.- 10. Deseto predavanje, Dornach, 23. rujna 1924
Emancipacija intelektualnog od dubine duše. Intelektualno usklađena tijela sadašnje civilizacije ne priznaju raniju duhovnost inkarnirane duše; ovo se povlači u podsvijest. Preobrazba intelektualizma u duhovnost zadaća je antropozofije, koja mora računati s tadašnjim racionalizmom kako bi ideje našle svoj put gore do duha i dolje do prirode. Zagušenje duhovnog u dušama krajem 19. stoljeća. Kao primjer, niz inkarnacija: Platon-Hroswitha-Schröer.
U svakom slučaju, iz prošlonedjeljnih razmišljanja vidjet ćete da se ljudsko biće, kakvo jest fizički i kroz sadašnje obrazovanje, ne može lako dovesti u sadašnju inkarnaciju, čak i ako je čudna kao ona o kojoj sam govorio prošle nedjelje, kakav god da duhovni sadržaj želi doći iz ranijih inkarnacija. Jer sada živimo u dobu razvoja duše svijesti, onog razvoja duše koji posebno razvija intelekt, koji danas dominira cijelim životom, čak i ako netko često vapi za osjećajima i za duhom; ta sposobnost duše koja se najviše može emancipirati od onoga što je elementarno ljudsko, od onoga što čovjek nosi u sebi kao svoje dublje duševno biće.
Svijest ove emancipacije intelektualnog dolazi do izražaja kada se govori o hladnom intelektu kojim ljudi izražavaju svoj egoizam, kojim ljudi izražavaju nedostatak prihvaćanja, nedostatak sažaljenja prema ostatku čovječanstva, često čak i prema onim koji su im bliski. Hladni intelekt koristi se za opisivanje traganja za svim onim putevima koji ne vode do ideala duše, već koji trasiraju put prema korisnosti i tako dalje.
Te stvari izražavaju osjećaj kako se ono što je razumno, što je intelektualno, što je racionalno, emancipira od onoga što je ljudsko u čovjeku. I tko god vidi do koje su visoke razine današnje duše intelektualizirane, tada će također u svakom pojedinačnom slučaju razumjeti kako karma mora unijeti u sadašnje duše ono kroz kakvu su visoku duhovnost ove duše prošle u proteklim vjekovima.
Jer samo razmotrite sljedeće. Uzmimo sada općenito – pokazao sam vam konkretan primjer prošli puta – ali sada, općenito, uzmite dušu koja je ovako živjela stoljećima prije otajstva Golgote ili nakon otajstva Golgote, tako da je duhovni svijet bio za nju nešto samorazumljivo, da je prema vlastitim iskustvima mogla govoriti o duhovnom svijetu kao o svijetu koji je jednako prisutan kao obojani, topli i hladni svijet osjetila.
Sve je u duši. Sve to stoji između smrti i novog rođenja ili u ponovljenim takvim razdobljima, u odnosu na duhovne svjetove viših hijerarhija. U ovoj su se duši razradile razne stvari.
Ali sada, kroz druge karmičke veze, recimo, takva bi se duša trebala inkarnirati u tijelo koje je potpuno usklađeno s intelektualizmom, to jest, iz današnje civilizacije apsorbira samo praktične koncepte, koji zapravo proizlaze samo iz vanjskih odnosa. Tada je moguće samo jedno, da se za ovu inkarnaciju ta duhovnost povlači u podsvijest, i da ta osobnost u intelektu koji razvija možda pokazuje stanoviti idealizam, sklonost svakojakim lijepim, dobrim, istinskim idealima, ali ne dolazi do točke podizanja stvari koje leže u podsvijesti u običnu svijest. Danas ima mnogo takvih duša. A za one koji su u stanju gledati na svijet na ispravan način okom izvježbanim u duhovnom, mnoga lica su u suprotnosti s onim što izlazi na vidjelo kod dotičnih ljudi. Lice kaže: puno je duhovnosti na dnu duše. Ali čim čovjek progovori, on uopće ne govori o duhovnosti. Zato nikada nije bilo vrijeme kada su lica u tolikoj mjeri proturječila onome što ljudi govore, kao u današnje vrijeme.
