.- 15. Petnaesto predavanje, Breslau, 14 lipnja 1924
Trenutak buđenja i padanja u san u odnosu na karmičku prošlost i buduću karmu. Formiranje karme u snu. Terapeutski uvidi.
Već ste mogli vidjeti iz raznih zapažanja povezanih s formiranjem čovjekove sudbine, formiranjem karme, da se ljudski život ne razmatra u cijelosti ako se život spavanja ne uključi u samopromatranje. Ali život u snu zapravo ostaje izvan svijesti. Kad se čovjek osvrne na sebe u svojoj svijesti u današnjem životu, osvrne se i zapravo vidi samo dane; izostavlja noći jer prolaze nesvjesno. Dakle, kod normalnih spavača, pošto mi danas nismo puhovi, trećina života je nestala. Ali za razmatranje nadosjetilnog dijela ljudskog bića u duhovnom svijetu, ovo treće je od ogromne važnosti. Želimo povući par linija da shematski prikažemo što se zapravo misli [crtež]. Kada osoba dosegne određenu dob, prvo se osvrne na prvi dan kojeg se sjeća, zatim preskoči ono između, zatim na drugi predzadnji da, zatim treći unazad, i tako dalje, koliko se sjeća. Između su noći, čovjek ih ignorira. Ne sjeća se na način da sebi kaže: uvijek postoji vrijeme između. - Zapravo bi to trebao učiniti. U današnjem životu čovjek ne dolazi do tako preciznog pregleda. Premalo pažnje posvećuje životu da bi došao do tako precizne retrospektive. Ali ako bi to učinio, prošao upravo kroz ono što ne vidi u retrospektivi, što mu nedostaje, imao bi naznaku karme. A upravo promatranje sna daje važne informacije o pojedinoj, individualnoj karmi. Samo se mora stvarno uključiti pažnja i primijetiti koliko su različita dva trenutka u ljudskom životu: onaj od buđenja i onaj od padanja u san.
Ova razlika se može osjetiti običnom sviješću, ali samo inicijacijska znanost može osvijetliti taj osjećaj. Trenutak buđenja i trenutak uspavljivanja posebno se razlikuju kod donekle bolesnih, ili bolesnih osoba. Primijetili bi, lakše nego zdravi, da trenutak uspavljivanja često nosi nešto kao blagi osjećaj zadovoljstva. Trenutak buđenja, kada se čovjek vrati u sebe, nosi nešto od blagog osjećaja nelagode. Trenutak buđenja zapravo je popraćen radošću tek onda kada čovjek odmah postane svjestan vanjskog svijeta i kada vanjski svijet zagluši ono što se diže u njegovoj svijesti. Trenutak buđenja za mnoge ljude ima nešto sumračno; čak i trenutak uspavljivanja. Ali u trenutku uspavljivanja čovjek ima osjećaj da vuče događaje dana koje je proživio, da postaje sve maglovitiji i on ih, da tako kažem, napušta; postaju mu sve lakši i lakši. Trenutak buđenja ima nešto poput osjećaja težine, osjećaja da se dižete, kao iz nekih dubina iz kojih se penjete i iz kojih nosite nešto sa sobom što nosite u dan, čega se tijekom dana samo riješite, pri čemu pozadinski osjećaj pri buđenju može imati nešto neugodno. Imamo neugodan osjećaj okusa, koji može ići čak do neugodnog osjećaja tuposti glave. Ljudi u pravilu ne razlikuju ta finija iskustva koja imaju u sebi, ali ta fina iskustva na vrlo jasan način ukazuju na mnogo toga u cjelokupnom ljudskom životu. Što se zapravo događa kod ljudi? Sasvim ispravno, s određene točke gledišta, vrlo precizno opisujemo što se događa s čovjekom kada kažemo: fizičko i etersko tijelo ostaju ležati u krevetu; kada čovjek zaspi, 'Ja' i astralno tijelo izlaze u duhovni svijet; s druge strane, 'Ja' i astralno tijelo ulaze u fizičko i etersko tijelo ujutro kada se probudite. Ali kako se to događa? Upravo da bismo išli dalje u razmatranju karme, želimo jasno predstaviti kako se to događa, što opravdano opisujemo pomalo apstraktno.
