.- 5. Peto predavanje, Pariz, 23. svibnja 1924
Uništenje prvog Goetheanuma i Božićna konferencija u Dornachu 1923/24. kao novi poticaj antropozofskom pokretu. - Biće čovjeka u životu između smrti i ponovnog rođenja, razmatrana s tri aspekta 'umrlih', 'prestanak života na Zemlji', i 'zvijezda', na temelju razina znanja imaginacije, inspiracije, intuicije. Sfera Mjeseca. Susret s iskonskim učiteljima čovječanstva. Arhetip lika Stradera. Duša živi u kozmosu, ponovno doživljava život na Zemlji kao prvu klicu za novu inkarnaciju. Iskustvo boli nanesene drugima.
Posljednji put kada sam mogao razgovarati s nekima od vas, bilo je to dok je još postojao naš Goetheanum u Dornachu. Bilo mi je u to vrijeme veliko zadovoljstvo što sam mogao razgovarati s brojnim francuskim prijateljima. To se zadovoljstvo ponavlja činjenicom da sada, na poziv naših francuskih prijatelja, sada mogu govoriti o temama antropozofije. Zahvaljujem prijateljima na ljubaznom pozivu, posebno gospođi Sauerwein, a također izražavam zadovoljstvo što je dr. Sauerwein, koji je predavanja u Dornachu preveo na tako lijep način, također i u Parizu pristao preuzeti taj posao. Na tome sam mu posebno zahvalan.
Nekoliko stvari se promijenilo u antropozofskom pokretu jer smo, relativno kratko nakon što nas je zahvatio požar, uspjeli održati Božićnu konferenciju s velikim brojem antropozofskih prijatelja, što je, vjerujem, antropozofskom pokretu dalo novi impuls, posebno novi zamah u pogledu antropozofskog rada. Ono što je novo u antropozofskom pokretu je da sam ja sada morao preuzeti predsjedavanje, dok su to do sada bili drugi, i ja sam sebe smatrao samo učiteljem. Pa, dragi moji prijatelji, to je bila vrlo važna odluka, također s obzirom na duhovni svijet, koju sam tada morao donijeti. Jer to je bio rizik. Rizik iz razloga što je uz pretpostavku vanjskog vodstva, jednako tako moglo biti da objave od strane duhovnih bića, o kojima apsolutno ovisimo kada je u pitanju širenje antropozofije – da se te objave duhovnih bića smanje jer sam sebi dopustio da budem okupiran vanjskom administracijom društva. Već danas vidim izvanredno značajnu činjenicu da to nije tako, već da je naprotiv, od Božićne konferencije narastao duhovni impuls koji mora sići iz duhovnih svjetova da bi se stvar antropozofije ispravno odvijala, pa od Božićne konferencije naš antropozofski pokret postaje sve ezoterniji i tako će se nastaviti. To je povezano s činjenicom da – mislim na duhovnu stranu – vrlo jake suprotstavljene sile, demonske sile, jurišaju na antropozofski pokret. Ali svakako se treba nadati da će snage saveza koji smo uspjeli sklopiti s dobrim duhovnim snagama na Božićnoj konferenciji moći u budućnosti pobijediti sve one suprotstavljene sile u duhovnoj oblasti koje još uvijek koriste ljude na Zemlji kako bi postigle učinke – pobijediti sve te suprotstavljene sile.
U ova tri predavanja, dragi moji prijatelji, želio bih si uzeti slobodu govoriti o tome kako, s jedne strane, antropozofija može živjeti kao znanje o duhovnom u svijetu i ljudima, a da je s druge strane moguće iz takvog znanja dobiti stvarne unutarnje duševne impulse za moralni i religiozni život. Budući da će to uopće biti moguće, doći do znanja koje u isto vrijeme daje vjerske, moralne impulse, antropozofija će svijetu moći dati nešto drugačije od civilizacije prošlih stoljeća. Civilizacija je zapravo patila od činjenice da je tu bilo veliko znanje, prirodoslovno, ekonomsko, filozofsko znanje; ali sve to znanje zaokupljalo je glavu čovjeka. Moralni, religiozni porivi moraju dolaziti iz srca, moraju niknuti iz uma. Točno je, bili su tu kao religiozni, moralni ideali. Ali postoji li u tim moralnim idealima tako jaka snaga da moralni i religiozni osjećaji mogu stvoriti svjetove budućnosti kada ovaj fizički svijet sadašnjosti bude nestao, o tome moderna znanost ne može ništa reći. Iz toga su, međutim, proizašle velike sumnje u prošla i sadašnje doba.
