.- 2. Drugo predavanje, Dornach, 7. rujna 1924
Trajna nit sudbine, karma, malo brine o čovjekovim vanjskim i unutarnjim stvarima, ali mnogo više o unutarnjim duševnim silama i otporima duše, o moralnim vezama. Istražujući nit sudbine potrebno je sagledati posebne intimnosti, zaći u cjelinu ljudskog bića. Carl Ludwig Schleich i August Strindberg.
Prekjučer sam rekao da bi teorijska rasprava o karmi i ponovljenim zemaljskim životima morala ostati nešto neživo ako se razmatranje u tom smjeru zapravo ne uvede u praktični pogled na život, tj. sam život ne razmatra u smislu karme i ponovljenih zemaljskih života. Ali razmatranje na koje se ovdje misli mora se poduzeti s najvećom ozbiljnošću. Zato što se može reći: iskušenje ljudi da stvore ideje o svim vrstama karmičkih veza, o svim vrstama stvari povezanih s ponovljenim zemaljskim životima, to je iskušenje vrlo veliko, a izvor iluzija na ovom području je vrlo velik. I istraživanje u tom smjeru može se stvarno poduzeti samo kada je duhovni svijet u određenom smislu otvoren kroz razvoj duše.
Zato, naravno, upravo za takve istrage istražitelji navode i one razloge i uvjerenja koja mogu proizaći iz svega ostalog što se otkrije tijekom takve istrage. Zapravo, ne treba imati nikakvog povjerenja u nekoga tko odmah počne govoriti o ponovljivim zemaljskim životima, već ono što se izvlači iz takvih okultnih dubina mora biti potvrđeno činjenicom da su prvo prisutne mnoge druge stvari koje opravdavaju povjerenje.
Sada mislim da je tijekom dvadeset tri ili dvadeset četiri godine u kojima se antropozofija kultivirala, prikupljeno dovoljno okultnog materijala da se rezultati ovog smjelog istraživanja ponavljanja zemaljskih života, sada mogu otkriti pred onim slušateljima koji su stekli povjerenje kroz druga područja duhovnog života koja su tijekom vremena otkrivena. Međutim, sada ovdje sjede mnogi koji su u društvu relativno kratko. Ali to bi značilo nemogućnost razvoja društva ako bi se za nove sudionike, da tako kažemo, krenulo ispočetka; jer s druge strane imamo veliku radost i zadovoljstvo što se ovdje tijekom ovog potpuno popunjenog ciklusa, pojavio i veliki broj najstarijih antropozofskih prijatelja, antropozofa, koji su doživjeli gotovo cijeli antropozofski razvoj. I tijekom vremena moraju se stvoriti prilike da se oni u antropozofskom društvu koji su još na početku članstva upoznaju s onim što se mora njegovati tijekom razvoja Antropozofskog društva.
Moram ovo reći jer ću razmatranja koja danas iznosim iznijeti kao polazište za nešto od onoga što će uslijediti na sljedećim predavanjima, više kao informaciju, jer u njima ima nekih stvari koje će se činiti prilično odvažnim. Ali, dragi moji prijatelji, ljudski se život pojavljuje u svom pravom svijetlu samo kada se njegova istina smatra kontinuiranom kroz ponovljenu zemaljsku egzistenciju. Međutim, istraživanje, ozbiljno istraživanje koje je svjesno vlastite odgovornosti u ovom području, nikako nije lako. Jer rezultati dobiveni na ovom području zapravo su na određeni način proturječni idejama koje se obično imaju.
Događa se da kada netko pogleda ljudski život na Zemlji s njegovim sudbinskim sadržajima, da uočava one udarce sudbine koje je spreman shvatiti na prvu, a koji su povezani s tim što je vanjska profesija ili unutarnji poziv, koji su povezani s društvenim položajem i slično. U odnosu na sadržaj ovozemaljskog života, čovjek se pred nama pojavljuje u odnosu na te osobine, koje uopće ne moraju biti vanjske, koje mogu značiti nešto za unutarnje bića njegove duše; ali gledano u onim dubinama, u kojima se vide ponovljeni zemaljski životi, ipak se treba suzdržati od mnogih stvari koje daju svoj pečat na sudbinu čovjeka u zemaljskom životu.
