.- 11. Jedanaesto predavanje Torquay, 14 kolovoza 1924
Karlo Veliki, Harun al Raschid. Harunov dvor kao udomitelj moćne duhovne i kozmičke kulture. Mudri savjetnik Harun al Raschida. Duhovni susret između Haruna i njegovog savjetnika s Aristotelom i Aleksandrom u nadosjetilnom svijetu u vrijeme osmog ekumenskog koncila 869. Aristotel i Aleksandar preuzimaju mihaelički impuls za dubljim kršćanstvom s obzirom na novo doba Mihaela. Harun al Raschid i njegov savjetnik rade kroz muhamedanstvo.
Postavio sam pitanje: kako kasniji život objasniti ranijim životom za neke povijesne, a također i ne-povijesne ličnosti, koje međutim, mogu pobuditi naš interes svojom aktivnošću? A sada, kako bih postavio temelje za daljnja razmatranja, želio bih istaknuti određene veze koje su postojale u uzastopnim zemaljskim životima različitih osobnosti. Danas ću vam prije svega predstaviti rezultat određenog duhovnog istraživanja, kako bih izgradio neku vrstu temelja za znanje. koje je danas prvi put dano u narativu, o tome kako se mogu uzeti u obzir uzastopni zemaljski životi neke osobnosti.
Uzmimo tako karakteristične ličnosti kao što su one čija sam imena spomenuo prošli put. Takve ličnosti skreću pozornost prije svega na to, koliko su različiti duhovni impulsi koji danas prodiru u našu današnju civilizaciju. Tijekom gotovo dva tisućljeća – kao što sam rekao u prethodnoj raspravi – kršćanstvo je prešlo preko zapada i velikog dijela njegovih kolonijalnih privjesaka, kršćanstvo koje se, više nego što se vjeruje, pretočilo u sve civilizacije. I doista je slučaj da će se mnogo toga u čemu se ne vide odmah kršćanski impulsi, ako se to pomno prouči, još uvijek biti prožeto kršćanskim impulsima. Ali ne može se poreći – to sam već naznačio – da u našu civilizaciju prodire nešto što ne odaje neposrednu vezu s kršćanstvom.
U našu civilizaciju ulaze određeni pogledi, a također određene životne prakse koje ne pokazuju izravnu vezu s kršćanstvom. I tada osoba koja iz dubljih unutarnjih razloga želi razumjeti tijek događaja u našem duhovnom životu i želi koristiti duhovno istraživanje da bi to razumjela, vidi sebe gurnuto prema pojavi kojoj se pridaje premalo pažnje kada se govori o razvoju zapadne civilizacije. Osjeća se ponukanim promotriti tu povijesnu pojavu koja se odvijala paralelno s pojavom i djelovanjem Karla Velikog na Zapadu. Osjeća se ponukanim pogledati taj dvor na Istoku, kojim je vladao Harun al Raschid, suvremenik Karla Velikog, dvor s onim što bi se moglo nazvati pravim istočnjačkim sjajem. Sve što je Karlo Veliki postigao na Zapadu, čini se slabašnim i dosadnim, u usporedbi s ogromnim sjajem i veličanstvenošću onoga što je u isto vrijeme izlazilo s dvora Harun al Raschida.
Treba samo uzeti u obzir duhovni život koji je tekao na ovom dvoru na Bliskom istoku. Moramo se prisjetiti kako su u antičko doba ekspedicije Aleksandra donijele grčku kulturu u Aziju u obliku o kojem se danas malo zna. Sve što je živjelo na temelju grčke kulture, u Aziju je na briljantan način donio Aleksandar Veliki. I u mnogim je učenim mjestima na Istoku, preko institucija koje je Aleksandar Veliki prenio u Aziju, bio uobičajen pogled na život i svijet, onaj koji je vjerno sačuvao mnogo starog i odbacio mnogo onoga što je na Zapadu preplavilo staro.
