.- 13. Trinaesto predavanje, London, 24. kolovoza 1924 (bez završetka)
Percepcija karme bila je svjesna stvarnost za ljude ranijih vremena. Svijest o karmi blijedi, pretvara se u učenje, naprimjer u starom Egiptu. Prijelaz astralnog gledanja u buđenje i uspavljivanje. Kroz novi inicijacijsku znanost moguće je povratak izgubljenoj spoznaji.
Sada mi je veliko zadovoljstvo izraziti srdačnu zahvalnost za lijepe riječi koje je upravo izgovorio predsjednik engleskog antropozofskog društva, g. Collison. Možete biti sigurni da mi predstavlja veliko zadovoljstvo ponovno biti među vama i omogućiti da se dio našeg antropozofskog rada odvija ovdje. U ovom trenutku mogu se imati dva dojma o ovom antropozofskom radu, prvi uzrokovan činjenicom da smo upravo došli iz Torquaya, gdje smo neko vrijeme mogli živjeti u predodžbama duhovnog svijeta koje su bile u znaku onoga što sam prekjučer okarakterizirao činjenicom da ta dva ljetna događaja, koja su proizašla iz impulsa našeg prijatelja Dunlopa i naše prijateljice gospođe Merry, da ti događaji, mogu reći, čine da se čovjek osjeća okultno, da možete doći iz cijelog miljea, iz okruženja duhovne elementarne prirode, ili barem blizine takve prirode, a dobiva se i određeni impuls da se ostane unutar tih impulsa koji su apsolutno vezani za lokalitet.
Drugi je da vam po prvi put imam privilegiju govoriti, dragi prijatelji, nakon važne božićne konferencije u Goetheanumu. O ozračju ove božićne konferencije sigurno se razgovaralo, promišljalo i osjećalo ovdje u podružnici naših engleskih prijatelja, jer je to dio vaših namjera. Točno je, dragi prijatelji, da cijeli, puni impuls ove božićne konferencije s jedne strane, kako je sada postalo očito, budući da sam mogao govoriti na različitim mjestima nakon ove božićne konferencije, da se cijeli taj impuls božićne konferencije – negdje više, negdje manje – počinje ustaljivati, ali da još uvijek izaziva neko čuđenje u srcima naših dragih antropozofskih prijatelja.
Ovaj božićni impuls postao je neophodan jer se razvoj Antropozofskog društva, otkako je postalo neovisno, odvojio od svoje ranije veze s Teozofskim društvom i nije poprimilo oblik za koji sam mislio da će biti prihvaćen, posebice 1913. godine.
A onda su se iz Antropozofskog društva razvile mnoge stvari koje nisu bile dio organske, unutarnje vitalnosti onoga što antropozofski pokret predstavlja intelektualno i duhovno. Sve sam to objasnio tijekom božićne konferencije, a ovdje bih se samo na to osvrnuo. U određenom je smislu, u tjednima koji su prethodili božićnoj konferenciji, donijeta odluku da ja osobno preuzmem predsjedavanje Antropozofskim društvom, koje je sada osnovano u Goetheanumu. Jer do sada je bio slučaj da sam samo želio biti učitelj unutar antropozofskog pokreta, u pozadini, i nisam službeno prihvaćao položaj. Teško je, uz sve ono što se kao obveza učitelju nameće u duhovnom svijetu, uz svu odgovornost prema duhovnom svijetu, pogotovo u današnje vrijeme, preuzeti vanjsku upravu društva, koje uostalom ima zadaću upravljanja duhovnom materijom, mudrošću antropozofije. Ali to se moralo dogoditi. Međutim to je bilo kockanje, utoliko što se suočilo s mogućnošću da se izgube neke od onih duhovnih struja koje iz duhovnog svijeta danas žele ući u svijet ljudi i čije je primanje zadatak antropozofskog pokreta.
