.- 8. Osmo predavanje, Dornach, 1. kolovoza 1924
Pretposljednja Miha-el-ova vladavina, njezin kozmopolitski karakter i cilj: unatoč čovjekovom padu, čovjek se još uvijek može uzdići do božanstva. Od 8. ili 9. stoljeća kozmička inteligencija je prešla iz ruku Mihaela u ruke ljudi. Borba skolastika i muhamedanskih sljedbenika Aristotelova učenja. U posljednjem dobu Mihaela vladala je atmosfera obeshrabrenja drevnih misterija; bilo je to doba velikih kušnji. Mihaelova riječ je u to vrijeme bila: čovjek mora shvatiti božansko na Zemlji u bezgrješnom obliku. Posebna nijansa za sadašnje vrijeme, u kojem bi inteligencija mogla postati posjed ljudi, je osjećaj da se moraju spasiti od cilja Ahrimana da preuzme inteligenciju koja im je došla u ruke. Zadaća antropozofa danas je imati osjećaj za činjenicu da su u kozmosu danas odvija ova bitka između Ahrimana i mahaelizma. Zemaljski odraz u Raimundus-u de Sabunda, nadosjetilne Mihaelove doktrine. Mihaelov impuls može se pročitati ne samo u Knjizi otkrivenja nego i u knjizi prirode.
Sada će stvar biti pokazati kako pojedini antropozof dolazi do iskustva svoje karme kroz jednostavnu činjenicu što je član Antropozofskog društva, ili barem antropozofskog pokreta, na temelju spomenutih preduvjeta. Također, danas će biti potrebno dodati neka objašnjenja onome što sam rekao prošlog ponedjeljka. Osvrnuo sam se na važnu nadosjetilnu školu s početka 15. stoljeća, koja se može okarakterizirati na način da se kaže: u njoj je sam Mihael bio veliki učitelj. Brojne duše, ljudske duše koje su bile između smrti i novog rođenja, ali i gomila takvih duhovnih bića kojima nije suđeno da prijeđu u zemaljsku egzistenciju, već provode eone tijekom kojih žive, u eterskoj ili drugoj formi višeg postojanja, sva ta biće, odnosno ljudska, nad-ljudska, pod-ljudska, tada su pripadala učenicima mihaeličke moći. A prošli ponedjeljak sam opisao nešto od tog učenja.
Danas prvo želimo istaknuti jednu stvar: prethodna vladavina Mihaela, koja je trajala tri stoljeća i završila u dobu Aleksandra u pretkršćanskom razdoblju, ova Mihaelova vladavina, od tada se povukla; došlo je na Zemlji vrijeme vladavine drugih arhanđela. U vrijeme kada se na Zemlji zbivalo otajstvo Golgote, zajednica Mihaela bila je ujedinjena u duhu, sa svim duhovnim i ljudsko- duhovnim bićima koja su joj pripadala. Osjećali su misterij Golgote na način da je Krist napustio njihovu oblast, kraljevstvo Sunca, dok su oni koji su tada živjeli na Zemlji morali doživjeti otajstvo Golgote na način da je Krist došao k njima na Zemlju.
To je ogroman, mogu reći gigantski, kontrast u iskustvu jednih i drugih duša, i moramo duboko ući u taj kontrast.
Tada je počelo vrijeme kada je kozmička inteligencija, odnosno, esencija inteligencije, koja je raširena cijelim svijetom, koja je do kraja Aleksandrovog razdoblja bila pod neograničenom upravom Mihaela, postupno dolazila u posjed ljudi na Zemlji, i otpala, da tako kažem, od Mihaela.
Vidite, dragi moji prijatelji, razvoj čovječanstva se u pogledu ovih stvari odvijao na sljedeći način. Sve do kraja Aleksandrovog razdoblja, pa i do post- Aleksandrovog razdoblja, a za pojedine grupe ljudi još dugo nakon toga, uvijek je postojala svijest da, ako je netko inteligentan, tu inteligenciju nije razvijao sam, već mu je darovana iz duhovnog svijeta. Ako je netko mislio nešto što je pametno, to je pripisivao nadahnuću duhovnih bića. Zaista je novijeg datuma da netko sebi pripisuje da je pametan, da je inteligentan. A to je zato što je upravljanje inteligencijom prešlo iz ruku Mihaela u ruke ljudi.
