.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 5. rujna 1924
Duhovni arhetip antropozofskog pokreta. Sadašnja i pretpovijesna stanja svijesti. Život snova. Kaotične simbolizacije vanjskog osjetilnog života i manifestacija duhovnog svijeta. Predenje i tkanje niti naše sudbine tijekom spavanja u zajedništvu s božanskim duhovima.
Danas su se okupili brojni prijatelji koji su ovdje prvi put nakon Božićne konferencije i stoga je na meni da govorim o njoj, doduše samo u nekoliko riječi. Antropozofsko društvo je s ovom božićnom konferencijom trebalo dobiti novi poticaj, naime ono što mora imati da bi taj život tekao dostojno, ono što antropozofija treba ugraditi u civilizirani život. Od ove božićne konferencije u Antropozofsko društvo zasigurno je ušao ezoterični impuls. Ovo Antropozofsko društvo bile je, da tako kažemo, administrativno središte za antropozofiju. Antropozofija je od samog početka bila ono kroz što teče duhovni život koji je čovječanstvu dostupan od zadnje trećine devetnaestog stoljeća. Naš koncept antropozofskog pokreta, međutim, mora se shvatiti na način da je ono što se događa ovdje na Zemlji zapravo samo vanjština nečega što se događa u duhovnom svijetu u odnosu na razvoj čovječanstva. I svatko tko se želi na dostojan način vezati uz antropozofski pokret, mora također shvatiti da se duhovni impulsi odnose i na oblast samog Antropozofskog društva.
Što onda znači, dragi moji prijatelji, kada ljudi općenito teoretski vjeruju u duhovni svijet? Teoretski vjerovati u duhovni svijet znači apsorbirati ovaj duhovni svijet u svoje misli. Ali misli ljudi danas su i same takve, čak i ako one predstavljaju ono što je danas za ljude najduhovnije u njihovoj vlastitoj prirodi, same misli koje su se razvije kao unutarnji duh tijekom posljednjih četiri do pet stoljeća, prikladne su samo za upijanje istine o materijalnom. I tako današnje čovječanstvo ima duhovni život u mislima, ali općenito, kao civilizirano čovječanstvo ispunjava ovaj misaoni duhovni život materijalnim sadržajem. Materijalni sadržaj također ostaje ono što se teoretski zna o antropozofiji, sve dok ne uključi stvarnu, unutarnju, svjesnu moć uvjerenja: da je duhovno nešto konkretno i stvarno, da gdje god da materija živi za vanjska osjetila, duh ne samo da prožima i teče kroz tu materiju, već da na kraju sve materijalno nestaje iz ljudskog vidokruga, kada je u stanju prodrijeti kroz materijalno, u duhovno.
Ali onda se takva kontemplacija mora proširiti i na sve što nas se tiče. Bitna nam je naša pripadnost antropozofskom društvu. Zbog ove činjenice koja postoji u vanjskom osjetilnom svijetu, zbog naše pripadnosti antropozofskom društvu, moramo biti u poziciji da prepoznamo odgovarajući duhovni pokret koji se u posljednje vrijeme razvio u duhovnom svijetu i nastaviti će se u zemaljskom životu kada ljudi mogu ostati vjerni. Inače će nastaviti odvojeno od života na Zemlji. Opstati će u vezi sa životom na Zemlji, ako ljudi u svojim srcima pronađu snagu da mu ostanu vjerni.
Međutim, nije dovoljno samo teorijsko uvjerenje da duhovni element lebdi iza minerala, biljaka, životinja i samog čovjeka, već i da duhovni arhetip antropozofskog pokreta lebdi iza antropozofskog društva, čiji vanjski aspekt pripada mayi ili iluziji, to je ono što mora prodrijeti u srce svakog onog tko ispovijeda antropozofiju kao duboko uvjerenje. I to mora postati stvarnost u radu antropozofskog društva. Često sam govorio, dragi moji prijatelji, prije Božićne konferencije, da se mora praviti razlika između antropozofskog pokreta, o kojem se uvijek mora govoriti isto kao i danas, i između Antropozofskog društva, koje je bilo vanjsko egzoterično administrativno središte za antropozofski ezoterizam. Od Božića je suprotan slučaj. U vrijeme Božića bio sam suočen s teškom odlukom trebam li i sam postati predsjednik Antropozofskog društva. Svih prethodnih godina postojanja Antropozofskog društva smatrao sam se učiteljem antropozofskih stvari koje nisu povezane s upravljanjem, a razne stvari koje su dolazile u obzir provodio sam na strog način. Kao takvo, antropozofsko društvo, vodili su drugi. Moja je dužnost unutar Antropozofskog društva bila donijeti antropozofski cilj, u mjeri u kojoj to želi pojedinac ili grupa.
