.- 4. Četvrto predavanje, Prag, 5 travnja 1924
Ljudsku prirodu razumijemo samo kada razumijemo kozmos. Primjeri prenošenja djela jednog života u drugi. Garibaldijevi drugovi. Lord Byron. Marx. Muavija-Wilson. - Dvaput rođeni. Izgubljeni dramski ep o misteriju Sunca: preobrazba ljudskog bića žrtvovanjem intelekta. Maurice Maeterlinck o Rudolfu Steineru.
Nakon lijepih riječi profesora Hauffena, koje su izrečene u vaše ime, prije nego si dopustim da se pozdravim, održimo večeras sljedeća razmatranja.
Iz prethodnih razmatranja ovdje u Praškom antropozofskom društvu postat će jasno kako djelovanje duha – ili možda bolje rečeno duhovnih bića – upravlja ljudskom evolucijom i kako same ljudske duše, ispunjene duhom, prenose iz epohe u epohu ono što su postignule u jednoj epohi, ali i ono što su kao krivnju u jednoj epohi navalili na svoje duše. No, sve nam to omogućuje da duboko zavirimo u fizički, duševni i duhovni kozmos, i tek kada tako pogledamo razumijemo svoju ljudsku prirodu. Jer, ne padajući u bilo kakvu oholost, moramo priznati da smo s duhovnim izvorom kozmosa povezani svojom vlastitom ljudskom prirodom, i da svoju ljudsku prirodu razumijemo tek kada duhovno prodremo u kozmos. Sada, od božićne konferencije, ne samo da se antropozofijom treba upravljati unutar Antropozofskog društva, već će i sama administracija biti antropozofija. I to također mora naći izraz u preobrazbi antropozofskog rada. Stoga se u ovim predavanjima nisam ustručavao pustiti promatranje da se udalji od egzoternog i više ide u ezoterno, i želio bih još nešto dodati onome već rečenom. Želio bih dodati nešto što može ilustrirati kako ljudska duša prelazi iz jedne epohe u drugu. Ono što se događa općenito, događa se i pojedincu, i ako razumijemo karmu osobnosti koju svi poznajemo, možemo također baciti svijetlo na našu vlastitu karmu. Zato danas nastavimo naša razmišljanja o karmi konkretnije.
U toku ovih razmišljanja već sam spomenuo ime čovjeka koji na izvanredan način pokazuje kako se nešto vizionarsko može otkriti u prirodi volje. Spomenuo sam ime talijanskog heroja slobode Garibaldija, a naveo sam i neke njegove karakteristične osobine. Sve što je došlo do izražaja u ovom Garibaldiju je impuls volje. Koliko je silno volje potrebno ako je kao mladić, u opasno vrijeme, u drugom, početkom trećeg desetljeća devetnaestog stoljeća, na vlastitu odgovornost plovio Jadranom, više puta bio zarobljen, uvijek se iznova kroz svoje snage i hrabrost oslobodio. Koliko ogromna snaga volje leži u činjenici da je, kada je vidio da u to vrijeme u Europi za njega nema mjesta, otišao u Južnu Ameriku i tamo postao jedan od najhrabrijih ljudi u borbi za slobodu. Također sam istaknuo kako je, s obzirom na svoj brak, zapravo razvio život izvan uobičajenih zemaljskih okolnosti; a kada se vratio u Europu, on je bio taj kojem današnja Italija duguje sve.
Kada mi je jednog dana došlo pitanje: 'kakve bi mogle biti karmičke veze ove ličnosti?', pojavila su se dva pitanja. Jer iskustvo karmičkih veza nije nešto jednostavno, već nešto složeno. Već sam rekao da se ponekad mora početi s naizgled beznačajnim stvarima u životu, da bi se onda prešlo s tih beznačajnih stvari, koje su konkretne, na ono što prenosi činjenice jednog života na Zemlje u činjenice drugog života na Zemlji.