Krajem 1970-ih, Mihael je otkrio, kada je ponovno započeo svoju vladavinu u upravljanju zemaljskim događajima, Mihael je pronašao kozmičku inteligenciju u oblasti ljudi ispod, koju je potpuno izgubio od 8. ili 9. stoljeća.
Tako je već bilo u posljednjoj trećini 19. stoljeća, kada se nakon vladavine Gabriela ponovno širi vlast Mihaela. Tada je Mihael došao, da tako kažem, do inteligentnih ljudski bića, došao do točke da je mogao reći: tamo ponovno nalazim ono što sam izgubio, ono čime sam ranije upravljao. I doista je postojao veliki spor u Srednjem vijeku između vodećih ličnosti dominikanskog reda i onih koji su, u nastavku aleksandrizma, prešli u Španjolku, kao Averroes, to jest, muhamedanski post-aristotelci, koji su rekli: inteligencija je nešto univerzalno. Govorili su samo o pan- inteligenciji, a ne o ljudskoj inteligenciji. Za Averroes-a, individualna ljudska inteligencija bila je samo vrsta odraza u individualnoj ljudskoj glavi onoga što je u stvarnosti općenito dostupno.
Zamislite samo, netko ima zrcalo koje je ovakvo [vidi crtež], a umjesto ovih devet dijelova zrcala, mogao bih naravno, nacrtati stotine i tisuće i milijune dijelova. Ovdje bi bio objekt koji se reflektira. Tako je bilo s Averroes-om, kojeg je Toma Akvinski žestoko napao: u tradiciji starih dana Mihaela, intelekt, inteligencija, za njega je bila pan-inteligencija, samo jedna inteligencija; ljudske glave su to odražavale, tako da kada ljudska glava više nije bila aktivna, nije bilo individualne inteligencije. Što je zapravo bilo točno?
Da, vidite, ono što je Averroes zamišljao bilo je točno do kraja vremena Aleksandra, to je jednostavno bila činjenica do kraja vremena Aleksandra; toga se držao. Dominikanci su u sebe primili evoluciju čovječanstva, rekli su: To nije tako! - Mogli bi naravno, reći: jednom je bilo tako, ali više nije tako! - Ali nisu; uzeli su samo činjenice koje su postojale u trinaestom stoljeću, a koje su bile osobito snažne u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Rekli su: sad svatko ima svoju pamet. - Upravo se to dogodilo.
A to razjasniti, to je bio zadatak te nadosjetilne škole o kojoj sam govorio prošlog ponedjeljka. To se uvijek iznova isticalo u svim preobrazbama u ovoj nadosjetilnoj školi, u tome što se uvijek iznova opisivao temeljni karakter starih misterija. Ono što sam ovdje često mogao dati opisujući bit starih misterija, na čudesno živopisan način opisano je u misterijima, ne u imaginacijama, koje su se pojavile tek početkom 19. stoljeća, nego u inspiracijama.
Ali tada se također pozivalo na budućnost, na ono što je trebao postati novi život misterija, pokazali su na sve što će doći, ali ne na način starih misterija, koja su došla ljudskim bićima koja nisu imala inteligenciju na Zemlji, i koja su stoga imala snoliko nadosjetilno iskustvo, pokazali su na taj novi život misterija, koje sada moramo početi shvaćati u oblasti antropozofije, i koji je potpuno sukladan s punom inteligencijom čovjeka, s jasnom, svjetlošću ispunjenom inteligencijom.
No, udubimo se malo u intimnije detalje učenja te nadosjetilne škole. Jer oni dovode do spoznaje onoga što je zapravo bila samo svojevrsna refleksija u svjetonazorima ljudi od starog hebrejskog razdoblja i opet unutar kršćanskog razdoblja, od kojih i danas, kada bi već trebali postojati dublji uvidi, kod velike većine ljudi postoji samo tradicionalna refleksija: to je doktrina o grijehu, o griješnom čovjeku, o čovjeku koji je na početnoj točci ljudskog razvoja, zapravo bio predodređen da ne siđe tako duboko u materijalni svijet, kao što je sada sišao.