Osobito se ne smije zamišljati da je vanjski ili unutarnji poziv od velike važnosti za karmu koja prolazi kroz različite živote na Zemlji. Zamislite samo kako je relativno vanjski okarakterizirana profesija – recimo službenika ili tako nešto – također vanjski povezana sa sudbinom čovjeka. Ali za ono stvarno karmičko, za stvarne veze sudbine, ono što karakterizira ovaj vanjski poziv uopće ne mora imati nikakvo značenje. Isto je i s unutarnjim pozivom. Kako se lako dolazi u iskušenje pomisliti da je glazbenik bio, barem u prethodnom životu na Zemlji, ako ne opet glazbenik, onda umjetnik. Nije uvijek tako, rijetko je tako čak i kada stvarno istražujete stvari. Jer trajna karma, trajna nit sudbine, ide mnogo više u čovjekovo unutarnje biće i manje se bavi vanjskim i unutarnjim pozivima, već mnogo više s unutarnjim duševnim snagama i otporima duše, s moralnim vezama koje se u konačnici mogu očitovati u svakom vanjskom i unutarnjem pozivu.
Ali to također znači da istraživanje karme, istraživanje niti sudbine, čini nužnim sagledavanje okolnosti u životu osobe koje se ponekad čak i čine nevažnim. Uvijek iznova moram spomenuti činjenicu s kojom sam se susreo u životu.
Trebao sam istražiti karmičke veze osobe koja je imala svoje posebnosti u životu, svoj životni zadatak, svoj posao. Ali intuitivni pogled na sve što je radila kao dio svog posla, na primjer kao filantrop i slično, nije davalo nikakve naznake o ranijim životima na Zemlji. Nije da sve ovo nije povezano s ranijim životima na Zemlji; ali nije bilo traga za naći. Ne bi se moglo prodrijeti dalje iz gledanja na činjenice koje proizlaze iz profesije ili iz filantropije. S druge strane, začudo, sasvim sporedna osobitost života dala je rezultat. Morao je recitirati, a uvijek bi prije nego bi počeo recitirati, sasvim iz navike, izvadio rupčić i ispuhao nos. Često sam ga čuo kako govori i bez iznimke prije nego bi počeo govoriti, izvadio bi rupčić i ispuhao nos. Nije to činio u razgovoru, ali je to činio kad god bi trebalo govoriti u kontekstu. To je rezultiralo slikom iz koje je sada zračila mogućnost osvrtanja na ranije živote na Zemlji.
Ovo navodim kao posebno groteskni primjer. Primjeri nisu uvijek tako groteskni; ali treba imati sposobnost sagledavanja cijele osobe ako se želi sagledati karmu na valjan i relevantan način. Vidite, imate neki posao, naprimjer, to je više-manje nešto što proizlazi iz obrazovanja i tako dalje, kad pogledate dublje. S druge strane, to ima veze s unutarnjom duhovnom konfiguracijom ljudskog bića ako ne može drugačije nego izvaditi svoj rupčić i ispuhati nos prije nego što započne govor. To je mnogo tješnje vezano uz ljudsku prirodu. Ali to je samo radikalan, ekstreman primjer. Stvari nisu uvijek takve. Želio sam u vama samo pobuditi ideju da u pravilo ono što leži na površini čovjekova života nije korisno za istraživanje karme, da se mora ući u određene intimnosti, ali ne u one u koje se zadire na neopravdan način, već one koje se javljaju sasvim otvoreno u životu.
Nakon što sam rekao ovaj uvod, želio bih sada otvoreno krenuti s onim što imam za reći, naravno uz sve rezerve koje uvijek moraju postojati u takvom slučaju, s rezervom da svatko može vjerovati ili ne vjerovati u ono što imam za reći, ali i sa uvjerenjem da se ono što ću objasniti temelji na najvećoj ozbiljnosti duhovno- znanstvenog istraživanja.
