.- 3. Treće predavanje, Prag, 31 ožujka 1924
Život čovjeka u fizičkom tijelu u području prirodnog poretka i u duhovnom tijelu u području viših hijerarhija. Čovjeku se otkrivaju slike i djela duhovnog svijeta i pri njegovom silasku stvaraju u njemu želju za uravnoteženjem. - Otajstvo Golgote i muhamedanstvo. Utjecaj na način mišljenja u Europi kroz arabizam i križarske ratove. Dvor Harun al Raschida i njegovo kultiviranje znanosti i umjetnosti. Bacon od Verulama i Amos Komenski. Evolucija duša iz jednog doba u drugo. Povijesne stvarnosti.
Jučer sam istaknuo nešto što ima veze s karmom koja prolazi kroz ljudske živote na Zemlji, s formiranjem ljudske sudbine. Danas bih vam želio dati ideju kako se zapravo odvija formiranje sudbine. Mora nam biti jasna činjenica da čovjek kada prođe kroz vrata smrti, da ulazi u duhovni svijet, duhovni svijet koji nije siromašniji događajima i bićima od našeg fizičkog, već je beskrajno bogatiji. I koliko god bilo razumljivo da se uvijek može opisati samo ovo ili ono iz širokog opsega ovog duhovnog svijeta, s druge strane također će biti jasno, iz različitih opisa koji su dani, koliko je beskrajno bogat i raznolik život između smrti i novog rođenja kojeg čovjek provodi. Ovdje na Zemlji, gdje provodimo život između rođenja i smrti, okruženi smo onim što smatramo različitim carstvima prirode: mineralnim, biljnim, životinjskim, fizičkim kraljevstvom ljudi. Vidimo da ova područja, osim kraljevstva ljudi – i to s pravom – uključuju bića koja su rangirana ispod čovjeka, tako da se čovjek tijekom svoje zemaljske egzistencije, da tako kažemo, može osjećati kao najviše biće unutar ovih carstava. U oblasti u koju čovjek ulazi kroz vrata smrti, slučaj je upravo suprotan. Čovjek se tu osjeća kao biće koje se, kao najniže u rangu, vezuje za bića koja su njenu, ljudskom biću nadređena. Kao što znate, kao oznaku za ta bića koja stoje iznad čovjeka, u antropozofskoj literaturi sam koristio nazive hijerarhija, i razlikovao sam, prema terminologiji koja postoji od starijih vremena, prije svega onu hijerarhiju koja je neposredno iznad čovjeka, s kojom se čovjek povezuje prema gore na isti način kao što se s životinjom povezuje prema dolje u oblasti Zemlje. To je hijerarhija kojoj pripadaju anđeli, arhanđeli, arhaji. Zatim nakon ove hijerarhije, idući dalje prema gore, dolazi hijerarhija koja uključuje Eksuzije, Diname, Kiriotete. Zatim najviša hijerarhija, vrhovna, Prijestolja, Kerubini, Serafini. Imamo devet rangova, tri puta tri ranga iznad čovjeka. Bilo koja tri ranga zajedno, ako idemo gore, možemo usporediti s onim što imamo ako se od njih spustimo tri ranga prema dolje, s životinjama, biljkama, mineralima. Tek smo s time dobili cjeloviti svijet kojemu čovjek pripada.
Ljudska egzistencija bi se mogla opisati i riječima: s fizičkim rođenjem, s fizičkim začećem, ljudska bića ulaze u područje prirodnog poretka životinja, biljaka i minerala iz čisto duhovne egzistencije; a prolazeći kroz vrata smrti, čovjek ulazi u oblast bića koja stoje iznad njega. S jedne strane čovjek živi u fizičkom tijelu koje ga povezuje s oblastima prirode; drugi put, između smrti i novog rođenja, ljudsko biće živi – ako se smijem tako izraziti – u duhovnom tijelu, koje ga povezuje s bićima viših hijerarhija. Ovdje u zemaljskoj oblasti prvo se okrećemo onome što je u blizini oko nas; osjećamo da stojimo na istoj razini i sa zemaljskog carstva gledamo gore nebesko, duhovno carstvo, kako god to različito nazivali. Čovjek na Zemlji gleda prema gore svojim težnjama, svojom vjerskom pobožnošću, prema onome čemu je najvrijednije težiti u svojoj zemaljskoj egzistenciji. A ako želi steći predodžbu što je gore u duhovnoj oblasti, onda oblikuje forme koje su posuđene od zemaljskog, ono što je gore predstavlja na zemaljski način. Kada čovjek živi u životu između smrti i novog rođenja, obrnuto je. Čovjek pokazuje prema dolje kada želi naznačiti ono što promatra. Možda ćete reći, dragi moji prijatelji: da, ali onda čovjek ukazuje na ono što je manje vrijedno. Ali to nije tako. Dapače, gledano odozgo, ono što je ovdje na Zemlji je sasvim drugačije od onoga kako izgleda ovdje na Zemlji. I upravo kada pogledamo karmu možemo stvarno shvatiti koliko je ono što se događa na Zemlji, gledano odozgo, drugačije od onoga kako izgleda ovdje na Zemlji.