Danas bih želio sagledati prirodu čovjeka s tri aspekta. Mi sami slijedimo tu bit čovjeka, sami stojimo u njoj sa svojom sudbinom između rođenja i smrti. Ono čemu mi tamo težimo ograničeno je s jedne strane rođenjem, odnosno začećem, s druge strane smrću. Rođenje i smrt nisu život, oni započinju život, oni završavaju život. Pitanje je sljedeće: možemo li na rođenje i smrt gledati na isti način kako stojimo u životu između rođenja i smrti, u vlastitom životu, u životu drugih ljudi – možemo li na rođenje i smrt gledati na isti način ili će naše gledanje na to također postati drugačije ako dođemo do granica, pri rođenju i smrti? Stoga neka aspekt smrti, koji tako jasno omeđuje ljudski život, bude prva stvar koju danas želimo duhovno razmotriti.
Smrt u umiranju oduzima čovjeku ono fizičko koje je pred nama. Kako to oduzima fizičko? Zemlja sa svojim elementima, kao na sprovodu, ili kroz element vatre na kremaciji – Zemlja sa svojim elementima oduzima fizičkog čovjeka. Što Zemlja može učiniti s onim dijelom čovjeka koji percipiramo fizičkim čulima, što može učiniti s tim? Ne može drugo nego to podvrgnuti uništenju. Pogledajmo sile koje su oko nas. Kad im se preda ljudski leš, one ništa ne grade u ljudskom tijelu, one ga uništavaju. Možemo reći: prirodne sile koje su oko nas nisu tu da grade; jer kad se ljudsko tijelo prepusti silama prirode, ono se raspada. Mora dakle, biti nešto drugo što ga izgrađuje, nešto drugo osim zemaljskih tvari, jer ga zemaljske tvari razgrađuju.
Ali ova cijela stvar izgleda drugačije ako se na smrt čovjeka gleda sa snagom spoznaje koja se izvlači iz duše kroz odgovarajuće vježbe. Obična spoznaja vidi leš, ništa drugo. Ali ako se kroz duševne vježbe dođe do prvog stupnja spoznaje, koji sam opisao u svojim knjigama, a to je imaginacija, tada se smrt potpuno mijenja. U smrti se čovjek otrgne od Zemlje. A kada razvijemo razinu imaginativnog znanja, u izravnom promatranju, u živim slikama vidimo da čovjek u smrti ne umire, već ustaje iz svog leša. Za razinu imaginativnog znanja, fizička smrt se pretvara u duhovno rođenje. Pred smrću čovjek tu stoji kao zemaljski čovjek. Može reći: ja sam ovdje na ovom mjestu, svijet je vani. - U trenutku kada nastupi smrt, čovjek nije tamo gdje mu je leš. Započinje svoje postojanje u prostranstvu svemira, postaje jedno sa svijetom kojeg je prije samo gledao. Svijet izvan njegova tijela sada postaje njegovo iskustvo, a s tim ono što je prije bilo unutarnji svijet postaje vanjski svijet; ono što je prije bilo vanjski svijet postaje unutarnji svijet. Iz naše osobne egzistencije dobivamo egzistenciju svijeta. Zemlja – kako pokazuje imaginativno znanje – daje nam mogućnost da prođemo kroz smrt. Zemlja se pred imaginativnom spoznajom otkriva kao nositelj smrti u svemiru. Nigdje drugdje ne nalazimo smrt u oblastima u koje čovjek ulazi, u fizičkom ili duhovnom životu, osim na Zemlji. Jer u trenutku kada čovjek prođe kroz smrt i postane jedno sa svijetom, predstavlja nam se drugi aspekt – više ne aspekt smrti, nego onaj aspekt u kojem nam se prostranstva prostora čine da su svuda ispunjena mislima svijeta. Cijeli svijet, cijeli kozmos, sada je pun misli svijeta, koje žive i tkaju u prostranstvima prostora, za percepciju i za samog čovjeka, koji je prošao kroz smrt. Prostorni aspekt postaje očit tako da kada prolazimo kroz smrt, ulazimo u svijet svjetskih misli. U svjetskim mislima, sve radi i tka. Ovo je drugi aspekt smrti.