Ali sada se može reći da se situacija definitivno predstavila na takav način da ne samo da nije bilo zaostataka u objavama iz duhovnog svijeta od božićne konferencije, nego se možemo osvrnuti na božićnu konferenciju s punim zadovoljstvom u vezi toga što se događa u Antropozofskom društvu kroz antropozofski pokret, te da su darovi iz duhovnog svijeta zapravo postali znatno bogatiji od božićne konferencije, ta da se možemo s punim zadovoljstvom osvrnuti na božićnu konferenciju.
Ono što bi naznačio izraz: ezoterično značenje antropozofskog pokreta, to bi, dragi prijatelji, trebalo postati sve stvarnije, sve istinitije. Trend koji se provlači kroz antropozofski pokret, trebao bi postati sve više i više ezoteričan. To će se ispravno razumjeti tek kada se potpuno shvati ezoterična zadaća Izvršnog odbora u Goetheanumu, kada se shvati što sam mislio na božićnoj konferenciji kada sam rekao da to mora biti inicijativni Izvršni odbor, da mora preuzimati zadatke antropozofskog pokreta s duhovne točke gledišta, a oni se moraju prihvatiti, moraju ih nositi u svijet, ne smiju biti samo upravni odbor.
Pa, dragi prijatelji, vidjeli smo da su srca vrlo prijemčiva za ezoteriju koja je strujala kroz sva predavanja u Goetheanumu od božićne konferencije. I za nadati se da će to također biti slučaj u budućnosti, iako stvari mogu biti takve da, zbog konzervativnog duha u Engleskoj, ovdje još uvijek postoji slaba crta želje da se stari odnos nastavi kakav je bio, bez uplitanja onoga što je došlo iz Goetheanuma kroz volju antropozofskog pokreta. Ali nešto što bi moglo biti progresivno postupno će se naviknuti na taj konzervativizam. I možemo se nadati da će ono što možda danas postoji, ali se još ne primjećuje, uopće se ne primjećuje, prođe, a da se ne primijeti, da se odvikne od te navike da se ni ne zna da je tu. Znam koliko se prianja uz ono što se jednom naturaliziralo. Ali čovjek mora biti u stanju osjetiti, dragi prijatelji, da je antropozofski pokret nešto novo u usporedbi sa svime na svijetu, i da je izuzetno teško, u mnogim područjima nemoguće, nastaviti to novo u starim oblicima. Naravno da je ljudima s druge strane teško, pronaći novu formu za novi sadržaj.
Pa, dragi prijatelji, počevši od toga, također bih vam želio skrenuti pozornost na činjenicu da je u osnovi antropozofski pokret, u obliku kakav sada želi poprimiti, naime u svojim duhovnim strujama, neka vrsta povratka na ono što su izvorno bile namjere. Te namjere nisu uključivale samo ono što se događalo u Berlinu kada je osnovana njemačka sekcija Teozofskog društva, gdje sam prilikom osnivanja ove njemačke sekcije Teozofskog društva govorio u ciklusu predavanja pod naslovom 'Antropozofija', tako da je tada, da tako kažem, uz temelj teozofskog njemačkoj odjela bio antropozofski pokret; ali ono što se dogodilo s naše strane unutar Teozofskog društva nikada nije bilo ništa drugo nego antropozofsko.
I ne samo da je to bilo tu, nego je postojala i činjenica da sam već tada imao snažnu namjeru uvesti ezoteričnu crtu u antropozofski pokret. Stoga je prvo predavanje koje je održano u to vrijeme, u okviru onoga o čemu će se govoriti u njemačkoj sekciji Teozofskog društva, bilo naslovljeno: 'Praktične vježbe karme'.
Ali osobe koje su tada sudjelovale u osnivanju doživjele su strahovit šok kada su čule ovaj naslov, a ja bih i danas vrlo živo mogao opisati astralne valove drhtanja i podrhtavanja, koje su tada osobito pokazala starija gospoda, koja su tada, izrastavši iz teozofskog pokreta, čula da želim govoriti o praktičnom aspektu karme. I dobacivali su mi ovakve riječi: hoćeš li u jedan dan pokopati sva naša desetljeća rada – jer ljudi su mislili da su odradili desetljeća – sva naša desetljeća rada! - A postojali su, da tako kažem, stalni privatni sastanci, vijeća, na kojima mi je dano do znanja da stvari ne mogu tako ići. I tada ne samo da sam osjetio astralni i 'Ja' dojam drhtanja, nego sam osjetio i hladan dojam astralnog ježenja koji su stara gospoda imala.