I tako je bilo s Garibaldijem da je on bio republikanac srcem, bio je republikanac do kraja, ali je u Italiji svom svojom snagom volje uspostavio kraljevstvo pod Vittoriom Emanuele. I zapravo, ako uzmemo u obzir samo Garibaldijevu vanjsku biografiju, vidimo duboku kontradikciju između njegova stava i onoga što je učinio. S druge strane, vidi se kako se osjećao povezanim s ljudima poput Mazzini-a i Cavoura, s kojima se uopće nije slagao u mišljenju, koji su imali mišljenje potpuno drugačije od njegovog. Tada upada u oči koliko je čudno da je Garibaldi, rođen 1807, zapravo trebao imati vrijeme i mjesto rođenja vrlo blizu rodnih mjesta kao i ove druge tri ličnosti: budući kralj Vittorio Emanuele, državnik Cavour i filozof Mazzini. Rođeni su u neposrednoj blizini da tako kažem. I to navodi da se potraži kako je povezana karma takvih osobnosti.
Drugo pitanje do kojeg to vodi je ovo – doista duboko pitanje! Uvijek kada se bavimo duhovno-znanstvenim razmatranjima moramo skretati pozornost na činjenicu da su u drevno doba postojali inicirani, vidovnjaci, ljudi vizije u najširem smislu. Sada se može postaviti pitanje: budući da se i ti mudraci iz drevnih vremena također moraju reinkarnirati, gdje su oni u modernim vremenima? Neki bi se mogli pitati: gdje su velike ličnosti iz starih dana koje su bile inicirane, gdje su u kasnijim vremenima? - Vidite, vratili su se, ovi veliki posvećenici, ali morate uzeti u obzir, dragi moji prijatelji, kada se čovjek pojavi u bilo kojem dobu, dužan je koristiti tijelo koje mu to doba pruža. Stara su tijela bila savitljivija, duhovno plastičnija, fleksibilnija; a tijekom života na Zemlji potrebno je tijelo, kako bi se ono što se upijalo prije nego se sišlo u zemaljski život, pretočilo u zemaljsko otkrivenje i aktivnost. I zato, kada smo suočeni s takvom zagonetkom, moramo razmisliti – i ne mislim na kritiku – kako je čitavo moderno obrazovanje stoljećima takvo da se ljudski organizam razvija, tako da se ono što je živjelo u posvećeniku uopće ne može pojaviti u životu. Mnogo toga mora ostati u dubini egzistencije. I zato se neki posvećenici starih vremena pojavljuju kao ličnosti za koje se u današnjem poimanju uopće ne vidi da su bili inicirani, jer se moraju služiti tijelom svog doba.
Pred nama je upravo takav slučaj s Garibaldijem. Vratimo li se daleko unatrag u europski život, nalazimo najdublje misterije i posvećenike, u staroj Irskoj. No irski su misteriji doista preživjeli u kršćanskom dobu. Čak i danas u Irskoj je mnogo duhovnog života – ne apstraktnog, konceptualnog, već stvarnog – duhovno aktivnog. Koliko god vanjska Irska izgledala kaotično, u Irskoj postoji mnogo stvarnog duhovnog života; ali to je tek posljednji ostatak onoga što je nekad bilo. U Hiberniji, u Irskoj, postojale su duboke misterije koje su još uvijek imale učinka u Europi u ranim stoljećima kada je prihvaćeno kršćanstvo. A tu je i posvećenik koji je krenuo putem od Irske otprilike do današnjeg Alzasa u osmom do devetom stoljeću nakon osnutka kršćanstva. Usred oluja koje su tada prevladavale, ovaj je inicijat napravio puno za pravo kršćanstvo, za koje je Bonifacije učinio doista vrlo malo. I ovom inicijatu došla su tri učenika iz tri dijela svijeta, trojica učenika koji su mu bili povjereni. Ovo troje učenika daleko je doguralo – jedan više drugi manje. Ali bilo je strogo pravilo u irskim misterijima da učenike koji su povjereni inicijatu on nije napuštao u budućem životu na Zemlji, već bi postigao nešto u zemaljskom životu što bi ove učenike držalo zajedno s njim, što uspostavlja vezu između ovih učenika i njega. Posvećenik o kojem govorim ponovno se pojavio u devetnaestom stoljeću kao Giuseppe Garibaldi kada se mogao izraziti tom vizionarskom voljom, koja se ranije otkrivala na potpuno drugačiji način nego u tijelu iz devetnaestog stoljeća, koje je prošlo kroz potpuno drugačije obrazovanje nego ono iz devetnaestog stoljeća, zapravo vrlo malo obrazovanja. A ostala trojica koje sam spomenuo bili su učenici, koji su došli kao učenici iz tri različita dijela svijeta. Ali ono što je djelovalo kao impuls od jedne do druge inkarnacije, djelovalo je dublje od vanjskih principa. U usporedbi s onim što okuje čovjeka uz čovjeka kroz inkarnacije, beznačajno je reći: ja sam republikanac, ti si monarhist. - U tim stvarima mora biti jasno koliko je zemaljska maya, velika iluzija, privid postojanja, udaljena od duhovne stvarnosti, koja je iza egzistencije. I tako Garibaldi, naprimjer, nije mogao ostaviti Vittoria Emanuela, iako je bio potpuno drugačijeg mišljenja od njega. Stavovi, kada su povezani s onim vanjskim, a ne s ljudima, pripadaju dobu, a ne individualnosti koja ide iz jednog zemaljskog života u drugi zemaljski život.
