.- 8. Osmo predavanje, Breslau, 7. lipnja 1924
Sfera Mjeseca i prvobitni učitelji čovječanstva. Prvo sjeme karme.
Antropozofska mudrost najdublje intervenira u ljudski život ukazujući na sveobuhvatne kozmičke misterije, na misterije svijeta, koji su pak mikro-kozmički sjedinjeni u čovjeku. Ali u svemu što nam je na ovaj način razjašnjeno iz kozmosa, postoji nešto što svijetli ne samo svakodnevno, nego i u svaki sat ljudskog života, zbog činjenice da je ovaj ljudski život povezan s njegovom sudbinom, njegovom karmom, svijetli ono što je neposredno blizu ljudskog srca. I tako, polazeći od raznih gledišta, želio bih vam ovih dana govoriti posebno o antropozofskom opravdanju tih ideja, duhovnih slika koje nam mogu približiti ljudsku karmu.
Znamo da u ljudskom životu, kako se odvija između rođenja i smrti, postoje, da tako kažem, dva trenutka koja se bitno razlikuju od svih drugih trenutaka u ovozemaljskom ljudskom životu. To je trenutak – naravno, nije trenutak u doslovnom smislu, ali ćete razumjeti – u kojem čovjek silazi u zemaljski život kao duhovno i duševno biće, prihvaća fizičko tijelo kao oruđe za svoj rad na Zemlji, ne samo da se oblači ovim fizičkim tijelom, nego se preobražava u ovo fizičko tijelo, da tako kažemo, da bi mogao biti aktivan na Zemlji: početak zemaljskog života, rođenje i začeće. Drugi trenutak je kada čovjek napušta zemaljski život vraćajući se kroz vrata smrti u duhovni svijet.
Ako najprije uzmemo u obzir posljednji trenutak, vidimo kako se fizički ljudski oblik do određene mjere očuvao u prvim danima nakon smrti. Ali pitamo se: kako se ono što ostaje kao fizički oblik čovjeka odnosi prema prirodi, prema onome što nas okružuje u zemaljskom životu u raznim carstvima prirode? Jesu li ta carstva prirode, je li sva vanjska priroda, toliko povezana s ostatkom ljudskog bića da može održati strukturu tog ostatka netaknutu? Ne, priroda to ne može. Ono što je izgrađeno kao ljudska fizička formacija od ulaska u fizički zemaljski život priroda je jedino sposobna uništiti, a sa smrću počinje raspadanje oblika koji čovjek smatra svojim zemaljskim oblikom. Svatko tko dopusti da ova sasvim očita istina djeluje dovoljno duboko na njegovu dušu, shvaća jednostavno kako protudokaz protiv svega materijalnog leži već u fizičkom ljudskom obliku. Jer da je materijalno ispravno, moralo bi se reći da priroda izgrađuje ljudski oblik. To se ne može reći, jer priroda može samo uništiti ljudski oblik, ne i izgraditi ga. I iz ove misli može proizaći snažan dojam. Ona emanira, samo što vrlo često nije dovedena u pravi misaoni oblik. Živi u nesvjesnom čovjekove duše, živi u svemu što osjećamo u vezi zagonetke smrti. Ali živi energično. A antropozofija ne želi ništa drugo nego riješiti takve zagonetke, koje se javljaju u ljudskom umu bez predrasuda, do onog stupnja, koji je pak neophodan za ispravno vođenje života. I zato prvo mora nepristranom ljudskom duhu ukazati na ono što je trenutak smrti.