Svatko tko želi shvatiti da je potrebna snaga i energija, ustrajnost i sveti entuzijazam kako bi se ono što je sada bitno za današnje doba, intelektualizam, preobrazilo u duhovnost, tako da se misli, ideje, uzdignu u duhovni svijet i čovjek bude jedno s idejama, može pronaći put do duha kao i dolje do prirode, tko god to želi razumjeti, mora biti načisto s činjenicom da intelektualizam nudi najveće zamislive zapreke za očitovanje nečega duhovnog u duši. I tek tada, ako se na to u nekoj mjeri obrati pažnja, kao antropozof, naći će se unutarnji entuzijazam da se upiju ideje antropozofije, koje moraju računati s dobom intelektualizma, koje, da tako kažem, moraju preuzeti ruho suvremenog intelektualizma. Ali takva će osoba također moći biti prožeta činjenicom da je s idejama antropozofije, koje se ne odnose na vanjski svijet osjetila, predodređeno da se shvati na što se te ideje odnose: na duhovno. Udubljivanje u ideje antropozofije ono je što danas još uvijek može odvesti ljude, ako to žele, u duhovnost.
Zadnja rečenica koju sam upravo rekao, dragi moji prijatelji, zapravo se može izgovoriti tek dva-tri desetljeća. To prije nije bilo moguće. Jer prije toga, iako je Mihaelova vladavina započela sedamdesetih godina, prije toga je bio slučaj da su ideje koje je vrijeme nekome donijelo, čak i među idealistima, bile tako snažno usmjerene samo na osjetilni svijet, tako da je uzdizanje od intelektualizma do duhovnosti sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih, bilo moguće samo u iznimnim slučajevima.
Danas bih vam htio pokazati primjer što je uzrokovalo ovu činjenicu. Želio bih vam pokazati da je u ovo doba, u kojem se antropozofija kao pogled na duhovno mora smjestiti, iz razloga koje sam elaborirao u ovom ciklusu predavanja za članove, izuzetno snažna činjenica da je duhovno koje dolazi u dušu od ranije zaboravljeno, i mora biti zaboravljeno. Da, krajem prošlog stoljeća, a da se to nije mogla ni na koji način otkriti, moralo se povući iz intelektualizma.
Shvaćate li što mislim? Pretpostavimo da je bilo koja ličnost živjela u drugoj polovici devetnaestog stoljeća i imala u sebi snažnu duhovnost iz prethodnih inkarnacija: on živi u sadašnjoj kulturi, sadašnjoj kulturi vremena; intelektualistička je, skroz naskroz intelektualistička.
Ali posljedice duhovnosti su još uvijek toliko jake u osobnosti o kojoj govorim da žele izaći, stvarno žele izaći. Ali intelektualizam to ne može podnijeti. Osobnost se odgaja intelektualno, osobnost doživljava intelektualizam posvuda u socijalnoj sredini u koju ulazi, u profesiji; ono što ona nosi u duši ne može ući u intelektualizam. To bi bila ličnost za koju bi se mogli reći: on bi zapravo bio pozvan u antropozofiju. Ali on ne može postati antropozof, jer bi upravo to postao da je duhovnost iz ranije inkarnacije mogla prodrijeti u intelekt. To ne može postati antropozofija, zaostaje, od intelektualizma se dobije svojevrsni šok. Što drugo može učiniti osobnost nego da se kloni intelektualizma kao nečega što ne želi dirati, pa da ono što je u duši može izaći u nekoj inkarnaciji. Tada naravno, neće ispasti savršeno, jer ne odgovara vremenu. Možda je to čak kao mucanje; ali vidjet ćemo da osobnost posvuda zazire od toga da ode predaleko, od toga da je ne dotakne intelektualizam tog doba.
Htio bih vam samo dati primjer ovoga. Želio bih vas za početak podsjetiti na ličnost iz antike, Platona, koji se ovdje često i stalno iznova spominje zbog raznih stvari. Platon, filozof iz petog i četvrtog stoljeća prije Krista, zapravo živi poput duše koja predviđa mnogo toga o čemu će čovječanstvo razmišljati u stoljećima koja dolaze. A kada sam ukazao na velike intelektualne sadržaje škole u Chartres-u, istaknuo sam da je platonski duh dugo živio u razvoju kršćanstva i da je na izvjestan način upravo u tim velikim učiteljima škole u Chartres.u bio pronađen oblik, baš kao što se u to vrijeme mogao formirati.
