.- 3. Treće predavanje Zürich, 28 siječnja 1924 (nepotpuno)
Vrata Sunca i Vrata Mjeseca. Prvobitni učitelji na Mjesecu vode evidenciju o prošlim ljudskim djelima. Više hijerarhije na Suncu pripremaju ljudsku budućnost. Ljudi s kojima smo karmički povezani, za razliku od onih s kojima nismo, u životu između smrti i ponovnog rođenja. Božićna konferencija.
Kada mi kao ljudi pogledamo svijet oko sebe, pronalazimo sve što na Zemlji čini ljudsko okruženje: bića iz različitih zemaljskih carstava, mineralnog, biljnog, životinjskog carstva, nalazimo kraljevstvo ljudi kojem i sami pripadamo, i nalazimo sve što pripada tim carstvima, sve što je od njih nastalo: planine, rijeke, oblake. Ako zatim pogledamo dalje u kozmos, nalazimo kozmos prepun zvijezda, zvijezda stajaćica, planeta, a također postaje jasno iz antropozofskih promatranja da te različite zvijezde, poput naše Zemlje, imaju svoje stanovnike. Ali čovjek, usmjeravajući svoj pogled i u svoje zemaljsko okruženje i van u prostranstvo kozmosa, u tom prostornom okruženju pronalazi bića koja imaju veze samo s dijelom njega samog. Iz antropozofskih razmatranja znamo da smo mi ljudi podijeljeni na fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja'. Znamo da se u snu s našim 'Ja' i astralnim tijelom odvajamo od fizičkog i eterskog tijela. Ali sve što vidimo očima, što možemo percipirati u svijetu, povezano je s našim fizičkim i eterskim tijelom. U početku to nema nikakve veze s našim astralnim tijelom i našim 'Ja'. Samo dvije zvijezde čine iznimku; Sunce i Mjesec. Sunce i Mjesec nastanjeni su duhovno-duševnim bićima kao što i Zemlju naseljava sam čovjek. Ali ostale zvijezde širokog kozmosa također su nastanjene duhovno-duševnim bićima, iako čovjek ima sasvim neizravan odnos sa stvarnim duhovno-duševnim elementom udaljenih zvijezda, tijekom svog života između rođenja i smrti. Jedina iznimka su dvije spomenute zvijezde, Sunce i Mjesec. U određenoj mjeri, oni su za nas ljude dvoja vrata kroz koja smo već tijekom fizičkog zemaljskog života povezani s duhovnim svijetom. A oni sami, Sunce i Mjesec, povezani su s nama na način da je Sunce povezano s našim 'Ja', Mjesec s našim astralnim tijelom. Razumijevanju ovoga što sam upravo rekao približiti ćemo se gledajući malo ono što nalazimo razrađeno u knjigama i raznim ciklusima.
Iz njih znate da je Mjesec, koji danas slobodno luta svemirom kao pratilac Zemlje, nekada bio povezan sa Zemljom, da je sa Zemljom činio jedno tijelo, da se u određenom trenutku odvojio od Zemlje, izašao u svemir, i sada čini svojevrsnu koloniju Zemlje u svemiru. Ali to nije slučaj samo s obzirom na ono što izgleda kao fizički Mjesec, to je također slučaj i s bićima koja ga nastanjuju. Također znate da su Zemlju nekada naseljavali ne samo ljudi, već i neka viša bića koja su bila prvi veliki učitelji čovječanstva. Ta bića nisu bila u fizičkom tijelu kao što su ljudi sada, već samo u finom eterskom tijelu. Ali još je postojao odnos između ljudskih biča i tih bića sve do epohe Atlantide. Taj se odnos sastojao u tome da su ljudi tih iskonskih vremena na Zemlji bili potaknuti da umire umove na određeni način, da ne opažaju ništa iz svog vanjskog okruženja, već da budu potpuno umireni sa smirenom dušom. I tada su ti iskonski ljudi – mi sami, jer svi smo bili u prethodnim životima na Zemlji – osjećali kao da im se ta bića obraćaju iznutra, a ljudi su to percipirali i osjećali kao nadahnuće. Ova napredna bića nisu se obraćala ljudima govoreći, ne na način na koji mi dijelimo stvari jedni s drugima, već na način koji sam naznačio. Od svega toga ljudi su napravili djela divne iskonske mudrosti. Uglavnom, čovjek sadašnjice je tako užasno arogantan, misli da je beskrajno pametan. I tako i jest u usporedbi s primitivnim čovjekom, ali sama pamet ne vodi do mudrosti, ne vodi do znanja. Pamet dolazi iz uma, a um nije jedino oruđe koje vodi do znanja. Dublje snage duše u drevno doba ljude su dovele do znanja, kojeg nisu izražavali intelektualnim formulama, čak ni u našoj filistarskoj