Ovakve stvari se ne događaju kada se istraživanju pristupi s namjerom istraživanja kao što to čini moderni istraživač u laboratoriju; već istraživanje karme mora i samo na neki način proizlaziti iz karme. Morao sam to spomenuti na kraju novog izdanja svoje knjige 'Teozofija', iz razloga što je među mnogim čudnim zahtjevima koji su mi se povremeno postavljali tijekom života, bio i jedan da se podvrgnem nekom psihološkom laboratoriju, tako da tamo mogu utvrditi jesu li stvari koje govorim o znanosti duha opravdane. To je, naravno, jednako smiješno kao kada bi netko dao matematičke rezultate, a vi niste provjerili te matematičke rezultate, već ste ga zamolili da ga pregledate u laboratoriju kako biste utvrdili je li pravi matematičar ili nije. Ali takva je učenost sada erudicija i ozbiljno je tražena. Da iz takvih pokušaja, naravno, ništa ne može proizaći, izričito sam spomenuo na kraju novog izdanja moje Teozofije, a također sam spomenuo da svi putevi koji moraju dovesti do toga – do otkrivanja konkretnog duhovnog rezultata – moraju i sami biti pripremljeni na duhovni, nadosjetilni način.
Jednom sam imao priliku upoznati modernog liječnika čiji sam ugled i književnu karijeru vrlo dobro poznavao i kojeg sam jako cijenio. Dakle, u ovom slučaju spominjem karmičke detalje koji su doveli do karmičkog istraživanja. Trebalo je dosta vremena i dovršeno je tek u posljednjih nekoliko tjedana, a tek se sada može – ako ste savjesna osoba – može govoriti o tome. Dakle, dajem sve pojedinosti kako biste mogli vidjeti nešto – ne sve, naravno – kako su stvari povezane.
Upoznao sam tako modernog liječnika na način da je kad sam ga upoznao bio s nekim drugim. Ovu sam drugu osobu jako dobro poznavao dugo vremena; uvijek je na mene ostavljala dojam, ne mogu reći dubok, ali temeljit. Takav dojam jer je ova osobnost iznimno voljela biti s ljudima koji su se u velikoj mjeri bavili okultizmom iako nekako površno. No, ova je osobnost iznimno rado pričala i o onome što poznanici govore o svakojakim okultnim stvarima koje su povezane s onim o čemu bi umjetnici trebali težiti kao lirski pjesnici, epski pjesnici, dramatičari. I nekakva moralna aura, mogao bih reći, visila je oko ove osobnosti. Koristim riječ 'moralno' za sve što je povezano s duševnim osobinama kojima upravlja volja. U prisustvu te osobe, koju sam zapravo posjetio, pronašao sam drugu koju sam poznavao i cijenio zbog njegove spisateljske karijere i njegovog liječničkog rada. A ono što se tamo dogodilo za vrijeme ovog posjeta ostavilo je zaista dubok dojam, što je potaknulo da se cijela stvar uključi u područje duhovnog istraživanja.
Tada se dogodilo nešto vrlo čudno. Kroz perspektivu koju sam mogao steći kroz to što su dvije osobnosti bile zajedno, kao i kroz dojam koji je na mene ostavila ta druga osobnost, koju sam dugo poznavao iz spisateljske karijere, iz rada u medicini, koju sam cijenio i koju sam ovdje prvi puta vidio, sve je to dalo utiske, doduše u početku ne da se nekako ispita ova osobnost u kontekstu života i sudbine, ali je donekle obasjalo ovoga drugog, kojeg sam poznavao dugo vremena, i ispostavilo se da je drugi – ne u posljednjem nego u ranijem životu – živio u starom Egiptu i, što je neobično, mumificiran je u starom Egiptu, balzamiran kao mumija.
Ubrzo se pokazalo da ova mumija još uvijek postoji. Vidio sam ih negdje i kasnije, ali puno kasnije. To je isprva bila početna točka. No, budući da je istraživanje potaknula ova osobnost koju sam dugo poznavao, to je, da tako kažem, zračilo dalje, i pokazala se prilika da istražim sudbinu novog poznanika. A onda se dogodilo sljedeće.
Iako je inače vrlo lako vratiti se iz čovjekova zemaljskog života do posljednjeg, intuicija je ovdje vodila daleko u stari Egipat i jasno pred dušu postavila dvije osobnosti: neku vrstu glavara u starom Egiptu koji je, u određenom smislu, imao staroegipatsku inicijaciju, ali je kao inicijat postao pomalo dekadentan, u daljnjem tijeku života ne shvaćajući inicijaciju ozbiljno, čak i na pomalo podrugljiv način. Ali glavar je imao slugu koji je bio izuzetno ozbiljan. Sluga, naravno, nije bio iniciran; ali oboje su postali dužni balzamirati mumije i za to nabavljati supstance.
