.- 9. Deveto predavanje, Breslau, 8. lipnja 1924
Predispozicije karme u zvjezdanim svjetovima.
Jučer je objašnjeno kako čovjek provodi svoj život između smrti i novog rođenja, kako bi pripremio snage svoje karme u onome što se može nazvati oblast Mjeseca, i vidjeli smo kako se u toj sferi Mjeseca susreće s bićima koja su nekoć bila na zemlji: velikim iskonskim učiteljima čovječanstva. To su bića s kojima se čovjek susreće odmah, moglo bi se reći, nakon svoje smrti. Zajedno s tim bićima su i ona koja ćete naći u mojoj 'Tajnoj znanosti' pod imenom anđeli. To su ona bića koja nikada nisu bila izravni stanovnici Zemlje, koja nikada nisu nosila zemaljsko tijelo, čak ni etersko tijelo kakvo nosi čovjek. Drugi stanovnici Mjeseca, o kojima sam govorio, nosili su čovjekoliko etersko tijelo, iako ne i fizičko ljudsko tijelo.
Ovi anđeli su bića koja nas prate iz zemaljskog života u zemaljski život. U današnjem kozmičkom periodu našeg razvoja oni su vodiči od jednog života na Zemlji do drugog. A vode nas iz sfere Mjeseca. Sada smo vidjeli kako čovjek uspijeva položiti temelje svoje karme u ovoj sferi Mjeseca, i apsorbirati unutarnje impulse koji ga potom navode da živi svoju karmu. Ali ono što je ljudsko biće ponijelo sa sobom kroz vrata smrti u obliku krivih djela, takvih djela koja se ne mogu tolerirati u duhovnim svjetovima, to sve ljudsko biće mora ostaviti iza sebe u ovoj sferi Mjeseca, tako da je, ako smijem tako reći, zla karma ostavljena u sferi Mjeseca. Jer kako dalje napreduje u životu između smrti i novog rođenja, bilo bi nemoguće da čovjek ostane opterećen onim što je posljedica njegovih zlih djela.
Zatim, kad je čovjek otišao izvan ove sfere Mjeseca, ponovno je proširio svoj unutarnji život dalje u kozmosu. Ulazi u onu sferu koja se može nazvati sferom Merkura. Ne živi zajedno s bićima koja su s njim naseljavala Zemlju, već živi zajedno s bićima hijerarhije arhanđela. Tamo ih upoznaje. Naravno, u svim ovim oblastima živi zajedno s dušama koje su također prošle kroz vrata smrti. U sferi Mjeseca, to je treća vrsta bića s kojima živi: bestjelesne ljudske duše koje su poput njega prošle kroz vrata smrti. Kasnije ćemo vidjeti zašto učinci, duhovni učinci zle strane karme moraju ostati u sferi Mjeseca. Sada se samo zadovoljimo tom činjenicom.
Kako čovjek ulazi u sferu Merkura on se dodatno čisti i pročišćava. Jer kada je čovjek, da tako kažemo, u sferi Mjeseca ostavio po strani ono što je moralno beskorisno za kozmos, on još uvijek ima duhovne protuslike svoje tjelesne nesposobnosti, svojih fizičkih slabosti. U sebi ima predispozicije i posljedice bolesti koju je doživio ovdje na Zemlji. Sad će vas to iznenaditi, ali činjenica je da u životu između smrti i ponovnog rođenja prvo odbacujemo moralne slabosti, dok se fizičke slabosti odbacuju tek kasnije, naime u sferi Merkura. Tu se čovjek u svojoj duši pročišćava i čisti od svega što je doživio u duši tijekom vremena na Zemlji: najrazličitijih bolesti. U sferi Merkura, ljudsko biće je duševno potpuno zdravo. Jer morate uzeti u obzir da je čovjek svakako jedinstvena cjelina. S okultne točke gledišta sasvim je pogrešno govoriti o čovjeku i reći da je čovjek spoj duha, duše i tijela. On nije sastavljen od ove tri komponente, već ako ga pogledate, s jedne strane poprima oblik tijela, s druge strane duha, s dušom između; ali u stvarnosti je sve to cjelina. Kada je osoba bolesna, i duša doživljava bolest; kroz to prolazi i duh. A kad je ljudsko biće u smrti odbacilo fizičko tijelo, prvo ima učinke onih iskustava u duši kroz koja je prošao kao rezultat procesa bolesti. Ali oni su potpuno odbačeni u sferi Merkura pod utjecajem onih bića koja nazivamo arhanđelima. Malo-pomalo, kroz sfere Mjeseca i Merkura, čovjek postaje biće koje više nema nikakvih moralnih ili fizičkih slabosti. U ovom stanju on sada ulazi – u međuvremenu je prošlo mnogo desetljeća – u sferu Venere. A u ovoj sferi Venere, u koju je čovjek prodro kroz sfere Mjeseca i Merkura, obrađuje se na način da nakon što je prošao kroz sferu Venere, čovjek može prijeći u sferu Sunca. I doista, veliki dio našeg života između smrti i novog rođenja živimo u ovoj sferi Sunca.