Kada ulazimo u duhovni svijet kroz vrata smrti, prvo dolazimo u područje najniže hijerarhije, anđela, arhanđela, arhaja. U određenoj mjeri osjećamo se povezani s onim što je sljedeća hijerarhija iznad nas i primjećujemo: kao što ono što je oko nas u zemaljskoj oblasti ima značenje za osjetila, tako i ono što je u duhovnom carstvu ima svoje značenje za najdublji dio duše. Govorimo o mineralima, biljkama, životinjama, ukoliko ih možemo vidjeti svojim očima, dodirnuti ih rukama, utoliko što ih općenito možemo percipirati; i između smrti i novog rođenja govorimo o anđelima, arhanđelima, arhajima, utoliko što su ta bića povezana s onim sto je najdublje biće duše. I postupno se učimo, kako dalje napredujemo u dugom životu koji provodimo između smrti i novog rođenja, integrirati u život bića više hijerarhije koja imaju veze s nama i jedna s drugima. Ona nas u određenoj mjeri povezuju s duhovnim vanjskim svijetom. U životu između smrti i novog rođenja također smo u početku vrlo zauzeti sobom, jer treća, najniža hijerarhija, ima veze s našim unutarnjim bićem. Ali onda, nakon nekog vremena, naš pogled se širi, upoznajemo duhovni svijet izvan nas, objektivni duhovni svijet. Tamo su naši vodiči bića Eksuzija, Kirioteta, Dinama. Oni nas spajaju s onim što je vanjski duhovni svijet. I želio bih reći da baš kao što govorimo o onome što nas okružuje ovdje na Zemlji, planine, rijeke, šume, livade i tako dalje, mi tamo govorimo o onome što nam ta bića druge hijerarhije približavaju. To je naše okruženje tamo. Ali ovo okruženje nije objektivno u istom smislu kao i Zemlja, sve je živo, i živi na duhovni način. U određenoj mjeri, između smrti i novog rođenja, ne samo da upoznajemo bića i stvari, nego upoznajemo bića i njihova djela koja čine jedni drugima, osjećamo da smo i mi učahureni u ta djela i posvećeni tim djelima.
Ali onda dolazi vrijeme kada osjećamo kako bića treće hijerarhije, anđeli, arhanđeli, arhaji, i bića druge hijerarhije, Eksuziji, Dinami, Kirioteti, rade zajedno s nama na tome što će s nama biti u našem sljedećem životu na Zemlji. I onda, u ovom životu između smrti i novog rođenja, otvara nam se potresna, moćna perspektiva. Ovdje gledamo što se događa u trećoj hijerarhiji, među anđelima, arhanđelima, arhajima, vidimo kako se oni međusobno odnose. Dobivamo slike onoga što je prisutno među bićima ove treće hijerarhije; ali nam te slike izgledaju kao da se odnose na nas. A kada pogledamo ono što se pojavljuje kao slike djela treće hijerarhije, shvaćamo da je to suprotno onome što smo imali kao stav, kao unutarnje stanje duha u našem posljednjem zemaljskom životu. Ne govorimo sada sami sebi apstraktnim pojmovima savjesti: ti si bio osoba koja je postupila nepravedno prema ovoj ili onoj osobi, koja je nepravedno mislila, ne, već iz onoga što rade anđeli, arhanđeli, arhaji, kao što rade na moćnim slikama koje se pojavljuju pred nama, vidimo što će biti s onim što smo nosili u sebi kao raspoloženje, kao sadržaj duše, kao način razmišljanja u našem posljednjem životu na Zemlji; tu vidimo kako to postaje slika u onome što čine bića treće hijerarhije. Rašireno u širokom svijetu u duhovnoj oblasti, ono je što smo razvili u pogledu odnosa prema drugim ljudima, prema drugim zemaljskim stvarima. I postajemo svjesni onoga što mislimo, osjećamo, percipiramo. Ovdje na Zemlji, pojavljuje se u mayi, kao da je uvučeno u našu kožu; u životu između smrti i novog rođenja, sada znamo da ono što razvijamo u svojoj nutrini u obliku misli, osjećaja i stavova, pripada cijelom svijetu i ima učinak na cijeli svijet.