S druge strane, može se ukazati na trenutak rođenja. Ali dobiti predodžbu o ovom trenutku rođenja koja odgovara ideji smrti, može se samo ako se malo uputimo u nepristrano promatranje. Ova introspekcija mora duboko biti povezana s prirodom ljudskog mišljenja. Ljudsko mišljenje može se protezati na sve što se događa u fizičkom, osjetilnom svijetu na Zemlji. Mislimo o tome što se događa u svijetu. Ne bismo mogli biti ljudi da nemamo te misli; kroz formiranje tih misli se razlikujemo od svih drugih bića koja nas okružuju u zemaljskom području. Ali ako svoje misli promatramo nepristrano, onda se doista čini da su vrlo udaljene od svega što nas okružuje kao stvarnost. Zamislite samo na pravi način koliko iznutra apstraktni i hladni postajemo kada se prepustimo misli, u usporedbi s onim kakvi jesmo kada svoju dušu predamo životu. Um bez predrasuda uopće ne bi trebao sumnjati da misli kao takve isprva imaju nešto hladno, apstraktno, trijezno i suho. Ali to bi trebao biti dio prvog antropozofskog meditativnog iskustva, da se na pravi način sagleda svoj misaoni život. Tada će u tom misaonom životu sinuti nešto što bi se moglo učiniti vrlo slično onome što vidimo kada gledamo leš. Što je karakteristično za prizor leša? Imamo ga pred nama, ovaj leš. Kažemo si: u ovoj strukturi živjela je ljudska duša, ljudski duh; ova ljudska duša, ovaj duh, nestali su. Taj leš tu leži kao ljuska duše i duha, ali nam istovremeno pruža dokaz da sve što je vanjski svijet nikada ne bi moglo proizvesti ovu strukturu, da ta struktura proizlazi iz same najdublje duhovno-duševne ljudske prirode, da je ostatak nečega čega više nema. Sam oblik nam pokazuje: leš nije istina, on je samo ostatak istine, ima značenje samo ako u njemu žive duša i duh. U obliku koji je preostao izgubio je mnogo, ali takav kakav jest pokazuje da su u njemu živjeli duša i duh.
Potom možemo svoj duhovni pogled usmjeriti na život mišljenja. I on će nam – doduše, s nešto drugačijeg gledišta – izgledati kao da je riječ o nečemu sličnom lešu. Ljudsko mišljenje, ako ga nepristrano promatramo u sebi samima, zapravo ne može opstajati samo po sebi, kao ni ljudska forma u lešu. Ona nema nikakvog smisla, a ljudska misao, kako shvaća vanjsku prirodu, uopće nema nikakvog smisla, baš kao ni leš. Jer vanjska priroda je dakako, uvijek nešto što misli zacijelo mogu dohvatiti, ali ona nikada ne može proizvesti misao. Inače ne bi mogla postojati logika koja vidi što je intelektualno ispravno i pogrešno, neovisno o svim prirodnim zakonima. Ako shvatimo misao ovdje, u ovozemaljskom svijetu i prozremo je kako treba, ona nam se mora pojaviti kao leš, kao leš duše, kao što se ono što ostaje od čovjeka pojavljuje kao fizički leš, kada on prođe kroz vrata smrti. Ljudsku formu razumijemo samo kada je promatramo kao ostatak onoga što je živo ljudsko biće ostavilo za sobom u smrti. Zamislite da postoji samo jedna osoba na Zemlji i da je umrla, a Marsovac siđe i pogleda ovaj leš: uopće ga ne bi razumio. Mogao bi proučavati sve forme u mineralima, biljkama, životinjama, a ipak ne bi razumio kako je ova forma koja leži mrtva uopće mogla nastati. Jer proturječi samoj sebi, i proturječi cijelom izvan-ljudskom, zemaljskom svijetu. U sebi otkriva da ju je nešto napustilo, jer ne bi mogla biti to što jest da je uvijek bila prepuštena samoj sebi.