Iz informacija koje vam dajem vidjet ćete u kolikoj je mjeri sve dobro utemeljeno u onim drevnim misterijima koji su proizašli iz instinktivne, ali veličanstvene, moćne vidovite mudrosti u davnim vremenima. U ta davna vremena, naprimjer, medicina se nikada nije proučavala na način na koji se proučava danas, jednostavnim proučavanjem fizičkog čovjeka u simptomima njegove bolesti, isprobavanjem što mu tu može pomoći, seciranjem leša, proučavanjem promjena na lešu u usporedbi s normalnim organizmom i tako dalje. U danima stare misterijske mudrosti to bi se smatralo nečim izvanredno djetinjastim, jer su tada točno znali kako ljude treba liječiti. To se može naučiti samo kada bića iz sfere Merkura daju o tome objašnjenje, jer je to u vezi sa svim kozmičkim procesima. Tamo je osoba izliječena, Stoga, ako pogledate ono što sam s druge točke gledišta opisao u mojoj 'Tajnoj znanosti', kao proročište misterija Merkura, vidi se kako su se zapravo tamo stvari događale u tim misterijima, koja su u biti bila u službi drevne medicine.
Vidite, jučer smo čuli o velikim izvornim učiteljima. Nekada su bili zajedno s ljudima na Zemlji. Bili su posvuda gdje su bili ljudi, jer su naseljavali etersku sferu Zemlju kao nekakva druga rasa. Ali u ta davna vremena ljudi su bili svjesni i drugih bića, u svojoj sanjalačkoj, snolikoj svijesti, čije stanište nikada nije bila Zemlja. Naravno, ono što se ima za reći o takvim stvarima nije samo paradoks, nego i potpuna besmislica za čovjeka koji je potpuno odan današnjoj materijalističkoj znanosti. Ali ova 'glupost' je istina. Oni drevni misterijski mudraci, znali su: samo nadosjetilna bića Merkura mogu pružiti informacije o procesu ozdravljenja. Stoga su ovi misteriji Merkura bili raspoređeni na način da su se stanovnici Merkura zapravo mogli spustiti dolje na oltar kroz odgovarajući kult, te su se svećenici misterija Merkura mogli posavjetovati s duhovnim bićima koja su sišla kroz izvođenje radnji kulta. A ono što je u ta davna vremena bila umjetnost iscjeljivanja, u tom je smislu bilo prihvaćeno u misterijima Merkura. Pojedinačna bića – koja nisu uvijek morala biti ista, ali su se osjećala kao ista – koja su se spustila na oltare zvala su se bog Merkur. Stari misterijski lijek primijenjen je na takav način da bi se reklo: bog Merkur je to priopćio svojim liječnicima- svećenicima. Tako si ozdravio.
I danas se znanost duha temelji na činjenici da se bića kozmosa spuštaju na Zemlju kroz odgovarajuću pripremu posvećenika. Oni koji su inicirani u današnju misterijsku mudrost vrlo dobro znaju da se i ovdje bitne stvari temelje na ulasku u dijalog s bićima kozmosa, ali u današnjoj općoj ljudskoj svijesti prisutno je suprotno od onoga što je definitivno bilo u starim misterijima. Danas kažu: on je doktor koji je doktorirao na sveučilištu. - U stara vremena to nisu govorili. U davna vremena bio je liječnik koji je razgovarao s bogom Merkurom. U vremenima koja su uslijedila, sve je već u procesu rastakanja; tu su bile samo tradicije onoga što je nekoć proizašlo iz misterija, iz dijaloga između liječnika-svećenika i boga Merkura.
