.- Govor - posljednje obraćanje, Dornach, 28. rujna 1924
Pripremne misli za budući Mihaelov blagdan. Reinkarnacija Ilije u Lazaru-Ivanu, Rafaelu i Novalisu. Rafaelov prolazak kroz sfere Mjeseca, Merkura, Venere i Sunca. Njegova veza u sferi Jupitera s Goetheom. Eliphas Levi, Swedenborg. Biografija Rafaela od Hermana Grimma. Odjeci života Rafaela u čarobnom idealizmu Novalisa. Otkrivanje Mihaelovih snaga u duši, njihovo oživljavanje u djelima potrebno je za pobjedu nad zmajolikim demonom.
Dragi prijatelji!
Nije mi bilo moguće razgovarati s vama jučer i prekjučer. Ali nisam htio dopustiti da danas prođe sveto raspoloženje Miholja, koje mora do sutra zračiti u naša srca, u naše duše, a da nisam barem nakratko razgovarao s vama, dragi moji prijatelji.
Činjenica da to mogu učiniti moguća je samo zahvaljujući predanosti moje prijateljice doktorice gđe Ite Wegman. I zato se nadam da ću danas moći reći ono što bih želio reći u ovom, ili povodom, ovog blagdanskog raspoloženja.
U novije vrijeme, dragi prijatelji, imali smo mnogo pričati o dotoku moći Mihaela u ono što se događa, u duhovna zbivanja ljudi na Zemlji. I to će vjerojatno biti jedno od najljepših dostignuća, mogu reći, antropozofskog tumačenja znakova vremena kada jednom budemo u poziciji da drugim godišnjim blagdanima dodamo pravilno koordinirane blagdane Mihaela. Ali to će biti moguće tek kada se osjeti snaga misli Mihaela, koja se danas samo sluti, kada snaga ove misli Mihaela zahvati brojne ljudske duše koje će tada pronaći polazište za ovo blagdansko ozračje.
Trenutno možemo, da tako kažem, evocirati raspoloženja Mihaela u doba Mihaela, posvećujući se formiranju misli za budući Mihaelov blagdan čovječanstva. A takve pripremne misli postaju osobito aktivne u nama kada svoju pozornost usmjerimo na ono što smo vidjeli na djelu, kroz tako dugo vremensko razdoblje, dijelom na Zemlji, a dijelom u nadosjetilnim svjetovima, kako bismo se pripremili za ono što će se dogoditi tijekom ovog stoljeća od strane onih duša koje su zapravo u ispravnom stanju uma i osjećaju da ih privlači struja Mihaela, što se s tim dušama može postići za ljudski razvoj.
A da vi, dragi moji prijatelji, pripadate tim dušama, utoliko što ste iskreno skloni antropozofskom pokretu, upravo je to bio moj pokušaj učiniti razumljivim u posljednjih nekoliko tjedana, a posebno u onim raspravama u kojima sam govorio o nečemu od karme samog antropozofskog društva.
Još uvijek možemo nešto istaknuti i želimo to učiniti danas, što pred naše duše dovodi bića koja su intimno povezana i koja će sve više biti povezana s onim što je ovdje opisano kao struja Mihaela, što skreće naš pogled na bića koja utječu na veliki dio čovječanstva – barem u dvije uzastopne inkarnacije – bića, koja za nas čine jedinstvo tek kada ih prepoznamo kao sukcesivna utjelovljenja jednog te istog bića.
Vidimo kako se proročka priroda Ilije pojavljuje pred nama unutar židovske tradicije dok bacamo svoj duhovni pogled natrag u drevna vremena. Znamo kakav je značaj prorok Ilija imao za narod Starog zavjeta, a time i za čovječanstvo općenito. I ukazali smo kako se tijekom vremena na najvažnijim točkama ljudske evolucije na Zemlji ponovno pojavilo biće koje je bilo tamo u Iliji na način da je inicijaciju mogao dati sam Krist Isus, kao što se Ilijino biće ponovno pojavilo u Lazaru-Ivanu, što je jedna te ista figura kao što se vidi iz moje knjige 'Kršćanstvo kao mistična činjenica'.