Određena dobra verzija ovog učenja može se pronaći, naprimjer, kod Saint-Martina, u 'Nepoznatom filozofu', koja još uvijek podučava svoje učenike da je čovjek zapravo izvorno, prije nego je započela evolucija na Zemlji, bio na određenoj visini, i da je pao zbog istočnog grijeha koji Saint-Martin naziva kozmičkim preljubom. Kao posljedica istočnog grijeha, čovjek je potonuo u stanje u kojem se sada nalazi. Pa, na taj je način Saint-Martin također ukazao na ono što je bilo prisutno u doktrini grijeha tijekom ljudskog razvoja: gledište da čovjek nije na razini na kojoj bi mogao biti. Sva doktrina istočnog grijeha bila je izvorno povezana s ovim stajalištem, da je čovjek izvorno potonuo sa svojih visina.
Ali sljedeći ovo gledište, razradili smo vrlo specifičnu nijansu pogleda na svijet, nijansu koja je rekla: budući da je čovjek sada postao griješan – a postati griješan znači potonuti s prvobitne visine – ne može svijet vidjeti onako kako ga je mogao vidjeti kao bezgrješan, prije svoga pada. Čovjek stoga svijet vidi zamućeno. On ga ne vidi u njegovom pravom obliku, vidi ga punog iluzija i fantazija. On točno vidi ono što je u prirodi, ali ne vidi to s duhovnom pozadinom; vidi to u materijalnom obliku, kojeg u stvarnosti nema. To jest čovjek je grešan, tako ga se gledalo u stara vremena, a u tradiciji u mnogim slučajevima i danas. Tako da su na Zemlji i oni koji su čuvali tradiciju misterija učili: čovjek ne može gledati na svijet na ovaj način, ne može osjećati u svijetu, djelovati u svijetu i misliti, onako kako bi mislio, osjećao, djelovao, da nije postao griješan, odnosno da nije pao s visina za koje su prvotno bogovi odredili da mu pripadaju.
Ako sada pogledamo vodeće duhove iz oblasti arhanđela, koji se sukcesivno izmjenjuju u zemaljskoj vlasti, tako da tu vlast vrše otprilike tri ili tri i pol stoljeća, kao što je u posljednja tri do četiri stoljeća Gabriel, pa sada dalje kroz Mihaela kroz tri stoljeća koja dolaze, ako pogledamo cijeli niz ovih bića arhanđela: Gabriela, Rafaela, Zaharija, Anaela, Orifiela, Samaela, Mihaela, možemo razumjeti odnos koji postoji između njih i duhova viših hijerarhija, karakterizirajući to donekle kako slijedi.
Molim vas, riječi zvuče trivijalno – ali imamo samo ljudske riječi – nemojte, molim vas olako shvaćati riječi za ove uzvišene stvari; zvuče olako ali nisu olako promišljene. Od ovih anđela, kojih ima sedam, šest se uglavnom pomirilo s činjenicom – ne potpuno, čak ni Gabriel ne sasvim – da ljudi stoje ispred maye, ispred velike iluzije, jer njihove osobine nisu u skladu s onim za što su bili izvorno predodređeni. Mihael je jedini koji – moram to banalno reći – nije htio popustiti i koji, s onima koji su i među ljudima duhovi Mihaela, dijeli isto stajalište: ja upravljam inteligencijom. Inteligencijom se mora upravljati tako da u nju ne uđe iluzija, ono fantastično, što ljudima omogućuje da gledaju u svijet na mračan i maglovit način.
Dragi moji prijatelji, vidjeti kako Mihael stoji tamo kao najveći oponent u rangu arhanđela, to je strahovito uzdižući prizor, to je nešto nadmoćno i grandiozno. I svaki put kada je bilo vrijeme Mihaela, dogodilo se na Zemlji da inteligencija kao sredstvo znanja, ne samo da je postala kozmopolitska, kao što sam već opisao, nego je postala takva da su se ljudi prožimali sviješću: možemo se uspeti do božanstva.