Želio bih izabrati još jedan primjer koji me se dojmio na čudan način. Imao sam učitelja geometrije koji mi je bio od izuzetne pomoći. Možda ćete iz moje biografije znati da je geometrija jedna od stvari kojima najviše dugujem nadahnuće u životu. Tako mi je ovaj učitelj geometrije postao posebno vrijedan. Iz činjenice da je bio izvrstan konstruktor, moglo je naravno proizaći da sam mu jako privržen, jer sam volio konstrukcije, i zato jer je ono što je iznosio bilo stvarno neovisnog uma i uz svu jednostranost geometrijskog razmišljanja. Bio je toliko jednostrano školovan u geometriji da nije bio matematičar, naprimjer, već samo geometrista. Bio je briljantan u tome, ali nije imao nikakvo znanje, nikakvo pravo znanje o matematici. A živio je u vrijeme kada se sva deskriptivna geometrija koja je bila njegova specijalnost preoblikovala. On se držao starog. To je bila njegova karakteristična osobina. Ali za okultnog istražitelja, nešto drugo je bilo još karakterističnije. Imao je takozvano krivo stopalo. Sada je neobična stvar da, naravno ne fizička supstanca, već snaga koju čovjek nosi u svojim stopalima u inkarnaciji, karakter njegovog hoda, kako ga stopala vode ukrivo ili ravno – to se preobražava. Sve što ima veze sa stopalima može doći do izražaja u organizaciji glave u sljedećem životu, dok ono što sada nosimo u glavi može doći do izražaja u organizaciji nogu u sljedećem životu. Te stvari se preobražavaju na neobičan način. Onaj tko je upućen u ove stvari, može vidjeti u načinu na koji se hoda, kako kroči petama i prstima, može vidjeti kako je razmišljanje bilo u prethodnoj inkarnaciji. A onaj tko prati posebnost nečijih misli, bilo da su brze, prolazne, ili se misli odmjereno, obazrivo, često je naveden da stvarno vidi kako je hodao u prethodnoj inkarnaciji.
Osoba koja razmišlja 'prolazno' u ranijoj inkarnaciji je imala takav hod s brzim malim koracima, koji je samo vrpoljenje na tlu. Čovjek koji obazrivo razmišlja imao je postojano držanje. I upravo takve naizgled podređene sitnice u životu vode dublje, ako se traže dublje, u duhovne, a ne vanjske, apstraktne, veze. I tako, dok sam stalno stavljao sliku svog dragog učitelja pred svoju dušu, bio sam odveden do njegove ranije inkarnacije. A onda se njegovoj slici pridružila još jedna, također čovjeka s krivim stopalom: Lorda Byrona. Sada su ova dva čovjeka stala ispred mene. A karma mog učitelja dovela me je, kao i posebnost koju sam vam objasnio, da shvatim kako su u desetom ili jedanaestom stoljeću ove dvije duše živjele u ranijoj inkarnaciji daleko u istočnoj Europi, i tamo su jednog dana bile pod utjecajem značajne sage, legende, proročanstva, one legende koja kaže da je paladij, koji je zapravo podržavao rimsku moć određenom magijom, doveden u Rim iz antičke Troje i da je skriven u Rimu. A kada je car Konstantin htio prenijeti rimsku kulturu u Carigrad, dao je da se paladij premjesti iz Rima u Carigrad uz veliku pompu, i dao ga je sakriti ispod stupa, koji je svakako ukrasio na takav način da se kroz njega izražavala njegova ogromna oholost. Na vrhu je dao postaviti stari kip Apolona, ali ga je modificirao da predstavlja njega. Poslao je po drvo s križa na kojem je razapet Krist, i od tog drva je ispleo svojevrsni vijenac oko glave kipa. Gotovo je slavio orgije ponosa! No tada je proročka legenda kazala da se jednog dana paladij treba odnijeti sjevernije od Carigrada, te da će se moć koja je u paladiju utjeloviti u carstvu Slavena. Ova dva čovjeka o kojima sam govorio, čuli su ovo proročanstvo i postavili su sebi cilj da odu u Carigrad i odnesu paladij u Rusiju. Nisu uspjeli. Ali impuls je ostao, posebno kod jednog, kod Byrona. To se pretvorilo u poticaj da se zauzme za slobodu Grčke, što je tada u devetnaestom stoljeću dovelo Byrona na gotovo isto mjesto gdje je tražio fizički paladij u ranijem životu na Zemlji.