Ali također smo vidjeli kako se to biće ponovno pojavljuje u svjetskom slikaru koji je mogao pustiti da njegova umjetnička snaga tako nevjerojatno dojmljivo lebdi nad misterijem Golgote. I tako smo vidjeli kako je u Rafaelu živjelo ono što je duboko prodrlo u kršćanski impuls, poput suštine samog kršćanstva u boji i obliku, kako je to ponovno nastalo u pjesniku Novalisu u čudesno lijepim riječima, ono isto što je prije predstavljeno u Rafaelu u najljepšim bojama i oblicima. Vidimo slijed bića koja se udružuju da tvore jedinstvo kroz ideju utjelovljenja.
Znamo, jer sam ovdje često skretao pozornost na ove stvari, kako čovjek ulazi u svjetove zvijezda nakon što prođe kroz vrata smrti, Ono što smo navikli zvati zvijezde u vanjskom fizičkom smislu, to je samo vanjski znak i simbol duhovnih svjetova koji nas gledaju s visine, ali koji svuda igraju ulogu u djelima u evoluciji ljudi.
Znamo da ljudsko biće prolazi kroz sfere Mjeseca, Merkura, Venere, Sunca, Marsa, Jupitera i Saturna da bi, kada je u interakciji s bićima ovih sfera i također i s onim ljudskim dušama koje su također u zagrobnom životu, razradilo svoju karmu, da se ponovno vrati u zemaljsku egzistenciju.
Pogledajmo Rafaela s ove točke gledišta, kako je prošao kroz vrata smrti, kako je ušao u carstvo zvjezdanih svjetova, u područje duhovnog razvoja, svojom umjetnošću, koja je već blistala zvijezdama na Zemlji, i postajemo svjesni sljedećeg, dragi prijatelji: postajemo svjesni kako Rafael ulazi u mjesečevu sferu, uspostavlja odnos s onim duhovnim bićima koja žive u mjesečevoj sferi i koja su duhovne individualnosti nekadašnjih velikih izvornih učitelja čovječanstva, čijom je mudrošću Ilija još uvijek bio duboko nadahnut; vidimo kako je živio u zajednici s tim mjesečevim bićima i sa svim dušama s kojima je prošao ranije zemaljske faze, vidimo kako se duhovno sjedinjuje sa svime što je duhovno-zemaljskog podrijetla, sa svim bićima koja su, da, u prvom redu stvorila čovječanstvo i natopila zemaljsko božanskim; vidimo Rafaela kako je iskreno 'među svojima', da tako kažemo, povezan s onima s kojima je najviše volio biti zajedno u utjelovljenju Ilije, jer su oni bili ti koji su postavili cilj ovozemaljskog života na početku zemaljske egzistencije.
Tada ga vidimo kako luta sferom Merkura, gdje zajedno s velikim kozmičkim iscjeliteljima razvija sve za svoju duhovnost koja mu je omogućila da stvori nešto tako zdravo, tako beskrajno zdravo u boji i liniji. Sve što je naslikao na platnu ili zidu općenito za pomoć i utjehu, kao i za veliko nadahnuće onih koji mogu razumjeti – sav njegov rad koji je tako blistao svjetlom, sada mu se pokazao u cijelom kozmičkom kontekstu u kojem može podnijeti prolaz kroz bića sfere Merkura.
I tako je on, koji je razvio takvu ljubav prema umjetnosti na Zemlji, koji je bio potpuno zaokupljen ljubavlju prema boji i liniji, tada prebačen u sferu Venere, koja ga je također s ljubavlju prenijela u sunčevu egzistenciju koja je živjela u njegovim dotad poznatim inkarnacijama, onu egzistenciju Sunca kroz koju je on, kao prorok Ilija, poučavao čovječanstvo velikim, istinama koje pripadaju ciljevima egzistencije.
Vidimo kako je sposoban intimno živjeti u solarnoj sferi, sada na drugačiji način nego kada je bio suputnik Krista Isusa na Zemlji, ono što je prošao kada je postao Ivan od Lazara kroz inicijaciju Krista Isusa.
I vidimo kako on u kozmičkom odrazu ljudskog srca vidi ono što je naslikao u tako blistavoj svjetlosti da bi za vjernike Krista Isusa zasjalo u blistavoj svjetlosti svijeta.