Tijekom ovih predavanja ili na neki drugi način, naši će prijatelji imati priliku naučiti prepoznati što znači aktivno raditi na Zemlji na onom što se danas želi otkriti u duhovnom svijetu. I treba razumjeti poteškoće koje su s time povezane, ako se ovom odnosu prema duhovnom svijetu želi, da tako kažemo, pridodati vanjsku upravu. I prije Božića je definitivno postajala situacija: ili će se duhovne moći koje nam daju antropozofiju uvrijediti činjenicom da se vanjska uprava sada oslanja na sam ezoterizam, ili će se dogoditi nešto drugo. Dakle, u tom trenutku odluka je bila najteža koja se mogla donijeti. Jer svakako bi mogla postojati mogućnost i da su takvom odlukom ugroženi tokovi duhovnog života koji su nam dotjecali.
Ipak, odluka je morala biti donesena jer su preduvjeti bili takvi da se mora dogoditi suprotno od onoga što sam upravo opisao, ako bi antropozofska stvar trebala ostati u kontaktu s Antropozofskim društvom. U budućnosti je samo antropozofsko društvo moralo biti mjesto kroz koje ezoterijski život teče izravno i koje samo po sebi ima ezoterijski učinak i postaje svjesno svoje ezoterijske aktivnosti.
U tu svrhu je u Goetheanumu morao biti stvoren ezoterični Vorstand. Osim toga, trebalo je priznati da ovaj ezoterični odbor u cjelini ima ezoteričnu zadaću i da će u budućnosti sve što teče kroz Antropozofsko društvo ne samo biti antropozofska supstanca koju treba apsorbirati, već da se i u budućnosti antropozofiju također i uči, antropozofija je djelo, odnosno antropozofija je djelatna u svemu vanjskom.
To zahtijeva prepoznavanje onih stvarnih snaga koje moraju ujediniti pojedinačne osobnosti u društvu. Te sile ne mogu biti sile pod nekim programom ili sažetim apstraktnim propozicijama. Antropozofsko društvo može biti utemeljeno i održavano samo u ezoteričkom smislu, onim što postoji kao stvarni ljudski odnosi. Dakle, u budućnosti se sve mora temeljiti na stvarnim ljudskim odnosima u najširem smislu, na konkretnom, a ne na apstraktnom duhovnom životu.
Treba samo moći shvatiti ovaj konkretni duhovni život kao takav i vidjeti ga u najsitnijim detaljima života. Želio bih navesti prilično sitan detalj. Kada je taj impuls bio obuhvaćen, odlučili smo svakom našem članu dati novu člansku iskaznicu. Budući da je antropozofsko društvo u međuvremenu naraslo na dvanaest tisuća članova, sada je bilo pitanje izdavanja ovih dvanaest tisuća potvrda o članstvu, a unatoč prigovorima mnogih, morao sam donijeti odluku – kao što sam rekao, to je sitnica – da sam potpišem svaku pojedinačnu člansku iskaznicu. To je naravno, višetjedni posao. Ali što to znači? Ne, nikakav prilog, nikakva vanjska mjera, ali to znači da su mi oči stajale na imenu onoga tko prima člansku iskaznicu. To je ljudski odnos, doduše sićušnog sadržaja, ali je odnos.
Dakle, ljudski odnosi, koji su činjenice, razlikuju se od onoga što su puke administrativne mjere, što je samo napisano u programima i paragrafima. Zapravo ništa što teče kroz antropozofiju ne smije biti zapisano u statutima i paragrafima, već sve mora biti stvarni život. Ezoterik može apsorbirati samo stvarni život.