Samo vam ovo mora biti jasno: Platonov je duh u početku okrenut svijetu ideja. Međutim, ne smije se zamišljati, dragi moji prijatelji, da su ideje za Platona isto apstraktno čudovište kao što su ideje za nas danas, ako se predamo običnoj svijesti. Za Platona ideja je bila gotovo nešto od onoga što su bili perzijski bogovi Amschaspande, koji su stajali uz Ahura Mazda kao djelatni geniji; djelatni geniji do kojih se moglo doći samo u imaginativnoj percepciji, to su zapravo bile ideje za Platona, u biti. Samo što ih više nije opisivao s onom živošću s kojom su se takve stvari opisivale u ranijim vremenima. On ih opisuje kao, moglo bi se reći, sjene bića. I tako nastaju apstraktne misli, da se ideje preuzimaju sve sjenovitije. Ali Platon se, dok je živio, tako produbljivao da bi se moglo reći da se gotovo cjelokupna mudrost tog vremena prelila u njegov svijet ideja. Morate samo uzeti njegove kasnije dijaloge i naći ćete astrološko- astronomske, kozmološke, divne psihološke, narodno-povijesne stvari kod Platona, sve u nekoj vrsti duhovnosti koja oplemenjuje duhovno do ideje, mogao bih reći.
Ali sve to živi u Platonu. A iznad svega, Platon živi na stanovištu da su ideje osnova svega što je prisutno u svijetu osjetila. Gdje god pogledamo u osjetilnom svijetu, što god vidimo, to je vanjski izraz, vanjsko otkrivenje ideja. U isto vrijeme, u Platonov pogled na svijet ulazi još jedan element, koji je također postao poznat u svijetu u frazi koja je prilično pogrešno shvaćena i također zlorabljena: u krilatici platonske ljubavi. Duhovna ljubav, koja je što više odbacila egoizam koji se često miješa s ljubavlju, ta duhovna odanost svijetu, životu, čovjeku, Bogu, ideji, to je nešto što prožima platonski pogled na život. I to je ono što se u određenom vremenu povlači, ali onda uvijek ponovno zasja. Jer ljudi uvijek iznova preuzimaju platonizam, on tu i tamo oblikuje ono za što se ljudi drže, čini poticaj za ono što se učilo u školi u Chartres-u.
Pa, Platona se često gledalo kao neku vrsta preteče kršćanstva. Misliti da je Platon bio preteča kršćanstva znači pogrešno razumjeti kršćanstvo. Jer kršćanstvo nije doktrina, nego je kršćanstvo životni tijek koji se povezuje s otajstvom Golgote, a o pravom kršćanstvu može se govoriti tek od otajstva Golgote. No, može se reći da je bilo kršćana prije otajstva Golgote u smislu da su štovali Biće Sunca koji je kasnije prepoznat kao Krist unutar zemaljskog života, a to isto Biće su vidjeli i u biću Sunca. Međutim, ako netko želi govoriti o pretečama kršćanstva u tom smislu, mora se govoriti o mnogim učenicima drevnih misterija kao takvim pretečama; onda se može govoriti i o Platonu kao preteči kršćanstva. Ali, naravno, samo treba ispravno razumjeti stvar.
E sad, prije nekog vremena sam ovdje govorio o tome da je, dok je Platon još bio živ, ne baš u Platonovoj filozofskoj školi, već pod Platonovim utjecajem – čak sam to spomenuo i prije nekoliko desetljeća – odrastao umjetnik, ne iz Platonove filozofije, nego iz platonskog duha koji se, nakon što je prošao kroz druge inkarnacije, ponovno rodio kao Goethe i koji je u oblasti Jupitera transformirao ono što je proizašlo iz ranijih inkarnacija, ali posebno iz Platonove struje, kako bi to moglo postati ona vrsta mudrosti koja prožima sve u Goetheu. Dakle, možemo se osvrnuti na Platonov plemeniti odnos prema njemu – ne Platonovom učeniku, nego Platonovom sljedbeniku; jer on nije filozof, kao što sam rekao, nego umjetnik u grčko doba. Ali Platonov pogled je ipak pao na njega, shvatio da ova mladost na koju se ovdje misli obećava.
