.- 4. Četvrto predavanje, Stuttgart, 6 veljače 1924
Mjesec i Sunce, dvoja vrata u duhovni svijet. Mjesečevo djeluje iz prošlosti, Sunčevo iz budućnosti. Nužnost tijela i sudbina povezani su s mjesečevim elementom, sloboda s elementom Sunca. Ako čovjek ne može preobraziti sile zemaljske okoline, nastaje bolest. - Impuls božićne konferencije trebao bi djelovati kao stvarnost antropozofskog života i duhovnog utjecaja.
Dopustite mi da počnem s antropozofskom raspravom, a zatim se na kraju s nekoliko riječi vratim na ono što je značila Božićna konferencija.
Iz različitih antropozofskih prikaza poznata vam je važnost nebeskih tijela koji okružuju Zemlju, za ljudski život i egzistenciju. Želio bih danas s vama govoriti o posebnom poglavlju u tom području. Kada ovdje tijekom naše zemaljske egzistencije gledamo na sve što nas okružuje na Zemlji, a također i u sferi Zemlje, mi zapravo gledamo fizičkim osjetilima, čak i kada s tim fizičkim osjetilima gledamo zvijezde, samo s onim što je povezano s onim dijelom nas koji smo odbacili kod smrti. Iz antropozofije znamo da ljudsko fizičko tijelo svoju snagu i svoj suštinski sastav crpi iz onoga što nas okružuje na Zemlji. Također znamo da osim fizičkog tijela u sebi nosimo i etersko tijelo i da na isti način kao što fizičko tijelo uzima svoju snagu, svoje supstancijalne komponente, od Zemlje, tako i ovo etersko tijelo uzima svoje komponente, svoje snage, iz prostranstva vanzemaljskog kozmosa, eterskog svijeta. I to je taj eterski svijet koji okružuje Zemlju u kozmičkom prostranstvu, to je taj eterski svijet u koji su ugrađene zvijezde, iz kojeg svjetlost iz kozmosa struji dolje na Zemlju. Dakle, svoje fizičko i naše etersko postojanje dugujemo onome što možemo vidjeti, što je otkriveno, bilo u našem zemaljskom okruženju ili u okruženju svijeta. Ali unutar onoga što nas obavija kao etersko okruženje Zemlje u kozmosu, prije svega vidimo dva nebeska tijela koja zapravo možemo opisati kao vrata u duhovni svijet. Vidimo dva kozmička tijela, Mjesec i Sunce. Ovim dvama kozmičkim tijelima, Mjesecu i Suncu, oduvijek su pripisivali najveću moguću važnost za ljudski život i egzistenciju, svi oni koji su svojim uvidom mogli dublje zaviriti u ustrojstvo svijeta kao cjeline.
Ako promatramo čovjeka u antropozofskom smislu, onda možemo znati kako su, osim fizičkog tijela i eterskog tijela, u njemu prisutni čovjekovo astralno biće i 'Ja' biće. Međutim, kada pogledamo ovo astralno i 'Ja' biće, ne nalazimo ništa, u prostranstvima koja možemo promatrati vanjskim osjetilima – čak i ako, kao što sam rekao, pustimo svoj pogled da odluta u zvjezdani svijet – ne nalazimo ništa što na prvi pogled nalikuje astralnom i 'Ja' biću čovjeka. Nalazimo samo ono što je slično fizičkom i eterskom biću. Ništa u širokom prostranstvu kozmosa što postaje vidljivo i evidentno našim osjetilima i shvaćanju intelekta, ništa ne opskrbljuje astralno tijelo i 'Ja' biće komponentama, snagama. Ali na Mjesecu i Suncu još uvijek imamo nešto što izgleda kao vrata u svijet iz kojeg potječu naše astralno tijelo i naša 'Ja' priroda.
Vidjeli ste kako su moja 'Tajna znanost' i drugi spisi ukazivali na točku u vremenu kada se fizički Mjesec odvojio od Zemlje. Istaknuto je kako je fizički Mjesec nekoć za Zemljom činio jedno tijelo u kozmosu, i kako se onda ovaj fizički Mjesec odvojio od Zemlje. Ova fizička odvojenost ili također i eterska odvojenost, nije sve što je bitno u odnosu na egzistenciju Mjeseca i na ljudski život, već u odvajanju Mjeseca istovremeno imamo posla sa značajnom duhovnom činjenicom. I na ovu činjenicu želimo usmjeriti našu pozornost.