Pa, u sferi Venere, ono što je zapravo ostalo od čovjeka nakon što je odbacio svoje zle i nezdrave tendencije, prenosi se u sferu Sunca. Vidite, ako želimo ovo razumjeti, moramo ukazati na posebnost cjelokupnog ljudskog bića. Ovdje na Zemlji čovjek nam se uvijek pojavljuje kao cjelina. Mora postati veliki zločinac da mu se odrubi glava, a onda se nakon odrubljivanja više ne pojavljuje kao cjelina u fizičkom tijelu. Ali u manjim prijestupima i zločinima, koliko god strogo kažnjavan, uvijek se pojavljuje kao cjelina. Pa, to nije slučaj s duhovno-duševnim pandanom koji prolazi kroz sfere Mjeseca i Merkura. Kad čovjek s duhom i dušom stigne u nadosjetilni svijet, nakon što je prošao kroz vrata smrti i odbacio slabosti zla i slabosti bolesti, on u izvjesnom smislu više nije cjelovito ljudsko biće. Jer čovjek je identičan svome zlu, zlo je dio njegovog bića. Da je netko samo lukavi zločinac, da nema ništa dobrog ljudskog u sebi, onda bi morao cijelo svoje bića ostaviti iza u sferi Mjeseca, ne bi stigao dalje; jer u onoj mjeri u kojoj smo zli, ostavljamo vlastito biće na Mjesecu. Mi smo jedno, istovjetni s tim što je zlo u nama prema duhovnom svijetu, tako da u izvjesnom smislu dolazimo u sferu Venere kao osakaćena ljudska bića. Sada, u duhovnom smislu, u sferi Venere zapravo vlada najčišća ljubav. Venera je element najčišće ljubavi, a ono što je na taj način ostalo od čovjeka prenosi se kozmičkom ljubavlju iz sfere Venere u egzistenciju Sunca.
U sferi Sunca čovjek na stvaran način mora raditi kako bi oblikovao svoju karmu. Naši sadašnji fizičari bili bi začuđeni kada bi doista došli na Sunce. Jer sve što bi se moglo saznati o Sunca ovdje na Zemlji, nije istina. Za Sunce se kaže da je nešto poput užarene kugle plina. Nije, stvar je ovakva – htio bih početi s usporedbom koja je pomalo banalna – ako imate mineralnu vodu u boci, morate biti vrlo pažljivi i dobro gledati ako želite vidjeti vodu, morate gledati gdje je kraj, inače je uopće nećete vidjeti. Što zapravo vidite? Ne vidite vodu, nego mjehuriće ugljične kiseline, rjeđe od vode. Vidite rjeđe, a ne vidite gušće. A sada, što za Sunce? Ako gledate Sunce, ne vidite Sunce jer je to kondenzirana, užarena plinska kugla u praznom prostoru, vidite Sunce jer je tamo posebno rijetko. I sada se morate priviknuti na ideju koja nije baš obična.
Ako gledate ovako, vidite prostor. Ne želim govoriti o prirodi prostora. Ovdje gledate u vodu; svuda su mjehurići, rjeđi su od vode. Onamo gdje je gore Sunce, rjeđe je od prostora. Reži ćete: sam prostor je već ništa. - Ali stvarno, tamo gdje je Sunce, čak je i manje od ništa! Pa, ljudi na Zemlji mogli bi, posebno danas, znati, iz potpuno drugačijih razloga, da postoji i manje od ničega. Ako ima pet maraka u džepu, imam pet maraka. Ako ih malo po malo trošim, konačno imam nulu. Ali ako se zadužim, onda imam manje od ništa. Danas svi znamo što znači imati manje od ništa. Vidite, to je tako: gdje je samo prostor, nema ničega; ali gdje je Sunce ima manje od ničega. U prostoru postoji rupa, prostora uopće nema, a u ovoj rupi u prostoru žive duhovna bića, Eksuziji, Dinami, Kirioteti. Oni žive u ovoj rupi – iako se njihovo postojanje proteže posvuda – kao bića Eksuziji, Dinami, Kirioteti, koja ćete naći citirana u mojoj 'Tajnoj znanosti'. I s njima čovjek živi veći dio svog života između smrti i novog rođenja. S njima u jedinstvu, s onim ljudskim dušama koje su s njim prošle kroz vrata smrti i s kojima je karmički povezan, i s drugim bićima koja ljudi teško mogu i slutiti, u zajedničkom radu razrađuje se karma za sljedeći život na Zemlji.