Parafrazirajući Orijent, mnogi ljudi govore o mayi, o iluziji vanjskog svijeta koji nas okružuje; ali to ostaje apstraktna misao. Kada netko napravi zapažanja poput onih koja su prolazila kroz naše duše, postaje svjestan koliko je to ozbiljna izreka: 'Ovaj svijet koji nas okružuje je maya, velika iluzija' – vidimo koliko je iluzorno i ono što se događa u našoj duši. Mislimo da je to naša stvar i samo naša stvar. Istina nam se pojavljuje tek kada živimo život između smrti i novog rođenja. Tada vidimo ono što nam izgleda kao da je samo u nama, da to čini sadržaj, širokog, moćnog duhovnog svijeta. Tada živimo dalje, i primjećujemo kao su bića druge hijerarhije, Eksuziji, Dinami, Kirioteti, povezana s onim što smo stekli ovdje na Zemlji marljivošću, aktivnošću, kroz zanimanje koje smo imali za stvari i događaje na Zemlji. Budući da su ova bića: Eksuziji, Dinami, Kirioteti, našu marljivost, naš interes u posljednjem životu na Zemlji, u početku oblikovali u moćne slike, oni sada tvore slike naših talenata, naših sposobnosti u sljedećem zemaljskom životu na Zemlji. Gledamo kakve ćemo talente i sposobnosti imati u našem sljedećem životu na Zemlji, gledamo slike koje otkrivaju bića druge hijerarhije.
A onda život ide dalje. Kada se približi sredini između smrti i novog rođenja, događa se nešto posebno. Dok stojimo ovdje na Zemlji – osobito u onim trenucima kada gledamo gore u kozmos, kada svjetlucave zvijezde sijaju prema nama – osjećamo uzvišenost kraljevstva nebeskog gore; nešto mnogo veličanstvenije je ono što osjećamo gledajući dolje kada smo u kraljevstvu duha. Jer tada promatramo djela bića prve hijerarhije, Serafine, Kerubine, Prijestolja, u uzajamnom međudjelovanju. Snažne slike duhovnih zbivanja pokazuju nam se sada kada gledamo u nebo koje leži ispod – jer to je tada naše nebo. Kao što sada u fizičkom zemaljskom životu gledamo u zapise zvijezda, tako kada pogledamo dolje vidimo djela Serafina, Kerubina, Prijestolja. A ono što se događa između njih, što se otkriva u uzvišenim, veličanstvenim slikama, u ovoj duhovnoj egzistenciji osjećamo kako to ima veze s onim kakvi jesmo i kakvi ćemo biti. Za sada osjećamo da nam ono što se događa pod Serafinima, Kerubinima i Prijestoljima, pokazuje kakve će posljedice naša djela iz prethodnog života na Zemlji imati u sljedećem životu na Zemlji. Gledamo kako smo se prema jednoj osobi ponašali na jedan način, a prema drugim ljudima drugačije, u zemaljskom životu, kako smo razvili samilost ili nemilosrdnost, činili dobra ili loša djela. Naš stav ima veze s trećom hijerarhijom, a djela s prvom hijerarhijom, Serafinima, Kerubinima, Prijestoljima. Tada se ono što smo, između rođenja i smrti, napravili u našem posljednjem zemaljskom životu, pojavljuje pred našom dušom, kao u kozmičkom aktivnom sjećanju. Zatim gledamo dolje, gledajući duhovna djela. Serafini, Kerubini, Prijestolja, što oni rade? Na slikama nam pokazuju što ćemo morati iskusiti s ljudima s kojima smo živjeli zajedno u prethodnom zemaljskom životu kao rezultat ponovnog zajedničkog života, kako bismo nadoknadili ono što se dogodilo između nas u prethodnom zemaljskom životu. A iz načina na koji Serafini, Kerubini, Prijestolja, rade zajedno, shvaćamo da je veliki problem tu riješen. Ako imam ikakve veze s osobom u životu na Zemlji, cijelo uravnoteženje pripremam sam; i to da se ta kompenzacija dogodi, da postane stvarnost, to je ono što Serafini, Kerubini, Prijestolja,, tada rade. I mire to s tim da se onaj drugi, s kojim ću opet imati posla, vodi k meni na isti način kao što sam ja vođen k njemu. Ono što se na uzvišeni način doživljava u slikama koje su djela viših hijerarhija, ono je što bilježe mjesečeva bića, i upisuju kada silazimo u naše astralno tijelo. Zajedno s nama, koji smo između smrti i novog rođenja, ova mjesečeva bića svjedoče onome što se događa kako bi se ravnoteža s prethodnim zemaljskim životom mogla odigrati u sljedećem zemaljskom životu.
Iz ovoga, dragi moji prijatelji, što vam mogu reći naslućujete kako je veličanstveno i moćno ono što se otkriva, u usporedbi sa svijetom osjetila. Ali također vidite kako ono s čime se susrećemo u fizičkom svijetu skriva mnogo, puno više nego što otkriva.
Kada je prošao područje Serafina, Kerubina, Prijestolja, čovjek ide prema drugim oblastima. U njemu se sve više javlja čežnja za novom inkarnacijom u kojoj može pronaći kompenzaciju za ono što je prošao u prethodnom životu na Zemlji.
