.- 12. Dvanaesto predavanje Torquay, 21 kolovoza 1924
Kozmičke snage Sunca prodiru kroz Mihaela u fizičko i etersko tijelo čovjeka. Mihael više ne upravlja kozmičkom inteligencijom kojom je nekada upravljao. Ulijeva se u ljudske duše kao njihova vlastita inteligencija. Mihael je mora ponovo pronaći u srcima ljudi. U Tintagelu, gdje je nekada stajao dvorac Artura, još uvijek se može vidjeti prirodno djelovanje Sunca na Zemlji. To je bila bit poganskog štovanja. Dvanaestorica Arturovih vitezova borila su se za vanjsku civilizaciju. Različita od Arturove struje je struja Grala, koja duhovni element Sunca traži samo u srcima ljudi. Škola u Chartres-u stajala je između struje Artura i Grala. Susret učitelja iz Chartres-a koji su napustili Zemlju s Aristotelovcima koji su sišli na Zemlju. Škola Mihaela u duhovnom svijetu.
Budući da nam je danas još dostupan ovaj sat, želio bih dodati nekoliko stvari onome što je već rečeno, raspraviti pojedine stvari koje ćemo danas lakše razumjeti jer su pripreme za to bile, dijelom u jutarnjim satima a dijelom i na sastancima. Poanta je da bi večeras trebalo reći nešto o stvarima povezanim s karmom Antropozofskog društva. Te teme ću nastaviti razrađivati sljedećih dana u Londonu.
Iz predavanja koje sam ovdje održao, jasno je da moramo imati stajalište da je duhovno vodstvo čovječanstva, civiliziranog čovječanstva, pod impulsima bića kojeg kršćanskim imenom nazivamo Mihael. Ta posebna dominacija, ako je želimo tako nazvati, duhovnim životom, počinje sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao što sam već rekao, prethodila je vladavina Gabriela. Sada želim dati neke komentare o stvarima koje su povezane s ovom vladavinom Mihaela kakva je danas.
Kad god usmjerava svoje impulse kroz evoluciju čovječanstva unutar zemaljskog života, Mihael je uvijek duh koji usmjerava sile Sunca, duhovne sile Sunca, u ljudski razvoj. Ovo je povezano s činjenicom da, kao što ste jutros mogli čuti na općim predavanjima, ljudsko biće prima te sile Sunca u svoje fizičko i etersko tijelo, tijekom dnevnog budnog vremena.
Ovog puta, Mihaelova vladavina, koja je započela prije kratkog vremena i trajat će tri do četiri stoljeća, znači da će kozmičke sile Sunca konačno prijeći u fizičko i etersko tijelo čovjeka. Iznad svega, moramo se zapitati: koje sile, kakve impulse predstavljaju ove kozmičke sile Sunca?
Mihael je najviše duh Sunca. Stoga je i duh koji u našoj epohi ima zadaću temeljito produbiti kršćanstvo u skladu s njegovim istinama. Stvarno se može reći da je Krist došao od Sunca. Sunčevo biće Krista – rekao sam to mnogo puta – živjelo je na Zemlji kroz tijelo Isusa, i od tada na nadosjetilni način živi s ljudima. Ali čovječanstvo mora postupno postati dovoljno zrelo da u svoju dušu upije cijelo otajstvo povezano s Kristom. Značajan dio ovog produbljivanja morat će se dogoditi u našem dobu Mihaela.
Sada, kada sunčeve sile djeluju na Zemlju, one su se uvijek sastojale u činjenici da su povezane s valom koji se izlijeva u civilizaciju Zemlje i koji možemo okarakterizirati kao intelektualni val. Jer sve što čovjek ima u smislu intelekta, što god svijet ima u smislu intelekta, što se tiče našeg svijeta, dolazi od Sunca. Sunce je izvor svega intelektualnog.