Pa, Platonu je bilo teško pronijeti kroz vremena koja su slijedila, kroz nadosjetilni svijet, ono što je nosio u svojoj duši u svojoj Platonovoj inkarnaciji. Bilo mu je jako teško. Jer, iako je platonizam tu i tamo blistao, kada je Platon gledao dolje na ono što se razvijalo ispod kao platonizam, to je često značilo užasan poremećaj njegovog nadosjetilnog života duše i duha.
Ne mislim da treba osuditi ili kritizirati ono što je preživjelo kao platonizam. Naravno, Platonova je duša malo po malo proživljavala sve više i više u sljedećim dobima ono što se nalazilo u njoj. Ali upravo je Platon još uvijek bio povezan sa svim misterijima antike, za koga bih mogao reći da je njegova teorija ideja imala neku vrstu perzijskog prizvuka, upravo je Platonu bilo teško kada je završilo razdoblje – i u njegovom slučaju je to bilo jako dugo – da bi došao do nove inkarnacije, zapravo mu je bilo teško ući u kršćansku kulturu, u koju je morao ući. I tako se može reći: iako se Platon još uvijek može opisati kao preteča kršćanstva u smislu koji sam upravo izrazio, Platonova cjelokupna orijentacija duše bila je takva da mu je postalo iznimno teško kada je bio spreman ponovno se spustiti na Zemlju, pronaći organizaciju, tijelo, u koje će staviti ono što je bilo ranije, na način da se sada može obojiti kršćanskim nijansama. Osim toga, Platon je bio Grk do kraja, sa svim onim orijentalnim impulsima koje su imali Grci, a Rimljani uopće nisu imali. U određenom smislu, Platon je bio duša koja je filozofiju nosila u više pjesničko područje, a Platonovi filozofski dijalozi su umjetnički. Duša je posvuda i postoji platonska ljubav, koju treba shvatiti u pravom smislu, koja također odaje svoje orijentalno podrijetlo.
Platon je Grk. Civilizacija unutar koje se jedino može utjeloviti kada je zreo za inkarnaciju, a kada je ostario, da tako kažemo, za nadosjetilni svijet, ta civilizacija je rimska i kršćanska. Želio bih reći, ako se smijem trivijalno izraziti: on sada mora tamo ući. Tada mora skupiti svu svoju snagu da odgurne ono što se opire. Jer u Platonovoj prirodi leži odbacivanje prozaično trezvenog rimskog, pravog rimskog, zapravo svega rimskog.
I u Platonovoj prirodi također postoji određena poteškoća prihvaćanja kršćanstva, jer on u određenom smislu predstavlja vrhunac predkršćanskog pogleda na svijet, a i iz vanjskih je stvari bilo vidljivo da se stvarna Platonova priroda nije lako mogla uroniti u kršćanstvo. Jer što je potopljeno u kršćanstvo ovdje u fizičkom svijetu? Neoplatonizam. Ali to je nešto sasvim drugo od pravog platonizma. Istina je da se razvila neka vrsta platonske gnoze, zar ne, i tako dalje, ali nije bilo mogućnosti da se izravno Platonova bit preuzme u kršćanstvu. Tako je i Platonu bilo teško nekako se potopiti u svijet iz sve aktivnosti koje je nosio u sebi kao biće Platona, i rezultat koje je sada imao. Morao je aktivnost staviti na čekanje.
I tako se u desetom stoljeću Srednjeg vijeka utjelovio kao časna sestra Hroswitha, ta zaboravljena, ali grandiozna ličnost desetog stoljeća, koja je zapravo apsorbirala kršćanstvo u platonskom smislu, koja je u biti unijela ogromnu količinu platonizma u srednjoeuropski život. Pripadala je samostanu Gandersheim u Braunschweigischen-u i pridonijela je golemim dijelom srednjoeuropskoj biti platonizma. Uglavnom, tada je to mogla učiniti samo žena. Da se Platonov lik nije pojavio sa ženskom obojanošću, tada ne bi mogao prihvatiti kršćanstvo. Ali i rimska kultura, koja je u to vrijeme bila snažna, morala je biti prihvaćena, mogao bih reći, na silu prihvaćena. Vidimo kako se ova časna sestra razvija u onu izvanrednu osobnost koja piše latinske drame u Terencijevom stilu, u stilu rimskog pjesnika Terencija, koje su zaista izuzetno važne.