A onda vidimo kako mudro prodire u ono što je imao kao osnovu svog života u sferi Jupitera; u toj sferi on je u stanju u mudrosti stupiti u odnos razumijevanja s duhovima kao što je Goethe, kasniji Goethe, kao i s duhovima koji su bili više-manje na krivom putu, ali su ipak vodili ono što je kozmičko biće, kozmičko mišljenje, u magično područje, jer je postavljen temelj magičnog idealizma kojeg ima u svjedočenju evolucije kasnijeg Eliphas Levi-a. Vidimo ga kako sudjeluje u svemu što je živjelo tamo u Swedenborg-u.
I jedna je stvar izvanredna, dragi moji prijatelji, duboko značajna: osoba potpuno odana Rafaelu, Hermann Grimm, četiri je puta krenuo pisati o Rafaelovu životu. Nikad se nije snašao – dok je tako lijepo zaokružio život Michelangela – nikad nije uspio skicirani Rafaelov zemaljski život na način da bi bio zadovoljan njime. Stalno je iznova činio ono što je smatrao nesavršenim u odnosu na Rafaelov život, Hermann Grimm.
I tako je objavljena njegova prva Rafaelova knjiga, koja je trebala biti Rafaelova biografija. Što je to? Ponovno tiska Vasarijeve stare anegdote o Rafaelu. I onda to ne dodaje ništa Rafaelovoj biografiji, donosi nešto sasvim drugo: daje opis onoga što se dogodilo nakon njegove smrti na Zemlji, u štovanju, u priznanju, u razumijevanju ljudi. Hermann Grimm govori kako su ljudi razmišljali o Rafaelu, kako su Talijani, Francuzi, Nijemci, razmišljali o Rafaelu tijekom stoljeća. On govori o biografiji misli o Rafaelu koja je živjela ovdje na Zemlji nakon Rafaelove smrti. On pronalazi pristup onome što je ostalo od Rafaela u ljudskim sjećanjima, u divljenju ljudi, u razumijevanju ljudi; ne nalazi priliku da opiše Rafaelov zemaljski život.
I nakon što je četiri puta započeo, kaže: jedina stvar koju čovjek može napraviti za Rafaela kao osobnost je zapravo samo ovo: napisati kako se jedna slika spaja u drugu kao da ju je naslikalo nadnaravno biće koje zapravo nije dotaklo Zemlju svojim zemaljskim životom. Slike su tu, a Rafaela, koji ih je naslikao, može se potpuno zanemariti, prikazujući slijed onoga što je izraženo u njihovom unutarnjem sadržaju.
I tako je zapravo Hermann Grimm, kada je ponovno govorio o Rafaelu malo prije svoje smrti, ponovno pokušao staviti pero na papir, također govorio samo o Rafaelovim slikama, a ne o Rafaelovoj zemaljskoj osobnosti.
Ova zemaljska Rafaelova osobnost također je bila potpuno prepuštena i bila prisutna samo tu, dragi prijatelji, kroz ono što je Lazar-Ivan dao ovoj duši da bi se moglo izliti u boju i liniju, za cijelo čovječanstvo.
I onda je ovo biće živjelo, živjelo je tako da je moglo, da tako kažem, dovršiti ovaj Rafaelov život ponovno u Novalisu, opet samo s tridesetogodišnjim životnim vijekom. I tako vidimo Rafaela kako umire mlad, Novalisa kako umire mlad, biće koje je proizašlo iz Ilije-Ivana, predstavljajući se čovječanstvu u dva različita oblika, pripremajući tako raspoloženja Mihaela na umjetnički, poetski način, poslanog kao glasnika struje Mihaela ljudima na Zemlju.
A onda vidimo kako se Rafaelova velika umjetnost pojavljuje u očaravajućoj poeziji Novalisa, koja tako duboko govori srcu. Sve što su ljudske oči vidjele kroz Rafaela moglo je prodrijeti u ljudska srca kada se ponovno pojavilo u Novalisu.
A kad pogledamo ovog Novalisa: kako u ovom Novalisu odzvanja Rafaelov život, kojeg je tako nježno osjećao Hermann Grimm! Njegova voljena umire u mladosti. I sam je još mlad. Kakav život na Zemlji želi voditi nakon što je ona umrla za njega? On to sam izražava govoreći da bi se njegov zemaljski život trebao sastojati od umiranja nakon nje. On već želi prijeći u nadosjetilno, već želi ponovno voditi Rafaelov život, ne dodirujući baš Zemlju, već bi želio živjeti svoj magični idealizam u poeziji ne želeći da ga dotiče život na Zemlji.