gramatici – jer svaka je gramatika filistarska – nego napola pjesničkim djelima. Ti iskonski mudraci, koji su podučavali ljude kroz nadahnuće, potaknuli su djela koja su bila napola fikcija, u bezgranično lijepim, slikovitim prikazima, ono što je sačuvano u vanjskim dokumentima do danas. Uzmimo vedsku literaturu Indijaca, filozofiju joge, filozofiju Vedante, perzijske dokumente, egipatske dokumente, svemu tome se divimo, i budale smo ako se ne divimo. Što se čovjek više navikava na stvari, što im se više posvećuje, to više govori sebi: da, mi smo danas pametni, a ti stari ljudi nisu bili toliko pametni, ali ono što su predstavili kao znanje u prekrasno lijepom pjesničkom obliku je duboko, vodi duboko u misterije svijeta. A vanjski dokumenti, kojima se već toliko divimo, koji nas potresaju kad su nam srca na pravom mjestu, samo su posljednji ostaci onoga što je u čovječanstvu nekada postojalo kroz usmenu predaju, što samo znanost duha može dokučiti u terminima divne, drevne iskonske mudrosti. Ali ljudi su, da tako kažem, prerasli ovu iskonsku mudrost. Oni bi ostali maloljetni i ne bi vlastitim trudom stekli slobodu spoznaje kroz vlastiti napor, da su stali na toj iskonskoj mudrosti.
Time, međutim, veliki izvorni učitelji više na Zemlji nisu imali zadatak. Napustili su Zemlju. Kao što je fizički entitet Mjeseca izašao u prostranstvo kozmosa, tako su i veliki izvorni učitelji izašli s Mjesecom. Danas oni tvore svojevrsnu koloniju na Mjesecu, a svatko tko promatra Mjesec, sa znanošću inicijacije, nalazi da je ispunjen onim mudrim bićima koja su nekoć bila suputnici ljudi. Još uvijek se može dokučiti njihova mudrost ako, kroz viši razvoj koji sam opisao u 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova', uspije komunicirati s tim lunarnim bićima. Ali tada se nauči nešto vrlo posebno: od njih se uči da danas, iako nisu na Zemlji, imaju važnu zadaću za Zemlju. Teško je zemaljskim riječima, koje za to nisu pogodne, izraziti kakvu zadaću za čovječanstvo imaju ta mjesečeva bića, koja je toliko važna. U određenom smislu ona vode evidenciju o cjelokupnoj ljudskoj prošlosti, o svakom pojedinom čovjeku. Ne knjige kakve imamo u našim knjižnicama, ali ipak nešto što možemo nazvati knjigama, a u tim knjigama je zabilježeno ono što je svaka pojedina osoba doživjela u svojim uzastopnim zemaljskim životima. Upoznati Mjesec znači upoznati ljudsku prošlost. Kada siđemo iz prenatalne egzistencije, u kojoj se nalazimo između smrti i novog rođenja, iz kozmičkih prostranstava na Zemlju, tada prolazimo kroz mjesečevu sferu i tada nas iznutra dotakne ono što je o našoj prošlosti zabilježeno u velikoj knjižnici mjesečevih mudraca. Ova naša prošlost utisnuta je u naše astralno tijelo prije nego što se spustimo na Zemlju. U našem astralnom tijelu, koje spuštamo u zemaljsku egzistenciju, nalazimo bilješke ovih mjesečevih bića. U normalnim okolnostima, to ne doseže glavu. Glava uopće nije posebno važan organ za većinu stvari tijekom zemaljskog vremena. Važna je za vanjske materijalne koncepte i ideje. Ono što mjesečeva bića utisnu u čovjeka u posljednjoj fazi njegovog silaska iz kozmosa na Zemlju, čak je – to možete vjerovati ili ne – upisano u onom dijelu našeg bića kojeg nazivamo duhovnom stranom našeg metaboličkog sustava udova. To dakle u potpunosti počiva u podsvijesti, ali je tu, i prelazi u proces rasta, prelazi u zdravlje, a posebno u ono što bih ja nazvao izlječivost osobe kada se na Zemlji razboli. Naravno, važno je poznavati prirodu bolesti, ali mnogo je važnija stvar znati kako je izliječiti. Sada je nadosjetilno znanje bitna pomoć u prepoznavanju prirode bolesti; ali to je znanje o tome što je na taj način zapisano u rastu, u snagama prehrane, u snagama disanja, to se nalazi u Akaša kronici mjesečevih bića. To je ono što čovjeka više-manje određuje u odnosu na lijek za bilo koju bolest. Jedna osoba se lakše liječi, druga teže. To u potpunosti zavisi o tome kakvi su zapisi napravljeni od njegove karme, od njegovog prethodnog života na Zemlji.