Vidite, ovaj izlazak 'Ja' i astralnog tijela iz fizičkog i eterskog tijela može se shematski prikazati na sljedeći način [crtež]. Pretpostavimo da je ovo čovjek. Ako je ovo fizičko i etersko tijelo, onda navečer kada zaspite 'Ja' i astralno tijelo izlaze na takav način da se kreću prema glavi. I shematski crtamo kako to dvoje postaje sve veće i veće, ali opisujemo neku vrstu perimetra. A ujutro, kad se probudite, 'Ja' i astralno tijelo se stvarno vraćaju u fizičko tijelo kroz udove, kroz prste, kroz nožne prste. Dakle, stvar je u tome da se opisuje krug, a to, da se opisuje krug, treba shvatiti više doslovno nego što se misli. U stvarnosti, kad se ujutro probudimo kao normalni ljudi, nemamo odmah pred svojom vidovitom sviješću sliku da su cijelo astralno tijelo i cijelo 'Ja' sada unutar fizičkog i eterskog tijela, već polako napreduju od jutra do podneva i poslijepodneva. 'Ja' i astralno tijelo polako prelaze u fizičko tijelo. Reći ćete: da, onda bi stvar morala biti krajnje neobična; tada bismo trebalo postupno osjetiti kako se naše 'Ja' i astralno tijelo kreću od vrhova prstiju na rukama i nogama prema našim glavama. - To vrijedi za egzaktan vidoviti uvid, ali to čovjek ne osjeća tako u sebi. Zato jer je način djelovanja ovih viših članova čovjeka drugačiji od načina djelovanja bilo koje fizičke aktivnosti. Vidite, kada lokomotiva gura vagon, ona uvijek gura ispred sebe na mjestu gdje se trenutno nalazi. A ako je kolosijek dugačak trideset metara i lokomotiva gura, prvo gura prvi metar, pa drugi i tako dalje, a na petnaestom metru još uvijek nema učinka ako lokomotiva nije tu. Ali to nije slučaj kod duhovnih stvari; duhovne stvari također djeluju negdje drugdje osim tamo gdje jesu. Tako da se zapravo budimo da se, cijeli dan, koristi tako da polako, vrhovima prstiju na rukama i nogama, unosimo svoje 'Ja' i astralno tijelo u naše fizičko i naše etersko tijelo, ali oni tamo rade od početka, već od trenutka kada se probudite, tako da u sebi imate osjećaj da ste potpuno ispunjeni njima. Međutim, vidoviti pogled pokazuje kako tijekom dana postoji ciklus; tijekom noći odvija se drugi komplementarni krug. Ali takav ciklus se događa – ne ovisi puno o vremenu – i kada popodne odrijemate: tada se također vrti u krug. Tada biste stvarno trebali zamisliti da se 'Ja' i astralno tijelo ponovno gase i da se stvari poslažu prema vašim potrebama za snom. Spavanje već zna kada će se spavač probuditi. Spavanje je prorok, i sve se odvija ispravno, brzinom kojom se odvija. Vi ne znate ništa o tome, ali spavanje to zna; astralno tijelo to zna pod svim okolnostima. Čak i kada, ako zbog neke smetnje spavate manje nego što želite, spavanje zna; čak i ako prije spavanja kažete da želite spavati samo pola sata, a zatim ležite tri sata umjesto pola sata: astralno tijelo točno zna koliko ćete dugo spavati. Ono je vrlo precizan prorok jer se unutarnji duhovni uvjeti razlikuju od vanjskih uvjeta koje čovjek doživljava.
Iz ovoga ćete vidjeti da je drugačije kada zaspite i drugačije kada se probudite. Jer kada se probudite bili ste u duhovnom svijetu, a kada zaspite izlazite iz fizičkog u duhovni svijet. Čovjek zna struju kroz koju pliva u duhovnom svijetu između uspavljivanja i buđenja, ali on tamo i doživljava. Obična svijest jednostavno nije prikladna da zna što netko doživljava; doživljava se u nesvjesnom. Ali i tamo se doživljava, pa čak na sličan način kao što se doživljava tijekom dana, samo na mnogo izraženiji način, na mnogo intenzivniji način. To je kako slijedi.