Kada se suočimo s ljudima u zemaljskom životu, pred sobom prije svega imamo osobnost, ako želimo njegove misli prije svega mora govoriti. Tada kažemo: misli su u njemu, dolaze nam kroz njegov govor. - Ali nigdje u sferi zemaljskog života ne otkrivamo misli kao takve. One su samo u ljudima i izlaze iz njih. Ako iz zemaljske sfere smrti zakoračimo u prostornu sferu misli, tada isprva tamo ne žive nikakva bića; isprva ne susrećemo bića u prostranstvima svemira – ni bogove ni ljude – već susrećemo misli svijeta posvuda. Kada smo prošli smrt i ušli u prostranstva svjetova, to je kao da ovdje u fizičkom svijetu nismo najprije vidjeli ljudsko biće, nego smo umjesto toga, kada smo se susreli s čovjekom, prvo uočili njegove misli, a da nismo mogli vidjeti samog čovjeka. Vidjeli bismo oblak misli. I vidimo drugi oblak: ne susrećemo bića, susrećemo misli svijeta, opću svjetsku inteligenciju.
U ovoj sferi kozmičke inteligencije čovjek živi nekoliko dana nakon svoje smrti. A u kozmičkim mislima koje se tu tkaju, kao detalj pojavljuje se posljednji doživljeni zemaljski život, rekao bih kao poseban oblak u koji se gleda. To je upisano u kozmičku inteligenciju. Jednokratno se gleda na svoj život, jednokratno u velikoj panorami na nekoliko dana. Sa svakim danom – malo ih je – ono što se upisalo u svijet inteligencije postaje sve slabije. Proteže se u kozmosu, nestaje. Dok na kraju života na Zemlji postoji aspekt smrti, na kraju ovog iskustva nakon nekoliko dana, dolazi do nestajanja u prostranstvu svijeta. Dakle, nakon prvog aspekta, koji možemo nazvati aspektom smrti, imamo drugi aspekt, koji možemo nazvati aspektom nestajanja zemaljskog života. Zapravo, nakon smrti postoji trenutak za svakog čovjeka kada se javlja ogromna briga, strah, strah da će se skupa sa cijelim svojim životom izgubiti u prostranstvu svijeta.
Ako se sada želi ići dalje u razumijevanju u iskustvima čovjeka nakon smrti, imaginativno znanje nije dovoljno. Treba doći druga faza znanja, inspirativno znanje. Nivo imaginativne spoznaje ima slike ispred sebe; one su u osnovi poput slika iz snova. Samo što se sa slikama iz snova nikada ne možemo uvjeriti u njihovu stvarnost; sa slikama imaginacije uvijek je slučaj da izražavaju stvarnost, svojom vlastitom inherentnom kvalitetom. S imaginacijom čovjek živi u svijetu slika, što je stvarnost. Ovaj slikoviti svijet treba prevladati ako se želi vidjeti što čovjek doživljava nakon smrti, nakon nekoliko dana u kojima je vidio svoj život.
