.- 7. Sedmo predavanje, Pariz, 25. svibnja 1924
Hijerarhija oblasti Sunca. - Intervencija Krista u sferi Sunca. Uspon ljudske duše u egzistencije Marsa, Jupitera i Saturna. - Oblikovanje karme za novi život na Zemlji gledanjem na najviše hijerarhije u tim oblastima. Pojedinačno oblikovanje karme od strane ove tri sfere, ilustrirano s tri primjera: Voltaire (Mars), Victor Hugo (Saturn), Eliphas Levi (Jupiter).
Govorili smo o životu između smrti i novog rođenja, i vidjeli smo kako čovjeka nakon smrti prima izvanzemaljski svijet, onaj izvanzemaljski svijet koji nam se na Zemlji javlja samo kroz znakove, jer zvijezde su znakovi drugog svijeta. A ako pokažemo na te znakove, onda to može ujedno biti ukazivanje na duhovne svjetove, u koje i sami gledamo kada smo u egzistenciji između smrti i novog rođenja. I vidjeli smo kako čovjek ulazi u sferu Mjeseca, sferu Merkura, sferu Venere, a jučer smo došli i do razmatranja sfere Sunca. Istodobno sam objasnio kako se može steći znanje o odgovarajućim svjetovima kroz inicijacijsko znanje. Nakon što steknete priliku da pogledate u duhovni svijet koristeći metode koje ćete pronaći opisane u mojim knjigama, prvo ćete se osvrnuti na cijeli svoj život na Zemlji. Odjednom tu leži, kao da je raširen u velikom prizoru, i promatra se u retrospektivi u razdobljima koja uvijek traju oko sedam godina. Vidimo rano djetinjstvo do promjene zubića. Kada ga vidimo, pred nama zasja misterij sfere Mjeseca. Ako tada vidimo ono što se nalazi između promjene zuba, sedme godine, i puberteta, zablista nam misterij sfere Merkura. Od četrnaeste ili petnaeste godine do početka dvadesetih godina, kada čovjek dosegne spolnu zrelost, dolazi epoha iz koje nam se, retrospektivno, javlja misterij sfere Venere. I kad čovjek malo ostari i osvrne se na vrijeme između otprilike dvadeset prve i četrdeset druge godine, na vrijeme kada je čovjek na vrhuncu života, a silazak još nije počeo – suočava se s misterijima sfere Sunca. Te se misterije sastoje u činjenici da, kao što sam jučer naznačio, u toj sferi nema učinaka prirode. Svi uzroci i posljedice u prirodi Zemlje koje ovdje opažamo, ne postoje u solarnoj sferi. Kada prođemo sfere Mjeseca, Merkura, Venere i uđemo u sferu Sunca, oko sebe nemamo nikakve prirodne učinke, samo moralne i duhovne. Sve što je dobro ima svoje odgovarajuće dobre posljedice, sve što je zlo odavno je otpalo u sferi Mjeseca. Sunčeva sfera je čista dobrota, blistava, svijetleća, dobrota. U njoj nema mjesta zlu. I mi moramo proživjeti ovaj život na Suncu, često stoljećima, jer vrijeme, da tako kažem, traje duže u životu između smrti i novog rođenja. Kada živimo u prolazu kroz ovu sferu Sunca, ne dolazimo samo u društvo onih duša koje su prošle kroz vrata smrti iz zemaljskog života, ušle s nama u duhovni svijet u isto vrijeme i s kojima smo bili povezani kroz karmu, također dolazimo i u područje Eksuzija, Dinama, Kirioteta. To su bića koja u potpunosti žive u duhovnoj aktivnosti, bića čisto duhovne prirode, i ono što doživljavamo kao moralno okruženje pripada tim bićima, kao što mineralni, biljno i životinjsko carstvo pripada biću Zemlje.