I tada je bilo sasvim nemoguće ostati pri takvom programu jer bi to bilo beznadno. I tako je teozofski pokret u Njemačkoj zašao u više teorijske vode, kao što je to općenito slučaj u Teozofskom društvu, a prava ezoterija je morala pričekati.
I možda je to bilo dobro. Jer u međuvremenu je prošlo dobrih tri puta po sedam godina, tijekom kojih se u nesvjesno i podsvjesno moglo nataložiti štošta što u svijest baš i nije htjelo. Tako je i bilo. I tako sada, na ezoteričan način, upravo kod ulaska goetheanskog božićnog impulsa, ono što se tada nije moglo dogoditi, početak tog impulsa može biti traženje okultnih impulsa svijeta, kozmosa i čovjeka, u području karme. Postavljaju se pitanja i daju odgovori, koji se već danas mogu dati iz duhovnog svijeta, prema ljudskoj karmi, prema pojedinačnoj, individualnoj karmi i tako dalje. To će učiniti vidljivim impulse koji svim silama sada žele ući iz nadosjetilnog svijeta u svijet ljudi.
I zato danas želimo započeti s odgovarajućom raspravom u ovom smjeru, nakon što se ovaj uvod prevede.
[prijevod]
Kako je karma usidrena u pojedinačnom ljudskom biću i u razvoju današnjeg čovječanstva, i kako se iz nje može raspravljati o pojedinačnim karmičkim činjenicama, moći ćemo razumjeti ako ovoj raspravi damo uvod o razvoju ljudske svijesti koja je unutar stanja u kojem su ljudi još uvijek imali izravnu, elementarnu percepciju karme u običnom životu, pa do drugih stanja svijesti do kojih su došli kasnije i u kojima se izgubio izravni uvid u karmu. Jer danas je slučaj da čovjek ne zna ništa o svojoj karmi unutar svijesti koju ima kao budnu dnevnu svijest. Svijet u kojem živi od buđenja do padanja u san sprječava ga da išta izravno sazna o svojoj karmi. Ali čovječanstvo nije uvijek u ovom stanju svijesti, koje je danas takozvano normalno, već je u ranijim vremenima, također u post-atlantskoj evoluciji čovječanstvo također živjelo u drugim stanjima svijesti u svakodnevnom životu. Danas s normalnom sviješću živimo u tri stanja svijesti, koja sam često okarakterizirao: prvo budna svijest, drugo svijest u snu, gdje se pojedini komadići dnevnih iskustava još uvijek pojavljuju pred sviješću kao reminiscencije, ali i razni utjecaji iz duhovnog svijeta, i napokon, treće, svijest potpunog spavanja, u kojoj je ljudska duša okružena tupošću, sumrakom i tamom, a svijest tone, takoreći, u nesvijest. [piše na ploči]