Ova inspiracija, koja se sada mora postići nakon ili tijekom imaginacije, nema pred sobom slike; to je spoznaja u odsutnosti slika, ali duhovnog slušanja. Inspiracijska spoznaja upija svjetsku inteligenciju, svjetske misli na način da ih duhovno čuje. Sa svih strana govori, Riječ svijeta odzvanja svom jasnoćom; zna se da iza toga nešto stoji. Prvo je objava. A onda, kada se čovjek može posvetiti toj inspiraciji, tada počinje, u intuiciji, opažati bića svijeta – iza misli svijeta. Imaginacija opaža slike duhovnog, inspiracija čuje kako duhovno govori. Intuicija percipira sama bića. Rekao sam: svijet je ispunjen mislima svijeta. - One još ne upućuju ni na kakva bića, ali iza misli počinjemo čuti Riječ, intuicijom vidjeti bića svijeta.
Prvi aspekt je aspekt smrti, zemaljski aspekt; drugi aspekt, koji nas vodi u prostranstvo svemira, u koji inače kao zemaljska bića nerazumljivo zurimo, aspekt je nestajanja ljudskog bića. Zatim nam treći aspekt pruža ograničenje vanjskog prostornog opsega – treći aspekt je aspekt zvijezda. Ali zvijezde se ne pojavljuju kao što se pojavljuju fizičkom gledanju. Za fizički vid, zvijezde su svijetleće točke na granicama prostora prema kojem gledamo. Jednom kada smo došli do intuitivnog znanja, zvijezde su manifestacije bića svijeta, bića duhovnog svijeta. I umjesto da gledamo u fizičke zvijezde, intuicijom gledamo kolonije, duhovne kolonije u duhovnom svemiru, koje se nalaze na pojedinačnim mjestima gdje sumnjamo na fizičke zvijezde. Treći aspekt je aspekt zvijezda. Uvodi nas, nakon što smo upoznali smrt, nakon što smo prepoznali svjetsku inteligenciju kroz prostranstva prostora, treći aspekt nas uvodi, u sfere bića svijeta, bića duhovnog svijeta, ulazi u sfere bića svijeta kao ljudski aspekt, ali time i u sferu zvijezda. I kao što je Zemlja primila čovjeka između rođenja i smrti, tada nakon što je čovjek nekoliko dana nakon smrti prešao ponor svjetske inteligencije, svijet zvijezda upija čovjeka. Čovjek na Zemlji bio je zemaljski čovjek među zemaljskim bićima; nakon smrti postaje nebesko biće među nebeskim bićima.
Prva sfera u koju čovjek ulazi je mjesečeva sfera. Zatim kasnije ulazi u druge sfere svijeta. Mogao bih na ploči nacrtati shemu ovoga da vam malo pomognem. U trenutku smrti čovjek još uvijek pripada zemaljskoj sferi. U ovom trenutku sve što zemaljsko znanje može obuhvatiti više nema nikakvo značenje za ljudsko biće. Na Zemlji imamo različite tvari, metale, i druge tvari. U trenutku smrti sva diferencijacija prestaje. Sva vanjska čvrsta tvar je zemaljska, a u trenutku smrti čovjek živi u zemlji, vodi, zraku i toplini. Nekoliko dana nakon smrti obilježeno je ovom plavom sferom, sferom svjetske inteligencije. Čovjek vidi svoj vlastiti život, on je između kraljevstva Zemlje i neba. Nekoliko dana nakon smrti ulazi u sferu neba, prvo u sferu Mjeseca. U ovoj sferi Mjeseca mi kao ljudska bića po prvi puta susrećemo bića iz stvarnog svijeta, ali još uvijek vrlo ljudska; jer s bićima koje susrećemo ovdje nekoliko dana nakon smrti u sferi Mjeseca, bili smo i prije zajedno na Zemlji. Dragi moji prijatelji, moći ćete u mojim knjigama pročitati kako se Mjesec jednom odvojio od Zemlje kao fizičko kozmičko tijelo. Bio je s njom povezan i postao je nezavisno kozmičko tijelo. Ali nije se samo fizički Mjesec odvojio od Zemlje. Nekada su među ljudima na Zemlji postojali veliki učitelji čovječanstva, veliki izvorni učitelji čovječanstva, koji su ljudima na Zemlji donijeli prvu mudrost. Ovi izvorni učitelji nisu bili u fizičkom ljudskom tijelu, na Zemlji su bili prisutni samo u eterskom tijelu. Kada je čovjek od njih primao poduku, čuo je to u sebi. Nakon što su ti iskonski učitelji ostali na Zemlji neko vrijeme, s Mjesecom su se odvojili od Zemlje, i sada su na Mjesecu formirali koloniju, koloniju mjesečevih bića. Ove izvorne učitelje ljudi na Zemlji, koji su dugo odvojeni od Zemlje, susrećemo kao prva bića svijeta nekoliko dana nakon smrti.