Stoga se mora reći da se od Božićne konferencije antropozofska stvar i Antropozofsko društvo više ne mogu razlikovati, već su postali jedno. Radi se samo o tome da to bude u svijesti svakog pojedinog člana. Možda vam se, dragi moji prijatelji, čini da je to samorazumljivo. Razmislite o tome, i uvidjeti ćete da to zdušno provoditi nije nešto što se podrazumijeva, dapače, prilično je to teško u svakom trenutku života.
Sada je pitanje, mogu reći, stvarne zabrinutosti: hoće li duhovni život nastaviti teći kroz Antropozofsko društvo u ovim uvjetima, kao što je tekao kroz antropozofski pokret?
Ali ovo se može reći, sada kada smo već mnogo mjeseci pod utjecajem Božićne konferencije, pokušavajući ostati vjerni onome što smo mislili kada smo postavili duhovni kamen temeljac Antropozofskog društva, može se reći: ono što je teklo godinama, nastavlja biti sve bogatije. A također možemo reći da su se srca još više otvorila, gdje god je ezoterično teklo kroz svu antropozofsku aktivnost od Božićne konferencije, gdje god je prisutno ezoterično.
Prigrlite puno značenje ove riječi u svoja srca, dragi moji prijatelji, dok moram govoriti iz iskustva posljednjih nekoliko mjeseci! U budućnosti će takvo shvaćanje na mnogo načina pridonijeti postavljanju pravih temelja za onaj duhovni temelj koji smo postavili za Antropozofsko društvo u vrijeme Božićne konferencije.
I ovo me dovodi do toga da govorim o onome što ću imati za reći sljedećih nekoliko dana, ističući kako se antropozofski pokret sada, u ovom ozbiljnom trenutku, u osnovi s ovim uvodnim predavanjem, vraća svom vlastitom početnom impulsu. Kad je početkom stoljeća u Berlinu osnovano Antropozofsko društvo iz krila Teozofskog društva, dogodilo se nešto vrlo neobično. Prilikom osnivanja Antropozofskog društva, odnosno njemačke sekcije Teozofskog društva, držao sam predavanje o 'Antropozofiji' u Berlinu. Od samog početka u moj je rad bio utisnut impuls koji je kasnije definirao antropozofski pokret.
Ali postoji još nešto čega se danas mogu sjetiti. Prvo što sam tada vrlo malom krugu najavio je par predavanja pod nazivom 'Praktične vježbe karme'. Osjetio sam najžešći otpor tome. Možda će se najstariji član antropozofskog društva, koji je na našu veliku radost danas ponovno ovdje – gospodin Günther Wagner, kojem bi želio poželjeti dobrodošlicu kao svojevrsnom senioru antropozofskog društva – sjetiti koji je snažan otpor bio tada protiv mnogih stvari za koje sam rekao da ih od početka treba uklopiti u antropozofski pokret. Do ovih predavanja nije došlo. Nije došlo do kultiviranja toga, za razliku od drugih struja koje su inače emanirale iz teozofskog pokreta, do njegovanja te ezoterije koja na vrlo otvoren i nepristran način govori, istina, o onome što je zapravo teoretski uvijek bilo tu.
Od Božićne konferencije, ovdje u ovoj prostoriji, na raznim mjestima gdje sam imao privilegij govoriti, ljudi su prilično otvoreno govorili o konkretnom djelovanju karme u povijesnim pojavama, u pojedinim ljudima. I danas su brojni naši antropozofi već informirani kako su napredovali različiti životi važnih ličnosti na Zemlji, kako se razvijala karma samog Antropozofskog društva i s njim povezanih osobnosti. Od Božićne konferencije o tim se stvarima raspravlja na vrlo ezoteran način. Od Božićne konferencije naši ciklusi su javni, dostupni svima zainteresiranima. Tako smo postali više ezoterično i u isto vrijeme potpuno javno društvo.