Vidite, kada pogledamo što je Mjesec vani sa svojim stanovnicima, za nas zemljane, dolazimo do toga da kažemo: on je intimno povezan sa svime što je naša prošlost, koja seže u prijašnje živote na Zemlji. Ispravno razumjeti postojanje Mjeseca, kako stoji vani u prostranstvu kozmosa, znači shvatiti i osjetiti prošlost ljudi na Zemlji. Ljudsku sudbinu čini ono što prenosimo iz našeg prijašnjeg života na Zemlji, odnosno iz naše prošlosti, i što možemo doživjeti tijekom našeg sadašnjeg života. A iz onoga što se može doživjeti u sadašnjosti, zajedno s našom prošlošću, formira se sudbina dalje za budućnost u sljedećim životima na Zemlji. Gledano kozmički, Mjesec sa svojim bićima nam izgleda kao ono što naša prošlost urezuje u našu sudbinu.
Iz ovoga možete vidjeti kako se malo sada zna o tome što su zapravo vanjska tijela. Fizičko znanje o Mjesecu na koje smo danas navikli zapravo nije nikakvo znanje. Svatko tko danas opisuje Mjesec, misli da je ono što nađe kao planine prikazane na karti Mjeseca oduvijek bilo tamo. Naivno je vjerovati u to. Mjesečeva bića su uvijek bila tu, duhovno-duševno Mjeseca uvijek je bilo tu, ali ne i fizička materija. To ćete sami sebi moći razjasniti, ako samo pogledate ljudsko biće. Tijekom svog zemaljskog života čovjek neprestano izmjenjuje svoje fizičke supstance. Nakon sedam do osam godina više nemamo ništa od materijala kojeg nosimo u sebi. Sve je zamijenjeno. Ono što je ostalo u nama su duh i duša, a tako je i sa kozmičkim tijelima. Danas možete pogledati u Mjesec: njegova tvar, čak i ako traje dulje od ljudske tvari, s vremenom je postala sasvim drugačija; ostaju samo duh i duša. Ako pogledate ove stvari, dobit ćete potpuno drugačiji pogled na kozmos od onoga kakav je danas poznat. To materijalno znanje je izvanredno pametno i razumno, ono prije svega može računati, i računa s apsolutnom sigurnošću. Izračuni su uvijek točni, ali nisu istiniti. Vidite, danas netko računa strukturu srca. Gleda je danas, i gleda je opet za mjesec dana: promijenila se, ne mnogo. Ne mnogo ni za još mjesec, i onda gleda koliko se srce promijenilo u godinu dana. Samo treba pomnožiti, pa ga imamo u deset godina. Može se izračunati kakvo je srce bilo prije tri stotine godina, i proračun će sigurno biti točan. Samo srca nije bilo prije tri stotine godina i neće ga biti ni za tri stotine godina. Na isti način se radi i u odnosu na druge stvari. Izračuni su uvijek točni, ali ne odgovaraju stvarnosti. Tako je i s obzirom na vanjsku supstancu nebeskih tijela. Ona mijenjaju supstancu, ali duh i duša ostaju. A u slučaju Mjeseca, to je duhovno-duševni element koji je utkan u našu sudbinu od velikih 'zapisivača' našeg prošlog života, i povezano je s tkivom naše sudbine kao ljudskog bića.
Dakle, Mjesec je zapravo jedno od vrata koja ljude upućuju u duhovni svijet, sa kojeg im sudbinu tkaju bića koja su nam bila mudri suputnici na Zemlji, u vrijeme kada su ljudi sami instinktivno tkali svoju sudbinu. Sada je tkanje sudbine u potpunosti u podsvijesti. Kasnije ćemo čuti više o tome.