Iznad svega, Aleksandar Veliki je u Aziju donio racionalan, razuman, znanstveni misticizam, tako da su oni koji su se više zalagali za filozofske poglede koji su tako došli u Aziju, vidjeli kozmičku inteligenciju raširenu po cijelom svijetu. Sve je na svijetu prožeto kozmičkom inteligencijom. U tamošnjoj Aziji čovjek nije rekao: ja nešto mislim, ja sam inteligentno biće – nego bi rekao u sebi: sve što se misli, misle bogovi, misli se prije svega na jednog boga, koji je već u aristotelizmu igrao ulogu. Ono što je pojedinačna ljudska inteligencija, kap je univerzalne inteligencije koja se otkriva u prirodi pojedinca, tako da se pojedinac osjećao, htio bih reći, glavom i srcem, kao da je zaglavio u univerzalnoj inteligenciji. Takvo je bilo raspoloženje.
Takvo je raspoloženje vladalo i na dvoru Harun al Raschida. Vladao je u 8. i 9, stoljeću nove ere. A onda su došli i oni grčki znanstvenici koji su morali bježati, jer je u Europi bila istrebljena grčka filozofija. Ostao je velik dio istočnjačke mudrosti. Sve što je u to vrijeme bilo moguće u smislu astronomije s mističnim trendom, moćne arhitekture uronjene u unutarnju plastičnost i druge umjetnosti, uključujući poeziju, sve što je bilo moguće u smislu drugih znanosti i praktičnih manifestacija života, sve je to bilo sakupljeno na dvoru Harun al Raschida, jer taj čovjek je volio glamur, ali je u određenom pogledu bio i izuzetno organizacijski nadaren, okupio je na dvoru one ljude koji su u to vrijeme najviše znali, koji su još uvijek sačuvali puno stare misterijske mudrosti, koji više nisu bili izravno inicirani, ali su sačuvali puno starih tajni, i još uvijek živjeli u toj tajanstvenoj mudrosti.
Posebno je postojala jedna osobnost, vrlo mudar savjetnik Harun al Raschida, kojeg želimo pobliže pogledati. Njegovo ime je nebitno, ime nije posebno došlo od potomstva. Ali bio je vrlo mudra ličnost. Da bismo to razumjeli, moramo pogledati nešto čemu bi se poznavatelji znanosti duha mogli diviti.
Vidite, dragi prijatelji, određeno pitanje svi možete postaviti. Možete reći: znanost duha, antropozofija, govori nam da su nekada postojali inicirani. Tu i tamo bilo je posvećenih. Ovi su posvećeni posjedovali sveobuhvatno, veliko znanje, ogromnu mudrost. Ali budući da se ljudi vraćaju u život u ponovljenim zemaljskim životima, kako onda netko danas ne primijeti, naprimjer, da postoje stari posvećeni koji su se vratili? - To je valjano pitanje!
Ali svatko tko poznaje uvjete života na Zemlji također zna da ljudska individualnost koja se mora roditi iz nadzemaljske egzistencije u određeno doba u skladu sa svojom karmom, mora na sebe preuzeti naslijeđene osobine koje netko može imati u ovom dobu, mora prihvatiti dostupne obrazovne mogućnosti. I stoga može biti da je pojedinac u drevnim vremenima bio posvećenik, ali ono što je znao kao posvećenik ostaje dolje u podsvijesti određeni vremenski period, a gornja svijest, dnevna svijest, također je nešto značajno u životu, ali nije izravno otkrivenje onoga što je ta osobnost posjedovala u svojoj duši kao posvećenik u prethodnom životu na Zemlji.
Takva je bila osobnost na koju mislim, kao na mudrog savjetnika Harun al Raschida. Bio je iniciran u drevne misterije, u vrlo drevne misterije. Bio je ponovno rođen i živio kao ponovno rođeni posvećenik na dvoru Harun al Raschida, kao posvećenik čija se prethodna inicijacija očitovala kao genij u organizaciji, kao velika vještina upravljanja, za druge znanstvenike koji su živjeli na dvoru Harun al Raschida; ali nije odmah odavao dojam posvećenika. Samim svojim bićem, a ne samo posvećenjem, očuvao je staru znanost inicijacije, ali sam nije odavao dojam posvećenika.
Ali Harun al Raschid imao je vrlo visoko mišljenje o ovom mudrom čovjeku. Na dvoru Harun al Raschida, povjerio mu je organizaciju svega što je blistalo kao znanost, kao umjetnost. Bilo mu je drago što ima tog čovjeka, i odmah se osjetio, da tako kažem, prijateljem tog čovjeka.