Kod izricanja ove istine, možda se može uočiti neki unutarnji otpor čak i kod današnjih ljudi, jer sasvim je ispravno ne cijeniti previše visoko današnji oblik intelekta. A upravo oni koji imaju ikakvo razumijevanje duhovnog života, ne cijene visoko današnju intelektualnost. Ona je apstraktno logična; to je nešto što ispunjava ljude sjenovitim konceptima i idejama koje sežu daleko, daleko od žive stvarnosti, ona je hladna, suha i trijezna u usporedbi s onim što svijetom i kroz ljude pulsira kao topli, blistavi život.
Ali to je slučaj samo s današnjom inteligencijom, jer ono što danas imamo kao inteligenciju tek započinje u općoj svijesti čovječanstva, baš kao što smo tek na početku doba Mihaela. Ta će inteligencija jednog dana postati nešto sasvim, sasvim drugo. A ako želite dobiti predodžbu o tome što još ova inteligencija može postati tijekom evolucije, onda se morate sjetiti kako je Toma Akvinski još u srednjovjekovnoj kršćanskoj filozofiji nazivao ona bića koja nastanjuju zvijezde imenom inteligencije. Nije li tako, morali smo reći, za razliku od današnjeg materijalističkog gledišta, da su zvijezde kolonije duhovnih bića. To na čudan način djeluje na suvremenog čovjeka, jer on uopće ne razmišlja da, gledajući u zvijezde, gleda u bića koja imaju veze s njegovim vlastitim životom i koja nastanjuju zvijezde, baš kao što i mi sami nastanjujemo Zemlju.
U 13. stoljeću, Toma Akvinski opisuje bića koja su stanovnici zvijezda, iako kada je riječ o zvijezdi on govori kao o jednom jedinstvenom biću, baš kao što bi se stanovništvo Zemlje gledalo kao jedno biće ako je gledana s drugog nebeskog tijela. Dakle, iako on ne govori da pojedinačna bića ili mnoga bića nastanjuju zvijezde, tako da ih moramo oslovljavati kao kolonije u kozmosu, pa čak i ako govori o jedinstvenom zvjezdanom biću, on još uvijek govori o inteligenciji zvijezda. I tako ovaj kršćanski crkveni učitelj Srednjeg vijeka, trinaestog stoljeća, još uvijek stoji unutar te tradicije koja je bila na izdisaju, na zalasku, u dekadenciji, ali koja još uvijek jasno ukazuje da je sve ono što sažimamo pod imenom inteligencija nekada bilo nešto drugo nego što je danas.
Ako se vratimo u iskonska vremena evolucije – to sam na predavanjima već istaknuo – nije slučaj da čovjek sam iz sebe stvara misli, da razmišlja o stvarima vlastitom snagom. Jer ta unutarnja sposobnost duše da misli, ta unutarnja aktivnost oblikovanja misli, zapravo se potpuno razvila tek od 15. stoljeća, od prodora duše svijesti u evoluciju. I ako se vratimo u pretkršćanska vremena, u davna vremena, posvuda nalazimo da ljudi još nisu svjesni da misle svojom glavom; oni uopće ne osjećaju da imaju misli, već osjećaju: misli im se otkrivaju iz stvari. Inteligencija je kozmički raširena posvuda. U stvarima je inteligencija. I kao što se opažaju boje, opaža se i inteligentni sadržaj, misaoni sadržaj stvari. Svijet je pun inteligencije. Posvuda je inteligentno biće. Čovjek je u određenoj mjeri stekao tu inteligenciju tijekom najnovijih vremena. Moglo bi se reći: inteligencija je nešto što je rašireno širokim kozmosom, od čega je u moderno doba, primio kap. To je onda ljudsko.
Kod ljudi u stara vremena je pak bilo tako da je u svakom trenutku kada je razmišljao bio svjestan da su mu misli nadahnute, otkrivene. Inteligenciju je pripisivao samo kozmosu, a ne sebi.