Ako netko želi razumjeti život ljudske duše u sferi Sunca, mora biti načisto s činjenicom da ovdje na Zemlji stojimo kao ljudska bića, takoreći prostorno zatvoreni u svojoj koži. Sebe nazivamo onim svime što je unutar naše kože, a sve što je izvan naše kože nazivamo svijetom. A na svijet gledamo iz onoga što je unutar naše kože. Upravo je obrnut slučaj u životu u sferi Sunca. Tu smo u svemu što ovdje nazivamo svijetom; Mjesec je u nama, ne izvan nas, Merkur je u nama, da, cijela sfera Sunca je u nama, a ne izvan nas. I kao što ovdje na Zemlji razlikujemo svoje tijelo i našu glavu i svjesni smo da se glava odvaja od tijela kao organ spoznaje – kao što znamo da glava mora biti nešto drugačije prirode od ostatka tijela, tako i u solarnoj sferi znamo: imamo kozmički organizam koji nam pripada kao bićima Mjeseca, kao bićima Merkura, kao bićima Venere, kao bićima Sunca. Ali još uvijek imamo nešto posebno u sebi, baš kao što ovdje u životu imamo glavu. Ono što je posebno kod nas je Mars, Jupiter, Saturn, to u određenoj mjeri čini našu glavu na Suncu. Možemo reći: U egzistenciji Sunca Mjesec, Merkur, Venera postaju naši udovi, samo Sunce naš je cijeli ritmički sustav; naše srce i naša pluća, u životu na Suncu, to je sama sunčeva sfera sa svim svojim bićima. S druge strane, ono što je ovdje organ razumijevanja, organ razuma, glava, ono je što u sunčevoj sferi nalazimo kao Mars, Jupiter i Saturn. Kao što ovdje možemo govoriti glavom u njenom najnižem dijelu, ustima, tako živimo kroz činjenicu da u svom kozmičkom tijelu nosimo Mars, kroz kozmičku riječ. Riječ odzvanja kroz širine prostora. I kao što mi ovdje nosimo misli u svojim glavama, ove male, sićušne zemaljske misli, kroz Jupiter nosimo kozmičku mudrost u sebi. I kao što ovdje imamo pamćenje, iskustvo sjećanja, tako u sunčevoj egzistenciji nosimo u sebi egzistenciju Saturna, što nam daje kozmička sjećanja. I dok živimo ovdje u svojoj koži i gledamo van, u našoj egzistenciji Sunca, kako sam je opisao, živimo i gledamo na vanjski svijet, na ljudsko biće. Čovjek je u našem unutarnjem svijetu. Ne, naravno, ljudsko biće o kojem govori zemaljska anatomije, već nešto što je veliko i moćno, veličanstveno poput kozmosa sa svim svojim zvijezdama.
Ako to gledamo sa zemaljske točke gledišta, dragi moji prijatelji, onda je to ovako: mi zapravo imamo – i to je dobro za zemaljske ljude da ne podlegnu megalomaniji – imamo veoma nisko mišljenje o onome što je zatvoreno u ljudima. U osnovi, ako uzmemo sve ljude zajedno na Zemlji, oni su nositelji svih hijerarhija; one svoju bit otkrivaju u čovjeku. Ono što je u čovjeku, što je mnogo veće od sveg zvjezdanog svijeta, svih zvjezdanih kretanja i manifestacija, naš je vanjski svijet u egzistenciji Sunca. I sa bićima koja sam imenovao, Eksuziji, Dinami, Kirioteti, s ostalim bićima koja žive na Mjesecu, s bićima iz hijerarhije anđela, s bićima koja žive na Veneri, s bićima iz hijerarhije arhaja, sa svim drugim ljudskim dušama s kojima smo karmički povezani, razrađujemo svoju sljedeću zemaljsku egzistenciju iz perspektive ljudskog tijela. I ovaj rad u egzistenciji Sunca za sljedeći život na Zemlji, ovaj rad je mnogo veći od svega što čovjek može proizvesti za kulturu i civilizaciju na Zemlji. U konačnici, ono što zemaljska civilizacija nudi, djelo je čovjeka. Čovjek nije samo djelo čovjeka; u egzistenciji Sunca mora surađivati na kasnijem životu na Zemlji. Rezultat bi bio jadan kada bi čovjek sam radio u vezi s drugim ljudskim dušama na ovoj čudesnoj građevini koju on predstavlja u zemaljskom životu. Mora raditi zajedno sa svim višim hijerarhijama. Jer ono što je nastalo kroz majku čovjeka nije nastalo na zemlji, samo je prizor, da tako kažem, nastao na Zemlji. Ono što je dano kroz fizičko nasljeđe utjelovljuje prekrasnu kozmičku formaciju koja se formira u nadosjetilnim svjetovima egzistencije Sunca.
Ako netko shvati takve stvari pravom kognitivnom sposobnošću, mora pogledati u Sunce i sebi reći: njegov je fizički sjaj već lijep, kao i ono što se slijeva na Zemlju kao sunčeva toplina. Ali kada se prožmemo spoznajom što Sunce zapravo jest, osjećamo da gore, gdje sunčeva lopta prolazi svijetom, da tamo postoji scena gdje će se buduće generacije ljudi formirati u svojim modelima; u vezi s ljudskim dušama koje su ranije bile na zemlji, tamo rade više hijerarhije kako bi obrazovale ljude budućnosti. Ova sunčeva lopta zapravo je duhovni embrij onoga što zamišljamo kao život na Zemlji u budućnosti. U osnovi, prvu polovinu naše egzistencije Sunca provodimo na način da iz te egzistencije formiramo naše buduće biće na Zemlji, zajedno s bogovima.