Isto je i s našim mislima. One ne bi mogle biti onakve kakve jesu da su tu samo kroz vanjsku prirodu. One su leš duše, u usporedbi s fizičkim lešom. Ako postoji leš, nešto je sigurno umrlo. Što je umrlo? Umrla je vrsta mišljenja koju smo imali prije nego što smo sišli u zemaljski svijet. Bilo je živo ono što je mrtvo u apstraktnoj misli. Mišljenje duše, koja još nije imala tijelo, povezano je s mišljenjem kakvo sada imamo, kao što je dušom i duhom ljudsko biće povezano s lešom. A mi ljudi u fizičkom tijelu smo grob u kojem je pokopan život duše pred-zemaljskog postojanja. Misao je u duši bila živa. Duša je umrla za duhovni svijet. Mi u sebi ne nosimo živu misao, u sebi nosimo misaoni leš.
To je ono što se događa kada odemo na drugu stranu zemaljskog života, koja je suprotna strana smrti. Kažemo sebi: na određeni način duhovno u čovjeku umire rođenjem; fizičko u čovjeku umire smrću. - Tada o tim činjenicama govorimo točnije nego što se obično govori u naše vrijeme.
Ako ulaz u antropozofiju prvo potražimo vodeći dušu prema smrti na duševan način i shvatimo kako je mišljenje leš u usporedbi s pred- zemaljskim mišljenjem, tada se naš pogled na čovjeka širi izvan života na Zemlji, i onda se pripremamo da upijemo antropozofsko učenje, antropozofsku mudrost. Samo zato jer se na pravi način ne gleda ono što postoji u zemaljskom životu, makar i kao leš – iako je zemaljski život mjesto baš za to – zato je tako teško pronaći prirodni put do antropozofije. Danas se mišljenje precjenjuje, ali se ne zna što to jest; čovjek ga poznaje samo kada je nalik na leš duše.
Pa, ako netko vodi svoje misli na način na koji sam ih pokušao usmjeriti pred vama, onda se snažno ukazuje na dvije strane vječnog života ljudske duše. Uglavnom, u modernim jezicima, imamo samo jednu riječ za pola vječnosti, koja počinje sada i nema kraja. Koristimo samo riječ 'besmrtnost' jer ljude našeg vremena prvenstveno zanima što se događa nakon smrti. Čovjek je sada ovdje, a spoznaja što se događa nakon smrti povezana je sa svim njegovim interesima. Ali bilo je trenutaka u ljudskoj evoluciji kada je ljude zanimalo nešto drugo. Danas više egoističan čovjek sam sebi kaže: zanima me ono što slijedi nakon smrti, jer želim znati živim li nakon smrti; što je bilo prije rođenja ili prije začeća me ne zanima. - Jer on je tu, pa ne razmišlja o pred-zemaljskom životu toliko koliko o zagrobnom životu. Ali ove dvije strane pripadaju vječnosti ljudske duše: besmrtnost i nerođenost. Stariji, izvorni jezik misterija ljudi koji su još vidjeli nadosjetilni svijet, u skladu s godinama, također je imao odgovarajuću riječ za nerođenost. Mi se moramo dobro pomučiti usmjeravajući misli u takvim smjerovima. Međutim, na taj način dolazimo i do zakona koji postoji u čovjeku a koji je sasvim drugačiji od zakona prirode: do zakona ljudske sudbine.
Prije svega, ta ljudska sudbina dolazi pred naše duše, tako da nas pogodi kao slučajno, kao da se slučajno proživi. Ostvarujemo ovo ili ono iz ovog ili onog poriva i suočavanja sa svakodnevnim životom, i moramo si priznati: u bezbroj slučajeva događa se da oni dobri imaju teška, bolna, tragična životna iskustva, dok oni bez dobrih namjera imaju dobra životna iskustva, a ne loša. Kao što je poznato, mi ne vidimo vezu između onoga što iz nas izvire duhovno i onoga što nas zadesi u smislu sudbine, s običnom sviješću u običnom životu. Vidimo kako ono dobro može biti pogođeno najgorom sudbinom, zlo ne mora biti pogođeno ničim, osim često, relativno dobrom sudbinom. U prirodnim događajima vidimo nužnost da posljedice slijede uzroke; ali u onome u čemu se vrti naš moralni život, ne možemo vidjeti ono duhovno. Pa ipak, ako opet nepristrano gledamo na život, također vidimo kako se sudbina odigrala na način da si moramo reći: sudbina se odigrava tako da smo je sami tražili.