Pogledajmo sada ove dvije ličnosti, Harun al Raschida i njegovog mudrog savjetnika, i uzmimo u obzir da je u 8. i 9. stoljeću nove ere u Europi kršćanska kultura na dvoru Karla Velikog tek počela, želim reći, da su društveno najviše rangirani ljudi tek činili svoje prve pokušaje pisanja, da je sam Karlo Veliki napravio prve pokušaje pisanja, a Eginhart je napravio prve pokušaje da se u lingvistiku uvede gramatika. Dok je u Europi sve bilo primitivno, tamo u Aziji Harun al Raschid, vladar kojega je Karlo Veliki iznimno cijenio, utjelovio je moćnu, blistavu duhovnu kulturu, ali duhovnu kulturu koja nije znala ništa o Kristu, koja također nije htjela imati ništa s kršćanstvom, u kojoj su živjeli najbolji elementi muhamedanstva, najbolji elementi arabizma, u kojem su također živjeli stari oblici aristotelizma, oni oblici koji se uopće nisu proširili u Europi, jer u Europi se više proširila logika, dijalektika. Na tome se temeljio rad crkvenih otaca, a kasnije i skolastika.
Tamo u Aziji ljudi su razvili, kroz sve što je učinio Aleksandar Veliki, više unutarnje mistično-znanstvene uvide. I sve se to razvilo pod utjecajem strahovito snažne inteligencije arabizma, međutim, uzeto kao dato objavom, kao nadahnuto. Na dvoru Harun al Raschida ljudi su znali za kršćanstvo, ali se kršćanstvo kakvo je tada bilo smatralo primitivnim u usporedbi s golemom duhovnom raskoši koja se mogla kultivirati.
Počnimo sada s ove dvije figure, Harun al Raschidom i njegovim mudrim savjetnikom, i pratimo dalje.
[prijevod]
Ova dva pojedinca, Harun al Raschid i njegov mudri savjetnik, nakon što su djelovali kako sam opisao, prošli su kroz vrata smrti, noseći snažan impuls da brinu o tome da taj način osjećanja, taj pogled, taj duhovni pristup, koji je razvijen na tom dvoru, da prodre dalje u svijet.
Razmotrimo sada ono što se tamo dogodilo, što mirnije i ozbiljnije. Dakle, počevši od Azije, vidimo dvije osobe: mudrog savjetnika i Harun al Raschida, njegovog vladara. Hodaju neko vrijeme zajedno. Ono što su upili u svoje duše duguju aleksandrizmu, aristotelizmu. Ali upili su i sve što se kasnije dogodilo u transformaciji aristotelizma i aleksandrizma. Svijet razumijemo samo u njegovom vrlo malom dijelu, ako ne možemo kontemplirati ono što se događa u duhovnom svijetu, dok se obični događaji fizičkog svijeta odvijaju ovdje na Zemlji.
Doba Karla Velikog, Harun al Raschida, pratila su druga koja znate iz povijesti. Ali dok se događa sve ono o čemu povijest govori, od Azije do Europe, od 9. i 10. stoljeća pa sve do Srednjeg vijeka, iznad ovog fizičkog života, u duhovnom svijetu odvijao se drugi moćan događaj. I ne smije se zaboraviti, da kada fizički život teče ovdje dolje [crta na ploči], a duhovni život teče gore, da tada duše koje ne žive na Zemlji, već su u životu između smrti i novog rođenja, neprestano vrše utjecaj na zemaljski život. Tako da možemo reći: također je važno što duše u duhovnom svijetu, koje su između smrti i novog rođenja, što doživljavaju i ostvaruju u onom dobu u kojem ne žive na Zemlji. Ljudski život može postati potpuno jasan i osvijetljen, pogotovo u svom povijesnom tijeku, samo ako se pogleda što se događa iza kulisa svjetske povijesti u duhovnom svijetu.
Da, dojmovi koje duše nose kroz vrata smrti često se jako razlikuju od dojmova koje su te duše imale ovdje na Zemlji. A onima koji nisu nepristrani u promatranju duhovnog života, ponekad nije lako prepoznati osobu na Zemlji koja je prošla kroz vrata smrti, a zatim se pokazala duhovnom oku. Ali postoje duhovna sredstva pomoću kojih se može pratiti, ne samo onaj duhovni život koji je povezan sa zemaljskim životom. O tome sam već govorio na drugim predavanjima koja su održana prijepodne. Zatim će na ovim predavanima dalje govoriti o tijeku života između smrti i novog rođenja; tamo će se vidjeti koja su to sredstva za daljnje praćenje takozvanih umrlih.