Ovo vrijeme nakon smrti, u kojem čovjek živi zajedno s bićima Mjeseca, to vrijeme daje čovjeku život koji je u izvanrednom odnosu prema životu na Zemlji. Ako se u život osobe nakon smrti uđe s nadosjetilnom spoznajom, moglo bi se vjerovati da je ovaj život prolazniji, manje konkretan od života na Zemlji, da u određenom smislu čovjek vodi 'prozračniju' egzistenciju u odnosu na život na Zemlji. To nije slučaj. Ako se s nadosjetilnom spoznajom prati život koji čovjek provodi nakon smrti, ispada da čovjek dugo živi životom koji na njega ima mnogo stvarniji učinak od života na Zemlji, za razliku od kojeg je život na Zemlji kao san. Ovaj period traje otprilike trećinu života na Zemlji. Ono što sada prolazi nakon nekoliko dana nakon smrti, različito je za različite ljude. Jer što onda doživljavamo? Kad se čovjek osvrne na život na Zemlji, predaje se iluziji. On vidi samo dane, ignorira ono što je duhovno doživio u snu. U životu, osim ako niste posebno pospana osoba, trećinu svog života provedete u snu. Sada se na to osvrnemo, svjesno to doživljavamo zajedno s mjesečevim moćima. Čovjek to doživljava jer ti veliki iskonski učitelji čovječanstva tada ulijevaju svoju egzistenciju u nas, žive s nama; čovjek ove noći, kojih nije svjestan na Zemlji, doživljava u mnogo jačoj stvarnosti od života na Zemlji.
Htio bih uzeti slobodu da ovo što sam ovdje rekao potkrijepim primjerom. Možda neki prijatelji znaju moju prvu ili drugu 'Misterijsku dramu' i znaju da sam tamo, između ostalih likova, ocrtao i lik izvjesnog Stradera. Ovaj Strader je umjetnički izvučen iz žive osobnosti, sada pokojne, ali tada žive. Nije to tako da je naslikan njegov zemaljski život, već se portret Stradera u mojim 'Misterijima', temeljio na ovozemaljskom životu osobe koja mi je bila iznimno zanimljiva, jer je izrasla iz relativno jednostavnih okolnosti, prvo je vodio svećenički život, zatim je svećenički ogrtač zbačen, i postao je učenjak u izvjesnom racionalističkom smislu. Zanimale su me sve unutarnje borbe ovog čovjeka. Pokušao sam ih duhovno shvatiti. Napisao sam četiri 'Misterija' gledajući njegov život na Zemlji. Nakon što je umro, kroz zanimanje koje sam za njega pokazao, mogao sam ga nakon smrti pratiti kroz vrijeme dok živi u mjesečevoj sferi. On je i danas tamo. Od tog trenutka, kada se ta osobnost, ta individualnost, u životu nakon smrti probila do mene u svoj intenzivnoj stvarnosti u kojoj je ovaj život sada aktivan, u tom je slučaju za sve što bi nekoga moglo zanimati o životu na Zemlji potpuno nestao interes. Čovjek potpuno živi s tom individualnošću nakon smrti, a to se u mom slučaju izrazilo na način da sam morao pustiti tu individualnost da umre u četvrtoj 'Misterijskoj drami', jer se to ljudsko biće više nije suočavalo sa mnom kao ljudsko biće na Zemlji. Ovo samo da podrži tvrdnju da ljudi ovaj život nakon smrti doživljavaju intenzivnije, suštinskije, iznutra stvarnije, nego život na Zemlji, koji je poput sna.