Posao balzamiranja mumija, osobito u starom Egiptu, bio je izuzetno složen i zahtijevao je intimno poznavanje ljudskog bića, ljudskog tijela. Ali i duboko poznavanje ljudske duše zahtijevalo se od onih koji imaju pravo balzamirati mumije. Glavar, koji je zapravo bio i upućen u ovaj posao, postupno se počeo ponašati neozbiljno prema svojoj profesiji. Tako se dogodilo da je malo-pomalo. kako bi se reklo jezikom misterija, izdao one stvari koje je primio svojevrsnom inicijacijom svome sluzi, koji se pokazao kao čovjek koji je postupno razumio sadržaj inicijacije bolje od inicijata. I tako je dotični sluga balzamirao mumije, a ovaj drugi to više nije ni nadzirao, već je naravno tražio sve što je s tim vezano u smislu položaja i društvenog statusa. Postupno je postao takav da više nije uživao veliko poštovanje i ulazio je u razne sukobe u životu. Međutim, sluga, koji je zapravo postupno napredovao do vrlo, vrlo ozbiljnog pogleda na život, bio je potpuno obuzet, čudno zahvaćen nekom vrstom inicijacije koja nije bila stvarna, ali je u njemu instinktivno živjela. I tako je cijeli niz mumija balzamiran pod nadzorom i uz suradnju ove dvije osobe.
Vrijeme je prolazilo. Dvoje ljudi prošlo je kroz vrata smrti, prošla kroz iskustva o kojima bih želio govoriti sljedeći puta, koja su u nadosjetilnom povezana s razvojem karme, sudbine, a zatim su oboje ponovno prebačeni u zemaljski život u rimsko doba, upravo u vrijeme kada je uspostavljena rimska carska vlast: u doba Augusta; ne točno, ali otprilike u doba Augusta.
Kao što sam rekao, to je mukotrpno istraživanje, onoliko precizno koliko svako fizikalno ili kemijsko istraživanje može biti. Ne bih pričao o njima da prije par tjedana nije postalo moguće o njima govoriti na tako određen način. Sada nalazimo onog glavara – koji je postupno postao neozbiljni inicijat, ali nakon prolaska kroz vrata smrti, osjećao je to kao izuzetno gorku kušnju na Zemlji sa svim posljedicama takvog gorkog osjećaja – ponovno ga nalazimo kao Augustovu kćer Juliju, koja se udaje za Augustovog posinka Tiberija, i koja naravno vodi život koji se, naravno, samoj njoj činio opravdanim, ali koji se tada u rimskom društvu smatrao toliko nemoralnim da je bila prognana. Drugi, sluga, koji se probio gotovo do inicijacije, ali odozdo, ponovno se rađa u ovo vrijeme kao rimski povjesničar Titus Livije.
Sada je zanimljivo kako je Titus Livije došao do toga da piše povijest. Balzamirao je priličan broj mumija u doba starog Egipta. Duše koje su bile u tijelima ovih mumija, te same duše su se često inkarnirale kao Rimljani, odnosno neki od njih kao sedam rimskih kraljeva – budući ih je bilo sedam. Ako se vratimo u vrijeme kada su se njih dvojica, glavar i njegov sluga, inkarnirali, vraćamo se u vrlo stara egipatska vremena. I po određenom zakonu, koji se odnosi upravo na inkarnaciju duša čija su tijela mumificirana, te su duše relativno brzo pozvane na Zemlju. Ali karmička povezanost glavarovog sluge o kojem sam govorio, toliko je velika da o njima mora napisati priču – naravno, mora uključiti i druge koje nije balzamirao – ali mora napisati povijest onih ljudi koje je balzamirao. Tako Titus Livije postaje povjesničar.
Sada bi želio od vas da uzmete povijest Tita Livija i dopustite stilu Tita Livija da djeluje na vas sa znanjem koje proizlazi iz karmičke veze. Vidjet ćete, neobična upornost i istovremeno naginjanje mitu u stilu Tita Livija, gura ga prema znanju o ljudskoj prirodi koju može steći onaj koji balzamira. Takve veze se dobivaju samo kada se radi ovakvo istraživanje. Ali onda postoji ono što odjednom baca svijetlo na mnoge stvari. Teško je shvatiti podrijetlo stila Tita Livija, tog čudnog stila kojim je Livije, povjesničar, balzamirao ljude koje opisuje – jer to je on, taj stil, na kraju krajeva – teško je zamisliti nastanak tog stila. Na ovaj stil je bačeno svijetlo kada se ukaže na takve veze.