I upravo se tim sredstvima može pratiti život ljudskih bića poput Harun al Raschida i njegovog mudrog savjetnika. Posebno je u slučaju ove dvije ličnosti iznimno važno, kako bi se otvorilo razumijevanje kasnijih zbivanja u europskoj civilizaciji, uočiti prije svega blisku povezanost u načinu razmišljanja, u načinu djelovanja, koju su imali Harun al Raschid i njegov mudri savjetnik. Harun al Raschid i njegov savjetnik ponijeli su kroz vrata smrti iznimno jaku sklonost, iznimno snažnu čežnju za Aristotelom i Aleksandrom Velikim, koji su prešli u duhovni svijet stotinama godina prije njih. Žudjeli su za ponovnim susretom, za susretom s Aleksandrom Velikim i Aristotelom. I ovaj susret se dogodio, i zaista je od ogromne važnosti da se dogodio.
Tako su Harun al Raschid i njegov mudri savjetnik neko vrijeme lutali nadosjetilnim svijetom, a iz tog nadosjetilnog svijeta imali su pogled usmjeren uglavnom na ono što se događalo u civilizaciji dalje na zapadu, na ono što se razvijalo kao civilizacija u Grčkoj, i neka područja koja leže sjeverno od današnjeg Crnog mora. Mogao bih reći da su oni s prezirom gledali na ovu civilizaciju, a među događajima koji su im zapeli za oko bio je onaj o kojem sam često govorio u drugim kontekstima na antropozofskim predavanjima: onaj događaj koji se zbio 869. godine, naime, osmi ekumenski koncil u Carigradu.
Ovaj osmi ekumenski koncil u Carigradu od velike je važnosti za civilizaciju Zapada, jer je odlučeno da je trihotomija, gledište da se čovjek sastoji od tijela, duše i duha, heretičko, da se, ako netko želi biti pravi kršćanin, o čovjeku smije govoriti kao da se sastoji od dvije cjeline, tijela i duše, te da duša ima neka duhovna svojstva. Zato je bilo tako malo dokaza o sklonosti zapadne kršćanske civilizacije duhovnosti, jer je spoznaja o duhu proglašena heretičkom na osmom općem ekumenskom koncilu 869. godine.
Bio je to važan, odlučujući događaj. Može se reći: u to vrijeme duh je bio ukinut i čovjek se trebao sastojati samo od tijela i duše. Na tako drastičan, značajan događaj ne obraća se dovoljno pažnje. Ali šokantna stvar za promatrača duhovnog života, posebno za iskusnog, je da upravo kada se ovdje na Zemlji dogodilo ukidanje duha 869. godine, gore u duhovnom svijetu dogodio se susret Harun al Raschida i njegovog savjetnika s Aleksandrom Velikim i Aristotelom, odnosno s njihovim dušama u duhovnom svijetu.
Sada morate uzeti u obzir sljedeće i morate se naviknuti na činjenicu da će se od sada na polju antropozofije, o nadosjetilnim događajima raspravljati s istom implicitnošću kao o događajima u fizičkom svijetu. Morate uzeti u obzir: život Aleksandra Velikog, život Aristotela, u toj inkarnaciji kao Aleksandra i Aristotela bio je takav da je označavao određeni kraj, da se impuls koji je dan starim kulturama, da tako kažem, od Aristotela preoblikovao u pojmove i koncepte koji su kao takvi dugo vremena dominirali zapadnom kulturom i civilizacijom općenito.
Morate uzeti u obzir da je Aleksandar Veliki, Aristotelov suvremenik, učenik i prijatelj, izvanrednom snagom proširio impuls koji mu je dao Aristotel, na velik dio svijeta koje je tada Aleksandar poznavao. Taj je impuls djelovao još u doba Haruna al Raschida u Aziji, i dugo vremena imao je u Aleksandriji veliko središte, ali je istovremeno presudno utjecao na cijelu istočnu kulturu preko mnogih skrivenih kanala.