1. Budna svijest.
2. Svijest sna.
3. Svijest spavanja.
Kod ljudi nije uvijek bilo tako. Bilo je razdoblja u ljudskom razvoju kada je svakodnevna svijest išla sasvim drugim tijekom. I ako se vratimo daleko, daleko unatrag u vremena neposredno nakon atlantske katastrofe, kada su na mjestima gdje je nekad bilo more nastale kopnene površine, kada se more pojavilo na mjestima gdje je nekad bilo kopno, gdje je Zemlja morala proći kroz glacijalno razdoblje, ako uzmemo to vrijeme, koje je uslijedilo neposredno nakon atlantske katastrofe, u kojem su nestale drevne kulture, to jest, ako pogledamo unatrag na vrijeme iza nekih osam do deset tisuća godina, onda nalazimo čovječanstvo koje je imalo tri druga stanja svijesti. Čovječanstvo koje je preživjelo staru atlantsku katastrofu također je imalo tri stanja svijesti, ali ona su bila bitno drugačije prirode, ovo budno stanje dnevne svijesti nije postojalo u tim vremenima; umjesto toga čovjek je vidio ljudsko biće bez oštrih kontura koje se u svim smjerovima produžuje u duhovno, u auri, i u auri se gledala njegova duša. A životinje su također viđene sa snažnom aurom. U auri su se mogli vidjeti njezini unutarnji procesi, probava, disanje. Moglo se vidjeti kako biljke streme uvis sa cvjetovima u nekakvom oblaku koji je neprestano obavijao Zemlju. Za ovu svijest, sve je bilo okupano blijedim astralnim svjetlom. I može se reći da je ovo stanje dnevne svijesti za drevno čovječanstvo koje je slijedilo atlantsku katastrofu bilo stanje blijeđenja astralne vizije fizičkog svijeta.
Kažem blijeđenje, odnosno postupno slabljenje u svom sjaju, jer neposredno prije atlantske katastrofe to viđenje u astralnom sjaju bilo je puno jače i intenzivnije nego danas. Ali ulazak u ovo stanje svijesti, buđenje u ovom stanju svijesti, jer to se može usporediti s buđenjem, kao što danas imamo buđenje, buđenje u ovom stanju svijesti blijeđenja astralne vizije, to je bilo drugačije od migoljenja današnjeg čovjeka iz stanja sna, gdje prvo kaotični snovi stanu pred dušu prije nego čovjek uđe u dan.
Kada bi se ljudi tih davnih vremena probudili, kao da ih je u svijest pratio ne samo svijet snova, nego svijet jave u koju su bili uronili, iz kojeg su znali da izlaze i da su bili u kontaktu s duhovnim bićima, s bićima viših hijerarhija, s duhovnim bićima elementarne vrste. Bilo je to stvarno buđenje kao da čovjek dolazi s mjesta gdje je puno toga doživio, na drugo mjesto gdje se u blizini novih iskustava prisjeća svega što je doživio. Ako ste ušli u dan u ta stara vremena, tada ste imali nova dnevna iskustva, ali ste imali sjećanje: bili ste na drugom mjestu gdje ste bili tamo s drugim bićima, gdje niste bili izravno s fizičkim ljudima koji su vas inače okruživali, s životinjama i biljkama, gdje ste bili okruženi bestjelesnim dušama koje žive između smrti i novog rođenja, gdje ste bili s mnogim bićima koja nikada nisu živjela na Zemlji u bilo kojoj inkarnaciji.
Nakon što je napustio određenu vrstu stanovnika kozmosa, čovjek se osjećao dovedenim u drugi svijet, u svijet fizičkog iskustva između rođenja i smrti. Ali jasno se osjećalo i sjećanje na duhovni svijet, na onaj svijet kroz koji čovjek prolazi između smrti i novog rođenja. Može se reći da je percepcija duhovnog svijeta ušla u blijedu astralnu percepciju.
Tako da ovo stanje svijesti, u kojem čovjek stoji između čisto fizičkih bića kao danas,, u to vrijeme uopće nije postojalo. U to su vrijeme ljudi već imali osjećaj, ne samo u nekoj vrsti sna, već u vrlo stvarnom osjećaju stvarnosti: kada izađu u dnevnu svijest, vide drveće i životinje i planine i stijene i oblake, ali to je isti svijet u kojem također žive ta duhovna bića i one ljudske duše koje nisu utjelovljene na Zemlji, koje žive u duhovnom svijetu, s kojima se živi između smrti i novog rođenja. I onda su ti ljudi imali pravu sliku: u svako drvo, u svaku izvanrednu stijenu, u dubine planina i sve do visine oblaka, dok se čovjek budi, ta se bića kreću, uvlače se, uranjaju u pojedinačna bića, u stvorenja vanjske fizičke prirode.