Na neki način, ovo nas vraća tamo gdje smo počeli. Tada je bila namjera ono što će sada postati stvarnost. Budući da su mnogi naši prijatelji prvi put ovdje nakon Božićne konferencije, pokriti će se pitanje karme ovdje u sljedećih nekoliko dana. U tu svrhu dopustit ću si danas dati svojevrsni uvod govoreći o onim stvarima koje su također naznačene, doduše skiciranom u ovotjednom 'Mitteilungen'.
Razvoj ljudske svijesti dio je postignuća – to je očito iz naše antropozofske literature – onog znanja koje ukazuje na činjenice i bića ovog duhovnog svijeta, i istraživanja tih činjenica. Uskoro ćemo čuti kako ovaj duhovni svijet, koji se može istražiti kroz razvoj ljudske svijesti, može postati razumljiv nepristranom, zdravom razumu. To se uvijek mora uzeti u obzir: razvoj drugih stanja svijesti dio je istraživanja duhovnog svijeta; da bi shvatili i razumjeli ono što duhovni istraživač iznosi na vidjelo, potreban je samo zdrav osjećaj za čovjeka, zdrav razum koji se stvarno želi razvijati nepristrano.
Međutim, čim se o tome govori, nailazi se na jak otpor u sadašnjem razmišljanju. Kad sam jednom rekao ono što sam govorio u Berlinu, pojavio se dobronamjeran članak o mom javnom predavanju pred brojnom publikom. U ovom članku se kaže: g. Steiner je rekao da zdrav razum može vidjeti ono što se istražuje u duhovnim svjetovima. Ali cijeli noviji razvoj naučio nas je da um koji je zdrav ne vidi ništa od nadosjetilnog i da um koji vidi nešto od nadosjetilnog sigurno nije zdrav. - Mora se reći da je to u određenom pogledu opće stajalište obrazovanih ljudi današnjice. Ako netko nije lud – kako se kaže trijezno njemački – ne razumije ništa o nadosjetilnom svijetu; ako razumiješ nešto od nadosjetilnog svijeta, definitivno si lud! - To je jednako, samo malo jasnije, rečeno.
Stoga se treba pozabaviti time do koje mjere zdrav razum može razumjeti rezultate duhovnog istraživanja, što se postiže razvojem drugih stanja svijesti. Stoljećima smo naoružavali svoja vanjska osjetila instrumentima, teleskopima, mikroskopima. Duhovni istraživač također naoružava svoja vanjska osjetila onim što sam razvija u svojoj duši. Prirodna istraživanja su išla prema van, koristila su se vanjskim alatima. Duhovno istraživanje ide prema unutra, koristi se unutarnjim alatima koje duša razvija u vječnom životu duše.
Danas bih vas želio upoznati s razvojem drugih stanja svijesti, sastavljajući stanja svijesti koja su danas uobičajena među ljudima, u početku ih samo spajajući s onim stanjima svijesti koja su nekad postojala u starijim, nepovijesnim, koja su bila prisutna u pretpovijesnim, primitivnim uvjetima ljudskog razvoja.
Čovjek danas živi u tri stanja svijesti, od kojih zapravo samo jedno prepoznaje kao izvor spoznaje: čovjek živi u običnom budnom stanju, živi u stanju svijesti sna i živi u stanju spavanja bez snova.
U običnoj svijesti, u budnoj svijesti, mi se odnosimo prema vanjskom svijetu na takav način da sve što možemo shvatiti osjetilima prihvaćamo kao stvarnost i puštamo da djeluje na nas, tako da zahvaćamo ovaj vanjski svijet svojim intelektom koji je vezan s mozgom, ili u svakom slučaju s ljudskim organizmom, i formiramo ideje, koncepte, također i osjećaje i tako dalje, o onome što primamo preko osjetila. Tada shvaćamo, u određenim granicama, vlastiti unutarnji život unutar ove budne svijesti. I svakakvim razmatranjima, razvojem ideja, dolazimo do prepoznavanja nečeg nadosjetilnog iznad ovog osjetilnog. Ne trebam dalje opisivati ovo stanje svijesti; ono je svima poznato kao stanje koje prepoznajemo u životu spoznaje i volje na Zemlji.