Vidite, potrebno je pronaći niti koje vode natrag u ranija vremena. Tako sam jednom prilikom vođen do osobe koja je živjela u sjeveroistočnoj Francuskoj, današnjoj Francuskoj, oko devetog stoljeća, i bila je to osoba koja je u ranom dijelu svoj života imala veliki broj posjeda, koja je u to vrijeme bila bogata ličnost, u isto vrijeme i ratnička osobnost, prošla je mnoge avanturističke kampanje – ne posebno velike. Kada je ta osobnost navršila određenu dob, okupila je ljude oko sebe, koji su potom krenuli s njom u avanturu, koja je završila nesretno, što je ovoj osobnosti donijelo veliko, ogromno razočarenje, i ne postignuvši ništa morala se vratiti kući. Ali kako je to u nekim krajevima tada bilo uobičajeno: dok je osobnost bila odsutna iz kuće i imanja, zemlje i ljudi, netko drugi je preuzeo njegovu kuću, imanje i ljude. Osobnost jednostavno više nije imala svoju imovinu, čudno je, ali dogodilo se – u budućnosti je morala služiti kao neka vrsta roba, kao kmet na vlastitom imanju. Obično su se noću održavali brojni sastanci s drugim ljudima, obično su se razuzdano i divlje razvijale ideje za zgrabiti moć, ali iz toga nije moglo proizaći ništa više od ideje. Moglo bi se reći da se s tim snažnim idejama za pobunu protiv gospodara igrala prava dijalektička igra – gotovo kao u antičko rimsko doba. Ova ličnost nam može biti zanimljiva, koja je bila lišena posjeda, imovine, i zapovjedničkog tona, ali je, nesputane volje, postala raspirivač u cijelom kraju, posebno protiv onih koji su uzurpirali imovinu. I opet se u devetnaestom stoljeću pojavila ova osobnost, kada je postala ono što se moglo očekivati da će postati od ove ranije inkarnacije, unutarnje, mentalno, duhovno, postala je Karl Marx, socijalistički vođa. A sada razmislite, dragi moji prijatelji, kako postaje jasna svjetska povijest kada se na nju može gledati na ovaj način, kada se zapravo mogu pratiti duše iz jedne epohe u drugu; kako se ono što leži u duši prenosi iz jedne epohe u drugu. Time povijesni život i razvoj i bit čovječanstva dobivaju konkretne veze.