Pa, vidite, opet imamo dvije ličnosti kao što su Julija i Tit Livije. Kao Julija i Tit Livije opet prolaze kroz vrata smrti. Sve što je jedna duša doživjela: zapravo inicijat, ali nakon što je to izokrenuo u neozbiljnost, nakon što je iskusio gorčinu posljedica u životu između smrti i novog rođenja, i zatim doživio osebujnu sudbinu – pročitajte je – kao Julija, sve je to rezultiralo snažnim antipatijama prema Julijinom životu, koja je na čudan način postala univerzalna. Tu se individualnost intuicijom može pronaći u životu između smrti i novog rođenja, kao da stalno viče: O, da barem nikad nisam postala žena, jer do toga me dovelo ono što sam radila u starom Egiptu!
Sada se dalje mogu pratiti te individualnosti. Ulazi se u Srednji vijek: Tita Livja ponovno nalazimo kao raspjevanog pjesnika usred Srednjeg vijeka. Čovjek se čudi kad ga nađe ovakvog, jer vanjske profesije uopće nisu povezane. Ali najveća iznenađenja koja se mogu dogoditi osobi su ona koja proizlaze iz gledanja za živote na Zemlji koji su jedan iza drugog. Rimskog povjesničara – sa stilom koji je proizašao iz poznavanja ljudske prirode kroz mumificiranje – s njegovim stilom, koji je imao veliku lakoću i koji je sada na krilima lirske poezije, nalazi se Tita Lavije opet kao Walther von der Vogelweide.
Walther von der Vogelweide, koji je u Tirolu i ima mnogo pokrovitelja, sada među njima ima jednog posebnog pokrovitelja, koji je vrlo čudna osoba. Osoba koja je bila u kontaktu sa svakakvim alkemičarima, kojih je u Tirolu tada bilo na desetke, koja je bila gospodar dvorca, ali koja se posvuda – reklo bi se modernim rječnikom, vrtjela oko svakakvih alkemijskih ljigavosti, ali je u tom procesu iskusila i naučila mnogo; koja je između ostalog, iz toga dobila poriv da intenzivno prati sve okultno, kao što je kasnije na sličan način bio slučaj i s Paracelsusom. Stekao je nevjerojatno intenzivan okultni osjećaj, te je kao rezultat mogao nešto otkriti u Tirolu što je u to vrijeme bila samo legenda, a to je dvorac, dvorac u stijeni, što nitko drugi nije mogao prepoznati jer se sastojao samo od stijena – bio je napravljen od stijena, s udubljenjem – dvorac patuljastog kralja Laurin. A demonska priroda područja oko dvorca patuljastog kralja Laurina ostavila je strahovito dubok dojam na ovu osobu. Tako da je u ovoj duši spojeno nešto izvanredno: inicijacija dovedena do neozbiljnosti, ogorčenost što je bila žena i time tjerana u rimski nemoral i u isto vrijeme rimsko licemjerstvo o moralu, i intimno znanje, ali vanjsko znanje, svih vrsta alkemije; ali u isto vrijeme to se proširuje na slobodan osjećaj o demonima prirode i o duhovima u cijeloj prirodi općenito. I obojica – čak i ako to ne piše u Waltherovoj biografiji, to je slučaj – obojica, Walther von der Vogelweide i ovaj čovjek, tada su se prilično često okupljali. Walther von der Vogelweide doživio je mnoge poticaje i utjecaj od ovoga čovjeka.
Pa, vidite, ovdje u isto vrijeme slijedimo – što je, da tako kažemo, karmički zakon – kako osobnosti iznova privlače jedna drugu, kako su uvijek iznova pozvani na Zemlju istovremeno, nadopunjavajući jedna drugu, živeći kao suprotnosti. I opet je zanimljivo vidjeti Waltherov osebujan lirski stil, koji stvarno, mogu reći, izgleda kao da mu je sada potpuno dosadilo balzamiranje i da gleda na sasvim drugu stranu života, na onu stranu života, gdje ne radi s ničim mrtvim, nego se okreće punom, sretnom postojanju – ali i s napadom pesimizma. Osjetite i nemiran život Walthera von der Vogelweide: neizmjerno podsjeća na život koji sine kada si tako dugo s umrlima i mnoge sudbine se iskrcaju u tvoju dušu, kao što je slučaj s balzamarom za mumije.