Samo budite potpuno nepristrani prema sebi. U bilo kojem trenutku u životu koji ste dosegli u ovoj inkarnaciji, pogledajte dotadašnji život. Recimo da je netko napunio pedesetu i da se nepristrano osvrće na svoje djetinjstvo; tada možete vidjeti kako ste kroz unutarnji poriv pristupili svemu što vas pogađa. Neugodno je gledati, ali pratite stvari natrag i vidite kako se o onome što je ključno u životu mora reći: čovjek se prema tim događajima života u vremenu kretao kao što se kreće prema nekoj točci u prostoru. - Sudbina već teče iz nas samih. Stoga je sasvim razumljivo kada takvi ljudi koji su sada postali malo stariji, poput Goetheova prijatelja Knebela, govore sami sebi: ako se pogleda ovaj ljudski život, čini se da je doista isplaniran. Naravno, taj plan nije uvijek takav da kad se osvrnete na njega, da uvijek kažete: osvrćući se unatrag, opet bih to učinio na taj način. - Ali svejedno, ako pogledate detalje onoga što ste učinili, uvijek vidite: iz unutarnjeg poriva se onom ranijem dodalo sljedeće, i dogodilo se da je u naš život upao ovaj ili onaj događaj. - Na taj se način vidi da je u našem moralnom duševnom životu izražen potpuno drugačiji zakon nego u životu prirode. Kroz sve to se onda može usvojiti raspoloženje kakvim se mora pristupiti duhovnom istraživanju, koje iz percepcije duhovnog svijeta sada zna kako opisati oblikovanje sudbine, kao što prirodoslovac opisuje zakone prirode iz prirodnih procesa. I upravo je to shvaćanje duhovnih zakonitosti u kozmosu zadatak antropozofije u sadašnjem dobu.
Prije svega par riječi o ovome. Sjetit ćete se da sam u svojoj 'Tajnoj znanosti' naprimjer, naveo i također objasnio u drugim kontekstima, kako je ono što sija s neba kao Mjesec jednom bilo povezano sa Zemljom, kako se lunarno fizičko tijelo odvojilo od Zemlje kao cjeline u jednom trenutku. Mjesec će se ponovno ujediniti sa Zemljom u nekom budućem vremenu. Ne samo da se fizički Mjesec odvojio od Zemlje, već su se i određeni stanovnici koji su bili na Zemlji kada je fizički Mjesec još bio povezan sa Zemljom, također odvojili od Zemlje. Ako promislimo o duhovnim dobrima unutar ljudskog razvoja, onda ćemo gledajući to na ovaj način sve više shvaćati da, iako je današnje stanovništvo nevjerojatno pametno – danas su gotovo svi nevjerojatno pametni – da nije mudro. Blaga mudrosti – ako ne u intelektualnom obliku, nego više u pjesničko-slikovitom obliku – postojala su na početku ljudske evolucije, raspršena među čovječanstvom naše Zemlje od strane velikih učitelja, od izvornih učitelja koji su bili među ljudima. Ovi iskonski učitelji čovječanstva nisu živjeli u fizičkom ljudskom tijelu, utjelovili su se samo u eterskom tijelu, a odnos s njima bio je nešto drugačiji od onog između fizičkih ljudskih bića. Ovi učitelji lutali su Zemljom u eterskom tijelu. Osoba kojoj su postali vodiči osjetila je njihovu blizinu u svojoj duši. Osjećala je kako joj u dušu ulazi nešto što je bilo poput nadahnuća, kao unutarnje prosvjetljenje istinama, također i vizijama. Poučavali su na duhovni način. Ali u to vrijeme evolucije Zemlje, pravljena je razlika između ljudi koji se mogu vidjeti i ljudi koji se ne mogu vidjeti. Čovjek se nije pretvarao da vidi ljude koje ne vidi, jer je imao dar primanja učenja od njih čak i kada ih nije mogao vidjeti. Čovjek je čuo ta učenja koja dolaze iz duše i rekao sam sebi: kada dođu ova učenja, tada mi se obratio veliki iskonski učitelj čovječanstva. - Nije se imao vanjski pogled na te izvorne učitelje; čovjek ih je susreo u duhovnoj viziji. S njima se niste fizički rukovali, ali ste se sreli i osjetili nešto poput duhovnog rukovanja.