Antropozofija, dragi moji prijatelji, nije prava stvar ako je samo zbroj ideja i koncepata, ako se samo apstraktno govori o tome da postoji karma koja djeluje na ovaj ili onaj način, iz jednog života na Zemlji u drugi, već antropozofija postaje nešto u osnovi ispravno kada se ne obraća samo našim glavama, već u našim srcima budi osjećaj, percepciju, o dojmovima koje možemo primiti u nadosjetilnom svijetu kroz bića ovog nadosjetilnog svijeta. Jer čini mi se da nijedan čovjek koji ima otvoren, prijemčiv um, ne može primati komunikacije o duhovnom svijetu, kakve sam sada opisao, a da se u toj duši ne probudi čitav niz osjećaja. A zapravo bi trebao biti slučaj da si kažemo: da, ovdje na Zemlji prolazimo kroz mnogo toga, od najdublje boli do najvećeg užitka, do najviše sreće, čitav niz ljudskih osjećaja; ali ono što možemo doživjeti iz duhovnog svijeta zapravo bi na nas trebalo imati intenzivniji učinak nego što na nas može utjecati najdublja bol ili najveći užitak. I na pravi se način odnosimo prema duhovnom svijetu samo kada kažemo: ono što osjećamo prema činjenicama i bićima duhovnog svijeta, međutim, ostaje u sjeni u usporedbi s velikom boli ili srećom koju osjećamo na Zemlji. Ne ostaje u sjeni za posvećenika, ali ostaje u sjeni za one koji samo saznaju informacije iz znanosti inicijacije. Ali onda treba sebi i reći: naslućujem koliko bi duboko i intenzivno ono što se priopćava iz duhovnog svijeta zapravo trebalo djelovati na dušu, samo kada bi za to bila dovoljno jaka i snažna. Čovjek zapravo samo treba pripisati svojoj zemaljskoj slabosti da ne može proći kroz sve intervale osjećaja, od najvećeg entuzijazma do najdublje boli, kada čuje o tome kakav je duhovni svijet i njegova bića. Ako ljudsko biće svojoj slabosti pripisuje činjenicu da ove stvari ne može osjetiti na pravi način, tada je duša već postigla nešto od ispravnog odnosa prema duhovnom svijetu. Uostalom, vidite, kolika je vrijednost duhovnog znanja ako ono ne može ulaziti u konkretne činjenice, ako ne može ukazati na ono što se zapravo događa u duhovnom svijetu! Ovdje na Zemlji ne tražimo od ljudi da govore o livadi kao što panteisti ili monisti ili apstraktni filozofi govore o božanstvu, nego tražimo da se livada detaljno opiše. Isto je i s duhovnim svijetom. I tu treba imati smisla davati konkretne detalje. Ljudi i danas na to nisu navikli. Općenito kada se govori o duhovnosti, da postoji duhovni svijet i tako dalje, mnogi koji nisu kruti materijalisti to prihvaćaju. Ali kada se detaljno opisuje ovaj duhovni svijet, ljudi se često ljute jer ne žele prihvatiti da se može detaljno govoriti o bićima i događajima duhovnog svijeta. Ako ljudska civilizacija ne želi pasti u kaos, o stvarnosti duhovnog svijeta mora se govoriti sve više. Jer događaji na Zemlji također ostaju nejasni ako se ne upozna ono što leži iza njih.
I u tom pogledu, dragi moji prijatelji, postoji nešto u sudbini Antropozofskog društva što ponekad tragično dirne! Ali ako se potrebno razumijevanje za te stvari proširi, barem unutar Antropozofskog društva, onda se može nadati da će se iz tragedije razviti ono što se mora dogoditi, da će Antropozofsko društvo nastaviti oplođivati vanjsku civilizaciju, koja očito ide prema kaosu materijalizma. Ali tada treba shvatiti nešto što se isprva nije razumjelo, a sada se može lakše razumjeti, budući da je od početka antropozofskog rada prošla dva, više od dva desetljeća.
Znate, od početka je antropozofski pokret bio u krilu teozofskog pokreta. A kad smo osnovali teozofsku sekciju u Berlinu, iz koje se potom razvilo Antropozofsko društvo, naš je prvi sastanak bio takav da sam zapravo htio dati ton onome što se trebalo dogoditi. A sada kada smo pokušali reorganizirati Antropozofsko društvo kroz Božićnu konferenciju u Goetheanumu u Dornachu, mogu istaknuti činjenicu kojoj je možda dano posve malo pozornosti. Ovdje se nije mogla primijetiti jer, koliko znam, nitko od naših prijatelja iz Bohemije nije bio prisutan. U to sam vrijeme održao prvo predavanje takve vrste koje je odgovaralo kasnijim predavanjima po ograncima; imalo je čudan naslov, naslov koji se u to vrijeme mogao opisati kao veliki rizik, nosilo je naslov: 'Praktične vježbe karme'. I zapravo sam namjeravao sasvim slobodno govoriti o tome kako karma funkcionira.