Sada, u svim vremenima, upravitelj ove kozmičke inteligencije, koja zrači od Sunca poput svjetlosti nad cijelim svijetom, bio je upravo duh označen imenom Mihael. Mihael je upravitelj kozmičke inteligencije. Međutim, u novijem post-kršćanskom razvoju pojavila se važna činjenica, da je nakon otajstva Golgote, Mihael postupno gubio kontrolu nad inteligencijom. Sve od početka Zemlje, kozmičkom inteligencijom je upravljao Mihael. A ako je čovjek u sebi osjećao misli, to jest misaoni sadržaj, čak i u doba Aleksandra i Aristotela, onda te misli nije smatrao vlastitim misaonim sadržajem, nego kao misli koje mu je otkrila moć Mihaela, čak i ako se u tim poganskim vremenima to biće drugačije nazivalo. Ali ovaj sadržaj misli je malo po malo izmicao Mihaelu. A kada pogledamo u duhovni svijet, vidimo to potonuće inteligencije od Sunca do Zemlje, koje se događa oko 8. stoljeća nove ere. U 9. stoljeću poslije Krista ljudi su već počeli razvijati vlastitu inteligenciju, rekao bih, kao preteču kasnije inteligencije, tada inteligencija nalazi svoje sjedište u dušama ljudi. A Mihael i njegovi sljedbenici gledaju sa Sunca na Zemlji i mogu reći: ono čime smo upravljali eonima potonulo je od nas, za nas je izgubljeno, izliko se, i sada je u dušama ljudi.
Vidite, dragi prijatelji, takvo je bilo raspoloženje unutar zajednice Mihaela na Suncu. U vrijeme Aleksandra i stoljećima prije, na Zemlji je bila prethodna vladavina Mihaela. Ali u vrijeme misterija na Golgoti, Michael je sa svojom zajednicom bio na Suncu. I ne samo da su vidjeli Krista kako u vrijeme otajstva Golgote odlazi sa Sunca, nisu vidjeli Krista kako se približava kao što su to stanovnici Zemlje, vidjeli su Ga kako odlazi sa Sunca, ali su u isto vrijeme vidjeli kako im njihova vlast nad inteligencijom postupno izmiče.
Tako u odvijanju suvremene evolucije imamo pojavu da, počevši od misterija na Golgoti, da se evolucija odvija na sljedeći način: ako je duhovno-nebeska linija ovdje i zemaljska linija ovdje [vidi crtež: crvena i žuta], Krist dolazi na Zemlji i dalje živi zajedno sa Zemljom, biće inteligencije silazi na Zemlju, sve do 8., 9. stoljeća [zeleno]. Tada ljudi počinju pripisivati individualnu, osobnu inteligenciju onome što nazivaju znanošću, onome što razvijaju u svojim mislima. Mihael među ljudima vidi ono čime je upravljao kroz eone. I raspoloženje unutar zajednice Mihaela je: tijekom naše sljedeće vladavine – koja je trebala započeti u posljednjoj trećini 19. stoljeća – kada ponovno prožmemo zemaljsku civilizaciju svojim impulsima, moramo tamo ponovno pronaći inteligenciju koja je s neba pala na Zemlju, kako bismo upravljali u srcima, u dušama ljudi, onime čime smo upravljali sa Sunca, iz kozmosa, kroz eone.
I tako, tijekom ovog vremena zajednica Mihaela se priprema da ponovno pronađe u srcima ljudi ono što je izgubljeno, što je u određenoj mjeri također pod utjecajem otajstva Golgote također prošlo put, iako duži, od neba na Zemlju. Sada ću ukratko opisati kako se to dalje odvijalo, kako su Mihael i njegova zajednica, počevši od kasnih 70-tih, nastojali povratiti inteligenciju koja je otpala s nebesa. Za one koji vide duhovne stvari u kozmosu, stremljenja Mihaela su išla od Sunca na Zemlju, a u budućnosti želi postaviti sjedište u srcima, u dušama ljudi na Zemlji. A to bi trebalo početi s našim dobom, to bi kršćanstvo trebalo uvesti u dublje istine, u tome da se Krista razumije kao sunčevo biće, kroz Mihaela, duha koji je uvijek upravljao inteligencijom, koji sada njome u kozmosu ne može upravljati, ali u budućnosti želi njome upravljati kroz srca ljudi.