Ako promatrate ovaj budni život duše tijekom dana, prvo ćete doživjeti ona iskustva koja su misaona iskustva koja su izazvana raznim životnim dojmovima. Oni su tu. Ali uvijek se miješaju s onime što se nalazi na putu sjećanja iz već proteklog života na Zemlji. Samo pokušajte ispitati kako su u svakoj situaciji sjećanja pomiješana s trenutnim životnim dojmovima. Konkretno, može se dobiti lijepa slika o tome kako se stvari miješaju ako se stvarno obrati pažnja na to da je život u različitim trenutcima prava kaša koja miješa uspomene i trenutne dojmove. Pa, to su dva sasvim različita elementa unutarnjeg života: misli koje se podižu, i misli koje ulaze preko osjetila. Dvije takve različite struje unutarnjeg života također su prisutne tijekom spavanja. Jer tijekom spavanja ono što je uglavnom tu pri uspavljivanju, utisci dnevnog života, i u određenoj mjeri nastavlja se tijekom noći, tako da kad se ujutro probudimo, potpuno nam pobjegne jer teče prema glavi, što doživljavamo kada se probudimo [vidi prethodni crtež].
Ove dvije struje idu jedna prema drugoj. Jedna struja, čiju se kvalitetu posebno okusi kad se zaspi, ona je već spomenuta, koju svjesno i snažno proživljavamo u prvim desetljećima nakon smrti, kada ponovno živimo život, ali tako da doživimo sve unatrag. Kao što sam se drastično izrazio: ako nekoga udarite po licu, nećete u životu nakon smrti doživjeti ono što ste osjećali tijekom svjesnog života na Zemlji u smislu ljutnje kada ste udarili, možda u zadovoljstvu što ste
mogli 'istresti' ljutnju, već prolazite kroz ono što je druga osoba proživjela kada je dobila šamar, njenu fizičku bol i moralnu patnju. To biste doživjeli u slici, a ne u stvarnosti, kada biste svjesno nastavili život kad zaspite, kada već postaje zamagljen. Ako bi potpuno svjesni ušli u to, onda bi proživjeli iskustva svakodnevnog života unatrag, ali u slikama. U prvim desetljećima nakon smrti čovjek to doživljava u stvarnosti.
Ono što sam opisao približno odgovara životu koji čovjek ima tijekom dana kada se vanjskom životu prepušta samo svojim mislima. Ali imate i drugu struju. A ova druga ima nešto stvarno gigantsko. Doživljavamo je pri buđenju, kao što sam objasnio. Ali ima nešto teško u tome što unosite u dan i tek postupno prevladavate; kasnije čovjek postaje oslobođen toga. Ako se to pogleda pogledom inicijacije, onda je u ovoj drugoj struji sadržana cjelokupna ljudska karma. Cijela karmička prošlost prelazi preko ljudskog bića svakim snom. Dok čovjek ima mali predokus karme koja se razvija za budućnost, po mogućnosti u onome što može doživjeti kada zaspi, kada se probudi, u ovom osjećaju koji sam opisao, ima blagi predokus, naravno vrlo slab, osjećaj za karmu koju nosi. Trenutak buđenja jedan je od onih za koji se mora reći: on označava slabu naznaku svega što čovjek nosi u sebi iz svojih prošlih života na Zemlji. Međutim, to se sve apsorbira kroz ono što zasja astralno tijelo i 'Ja' kada se iz vrhova prstiju i nožnih prstiju širi u čovjeku. Ali činjenica je da vrlo problematična karma, karma koju čovjek teško nosi, ima posebnost da sve nezdrave deponirane tvari zrače gore u nečiju glavu, dok je dobra karma zapravo dobra nataložena supstanca koja zrači prema gore. I tu se susreću duhovno i prirodno. Dobro u karmi čovjeka, zrači u glavu dobra stanja organizma, čisti glavu; nema toliko bolesti u glavi od dobre karme. Od loše karme, od ostatka svega što smo postigli u lošem smislu, razne nezdrave naslage u ljudskom organizmu dovode se u glavu svojevrsnom vaporizacijom. Čovjek tada osjeća da je glava mrzovoljna i tupa od zle karme. Čovjek može osjetiti djelovanje i tkanje karme sve do fizičke razine, u uvjetima koje ima ujutro. A karma se razvija u interakciji spavanja i budnosti. Baš kao što karma u razvoju, koja se sastoji od onoga