Kada smo doživjeli pola vremena postojanja između smrti i novog rođenja i došli do onoga što sam u svoji 'Misterijima' nazvao 'Ponoćni sat', počinje još jedna vrsta rada. Čuli smo da je biti na Suncu čista dobrota. Kada bi iz više kozmičke mudrost djelovalo samo ovo što sam vam opisao, na Zemlju ne bi dolazili ljudi, već anđeoska, božanska, dobroćudna bića. Ali ta bogolika, dobroćudna bića ne bi imala slobodu, u njima ne bi bilo ničeg slobodnog. Jer bilo bi u skladu s njihovom prirodom, u skladu s egzistencijom Sunca iz koje su proizašli, činiti samo dobro. Ne biste imali izbora između dobra i zla.
U drugoj polovici egzistencije Sunca, dio onoga što je djelovanjem egzistencije Sunca postalo ljudska stvarnost se transformira, tako da se, da tako kažemo, razgradi u sliku. Za početak, čovjek je tako transformiran da bi u svom organizmu morao postati samo dobronamjerno biće. Ali tada se dio onoga što je formirano ne oblikuje u stvarnost, u drugoj polovici egzistencije Sunca, već samo kao slika, tako da prolazimo daljnji put u egzistenciji Sunca, dijelom kao duhovna stvarnost, dijelom kao slika. Ono što je duhovna stvarnost postaje osnova za naše tijelo u budućoj zemaljskoj egzistenciji. Osnova za našu glavu je u onome što je samo slika. Budući da je to samo slika, može se ispuniti mnogo gušćom materijom, koštanom materijom. Ali istovremeno čini dio tog dijela, koji je slika, nije duhovna stvarnost, već je slika; tu je integrirano ono što još uvijek doživljavamo kao naknadni odjek ove slike. Ono što želi naš želudac, naša jetra i tako dalje, doživljavamo kao prirodnu nužnost. Kao duhovno iskustvo ovdje na Zemlji doživljavamo ono što sjedi u nama kao moralni impuls, a začetak onoga što u našoj savjesti odjekuje kao moralni impuls formira se u skladu s onim što ovdje postaje slika, prema dispoziciji sunčeva ljudskog zametka.
Pa, dragi moji prijatelji, Zemlja u svom razvoju, razvoj čovječanstva na Zemlji, ima svoju povijest. Kultura, civilizacija se razvija kroz povijest. Život Sunca, kroz koji dugo prolazimo u vremenu između smrti i novog rođenja, također ima povijest. I najvažniji događaj u povijesti Zemlje je misterij Golgote, i u povijesti Zemlje razlikujemo događaje, činjenice, prije misterija Golgote i nakon misterija Golgote. Na sličan način, u životu Sunca, kroz koji čovjek prolazi između smrti i novog rođenja, treba razlikovati ono što se dogodilo prije Golgote na Zemlji i ono što se dogodilo poslije. Samo je stvar sljedeća: ako pogledamo zemaljski život do događaja na Golgoti, tada nalazimo da biće Krista nije prisutno na Zemlji; Krist se očekuje na Zemlji, ali On još nije tamo, On je još u svojoj egzistenciji Sunca. Posvećenici u misterijima imali su sredstva i načine da sudjeluju u životu Sunca iz svojih misterija. Ako su se oni, inicirani, mogli uzdići do izvantjelesnog znanja, onda su izvan zemaljskog iskustva došli do Krista kroz inicijaciju, jer se Krista trebalo naći na Suncu. Nakon onoga što se dogodilo na Zemlji kroz misterij Golgote, Krist više nije na Suncu, On se povezao sa zemaljskom egzistencijom. Prvo je Krist bio tu u životu Sunca, a onda Ga više nema, upravo suprotno je na Zemlji, gdje Krist isprva nije tu, a onda je tu. Ali jednako radikalno kao što Kristov impuls intervenira u život na Zemlji, on također intervenira u život na Suncu. Kao što nas ovdje na Zemlji košta napora da produbimo svoj život duše u sebi kako bismo mogli iskusiti Krista, da bi bili iznutra ispunjeni Kristom, da smo prožeti Kristom, tako je i tijekom života Sunca teško pregledati i sagledati cjelokupno ljudsko biće prema njegovoj suštini, kao što sam prije rekao. A posebno je bilo teško u starim danima ljudske evolucije, kada je na Zemlji prevladavala instinktivna vidovitost, percipirati vrijeme smrti u životu Sunca. Činjenica da je čovjek na Zemlji vidio nešto duhovno u sebi otežavala mu je, posebno u životu Sunca, da vidi misterij čovjeka kao vanjskog svijeta. Prije misterija Golgote Krist je bio taj koji je ljudima u egzistenciji Sunca dao moć da stvarno vide ljudsko biće u njegovoj potpunosti. Od otajstva Golgote, mi kao ljudska bića na Zemlji morali smo proći kroz to unutarnje produbljivanje koje nam može doći kroz razmatranje otajstva Golgote, kroz život u otajstvu Golgote, kroz sudjelovanje u životu Krista. Na taj način možemo u slobodnoj svijesti sakupiti u sebi, tijekom naše zemaljske egzistencije, one sile koje možemo ponijeti sa sobom kroz smrt i koje nam mogu dati snagu da vidimo ljudsko biće u egzistenciji Sunca. I ako je Krist ljudima, u životu između smrti i novog rođenja, prije otajstva Golgote, dao moć da vide ljudsko biće u egzistenciji Sunca, onda nakon otajstva Golgote, priprema čovjeka u životu na Zemlji da u životu u egzistenciji Sunca može vidjeti cijelo, puno ljudsko biće. Dakle, bit kršćanstva u potpunosti upoznajemo samo ako pogledamo dalje od naše zemaljske egzistencije na egzistenciju Sunca. A u egzistenciji Sunca, kao što smo vidjeli, prepoznajemo prvu polovicu u kojoj se čovjek izvorno formira kao stvarnost, gdje je čista dobrota. Tada nastaje predodžba koja se proteže u kasniji život, oslobađajući ljudsko biće, u kojoj je sadržana klica moralnog iskustva.