A nedavno sam u Dornachu, mogao skrenuti pozornost na još jednu vezu, vezu koja me je više puta tijekom rata, posebno na kraju rata, potaknula da skrenem pozornost na činjenicu da ljudi ne bi trebali dopustiti da budu zasljepljeni od strane novije osobnosti modernog vremena. Na tečaju u Helsinkiju 1913. skrenuo sam pozornost na vrlo ograničene kapacitete osobe o kojoj se radi. To je bilo zato jer sam razumio vezu između Muhamedovog sljedbenika iz sedmog stoljeća Muavija i Woodrow Wilsona. Sve što je živjelo u formi fatalizma u ovoj osobnosti Muavija, izašlo je na vidjelo u inače neobjašnjivom fatalizmu, koji je u ovom slučaju fatalizam volje, u fatalizmu Woodrow Wilsona. I ako netko želi naći potvrdu, za porijeklo četrnaest poznatih točaka, moći će ih pronaći u Kuran-u. To je veza, dragi moji prijatelji! U tim stvarima ne bi smjelo biti ni mrvicu simpatije ili antipatije, ne bi smjelo biti kriticizma, mora postojati najčistija objektivnost. Ali ta objektivnost vodi do točke u povijesti u kojoj se pojavljuje duša, što vodi do druge takve točke. I sigurno se može reći da kada čovječanstvo bude malo iznad onoga gdje je danas u dobu materijalizma, onda će se takve stvari gledati i slušati. I tada će se čovjek osjećati sasvim drugačije unutar moderne civilizacije, jer će je vidjeti u njegovom kontekstu; ne samo stvari koje su mrtve, nego one stvari koje su žive. To je ono što je bitno. Cijeli povijesni proces biti će prožet životom. A ako čovjek želi izaći iz zastoja u civilizaciji, gdje se sada nalazi, treba mu živi duh, a ne apstraktni, mrtvi duh pukih ideja.
Povijesnim razmatranjima možda će ljudi pristupiti vrlo nevoljko, na način na koji sam to objasnio ovdje u svom javnom predavanju prije nekoliko dana, ali ipak moraju. Jer vanjsko povijesno razmatranje, koje se temelji na dokumentima, zapravo je nerazumljivo. Iskrsne nešto za što se ne može vidjeti odakle dolazi. Zašto? Jer se ne zna porijeklo. Porijeklo je izgubljeno. Upravo kada se ovakve stvari istražuju, mnoge stvari u povijesti ožive. Ali također pokazuje da su ljudi učinili dosta toga da bi povijest, u vezi s važnim stvarima, bila potpuno pogrešna, nešto neistinito.
Dragi moji prijatelji, sigurno će vam se činiti paradoksalno i čudno kada duhovni istraživač iz relativno nedavne povijesti bude morao ustvrditi da je jedno prekrasno pjesničko djelo izgubljeno, čisto zbog neprijateljstva određene duhovne struje. U prvim stoljećima kršćanskog razvoja u južnim krajevima europske civilizacije, postojalo je umjetničko djelo koje je predstavljalo prirodu napredne civilizacije, neposredno nakon što je kršćanstvo interveniralo u razvoj europskog čovjeka. Ovo umjetničko djelo, na svoj način epska drama, dramski ep, prikazalo je kako čovjek, nakon što je kršćanstvo bilo tu kao nova pojava, ne može pristupiti pravoj, istinskoj Kristovoj biti, već mora proći vrlo specifičnu misterijsku pripremu kako bi se približilo pravoj Kristovoj prirodi.
Da bismo vidjeli o čemu se radi, mora nam biti jasno sljedeće: Krist je vrlo jasno dao do znanja svojim intimnijim učenicima, kako je u tridesetoj godini Krist, kao biće Sunca, kao kozmičko biće, došao u biće koje je bilo Isus, koje je rođeno tamo na Orijentu. Isus iz Nazareta rođen je u lunarnoj religiji; jer kakva je bila priroda Jahve, religije Jehove? Što je bio sam Jehova? Kada se gleda Jahvu, gleda se ljudski ego, koji je izravno ovisan o fizičkom ljudskom obliku, o tom obliku koji se rađa s nama. Međutim, ono što se s nama rađa, što se formira u nama, što se u nama razvija dok se formiramo u ego u majčinom tijelu, ovisi o silama Mjeseca. A Jahve je zapravo božanstvo Mjeseca. I gledajući Jahvea, netko bi sam sebi rekao: Jahve je vođa mjesečevih bića, od kojih dolaze snage koje čovjeka dovode u fizičku egzistenciju na Zemlji. Ali kad bi u čovjeku djelovale samo mjesečeve sile, on nikada ne bi mogao nadići ono što mu je urođeno u životu na Zemlji. Ali čovjek to sada ne može; to je u starija vremena mogao. Ako se vratimo u pretpovijesna zemaljska vremena, nalazimo nešto osobito, što se ljudima danas čini čudnim. Tamo nalazimo ljude – veći dio određene klase ljudi – koji doživljavaju potpunu preobrazbu duše u svojoj tridesetoj godini života. Koliko god to ljudima izgledalo čudno i paradoksalno, to je još uvijek bilo tako u vrijeme kojeg su Vede samo odjek. U to vrijeme bilo je ljudi u staroj Indiji: ako bi susreli drugoga kojeg su vidjeli prije tri godine, mogli bi od njega saznati da su se vidjeli; ali ga nisu prepoznali. Sve bi zaboravili do svoje tridesete godine, zaboravili sve čak i identitet svoje osobnosti. I tako je zapravo postojala institucija – danas bismo to nazvali ured, sve zovemo ured i autoritet – postojala je institucija da takva osoba može doći u ured, i da mu tamo kažu gdje je rođen i tko je bio. U misterijima bi te ličnosti dobile način da se sjećaju svog života do tridesete godine. Oni su bili ti koji su kasnije nazvani 'dvaput rođeni', koji su svoju prvu egzistenciju dugovali mjesečevim silama, a svoju drugu egzistenciju na Zemlji sunčevim silama.