A kako vidimo ono što je izlio u svoje Fragmente, kako to vidimo kada pustimo da djeluje na nas? To djeluje tako duboko jer sve što ima pred sobom u neposrednoj čulnoj stvarnosti, sve što oči vide i što oči mogu vidjeti kao lijepo na Zemlji, u Novalisovoj poeziji, kroz ono što živi u njegovoj duši, živi kao magični idealizam, pojavljuje se u gotovo rajskom pjesničkom sjaju. Svojim poetsko-magijskim idealizmom zna ponovno stvoriti i najbeznačajniju tvar u njenom duhovnom sjaju.
I tako u Novalisu vidimo briljantnu najavu te struje Mihaela, dragi moji prijatelji, koja će vas sve voditi sada kada ste živi, a onda kada prođete kroz vrata smrti, pronaći ćete sve to – uključujući i Biće o kojem sam govorio danas – u duhovnom nadosjetilnom svijetu naći ćete sve one s kojima ćete pripremiti rad koji će se dogoditi na kraju ovog stoljeća, i to će voditi čovječanstvo izvan velike krize u koju je sada uključeno.
Tek kada se ovo djelo, veliko snažno prožimanje sa snagom Mihaela, s voljom Mihaela – koja nije ništa drugo nego ono što prethodi volji Krista, moći Krista, da bi se u životu na Zemlji zasadila moć na pravi način – tek kada ta moć Mihaela doista može izvojevati pobjedu nad demonskom- zmajolikom prirodom, koju također dobro poznajete, i ako svi vi koji ste apsorbirali Mihaelovo mišljenje u svijetlu antropozofske mudrosti, ako ste prihvatili i sačuvali ovu misao Mihaela odanim srcem i dubokom ljubavlju, kada pokušate uzeti ovogodišnje Mihaelovo posvetno raspoloženje kao polazište za ono što ne samo da svojom snagom otkriva ovu misao Mihaela u vašoj duši, već može i oživjeti u svim vašim djelima, – tada ćete biti vjerni sluge ove misli Mihaela, tada ćete moći postati plemeniti pomagači onoga što će se, u smislu Mihaela kroz antropozofiju, potvrditi u evoluciji Zemlje.
Ako ideja Mihaela zaživi u potpunosti u četiri puta dvanaest ljudi, barem u bliskoj budućnosti, u četiri puta dvanaest ljudi, koje se, međutim, ne može same prepoznati kao takve, već kroz vodstvo Goetheanuma u Dornachu, kada se u takvih četiri puta dvanaest ljudi pojave vođe za Mihaelovo blagdansko raspoloženje, tada možemo gledati svijetlo koje se kroz struju Mihaela i djela Mihaela, u budućnosti širi na ostatak čovječanstva.
Da je to tako, dragi moji prijatelji, pokušao sam skupiti snage da vam danas to kažem, barem u ovih nekoliko riječi. Moja snaga danas ne bi bila dovoljna za više. Ali ovo je ono što bi moglo govoriti vašoj duši iz današnjih riječi: da prihvatite te misli Mihaela u smislu onoga što srce odano Mihaelu može osjetiti kada se, odjeven u blistavo ruho Sunca, pojavi Mihael, i ukaže nam na ono što bi se trebalo dogoditi, da ovo ruho, ova lagana halja, postane valovi riječi, koje su riječi Krista, koje su riječi svijeta, koje mogu transformirati Logos svijeta u Logos ljudi.
Dakle, moje riječi za vas danas su sljedeće:
Sonnenmächten entsprossene,
Leuchtende, weltenbegnadende
Geistesmächte; Zu Michaels Strahlenkind
Seid ihr vorbestimmt Vom Götterdenken.
Er, der Christus Bote Weist in euch
Menschentragenden, Heiligen Welten-Willen;
Ihr, die hellen Ätherwelten-Wesen,
Trägt das Christus Wort Zum Menschen.
So erscheint Der Christus-Künder,
In harrenden, durstenden Seelen,
Ihnen strahlet euer Leuchtewort
In des Geistes-Menschen Welten-Zeit.
Ihr, der Geist-Erkenntnis Schüler
Nehmt des Michaels Weises Winken,
Nehmt des Welten-Willens Liebes-Wort
In der Seelen Höhenziele Wirksam auf.