Idući u šumu, vidjeli bi posebno drvo. U to vrijeme čovjek je znao da se ušuljalo noćno biće s kojim je bio, i jasno je vidio, kao što inicirani to mogu vidjeti i danas: duhovna bića uvlače se u fizičke lokalitete kao u svoje kuće. Nije stoga ni čudo što su sve te stvari prešle u mit i ljudi su govorili o tome da postoje duhovi drveća, duhovi proljeća, duhovi oblaka, duhovi planina. Vidjeli su ono s čime su bili noću, da je skliznulo u planine, valove, oblake, biljke, drveće.
To je bio osvit duše koja je vidjela kako duhovni svijet klizi u fizički, osjetilni svijet. O eminentnim, uzvišenim duhovima, govoreno je s dostojanstvom: imaju svoja odmorišta na tim fizičkim lokacijama tijekom dana. Za niža elementarna bića koja žive među ljudima, često među životinjama u njihovoj epohi razvoja, rečeno je: skrivaju se unutra. Stvar je izražena zadirkujući. Ali ono što se s jedne strane izražavalo uzvišeno, a s druge strane zadirkujući, odgovaralo je osjećajima koje je čovjek imao u ovom osvitu duše.
Ali sada predočite sebi, dragi prijatelji, u zadnjem dijelu svog sna osoba je bila u duhovnom svijetu, a ujutro je osvanulo; dok se nije probudila nije u potpunosti shvatila da je unutra. Zašto je to bilo tako? Zašto je ovaj duhovni, nadosjetilni svijet s kojim je živio između smrti i novog rođenja vidio tek kad se probudio, kad su duhovi nestali? To je zato jer dok je to stanje bilo prisutno, to jest dok je ljudsko biće bilo u ovom stanju kontemplacije duhovnog svijeta u zadnjem dijelu sna, ljudsko biće je još uvijek živjelo u trećem stanju svijesti. Živjelo je u stanju svijesti koje je pred njegovu dušu dočaravalo sasvim drugačiji svijet. Zapravo, dok je spavao u duhovnom svijetu tijekom svoje zemaljske egzistencije, čovjek se osvrnuo na razvoj svoje karme.
Ovo treće stanje svijesti u epohi koja je neposredno pratilo atlantsku katastrofu bilo je percepcija karme. To je za njih tada jednostavno bila stvarnost. [nastavak na ploči]
1. Budna svijest: blijeda astralna vizija
2. Svijest snova: pogled na duhovni svijet
3. Svijest spavanja: pogled na karmu
I kao što se danas u svakodnevnom životu izmjenjuju tri stanja svijesti: budna svijest, svijest sna, svijest spavanja, tako su se u to vrijeme izmjenjivala stanja blijede astralne vizije, vizije duhovnog svijeta, vizije razvoja karme.
Da, to je tako, dragi prijatelji, da je u tim davnim vremenima percepcija karme za ljude jednostavno bila svjesna stvarnost, i stoga se s pravom može reći: nekada je u čovječanstvu postojala neka vrsta svijesti kroz koju se jednostavno gledalo na stvarnost karme.
Zatim je razvoj tekao na sljedeći način: prvo je prestalo to spavanje, ali to onda nije bilo spavanje, jer dok se spavalo osvrnulo se na karmu – tako da je prvo prestalo to viđenje karme. Zamračilo se. O činjenicama karme ostalo je samo znanje iniciranih. Zatim je bilo ono što su ljudi vidjeli kao iskustvo karme, a zatim je to postalo učenje. Dakle, ono što je bilo drevno iskustvo, dragi prijatelji, u kasnijim vremenima je postalo učenje. Jer to je zamrlo, zamračilo se unutar drevne svijesti, i jedino što je čovječanstvu preostalo – a tako je bilo otprilike u vrijeme koje opisujemo kao kaldejsko, babilonsko ili egipatsko – bilo je gledati u duhovni svijet. Tako da se u to vrijeme, odnosno u tisućljećima koja su prethodila kršćanskom razvoju, živjelo u ljudskoj svijesti u kojoj je percepcija nadosjetilnog svijeta još bila posve prirodna, ali u kojoj se karma samo poučavala. I zato je razumljivo da je upravo u tom razdoblju, koje je prethodilo kršćanskom razvoju, još uvijek postojala intenzivna svijest o duhovnom svijetu, o svijetu u kojem se čovjek nalazi između smrti i novog rođenja, pa je zbog toga i zamrla, a svijest o karmi otupjela, i razumljivo je da se svijest o karmi potpuno izgubila u ljudskom rodu, da nje nije bilo, da tako kažemo, kada je počeo kršćanski razvoj, te da je veza između čovjeka i duhovnog svijeta posebno snažno naglašena kada je on bio bestjelesan. To posebno snažno osjećamo u onome što vidimo kao staroegipatsko gledanje: neizmjerno snažna svijest o duhovnom svijetu, profinjena, fina svijest o svijetu u koji čovjek ulazi kroz vrata smrti kada postane Oziris, ali ne više nikakva svijest o ponavljanim zemaljskim životima.