Postoji još jedan ulaz u duhovni svijet: to je Sunce. Kada netko upozna Sunce kroz znanost inicijacije, bića koja susreće nisu povezana s našom Zemljom poput bića Mjeseca; na Suncu se ne susreću bića koja su nekoć nastanjivala Zemlju. Čovjek se susreće s bićima za koje ćete naći da se u mojoj Tajnoj znanosti nazivaju anđeli, i s bićima viših hijerarhija. Kada kažem 'na Suncu', morate naravno, predstaviti takve stvari u cijeloj sferi Sunca, u cijeloj poplavi svjetlosti koja izbija sa Sunca. Sunce je prebivalište Angeloi, anđela, onih bića od kojih je jedno uvijek povezano s ljudskom individuom. A mi ljudi smo već povezani s tim višim bićima u odnosu na naše 'Ja', i povezani smo kroz našu egzistenciju Sunca. Anđeli su, da tako kažem, kozmički modeli čovjeka, jer će čovjek jednog dana postići rang anđela. Ta bića, čijoj se prirodi približavamo i sami, žive na Suncu. Iz ovoga ćete već zaključiti da je naša budućnost povezana s egzistencijom Sunca, na način kao što je naša prošlost povezana s egzistencijom Mjeseca. Mjesec i Sunce predstavljaju svijet naše prošlosti i naše budućnosti, a kada vidimo, da su s jedne strane bića Mjeseca knjigovođe naše prošlosti, da su naši prošli životi na Zemlji ispisani na stranicama njihovih knjiga, onda nam je kroz znanost inicijacije jasno da moramo pogledati Angeloi, anđele, kada brinemo o svojoj budućnosti. Uvijek nešto radimo, možda ne svi, ali većina ljudi mora nešto raditi. Kao što ono što smo napravili u prošlosti utječe na naš sadašnji život, tako i ono što radimo sada mora utjecati na budućnost. Ali utjecati na budućnost može samo ako Angeloi, da tako kažem, usmjere pogled svoje duše na ono što čovjek čini u sadašnjosti, i u budućnosti dovedu to do ostvarenja. Jako je dobar osjećaj računati na ovu ulogu anđela u svijetu. Ostvarujemo neke stvari koje bi trebale uroditi plodom u budućnosti. Suvremeno je čovječanstvo postalo užasno nepažljivo na te stvari. Takve stvari treba imati na umu, i kada čovjek čini bilo što, trebao bi misliti na svog anđela, ovako: 'Moj zaštitnički duhu, primi ono što je moje djelo kao korijen, i iz njega neka dođe plod'. Što slikovitije, što osoba zornije povezuje to sa svojim anđelom, za djela koja će u budućnosti uroditi plodom, to će više tih plodova u budućnosti biti. - Dakle, kao što mjesečeva bića čuvaju našu prošlu sudbinu, tako i sunčeva bića neprestano tkaju novu sudbinu za budućnost. Istina, nije samo vanjska fizička sunčeva svjetlost ono što se šalje od Sunca na Zemlju, ne samo vanjski mjesečev sjaj; ali ako duhovno gledamo na Sunce i Mjesec, znamo da je Mjesec povezan s našim astralnim tijelom. Kroz ovaj odnos prema našem astralnom tijelu, Mjesec je polazište za sve što je utkano u našu sudbinu iz naše prošlosti. Sunce je povezano s našim 'Ja', a kroz bića koja predstavljaju našu kozmičku budućnost, Sunce je povezano s onim što je naša buduća sudbina. Tako su nebeski odsjaji naše sudbine utkani u Sunce i Mjesec, koji su izvana međusobno povezani igrom svjetla.
U tom pogledu, znanost inicijacije daje pravo objašnjenje ovih činjenice. Ali onaj koji je zaista stigao na potrebni nivo – imamo to opisano u knjizi 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova' – gleda u puni Mjesec, on ne samo da vidi ono što vidi ljudska svijest, nego prije svega vidi svoju prošlu sudbinu, sadržaj svog prošlog života na Zemlji, priopćen u svijetlu. A kada izoštri odgovarajući duhovni pogled i pogleda mjesto gdje je mladi Mjesec, mjesto koje se ne može vidjeti fizičkim okom, tada će njegova tamna sjena biti velika opomena sudbini, koja ga poziva kako treba postupati sa stvarima iz svoje prošlosti iz prethodnog života na Zemlji, kako bi ih karmički uravnotežio.
Čovjek u sličnom odnosu može stajati i prema Suncu. I tu može predvidjeti, barem općenito, ako ne i konkretno, što ga mami u budućim sudbinama. Ako sada zanemarimo kozmički aspekt i pogledamo samo ljudsko biće, otkriti ćemo da je ljudska sudbina na prekrasan način satkana od dva elementa.
Kada se sretnu dvoje ljudi, recimo jedan u svojoj dvadeset petoj godini, drugi u svojoj tridesetoj, može se dogoditi – nije uvijek tako – da kada se jedan ili drugi osvrne na svoj dosadašnji život na Zemlji, da mu postane sasvim jasno: prošli su kroz život kao da traže jedno drugo. Ako na takve stvari ne obraćamo pažnju to je samo nepromišljenost. Čak je i dijete krenulo smjerom koji ga je doveo do mjesta gdje se susrelo s drugom osobom, a i druga osoba je krenula tim putem, a sve što je vodilo do mjesta zajedničkog susreta odvijalo se u podsvijesti. Ali što je bilo na djelu u podsvijesti? Ako je jedno A, a drugo B, tada se A spustilo kroz sferu Mjeseca prije nego je ušlo u zemaljski život. Mjesečeva bića su napravila svoje zapise, također i u astralnom tijelu, što je ono imalo zajedničko s B u prošlom životu na Zemlji, a ovi upisi u Akaša mjesečevu kroniku utjecali su na put, također i na B. Od trenutka kada se dvoje ljudi sretnu, podsvijest prestaje imati isključivu važnost, jer se ljudi tada vide. Prave utisak jedno na drugo. Jedni drugima postaju simpatični ili antipatični. Očuvana prošlost više nije učinkovita, sada je na djelu sadašnjost. Ulaze u igru anđeli i zatim ljude vode dalje. Tada na svoje dolazi egzistencija Sunca, tako da Sunce i Mjesec zapravo zajedno tkaju sudbinu čovjeka. U osnovi, to se može vrlo precizno uočiti ako se samo razumno gleda na ljudski život.