Na području Sunca stvari su drugačije nego ovdje na Zemlji. Zašto naši pametni znanstvenici – oni doista jesu pametni – zamišljaju Sunce kao užarenu kuglu plina? Jer, iz određenog iluzornog materijalističkog nagona, oni žele moći zamisliti nešto fizičko što se događa na Suncu. Na Suncu se ništa fizički ne događa. To se događa najviše u sunčevoj koroni, nikako na mjestu samog Sunca. To je najčišći duhovni svijet. Tu nema zakona prirode. Materijalisti bi željeli da zakoni prirode prevladavaju i na Suncu; ali tamo ne postoje zakoni prirode, oni su isključeni. Tamo su na snazi samo oni zakoni koji proizvode odgovarajuće karmičke posljedice iz dobra, i koji, kada ljudsko biće osakaćeno sada uđe u sferu Sunca, kroz ljubav bića Venere za njega tako osakaćenog, što je rezultat njegove zle karme, imaju dopunski učinak. Naravno, ljudi sigurno mogu imati poštovanje za sve što se događa ovdje na Zemlji, a kada se opisuje život između smrti i novog rođenja, ljudi će često imati dojam: toliko smo dugo tamo, što zapravo radimo tamo? - Da, u usporedbi s onim što se tamo radi kako bismo imali učinke karme u našem sljedećem zemaljskom životu, u usporedbi sa svim tim moćima koje su oko nas i prolaze kroz nas tijekom naše egzistencije Sunca, sve što se događa u visokoj kulturi Zemlje je sitnica. Samo tamo se sve događa na čisto duhovan način.
Vidite, dio karme se već priprema u sferi Venere, čak i u sferi Merkura, dio karme je već razrađen. Na sljedećim ćemo predavanjima upoznati slavnu povijesnu ličnost tijekom devetnaestog stoljeća koja je svoju karmu razradila upravo u sferama Venere i Merkura. A one ličnosti koje svoju karmu za sljedeći život počinju pripremati već u sferama Venere i Merkura, često postaju izvanredno značajne ličnosti u svom sljedećem životu na Zemlji. Ali za veliku većinu ljudi, najveći dio onoga što se izražava kao karma u zemaljskom životu razvija se unutar solarne sfere, gdje smo najduže. Kasnije ćemo morati ići detaljnije; danas želim započeti skiciranjem slike kako se karma postupno razrađuje u različitim sferama. Trebate samo zamisliti, da ne proturječite opisima koje sam dao s drugih stajališta o životu između smrti i novog rođenja, da kada čovjek napreduje u te sfere, da ulazi u potpuno drugačije uvjete. Naprimjer, ako ste ušli u solarnu sferu, a zatim izašli iz Sunca i ušli u sferu Marsa, tada niste potpuno izvan ove sfere Sunca, već Sunce i dalje radi u onom dijelu kozmosa koji je udaljen od Zemlje. U sferi Sunca zanima nas samo ono što je od čovjeka ostalo kao moralno i što je ostalo zdravo; drugo je odbacio. Ostaje u njemu kao svojevrsna nedovršenost; ali sve što je nepotpuno dovršava se u solarnoj sferi. U solarnoj sferi živimo prvu polovicu svoje egzistencije; tamo posebno pripremamo ono što onda može dovesti do osnova fizičke organizacije sljedećeg ljudskog tijela. U drugoj polovici naše egzistencije Sunca posvećujemo se razradi moralnog elementa, koji se onda pojavljuje u našem sljedećem životu, moralnom dijelu karme. Samo taj moralni dio i duhovni dio karme, naprimjer posebne predispozicije za ovo ili ono, razvija se u sferi Marsa, u koju ulazimo nakon sfere Sunca, u sferi Jupitera, i u sferi Saturna. I upravo je to ono što je posebno, da kada prolazimo kroz te sfere prepoznajemo što su to zapravo fizičke zvijezde.