[prijevod]
Ako netko danas nađe inteligenciju otkrivenu na bilo koji način i želi joj ući u trag, onda se okreće ljudskoj glavi, jer sišavši s neba na Zemlju, utkala se u ljudsku dušu, i manifestira se kroz glavu. Nije uvijek bilo tako kada se težilo inteligenciji, kada se težilo onome što se pokazalo kao inteligencija iz kozmosa. U ranija vremena čovjek nije težio inteligenciji razvijajući svojstva glave, već je tražio nadahnuće kroz sile kozmosa.
Mogu reći: imate primjer kako se kozmička inteligencija može tražiti, onako kako se za njom danas više ne traga, ali kako se nekad tragalo, kada – kao što smo bili počašćeni prošle nedjelje – stojite u Tintagelu na mjestu gdje je nekoć stajao Arturov dvorac, gdje je Artur provodio tu čudnu vladavinu koja je bila značajna za europski svijet, sa svojim dvanaest drugova.
Iz onoga što povijesni dokumenti izvještavaju o Arturu i njegovom Okruglom stolu, nije lako dobiti predodžbu o tome koji su bili zadaci tog takozvanog Arturova Okruglog stola. No, ideju dobijete ako svojim duhovnim okom stanete na mjestu gdje je nekoć stajao dvorac i pogledate komadić mora koji vidite tamo, preko tog komadića mora koji planinski vrh dijeli na dva dijela. U relativno kratkom vremenu možete vidjeti prekrasnu igru svijetla i zraka, ali i elementarnih duhova koji žive u svijetlu i zraku. Može se vidjeti kako se ta duhovna bića, koja se izlijevaju na Zemlju sa sunčevim zrakama, kako se ponekad odražavaju u svjetlucavoj kiši i hvataju svoj odraz, a ono što je podložno gravitacijskim silama Zemlje ogleda se u zraku kao gušća duhovna bića. I ovdje, kada kiša prestane i zrake Sunca čiste prodiru u zrak, vidi se kako se igra elementarnih duhova odvija na sasvim drugačiji način. Vidi se utjecaj Sunca na materiju Zemlje. Kada to pogledate, ako to pogledate po mogućnosti s ovakvog mjesta, postanete poganski 'pobožni' – ne možete stvarno postati 'kršćanski pobožni', poganska pobožnost je nešto drugačije od kršćanske pobožnosti – tada postajete poganski pobožni. Biti pobožni poganin znači posvetiti se srcem i umom duhovnim bićima prisutnim u djelovanju prirode, mnoštvu duhovnih bića prisutnih u djelovanju prirode.
Općenito, današnjim ljudima nije moguće, s obzirom na našu modernu socijalnu strukturu, zahvatiti te učinke koji se izražavaju u igri prirodnih sila. Jedino inicijacijsko znanje može prodrijeti u te stvari. Ali vidite, za sve što se postiže u duhu, uvijek postoje neki temeljni uvjeti. Rekao sam vam jutros na primjeru koji sam dao, što sve treba učiniti za spoznaju vanjskih pojava, govorio sam o harmoniziranoj karmi dvoje ljudi. U to vrijeme moralo je postojati nešto posebno, da bi se ono što se na tako divan i sablasni način otkriva iz mora, pretočilo u misiju, u zadatak kralja Artura i njegovih sljedbenika na pravi način. Kao da i danas, kao da igra još i danas traje, kroz sjaj Sunca preko morskih valova, zapjenjenih u zraku, kao da priroda još uvijek posvuda opsjeda ovo more i ove planine. Ali da bi se zadržalo ono što je djelovanje prirode, bilo je potrebno da to upije više od jedne osobe. Bila je nužna grupa ljudi, od kojih se jedan osjećao kao Sunce u središtu i čijih je dvanaest drugova bilo tako odgajano da su u svom temperamentu, u svom raspoloženju, u svom cjelokupnom izrazu, zajedno činili grupu od dvanaest, dvanaest pojedinačnih ljudi grupiranih zajedno, kao slika Zodijaka oko Sunca. Tako da se Okrugli stol također sastojao, od kralja Artura koji je sjedio u sredini, a dvanaestorica su bila raspoređena oko njega, koji su, u svom vijeću, imali znakove zodijaka ispred sebe, da im pokažu, pod kojim su kozmičkim utjecajem bili. Odatle je, da tako kažemo, potekla civilizacija Europe. Tu su kralj Artur i njegova dvanaestorica crpili moći od Sunca, kako bi izvršili svoje moćne ekspedicije kroz ostatak Europe i borili se za suzbijanje starih demonskih snaga, koje su još uvijek dominirale europskim stanovništvom, i izvlačili ih iz ljudi. Ovih dvanaest drugova kralja Artura, koji ih je vodio, borilo se za vanjsku civilizaciju.