Ovo 'još uvijek možemo do božanstva', igralo je ogromnu ulogu na kraju posljednje ere starog Mihaela. Počevši od Grčke, mjesta starih misterija bila su takva da je nad njima visila atmosfera malodušnosti. Oni koji su bili sljedbenici stare pitagorejske škole u južnoj Italiji i na Siciliji, bili su obeshrabreni jer je sjaj čini koje su nekoć vladale pitagorejskom školom u šestom stoljeću prije Krista izblijedio. Opet se vidjelo – također i od onih koji su bili inicirani u pitagorejske misterije – kako se ono što je iluzorno, materijalistički iluzorno, širi svijetom.
Obeshrabreni su bili također i oni koji su bili sinovi i kćeri drevnih egipatskih misterija. Oh, te egipatske misterije, one su već u vrijeme Aleksandra bile toliko obeshrabrene da su, mogao bih reći, poput troske starih, divnih rijeka metala, propagirali tako duboka učenja koja su našla izraz u sagi o Ozirisu ili u obožavanju Serapisa. Gdje su u Aziji bila ta hrabra, moćna uzdizanja u duhovni svijet, kao što je otajstvo Dijane u Efezu? Čak i misterije Samotrake, mudrost Kabirija, sada su mogli odgonetnuti samo oni pojedinci koji su imali poticaj da se uzdignu do velikih stvari; samo su oni koji su bili takvi u duši, mogli odgonetnuti oblake dima koji su se dizali od Axierosa, Axiokersosa, Kabira.
Obeshrabrenje je bilo posvuda! Posvuda je bio osjećaj koji su pokušali prevladati u drevnim misterijima okrećući se misterijima Sunca, što je zapravo misterij Mihaela – posvuda osjećaj: čovjek ne može!
Ovo razdoblje Mihaela bilo je vrijeme velikih kušnji. U osnovi, Platon je bio samo neka vrsta tekućeg ekstrakta drevnih misterija. Iz tog ekstrakta tada je aristotelizam izvukao ono najviše intelektualno, a Aleksandar je to preuzeo na svoja pleća.
Ovo je bila riječ Mihaela u to vrijeme: čovjek mora doći do pan-inteligencije, do shvaćanja božanskog na Zemlji u bezgrješnom obliku. Najbolje od onoga što je stečeno mora se širiti u svim smjerovima, nad obeshrabrenim mjestima misterija, sa sjedištem u Aleksandriji. To je bio impuls Mihaela. To je ujedno i odnos Mihaela prema drugim arhanđelima: najžešće je protestirao protiv pada čovjeka.
Ali to je i najvažniji sadržaj njegova učenja, učenja koje je podučavao svoje ljude u nadosjetilnoj školi o kojoj sam govorio prošlog ponedjeljka. Ovaj najvažniji sadržaj je sljedeći: sada kada će inteligencija biti među ljudima, kada će inteligencija biti dolje na Zemlji, ispuštena iz utrobe mihaelita, tada će ljudi morati osjećati, morati osjećati da se moraju spasiti, jer na inteligenciju ne smije utjecati griješnost, ovo doba inteligencije se mora koristiti kako bi se uzdigli u duhovni život u čistoći inteligencije, oslobođene iluzija.
To je ono što je raspoloženje na strani Mihaela naspram raspoloženja na strani Ahrimana. Kontrast sam vam već okarakterizirao prošlog ponedjeljka: kako Ahriman ulaže najveće napore i nastavit će to činiti, da prisvoji ovu inteligenciju koja je došla među ljude, jer ako zaposjedne ljude, sam Ahriman će, u ljudskim glavama, posjedovati inteligenciju.