Susretu su prisustvovali eminentni autoriteti prethodnog teozofskog pokreta, koji su u to vrijeme mene osjećali kao uljeza, i koji su od samog početka bili uvjereni da stvarno nemam pravo govoriti o nečemu unutarnjem, duhovnom. I tako se dogodilo da su u to vrijeme ti eminentni autoriteti prošlog teozofskog pokreta uvijek iznova isticali: 'Mora biti znanost, sadašnja znanost mora se podržati'; stvari su sada na dobrom putu, ali napravljeni su tek prvi koraci. Ako ne idete dalje od ovih prvih koraka, ništa se bitno neće postići. - To je lijepo, ali od toga nije bilo ništa posebno. I tako je ono što je tada namjeravano postalo prilično teoretska stvar. 'Praktične vježbe karme' su bile najavljene, ali nitko u to vrijeme o tome ne bi ništa razumio, a ponajmanje eminentni autoriteti Teozofskog društva. I tako je ostao zadatak kojeg je trebalo kultivirati, da tako kažem, ispod površine antropozofske struje, i koji je prvo morao biti riješen s duhovnim svijetom. Ali danas – kao što sam često činio tijekom razvoja antropozofskog pokreta – moram se sjetiti naslova koje je trebalo imati prvo antropozofsko predavanje ogranka: 'Praktične vježbe karme'. Sjećam se i koliko su eminentni autoriteti u tom trenutku bili šokirani da se tada pojavio tako hrabar naslov.
Pa vidite, od tada je prošlo više od dva desetljeća, vrijeme otkucava, puno se toga pripremalo; ali i ova priprema mora imati učinka. I zato danas mora biti moguće da imamo takav učinak da se u određenom pogledu mogu pojaviti 'Praktične vježbe karme', s kojima se u to vrijeme željelo početi – idući pomalo hrabro. I upravo to je bio cilj naše božićne konferencije: unijeti stvarno moćnu ezoteriju u cijeli antropozofski pokret. I to se mora shvatiti ozbiljno. Jer s čistim formalizmom, naš antropozofski pokret neće imati učinak reorganiziranja na našu civilizaciju. Stoga se u budućnosti ne treba ustručavati otvoreno govoriti o uvjetima u duhovnom svijetu.
Sada, želio bih danas započeti s nekim stvarima koje čine duhovnu osnovu zemaljskih događaja, zemaljskog čovječanstva. Vidite, u evoluciji Zemlje imamo ono što se dogodilo kao otajstvo Golgote. Često sam vam skretao pozornost da je zemaljska evolucija prvi put dobila svoj smisao kroz otajstvo Golgote, kako se sve što je prethodilo otajstvu Golgote pri pomnijem razmatranju pojavljuje kao priprema za otajstvo Golgote. Pa čak i ako su od otajstva Golgote prepreke u početku upadljivije od napretka čovječanstva, zbog slabosti ljudi, i s duhovne strane kroz ahrimanske i luciferske snage, od otajstva Golgote, sve se dogodilo, počevši od fizičkog ali i duhovnog svijeta, da se ljudima pomogne u cjelokupnom razvoju. Ono što je kršćanstvo donijelo čovječanstvu postat će očito u budućnosti samo ako se čovječanstvo pokaže vrijednim da to apsorbira u svom duhovnom produbljivanju. Ali poticaj – također i za sve što antropozofija može donijeti – leži u otajstvu Golgote.
Sada znamo kako je ovaj misterij Golgote u početku izrazio svoj učinak u južnoj Europi i srednjoj Europi. Ali to nije ono o čemu danas želim govoriti. Želim da pogledate način na koji se kršćanstvo proširilo iz sjeverne Afrike u europski svijet. Ali sada znate da se više od pola tisućljeća nakon osnutka kršćanstva kroz otajstvo Golgote, iz Azije proširila još jedna vjerska struja: muhamedanska. Ovaj muhamedanski mentalitet, koji se veže uz ime Muhamed, pokazuje se u suprotnosti s kršćanstvom, kao nešto što više živi u apstrakcijama nego kršćanstvo. Želim reći, kršćanstvo sadrži mnogo izravniji opis duhovnog svijeta od muhamedanstva. Ali muhamedanstvo je imalo sudbinu da apsorbira veliki dio starog znanja i kulture. I tako vidimo kako se, u određenoj mjeri, muhamedanstvo kasnije proširilo iz Azije, sljedeći kršćanstvo. Zanimljivo je pratiti ovo osebujno širenje. Vidimo kako malo sjevernije ide tok kršćanstva, koji potom dolazi u Srednju Europu, i kako muhamedanstvo na neki način obuhvaća ovu kršćansku struju preko sjeverne Afrike, Španjolske i Francuske; okružujući ovo kršćanstvo.