Ako sada znanošću inicijacije pristupimo onome što se u čovjeku razvija u smislu moralnih sklonosti, sklonosti u pogledu zdravlja, ne vidimo ništa s našom imaginacijom, inspiracijom, intuicijom, ako se ne osnažimo, ako ne dopustimo da se naša imaginacija, inspiracija, intuicija, osnaži onim što može primiti iz sfera u koje se čovjek postupno izmiče od Sunca, da tako kažemo, u sfere Marsa, Jupitera i Saturna. I ako želimo suditi o ovoj drugoj polovici ljudskog života između smrti i novog rođenja, moramo se ponovno osvrnuti na određene sedmogodišnje epohe u retrospektivi. Ali da to stavimo u kontekst, kao što sam naznačio, moramo proći šezdeset i treću godinu. Kad se osvrnemo na razdoblje od četrdeset druge do četrdeset devete godine života, iz ove faze života zrače nam snage Marsa. Od četrdeset devete do pedeset šeste godine života misterije Jupitera svijetle prema nama; a iz razdoblja između pedeset šeste i šezdeset treće prema nama zrače misterije Saturna. Jednostavno osvrćući se sa ono što zrači prema nama, možemo razumjeti što se događa na Marsu, što se događa na Jupiteru, što se događa na Saturnu, kao priprema za našu novu zemaljsku egzistenciju. Jer ovdje, gdje čovjek ulazi, kada je prošao kroz egzistenciju Sunca, prvo u egzistenciju Marsa, zatim u egzistenciju Jupitera i kasnije u egzistenciju Saturna, tamo su bića viših hijerarhija, Prijestolja, Kerubini, Serafini, na način da se sa sferom Marsa pojavljuju Prijestolja, sa sferom Jupitera Kerubini, sa sferom Saturna Serafini.
Ako sada prođemo kroz ovu drugu polovicu života između smrti i novog rođenja, onda je opet u određenom pogledu suprotno onome što je u zemaljskom životu. Ovdje u zemaljskom životu stojimo na Zemlji, gledamo u prostranstvo zvjezdanog svijeta, vidimo čudesnost zvjezdanog svijeta, njegova uzvišenost utječe na nas. Kako napredujemo od egzistencije Sunca, pripremajući se za budući život na Zemlji, kroz sfere Marsa, Jupitera, Saturna, gdje god da pogledamo nalazimo se u religioznom životu. Ali gledamo dolje prema Zemlji. Zemlja nam se ne pojavljuje na fizički način na koji je imamo ovdje oko sebe, pojavljuje nam se – rekao bih u smjeru Zemlje – snažan duhovni život koji je satkan od događaja Marsa, Jupitera, Saturna, satkan od djela Serafina, Kerubina, Prijestolja. Ali sada nije baš kao prije, da osjećamo sav svijet u sebi. Osjetili smo Eksuzije, Kiriotete, Diname, u nama; i dok sada doživljavamo, gledajući dolje, djela Serafina, Kerubina i Prijestolja, prvo ih doživljavamo izvan nas; ispod nas vidimo nadosjetilno nebo, jer je za nas čisto duhovni svijet iznad njega. Vidimo nadosjetilno nebo, gledamo dolje u sfere Marsa, Jupitera, Saturna, vidimo Prijestolja, Kerubine, Serafine, žive i trude se i rade. Ali kakav nam se prizor nudi gledanjem ovog djela? - Predstavlja nam se prizor da na nadosjetilni način doživljavamo među Serafinima, Kerubinima, Prijestoljima, ono što će biti ispunjenje naše karme u sljedećem životu na Zemlji, što ćemo kao ljudi doživjeti kroz druga ljudska bića, jer smo na određeni način isprepleli karmu s njima; to prvo doživljavamo kroz djela bogova pod Serafinima, Kerubinima, Prijestoljima. Oni među sobom odlučuju što ćemo doživjeti kao ispunjenje naše karme u sljedećoj zemaljskoj egzistenciji. Bogovi su zapravo tvorci čovjeka; ali oni stvaraju i našu karmu. Činjenica da prvo bogovi doživljavaju karmičko ispunjenje na slici nebesa, ostavlja na nas dojam koji se utiskuje dok nastavljamo svoju egzistenciju. Preuzimamo na sebe svoju karmu, onako kako će se ona ispuniti, mi to preuzimamo na sebe jer to prvo vidimo u djelima bogova, Serafina, Kerubina, Prijestolja. U tom gledanju doživljavamo ono što će nas zadesiti u sljedećem životu, provedeno od strane bogova.