Vidite, dragi moji prijatelji, potrebno je poznavati ovoga Ahrimana, odnosno gomile Ahrimana. Nije dovoljno da netko smatra ime Ahriman prezrivim, i nazvati Ahriman bića koja prezire. Nema koristi od toga. Ono što je bitno je da u Ahrimanu postoji prije svega kozmičko biće najviše zamislive inteligencije, kozmičko biće koje je inteligenciju već u potpunosti ugradilo u pojedinca. Ahriman je vrlo inteligentan u svakom pogledu; on zapovijeda blistavom inteligencijom koja dolazi iz cijelog ljudskog bića, samo ne iz onog dijela ljudskog bića koji se formira kao ljudsko čelo.
Kada bismo u imaginaciji pokušali oponašati Ahrimana, morali bismo mu dati povučeno čelo i neozbiljno ciničan izraz lica, jer sve u vezi njega dolazi iz ovih nižih sila, a ipak iz tih nižih sila dolazi najveća inteligencija. Ući u raspravu s Ahrimanom, naprimjer, značilo bi biti razbijen logičkom dosljednošću, grandioznom točnošću s kojom barata svojim argumentima. Prema mišljenju Ahrimana, ljudski svijet prvo mora odlučiti hoće li prevladati razboritost ili ludost. A Ahriman naziva glupim sve što ne sadrži inteligenciju u punoj individualnosti. Zato što je svako biće Ahrimana osobno pre-inteligentno, kako sam to upravo opisao, kritično u odbacivanju svega nelogičnog; podrugljivog, prezirnog razmišljanja.
Vidite, kada imate Ahrimana ispred sebe, naravno, osjetiti ćete i puni kontrast između Ahrimana i Mihaela. Jer Mihaela uopće ne zanima osobnost inteligencije; za čovjeka uvijek postoji iskušenje da i inteligenciju učini osobnom, po uzoru na Ahrimana. Ahriman zapravo ima vrlo preziran sud o Mihaelu, misli da je Mihael glup, budalast. Naravno, u odnosu na njega samog: jer Mihael ne želi osobno njegovati inteligenciju, već želi kroz tisućljeća, kroz eone, upravljati pan-inteligencijom, i sada opet, ljudi bi trebali imati inteligenciju tako da je prepoznaju kao nešto zajedničko ljudsko, što koristi svim ljudima kao takvo.
Zasigurno bismo postupili ispravno kao ljudska bića kada bismo sebi rekli: vjerovati da možemo imati pamet samo za sebe je glupo. Jer ne možemo biti pametni samo za sebe. Ako nešto želimo nekome logički dokazati, pretpostavljamo da ista logika vrijedi i za njega, ista logika i za treću osobu. Ako bi netko mogao imati svoju logiku, da, onda mu ne bismo mogli ništa dokazivati po našoj logici. Upravo je posebnost ovog doba Mihaela da ovo uđe u naše osjećaje.
I tako iza kulisa egzistencije bjesni borba Ahrimana protiv mihaelizma. A to je, kao što sam rekao prošlog ponedjeljka, dio antropozofske zadaće: imati osjećaj za to sada, da je kozmos dio te borbe, da tako kažem.
Vidite, ova borba, koja je već bila u kozmosu, dobila je na značaju iznad svega od 8. ili 9. stoljeća, kada je kozmička inteligencija postupno otpala od Mihaela i njegovih legija, i sišla među zemaljske ljude, postala je akutna tek kad se počela razvijati duša svijesti, u trenutku u vremenu na koji sam tako često aludirao, početkom 15. stoljeća. Također na Zemlji vidimo u pojedinim duhovima koji su živjeli na Zemlji u to vrijeme, nešto poput odraza onoga što se dogodilo u velikoj nadosjetilnoj školi o kojoj sam govorio prošlog ponedjeljka; tamo vidimo da se nešto od toga odražava u pojedinim ljudima na Zemlji.
U posljednje vrijeme toliko smo raspravljali o nebeskim odrazima u zemaljskim školama i institucijama. Govorili smo o velikoj školi Chartres, govorili smo o drugima. Ali moguće je govoriti i o pojedincima. I tu imamo izvanrednu pojavu da upravo tamo gdje se u civiliziranom čovječanstvu počinje razvijati duša svijesti, gdje pravo rozenkrojcerstvo mora preuzeti ovaj uspon, ovaj početni impuls u duši svijesti, da je nešto od ovog nadosjetilnog impulsa pogodilo duh ovog doba poput munje. To je bilo u Raimundus-u de Sabunda u 15. stoljeću. I to je gotovo kao zemaljski odraz velikih, nadosjetilnih učenja Mihaela koja sam vam sada opisao, što je Raimundus Sabunda učio početkom 15. stoljeća.