Svijest sna je nejasna, za sadašnjeg čovjeka sumrak. U svijesti sna čovjek vidi ono što je u vanjskom svijetu u simboličkoj transformaciji čega nije uvijek svjestan. Ujutro ležimo u krevetu, još se budimo, ne gledamo u izlazeće Sunce potpuno otvorenim očima, već se sunčeva svjetlost koja sija kroz prozor otkriva našim očima koje su još uvijek prekrivene velom. Čovjek je još uvijek odvojen, kao tankim velom, od onoga što inače doživljava kao oštro konstruirane osjetilne percepcije: iznutra je duša ispunjena vizijom silnog požara. Snažna vatra o kojoj čovjek sanja simbol je onoga što sja u izlasku Sunca, još ne potpuno otvorenom oku.
Ili osoba sanja da prolazi kroz aveniju, s bijelim kamenjem s obje stane ulice. Dolazi do jednog kamena; nalazi da je uništen od neke prirodne pojave ili od ljudi. Čovjek se budi: od zubobolje koju ima, uočava nedostatak zuba. Dva reda zuba simbolizirana su u onome što je čovjek vidio u svojim snovima, loš zub u slici razbijenog kamena.
Uočavamo da se nalazimo u pregrijanoj prostoriji zbog čega nam je neugodno. Budimo se: srce snažno kuca, puls je ubrzan. Vatrenost srca i puls simboliziraju pregrijanu prostoriju. Unutarnji i vanjski uvjeti su za nas simbolizirani u snovima; reminiscencije na svakodnevni život, transformirane na najrazličitije načine, razvijene u čitave drame u snovima, ispunjavaju čovjeka. On ne zna uvijek kako se stvari razvijaju u areni njegovog duševnog života. I često je čovjek uvučen u blagu zabludu o ovom životu snova, koji također može igrati ulogu u budnom životu ako je svijest nekako prigušena.
Prirodoslovac prolazi ulicom pored knjižare. Vidi knjigu o nižim životinjama, koja ga je oduvijek jako zanimala jer je prirodoslovac. Ali sada, iako naslov najavljuje da je u njoj nešto izvanredno važno za prirodoslovca, to ga uopće ne zanima, već odjednom, samo zureći u ono što je prije s najvećim zanimanjem gledao, čuje nekoga da svira melodiju koju je bio potpuno zaboravio. Postaje vrlo pažljiv. Razmislite: prirodoslovac gleda naslov znanstvene rasprave na koricama knjige. Ne obazire se na to, ali ga privlači sviranje udaljenog vergla, koje inače ne bi čuo. Što je to? Prije četrdeset godina, dok je bio sasvim mlad, zaplesao je prvi put u životu sa svojom prvom plesačicom na istu melodiju koju sada svira vergl. Na taj događaj podsjeća ga melodija vergla koju nije čuo četrdeset godina. Prirodoslovac je ostao priseban, pa se prilično jasno sjećao stvari.
Mistik često na kraju takav događaj iznutra preobrazi tako da on postane nešto sasvim drugo. Upravo oni koji savjesno istražuju duhovni život moraju biti sposobni jasno predočiti sve što se u obliku zablude i iluzije događa u ljudskoj duši. Lako može povjerovati da je pronašao unutarnji put do ovog ili onog duhovnog elementa uranjanjem, da tako kažemo, u život duše; ali ima samo preobraženu reminiscenciju melodije vergla. Ovaj život snova je nešto divno, nešto veliko, ali ljudi to mogu ispravno razumjeti samo ako mogu stati pred pojave ljudskog života na duhovno kultiviran način.
A ako pogledamo život dubokog sna, koji je bez snova, onda u običnoj današnjoj svijesti čovjek nema ništa od ovog života dubokog sna osim sjećanja da je možda prošlo vrijeme između padanja u san i buđenja. Sve ostalo mora ponovno doživjeti uz pomoć svog budnog stanja. Općenito dosadan osjećaj da ste bili tamo između padanja u san i buđenja je sve što ostaje od sna bez snova.