Ali to je bio svojevrsni zaključak. U aleksandrizmu i aristotelizmu stapali su se razni impulsi antičke duhovnosti. Pojavilo se kršćanstvo. Dogodilo se otajstvo Golgote. To se dogodilo u vrijeme kada individualnosti, duše Aleksandra i Aristotela, nisu bile na Zemlji, već su bile u duhovnom svijetu, i tamo u intimnom jedinstvu s onim što se zove vladavina Mihaela, čija je vladavina na Zemlji također završila u to vrijeme, jer je tada vladajući duh vremena bio Orifiel. I prošlo je više stoljeća od otajstva Golgote. Ono što su Aleksandar i Aristotel utemeljili na Zemlji, čemu su se posvetili cijelim svojim bićem, jedan mišlju, drugi sveobuhvatnim, intenzivnim vladarskim ovlastima, sve je to djelovalo dolje na Zemlji. Obojica su to vidjela u duhovnom svijetu kroz stoljeća koja su uslijedila, tijekom kojih se također dogodilo otajstvo Golgote; i gledali su na sve što se tada dogodilo kako bi se proširilo učenje o otajstvu Golgote. Kroz sva ta stoljeća gledali su kako se njihov rad širi dolje na Zemlji, kako se širi i preko takvih genija poput Harun al Raschida i njegovog mudrog savjetnika.
Ali ono za što su ova dvojica bili, Aleksandar i Aristotel, bio je zahtjev na nečim novim, zahtjev da se počne na potpuno nov način, ne da se nastavi ono što je već bilo na Zemlji, već da se počne na novi način. To naravno rezultira svojevrsnim nastavkom. Ne uklanja se ono staro, nego daje snažan poticaj da se kršćanstvo na poseban način uvede u zemaljsku civilizaciju, tome su se posvetili Aleksandar i Aristotel.
Budući da su svoju karmu tada prenijeli u zemaljski život, oni su i prije ovog susreta s Harun al Raschidom zapravo živjeli kao neprimijećene, nepoznate ličnosti koje su umrle mlade u kutku Europe koji je bio važan za antropozofiju, ali usprkos svom kratkom životu, oni su u tom kratkom vremenu mogli zaviriti u europsku civilizaciju, primiti dojmove i impulse, ali bez ikakvog davanja impulsa. Morali su to sačuvati za kasnije.
Zatim su se opet vratili u duhovni svijet. Bili su tamo u duhovnom svijetu kada se 869. godine na Zemlji dogodio ovaj događaj, ovaj osmi ekumenski koncil. Upravo u tom trenutku dogodio se susret između Aristotela i Aleksandra s jedne strane, te Harun al Raschida i njegovog mudrog savjetnika s druge strane. Bila je to rasprava od velike važnosti u nadosjetilnim svjetovima, jer se mora shvatiti da rasprave u nadosjetilnom svijetu nisu samo rasprave riječima. Kada vidite ljude na Zemlji kako sjede zajedno i raspravljaju, kada riječi lete amo-tamo, a da se međusobno ne povrijede, to nije čak ni sjena onoga što se događa kada se u nadosjetilnim svjetovima u duhovnom životu donose velike odluke.
I tako su se u to vrijeme Aristotel i Aleksandar s jedne strane nametnuli govoreći: ono što je ranije utemeljeno, mora u najstrožem smislu riječi biti uvedeno u vladavinu Mihaela. - Jer znalo se, Mihaelova vladavina svijetom će ponovno započeti u 19. stoljeću.
Ovdje se moramo dobro razumjeti, dragi prijatelji! Evolucija se odvija tako da tri i pol stoljeća jedan od arhanđela bude glavni vladar zemaljske civilizacije. U vrijeme kada je Aleksandar Veliki prenio Aristotelovu kulturu u Aziju i Afriku, u vrijeme kada se širenje te kulture odvijalo u jakom kozmopolitskom smislu, bila je vladavina Mihaela, odnosno duhovnim životom upravljala je moć Mihaela. U vrijeme Aleksandra, na Zemlji je vladao Mihael. Zatim vladavinu Mihaela nasljeđuje vladavina Orifiela. Zatim dolazi vladavina Anaela, zatim vladavina Zahariela, sve traju tri ili četiri stoljeća, vladavina Rafaela, zatim Samaela, sve do četrnaestog stoljeća. Od 15. do 18. stoljeća dolazi vladavina Gabriela, a u 19. stoljeću, u zadnjoj trećini, ponovno dolazi vladavina Mihaela. Sedam arhanđela se izmjenjuju. Nakon što je vladavinu Mihaela u Aleksandrovo vrijeme slijedilo šest drugih arhanđela, krajem 19. stoljeća ponovno je uslijedila vladavina Mihaela. Ona je dominantna u našem vremenu. Ako ispravno razumijemo duhovni život, izravno smo pod impulsima vladavine Mihaela.