Suncu se pripisivalo ono što je u drevno doba u životu na Zemlji bilo tako posebno radikalno, kao što je takva preobrazba; ono što se nazivalo rođenjem dva puta; s pravom, jer su sile Sunca povezane sa svime što čovjek može napraviti od sebe u slobodi. Ali postupno se u razvoju čovječanstva dogodilo da to više ne pripada ljudskom razvoju, da čovjek više o tome ne nosi svijest u fizički svijet, gledajući gore u kozmička prostranstva. Julije Apostata htio je skrenuti pozornost na tu činjenicu i oživjeti ove stvari, ali za to je morao platiti smrću. Ali Krist je, dajući snagu svojoj Riječi, htio čovjeku donijeti ono što priroda nije dala, kroz moral, kroz vjersko-moralno produbljivanje. Krist je poučavao ljude: 'Ako osjećaš kako se ja osjećam, ako umjesto gledanja u Sunce gledaš ono što se probudilo u meni, koji sam posljednji primio Riječ Sunca u mojoj trideseto godini, onda ćeš opet naći put do Sunca.' - A učitelji u misterijima ranokršćanskog razdoblja vrlo su dobro znali: sada će se razviti intelekt, intelektualnost koja čovjeku donosi slobodu, ali oduzima staru vidovitost koja ga vodi u duhovnost kozmosa.
Stoga su ti mudraci drevnih kršćanskih misterija uspostavili neku vrstu učenja koje je sada dato u toj epskoj drami, dramskom epu, o kojem sam govorio. Prikazan je učenik kršćanskih misterija koji je, žrtvujući svoj intelekt, što je morao napraviti u određenoj dobi, trebao biti uveden u pravo kršćanstvo kako bi mogao vidjeti da je Krist biće Sunca, koje je živjelo u Isusu iz Nazareta od tridesete godine njegova života. A ta drama je na dirljiv način prikazala kako mladić koji teži pravoj biti kršćanstva, žrtvuje intelekt, odnosno zavjetuje se visokim svjetskim silama da se neće držati intelektualnosti, nego da će produbiti vlastitu nutrinu i biće, ne samo da bi upoznao kršćanstvo kao nešto povijesno i tradicionalno, nego da bi ga upoznao kao nešto kozmičko, da bi Krista promatrao kao onoga koji nosi biće Sunca kao duhovnost u sebi. Bila je to dramatična scena velikog karaktera, velikog sadržaja, koja prikazuje ovu transformaciju ljudskog bića žrtvom intelekta. A osoba koja je prihvatila kršćanstvo samo po riječima Evanđelja – kako je kasnije postao običaj – postala je netko tko je naučio gledati u kozmičko, tko je vidio živu vezu između Krista i kozmosa. Postajanje kršćanski vidovitim za nešto kozmičko, predstavila je ova stara epska drama kroz svog junaka. Katolička crkva se pobrinula da se iskorijeni svaki trag ove drame. Nije preostalo ništa, kršćanska crkva je za to imala dovoljno moći. Samo je zahvaljujući slučaju, primjerice, sačuvana kopija od osobe na dvoru Karla Ćelavog, o kojoj se inače ne bi znalo ništa: Scotus Erigene.