Dakle danas imamo ova tri stanja svijesti: budnu svijest, svijest sna, svijest spavanja bez snova. Ali ako se vratimo u iskonska vremena ljudskog razvoja kao što sam rekao, ne u povijesna vremena nego u pretpovijesno doba, u koje se može prodrijeti samo onim sredstvima duhovnog istraživanja o kojima će se ovdje raspravljati u sljedećih nekoliko dana – tada ćemo također naći tri stanja svijesti čovjeka, ali sasvim druge vrste. Ono što danas doživljavamo u budnoj svijesti tada se nije doživljavalo, već smo u iskonskim vremenima ljudskog razvoja umjesto oštro kontura, materijalnih, čvrsto definiranih činjenica doživjeli: entitete, zamagljene fizičke granice.
U takvim vremenima, osoba koja bi vas vidjela ovdje, dok ovdje sjedite, ne bi vidjela oštre obrise koji danas određuju vašu prirodu ocrtanu kako se danas vidi, već bi likovi bili zamagljeni za običnu budnu svijest; ono što se danas vidi i ono što bi tada bilo manje jasno, posvuda bi bilo prožeto aurom, duhovnim sjajem i blistavo, svjetlucanjem i preljevima koji bi išli daleko izvan okvira koji se danas vidi. Svi vi koji sjedite ovdje pokazali biste perceptoru svoje aure kako se isprepliću. I takav gledatelj bi se zagledao u svjetlucave, blistave, sjajne aure duša koje su pred njim. Još se moglo gledati u dušu, jer čovjek je živio u atmosferi duše i duha.
Ako smijem upotrijebiti usporedbu: ako navečer hodamo ulicama nakon vedrog, suhog dana, onda nakon takvog dana vidimo ulične svjetiljke na način da pokazuju oštre konture svjetala. Prođemo li ulicama u maglovitu večer, ista svijetla lampiona pokazuju svuda oko nas svakakve strukture u boji, koje današnja fizika potpuno krivo shvaća, smatrajući ih subjektivnim pojavama, a što je zapravo ono što se doživljava iz suštine ovih bljeskova u vezi s činjenicom da se krećemo kroz vodeni element magle. Stari su ljudi prošli kroz element duše i duha; vidjeli su aure koje nisu subjektivne, već su objektivno pripadale ljudskim bićima. To je bilo njihovo stanje svijesti.
Tada su imali stanje svijesti koje je povezano s tim, kao što kod nas san prožet snovima slijedi budno stanje, to opet nije bilo naše sadašnje stanje sna, ali je oko njega nestajalo sve što je osjetilno. Za nas osjetilni dojmovi postaju simboli za razliku od sna: Sunce postaje požar, unutarnji redovi zuba postaju sva reda kamenja, i tako dalje, snovi sjećanja postaju zemaljske ili duhovne drame, drame snova. Svijet osjetila je uvijek tu; ostaje svijet sjećanja. Za svijest koju su ljudi imali u davnim vremenima evolucije – vidjet ćemo da smo je tada imali svi, jer svi koji sjede ovdje bili su u prethodnim životima – stvari su za njih bile sasvim drugačije. Kad je Sunce danju slabilo, čovjek nije vidio simbole fizičkih stvari, već su mu fizičke stvari nestajale iz vida. Stablo koje je stajalo pred vama bi nestalo; pretvoreno je u nešto duhovno – legende o duhovnima drveća, one nisu smišljene pučkom maštom, jedino što je njihovo tumačenje pogrešna znanstvena mašta – duh koji bi pripadao stablu zauzeo bi mjesto stabla. A ti duhovi – duh drveta, duh planine, duh stijene – usmjeravali su pogled duše dalje u onaj svijet u kojem se čovjek nalazi između smrti i novog rođenja, tamo gdje je jednako među duhovnim činjenicama kao i ovdje na Zemlji među fizičkim činjenicama, gdje je jednako među duhovnim bićima kao i ovdje na Zemlji među fizičkim bićima. To je bilo drugo stanje svijesti. Uskoro ćemo vidjeti kako se naša obična svijest sna također može preobraziti u ovo stanje svijesti, za čovjeka koji teži duhovnom znanju.