Ovi iskonski učitelji dali su čovječanstvu izvornu veliku mudrost, koja je sačuvana samo u naknadnim odjecima, čak i u takvim kreacijama kao što su Vede i filozofija Vedante. Čak su i velika učenja Orijenta samo odjeci. Nekada je iskonska mudrost bila raširena među čovječanstvom na Zemlji, koja je potom nestala da bi ljudi svojom slobodnom voljom mogli doći natrag do duha. Sloboda ljudskog bića ne bi bila moguća da su izvorni učitelji ostali. Oni su stoga slijedili Mjesec, relativno kratko vrijeme nakon što se Mjesec odvojio od Zemlje i utemeljili svoje prebivalište u koloniji Mjeseca. Oni su postali glavni stanovnici ove mjesečeve kolonije od vremena kada su se odvojili od Zemlje i ostavili ljude da se brinu sami za sebe. Ali čak i ako od tog vremena više ne susrećemo ove velike izvorne učitelje ovdje na Zemlji, još uvijek ih susrećemo kao ljudi koji idu od zemaljskog života do zemaljskog života u životu nakon smrti, vrlo brzo nakon što smo prošli kroz vrata smrti. Također je opisano da ljudsko biće, kada prođe kroz vrata smrti, doživljava kako se, nakon što je napustilo fizičko tijelo, etersko tijelo sve više širi, postaje sve veće i veće, ali i rjeđe, i na kraju nestaje u kozmosu. Međutim, tada svoje postojanje ne osjećamo na Zemlji, već u neposrednoj blizini Zemlje ovih nekoliko dana nakon smrti, nakon što smo odbacili etersko tijelo. Nekoliko dana nakon smrti ne osjećamo se kao da živimo na tijelu Zemlje, već kao da je ovo zemaljsko tijelo prošireno do mjesta gdje Mjesec kruži oko Zemlje. Osjećamo se na uvećanoj Zemlji, a Mjesec ne osjećamo kao još jedno tijelo, nego cijelu sferu osjećamo kao jedno, a putanju Mjeseca samo kao kraj sfere; Zemlja se jednostavno povećala do sfere Mjeseca i postala duhovna. Mi smo u sferi Mjeseca i ostajemo u ovoj sferi Mjeseca dugo vremena nakon smrti. Ali tada se prvo susrećemo s onim duhovnim bićima koja su bila veliki izvorni učitelji, na početnoj točci čovjekove zemaljske egzistencije. Prva bića koja susrećemo u kozmosu nakon naše smrti, da tako kažemo, ti su prvi iskonski učitelji ljudskih bića; u čije područje opet dolazimo. I to je sada čudno iskustvo koje imamo.