što postignemo svaki dan do kraja naših života, baš kao što nam sva ova karma odrađena do kraja života znači isto za noć kao što misli koje se formiraju znače za dan, tako i ta gigantska stvar koja je tu za nas teče prema onome s čime se susrećemo kad smo zaspali, da tako kažem, od večeri do jutra, kozmička sjećanja na našu prošli karmu. Kao što imamo osobna sjećanja kada smo budni, tako i kada se svijest širi, imamo svoja karmička sjećanja od padanja u san do buđenja. Sjećanja na razne živote na Zemlji kroz koje smo prošli dolaze nam u susret. Ubrzo nakon uspavljivanja, oni koji to znaju shvatiti kroz mudrost inicijacije, inicijacijske uvide, mogu upoznati posljednji, pretposljednji život na Zemlji, pa sve do onih života na Zemlji koji postaju neodređeni, jer je sam čovjek živio u kozmosu s neodređenom sviješću nalik snu, biljci. Dakle, taj san je zapravo prozor kroz koji čovjek gleda u svoju karmu. Postaje upoznat sa svojom karmom i nastavlja je tkati kroz svoja djela i misli, koji čine sadržaj njegova života dok je budan, i nastavlja tkati razvoj svoje karme posebno tijekom spavanja. To je prvo tkanje karme: tijekom spavanja. Već smo razmotrili drugo tkanje; to se događa u prvim desetljećima nakon smrti.
Steći ćemo ozbiljan pogled na život kada na ovaj način budemo imali značenje spavanja pred dušom, kada sebi kažemo da svake noći zaspimo jer tkamo, od uspavljivanja do buđenja, formiranje naše karme, i zato što tu naša karma iz prošlih života na zemlji počinje intervenirati u naš svakodnevni život. Iz noći, karma postupno intervenira u svakodnevni život ljudi, a mi iz noći u dan nosimo nešto vrlo specifično sa sobom. Svatko tko može ispravno razmisliti o tome kako svakog dana prolazi kroz posebno značajan događaj u svom životu, i tko ima intimniju, finiju introspekciju, lako će osjetiti kada poslijepodne, recimo, doživi ovaj značajan događaj u svom životu, kako od jutra može osjetiti nelagodu zbog guranja prema tom događaju. Većina ljudi koji mogu osjetiti ovako nešto zapravo će imati osjećaj da su od prve stvari ujutro počeli trčati za takvim događajem koji ima značaj u životu. Svi prethodni sati u danu bili su obojeni takvim događajem, pa makar to bio i sasvim neočekivan događaj, ako se radilo o stvarno sudbonosnom događaju. U dane kada prolazimo kroz nešto značajno u životu, budimo se drugačije nego u dane koji prolaze u uobičajenoj rutini. Samo to ne primjećujemo. Prosti ljudi koji su živjeli u ruralnim uvjetima na selu – sada je to sve rjeđe – znali su za takve stvari i zato se nisu htjeli probuditi iz sna, jer ako se netko probudi iz sna, i uđe u budan život bez prijelaza, istrgnut je iz takvih intimnih iskustava. Zato seljak kaže da se nikada ne smije gledati u prozor čim se probudi, nego da se skrene pogled s prozora i još gleda mrak, i još se može promatrati ono što izlazi iz sna. Seljak ne želi odmah pogledati kroz prozor, i ne voli da ga u tom trenutku probudi bilo što šokantno, voli se buditi uz tijek prirode, uz crkveno zvono koje ga svaki dan budi u isto vrijeme, da se za to pripremi dok spava. Zatim mu svane, crkveno zvono polako zazvoni, i onda ujutro ima svoje slutnje sudbine; događaja sudbine, ne događaje slobodne volje. Njemu se to sviđa, čak i ako civilizirani ljudi vole da ih budi budilica, jer vas ona temeljito, smrtno ozbiljno, tjera iz svega duhovnog, mnogo više nego prozor na koji ćete pogledati čim se probudite. Ali razvoj naše suvremene kulture išao je ukorak s materijalizmom u životnim uvjetima, i nastavit će to činiti. Mnogo toga u modernom životu onemogućuje ljudima da zapravo promatraju duhovno što tka i živi u svijetu. Što više osoba promatra taj neodređeni, moglo bi se reći polu-mistični element koji u njegov život može zračiti iz sna, to više obraća pozornost na svoju karmu.