Iz ovoga možete vidjeti da se znanje o karmi može steći kroz znanost inicijacije, ako se prati ljudski život u drugoj polovici prijelaza od smrti do ovog rođenja, i bude sposoban dešifrirati što se događa kroz Prijestolja, Kerubine, i Serafine, u sferama Marsa, Jupitera i Saturna. A onaj tko je naučio duhom se osvrnuti na svoj život od četrdeset druge do četrdeset devete godine, također ima priliku proniknuti u misterije Marsa, u ono što se događa na Marsu, da tako kažem, vidjeti što se događa između Prijestolja, ali u cjelini između Prijestolja, Serafina, Kerubina, ono što se događa kada ljudsko biće prolazi ovu sferu. Samo na temelju zemaljskog života ne može se suditi o karmi osobe i o tome kako ona funkcionira. Za pomoć se treba obratiti nadosjetilnom svijetu. A ako želite proučavati karmu, morate pogledati onaj dio svijeta kroz koji čovjek prolazi između smrti i novog rođenja, u sferama Marsa, Jupitera i Saturna. Sada je slučaj da je za neke ljude ono što se događa u sferi Marsa odlučujuće za njihov sljedeći život na Zemlji.
Gledamo u sferu Marsa između smrti i novog rođenja, mi vidimo što se događa. To je prvenstveno ono što bih mogao nazvati 'svjetskom riječi'. Sve je riječ. Bića Marsa, to su samo bića riječi, ako smijem upotrijebiti taj izraz. Predstavite sebi: čovjek se sastoji od krvi i mesa, on govori, on time pokreće zrak. Dok zračni valovi udaraju u naše uši, mi čujemo, tonovi se utjelovljuju u zračnim valovima. Od takvih se valova formiraju bića Marsa, njihovo se cijelo biće sastoji od riječi. Slušajući duhom, čovjek doživljava ta bića. Ako se u kasnijem životu osvrnete nad periodom od četrdeset druge do četrdeset devete godine života, kada je ova sfera ona koja najjače djeluje na čovjeka koji je između smrti i novog rođenja, ako je njegova karma uglavnom tamo razrađena, tada je ono što će doživjeti na Zemlji vrlo blisko povezano s egzistencijom Marsa, on iz sfere Marsa, u zagrobnom životu, gleda relevantno vrijeme; on na Zemlji razvija život koji je vrlo usko povezan sa boravkom na Marsu. Uzmimo primjer, uzmimo čovjeka koji je živio u vrijeme kada su se Arapi, pod impulsom Muhameda, izlili iz Azije, iz sjeverne Afrike u Europu, i ugrozili španjolsko carstvo, i uspostavili maorsku i arapsku vlast. Uzmimo čovjeka koji je u razdoblju prije širenja arapske vlasti u Africi proučavao epistemologiju prema tadašnjem običaju. Bio je takav čovjek; upijao je unutar sjeverne Afrike – ne baš na isti način, ali slično kao što poznajete kod Svetog Augustina – sjevernoafričku znanost. Ne mislim na Svetog Augustina, već na drugu osobnost, koja je kasnije sjevernoafričku znanost primila nešto drugačije, obojeno maorsko- arapskom mišlju. Ta je osobnost potom došla u Španjolsku, tadašnju Španjolsku, gdje je doživio svojevrsnu transformaciju u svojim uvjerenjima, okrenu se više prema kršćanskom gledištu, i zamijenio arapsko gledište koje je ranije prihvaćao s kršćanskim gledištem koje je prihvatio. U tu osobnost tada je ušlo nešto kabalističke znanosti, još ne ono što se obično naziva kabalističkim, ali počeci kabalističkog razmišljanja ušli su u ovu osobnost. Tako je ova osobnost upila mnoge sumnje, unutarnje sumnje i unutarnju nesigurnost, i također umrla u toj nesigurnosti. Bila je to muška osobnost koja se relativno kratko nakon toga, kasnije u Srednje vijeku, prije sredine Srednjeg vijeka, ponovno rodila kao žena, gdje su sve sumnje koje je život nakupio u ovoj ličnosti, još dublje živjele u njezinoj prirodi. A ta se osobnost kasnije ponovno pojavila, ponovno se pojavila na način da je, dijelom ranije, dijelom u životu između smrti i novog rođenja, prešla iz života žene natrag u život muškarca, na način da je svoju sudbinu za svoj sljedeći život na Zemlji oblikovala prvenstveno kroz sferu Marsa, i kroz to se sa sljedećim životom povezalo sve što živi i tka na Zemlji kao oštra prosudba uma – sud uma, koji je često imao pojmovno-ratnički karakter. Ta osobnost, čije sam dvije inkarnacije ovdje opisao, zatim postaje Voltaire.