Zatim se postupno približilo vrijeme koje danas ima svoj vrhunac u ljudskom razvoju, vrijeme koje je zapravo svojstveno današnjem čovječanstvu. Astralna vizija potonula je u našu trezvenu, prozaičnu svijest koju imamo u normalnom životu između buđenja i padanja u san, gdje vidimo samo beznačajan komadić čovjeka, naprimjer, onaj koji je zatvoren kožom u mesu, kostima i žilama i ono što je, kao ono što se vidi iz današnje svijesti, najbeznačajniji komadić čovjeka. Sasvim je razumljivo da kod jako puno ljudi postoji sklonost da taj beznačajni komadić ljudskog bića oblače u kojekakvu takozvanu lijepu odjeću tako da to ipak bude nešto, dok se duboko u podsvijesti osjeća da je to zapravo beznačajno i s pravom pripada, sjajnom, blistavom ruhu aure, astralne i 'Ja' prirode.
I kada se prvi put osjetio taj prijelaz od gledanja ljudskog bića s njegovom aurom do gledanja sadašnjeg beznačajnog dijela ljudskog bića, pokušalo se oponašati kako izgleda aurički aspekt ljudskog bića, čak i u odjeći; tako da su stare mode – ako smijem upotrijebiti tu riječ – u određenom smislu slike aure. Uvjeravam vas da novija moda to nije.
Svijest nadosjetilnog svijeta poprimila je oblik kakav čovjek ima u kaotičnim snovima. I on potpuno prespava svjesnost karme. Svijest o karmi bi imao kada bi onaj dio svijesti koji je bez snova između padanja u san i buđenja iznenada upao u svijest. Tada bi postojala svijest o karmi.
Tako se tijekom ljudske evolucije od vremena koje sam okarakterizirao, tijekom otprilike deset tisuća godina, dogodila transformacija da čovjek 'budi' duhovno u fizičkom svijetu – jer mi također 'budimo' duhovno, a ne samo da to prespavamo – da čovjek budi duhovno, sanja stvarni duhovni svijet i prespava karmu.
To je nešto što je postalo neophodno za rast svijesti o slobodi, kao što sam često objašnjavao. Ali čovječanstvo će morati ponovno izaći iz sadašnjeg stanja.
Može se reći da je ono što je bilo u davna vremena, doduše na sanjarski način, prirodno stanje svijest – spoznaja o nadosjetilnom svijetu i karmi – postupno potamnjelo, utišalo se, a ono što bi se s nadosjetilnim svijetom trebalo približiti ljudima, tada je postalo učenje u misterijima, dok je unutar novijeg materijalističkog doba potpuno nestalo. Ali unutar ovog materijalističkog doba ponovno se mora pojaviti mogućnost stvaranja mosta prema svijesti nadosjetilnog svijeta i prema svijesti karme.