A sada dalje. Vidite, slijeđenje ovog karmičkog lanca me odvelo u istu prostoriju – ali sada intuitivno, u duhu – u kojoj sam bio u prisutnosti svog starog poznanika, ali kojeg sam također prepoznao kao egipatsku mumiju – i sada sam znao: drugi je balzamirao mumiju – i cijeli niz me doveo u ovu sobu. I ponovno sam otkrio dušu koja je prošla kroz drevnog egipatskog balzamera, preko Tita Livija, preko Walthera von der Vogelweide, u modernom liječniku Ludwigu Schleich.
Tako se veze u životu pojavljuju na iznenađujući način. Uostalom, tko shvaća život na Zemlji običnom sviješću! To se može razumjeti samo ako se zna što je na dnu duše. Teoretski, mnogi znaju da postoje uzastopni zemaljski životi nataloženi na dnu duše. Ali to postaje stvarno, konkretno, tek kad se to stvarno pogleda u konkretnom slučaju.
Pogled je opet bio izveden iz sobe, jer druga osobnost, koja je bila tu kao jedna od mumificiranih osoba, u početku nije odavala nikakve daljnje tragove, barem ne previše značajne daljnje tragove. S druge strane, izronio je i put duše starog glavara, Julije, otkrića Laurinova čarobnog dvorca: to je August Strindberg.
Sada vas molim da uzmete cijeli život i poeziju Augusta Strindberg i pogledate ga s pozadinom koju sam upravo opisao. Pogledajte Strindbergovu osebujnu mizoginiju, koja zapravo to nije jer izvire iz sasvim drugih razloga. Pogledajte sve demonsko što prolazi kroz Strindbergovu poeziju. Pogledajte naklonost Augusta Strindberga prema svim vrstama alkemijskih umjetnosti i vještina – i konačno pogledajte avanturistički život Augusta Strindberga! Tada ćete otkriti koliko je ovaj život u suprotnosti s ovom pozadinom.
A onda pročitajte memoare Ludwiga Schleicha, njegov odnos s Augustom Strindbergom, i vidjet ćete kako se to izražava na pozadini ranijih života na Zemlji! Ali iz memoara Ludwiga Schleicha može zatreperiti svijetlo, vrlo čudno svijetlo, rekao bih zapanjujuće svijetlo. Osoba koju sam susreo sa Schleichom, o kojoj sam govorio na način da ju je sam Schleich mumificirao u staroegipatskom životu, ista je ličnost za koju sam kaže da ga je vodila do Strindberga. Zajedno su radili na lešu: ova duša koja je bila u ovom tijelu ih je ponovno spojila.
Vidite, ovako stvari o kojima se u početku može teoretski raspravljati o ponavljanim zemaljskim životima i karmi postaju konkretne. Ali tek tada ono što se predstavlja u zemaljskom životu doista postaje prozirno. Kakav bi to bio jedan jedini neshvatljivi život na Zemlji, ako se ne može vidjeti u pozadini ranijih života!
Dragi moji prijatelji, kad raspravljam o ovakvim stvarima, uvijek me prati osjećaj. Ove stvari, o kojima je postalo moguće raspravljati od Božićne konferencije, zahtijevaju od slušatelja da budu istinski ozbiljni, imaju ozbiljan način razmišljanja i zauzmu ozbiljnu poziciju unutar antropozofskog pokreta ako se na njih gleda na pravi način, jer mogu lako voditi do svake moguće neozbiljnosti. Ali iznesene su jer je danas potrebno da se Antropozofsko društvo postavi na temelju ozbiljnosti i da bude svjesno vlastite zadaće unutar civilizacije.
Stoga, nakon što sam na ovaj način postavio temelje, na sljedećem predavanju želio bih govoriti o karmi Antropozofskog društva, koje će se održati sljedeće srijede u pola devet, a zatim na sljedećem predavanju koje ću još najaviti, ćemo prijeći na ono što takva razmatranja karme mogu učiniti za osobu koja želi vlastiti život sagledati iz dublje točke gledišta.