Vidite kako se život na Zemlji formira u životu između smrti i novog rođenja kroz vezu između čovjeka i onoga što živi iza zvijezda. Zemaljski život u njegovom povijesnom tijeku upoznajemo samo ako možemo pogledati vezu između ljudskog života i drugih zemaljskih života iste osobe.
Kako stvari koje su postojale kao uzroci i posljedice u ranijim epohama povijesnog razvoja dolaze u novu epohu? - Nose ih sami ljudi. Svi vi koji ovdje sjedite imate ono što doživljavate u sadašnjoj epohi civilizacije, prenijeto iz vaših iskustava u ranijim epohama. Ljudi sami stvaraju povijest. Ali ove povijesne slike razumijemo samo ako možemo percipirati a ne govoriti samo apstraktno, nego konkretno gledati ono što se događa ljudima između smrti i novog rođenja.
Za razumijevanje ljudskog života na Zemlji od posebne je važnosti ako se uzme u obzir karmički razvoj koji se događa kada čovjek sa sobom donese posebno stanje iz svojih ranijih zemaljskih života tako da glavne impulse svoje karme stvara u egzistenciji Saturna. Ljudi koji glavne impulse svoje karme stvaraju u egzistenciji Marsa postaju poput Voltaire-a. Sve su njihove misli snažno povezane sa životom na Zemlji, kritiziraju ga, bore se protiv njega i tako dalje, i razlažu ga tako da ga sažimaju – kod Voltaire-a je to genijalno – u rečenice. Stvari su drugačije kada karmu formiraju uglavnom impulsi Saturna. Ovi impulsi Saturna zapravo imaju vrlo poseban učinak na ljude. Čak i samo razmišljanje o misterijama Saturna, koje se istražuju kada se osvrnemo na svoj zemaljski život između pedeset šeste i šezdeset treće godine, samo gledanje u misterije Saturna ima nešto vrlo depresivno i potresno u mnogim aspektima; to je na neki način strano zemaljskom životu. A tko postupno kroz znanost inicijacije, između pedeset šeste i šezdeset treće godine, iskusi kako mu se otvaraju misterije Saturna, doživi to dramatično, sve više razorno, ali i nešto što postaje sve teže doživjeti jer napada život. Ali može se reći: prekrasne postavke čovjekova života može se otkriti u njegovom kontekstu ako se pogleda kako se karma formira u ovoj sferi. - Također i ovdje primjer; međutim, nešto moram reći kao pripremu.
Među vama, dragi moji prijatelji, moglo bi se postaviti pitanje, koje bi bilo sasvim opravdano, pitanje koje se temelji na tvrdnji, koju često iznosim u knjigama i na predavanjima, da je u davna vremena bilo velikih posvećenika koji su živjeli među ljudima. Možete pitati: gdje su oni sada, u kasnijem vremenu? - I vjerojatno, ako pogledate oko sebe u sadašnje vrijeme, nećete reći da mnogi imaju karakter iniciranih, a uostalom, tako je već duže vrijeme. Stoga se mora postaviti pitanje: gdje su posvećenici u svojim kasnijim inkarnacijama?
Onaj tko je u ranijoj inkarnaciji bio potpuno svjestan kao posvećenik, ne mora to ponovno postati u sljedećoj inkarnaciji. Inicijacija može ostati u podsvijesti. Čovjek mora koristiti tijelo koje mu epoha može dati. Današnja tijela nisu baš prikladna za znanost duha, stalna su prepreka jer izlaze iz epohe materijalizma, a još veća je naš odgoj iz djetinjstva. Ako netko raste u tim uvjetima i prethodno je bio posvećenik, ne može izvana živjeti ono što je ostalo od inicijacije u ovoj inkarnaciji. Čovjek uči pisati, ali današnje pisanje ne može izraziti ono što je nekad bila znanost za inicirane. Tako i u drugim životnim okolnostima. I tako se posvećenici ranijih epoha pojavljuju na drugačiji način u životu, ali ne kao inicirani. Neki životi u sadašnjosti i neposrednoj prošlosti upućuju na raniju inicijaciju. Vidite, želim vam dati primjer, primjer osobnosti koja je zapravo inicirana u prethodnom životu. Bila je to ličnost koja je inicirana u misterije Hibernije, misterije Irske, u vrijeme prvog kršćanskog stoljeća, kada su stari misteriji Irske već bili u opadanju, ali su još uvijek zadržali veliko znanje. Osobnost je bila inicirana na viši stupanj. Irski misteriji su bili posebne dubine, ne intelektualne, već opće ljudske dubine. Naprimjer, jedan od dojmova koji se stekao u kultu bio je: nakon što se dugo pripremao da shvati varljivost istine na Zemlji, u mogućnost sumnje, treba u slici doživjeti ono što samo kroz sliku može ostaviti veliki dojam. Učenik je doveden pred dva kipa. Jedan je bio potpuno elastičan, ali iznutra šupalj. Bio je ogromne veličine i imao je učinak da ostavlja snažan dojam. Učenik ga je morao dodirnuti. To bi mu pipanje izazvali zastrašujuću jezu, kip je odavao dojam da je živ – čovjek bi zabio prst u njega, trgnuo ga natrag i oblik se odmah vratio. Stječe se dojam živog koje je tu, koje se odmah obnavlja makar i samo malo uništeno. Na taj način treba tumačiti sve u čovjeku što je prirode Sunca.
