesno, ljudi o njoj još ne znaju, ali upoznat će je prije ili kasnije – danas u duši ima posljedice činjenice da je nebesku antropozofiju koja je prethodila zemaljskoj preuzeo u krugu Mihaela. Jer učenja koja je dao Mihael bila su ona koja su pripremila put za ono što će antropozofija postati na Zemlji.
I tako imamo dvostruku nadosjetilnu pripremu za ono što će antropozofija postati na Zemlji: pripremu u velikoj nadosjetilnoj školi od 15. stoljeća nadalje; zatim ono što sam vam opisao, ono što se odrazilo u nadosjetilnom kao imaginativni kult na kraju 18. i početkom 19. stoljeća, kada se ono što su učenici naučili u nadosjetilnoj školi razvilo u snažnim imaginativnim slikama. Na taj su način bile pripremljene duše koje su se zatim spustile u fizički svijet i koje bi iz svih tih priprema trebale primiti poticaj da idu prema onome što će djelovati kao antropozofija na Zemlji.
Promislite samo, u svemu tome su učestvovali veliki učitelji iz Chartres-a. Oni kao što znate iz onoga što sam nedavno rekao, još nisu sišli. Poslali su naprijed one duše koje su tada prvenstveno djelovale u dominikanskom redu, nakon što su s njima prvi put održale svojevrsnu konferenciju na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće.
Tada su se sve te duše ponovno okupile: one koje su vatreno proklamirale učenja predaka u Chartres-u i one koje su se borile u najhladnijem, ali predanom radu srca za postizanje osjećaja inteligencije u skolastici. Svi su pripadali mnoštvu Mihaela koji je podučavao u naznačenoj školi. A ostali su bile duše, onako kako sam ih okarakterizirao u dvije grupe, koje sam predstavio.
Imamo tu Mihaelovu školu učenja. Imaginativni kult, o čijem sam djelovanju također govorio, imamo početkom 19. stoljeća. Imamo značajnu činjenicu da krajem sedamdesetih ponovno počinje vladavina Mihaela, da se Mihael sprema dolje na Zemlji ponovno primiti inteligenciju koja je u međuvremenu potonula. Ova inteligencija mora postati mihaelička. I morate razumjeti značenje novog doba Mihaela. Oni koji danas dolaze s porivom za takvom duhovnošću, koja već sadrži inteligenciju, kao što je slučaj u antropozofskom pokretu, oni su danas duše, da tako kažem, duše koje su tu u današnjem dobu prema svojoj karmi, koje moraju obratiti pažnju na ono što se događa na Zemlji na početku doba Mihaela. I druže se sa svima onima koji još nisu sišli; prije svega, oni su povezani s onima koji su ostali u nadosjetilnom svijetu iz platonske struje pod vodstvom Bernardusa Silvestusa, Alanus ab Insulisa i ostalih.
Ali oni koji se danas mogu baviti antropozofijom s istinskom unutarnjom odanošću srca, koji se mogu povezati s antropozofijom, imaju u sebi poticaj onoga što su zajedno iskusili u nadosjetilnom početkom 15. i početkom 19. stoljeća, zajedno sa onima koji nisu sišli dolje da bi se pojavili na Zemlji krajem 20. stoljeća. Do tada će antropozofska duhovnost pripremiti ono što će se tada ostvariti izvan zajednice kao potpuno otkrivenje onoga što su nadosjetilno pripremile spomenute struje.
Dragi moji prijatelji, antropozof bi to trebao shvatiti, trebao bi biti načisto kako je pozvan pripremiti se za ono što će se sve više širiti kao duhovnost dok ne dođe kulminacija kada će pravi antropozofi opet biti tu, ali ujedinjeni s ostalima, krajem 20. stoljeća. Pravi antropozof trebao bi biti svjestan da je ono što je danas u pitanju da je to sagledavanje i sudjelovanje u borbi između Ahrimana i Michaela. Tek kada se vrsta duhovnosti koja želi teći kroz antropozofski pokret sjedini s drugim duhovnim strujama, Mihael će pronaći impulse koji će ga ponovno spojiti sa inteligencijom koja je postala zemaljska ali koja mu stvarno pripada.
Sada će moj zadatak biti da vam pokažem genijalna sredstva kojima Ahriman to namjerava spriječiti, i usred kakve se borbe nalazi ovo 20. stoljeće. Iz svega toga može se osjetiti ozbiljnost vremena, hrabrost koja je potrebna da se na pravi način integrira u duhovne struje. Ali uzimajući ove stvari u sebe, govoreći sebi: ti ljudska dušo možeš biti pozvana da to učiniš ako razumiješ kako pomoći da se osigura vladavina Mihaela – u isto vrijeme, može nastati ono što bi se moglo nazvati predanom unutarnjom radošću, zbog toga što joj se dopušta da bude tako osnažena. Ali morate pronaći raspoloženje za ovu snagu, za hrabrost. Jer iznad nas je upisano duhovnim slovima: Shvatite da ćete se vratiti prije kraja 20. stoljeća i na kraju ovog 20. stoljeća, koje ste sami pripremali! Postanite svjesni kako se može razviti ono što ste pripremili!
Spoznati sebe u ovoj borbi, spoznati sebe u ovom odlučnom sukobu između Mihaela i Ahrimana, to je, dragi moji prijatelji, dio onoga što se može nazvati antropozofskim entuzijazmom i nadahnućem.