Sada se može vidjeti da bi europska kultura bila sasvim drugačija da je kršćanstvo djelovalo samo. Međutim, što se tiče vanjske politike, europska kultura je potisnula muhamedanstvo – možda točnije arabizam. Ali svatko tko gleda na intelektualni život Europe može znati, naprimjer, da našeg sadašnjeg pogleda na svijet – s jedne strane duh materijalizma, s druge strane znanost s oštrinom misli, s logikom nalik arabeski, sa svime što ta znanost jest – ne bi bilo da nije, unatoč tome što je arabizam odbijen, nastavio djelovati. A iz te Španjolske, čak iz Francuske, sa Sicilije u južnoj Italiji, iz Afrike, dolazili su snažni utjecaji koji su utjecali na način razmišljanja u Europi, koji su sve oblikovali drugačije nego što bi inače bilo da je samo kršćanstvo bilo na djelu. U našoj znanosti ima više arabizma nego kršćanstva!
Kasnije se otvorio još jedan put: onaj križarski, gdje su Europljani upoznali orijentalnu kulturu koja je već bila u procesu dekadencije. On je donio mnogo tajni orijentalne kulture, tako da u zapadnoj civilizaciji ono što je prešlo s orijentalizma na arabizam leži iznad razine kršćanstva. Ali vidite, ništa od ovoga zapravo ne postaje shvatljivo ako se gleda samo izvana. Sve se to mora gledati iznutra. Gledano izvana, čini se da je arabizam sigurno potiskivan kroz ratove, kroz dobivene bitke, da su Arapi, pristaše muhamedanstva, Mauri i tako dalje, potisnuti. Ali duše ovih ljudi ponovno su se utjelovile, vratile i nastavile raditi. I ne dobivate ništa ako na apstraktan način opišete kako je arabizam došao u Europu iz Španjolske; stvarni uvid se ima samo ako se poznaje unutarnje konkretne činjenice.
Uzmimo jednu takvu činjenicu. U vrijeme kada se u europskoj kulturi govorilo o Karlu Velikom, u Aziji, u Bagdadu, živio je Harun al Raschid, u velikom sjaju, s velikim orijentalnim obrazovanjem, od 8. do 9. stoljeća, baš kao i Karlo Veliki. Na dvoru Harun al Raschida bilo je svega što je tada bilo dostupno na Bliskom istoku, u Aziji općenito, uronjeno u muhamedanstvo, ali sve što je bilo dostupno u obrazovanju, bilo je tu: matematika, filozofija, arhitektura, trgovina, industrija, geografija, medicina, astronomija, sve su to prakticirali najprosvjećeniji umovi Azije na dvoru Harun al Raschida. Danas ljudi nemaju pojma koliko je veliko bilo ono što je napravljeno na dvoru Harun al Raschida. Prije svega, tu je sam Harun al Raschid: ne neki neuki vladar koji je samo pozvao najveće mudrace Bliskog istoka kako bi zablistao, već osobnost koja je u vjerskom pogledu bila potpuno odana muhamedanstvu, ali otvorena i slobodna za sve što je imala orijentalna civilizacija. Dok je Karlo Veliki naučio čitati i pisati na improvizirani način, na dvoru u Bagdadu bio je mnogo veći sjaj, dapače, to se uopće nije moglo usporediti s postignućima Harun al Raschida.
To je također bilo vrijeme kada je veliki dio tadašnjeg Bliskog istoka već osvojilo muhamedanstvo, veliki dio Afrike, i ono što je tako briljantno funkcioniralo na dvoru Harun al Raschida nošeno je posvuda. Ali među onima koji su bili nositelji, geografije, prirodnih znanosti, medicine, na dvoru Harun al Raschida, bilo je mnogo onih koji su bili članovi stare škole misterija u još ranijoj inkarnaciji. Jer ljudi, čak i ako su ranije bili inicirani, nisu uvijek rođeni na takav način da se odmah primijeti da su bili inicirani u prethodnom životu. U bilo kojem dobu, čak i ako ste bili inicirani u starim misterijima, možete prihvatiti samo tu duhovnost, postići samo ono stanje duše, koje vam tijelo dopušta u određenom dobu. Ako se pogleda esencijalnu prirodu duše, ona se ne pokapa s dijalektičko- logičkim idejama koje netko ima o duši u čovjeku. Duša je zapravo smještena mnogo dublje nego što se obično shvaća.