Lako bi moglo izgledati da nakon smrti, koje traje neko vrijeme – još ću imati za reći o ovome trajanju – ima nešto sjenovito, u usporedbi s životom na Zemlji. Život na Zemlji nam se čini tako robustan, možemo se uhvatiti u koštac sa stvarima bilo gdje, one su guste, čovjek je gust, kompaktan. Označavamo nešto stvarnim kada to možemo pravilno uhvatiti. Kada smo prošli kroz vrata smrti, ovaj robusni život zapravo nam se čini kao san. Jer kad na opisani način uđemo u oblast Mjeseca, ulazimo u egzistenciju koja nam se sada čini mnogo stvarnijom, puno više zasićena stvarnošću, i to iz razloga što nas ti iskonski učitelji čovječanstva, koji svoju egzistenciju nastavljaju u oblasti Mjeseca, prožimaju svojim vlastitim bićem i čine da se za nas sve čini mnogo više stvarnim, nego ono kako ovdje kao zemaljski ljudi doživljavamo stvari svijeta. A što mi to doživljavamo?
Pa, vidite, mi zapravo život na Zemlji doživljavamo samo u fragmentima. Ako gledamo unatrag običnom sviješću, onda nam život izgleda kao jedinstveni tijek. Ali kako smo živjeli? Živjeli smo zasjenjeno, jedan dan, pa jednu noć. Ali obična svijest ovo ne pamti. Onda dođe još jedan dan, pa još jedna noć, i prođe, a mi samo spojimo dane u sjećanje. U pravoj reminiscenciji uvijek moramo prekinuti dan onim što smo doživjeli tijekom noći, uvijek prekinuti dan noću. Obična svijest to ne čini, uz izvjesno opravdanje, jer je u snu nadvladana. Kada smo među tim mjesečevim bićima, koja su nekoć bila izvorni učitelji čovječanstva, tada doživljavamo ono što smo prošli tijekom noći ovdje na Zemlji. To također pokazuje koliko traje ovaj oblik egzistencije u oblasti Mjeseca. Osim ako netko nije pospanko, on spava oko trećine svog života na Zemlji. Ali život u oblasti Mjeseca traje jednako dugo: oko trećine života na Zemlji. Kad netko napuni dvadeset, treba oko sedam, kad netko napuni šezdeset, treba dvadeset godina i tako dalje. Živimo među tim bićima, svojom egzistencijom prodiru u nas.
Ali da bismo razumjeli što je netko tamo, moramo prodrijeti u ono što postaje kada napusti fizičko tijelo. Inicirani i umrli znaju što reći o tome, jer umrli napuštaju fizičko tijelo u području prostora. U trenutku kada netko napusti fizičko tijelo, postaje apsorbiran u ono što je izvan fizičkog tijela. Kad stojim ovdje i napustim svoje tijelo, prvo u čemu sam je stol, a onda sve što me okružuje. Uvijek sam unutar onoga što ispunjava svijet, i sve dalje unutra, samo ne unutar svoje kože. Ono što je prije bio moj fizički unutarnji svijet postat će moj vanjski svijet, a sve što je prije bilo vanjski svijet postat će moj unutarnji svijet. Tako i moj moralni život postaje vanjski svijet. Zamislimo da sam ja, kao zločest, ošamario nekoga, a sada nakon smrti živim u svojoj četrdesetoj godini: tada sam ga povrijedio. To je na njega ostavilo užasan moralni dojam. Možda sam se u životu tome smijao. Sada ne doživljavam ono što sam ja tada doživio, nego ono što je drugi doživio u smislu fizičke boli, moralne patnje. Sav sam u njemu. Dapače, to je bilo svake večeri, samo to ostane u podsvijesti, ovdje se to ne doživi, to je samo slika. Sada smo prožeti suštinom velikih izvornih učitelja koji žive na Mjesecu. Tamo to prolazimo na intenzivniji način nego ovdje na Zemlji. Ono što je ovdje na Zemlji kao san, postaje veća stvarnost; prolazimo kroz nju. Ovu intenzivnu stvarnost doživljavaju i oni koji iz vidovite svijesti nastavljaju živjeti s umrlom osobom nakon njene smrti, koji s njima mogu živjeti na nadosjetilni način jer se mogu vinuti do inspiracije. Tada iskusite kako ljudi prolaze kroz intenzivniju stvarnost nakon smrti nego prije smrti. Doživljavanje onoga što osoba prolazi nakon smrti ima mnogo jači učinak kada to stvarno doživite nego što to mogu imati bilo kakvi zemaljski utjecaji. Primjer za to.