Ali drugim riječima, to znači, ako sebi predočimo kako su u osvit duše u davnim vremenima ona duhovna bića, u čijem se društvu nalazio od padanja u san do buđenja, skliznula u drveće i oblake i planine i stijene, a ljudsko biće moglo je onda sebi reći danju, kad je išao do takvog stabla, do takvog kamena, do takvog izvora: unutra postoji začarano duhovno biće, s kojim sam ja, zajedno u svojoj svijesti sna – tako da prvo moramo doći do njega upijajući novu mudrost inicijacije, sa sviješću koja je prisutna danju, do određenog stupnja duhovnog prepoznavanja u gledanju iz svake stijene, sa svakog drveta izmamiti različita duhovna bića, iz svakog oblaka, sa svake zvijezde, sa Sunca i Mjeseca.
Na taj put moramo krenuti danas, pripremiti se da kao što je kad bi se stariji probudili, duh s kojim je čovjek bio tijekom noći, skliznuo u stablo ili u stijenu, da tako i modernom čovječanstvu nešto isklizne iz stabla i izvora, što je skriveno duhovno biće u drvetu i u izvoru. I to može biti. To se može dogoditi kada ljudi jednostavno odbace uobičajene predrasude na koje su navikli, u koje uvode djecu sve do odgoja u vrtiću, kada se pojedinac oslobodi te pristranosti, kada se koristi zdravim razumom, inače ne može pogledati u duhovni svijet. Kada dođe inicirani i ispriča stvari koje su u duhovnom svijetu i procese koji se odvijaju u duhovnom svijetu, čak i ako ih ljudsko biće ne može danas vidjeti običnom sviješću, ako se koristi nepristranim zdravim razumom, na ovaj način ljudsko biće može biti prosvijetljeno kroz prijenos onoga što je u duhovnom svijetu. A to je, u svim okolnostima, za sve danas prvi korak.
Naravno, ima se mnogo za reći protiv toga. Vidite, nakon jednog od predavanja koje sam održao o promatranju duhovnog svijeta u protekloj godini, pojavila se dobronamjerna kritika u ne posve neuglednim novinama – koje se mogu nazvati 'dobronamjernim' i 'uglednim' s obzirom na žestoku opoziciju antropozofiji u sadašnje vrijeme. Na tom sam predavanju istaknuo da ne treba biti vidovnjak da bi se doista znalo o duhovnom svijetu, već da se stvari, koje vidovnjak priopći, mogu razumjeti zdravim razumom. To sam jako naglasio. A čovjek koji je o tome dobronamjerno razgovarao napisao je sljedeću rečenicu. Rekao je: Steiner želi primijeniti zdrav razum na spoznaju nadosjetilnog svijeta. Sve dok je taj zdrav razum zdrav, reče čovjek, on sigurno ne zna ništa o nadosjetilnom svijetu, a čim zna za nadosjetilni svijet, onda sigurno više nije zdrav!
Možda nikad nisam čuo da je to izraženo s takvom unutarnjom iskrenošću, ono što bi svatko tko odbacuje znanje o nadosjetilnom svijetu na temelju 'zdravog razuma' i govori o granicama znanja u uobičajenom smislu, morao ustvrditi, ako je iskren, iznutra pošten; jer ili se mora odreći današnjeg gledanja, ili se mora držati ovoga; drugo nije iskreno iznutra.
Današnji posvećenici iz jasne svijesti znaju reći kako se duhovno biće otpušta iz svakog kamena, kako se druga duhovna bića otpuštaju od biljaka. Ako se stanete na vanjskoj osjetilnoj percepciji suprotstavljaju vam se. I svaki put kad odete u prirodu, naprimjer, kada priroda počinje biti malo elementarna, izašavši iz njihovih kamenih nastambi, pogledate goblinolika elementarna bića – onda kada se objavite i sprijateljite s tim elementarnim bićima, tada se ubrzo iza tih elementarnih bića, naime iza elementarnih bića mineralnog svijeta, vide viša bića, koja u konačnici vode do prve hijerarhije, do Serafina, Kerubina, Prijestolja.