Želim vam dati primjer. Zamislite osobu kao što je Ernst Haeckel. Prvo što vam padne u oči kod njega je da je njegov pogled na svijet materijalistički obojen, da je predstavljao svojevrsni mehanizam, ne samo u prirodi nego i u životu duše, da se silnim udarcima obrušio na katoličanstvo, da je ponekad bio divan, ponekad fanatičan, ali ponekad i neukusan. Oni koji kod ljudi gledaju na veze između različitih života na Zemlji, najmanje će gledati na te osobine, gledati će na dublje osobine duše. Svatko tko dopušta da bude zaslijepljen onim što je upadljivo dok Haeckela, neće se moći, ako želi razviti praktične metode karme, vratiti na prijašnju Haeckelovu inkarnaciju. Jer tko god želi doći do Haeckelove prethodne inkarnacije, mora pogledati način na koji je Haeckel predstavljao ono što je imao kao poglede. Iz vremena u kojem je živio Haeckel, može se objasniti da je imao upravo to materijalističko obrazovanje. Ali to je najmanje važno, važna je unutarnja struktura duše. A ako netko može shvatiti ovu unutarnju strukturu duše i ako ima okultnu viziju, – osobito kod Haeckela, naprimjer – onda se pogled vraća natrag do pape Grgura VII, bivšeg redovnika Hildebranda, koji je bio jedan od najjačih, intenzivan predstavnik katolicizma. Ako se usporedi te dvije figure, i zna da su te dvije figure u pitanju, saznat će što je slično, a također će dobiti uvid u ono što je beznačajno, a što važno, u odnosu na velike stvari čovječanstva u cjelini. Same teoretske ideje nisu bitne. Teorijske ideje bitne su samo u našem teorijskom, materijalističkom, apstraktnom vremenu. Iza kulisa svjetske povijesti, bitno je ono što je duša sama po sebi. Svatko tko to prozre, moći će otkriti sličnost između Grgura VII i njegove reinkarnacije kao Haeckel.
Takva gledišta se moraju steći kada se uđe u konkretnu prirodu karme, i ako bi vam to trebalo nešto reći, da su, naprimjer, na dvoru Harun al Raschida postojali ljudi koji su živjeli izvana, zato što su dobili fizičko tijelo i odgoj, u smislu osmog do devetog stoljeća, ali koji su bili reinkarnacije drevnih posvećenika u misterijima. Ako netko svoj duhovni pogled usmjeri na ovaj dvor Harun al Raschida, onda se posebno uočava osobnost koja je bila temeljit, usredotočeni savjetnik Harun al Raschida i za to vrijeme univerzalni duh, duh koji je iza sebe imao tu neobičnost da je u prethodnoj inkarnaciji prisustvovao svim inicijacijama u istom području u kojem je vladao Harun al Raschid – ali kada su tamo bili potpuno različiti narodi – i koji je u kasnijoj inkarnaciji kao drugačija osobnost čeznuo za inicijacijom, ali je nije mogao postići jer sudbina nije dopustila da bude iniciran u to vrijeme. Takva je osobnost živjela na dvori Harun al Raschida, koji je stoga morao duboko u sebi skrivati ono što je u njoj od ranije inkarnacije. Nemogućnost postizanja leži u kasnijoj inkarnaciji, zatim je došla ona koja je bila na dvoru Harun al Raschida. A na dvoru Harun al Raschida ova osobnost – jer inicijacije u starom smislu u to vrijeme više nisu bile moguće – bila je jednostavno osobnost koja je djelovala iz snažnog impulsa, iz snažne imaginacije, egzaktne, logične imaginacije, djelovala je enormno poticajno na sve što se njegovalo na tom dvoru, i bila organizator na ovom dvoru. Tu su živjeli razni učenjaci i umjetnici, cijela vojska pjesnika bila je na dvoru Harun al Raschida, tamo su živjeli predstavnici svih znanosti. Osim toga, Bagdad je u to vrijeme bio središte za svu opsežnu znanstvenu i umjetničku djelatnost koja je postojala u kalifatu. I sve što je trebalo organizirati zapravo je proizašlo od ove osobnosti, osobnosti s visokom razinom inicijative. Pa, takvi su pojedinci od velike važnosti u daljnjem napredovanju evolucije.
Pogledajmo sada osobnost samog Harun al Raschida. Svatko tko može okultnim pogledom shvatiti ovu osobnost u njenoj prirodi duše, a zatim je ponovno potražiti i vidjeti je li se ponovno utjelovila, otkriti će da je ova osobnost Harun al Raschida zapravo bila osoba koja je bila dalje povezana s onim što je utemeljila na Zemlji, prošavši kroz vrata smrti i dalje je sudjelovala u razvoju čovječanstva, dalje je utjecala iz duhovnog svijeta ali je i sama mnogo toga asimilirala. A onda se ponovno pojavila na način na koji se mogla pojaviti u tom dobu: ova se osobnost pojavljuje kao Lord Bacon od Verulama, koji je bio utemeljitelj moderne znanosti. Iz Engleske je Bacon od Verulama dao veliki poticaj modernom europskom mišljenju. Možete reći: da, on se jako razlikuje od ličnosti Harun al Raschida! Ali to je ista individualnost! Jer ono što se izvana pojavljuje kao vanjština to je samo vanjsko. I tako vidimo kako se duša Harun al Raschida kreće iz Azije nakon smrti, da tako kažemo, kako bi sa Zapada utjecala na modernu europsku civilizaciju na način na koji je to mogla, čak utemeljivši veći dio novijeg materijalizma.