A sada ćete razumjeti zašto sam mogao reći: lako je sanjati ljude koje susrećemo u životu i gdje simpatija i antipatija proizlaze iznutra, bez obzira na to kakve vanjske dojmove ostavljaju. Što se tu događa? To su ljudi s kojima smo već bili zajedno u ranijim zemaljskim životima. Tako ste, recimo poslijepodne 14. lipnja 1924. doživjeli ovo iskustvo: upoznali ste osobu koja vam može biti antipatična. Sada to iskustvo, koje je u vama izazvalo podizanje osjećaja, nosimo u san. Ali unutra je karma; ondje ona stoji kakva je bila u pretposljednjem i posljednjem zemaljskom životu, tamo je se susreće u obliku iz ranijeg života. Susrećete se sa svime što ste prošli s osobom koja se tamo pojavila i koja vas je tijekom dana samo na nešto podsjetila. Susrećemo ga u tijelu, ali na duhovan način. Nije ni čudo što ga se u početku sanja; s običnom sviješću ne može se učiniti ništa drugo. Ali ako sretneš osobu prvi put u životu, ma koliko ti njene oči ili nos bili lijepi ili ružni, ma koliko te zanimala: ako sada zaspite, nećete je susresti nigdje, jer niste s njom bili u prijašnjim životima. Nije ni čudo da se nju ne može sanjati! Vidite kako stvari postaju transparentne ako se promatraju duhovno na odgovarajući način.
Pa, ono što se događa između padanja u san i buđenja u formiranju karme, može se odvijati normalno, stvarno normalno; tada će čovjek doživjeti kako se njegova sudbina oblikuje kao ispunjenje onoga čega se držao u ranijim životima na zemlji. Ili će doživjeti konačnu karmičku vrijednost onih stvari koje misli ili čini u ovom životu na Zemlji. Obično dolazi do izražaja u onome što čovjek misli ili čini. Ali može se dogoditi i nešto drugo.
Vidite, netko je u jednom životu mogao postići bilo što a što je ozbiljno djelo ili razmišljanje. Dakle, pretpostavimo da je bilo koji čovjek koji danas živi na Zemlji postigao nešto ozbiljno u prethodnom životu. Ono što se pokaže kao karmički rezultat, ne živi u fizičkom tijelu koje se prima od svojih roditelja, niti u eterskom tijelu koje prima od svojih roditelja, već živi u astralnom tijelu i u 'Ja'; živi u onome što je noću vani izvan fizičkog i eterskog tijela. Ali pretpostavimo da je ono što karmički opterećuje ljudsko biće nešto toliko snažno da ne može čekati do one dobi kada astralno tijelo može biti slabo, jer su u starosti mišići i kosti već postali krhki. Recimo, zar ne, normalni životni vijek čovjeka je sedamdeset godina – patrijarhalna dob. Tijekom sedamdeset godina koliko čovjek može normalno živjeti na Zemlji, astralno tijelo i 'Ja' također prolaze kroz razvoj. Astralno tijelo djeteta je takvo da može snažno djelovati na cjelokupni fizički i eterski organizam; kod djeteta može, da tako kažem, udarati po mišićima i kostima. U starosti to više ne može; tada astralno tijelo također postaje relativno slabo. 