Ako se sada zapitamo: kako su se osjećala dvanaestorica? Kako su se osjećali? Da, razumijemo ono što je tamo bilo samo ako se vratimo na ono što sam upravo rekao. Ljudi nisu osjećali inteligenciju u sebi. Nisu rekli: ja razrađujem misli, svoje inteligentne misli – već su inteligenciju tražili kao ono što je otkriveno, i kroz grupu od dvanaest ili trinaest tražili su otkrivenja, kao što sam opisao. Upijali su inteligenciju, inteligenciju koja im je bila potrebna da bi oblikovali impulse civilizacije. I ponovno bi se osjetili pod snagom koja se može opisati kršćansko- hebrejskim imenom Mihael. Čak je u najeminentnijem smislu – cijela konfiguracija Arturova dvorca to pokazuje – družina dvanaestorice pod vodstvom kralja Artura Mihaelova družina, Mihaelova družina iz vremena kada je Mihael još uvijek upravljao kozmičkom inteligencijom.
Zapravo, upravo je ova grupa najdulje pokušavala Mihaelu osigurati dominaciju nad kozmičkom inteligencijom. I moglo bi se reći: ako netko danas pogleda ruševine Arturova dvorca, još uvijek može osjetiti, u Akaša zapisu je to sačuvano, osjetiti kamenje kako pada s onoga što su nekoć bila vrata dvorca, a s padom tog kamenja osjeća se nešto poput slike kozmičke inteligencije koja tone, kozmička inteligencija iz Mihaelovih ruku prelazi u umove ljudi.
A uz struju Artur-Mihael nastaje polarna protustruja, ta struja na drugom mjestu, na mjestu kamo je tada pobjegao unutarnji oblik kršćanstva, nastaje struja Grala. Postoji ta veza koja je naznačena u sagi o Parsifalu. Tako je pronađena struja Grala. U ovoj struji Grala također nalazimo dvanaest oko jednog, ali na takav način da se računa da se inteligencija, misli inteligentne vrsta, više ne otkrivaju kako teku s neba na Zemlju, nego da ono što teče izgleda kao čista budala – Parsifal – u usporedbi sa zemaljskim mislima. Dakle, sada to teče s neba, a na inteligenciju se računa samo unutar zemaljske oblasti.
Ovdje na sjeveru je Arturov dvorac, gdje se još uvijek razmišlja o kozmičkoj inteligenciji, gdje se inteligencija kozmosa želi uvesti u civilizaciju Zemlje. Postoji suprotan dvorac, dvorac Grala, gdje se inteligencija više ne spušta s neba, gdje se u potpunosti računa s činjenicom da je ono što je mudro u očima ljudi, da je to ludo u očima Boga, a ono što je mudro u očima Boga ludo je u očima ljudi, iz dvorca koji je južnije, teži se prodrijeti u inteligenciju koja sada više nije kozmička inteligencija.