Drugi kip je bio plastičniji. Opet bi ga se opipalo. Ostao bi dobiveni dojam. Tek kada bi vas sutradan vratili tamo, sve bi preko noći bilo obnovljeno. Takve izvedbe u kultu donijele bi preobrazbu unutarnjeg života. I tako su se u irskim misterijima dojmovi duboko utisnuli u osobnost, koja je u to vrijeme živjela kao muška osobnost. Shvatiti ćete, dragi moji prijatelji, da kada se danas daju primjeri inkarnacija, da je lako naići na muške inkarnacije, jer su u ranijim epohama gotovo isključivo muškarci igrali neku ulogu. Ženske inkarnacije su one između. Danas, kada žene počinju igrati glavnu ulogu u povijesnom razvoju, sprema se vrijeme kada ćemo intenzivnije govoriti i ženskim inkarnacijama.
Sada nalazimo osobu na koju su ceremonije kulta i inicijacije hibernijskih misterija ostavile ogroman dojam, duboko ju dirnule iznutra, i može se reći, da ju je ono što je doživjela ispunilo takvim unutarnjim dojmovima, da je zapravo cijelom dušom potpuno zaboravila Zemlju. Nakon što je iskusila i žensku egzistenciju, u kojoj je nešto od impulsa inicijacije bilo vidljivo samo u općem stanju duše, ponovno je došla na zemlju u devetnaestom stoljeću, kao važna ličnost devetnaestog stoljeća, ali takva osobnost koja je prošla posljedice njene karme u sferi Saturna, u toj sferi gdje se živi među bićima koja u osnovi nemaju sadašnjost. To je ono što je strahovito šokantno kada se vidovito gleda sfera Saturna, u smislu, kao što sam objasnio, da u sferi Saturna žive bića koja zapravo nemaju sadašnjost, već se samo osvrću na svoju prošlost. Ono što rade događa se nesvjesno, a radnja koju čine postaje svjesna tek kada se dogodi, kada je upisana u svjetsku karmu. Poznanstvo s tim bićima, koja svoju prošlost prate poput duhovnog traga komete, ima potresan učinak. Ova osobnost, koja je nekada bila inicirana i koja je narasla izvan zemaljskog postojanja, nosila je svoju dušu tim bićima, koja ne sudjeluju u sadašnjosti, i među njima razvila svoju karmu. Zaista sada kao da na veličanstven način, sve što je doživljeno kroz egzistenciju inicijata, osvjetljava cjelokupnu prošlost ljudskog života na Zemlji. Ono što je doživljeno kroz hibernijsku inicijaciju, živi kao oplodnja ove prošlosti. Kada se ova osobnost pojavila na Zemlji, kao kontrast, postojali su budući impulsi kroz koje se duša sada zapravo morala razvijati na Zemlji. Kada se ova duša spusti na Zemlju – iz sfere Saturna, potpuno usredotočena na prošlost na način da je prošlost osvijetljena svijetlom inicijata – spuštajući se na Zemlji ova duša čini kontrast: čvrsto stojeći na Zemlji, ali gledajući u budućnost, živeći važne, sveobuhvatne ideje, impulse i osjećaje! Ovaj hibernijski inicijat postaje Victor Hugo. - Čovjeka doista vidimo tek kada ga gledamo u vezi se njegovim razvojem, također između smrti i novog rođenja. Vidimo ga s njegovim moralnim, religioznim, etičkim kvalitetama, kada ga tako gledamo. Osobnost ne postaje siromašnija kada je osvijetlimo duhovnim svjetlom, nego bogatija.