'Ja' postaje jače, ali se povlači u slabije astralno tijelo i tako slabije djeluje; ali to je uglavnom zbog astralnog tijela koje u starosti više nije baš prikladno za udaranje po mišićima i kostima. Sad pomislite da je netko živio u dvadesetom stoljeću, recimo, a ranije je živio u četrnaestom, u jedanaestom stoljeću. Ali onda, kada je živio u jedanaestom stoljeću, izvršio je zaista ozbiljno djelo, djelo koje je ostavilo snažan dojam u astralnom tijelu; sada je rezultat toga u astralnom tijelu. Kad se čovjek vrati u dvadeseto stoljeće, on to želi živjeti, želi stimulirati ovo astralno tijelo da to proživi. Da, ako je ono što proizlazi iz iskustva u jedanaestom stoljeću toliko ozbiljno da se ne može zadovoljiti slabim, ostarjelim astralnim tijelom koje teško može pomicati noge za velika djela, onda mora koristiti astralno tijelo u ranijoj dobi. A ako je događaj bio toliko važan da je pomračio sve druge životne događaje, onda se u mladenačkom dobu puno toga mora utisnuti u astralno tijelo. Što to znači? To ne znači ništa drugo nego: osoba će imati kratak životni vijek u inkarnaciji koja se događa u dvadesetom stoljeću. Ovdje možete vidjeti kako je životni vijek određen načinom na koji su rezultati ranijih zemaljskih misli i djela usidreni u astralnom tijelu. Usidreni su u astralnom tijelu.
Sada idemo dalje. Pogledajmo takvo astralno tijelo, koje je doslovno napuhano važnim životnim djelima u nekom ranijem zemaljskom životu, naime lošim životnim djelima; oni se gomilaju u astralnom tijelu tako da ovo astralno tijelo snažno udara u fizičko tijelo i etersko tijelo. Ovo udaranje nije zdravo. Zdrav je samo određeni normalan odnos između astralnog tijela i fizičkog i eterskog tijela. Snažan utjecaj koji može izazvati loša karma, naprimjer, razbija organe, istroši ih, uzrokuje bolesti u organima. Sada imamo drugo. Takva odgovarajuća misao ili radnja u jedanaestom stoljeću može naduti astralno tijelo, nanijeti smrt čovjeku u ranoj dobi. Ali ovo gomilanje također čini čovjeka bolesnim; osoba je bolesna, možda teško bolesna, od posljedica te bolesti umire. To je fizički gledano. Jer kad vidimo što se događa u fizičkom tijelu čovjeka, onda kažemo: čovjek je bolestan, a bolest završava smrću, čovjek umire; razboli se u dvadeset petoj i umire od bolesti u tridesetoj.
Je li tako i duhovno gledano? Govori li se tako i u smislu znanosti o inicijaciji? Ne. Treba reći suprotno. Teški doživljaj koji čini ili misli postaje smrt za sljedeći život na Zemlji; djelo u jedanaestom stoljeću postaje za dvadeseto smrt. A smrti prethodi bolest. Čovjek se razboli da bi mogao umrijeti u pravom trenutku. Kao što sada možete vidjeti, posljedica te kasnije smrti koja se mora karmički dogoditi, je bolest s predumišljajem. To je gledano duhovno. Kad se iz fizičkog svijeta uspinje u duhovni, sve se zapravo okreće, ide suprotnim tijekom i vidimo kako se bolest na taj način karmički unosi u čovjeka. To je karmička strana bolesti. Ova karmička strana bolesti može biti izuzetno važna za dijagnozu. Ne morate odmah razgovarati s pacijentom o tome, ali može biti važno. Ako smatrate da ono što leži u karmi apsolutno ima svoje mjesto, oda ćete to morati shvatiti.