Da, vidite, gotovo je strašno lako pogrešno procijeniti Platona ako mu se nekako približite. Često sam spominjao kako je Friedrich Hebbel napisao dramu – nikad nije išao dalje od plana – u kojoj je želio obraditi kako reinkarnirani Platon sjedi na satu u gimnaziji. To je, naravno, poetska fantazija, ali Hebbel je htio pokazati kako reinkarnirani Platon sjedi u razredu gimnazije, i učitelj prolazi kroz platonove dijaloge, i reinkarnirani Platon dobiva najgore ocjene u odnosu na interpretaciju platonovih dijaloga. Hebbel je to zabilježio kao dramski materijal. Ali to je, da tako kažemo, slutnja koliko je lako pogrešno procijeniti Platona. Lako ga se može pogrešno procijeniti. Želio bih reći da je to jedna od osobina koja me posebno zanimala u traganju za Platonovom strujom, jer je ovo nerazumijevanje izvanredno poučno kako bi se pronašao pravi put do Platonove individualnosti.
Zaista je vrlo zanimljivo da je pronađen njemački filolog koji je dao znanstveni dokaz – sad mu ne znam ime, neki Schmidt ili Müller – koji je pružio neoboriv dokaz da časna sestra Hroswitha nije napisala niti jednu dramu, da to ništa ne potječe od nje, već da je to neki savjetnik cara Maksimilijana sve krivotvorio – što je naravno besmislica. Ali Platona se uvijek pogrešno procijeni.
I tako vidimo zaista intenzivnu kršćansko-platonsku supstancijalnost duha u kombinaciji sa srednjoeuropsko-njemačkim duhom u ovoj individualnosti redovnice Hroswithe iz desetog stoljeća. U ovoj je ženi, da tako kažem, živjela cijela kultura tog vremena. To je nevjerojatna osobnost. A upravo je ta žena sada uključena u one nadosjetilne događaje o kojima sam vam govorio: prijelaz učitelja iz Chartres-a u duhovni svijet, silazak onih koji su tada bili aristotelovci, Mihaelova obuka. Ali ona u tome sudjeluje na osobit način. Moglo bi se reći da se ovdje spore muški duh Platona i ženski duh redovnice Hroswitha, što je imalo svoje rezultate na duhovnu individualnost. Da je jedna inkarnacija bila beznačajna, što obično biva, onda do takvog unutarnjeg hrvanja ne bi došlo. Ali ovdje kod ove individualnosti, to unutarnje hrvanje zapravo je trajalo cijelo vrijeme.
Tako da vidimo da se individualnost, koja je spremna vratiti se na Zemlju u devetnaestom stoljeću, da se ta individualnost razvija u onu koju sam hipotetski opisao malo prije: sva je Platonova duhovnost sputana, zaustavljena pred intelektualnošću devetnaestog stoljeća, ne želi se približiti. A da bi bilo lakše, u istoj su duši sposobnosti časne sestre Hroswithe. Tako da se ova duša pojavljuje na način da joj sve što ima od svoje ženske inkarnacije, od svoje značajne ženske inkarnacije, olakšava odbacivanje intelektualizma gdje god joj se ne sviđa.
I tako u devetnaestom stoljeću nastaje ova individualnost na Zemlji, koja prerasta u intelektualnost devetnaestog stoljeća, ali ta intelektualnost zapravo samo uvijek dopušta da joj nešto dođe izvana, ali iznutra ima izvjesnu nevoljkost da to čini; već umjesto toga, na ne-intelektualistički način, promiče platonizam u svijesti i gdje god može govori o činjenici da ideje žive u svemu. Ovaj život u idejama je postao nešto sasvim prirodno za ovu osobnost. Ali tijelo je bilo takvo da se uvijek imao osjećaj da glava zapravo ne može izraziti sav platonizam koji iz nje pokušava izroniti. S druge strane, ova je osobnost uspjela na lijep, prekrasan način oživjeti ono što se krije iza platonske ljubavi.
Ali dalje. U mladosti je ova osobnost imala nešto poput snova o tome da Srednja Europa zapravo ne bi trebala biti rimska, gdje je živjela kao časna sestra Hroswitha, zamišljala je ovu Srednju Europu kao novu Grčku – tu je došao platonizam – a grublju regiju nasuprot Grčke, Makedoniju, zamišljala je kao istočnu Europu. U toj ličnosti živjeli su čudni snovi iz kojih se zapravo moglo vidjeti da želi predstaviti moderni svijet u kojem je i sama živjela, kao Grčku i Makedoniju. Poriv da se moderni svijet, Europa u cjelini predstavi kao proširena Grčka i Makedonija, javljao se uvijek iznova, posebno u mladosti ove ličnosti. Jako je zanimljivo.