Kako shvaćati ljudski život, kako razumjeti interakciju svijeta i ljudskih bića, kroz ovakve primjere, koje je znanost duha, doista sa svom točnošću izvukla iz evolucije čovječanstva? Kako se treći primjer može upotrijebiti za razumijevanje nekih stvari koje bi inače mogle biti zbunjujuće i za nekoga tko na stvar gleda nepristrano? Kako kroz karmičku vezu u ovim slučajevima, razumjeti nešto što se čini prilično čudnim, što se inače čini neshvatljivim?
Gledamo tamo nekakve misterije, ali potpuno zapuštene misterije. Misterije, koje su nekada imale veliku ulogu u Americi, ali su postale toliko dekadentne da su ideje koje su se formirale u kultu, i izvedbe samog kulta, mogao bih reći, dječje, u usporedbi s veličinom koja je postojala prije. Čak i u praznovjernim magijskim, aspektima ovih misterija prije otkrića Amerike, ne tako davno, još je vidljivo nešto od moći, sugestivne moći ovih starih misterija. To je živjela osobnost o kojoj želim govoriti, koja je unutar tih misterija ne samo dobila ideje nego i dojmove o takvim bićima, koja su tamo opisana kao Taotel, Quitzalkaotel, Tetzquatlipoka, bića koja svakako ostavljaju snažan, ali želim reći, i nečist dojam na ljude. Često je posebnost dekadentnih misterija da ostavljaju nečist dojam u etičkom pogledu. Vidim ovu osobnost kasnije ponovno rođenu kao čovjek, u podsvijesti duboko prožet sugestivnom snagom koja može proizaći iz takvih misterija. Vidimo tu osobnost ponovno rođenu kao Eliphas Levi, a u njemu apstraktni, racionalistički koncepti jednostavno oživljavaju ono što je zapravo palo misterijsko biće. Svijetlo se odmah baca na inače zagonetnu pojavu, koja u svojim spisima ima nešto od veličanstvenosti, ali i nešto od onoga što ljudsku dušu čini prilično nesuvislom, čak je u određenom pogledu čini glupom i dosadnom.
Gdje god pogledamo, život nas prosvjetljuje kroz veze na koje antropozofija mora ukazati na konkretan, a ne apstraktan način. Ali možete li sada zamisliti, dragi moji prijatelji, da primate istinske opise onoga što leži s onu stranu života na Zemlji, a da iz ovih opisa ne primite i unutarnji pokret duše, unutarnje zagrijavanje i prosvjetljenje duše? Ne izgleda li ljudski život drugačije nakon rođenja i smrti, da, zar se ne osjećate drugačije ako zaista dopustite da ovi opisi nadosjetilnog života djeluju na vašu dušu svom svojom unutarnjom snagom? - Čovjek gleda i zna: došli smo iz svijeta koji se može opisati; nosimo u fizički svijet ono što je živjelo među bogovima. - Shvatiti to samo teoretski nije bitno. Ali osjećati se ovako kao ljudsko biće: da smo sišli iz sfere koja se može opisati na ovaj način, znači da se mi kao ljudska bića u svom fizičkom tijelu na Zemlji osjećamo odgovornim što smo postali dostojni onoga što je sišlo s nama. Ako spoznaja postane unutarnji poticaj volje da postanemo dostojni života naše duše prije silaska kroz rođenje, onda ono što se uči u antropozofiji odmah postaje moralno. Jačanje moralnih impulsa bitan je aspekt antropozofije. Vjerujem da je to također moglo proizaći iz načina na koji su opisana ova tri predavanja.
Pogledajmo drugi aspekt, aspekt smrti, koji zatvara fizički zemaljski život. On ništa ne postavlja na mjesto čovjeka koji je živio. Ali ako opišemo ono što možemo iz nadosjetilnog svijeta, tada se iza toga ničega uzdiže duhovni svijet bogova, i čovjek postiže svijest: iza tog ništavila, imati ću snage započeti rad na novom fizičkom tijelu. To daje snažan religiozni impuls, i to daje stvaran religiozni impuls. Tako, dragi moji prijatelji, iz antropozofije nastaje slika života svijeta, ljudskog života. Na taj način moralni i religijski ideali dobivaju snagu od antropozofije. U tri kratka predavanja koja sam mogao održati, želio sam vam govoriti o ovom sadržaju antropozofije.
Želio bih završiti ova predavanja skrećući pozornost na ono što također mora biti među nama kao živa antropozofija, kao ono što je bitno, da kad se raziđemo prostorno, da ostajemo zajedno duhom. Naše će misli pronaći jedna drugu, i zapravo se ne razdvajamo. Budući da razumijevanje stječemo kroz antropozofiju, kroz kontemplaciju nadosjetilnog, znamo da one osobnosti koje je antropozofija spojila uvijek mogu biti zajedno u duhu i duši. Zato završimo ova predavanja u ogranku govoreći si: bili smo, vi i ja, neko smo vrijeme prostorno zajedno; želimo ostati zajedno u duhu! S tim mogu zaključiti ova razmatranja.