Uzmite dvije osobe koje se negdje sretnu. Dojam koji ostavljaju jedna na drugu može biti vrlo različit. Postoje slučajevi da se dvoje ljudi sretnu, i zaista bude tako da jedna osoba potpuno upija drugu u svoju volju, u svoju dušu. Na ovu apsorpciju duše ne utječu osobni dojmovi u velikoj mjeri. Intelektualci nemaju puno razumijevanja za ono što je tu unutra, jer je zaista jedna od najljepših stvari kada vidite kako se jedna osoba suočava s drugom po prvi puta. S jedne strane, A stvarno uzima B u svoju volju na način da kaže: želio bih raditi ono što B radi: to mi se sviđa onoliko koliko se i njemu sviđa. Ali sada je B ružan i ne može se razumjeti da se B sviđa A. Vidite, privlačnost B prema A ne nastaje kroz intelekt, niti kroz osjetilne dojmove, već kroz duboke duševne sile: kroz volju i ono što ide dalje od volje do duše. Koliko god druga osoba bila ružna, tu ružnoću je dobila tek u svojem sadašnjem životu na Zemlji. Ono što povezuje njih dvoje ima svoje porijeklo u onome što su zajedno prošli u prethodnom životu na Zemlji. Gledajući to izvana, mislite da to dvoje ljudi uopće ne idu skupa; ali ono što oni imaju u podsvijesti spaja njihove volje. Do toga često dolazi u djetinjstvu. Kao dijete, koliko ste željeli biti poput 'njega', imali želje kao 'on', osjećali se kao 'on'. Tu postoji karmički odnos.
To je način na koji se ljudi susreću jedni s drugima u životu, a ako bi se na to pazilo, što će biti u ne tako dalekoj budućnosti, kada će biti više pažnje posvećeno nutrini, onda se u tim slučajevima, po načinu na koji pulsira volja, može prepoznati da je netko s nekim već prošao prošle živote, a duševne sile ispod praga svijesti govore nešto o tome što je netko prošao s nekom osobom u prošlom životu na Zemlji.
Drugi je slučaj da se susretnete s osobom s kojom nema takvog odnosa između volje, već je odlučujući estetski ili intelektualni dojam. Koliko se često događa da A upozna B, ali onda o njemu ne govori tonom oduševljenja ili gađenja, s kojim bi govorio o osobi s kojom je prije bio karmički povezan. Možda netko hvali takvu osobu, s kojom nije karmički povezan, smatra je simpatičnom, sjajnom, ali to ne ulazi u volju, već samo u intelekt, estetski smisao.
To je drugi način susretanja ljudi. Ako se ono što dvoje ljudi imaju kao učinak jedno na drugo spusti u volju, u dušu, u karakter, tada postoji karmička povezanost, tada je dvoje ljudi spojeno kroz zajednička iskustva u prošlom životu na Zemlji. Ako iz osobe proizlazi impuls koji seže samo do intelekta, estetskog smisla, tako da nam se osoba samo sviđa, ali je ne volimo, onda nemamo posla s nečim što je napravio Mjesec, već nečim što je Sunce omogućilo i što će tek u budućnosti imati nastavak. I tako se pažljivim gledanjem na ljude može osjetiti gdje postoji karmički odnos.