Druga ličnost, koja nije bila samo desna ruka već i sama duša dvora Harun al Raschida, koja je imala tu čudnu sudbinu u duhovnom smislu, ova je duša krenula drugačijim putem. Ova duša, kada je prošla kroz vrata smrti, nije marila za to da živi izvanjskim sjajem. Naprotiv, ova je duša imala unutarnji poriv da živi pravim unutarnjim životom. Zato nije mogla napraviti put koji bi je u sljedećoj inkarnaciji odveo na Zapad. Primijetite samo kako je bilo s Harun al Raschidom: ogromna raskoš, unutarnja konsolidacija civilizacije na dvoru Harun al Raschida, ali u isto vrijeme poriv da se eksternalizira sve što je dano u muhamedanstvu. To se trebalo živjeti u sljedećoj inkarnaciji. Široka, ekstenzivna znanstvena priroda morala je doći do izražaja. I izašla je. U samom Baconu, ono što je na dvoru Harun al Raschida bilo izvanjski sjaj, izguralo se u prvi plan.
Druga osobnost koja je bila sama duša na dvoru Harun al Rasvhida, bila je duboko unutarnje prirode. Blisko povezana s onim što se njegovalo u starim misterijima. To se nije moglo proživjeti, barem ne do našeg vremena, kada je istekla Kali Yuga i počelo doba Mihaela, kada je ponovno postalo moguće potpuno nepristrano govoriti o duhovnom. Međutim, ono što je netko tako apsorbirao moglo se, pretočiti u civilizaciju na sveobuhvatan, na energičan način, na takav način da može imati duboki učinak. Nešto tako se može reći u vezi s ovom drugom osobnošću. Nakon što je prošla kroz vrata smrti to se u duhovnom svijetu razvilo na takav način da kada se konačno ponovno pojavila na Zemlji, nije mogla, da tako kažem, završiti na zapadu, odakle je došao materijalizam, nego je u Srednjoj Europi morala živjeti ono što je proizašlo iz starih misterija, ali se morala prilagoditi promijenjenim okolnostima tog vremena. Ova osobnost postala je osobnost Amosa Komenskog. I tako bi se moglo reći da su ove dvije duše, koje su živjele na dvoru Harun al Raschida, u kasnijem vremenu prošle kroz svjetsku povijest na način da su išle dvama različitim putevima. Jedan koji, mogu reći, okružuje jug Europe, da bi bio organizator moderne povijesti, filozofije, znanosti, sa zapada, kao Bacon od Verulama; drugi je krenuo, mogu reći, kopnenim putem, istim putem kojim su išli i križarski ratovi, krenuo je putem u Srednju Europu. I on je postao izvrstan organizator, ali vidite kako je njegova organizacija drugačije funkcionirala. I doista, to je veliki spektakl, moćan spektakl koji su živjeli Amos Komenski i Lord Bacon od Verulama, iako u malo drugačijim vremenima – to se ne smije krivo shvatiti, već je to bilo povezano sa svjetsko- povijesnom karmom – to da su imali različite puteve. Ali onda se dogodilo da su se nedavno ponovno sreli, ako smijem upotrijebiti trivijalan izraz, u Srednjoj Europi. I mnogo od onoga što civilizacija mora pronaći moralo se odvijati na način da se ono što leži u ezoternom djelu Amosa Komenskog spoji sa snagom koja je ušla u tehnologiju, da se povezuje sa svime što leži u onome što je uspostavio Bacon od Verulama. Ali to je jedan od divnih primjera u svjetskoj povijesti, koji proizlazi iz dviju duša koje su radile na dvoru Harun al Raschida od osmog do devetog stoljeća. Sam Harun al Raschid koji ide u nekoj mjeri preko Afrike i južne Europe u Englesku kako bi radio od Engleske do Srednje Europe; Amos Komenski, koji dolazi u Srednju Europu kako bi se susreo s onim što je formirao drugi.
Tako, dragi moji prijatelji, povijesno razmatranje zapravo postaje stvarnost. Jer ono što ide iz jedne epohe svjetske povijesti u drugu epohu ne događa se u apstraktnim pojmovima, nego su same ljudske duše te koje prenose ono što se dogodilo. To kako u kasnijem vremenu nastaje ono što se razvilo iz ranijeg vremena, to razumijemo samo kada pratimo kako se duše razvijaju iz jedne epohe u sljedeću. Uvijek moramo biti ozbiljni po pitanju onoga što se zove maya i unutarnja stvarnost. Povijest je također maya ako je gledate samo izvana; čovjek to razumije samo kada prijeđe od maye do istine.
Neka sada – ova razmišljanja želimo nastaviti na sljedećoj generalnoj skupštini – dragi moji prijatelji, neka bude shvaćeno na pravi način ako sada, inaugurirano božićnom konferencijom, krenemo u realizaciju onoga što smo započeli na samom početku – možda malo naivno – najavljeno kao 'Praktične vježbe karme'. Međutim, nakon desetljeća priprema, vjerojatno će unutar Antropozofskog društva biti moguće pravo duhovno promišljanje o ideji karme, o praktičnim vježbama karme, bez nesporazuma i aberacija koje se pojavljuju u životu.