Pa, ova osoba o kojoj govorim je Karl Julius Schröer. A trebate samo proći kroz spise Karl Julius Schröera s ovim što sam sada sastavio: od samog početka on zapravo govori prilično platonski. Ali on se čuva – bilo je to nešto vrlo čudno – čuva se, mogao bih reći ženskom gadljivošću, od intelektualizma gdje god mu ne koristi.
Uvijek je volio reći kada je govorio o Novalisu: Da, Novalis, to je duh kojeg se ne može razumjeti modernim intelektualizmom, koji ne zna ništa osim da je dva puta dva četiri.
A Karl Julius Schröer napisao je povijest njemačke poezije u devetnaestom stoljeću. Pogledajte to: gdje god možete dobiti platonski osjećaj, vrlo je dobro, gdje treba intelektualizam, odjednom postaje suho. On uopće nije profesor. Tako on ispisuje i mnoge stranice o Sokratu, koji u novijoj inkarnaciji u svijetu uopće nije uzet u obzir, o kojem ostale književne povijesti šute;* a o slavnima ponekad napiše samo nekoliko redaka. Kad je ova književna povijest izašla, oh, svi su književni znalci podigli ruke iznad glava! Vrlo poznati znalac u to vrijeme bio je Emil Kuh. Rekao je: ovu povijest književnosti uopće nije napisala glava, samo je tekla iz zapešća. – Karl Julius Schröer također je napravio izdanje Fausta. Profesor iz Graza, inače simpatičan čovjek, napisao je tako groznu recenziju da se, vjerujem, odigralo deset dvoboja među studentima u Grazu, za i protiv Schröera. Tu je bilo mnogo nesporazuma. To je išlo toliko daleko da sam jednom naišao na ovu nisku procjenu Schröera u društvu u Weimaru, gdje je Erich Schmidt bio vrlo cijenjena ličnost i dominirao svime kad bi bio među drugima. Govorilo se o tome koje su princeze i prinčevi na dvoru u Weimaru pametni, a koji glupi. O tome se tamo raspravljalo. I Erich Schmidt kaže: da, princeza Reuss – to je bila jedna od kćeri velike vojvotkinje od Weimara – nije pametna žena, jer misli da je Schröer veliki čovjek. To je bio njegov razlog.
[* Prethodna rečenica mogla bi se ispraviti nakon još jednog temeljitog pregleda izvorne stenografije. Za više informacija vidi 'Prilozi cjelovitom izdanju Rudofla Steinera' br. 99/100, Uskrs 1988, stranice 68-69]
Pa, vidite, ako prođete kroz sve pa do prekrasne male knjige Goethe i ljubav: tamo ćete stvarno pronaći ono što netko bez intelektualizma može reći o platonskoj ljubavi u neposrednom životu. Činjenica da postoji nešto izvanredno u stilu i stavu u ovoj maloj knjizi, Goethe i ljubav, tako mi je lijepo došla kada sam o ovoj knjizi razgovarao sa Schröerovom sestrom. Stil je nazvala 'völlig süß vor Reife' [potpuno slatko sa zrelošću]. I također i jest tako. To je prekrasan izraz: potpuno slatko sa zrelošću. Sve je tako – u ovom slučaju ne možete reći koncentrirano, sve je tako delikatno i profinjeno. Osobito mu je karakteristična profinjenost.
Ali sada, ta platonska duhovnost s odbojnošću prema intelektualizmu, platonska duhovnost koja želi ući u to tijelo, također je ostavljala vrlo poseban, neobičan dojam. Gledajući Schröera na takav način sasvim se jasno vidjelo: ova duša nije u potpunosti unutar tijela. A kad je ostario, moglo se vidjeti kako se ta duša, jer tada nije baš htjela ući u tadanje tijelo, postupno povlači iz tog tijela. Najprije su prsti postali natečeni i debeli, zatim se duša sve više povlačila, i Schröer je završio sa starosnom demencijom.