********************************************
Proklijale moći Sunca,
Sjajne, milostive duhovne moći;
Za čedo Mihaela
Predodredila vas je misao bogova.
On, glasnik Krista otkriven u tebi,
Ljude nosi gore - sveta volja svjetova;
Vi, blistava bića eterskih svjetova,
Nosite ljudima riječ Krista.
Tako se pojavljuje Kristov govornik,
U čekanju, žednih duša,
Obasjava ih svijetlo tvoje riječi,
Duhovnog čovjeka u vremenu svijeta.
Vi, učenici znanja o duhu,
Prihvatite mudrost Mihaela,
Prihvatite riječ ljubavi volje svijeta
U svojim dušama kao najvišu težnju.
Dodatne napomene o sadržaju govora od 28. rujna 1924. (posljednje obraćanje)
Mora se uzeti u obzir na Rudolf Steiner nije uspio završiti izlaganje 28. rujna 1924. godine. U spomen na to, Marie Steiner je u svom eseju 'Uoči Miholja' u biltenu Antropozofskog društva u rujnu 1925. napisala:
"Na predavanju nije rekao ono što je prvobitno želio reći. Dao nam je prvi dio otajstva Lazara; ne samo da mi je to rekao, nego je i napisao na naslovnici omotnice: nemoj davati dalje dok ne dodam drugi dio. – Ali uvijek mu je bilo otimano, kao i mnoge stvari. – Sad nam više neće dati ovaj drugi dio. Našim će spoznajnim moćima biti prepušteno razlikovanje tajni inkarnacije i inkorporacije, križanja linija individualnosti. Završio je onim što se kao crvena nit provlačilo kroz njegova otkrića mudrosti: misterij Novalisa, Rafaela, Ivana.... stalno iznova, s najrazličitijih aspekata, vraćani smo k njemu. Posljednji aspekt, najteži – jer prelazi granicu druge individualnosti – dao nam je uoči tog Miholja, i prekinuo..."
Za ono što je Marie Steiner samo nagovijestila kao usmeno objašnjenje Rudolfa Steinera, jamčio je dr. Ludwig Noll, pored dr. Ite Wegman, liječnik koji je liječio Rudolfa Steinera, on izvještava:
"Uskrsnućem Lazara, duhovno biće Ivana Krstitelja, koji je od njegove smrti bio duh koji je zasjenjivao i mnoštvo učenika, prodro je u prethodnog Lazara i odozdo u Lazarev entitet, tako da su oboje prodrli. To je nakon uskrsnuća Lazara Ivana, 'učenika kojega je Gospodin ljubio'". (Usporedi i šesto predavanje iz 'Evanđelja po Marku', gdje je Ilija opisan kao grupna duša apostola.)
Prema gđi. dr. M. Kirchner-Bockholt, Rudolf Steiner daje Iti Wegman još jedno objašnjenje: "Za to vrijeme Lazar se mogao u potpunosti razviti samo od zemaljskih sila do duše osjećaja i duše intelekta; otajstvo Golgote događa se u četvrtoj post- atlantskoj epohi, i u to vrijeme se razvija duša uma ili intelekta. Stoga mu je drugi kozmički entitet morao podariti Manas, Buddhi i Atmu, od duše svijesti prema gore. Time je pred Kristom stajao čovjek koji se protezao od dubina Zemlje do najviših visina neba, koji je nosio fizičko tijelo u svom savršenstvu kroz sve udove pa do duhovnih udova Manasa, Buddhia, Atme, koje tek u dalekoj budućnosti mogu razviti svi ljudi." (Bilten 40, 1. prosinca 1963.)
U listopadu 1924. Ita Wegman je napisala Heleni Finckh: "Poštovana gospođo Finckh. Dr. Steiner kaže da se slaže da stih Mihaela date onima koji ga traže. Također se slaže da pročitate predavanje članovima, ali onda trebate pričekati da Doktor doda nešto Mihael-predavanju kako bi se razjasnila misterija onoga što se događa s Ivanom Krstiteljem i Ivanom Evanđelistom."
Vidi također: Hella Wiesberger 'O Hiram-Ivan istraživanju Rudolfa Steinera' u dodatku svesku 'O povijesti i iz sadržaja epistemološkog odjela Ezoterne škole 1904-1914', stranica 423.