E sad vidite, ovo što sam vam rekao je nešto što se može steći u smislu znanja o svijetu kroz antropozofiju, i kao što ne morate sami biti umjetnik da bi našli da je slika lijepa, ne trebate ni sami biti inicirani da biste razumjeli stvari. Stvari možete razumjeti jer se ideje uklapaju. Ima ljudi koji kažu: kakve veze ima cijeli duhovni svijet s nama, to se može razumjeti samo kada ste u njemu. - Ljudi to govore jer su danas navikli dokazom smatrati samo nešto što se može dokazati na fizički način. Takvi ljudi su kao kada budale kažu: sve na svijetu mora se poduprijeti, inače će pasti na Zemlju. Netko bi mogao doći i reći: Zemlja, Mjesec, Sunce, su vani u kozmosu, ali moraju imati oslonac da ne padnu. Taj ne zna da nebeskim tijelima nije potreban nikakav oslonac jer se međusobno podupiru. Antropozofija ovisi o shvaćanju toga. Kod nje se ideje ne mogu poduprijeti vanjskim uporištima, već se međusobno podupiru. Ako prvi put pročitate jednu antropozofsku knjigu, onda se može dogoditi, jer ste navikli vidjeti sve opipljivo dokazano, da je odložite, jer u njoj nije ništa dokazano. Ali ako čitate sve više i više, otkriti ćete da se ideje podupiru i drže jedna drugu poput nebeskih tijela. Čovjek može razumjeti stvari čak i ako nije posvećenik, ali kroz znanost inicijacije stvari postaju značajno konkretnije. Doživljavaju se na drugačiji način. Stoga onaj tko je dovoljno napredovao može govoriti drugačije o ljudskoj sudbini, koja je satkana od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Za one koji su prošli inicijaciju određene razine, iskustva postaju mnogo konkretnija. Ispred vas stoji osoba, govori vam, nešto vam kaže, vi to čujete. Dok se to čuje izvana, inicirani može čuti i iznutra, duhovni jezik koji nije ništa manje jasan od ljudskog jezika. Sa svom jasnoćom, kako ljudi s vama razgovaraju, posvećeniku govori i osoba s kojom je bio karmički povezan u prošlosti i koju susreće u sadašnjem životu. On čuje unutarnji jezik. Reći ćete da inicirani ima gomilu ljudi u sebi, od kojih mu neki govore jasnije a drugi manje jasno. To je također slučaj. Ali u isto vrijeme to je živopisan dokaz načina na koji je netko proveo prethodni život na Zemlji. Rekao sam veliki zapisivači, bića Mjeseca, zapisuju sudbinu; ali u trenutku kada inicirani upozna drugu osobu s kojom je bio karmički povezan u prethodnom zemaljskom životu, obasjan je, kao svjetlošću punog Mjeseca, zapisima druge osobe s kojom je karmički povezan. Ono što trenutno mislimo i radimo ne obraća nam se odmah, ali nakon određenog vremena, nakon ne tako dugo vremena, ono što smo napravili, ono što je registrirano na Mjesecu, postaje artikulirano i živo. Slike Akaše su slike života: kada se susrećete sa sadržajima prošlog života na Zemlji, upoznajete sebe i upoznajete drugu osobu. Ono što nam je bilo zajedničko iz prošlog života na Zemlji je oživljeno, pa nije čudo da se ovo oživljavanje čuje kako govori iznutra i kod drugih ljudi. Prisni smo s onima s kojima smo bili u prethodnom zemaljskom životu. To će biti put kojim će ljudi krenuti u budućnost: ljudi će prvo morate steći izoštreni osjećaj za to, da dožive svoju volju pri susretu s drugom osobom, kako bi osjetili tu osobu. U vrijeme nekih sedam do devet tisuća godina u budućnosti, svi ljudi na Zemlji čuti će druge ljude s kojima su karmički povezani kako govore u sebi.
Ako sada sretnete osobu s kojom niste karmički povezani, koju prvi put susrećete, to također izgleda drugačije nakon inicijacije. Naravno, inicirani može u svom životu susresti i ljude s kojima nije karmički povezan. Ipak, njegov odnos će biti drugačiji od onoga koje se ima u običnoj svijesti. On s određenom delikatnošću osjeća nove činjenice s kojima je suočen, u ovom slučaju s kozmičkim čovjekom.