Fizička zvijezda je 'contradictio in adjecto'. Uostalom, što je zvijezda? Današnji fizičari zamišljaju: tamo nešto gori, plin ili nešto slično. Kad bi se približili Suncu, začudili bi se kad bi našli ne nešto što gori u svemiru, već rupu u svemiru, tako rafiniranu tvar kakva se ne može zamisliti u odnosu na bilo koju tvar koja postoji na Zemlji. Tu bi bilo samo duhovno. Dakle, ostale zvijezde koje vidimo nisu onaj blistavi, gorući plin; postoji nešto sasvim drugo. Uz ovu Zemlju koju nastanjujemo, koja ima svoje fizičke supstance i fizičke sile, nalazi se opći kozmički eter. Ovaj opći kozmički eter postaje nam vidljiv jer kada jednostavno gledamo u eter, naše je vidno polje ograničeno; tada se pojavljuje ocrtan plavom bojom. Ali uopće držati da postoje fizičke tvari koje lutaju kozmosom, kako to zamišlja materijalističko mišljenje, djetinjasta je ideja. Nema nikakvih fizičkih tvari koje lutaju okolo, već tamo gdje je zvijezda nešto je sasvim drugo. Postupno, ako idete sve dalje i dalje u eterskom, izlazite iz kozmosa i ulazite u one sfere u kojima žive bogovi. A sada vrlo živo zamislite duhovni odnos između ljudi koji se izražava fizički. Drastično rečeno, zamislite da vas netko voli; on vas miluje, osjećate milovanje. Bilo bi djetinjasto zamišljati da tamo gdje idu strujanja milovanja, kada ne gledate, da postoji fizička materija. Oni se uopće ne dotiču fizičkom materijom, postoji proces, a ono što je bitno je osjećaj duše, osjećaj dodira. Tako je to kada gledamo u eterske sfere. Bogovi u svojoj ljubavi miluju svijet, da tako kažem. To je dobra usporedba: miluju svijet, dodiruju ga na određenim mjestima; ali ovaj dodir traje jako dugo jer su bogovi postojani. Izraz ove ljubavi u eteru su zvijezde. Stvarno jesu; tu nema baš ništa fizičko. A vidjeti kozmički zvijezdu je isto što i osjetiti dodir koji je proizašao iz ljudske ljubavi. Tako kada gledamo zvijezde osjećamo ljubav božansko-duhovnih bića. Moramo shvatiti da su zvijezde samo znakovi prisutnosti bogova u kozmosu. Naša fizička znanost morat će mnogo naučiti ako se želi pomaknuti od iluzije do istine. Ali ljudi uopće neće doći do samospoznaje i neće upoznati vlastitu prirodu prije nego što ovu fizikalnu znanost – za izvanzemaljski kozmos – nisu potpuno preobrazili u znanost duha. Fizička znanost, ima smisao samo za Zemlju, jer samo na Zemlji postoji fizička supstanca.
I tako, kako napuštamo Zemlju prolazeći kroz portal smrti, sve više dolazimo u čisto duhovna iskustva. Činjenica da naš život u početku izgleda drugačije od fizičkog života tijekom ovih iskustava osvrtanja unatrag, za trećinu života na Zemlji, to je zbog činjenice da sfera Mjeseca prodire u nas svojom supstancijalnošću. Tu se radi na duhovni način. A među mnogim stvarima koje se moraju dogoditi u zvjezdanim sferama je razrada karme.