I ako se vježbe dosljedno provode, što sam naveo u knjizi 'Kako se stječu spoznaje o višim svjetovima', prevedenoj na engleski pod naslovom 'Initiation', ako se te vježbe provode dosljedno, s velikom unutarnjom energijom, spremnošću na žrtvu i predanošću, onda je zapravo slučaj da, ako dobijete potrebnu unutarnju hrabrost, prvo dođe nešto poput toga, da su čitavi svjetovi elementarnih bića skriveni u mineralnim naslagama vani u planinama u stijenama. Ona samo izlaze, izmiču na sve strane, rastu i pokazuju da su zapravo samo smotana, zbijena u dijelovima elementarnog svijeta. Postoje bića prije svega unutar mineralnog prirodnog područja, naime gdje zemlja dolazi u 'zeleno' stanje tako da se osjeća tako svježe da ima zemljanu aromu, tako da i biljke imaju zemljanu aromu. Kada zakoračite u ovaj svijet elementarnih bića, ta vam elementarna bića mogu izazvati strah i tjeskobu. A ti elementali koji izlaze nevjerojatno su pametni. Čovjek mora imati skromnosti, kad se patuljci odvoje od prirodnih činjenica i prirodnih objekata, reći sebi: eto ti, glupane, kako je pametan ovaj elementarni svijet! - I zato jer mnogi ljudi to ozbiljno ne žele reći, jer ne žele čak ni reći da je malo dijete koje je tek rođeno mnogo pametnije od onoga koji je puno naučio – kada se pogleda iznutra – zato ta elementarna bića u početku izmiču ljudskom pogledu. Ali ako ih možete razabrati, onda se horizont širi, da tako kažem, i ono što ovi zadirkujući patuljci, koji vas zadirkuju svojom pameću i mudrošću, onda to vodi u pozadinu koja se spušta do prve hijerarhije, do Serafina, Kerubina, Prijestolja.
A ako netko izoštri svoju svijest s onim što je čovječanstvo naučilo kroz prirodnu znanost u prošlom stoljeću, tada se stvarno može ući u ovaj svijet elementarnih bića, a odatle u viši svijet uz pomoć danih vježbi. I ako netko danas stekne svijest u prirodi, s ljubavlju uroni u prirodu, ako nije obolio od onoga što se danas zove autoritativno znanje, tada se postupno u inicijacijskom znanju uzdiže do onog znanja koje je čovječanstvo izgubilo.
Svatko tko danas uspije susresti duh drveća koji se u njih uvukao, kao što su ga drevni vidjeli ujutro u osvit duše i koji je opet iskliznuo navečer u sumrak duše, tada može pristupiti ljudima na odgovarajući način, i iz njih vidjeti likove njihovih ranijih života i razvoj karme. Jer za ljudsko biće ovo gledanje vodi u karmu.
Za mineralni svijet, gdje prvo izlaze patuljci zadirkujući svojom bistrošću, promatranje završava sa Serafinima, Kerubinima, Prijestoljima.
Što se tiče biljaka, promatranje vodi do Eksuzija, Dinama, Kirioteta.
Za životinje, ovo promatranje vodi do arhaja, arhanđela, anđela, kada netko vidi kako njihova duhovna bića izlaze iz njih na ovaj način.
Za ljude to vodi u karmu.
Iza Serafina, Kerubina, Prijestolja, koji se pojavljuju u svijetu i iza svih drugih bića viših hijerarhija, iza svih elementarnih bića iz minerala, koja svojom mudrošću šokiraju čovjeka, bića iz biljaka mogu i ne moraju šokirati čovjeka svojom slatkom nametljivošću, iza onoga što dolazi iz pustinje, ponekad sa žestinom, s vatrenim žarom, ali i uz stvari od susreta sa životinjama, iza svega što se pojavilo u prvom planu, tada se pojavljuje nadmoćno veličanstvena manifestacija karme. Jer zapravo iza svih misterija svijeta za čovjeka se krije tajna karme.
I kada smo svoje osjećaje pripremili na odgovarajući način, sada ćemo moći raspravljati s pojedinačnim karmičkim činjenicama na sljedećim predavanjima, koja ćemo održati ovdje na istom mjestu.