I tako u starim vremenima, koja sežu do vremena kada se dogodilo otajstvo Golgote tamo u Aziji, u tim starim vremenima imamo, ako se stvarno upustimo u ono što se s jedne strane događa kao žestoka težnja da se osigura Mihaelova dominacija nad kozmičkom inteligencijom kroz arturijansko načelo, s druge strane iz Španjolske u načelo Grala imamo težnju da se računa s činjenicom, da se u budućnosti inteligencija mora pronaći na Zemlji, da više ne struji s neba. Cijela saga o Gralu odiše značenjem ovoga što sam upravo rekao.
Dakle, ako ove dvije struje stavimo jednu pored druge, da tako kažem, nalazimo veliki problem koji je bio postavljen u to vrijeme, mogu reći, kroz ono što je povijesno stajalo pred čovjekom: posljedice Arturovog principa i posljedice principa Grala. Postavljen je problem: kako, ne samo osoba poput Parsifala, nego kako sam Mihael pronalazi out do svojih arturijanskih zaštitnika, koji žele osigurati njegovu kozmičku vladavinu, do njegovih zaštitnika Grala, koji mu žele prokrčiti put u srca, u umove ljudi, kako bi mogao tamo dohvatiti inteligenciju? I ono što je pred nama to nas ujedinjuje, poput velikog problema našeg doba: da kršćanstvo kroz vladavinu Mihaela treba shvatiti u dubljem smislu. To je veliki problem za nas, ovaj problem koji nas suočava s dvije suprotnosti, dvorcem čije se ruševine vide u Tintagelu, i onim dvorcem koji ljudi ne vide tako lako jer je posvuda, jer je posvuda isprepleten s šumom duhova koja se proteže šezdeset milja u obodu. Između ova dva uporišta, međutim, stoji snažno pitanje: kako Mihael daje novi impuls za shvaćanje istine kršćanstva?
Ne može se reći da se vitezovi kralja Artura nisu borili za Krista i u duhu Kristovog impulsa. Ali u njima su još uvijek tražili Krista u Suncu i nisu htjeli prestati tražiti Kristovu prirodu u Suncu. Upravo je to bilo ono što im je stvorilo osjećaj da spuštaju nebo na Zemlju, da svoje bitke u ime Mihaela vode za Krista koji djeluje iz sunčevih zraka. Pa, u drugom smislu, Kristov impuls je tada djelovao unutar struje Grala s punom sviješću da je sišao na Zemlju, da ga je trebalo ponijeti kroz srca ljudi, da je u određenoj mjeri, najduhovnija stvar na Suncu ujedinjena s evolucijom Zemlje.
U proteklih nekoliko dana mogao sam vam govoriti o pojedincima i ličnostima koje su još u 12. stoljeću djelovale u školi Chartres, koju je podupirala velika duhovnost. Skrenuo sam vam pozornost na takve učitelje iz škole u Chartres-u kao što su Bernardus Sylvestris, sam Bernardus od Chartres-a, Alanus ab Insulis i nekoliko drugih koji su tamo predavali i oko sebe imali veliki broj učenika. Ako uzmete sve što sam već opisao, što je bilo karakteristično za ove velike učitelje iz Chartres-a, možete reći: još uvijek su imali nešto u sebi od starih tradicija živog bića prirode, a ne apstraktne prirode koja je bila materijalna. I zato je, mogu reći, nad školom u Chartresu još uvijek lebdjelo nešto od onog sunčevog kršćanstva, koje su junaci Okruglog stola, kao vitezovi Mihaela, nastojali kao impulse pronijeti svijetom.
Na izvanredan način, ova škola iz Chartres-a je, mogu reći, bila smještena u sredini između sjevernog arturijanskog načela i južnog kršćanskog načela. I poput sjene dvorca Artura i sjene dvorca Grala, djeluju nevidljivi, nadosjetilni impulsi, ne toliko u sadržaju učenja koliko u cijelom tonu, u stavu, u raspoloženju onoga što je – rekli bismo danas – oduševljavalo studente u predavaonicama Chartres-a.