Vidite, ako je u neposrednoj prethodnoj inkarnaciji, recimo u jedanaestom stoljeću, postojao značajan događaj u djelovanju ili mišljenju prema osobi ili stvari, onda kada zaspite nailazite na ono što je bilo u jedanaestom stoljeću prije onoga što se susreće iz još ranijih inkarnacija, recimo naprimjer, iz drugog stoljeća prije Krista. Malo po malo upoznate ono kroz što ste prošli u prethodnim životima na Zemlji. Ali vidite [poziva se na crtež], kada se ovdje uđe, ono što se tamo prvo susreće je ono što je prešlo put od odavde do ovdje; ono što je tamo bilo, samo je put odavde do ovamo. Karma vam dolazi u susret; ali to ukazuje da ono što je gore dolazi od onoga što je dolje, ono što je ovdje dolje možda dolazi iz srca; ali ono što je na dnu organizma, ono što je prošlo u prethodnoj inkarnaciji, dolazi iz glave. Iz karme, ako se vidi koliko daleko se nalaze odlučujući događaji, može se reći u slučaju bolesti koje se pojavljuju: ono što se bolesno pojavljuje na nogama je iz relativno nedavnih zemaljskih života, ono što se bolesno pojavljuje u glavi iz relativno udaljenih zemaljskih života. Tako da se već prema karmi može suditi o prijelazu iz duhovnog u fizičko.
Pa, ono što iz ovoga slijedi bitno je terapijski. Gdje će se morati tražiti lijek za ono što je bolesno u glavi, a gdje će se morati tražiti lijek za ono što je bolesno u nogama? Za ono što je bolesno u glavi, lijek treba tražiti u onome što je već postojalo, što je moguće dalje u evoluciji prirode – odnosno u onome što podsjeća na ranije prirodne procese, recimo, u gljivama, koje u svom sadašnjem nesavršenom obliku, da tako kažem, ponavljaju ono što je bilo prijašnje formiranje biljaka, ili u algama i lišajevima, ili u potpuno razvijenim biljkama s korijenjem, koje je ono što je ostalo na najranijem stupnju. Ono što je bolesno u trbuhu, u abdomenu, više prema periferiji, morat će se liječiti onim što se kasnije pojavilo u evoluciji: cvjetovima, cvjetnicama, ili također iz mineralnog carstva onim što je došlo kasnije. Sve što se kasno pojavilo u čovjeku mora se liječiti i onim što se kasno pojavilo u prirodi. Tu se ulazi u sve detalje. Naravno, postoje i organi u glavi koji su se pojavili relativno kasno. Čovjek je živio n evoluciji dok je Zemlja još bila evolucija Mjeseca i Sunca, bez današnjih očiju, bez osjetilnih organa općenito, iako su osjetilni organi već bili prisutni u svom najranijem obliku tijekom stare evolucije Saturna. Ovakvi kakvi su sada, odražavajući vanjski svijet u sebi, razvili su se relativno kasno, istodobno s pojavom, naprimjer, silicija u svom današnjem obliku. U prirodnom razvoju, kakav je danas, silicij prirodno seže daleko unatrag u prirodi, u prirodi je kasni proizvod; geologija sve miješa i ne zna kako stvari idu. Stoga, kada se pravilno koristi kao lijek, silicijeva kiselina djeluje na sve što je osjetilni i živčani sustav, odnosno osjetila, kroz cijeli ljudski organizam. Osjetila su se zadnji put formirala u svom sadašnjem obliku u vrijeme kada su se u sadašnjem obliku formirale i stijene koje sadrže silicij. Prema našoj karmi, jednostavno smo bili u prvoj inkarnaciji, koja se već može nazvati inkarnacijom, kada smo cijelim tijelom još bili upijeni u prirodu, zajedno s drugim oblicima biljnog i životinjskog svijeta koji danas imaju nasljednike. Gljive i korijenje biljaka, ne izgledaju tako, kako su tada izgledali, ali na neki način ono što je danas prisutno u gljivama, lišajevima, algama, u korijenju biljaka, slično je onome što smo prošli tada u našoj prvoj mjerodavnoj inkarnaciji. Uz sve ono što je danas prisutno u cvjetovima i cvjetnicama, i u jednako razvijenim mineralima ....