I treće stanje svijesti je bilo tu. Naravno, i tada su ljudi spavali. Ali kada su se probudili, imali su ne samo nejasno sjećanje na proživljeno vrijeme ili tup osjećaj života, nego su se, kada bi se probudili, jasno sjećali onoga što su doživjeli dok su spavali. I upravo iz tog sna dolazili su dojmovi prošlih života na Zemlji s vezom čovjekove sudbine, sa znanjem, s vizijom karme.
Dakle, današnji čovjek ima budnu svijest, svijest sna, svijest spavanja bez snova. Rani ljudi imali su tri stanja svijesti: stanje svijest s duhom prožetom stvarnošću, stanje svijesti s uvidom u duhovni svijet, stanje svijesti za viziju karme. Kod primitivnog čovjeka to je u biti bila neka vrsta svijesti sumraka.
Ova sumračna svijest je prošla, izblijedila u ljudskoj evoluciji. Mora se pojaviti svijest jutarnje zore. Današnja duhovna istraživanja pronalaze put u to. I čovjek mora biti sposobna gledati u drvo, u stijenu, u izvor, u planinu, u zvijezde, mora biti sposoban gledati i ojačati vlastite duševne snage, tako ojačati svoje duševne snage da to donese da se duhovne činjenica ili duhovna bića pojavljuju iza svake fizičke stvari.
To može postati egzaktna znanost, egzaktno znanje – kojem se ljudi danas rugaju kao da je obično ludilo – tako da onaj koji stvarno zna gleda u drvo, prema ono predstavlja materijalno, kao da štedi prostor, postaje ništa, i duhovna bit stabla dolazi mu ususret. Kao što sunčeva svjetlost vanjskih fizičkih bića blista u odrazu pred našim fizičkim očima, tako će čovječanstvo vidjeti – a antropozofija predviđa taj dolazak – da duhovno biće Sunca, koje tka i živi u svijetu, također živi u svim fizičkim bićima. Kao što se fizičko svjetlo reflektira natrag u naše fizičko oko, tako se božansko-duhovno sunčevo biće, koje sve prožima, može reflektirati natrag u naše duhovno oko od bilo kojeg zemaljskog bića kao stvarnost. I ako što čovjek sada kaže: ruža je crvena – a to se temelji na činjenici da mu ruža vraća dar koji je primila od fizičko-eterskog sunčevog bića, tada će moći reći: ruža mu vraća ono što prima od duševno-duhovnog sunčevog bića koje tka i živi u svijetu.
Čovjek će se ponovno smjestiti u duhovno ozračje, znat će da je njegovo vlastito biće ukorijenjeno u toj duhovnoj atmosferi. Ali tada će mu sinuti, kao u ovoj svijesti sna, koja isprva može dati samo kaotične simbolizacije vanjskog osjetilnog života, unutra se nalaze otkrivenja duhovnog svijeta kroz koji prolazimo između smrti i novog rođenja; kao u životu dubokog sna, koji tka i živi u nama kao čvorište sila, koje nam onda, nakon buđenja, omogućuje da odemo do onoga oko čega se naša sudbina, naša karma vrti. Ono kroz što prolazimo kao našu sudbinu u svakodnevnom životu, usprkos svoj slobodi, prede se i tka tijekom našeg života u snu gdje vodimo život s našom dušom-duhom, koji su izvan fizičkog-eterskog, s božanskim duhovima, također i sa onim duhovima koji nose rezultate prethodnih zemaljskih života u ovaj život. A onaj tko, tko kroz razvoj odgovarajućih duševnih snaga, uspije zaviriti u život sna bez snova, otkriva unutarnje karmičke veze. Ali tek kroz to smisao dobiva i povijesni život čovječanstva: satkan je iz onoga što ljudi prenose iz ranijih epoha u nove živote, u nove epohe, kroz život između smrti i ponovnog rođenja. Kada pogledamo neku osobnost sadašnjosti ili nekog drugog doba, ne razumijemo je dok ne razumijemo njene prošle živote na Zemlji.
Sljedećih dana želimo govoriti o istraživanju koje, prvo kod povijesnih ličnosti, ali potom i u svakodnevnom životu, vodi iz sadašnjeg ili nekog drugog vremena u raniji život na Zemlji.