Sada bih vam također želio reći, da te stvari uvijek podržavaju jedna drugu, kada netko tko danas prolazi kroz znanost inicijacije dolazi do takvih zapažanja. Već neko vrijeme, čak i na javnim predavanjima, opisivao sam, kako čovjek, kada koristi metode koje nalazite u mojoj knjizi 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova?', kako se uzdiže do stvarne nadosjetilne spoznaje, kako se prvo osvrće na svoj zemaljski život i promatra ga kao na ploči. Sve što je unutra je istovremeno u moćnoj panorami, koju promatramo do rođenja 'Ja, ali su pojedinačne epohe u izvjesnom smislu razdvojene. Osvrćete se na ono što ste prošli od rođenja do promjene zubića, osvrćete se i vidite što se događa od promjene zuba do puberteta, pa opet do ranih dvadesetih i tako dalje. Ali kako netko raste u koncentraciji i nastavlja na sebe primjenjivati metode za spoznaju duhovnog svijeta, ne samo da ćete vidjeti ono što vidite tamo, već ćete to postići tako što ćete pregledati sliku života i prvo vidjeti ono od rođenja do sedme godine, i kasnije do točke u kojoj ovaj ljudski život nestaje: čovjek prozre vlastiti život, da tako kažemo. U točki vlastitog života koja označava rano djetinjstvo, gdje se prije vidjelo ono što se događalo od rođenja do sedme godine, kada se uđe u praznu svijest, kada se uzdigne do inspiracije, vidi se život i tkanje lunarne sfere. Tako da znanost inicijacije donosi to da se prepoznaju tajne sfere Mjeseca za današnju normalnu inicijaciju, ako netko inspiracijskim znanjem izbriše vlastiti životni prizor i vidi što tada zasvijetli na mjestu onoga što se događa u životu od rođenja do sedme godine.
Ako se zatim osvrnemo na područje koje smo proživjeli od sedme do četrnaeste godine, i ako ga izbrišemo u inspiracijskom znanju, zavirimo u sferu Merkura. Sve je povezano sa samim ljudskim bićem. Čovjek je povezan s cijelim kozmosom. Ako stvarno upozna sebe, ako se pronađe u sebi, tada upoznaje cijeli kozmos. A sada vas molim da razmislite o jednoj stvari. Zaista stječete veliko poštovanje za staru instinktivnu znanost inicijacije. Ona je stvari nazvala pravim imenima koja imamo i danas. Oznake koji bi skovali danas, rezultirale bi samo kaosom. Jer moderno učenjaštvo nije u stanju formirati nazive u skladu sa stvarnošću. Ali ako na život gledamo nepristrano, stječemo poštovanje, poštovanje prema onome što je činila stara znanost inicijacije. Još uvijek je instinktivno znala ono što se danas može utvrditi raznim statistikama: da ljudsko biće ima dječje bolesti u vrlo ranoj dobi, kada je vrlo osjetljivo na bolesti, lako umire i tek nakon puberteta je opet osjetljivo. Najzdravija dob je od sedam do četrnaest godina, kada je smrtnost niska. Tu djeluje sfera Merkura. Znali su to stari mudraci, a mi to prepoznajemo i danas kada se kroz današnju znanost inicijacije pronikne u misterije egzistencije. Čovjek bi htio kleknuti pred onim što može doći pred njega iz najsvetijih tradicija čovječanstva.
A onda, ako se osvrnemo na ono što čovjek doživljava od četrnaeste do dvadeset prve godine života, i izbrišemo to u inspiracijskoj spoznaji, prodiremo u misterije sfere Venere. Opet vidimo predivnu mudrost drevne znanosti inicijacije. Čovjek postaje spolno zreo, pojavljuje se ljubav. U tu životnu epohu ulazi se kada se otkrije misterije Venere, kada se na njih osvrnemo da znanošću inicijacije. Sve stvari koje se mogu opisati na način na koji sam ja to učinio dio su prave samospoznaje, produbljene samospoznaje do koje se dolazi na taj način.
A opet, ako se osvrnemo na razdoblje od dvadeset prve do četrdeset druge godine i ugasimo vlastito imaginativnu spoznaju kroz inspiracijsku spoznaju, dolazimo do tajni solarne sfere i, kako sam već u raznim prilikama naznačio u danim objašnjenjima, ljudsko biće može, kada se osvrne na vrijeme između dvadeset prve i četrdeset druge godine života, kroz dublju samospoznaju spoznati Sunce. Kako bismo stekli znanje o Suncu, moramo vidjeti kroz životni vijek tri puta duži od životnog vijeka za druga nebeska tijela u našem planetarnom sustavu. - A sada uzmite stvarno-konkretno. Kad bih vam rekao da bi neka povijesna osoba razradila svoju karmu po mogućnosti u sferama Merkura i Venere, sada vidite kako se to istražuje. Dobiva se mogućnost da se u vlastitom životu osvrne na epohu života između sedme i četrnaeste godine, a zatim na godine između četrnaeste i dvadeset prve godine; zatim ih se gasi u inspiraciji, i onda dobiva pogled na sfere Merkura i Venere. Kroz te se uvide vidi kako takva individualnost djeluje zajedno s drugim bićima viših hijerarhija i s drugim ljudskim dušama, i kako je njihova zemaljska inkarnacija u devetnaestom stoljeću nastala kao rezultat.