Onome tko vidi takve stvari, neće biti paradoksalno, ako se duhovnim istraživanjem ukaže na ovu epsku dramu, dramski ep, koji predstavlja preobrazbu čovjeka pod zavjetom na žrtvu intelekta, čime su za njega nebesa otvorena. Ali mnogi su fragmenti iz tog starog dramskog epa preživjeli u tradiciji, mnogo puta izmijenjeni, više ne shvaćeni u širem kontekstu, prije svega više ne shvaćeni u starom slikovitom obliku; jer ono što je predstavljalo sadržaj ovog umjetničkog djela, često je postajalo predmetom slikarstva. I te su slike iskorijenjene, samo su se tradicije sačuvale. A nešto od tih tradicija još je bilo poznato u krugu kojem je pripadao Danteov učitelj Brunetto Latini. Dante je od ovog učitelja naučio nešto, doduše ne baš precizno, već nešto tradicionalno, a u Danteovoj 'Božanstvenoj komediji' živi nešto od tog dramskog epa. Ali djelo je nekoć istinski postojalo kao što postoji i sama 'Božanska komedija'.
Vidite, povijest ne odgovara stvarnosti, a neke stvari će se čisto kroz duhovno istraživanje morati izvući iz svega što je neprijatelj iskorijenio. Jer postoji određeni interes za iskorjenjivanje i korijena i grana, onoga što skreće pozornost na činjenicu da je Krist došao iz kozmosa. Kristovo rođenje u tridesetoj godini pomaknuto je prema fizičkom rođenju. Ne bi bilo moguće napraviti sve ono što je kasnije postalo kršćansko učenje da drama o kojoj sam govorio nije iskorijenjena. Duhovno istraživanje morati će odigrati svoju ulogu ako čovječanstvo želi nastaviti živjeti u svojoj civilizaciji. Već znate užasno štetnu prirodu onih bolesti koje se javljaju, kao kod nekoga koga sam prilično dobro poznavao, koji je imao vrlo respektabilan položaj, jednog je dana napustio svoju kuću, svoju obitelj, otišao na vlak, dobio kartu za udaljeno mjesto i odjednom zaboravio sve što je do tada doživio u životu. Njegov intelekt je bio u redu, ali mu je pamćenje bilo potpuno pomućeno, a kada je došao na tu stanicu, uzeo je novu kartu i tako prešao Njemačku, Austriju, Mađarsku, Galiciju, i konačno kada mu se sjećanje probudilo, našao se u azilu za beskućnike u Berlinu.
Zaista je propast cijelog 'Ja', zaboraviti ono što ste prošli. To bi značilo i propast civilizacijskog 'Ja', 'Ja' europskog čovječanstva, kada bi se potpuno zaboravilo ono kroz što se povijesno prošlo, ono što je iz njega iskorijenjeno. Samo znanost duha to može ponovno vratiti tamo.
Ali čak i ljudima koji su relativno dobronamjerni, čak i njima, dragi moji prijatelji, ono što znanost duha ima za reći i danas se čini vrlo čudnim. Ne može se bez određene ironije pročitati ono, što čovjek koji inače obećava poput Maurice Maeterlincka kaže o meni kao utemeljitelju antropozofije pod naslovom 'Velika zagonetka'. Čini se da Maurice Maeterlinck ne može poreći da uvijek postoji nešto sasvim razumno u uvodima u moje knjige. On to primjećuje. Ali onda, onda se upusti u nešto što ga silno zbuni, kroz što ne može proći. Pa, mogle bi se promijeniti Lichtenbergove riječi: kada se knjiga i osoba sudare i zvuči šuplje, to ne mora ovisiti o knjizi. Ali jednostavno je tako – Maurice Maeterlinck zasigurno je vrhunac naše suvremene kulture – samo pomislite, on koristi rečenicu gotovo doslovno: 'U uvodima svojih knjiga, u prvim poglavljima, Steiner uvijek pokazuje promišljeni, logičan, široki duh; onda u sljedećim poglavljima kao da je poludio'. - Da, dobro, dragi moji prijatelji, što je posljedica toga? To bi značilo da: prvo poglavlje, promišljeno, logično, širokog duha. Posljednje poglavlje, ludo. Sad je knjiga gotova, sad dolazi nova. Opet prvo, promišljeno, logično, širokog duha, zadnje, ludo. Napisao sam priličan broj knjiga, pa bih za proći kroz ovaj postupak morao biti određeni virtuoz: prvo poglavlje, promišljeno, logično, širokog duha; zatim: zbunjen, tvrdoglav. I tako, prema Maurice Maeterlincku, moje knjige uključuju žongliranje. Ali način na koji se tako nasumično pristupa toj stvari, još nije otkriven u ludnicama.