Dakle, u onom stoljeću, u kojem se dogodio susret s Harun al Raschidom, Aleksandar i Aristotel gledali su prema staroj vladavini Mihaela pod kojom su radili, gledali su prema otajstvu Golgote, koje su iskusili sa zajednicom Mihaela, ali ne iz zemaljske, nego iz sunčeve sfere, jer je tada dominacija Mihaela bila završena. Mihael i njegova zajednica, kojoj su pripadali i Aleksandar i Aristotel, otajstvo Golgote nije doživjela sa zemaljske strane. Nisu vidjeli Krista kako dolazi na Zemlju, vidjeli su Ga kako se oprašta od Sunca. Ali sve što su doživjeli pretvorilo se u ovaj impuls: pod svim okolnostima mora se raditi na tome da nova vladavina Mihaela, kojemu su Aleksandar i Aristotel željeli ostati vjerni svim vlaknima svoje duše, da ta nova vladavina Mihaela donese, ne samo duboko ukorijenjeno nego i intenzivno kršćanstvo. Trebala je započeti 1879 i trajati tri do četiri stoljeća. Sada živimo u dobu ove vladavine Mihaela, a iznad svega bi antropozofi trebali shvatiti što znači živjeti u dobu ove vladavine Mihaela.
Ni Harun al Raschid ni njegov mudri savjetnik, nisu o tome htjeli ništa čuti. Iznad svega željeli su da oni impulsi koji su se ukorijenili u muhamedanstvu dominiraju svijetom. Sudionici u ovoj duhovnoj borbi u 9. stoljeću nove ere suočili su se u jakoj, intenzivnoj opoziciji, Harun al Raschid i njegov savjetnik s jedne strane, te Aristotel i Aleksandar s druge strane, odnosno individualnosti koje su u njima živjele.
Ono što se tamo odvijalo kao duhovna borba imalo je utjecaja na europsku civilizaciju i ima utjecaja i danas. Jer ono što se gore događa ima utjecaja na zemaljsko. I upravo iz otpora koji su Harun al Raschid i njegov mudri savjetnik tada pružili Aristotelu i Aleksandru, impuls je na izvjestan način ojačao, tako da su upravo iz tog susreta proizašle dvije struje: jedna koja teče u arabizmu i druga koja nosi aristotelizam i aleksandrizam u kršćanstvo kroz impuls vladavine Mihaela.
I Harun al Raschid i njegov mudri savjetnik, nakon što su imali ovaj susret, nastavili su prema zapadu, uvijek promatrajući što se događa u zemaljskom životu. Iz ove nadosjetilne egzistencije intenzivno je sudjelovao u svemu što se događalo u sjevernoj Africi, u južnoj Europi, u Španjolskoj, u Francuskoj. Otprilike u isto vrijeme drugi je duhovno prošao kroz sve što se događalo u istočnom životu, uz Crno more, dalje kroz regije Europe sve do Nizozemske, a također i do Engleske. A onda su njih dvoje rođeni u europskoj kulturi gotovo u isto vrijeme.
U takvom ponovnom rođenju ne mora postojati vanjska sličnost. Obično je pogrešno vjerovati da će se onaj tko ima određenu duhovnost ponovno roditi s istom duhovnošću. Treba ići dublje, dublje sagledati osnovne impulse ljudske duše, ako se želi na pravi način govoriti o ponovnim rođenjima i ponovnim zemaljskim životima. Naprimjer, postoji papa, slavni Grgur VII, koji je prije nego je bio papa bio redovnik Hildebrand, ovaj jaki papa, koji je imao udjela u najintenzivnijem katoličanstvu, koji je papinstvo učinio posebno velikim u Srednjem vijeku. Rodio se opet u 19. stoljeću kao Ernst Haeckel, borac protiv papinstva. Haeckel je nanovo rođeni opat Hildebrand, Grgur VII. Želim samo pokazati da nije to vanjska sličnost duhovnog stanja, već unutarnji duševni impuls ono što ljudsko biće prenosi iz jednog života na Zemlji u drugi.