Ako su bića morala posebno naporno raditi na svojoj karmi u sferi Marsa, to je teže istražiti. Jer ako je netko iniciran prije četrdeset devete godine, ne može se osvrnuti na životno razdoblje koje je ovdje važno, život od četrdeset druge do četrdeset devete godine. Morate navršiti četrdeset devetu godinu da biste mogli izbrisati ono što ste bili tamo; tada se može zaviriti u misterije sfere Marsa. A ako je netko iniciran nakon pedeset šeste godine, još uvijek se može pogledati u neko drugo razdoblje, u razdoblje između četrdeset devete i pedeset šeste godine života, u razdoblje kada se razrađuje karma Jupitera. I sada vidite cijelu povezanost ovih stvari. Tek kad se osvrnemo na razdoblje između pedeset šeste i šezdeset treće godine, može se sagledati cijela veza i govoriti o unutarnjem znanju, jer se tada možemo osvrnuti na izvanrednu sferu Saturna. Jer Saturnovci su oni koji, na najčudniji način, ponovno spajaju ljude u svijetu. Ali da bi se prozrela ta veza pomoću znanosti o inicijaciji – dakako, može to biti objašnjeno – ali da bi se samostalno sagledalo i prosuđivalo cijelu vezu, mora se navršiti čak šezdeset tri godine. Dakle: ljudi se pojavljuju unutar određenog života na Zemlji, naprimjer, pojavljuje se veliki pjesnik, o kojem ću vam govoriti; kroz svoje sposobnosti, kroz svoje kreacije, on posebno živi u svojoj karmi što se može razraditi samo u sferi Saturna.
Dakle, možemo reći: ako pogledamo naš planetarni sustav sa Suncem – i tako možemo pogledati i gore prema ostalim zvijezdama, jer je ostatak zvjezdanog neba definitivno povezan s ljudskim bićem, također ćemo govoriti i o tome – ako pogledamo gore, svjedočimo, između ostalog, kako se ljudska karma formira u kozmosu. - Ovaj Mjesec, ova Venera, ovaj Jupiter, zapravo nisu samo ono što nam fizička astronomija opisuje. U njima, u njihovim konstelacijama, u međusobnim odnosima, u njihovoj raskoši i cijelom njihovom biću, moramo vidjeti graditelje ljudske sudbine, sudbinski sat u kojem možemo čitati svoju sudbinu. Ona zapravo svijetli s neba u konstelacijama. To je nekoć bilo poznato u staroj instinktivnoj mudrosti misterija, ali ova stara astrologija, koja je čisto duhovno-znanstvena i radi s duhovnim temeljima egzistencije, svela se na nasljeđe degradirano u amaterski oblik. I tek će se kroz antropozofiju pojaviti nešto što će u stvarnom duhovnom kontekstu otkriti kako je ovaj ljudski život ovdje na Zemlji oblikovan prema zakonu kroz veliki kronometar sudbine.