Moramo biti svjesni da čovjek nakon smrti prelazi u veliki svijet, u kozmos. Kozmos sada postaje on sam. On kozmos sada osjeća kao svoje tijelo, ali moralno, sada u sebi osjeća ono što je bilo izvan njega tijekom života na Zemlji. Ono što je bilo u njemu osjeća izvan njega. Uzmite vrlo trivijalan primjer. Pretpostavimo da ste tijekom zemaljskog života bili poneseni emocijom da nekoga udarite, prvo mu nanijevši fizičku bol, a drugo, nanoseći mu moralnu patnju. Nakon smrti, u mjesečevoj sferi, pod utjecajem tih mjesečevih individualnosti, ne doživljavate ono što ste doživjeli tijekom zemaljskog života, gdje ste iz unutarnjeg bijesa nekoga udarili, možda s unutarnjim zadovoljstvom gdje niste osjetili bol drugog – sada doživljavate ono što je drugi doživio. Fizička bol, patnja koju je drugi morao doživjeti, doživljavate sada vi u mjesečevoj sferi. Vi doživljavate ono što ste sami činili ili mislili tijekom života na Zemlji, ne onako kako ste vi to osjećali, već kako je to druga osoba doživjela. Nakon smrti, u periodu koji odgovara trećini života na Zemlji, čovjek proživljava unatrag, sve što je mislio i činio tijekom svog života na Zemlji, što mu pokazuju mjesečeva bića kao intenzivnu stvarnost. Kad sam ja, naprimjer, sa Straderom – tako ga zovem u 'Misterijskim dramama', iako se zvao drugačije – kad sam s njim proživljavao Straderov život – umro je 1912 – prvo je doživio ono što je na Zemlji doživio zadnje, zatim dalje tako unatrag. Kada sada dođe pred moju dušu, doživljava otprilike, u drugoj sferi, u mjesečevoj sferi, ono što je doživio 1875. Do sada je unatrag doživio razdoblje između 1912 i 1875, i tako će nastaviti sve do dana svog rođenja.
Za trećinu zemaljskog života, čovjek nakon smrti živi svoj život unatrag u sferama mjesečevih bića, koja su nekoć bila zemaljska bića. Taj život je prva klica onoga što se ostvaruje kao karma u sljedećim životima na Zemlji. U ovom životu, koji se proživljava trećinu svog zemaljskog života, doista se upoznaje s vlastitim osjećajima i percepcijama, upoznaje se s time kako su njegova vlastita djela utjecala na druge ljude. I tada, dragi moji prijatelji, u duhovnom ljudskom biću se javlja silna želja da se ono što se sada doživi u duhovnoj sferi, u mjesečevoj sferi, jer je to izazvao kod drugih ljudi na Zemlji - da se rastereti, tako da postoji ravnoteža. Odluka da se ostvari sudbina prema svojim djelima i mislima na Zemlji, ta želja stoji na kraju razdoblja Mjeseca. I ako je želja koja se javlja iz tog iskustva, koje seže do rođenja, lišena straha, tada ljudsko biće postaje spremno da ga preuzme sljedeća sfera, sfera Merkura. Čovjek tada ulazi u sferu Merkura. U sferi Merkura – to ćemo morati razmotriti na sljedećem predavanju – kroz bića u čiju sferu sada ulazi, koja nikada nisu bila zemaljska bića, koja su uvijek bila nadosjetilna bića – u čijoj sferi čovjek doživljava kako može nastaviti oblikovati svoju sudbinu. Stoga ćemo ga morati pratiti kroz sfere Merkura, Venere i Sunca kako bismo upoznali što čovjek prolazi između smrti i novog rođenja, što kao njegova duhovna egzistencija odgovara onome što je prošao među zemaljskim bićima između rođenja i smrti. Jer ukupnost čovjekova života sastoji se u zemaljskoj egzistenciji između rođenja i smrti, i u nebeskoj egzistenciji između smrti i novog rođenja. Od toga se sastoji cijeli život: kako? – o tome ćemo govoriti na sljedećim predavanjima.