Rekao je: ljudi su pali sa točke koju su im prvobitno dali njihovi bogovi. Da su tu ostali, oko sebe bi vidjeli sve što živi u prekrasnim oblicima mineralnog carstva, što živi u neoblikovanom mineralnom carstvu, što živi u stotinu tisuća oblika biljaka, što živi u životinjskim formama, što se miče i giba u vodi, zraku, u toplini u zemaljskoj oblasti. Sve bi to vidjeli onako kako jest, u pravom obliku.
Raimundus de Sabunda podsjetio nas je kako je u drvu Sefirot, u Aristotelovim kategorijama, u onim općim pojmovima koji izgledaju toliko čudni onima koji ih ne razumiju, sadržano sve što bi kroz inteligenciju trebalo voditi u duhovni svijet. Kako se suho, strašno suho, ljudima čini ono što je sadržano u Aristotelovim kategorijama kada uče o logici: bit, kvantiteta, kvaliteta, odnos, mjesto... – deset takvih kategorija, deset takvih općih pojmova. Tada ljudi kažu: naravno da je to bijeg, učenje takvih općih pojmova je bijeg! Zašto bi se netko uzbuđivao oko deset takvih općih pojmova: biti, imati, postati i tako dalje? - Ali to je baš kao da netko kaže: eno Goetheova Fausta, tamo ljudi oko toga prave galamu! Sastoji se samo od a, b, c, č, ć, d, pa do ž! U knjizi nema ništa drugo, samo slova u različitim kombinacijama od a, b, c, č, ć, d, pa do ž. A netko tko ne zna čitati i uzme Goetheova Fausta u ruke neće shvatiti kolika je to veličina, nego će uvijek samo vidjeti a, b, c, č, ć, d, pa do ž. Tko ne zna kako se spajaju a, b, c, d, tko ne zna u kakvom su međusobnom odnosu, jednostavno ne može čitati Fausta.
Vidite, isto je i s čitanjem riječi pomoću Aristotelovih kategorija; ima ih deset, bitak, kvantitet - količina, kvalitet - svojstvo, odnos, prostor, vrijeme, položaj, ponašanje, djelovanje, trpljenje – nema ih toliko koliko ima slova. To su duhovna slova. Svatko tko zna kako postupati s bitkom, djelovanjem, trpljenjem i tako dalje, na pravi način, kao što zna rukovati pojedinačnim slovima tako da ona čine Fausta, naslutiti će što je Aristotel rekao o tom stvarima, što je rekao u uputi Aleksandru.
Raimundus de Sabunda, ipak je skrenuo pozornost na tako nešto, još je znao za tako nešto. Rekao je: ako se, naprimjer, pogleda ono što je još bilo u aristotelizmu, onda je to nešto što je preostalo od starog stajališta s kojeg su ljudi potonuli na početku zemaljske evolucije. Sjećali su se toga s početka: to je bilo 'čitanje knjige prirode'. Ali ljudi su pali toliko nisko da više ne mogu čitati 'knjigu prirode'. Zato im je Bog, koji im se smilovao, dao Bibliju, odnosno 'Knjigu otkrivenja', tako da potpuno ne otiđu od onoga što je božansko- duhovno.
Dakle, Raimundus de Sabunda je još u 15. stoljeću podučavao: 'Knjiga otkrivenja' je tu za griješnog čovjeka, jer ne razumije kako čitati 'knjigu prirode'; ali to je podučavao na način da je već mislio: ljudi moraju doći u priliku da ponovno čitaju 'knjigu prirode'. I to je impuls Mihaela: kako bi natjerao ljude, nakon što je inteligencija kojom upravlja, došla među njih, da ponovno otvore veliku 'knjigu prirode', da pročitaju 'knjigu prirode'.