Ne cijela individualnost, nego samo nekoliko Schröerovih osobina tada je prešlo na mog Capesiusa u Misterijskim dramama, profesora Capesiusa. Može se reći: ovdje imamo sjajan primjer činjenice da se duhovna strujanja antike mogu prenijeti u sadašnjost samo pod određenim uvjetima. I može se reći: Schröerovo bježanje od intelektualnosti bilo je očito. Da je dosegao intelektualnost i uspio je sjediniti s Platonovom duhovnošću: došla bi antropozofija.
Ali kako jest, vidimo u njegovoj karmi kako se njegova, mogao bih reći, očinska ljubav prema sljedbeniku Goetheu – došla je na način kako sam kazao, a Platon je u to vrijeme imao očinsku ljubav prema njemu – kako se to preobrazilo i kako je Schröer postao gorljivi Goetheov obožavatelj. To se u tom obliku opet pojavljuje. Bilo je nečeg izvanredno osobnog u Schröerovoj odanosti Goetheu.
U starijoj dobi želio je napisati Goetheovu biografiju. Pričao mi je o tome prije nego što sam otišao iz Beča kasnih osamdesetih. Onda mi je pisao o tome. Ali nikada nije napisao ovu Goetheovu biografiju koju je želio napisati osim rekavši: Goethe me uvijek posjećuje u mojoj sobi. - Bilo je nešto tako osobno u tome što je bilo karmički predodređeno na način kako sam ukazao.
Goetheova biografija nije nastala jer je Schröer tada pao u demenciju. Ali čovjek može pronaći prosvjetljujuću interpretaciju za cijeli stil njegovih spisa ako je upoznat s ovim ranijim stvarima koje sam upravo objasnio.
Tako vidimo kako se u potpuno zaboravljenom Schröeru goetheanizam zaustavio na vratima intelektualizma pretvorenog u spiritualizam. Što bi se drugo moglo učiniti ako je netko, mogu reći, nadahnut Schröerom, nego prenijeti goetheanizam dalje u antropozofiju! Nije bilo, da tako kažem, ničeg drugog za raditi. I često je za mene ta potresna slika stajala pred mojom dušom, kako Schröer donosi staru duhovnost Goetheu, gdje može prodrijeti do intelektualizma, i kako se Goethea treba ponovno dokučiti modernim intelektualizmom podignutim na razinu duhovnog da bi ga doista u potpunosti razumjeli. Ova mi slika nije bila osobito laka; jer se nekakvo protivljenje Schröeru uvijek miješalo u moje duševne težnje, jer ono što je Schröer bio nije se moglo odmah preuzeti.
Naprimjer, dok je Schröer držao vježbe na sveučilištu u Beču iz usmenih izlaganja i pisanja, jednom sam dao prilično izokrenutu interpretaciju Mefista, samo da opovrgnem Schröera, učitelja s kojim u to vrijeme nisam bio baš blizak prijatelj. I tako je već bilo nešto protivljenja. Ali, kao što sam rekao, što se drugo moglo učiniti nego ukloniti stagnaciju koja je nastupila i stvarno odvesti goetheanizam u antropozofiju!
Pa vidite kako zapravo ide tijek svjetske povijesti. Tako ide da vidite da ono što imate u sadašnjosti nailazi na zapreke i poteškoće, ali s druge strane je i dobro pripremljeno. I zapravo, kada pročitate hvalospjev, prekrasan prikaz ženskog bića Karl Julius Schröera, kada pročitate njegov prekrasan esej koji je napisao kao dodatak svojoj povijesti književnosti, 'Die deutsche Dichtung des neunzehnten Jahrhunderts': 'Goethe und die Frauen', ako uzmete sve to, da, onda ćete sebi reći: zaista živi nešto od osjećaja za ženske vrijednosti i biće, što je odjek onoga što je časna sestra Hroswitha proživjela kroz svoje vlastito biće. Ove dvije prethodne inkarnacije, u Schröeru tako divno rezoniraju zajedno, da se otkidanje niti čini tragično dirljivim. No, s druge strane, u Schröeru se pojavljuje svijet duhovnih činjenica na kraju 19. stoljeća, koji ima prosvjetiteljski učinak na ono što može odgovoriti na pitanje: kako uvesti duhovnost u današnji život?
Ovime sam želio zaokružiti ovaj ciklus predavanja.