Ali pogledajmo ljudsku karmu s ove točke gledišta. Pogledajmo osobu čiju karmu ćemo pustiti da djeluje na nas. Zaista je tako da netko tko s antropozofijom prerasta u zdrav svjetonazor u odnosu na naš današnji patološki, ne dolazi samo do drugih pojmova i ideja o svijetu i ljudima, nego i do drugih osjećaja i percepcija. Jer razmislite, ako upoznate sudbinu ljudskog bića, tada ćete upoznati i tajne cijelog zvjezdanog sustava. Čovjek na misterije kozmosa gleda tako što ima ljudsku sudbinu ispred sebe. Današnji ljudi dolaze i pišu biografije i nemaju pojma što zapravo profaniraju kad na svoj način pišu biografije. U vremenima kada je znanje bilo sveto jer se smatralo emanacijom misterija, biografije se nisu pisale u smislu kako se to radi danas. Biografija bi se pisala dopuštajući da se pretpostavi djelovanje tajni svijeta zvijezda. Ako netko promatra ljudsku sudbinu, onda u njoj vidi vladavinu viših bića, egzistencije prije Sunca, anđela, arhanđela, arhaja; zatim vladavinu viših bića egzistencije Sunca, Eksuzija, Dinama, Kirioteta; entitete koji razrađuju svu karmu, koja je prvenstveno karma Marsa, Prijestolja; vladavinu onih koji rade na karmi Jupitera, Kerubina; vladavina onih bića koja rade zajedno s ljudskim bićem na karmi, Saturna, Serafina. Budući da pred sobom imamo sliku sudbine, ljudsku karmu, u ovoj ljudskoj karmi vidimo vladavinu hijerarhija. Ova ljudska karma je prije svega pozadina, zavjesa, poput vela. Pogledajmo iza ovog vela, tkaju i rade i djeluju i utječu, arhaji, arhanđeli, anđeli; Kirioteti, Dinami, Eksuziji; Serafini, Kerubini, Prijestolja. Svaka ljudska sudbina je zaista kao nešto što je zapisano na komadu papira. Razmislite samo, mogla bi postojati i osoba koja pogleda ovako nešto ispisano na komadu papira i kaže: na njemu su oznake, prvo K - E - I, i tako dalje; više ne razumije, ne može složiti ova slova u riječi. Kakva je monstruoznost u sastavljanju ovih slova u riječi! Imamo dvadeset dva do dvadeset osam slova – pa, trideset do trideset četiri ako ih uzmemo sva – : cijeli Goetheov 'Faust' ne sastoji se ni od čega osim od ovih slova! Tko ne zna čitati, ne može čitati Goetheova 'Fausta', ima samo ova trideset i četiri slova, ništa drugo ne vidi u Goetheovom 'Faustu'. Ako netko sada vidi nešto drugačije, jer u njihovoj kombinaciji može sagraditi Goetheova 'Fausta', onda bi se i netko tko nije znao čitati, nepismen, mogao skandalizirati i reći: 'Habe nun, ach..'pa to je stvarno velika budala! - Pa ipak, cijeli se Faust sastoji samo od ovih slova. Da, vidite, baš kao kada se gleda ljudsku karmu, jednu ljudsku karmu, vidi se samo slova. U trenutku kada počnete čitati, vidite anđele, arhanđele, arhaje i njihova zajednička djela. I takav jedan ljudski život u svojoj sudbini postaje toliko bogatiji, kao što i ova mala knjiga postaje od trenutka kada prijeđete preko trideset četiri slova i 'Fausta' u njoj. Ono što s čisto zemaljske točke gledišta, prelazi od kozmičke nepismenosti do znanja, postaje toliko bogatije kada se vidi kroz ono što čini sudbinu, da su slova znakovi za djela viših hijerarhija.
Karma kao sudbina ljudskog života toliko je ogromna, tako uzvišena, tako veličanstvena, za one koji je prozru, da jednostavno razumijevanjem veze karme s kozmosom, s duhovnim kozmosom, izrastaju u potpuno drugačiji svijet osjećaja, a ne samo u teoretsko znanje. A sve što se stječe antropozofijom ne bi trebalo biti stjecanje samo teoretskog znanja, uvijek bi trebalo postupno djelovati i na formiranje mišljenja i osjećaja, jer nas srce vodi sve dublje, i to nas oslobađa ideje da živimo egzistenciju glista na Zemlji i čini nas svjesnim da pripadamo zemlji duha. Jer mi ljudi ne pripadamo samo Zemlji, mi pripadamo zemlji duha. U onome što je zatvoreno unutar naše kože na Zemlji, može se vidjeti interakcija vremena kojeg provodimo između smrti i novog rođenja. Unutar onoga što je ljudska koža, uvijek su sve tajne svijeta sadržane u određenom obliku. Ljudska samospoznaja nikako nije ona trivijalna riječ o kojoj se tako često govori, niti je nešto sentimentalno. Ljudska samospoznaja je znanje o svijetu. Iz tog razloga često sam pisao u knjizi za prijatelje koji su imali priliku to učiniti:
Ako želiš sebe prepoznati,
Pogledaj u prostranstvo svijeta.
Da bi shvatio prostranstvo svijeta,
Pogledaj u sebe.
Willst Du Dein Selbst erkennen,
Schaue hinaus in die Weltenweiten.
Willst Du die Weltenweiten durchschauen,
Blicke hinein in das eigene Selbst.