[praznina u rukopisu]. Ovo vam spominjem samo da biste vidjeli kako ispravno razmatranje karme također vodi prirodnoj evoluciji. A iz odnosa prirode i čovjeka već se iz karme može prepoznati kako se mora liječiti. U konačnici, sve u životu mora se proširiti na način da postupno uđe u znanost duha. Jer sve ostalo u životu je nabadanje i pipanje, kao život u duhovnoj tami, a to je čovječanstvo i dovelo u sadašnju situaciju. Ako čovječanstvo želi izaći iz toga, mora probiti put do svijetla; odnosno fizičko treba proširiti na duhovno. I mogu reći da ne postoji ništa, što čovjeka vodi u duhovno tako ispravno kao predodžbe o karmi. Ako sebi predočimo kako se formiranje karme tka iz sna, kako se ponovno tka u san kada zaspimo, kako normalno formiranje karme tjera čovjeka na djela, njegova djela su opet podložna karmi, i tako čovjek živi običnu karmu života, ili kada se vidi kako se život mora spojiti, čovjek mora umrijeti ranije, pa karma izgrađuje astralno tijelo koje je uvelike opterećeno ranijim djelima, što doprinosi da se osoba razboli: svugdje se vidi kako karma funkcionira. Ili pretpostavimo da je osoba doživjela nesreću i da se zbog toga razboli. Zatim, pod određenim okolnostima, takva nezgoda, koja može biti karmički uvjetovana, ali ne mora biti, ima učinak na daljnji tijek odvijanja karme tijekom sljedećih života na Zemlji. Bolest također može biti početak karme. Tada će se opet primijetiti da takve bolesti, koje su početak karme, čine padanje u san neugodnim, posebno teškim. Ali ako su bolesti početak karme, onda zapravo imaju nešto utješno u sebi. I moramo si reći kada su neke bolesti u pitanju: bolesti koja su ispunjenja karme, koje su neugodne za buđenje, to su one što upućuju na prijašnja, ranija iskustva; bolesti koje razvijaju karmu i koje su neugodne u trenutku padanja u san, koje nam ne daju zaspati, početak su dobre karme. Jer ono što propatite u takvoj bolesti je nadoknađeno. Sada imate bol, poslije imate kompenzaciju za bol, da tako kažemo, uzdižuće i radosno iskustvo. Opet, neke stvari u životu izgledaju drugačije iz duhovne perspektive nego iz fizičke. Ponekad je prilično bolno za fizičko iskustvo ne moći zaspati; ispravna kontemplacija duhovnog tada može utješiti nekoga u vezi toga. A ako se trenutni fizički život ne stavi iznad duhovnog života, može se zapravo reći: hvala Bogu što često teško zaspem, jer mi to pokazuje da ću u budućem životu na Zemlji doživjeti mnogo pozitivnih stvari; mnogo toga iz mog sadašnjeg života želi doći u sljedeći život na Zemlji. - Nesanica ponekad može biti dobra utjeha, a da nesanica nije karmičko dobro od duha, onda bi bila mnogo štetnija za ljude. Jer vam neki ljudi pričaju cijele legende o svojoj nesanici, da bi se mogao izvana i medicinski izreći sud: pa, zašto je osoba još živa? - Normalan san je neophodan za normalan život. Ljudi vam govore koliko dugo nisu spavali. Treba se čuditi što su još živi, jer bi stvarno trebali biti mrtvi, ali nisu. Ali tu taj svježi duhovni element, koji drži 'Ja' i djeluje u životu, ima balansirajući učinak. A ako malo promotrite život, onda je ponekad doista miran san nakon teške životne borbe i teškog životnog rada podnošljiv; ali potpuno mirno ležati bez spavanja i provesti noć budan, da tako kažem, potpuno budan, to je ono što je još dražesnije, upravo zato što je stavljeno u volju, jer je tu čovjek više usmjeren u vječno. Ali mora biti aktivna volja. Ne smije ovisiti, barem u glavnoj mjeri, o čisto fiziološkom. Ali ipak, za teško uspavljivanje i nesanicu postoji karmička utjeha, jer ona zapravo ukazuje na buduću karmu, ukazuje na budućnost u odnosu na određene stvari.