Vidite, upadate u još veću zbrku kada pristupite knjigama ljudi koji misle da ste tvrdoglavi. I tako se može vidjeti iz ironije s kojom se neke od ovih stvari moraju shvatiti, koliko je ljudima i danas teško pronaći put do pravog duhovnog istraživanja. Ali to mora doći. A da nama, dragi moji prijatelji, ne bi nedostajalo potrebne snage za duhovno produbljivanje, upravo je tu Božićna konferencija koja bi trebala biti prekretnica za daljnji razvoj Antropozofskog društva, na način na koji smo to već raspravljali; koja bi prije svega trebala uvesti epohu antropozofskog pokreta u kojoj bez zadrške treba raspravljati o konkretnim činjenicama duhovnog života, kao što smo to činili danas i na prethodnim predavanjima. Potreban je jači poticaj nego je prije korišten, da bi duh koji je čovječanstvu potreban ušao.
Stoga, dragi moji prijatelji, bilo mi je najdublje zadovoljstvo što sam u ovih jedanaest predavanja, koja sam mogao držati javno ili u više-manje malim krugovima, mogao ući u dubinu duhovnog života. I iz ovog iskrenog zadovoljstva, dopustite mi da izrazim svoju srdačnu zahvalnost za tople, iskrene riječi koje je profesor Hauffen izgovorio ovdje na početku ovog sata. Zahvaljujem na vašoj dobrodošlici, i zahvaljujem na svemu što su vaše duše pokazale tijekom mog prisustva. I budite sigurni da ću svojoj duši nositi lijepe riječi koje je profesor Hauffen izgovorio, kao izvor iz kojeg će poteći misli, koje će slično biti s vama, ostati će dok budete ovdje radili. Kao antropozofi još uvijek smo zajedno srcem, čak i ako smo zemljopisno udaljeni jedni od drugih, i trebamo imati na umu i znati da smo zajedno. Dugi niz godina sam imao privilegiju govoriti ovdje u Pragu o različitim oblicima duhovnog života, i to mi je pružilo iskreno zadovoljstvo. A ovoga puta posebno, jer su pred vaša srca i duše postavljeni relativno novi zahtjevi, jer ste morali još više nepristrano pristupiti onome što sam ovaj put imao reći – mogao bih reći po duhovnom zadatku. Kada kažem, po duhovnom nalogu, protumačimo tu riječ tako da kažemo sebi: ostajemo zajedno u duhu. Odbor formiran u Dornachu je malen; u njemu su samo oni ljudi koji mogu biti intimno povezani sa mnom kako bi iz ove inicijative mogli razraditi ono što treba učiniti. Ono što se želi postići, postići će se samo ako svi dragi prijatelji rade zajedno svim svojim srcem, zajedno, prije svega u antropozofskom mišljenju, osjećanju i volji.
Uz moju zahvalu i oproštaj od srca, ovo shvatite drugačije, ne kao razdvojenost, već kao uvod u duhovno zajedništvo. Ovo zajedništvo bi u osnovi trebalo biti ono što proizlazi iz svake naše riječi. Sve riječi koje se izgovaraju među nama trebale bi poslužiti da nas ujedine i zbliže. Imajući to na umu, dragi moji prijatelji, dopustite da vam dirnut u srce obećam da ću biti s vama, da će moje misli ostati među vama, da će među vama tražiti jedno od mjesta gdje bi antropozofska volja, antropozofska duhovna struja trebala djelovati na pravi način. U tom smislu, ako se samo fizički rastanemo, u tom smislu ostanimo duhovno zajedno!