Čovjek vidi dublje u svijet kroz osobu koju prvi put susreće u kozmosu. Sreća je i sresti osobu po prvi put, a ta činjenica da se kroz prvi susret s osobom bolje upoznaje svijet mora se razviti kao delikatan osjećaj. Posvećenik odmah ima zadatak kada sretne osobu s kojom nije karmički povezan, s kojom se prvi put susreće u kozmosu, da tako kažem: on odmah ima zadatak povezati se s duhom zaštitnikom iz sfere Angeloi, koji je posebni zaštitnik ove osobe. On ne smije samo upoznati čovjeka, on mora upoznati zaštitničkog duha čovjeka. Opet, anđeo ove osobe govori s velikom jasnoćom iznutra, a kada inicirani susretne različite ljude s kojima nije karmički povezan, čuje ga kako jasno i glasno govori iznutra. U svojoj nutrini čuje riječi Angelo-a ovih ljudi. To posvećeniku daje određeni karakter u njegovom ophođenju s ljudima. On sam prima ono što Angelos želi reći osobi koju susreće: pretvara se u svog Angelos-a. Kao rezultat toga, ono što se može govoriti ljudima postaje intimnije iz drugačijeg razloga nego je to kod uobičajene svijesti. Zato je posvećenik u osnovi drugačiji za svakog čovjeka koji ga prvi put susreće u kozmosu, on je uvijek nešto od Angelos-a ovog ljudskog bića. To je temelj sposobnosti preobrazbe onih ljudi koji se s drugim ljudima suočavaju snagom inicijacije. Sada ljudi imaju stvarno nisku osjetljivost za takve stvari. No, iza nas nisu toliko daleko stoljeća, kada je čovječanstvo bilo puno osjetljivije na to. Moglo se dogoditi da se mudar čovjek suoči s nizom drugih ljudi i da ga svaki opisuje drugačije. Ako idete na filistarski način, vidjet ćete: neku zanimljivu osobnost opisalo je dvadesetak ljudi, svaki različito, pa ga nitko nije vidio izbliza. Ali možda ga je vidjelo svih dvadeset ljudi. On se za svakog preobrazio povezujući se s Angelos-om svakog od tih ljudi. Vidite, u tom pogledu zaista postoji ponor između onoga što je običaj i praksa među ljudima danas i onoga što je bio običaj prije kratkog vremena. Danas puno učite, ali učite sasvim drugačije nego što ste učili. Viša obuka, u vremenu ne toliko daleko iza nas, usmjeravala je kako oni koji su, kao svećenici ili učitelji, morali voditi i usmjeravati druge ljude, kako mogu postići sposobnost povezivanja s nečijim Angelos-om. Ljudi čak nemaju ni sjećanje na to. Znanje o Angeloi bilo je znanost za one koji su željeli voditi čovječanstvo, kako bi stekli sposobnost transformacije.
Još jedna stvar: iznimno će vas se dojmiti – a o tome sam govorio u 'Kršćanstvo kao mistična činjenica' – kako izgledaju biografije starih posvećenika; jedna sliči drugoj! Samo pokušajte proučavati biografije posvećenika, jedna sliči drugoj, jer su veliki posvećeni doživjeli slične stvari u odnosu na život duše. Ali to nisu biografije koje su napisali ljudi, jer te biografije nisu slične. Da je svatko tko je, recimo, doživio Zaratustru, napisao karakterizaciju Zaratustre, svatko bi je napisao drugačije, jer se Zaratustra preobrazio prema svakom čovjeku. Ono što bi svijet trebao znati o posvećenicima, biografija je nadahnuta višim duhovima.
Tako da se može reći: svatko tko se snagom inicijacije suoči s osobom s kojom je karmički povezan, percipira njegovu prošlost kao svoju, upoznaje je kroz duhovnu prirodu mjesečevih bića.
Svatko tko se snagom inicijacije suoči s ljudskim bićem kojeg prvi put susreće u kozmosu, ima zadatak da se poveže sa svojim anđelom. Tu mnogo uči o vanjskom svijetu. Istina je da anđeli govore iznutra, a mi smo svijet izvana. Zapravo, ne može se dublje upoznati druge ljude preko duhovnih snaga bez upoznavanja vojske anđela. Sasvim je nemoguće steći pravo znanje o čovjeku bez znanja o anđelima. Također, kao što sam morao reći da s običnim osjećajem, kada se susrećemo s ljudima s kojima nismo karmički povezani, učimo upoznati svijet oko sebe, tako i posvećenik upoznaje stvarni vanjski svijet, svijet anđela. Na taj način ima posrednike za više hijerarhije.
Također se može osvijestiti karmička veza s osobom kroz druge stvari. U životu upoznate jednu osobu, upoznate drugu. Samo treba obratiti pažnju: možete upoznati osobu, imati puno posla s njom, raditi s njom i tako dalje, ali ne možete sanjati o njoj. O njoj se ne može sanjati jer nije povezana s našim astralnim tijelom već samo s našim 'Ja'.