Tako su obojica, Harun al Raschid i njegov mudri savjetnik, bili skloni, kada su neprijateljstva Arapa prešla preko Afrike u Španjolsku, sudjelovati u ovim pohodima Arapa, podržavajući ih, zaštitnički. Muhamedanstvo je tada nestalo kao vanjska pojava, ali su ova dva duha pronijela njegovo unutarnje raspoloženje duše kroz duhovni život, u svom prolazu između smrti i novog rođenja, noseći ga u budućnost.
Harun al Raschid je ponovno rođen i postao je Bacon od Verulama u svom ponovnom životu. Pojavljuje se kao Bacon od Verulama. Njegov mudri savjetnik ponovno se rađa, pojavljujući se gotovo istovremeno, kao Amos Komenski, odgojitelj.
Pogledajte što izlazi s jedne strane kroz Bacona od Verulama, koji je samo izvana bio kršćanin, koji definitivno unosi apstrakciju arabizma u europsku znanost, i pogledajte što ide u pedagogiju, vanjska materijalna jasnoća učenja i cjelokupni tretman nastavnog materijala koji je donio Amos Komenski. To je element koji nema izravne veze s kršćanstvom. Čak i ako je Amos Komenski bio aktivan među moravskom braćom i tako dalje, ono što je izravno proizveo osvijetljeno je s jedne strane činjenicom da je u prošlom zemaljskom životu zastupao razvoj čovječanstva onako kako je cvjetala duhovna kultura na dvoru Harun al Rashida.
A s druge strane, uzmite svaki redak Bacona, Lorda Bacona, uzmite sve što djeluje u takozvanoj lucidnosti Amosa Komenskog: unutra imate zagonetku, ne možete se snaći. Samo uzmite ovog Lorda Bacona. Obuzet je bijesom u borbi protiv aristotelizma. U svemu tome postoji pravi bijes, koji, vidite, ulazi duboko u dušu. Duhovni istraživač koji duhovno vidi stvari i osvjetljava ih, gleda Bacona od Verulama, gleda Amosa Komenskog, prati život unazad, ali i nadosjetilni svijet u kojem čovjek živi između smrti i novog rođenja. Pred nama su spisi Bacona od Verulama, pred nama su spisi Amosa Komenskog, a u onome što vlada u tim spisima, u svemu nalazimo pobunu protiv aristotelizma. Kako to objasniti?
Sada treba uzeti u obzir: kad je Bacon sišao u svoj zemaljski život, kada je Amos Komenski sišao u svoj zemaljski život, vrijeme je već prošlo, kada su se i Aleksandar i Aristotel reinkarnirali na Zemlji u srednjovjekovnoj civilizaciji, gdje su sa svoje strane već učinili ono što je trebalo učiniti za aristotelizam, gdje je već postojao drugačiji aristotelizam od onog kojeg njeguju Bacon ili Harun al Raschid, jer oni su ista osobnost.
A sada zamislite cijelu situaciju. Uzmite ovaj sastanak, ako mogu tako reći, koji se dogodio 869, razmislite kako su se duševni impulsi razvili pod ovim utjecajem u Harun al Raschidu, koji se sada susreću s onim što se već djelomično materijaliziralo na Zemlji, jer su Aleksandar i Aristotel već bili tamo opet, i zato što ono što su htjeli realizirati nije realizirano, u vezi s onim što su bili kao zemaljski ljudi u pretkršćanskom razdoblju. Ako ovo razmotrite, tada ćete u potpunosti razumjeti duševne impulse koji su se formirali pri tom susretu. I iz činjenice da su Bacon i Amos Komenski sada mogli vidjeti što se dogodilo s aristotelizmom i aleksandrizmom, možete razumjeti da taj određeni ton prevladava u njihovim spisima, posebno kod Bacona, ali i kod Amosa Komenskog.
Vidite, dragi prijatelji, pravo povijesno promatranje vodi nas od Zemlje do neba. Moraju se uzeti u obzir događaji koji se mogu otkriti samo u nadosjetilnom svijetu. Ako želite razumjeti Bacona od Verulama, ako želite razumjeti Amosa Komenskog, prvo ih morate pratiti natrag do onoga što su nekad bili na Zemlji, stoga prvo morate pratiti aristotelizam propagiran kroz skolastiku do tog susreta, koji se dogodio oko 869. godine, u vrijeme ekumenskog koncila, kako bi stvar pratili do mjesta gdje su Harun al Raschid i njegov mudri savjetnik razvijali aristotelizam i aleksandrizam, onako kako su se tada mogli njegovati. Tek kada se uzme u obzir da nadosjetilni svijet djeluje na fizički svijet, možemo razumjeti što se događa u životu na Zemlji. To je ono što sam želio iznijeti kako bi vam ukazao kako zapravo, samo praćenje ponovljenih zemaljskih života može učiniti razumljivim ono što živi u takvim osobnostima na Zemlji.