Svatko tko je dio antropozofskog pokreta trebao bi stvarno osjećati da svoju karmu može razumjeti tek kada shvati da je osobno pozvan da duhovno čita 'knjigu prirode', da pronađe duhovnu pozadinu prirode, nakon što je Bog dao Otkrivenje za to vrijeme.
Uzmite smisao sadržan u mojoj knjizi 'Misticizam u osvitu modernog duhovnog života'. Na posljednjoj stranici ove knjige vidjet ćete – samo u onom obliku u kojem sam to u ono vrijeme mogao i morao napisati – vidjet ćete da se radio o vođenju antropozofskog pokreta, na način da se ne može čitati samo 'Knjiga otkrivenja', za koju sam rekao da je Jacob Boehme još čitao u njoj, već i 'knjiga prirode'. Nespretni, neadekvatni, često odbojni počeci moderne prirodne znanosti moraju se kroz duhovni svjetonazor preobraziti u stvarno čitanje 'knjige prirode'. Također, vjerujem, da se ovaj izraz 'knjiga prirode' koristi na kraju knjige 'Misticizam u osvitu modernog duhovnog života'. Od početka je antropozofski pokret nosio ovu 'šifru-karakteristiku'. Od početka je to bio apel onim ljudima koji bi trebali slušati glas svoje karme, više-manje podsvjesno i nejasno čuti poziv: na moju karmu donekle utječe i pokreće je ono što u svijetu zvuči kao poruka Mihaela; imam veze s tim kroz moju karmu.
Naposljetku, to su ljudi koji su bili tu, koji su uvijek bili tu, koji su dolazili, dolaze i dolaziti će uvijek iznova, koji su u nekom smislu spremni napustiti svijet, i okupiti se u ono što je sada nazvano Antropozofsko društvo. U kojem smislu, ovaj odlazak iz svijeta treba shvatiti, kao stvarno, formalno i tako dalje, to je posebna stvar, ali to je vrsta odlaska za pojedinačne duše, način da idu prema nečemu što je drugačije od onoga iz čega su izrasle. Do pojedinca dolaze najrazličitija karmička iskustva. Netko doživljava ovo ili ono, tako što se mora istrgnuti iz konteksta, sjediniti se s onima koji žele njegovati poruku Mihaela. Ima onih koji tu poruku Mihaela osjećaju kao svojevrsno spasenje. No, ima i onih koji se osjećaju kao da su stavljeni u situaciju kao što je: Mihael me privlači s jedne strane, ahrimanizam s druge; ne mogu izabrati, zapeo sam u unutarnjem životu! - Ima onih koji izgube hrabrost, ali koji ipak imaju vanjsku vezu. Ima onih koji lako pronalaze vanjsku vezu; i to je moguće, to je možda najbolja stvar sada za antropozofsko društvo. Ali ljudi koji su dio antropozofskog pokreta uvijek se suočavaju s drugima koji nisu dio njega, uključujući i one s kojima su duboko karmički povezani iz ranijih života na Zemlji. Tu gledamo u najčudnije karmičke niti.
Te čudne karmičke niti možemo razumjeti samo ako se prisjetimo svih pretpostavki koje smo sada nabrojili, kada smo doista vidjeli kako duše danas osjećaju poziv prema antropozofskom pokretu iz nesvjesnog, kako su prošle zajedno kroz nešto u ranijim životima na Zemlji, u tome što su najvećim dijelom pripadale mnoštvu koje je u 15., 16, 17. stoljeću čulo poruku Mihaela u nadosjetilnom, i koje su potom prošle kroz moćni imaginativni kult početkom 19. stoljeća, o čemu sam ovdje govorio. Vidimo snažan kozmičko- telurski poziv koji se obraća karmičkim vezama antropozofskog društva. Prošlog ponedjeljka čuli smo kako će se to protezati kroz cijelo 20. stoljeće i kako će kulminirati krajem 20. stoljeća.
O tome bih, dragi moji prijatelji, želio govoriti sljedeće nedjelje.