Sigurno će neki znati moje 'Misterije' i u mojim misterijama lik Stradera. Lik Stradera ocrtan je iz života. Takva je osobnost, približno dano, postojala, a mene je iznimno zanimala. Izvana sam pratio život ove ličnosti, koja je data u liku Stradera – naravno, pjesnički izmijenjeno. Znate da sam napisao četiri misterijske drame. U četvrtoj, Strader umire. Ovu četvrtu misterijsku dramu, napisanu 1913, doživio sam na takav način da nisam mogao ne dopustiti Straderu da umre. Zašto? Pa dokle god je Straderov uzor živio ovdje u fizičkom svijetu, moj je pogled također bio usmjeren prema Straderovu uzoru. Ali u međuvremenu je taj model umro. To me toliko zanimalo da sam nastavio dalje. Dojmovi o životu nakon smrti bili su toliko jaki da su potpuno izbrisali moje zanimanje za to kako je bilo za vrijeme života na Zemlji. Nije da suosjećanje nije ostalo, ali ta simpatija nije bila dovoljna u usporedbi sa snažnim dojmovima onoga što je doživio nakon svoje fizičke smrti na Zemlji, ako ste to pratili. Morao sam pustiti Stradera da umre jer mi je njegov uzor pokazao kako se nakon smrti život nastavlja, a to je bilo snažnije od prethodnog života.
Vidite, to je imalo i praktične posljedice. Par prijatelja je pogodilo tko je Straderov uzor, te su s određenom plemenitom predanošću nastojali istražiti nasljeđe Straderovog uzora. Donijeli su mi to s neizmjernom radošću. Morao sam postati malo zločest, da tako kažem, jer me to uopće nije zanimalo, jer u trenutku kada su se pojavili utisci života nakon smrti, nasuprot ovih ostataka zemaljskog, oni su izbrisali sve što su mi prijatelji donijeli od zemaljskog života. I upravo sada ovi dojmovi, koji su uzrokovani činjenicom da supstanca mjesečevih bića ulazi u ljudsko biće, ti dojmovi zaglušuju sve što se može doživjeti u zemaljskom životu, čine egzistenciju stvarnijom. Djelo kompenzacije doživljava se snažnije. Ono što za drugu osobu znači da joj je netko napravio ovo ili ono, osjeća se snažnije od onoga što je ona sama učinila.
Iz ovog iskustva nakon smrti, kroz koje prolazimo u sferi velikih iskonskih učitelja, formira se prva klica karme. Tada shvaćamo namjeru: ono što smo učinili moramo sami nadoknaditi. Prva stvar koja se događa je da namjere imaju utjecaja na život. Ovdje u ovozemaljskom svijetu dobro ne treba uvijek slijediti dobro, a zlo, zlo. U trenutku kada uđemo u izvanzemaljski svijet, nešto što odlučimo učiniti unutar mnogo stvarnijeg svijeta od zemaljskog mora biti nešto što živi u nama kao impuls: morate nadoknaditi onim što se čini suprotno od onoga što se učinili – u ovom trenutku, sve što shvatimo kao namjeru mora postati pravi razlog za kompenzaciju kasnije u životu.
Želio bih vam opisati kako se postupno oblikuje karma, koja za čovjeka, kada se ponovno pojavi nakon što je prošao razdoblje između smrti i ponovnog rođenja, stvara novi život. Prvo vrijeme, kroz koje prolazimo nakon smrti, doživljavamo na način da shvatimo namjeru da svoju karmu oblikujemo živeći zajedno s mjesečevim bićima. Stoga bih vam želio konkretno opisati faze u kojima čovjek uravnotežuje svoju karmu između smrti i novog rođenja.