[prijevod]
Vrijeme je prilično odmaklo da bih mogao ići dalje u detalje na ovom području, pa ću samo ukratko naznačiti ono što bi trebalo zaokružiti i zaključiti predavanje.
Ako pogledamo napredovanje civilizacije na način na koji smo to već učinili, nalazimo da se, preko ličnosti kao što su Harun al Raschid i onoga što je kasnije postao Amos Komenski, u kršćanski razvoj uvuklo nešto što ne želi kršćanstvo, što snažno naginje arabizmu. Tako u sadašnje vrijeme imamo s jedne strane, mogu reći, pravolinijsko napredovanje kršćanstva, a s druge strane arabizam koji ga prožima, osobito, u apstraktnoj znanosti.
Ono što bih vam posebno želio položiti na srce je sljedeće: ako slijedimo ove dvije struje nalazimo se primorani, kada provodimo duhovno istraživanje, pogledati sve događaje koji su se također dogodili u duhovnom svijetu, kao što je to sastanak Aristotela i Aleksandra s Harun al Raschidom i njegovim mudrim savjetnikom. Na taj se način dogodilo mnogo toga što je kasnije postalo poticaj za širenje pravog kršćanstva, a s druge strane opet za razvoj prepreka, otpora tom pravom kršćanstvu. Ali budući da je Mihaelov razvoj u duhovnom svijetu krenuo smjerom koji sam naznačio, postoji jaki izgledi i perspektiva za budućnost, da će kršćanstvo poprimiti svoj pravi oblik upravo pod znakom impulsa Mihaela. Jer pod znakom Mihaela, sporovi s drugim strujama također su se odvijali u nadosjetilnom.
Sada bih samo želio reći: u Antropozofskom društvu ujedinjene su različite ličnosti. Ove osobnosti također imaju svoju karmu, koja vodi u ranija vremena, koja se pokazuje na najrazličitije načine ako se prvo vratimo u pred-zemaljski život, a zatim se vratimo u ranije živote na Zemlji. Može se naći samo nekolicina od onih koji su iskreno pristupili antropozofskom pokretu, čija karma nije uključena u događaje koje sam sada opisao. Na ovaj ili onaj način, oni koji istinski dobiju želju da uđu u Antropozofsko društvo povezani su s događajima, kao što su susret Aleksandra i Aristotela s Harun al Raschidom i njegovim mudrim savjetnikom, ili sličnim. Nešto od toga odredilo je karmu koja se događa u sadašnjem zemaljskom životu na takav način da se javlja impuls za primanjem duhovnog na način na koji se to njeguje u antropozofskom pokretu.
Ali s tim je povezano nešto drugo. S tim je povezana činjenica da će se zahvaljujući osebujnom obliku koji poprima vladavina Mihaela, one osobe koje su svojom karmom povezanom s vladavinom Mihaela ušle u antropozofski pokret, ponovno roditi na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, kršeći zakone reinkarnacije, dakle roditi će se za manje od jednog stoljeća da bi tada dovele do vrhunca, do punog izražaja ono što sada mogu učiniti u službi antropozofije, koja se razvija pod vladavinom Mihaela. Ako je taj interes dovoljno intenzivan, ako se pokaže interes za stavi koje su danas iznesene, izražena je težnja da se postane pravi antropozof. Međutim, upravo zato što netko razumije ove stvari, također prihvaća poticaj da se ponovno pojavi na Zemlji za manje od jednog stoljeća kako bi ispunio ono što želi antropozofija.
Razmislite, dragi prijatelji, osjetite nekoliko riječi orijentacije koje sam priložio današnjem razmišljanju. U ovih nekoliko riječi možda ćete pronaći mnogo toga što vas može na pravi način smjestiti u antropozofski pokret, što vam može dati pravu orijentaciju, tako da je vaše članstvo u ovom pokretu duboko povezano s vašom karmom koju možete osjetiti.