To je bilo vrijeme kada su ovi učitelji iz Chartres-a predstavljali kršćanstvo na način da se visoko Biće Sunca vidjelo u Kristu koji se pojavio u Isusu iz Nazareta. Tako da, mogu reći, kada govore o Kristu, u isto vrijeme vide kako impuls Krista nastavlja djelovati unutar razvoja Zemlje u smislu gledišta Grala, a u isto vrijeme kako u Kristu struji dolje impuls Sunca.
Ono što se intelektualnoj percepciji predstavlja kao ključna tema učenja u Chartres-u, ne može se danas izvesti iz pisanih dokumenata koji postoje od pojedinih učitelja škole u Chartres-u. Onome tko ih danas čita izgledaju gotovo kao katalog imena. Ali jedino tko ih bude čitao s duhovnim uvidom, vidjeti će duboki uvid, duhovni uvid, koji su ti učitelji iz Chartres-a još uvijek imali, i to upravo u kratkim karakterističnim rečenicama koje se mogu pronaći između imena, terminologija i definicija, koje se tako obilno citira.
Krajem 12. stoljeća, ti su učitelji iz Chartres-a prošli kroz vrata smrti u duhovni svijet. Tamo su se susreli s ovom drugom strujom koja se povezivala sa starim razdobljem Mihaela, ali koja je u potpunosti računala s punim kršćanstvom: s impulsom Krista koji je sišao s neba na Zemlju. U duhovnom svijetu došli su u kontakt sa svim aritotelovcima koji su bili uključeni u pripremu kršćanstva u antičko doba kada je Aleksandar Veliki poduzeo svoje pohode u Aziji, ali su se također susreli i s Aristotelom, koji je tada bio u duhovnom svijetu, i samim Aleksandrom. Ono što su ova dvojica nosili u sebi, nije moglo biti na Zemlji u to vrijeme, jer su računali s napuštanjem starog prirodnog kršćanstva, koje se još zrcalilo u doktrini Chartres-a, gdje je još imalo učinka poput, mogu reći, recimo, poganskog kršćanstva, koje je također bilo prisutno u arturijanskom krugu. U to vrijeme, kada su djelovali učitelji iz Chartres-a, aristotelovci, oni koji su utemeljili i promicali aleksandrizam, nisu mogli biti na Zemlji. Njihovo vrijeme došlo je nešto kasnije, tek od 13. stoljeća.
Ali u međuvremenu se dogodilo nešto vrlo važno. Oni koji su bili učitelji Chartres-a, i svi koji su im pripadali, susreli su se, tek što su prošli kroz vrata smrti, uzdigavši se u duhovni svijet, s onima koji su se spremali sići u duhovni svijet, i koji su, prema njihovoj karmi, stremili prema dominikanskom redu, koji je u prvom redu njegovao aristotelizam i aleksandrizam. Tako su se susreli s onim dušama koje su se pripremale za silazak. A ako bih trebao govoriti današnjim trivijalnim izrazima, mogao bih reći da se na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće, početkom trinaestog stoljeća, odvijala neka vrsta rasprave između duša koje su tek pristigle i duša koje su se spuštale. I u ovoj raspravi došlo je do velikog sporazuma, u tome da je sunčevo kršćanstvo, kakvo je, naprimjer, u načelima Grala, kakvo se otkriva u učenjima Chartres-a, trebalo ujediniti s onim što je bio aristotelizam, aleksandrizam. I aleksandrinci su se spustili, utemeljili danas nedovoljno cijenjenu, duhovno značajnu skolastiku, unutar koje se borilo za ono za što se isprva mogli izboriti samo ekstremnom radikalnošću: uvid u besmrtnost čovjeka u kršćanskom smislu, onu osobnu besmrtnost koju učitelji iz Chartres-a nisu tako strogo zastupali. Imali su još nešto u sebi što je govorilo: duša, kada prođe kroz vrata smrti, vraća se u njedra božanskog. Oni su mnogo manje govorili o osobnoj, individualnoj besmrtnosti od dominikanskih učitelja, skolastika.