Susrećete druge ljude, viđali ste ih samo u prolazu, a oni vas prate u vaše snove, čak i u budne snove. To je slika formirana iznutra, nema nikakve veze s vanjskom pojavnošću, javlja se potpuno iznutra jer smo karmički povezani s njima. Čovjek susreće osobu s kojom je bio karmički povezan i odmah je prisiljen stvoriti sliku o toj osobi. Ako je pojedinac slikar, može se dogoditi da naslika osobu za koju filistar smatra da nema sličnosti, dok posvećenik nađe prethodnu inkarnaciju čovjeka koji je naslikan. Nekoga s kojim ste karmički povezani doista upoznajete u dubini bića, doduše u nesvjesnom. Kroz one ljude s kojima čovjek nije bio karmički povezan, koje susreće prvi put u životu, upoznaje se čovječanstvo općenito. Ljudi se ponašaju u skladu s tim. Ako susretnete ljude na čaju u pet sati ili drugom sličnom prigodom, pokušajte osluškivati život: kada je osoba susrela drugu osobu s kojom je karmički povezana, malo govori o drugima, ali o toj osobi govori nešto značajno. Ističe nešto značajno, pogotovo kada nije svjesna takvih stvari. Obratite pažnju na život: započinjete razgovor uz čaj u pet sati s nekim s kim niste karmički povezani. Osoba vas zanima samo izvana, razgovara s vama kao da je tipični predstavnik svih ostalih. To je zabavno društvo, čujete puno o svjetskim zbivanjima, o ljudima koji su veliki političari – čujete samo ovu jednu osobu, a možda ćete po toj osobi krivo procijeniti cijelo društvo. Drugu stranu svijeta upoznajete preko ljudi s kojima niste karmički povezani. Putniku koji je u ponoć došao na kolodvor u Königsbergu i tamo popio kavu, grubo je prišao konobar kojeg je pozvao, koji je imao riđu kosu i bio je pospan. Dotični je putnik tada zapisao u svoj dnevnik: Königsbergeri imaju crvenu kosu, pospani su i grubi. Po ovom ponoćnom konobaru, s kojim nije bio karmički povezan, dotični je putnik sudio o Königsbergerima.
Vidite, ovakvim razmišljanjima stječu se životne vrijednosti, zbližava se s ljudima, uči se na drugačiji način povezati s njima. Ali ne samo da se uči spoznati ljudski život, a to bi trebala biti bit antropozofije, da ona stvarno intervenira u život, uči se i osjećati, osjetiti i spoznati kozmički život. Sunce i Mjesec gube sve što je apstraktno i postaju nešto bitno na što se gleda u kozmosu, i što odgovara maloj ljudskoj sudbini ovdje na Zemlji dolje i gore u kozmosu je odgovarajuće velika stvar.
Aktivnost Sunca se tako kombinira s aktivnošću Mjeseca u našem životu. Sve što nas obasjava s Mjeseca povezano je s našom kozmičkom prošlošću, a Sunce je povezano s našom kozmičkom budućnošću.
Naša božićna konferencija, kada je nedavno osnovano Antropozofsko društvo, željela je skrenuti posebnu pozornost na ovu vitalnu stranu antropozofije, ovu stranu koja daje životne vrijednosti. Trebalo je i reći da ezoterija u pravom smislu riječi treba živjeti među nama. Stoga ova božićna konferencija ne bi trebala biti samo proslava na kojoj su se susreli brojni antropozofi, već bi se njena djelotvornost i impulsi trebali nastaviti. U planu je novi bilten – već je tu i već su izašla prva tri broja. Bilten o tome što se događa u Antropozofskom društvu. Na taj način mora postati nešto poput živog duhovnog organizma. Uvijek sam se na svojim putovanjima susretao s činjenicom da su, naprimjer, ljudi u Den Haag-u govorili: da, ne znamo što se događa u Beču, a ipak pripadamo antropozofskom društvu! Pitam se tko bi mi ovdje mogao reći što se događa, naprimjer, u antropozofskom ogranku u Leipzigu ili u Hamburgu? Ali to mora biti u budućnosti. Mora ići toliko daleko da oni koji su članovi novozelandskog ogranka stvarno imaju predodžbu o tome što se događa u Beču. Članovima će pomoći da dobro informiraju urednike biltena o tome što doživljavaju unutar i izvan Antropozofskog društva. To će se onda obraditi i čitati će se o tome što se događa u Antropozofskom društvu. Ubuduće namjeravam u svaki broj uključiti male, kratke aforizme koji sažimaju bitne životne točke, kako bi se takvi aforizmi mogli koristiti u ograncima ili u drugim prigodama.
Kroz sve to bi u Antropozofsko društvo trebao ući pravi život, pulsirajući život. To je želja božićne konferencije. Svaki član bi toga trebao biti svjestan. I samo zato što bi tako trebalo i tako mora biti, ako sama antropozofija želi imati svoju prošlost i budućnost na pravi način, obvezao sam se, nakon što sam se godinama povlačio, sam preuzeti upravljanje i predsjedavanje, Upravnim odborom za kojeg znam da će plodno raditi iz Goetheanuma. U mojim godinama, stvarno se ne bih odlučio početi ispočetka, kao što bi to učinio netko mlad, da nije bilo apsolutno neophodno. Ujedno, želio bih apelirati na svakog člana Antropozofskog društva da pomogne kako bi ova Božićna konferencija položila kamen temeljac antropozofskog života u srcima naših članova i da se nikada ne prestane razvijati kao zametak života, kako bi u Antropozofskom društvu bilo sve više života. Tada će Antropozofsko društvo utjecati na svijet.