Tu se dogodilo mnogo važnih stvari. Naprimjer, kada je jedan od učitelja skolastike sišao iz duhovnog svijeta da bi potom širio aristotelizam u kršćanskom smislu, tijekom tog silaska – karma je tako htjela – tijekom tog silaska još nije bilo moguće u punom smislu povezati s dušom ono što je bio dublji sadržaj načela Grala. Zbog toga je Wolfram von Eschenbach-ov koncept Grala nastao relativno kasno. Onda je drugi, koji je sišao malo kasnije, učinio isto, a unutar dominikanskog reda stariji i mlađi dominikanac razgovarali su o potpunoj vezi između aristotelizma i onog što je bilo više prirodno kršćanstvo, kakvo je bilo u arturijanskom životu. Zatim su osobe koje su bile tamo kao dominkanski učitelji također otišle gore u duhovni svijet. I sada se taj pravi, veliki čin uravnoteženja dogodio pod vodstvom samog Mihaela, koji je s visoka gledao na inteligenciju koja je sada na Zemlji, ali koji je sada okupio svoje: duhovna bića nadosjetilnog svijeta, veliki broj elementarnih bića i mnoge, mnoge bestjelesne ljudske duše čija su ih unutarnja svojstva gurala prema obnovi kršćanstva. To se u fizičkom svijetu nije moglo odmah dogoditi jer vrijeme za to još nije bilo došlo. Međutim, velika, moćna, nadosjetilna institucija osnovana je pod vodstvom samog Mihaela, gdje su se ujedinile sve duše koje su još uvijek imale poganski štih, ali koje su težile kršćanstvu, uključujući i one duše koje su već u prvim kršćanskim stoljećima već imale kršćanstvo u svojim srcima, jer je tada bilo prisutno, živjelo je na Zemlji. Formiralo se Mihaelovo mnoštvo, koje je u nadosjetilnim područjima u duhovnom svijetu, apsorbiralo učenja Mihaelovih učitelja iz starog doba Aleksandra, Mihaelovih učitelja iz vremena tradicije Grala, također i Mihaelovih učitelja koji su bili prisutni u impulsima kao što je impuls Artura.
Sve vrste duša s kršćanskom nijansom osjećale su se privučene onom Mihaelovom zajednicom, gdje su s jedne strane stari misteriji i svi stari impulsi duhovne prirode bili smisleno poučavani, ali gdje se također ukazivalo na budućnost, do posljednje trećine 19. stoljeća, kada je Mihael ponovno trebao raditi na Zemlji i kada su sva ta učenja, za koja mogu reći da su razvijena u nebeskoj školi pod vodstvom Mihaela u 15., 16. stoljeću, trebala biti prenesena do Zemlje.
A ako tražite one duše koje su se u tim danima okupile oko škole samog Mihaela, pripremajući se za kasnije vrijeme na Zemlji, tada ćete među njima pronaći brojne duše koje danas osjećaju poriv da se pridruže antropozofskom pokretu. Karma je te duše vodila na takav način da su se okupile oko Mihaela u životu između smrti i novog rođenja, kako bi na Zemlju ponovno donijele kozmičko kršćanstvo.
Ali činjenica da je karma ujedinila veliki broj duša, onih koje su pošteno ušle u antropozofski pokret i njihove prethodnice, s takvim preduvjetima, čini antropozofski pokret pravim pokretom Mihaela, pokretom koji istinski obnavlja kršćanstvo. To leži u karmi antropozofskog pokreta. Ali to također leži u karmi mnogih onih koji su iskreno došli u dodir s antropozofskim pokretom. Taj Mihaelov impuls, koji se na ovaj način može shvatiti konkretno, koji se može vidjeti u brojnim spomenicima ovdje na Zemlji, koji je također upečatljiv kada se vidi divna igra prirode oko Arturova dvorca, to da se taj Mihaelov impuls prenese u svijet – jer tijekom stoljeća mora ući u civilizaciju ako ona ne želi propasti – to je zadatak, posebno antropozofskog pokreta.
Ovo sam prije svega želio još jednom upisati u vaša srca, na predavanju koje je danas održano.