Često sam isticao kako je u drevna vremena čovjek posjedovao takozvanu prvobitnu mudrost. Danas smo ponosni na naš intelektualni uvid, naše znanje temeljeno na intelektu i promatranju. Pa, naravno, sve što danas poznajemo na ovaj način nije bilo poznatu starijem čovječanstvu, jer je za to Zemlja prvo morala proći kroz određeni razvoj, a s njom i čovjek. Samo tim razvojem mogao je iskoristiti svoje fizičko tijelo, svoj rafinirani nervni sustav, do te mjere da je mogao steći intelektualno znanje. Staro znanje čovječanstva bilo je instinktivno, a također se pojavilo na drugačiji način od većine današnjeg znanja. Ono što je čovječanstvo znalo o tajnama svijeta u pradavnim vremenima izrazilo se u snažnim pjesničkim oblicima. A u onome što se tradicionalno čuva, što se danas može pratiti u dokumentima, zapravo je samo odjek velike, moćne iskonske mudrosti koju je čovječanstvo nekada posjedovalo na Zemlji. Danas možemo biti duboko zaprepašteni kada dopustimo na nešto poput orijentalnih Veda ili filozofije Vedante djeluje na nas. Divimo je veličanstvenim stihovima Bhagavad Gite, u svemu tome vidimo nešto veliko. Ali moramo biti svjesni da su to samo posljednji izdanci nečeg mnogo većeg, nečeg mnogo moćnijeg, što je postojalo za ljude. A ovu veliku moćnu stvar koja je nekad postojala, čovječanstvo zahvaljuje činjenici da je u to vrijeme živjelo u zajedništvu s bićima čije je egzistencija bila viša od današnjeg čovječanstva i također, naravno, od čovječanstva u to vrijeme, bića koja nisu poput današnjih ljudi nosila fizičko tijelo, bića koja su hodala Zemljom samo u eterskom tijelu, ali koja su ipak živjela zajedno s ljudima.
Budući da ta bića nisu imala fizičko tijelo, prirodno nisu mogla komunicirati s ljudima na način na koji smo danas navikli komunicirati jedni s drugima. Ali u određenim stanjima svijesti ljudi iz iskonskih vremena osjećali su – a na kraju krajeva, to smo bili mi sami u ranijim životima na Zemlji – mogu reći, mi smo osjećali, u iskonskim vremenima zemaljske evolucije, u posebnim stanjima svijesti, kako nastaju osjećaji, misli, za koje se znalo: one ne dolaze od same osobe, kao što ni ono što čujemo kroz verbalnu komunikaciju ne dolazi od nas samih. Na duhovni način, eterski nadljudi koji su hodali Zemljom, nadahnuli su ljude mnogo višim, mnogo moćnijim znanjem kojeg su imali. Dakle, imali smo posla s bićima nefizičke prirode u ranijim zemaljskim životima, u iskonskim zemaljskim vremenima. Ta bića danas više nisu tu. Odavno nisu unutar zemaljskog života. Povukli su se iz kontakta s ljudima, a čovječanstvo ima samo rijetke ostatke onoga što je nekoć naučilo od tih iskonskih bića o tajnama kozmosa; rijetke ostatke koji su se sačuvali u raznim dokumentima. I zapravo se može reći da se ti oskudni ostaci više ne razumiju.
Kamo su se povukla ta bića iz iskonskih vremena? Vidite, baš kad se fizički Mjesec odvojio od Zemlje, ova bića su se povukla u prostranstva kozmosa u zajedništvu s ovim fizičkim kozmičkim tijelom Mjeseca. Već sam pričao o tome. Danas želimo saznati više o tim bićima, kako bismo – ako pogledamo gore u ovo fizičko tijelo Mjeseca – mogli sami sebi reći: u njemu žive bića koja su nekoć bila drugovi čovječanstva na Zemlji i koja su se povukla u ovu mjesečevu koloniju. Naizgled ta bića nemaju nikakve veze s vanjskim ljudskim bićem, koje na Zemlji živi u svom fizičkom tijelu; ali imaju. I upravo na tu povezanost želim vam skrenuti pažnju. Da su ta bića na neki način povezana s ljudskom prošlošću može se zaključiti iz činjenice da su u prošlim vremenima bili suputnici ljudi na Zemlji. I ostali su povezani s čovjekovom prošlošću.
Kada pogledamo ljudsko biće koje provodi svoj život ovdje na Zemlji unutar fizičkog tijela, otkrivamo da je u taj život utkano ono što nazivamo sudbinom. Čini se da je ova sudbina, kojoj se obično davalo orijentalno ime karma, nešto prilično misteriozno u ljudskom životu. Ali ovaj se misterij ne promatra uvijek u svom smislenom kontekstu. Samo promislite: u određenoj dobi upoznaju se dvije osobe. Nisu se prije vidjeli. Od trenutka kada se upoznaju, u njihove živote dolazi nešto što je vezano uz ono što im je zajedničko. Prepoznaju se, da tako kažem, i znaju da će sutra imati puno posla jedno s drugim. Ali kada se takvi ljudi zatim osvrnu na život koji su ostvarili na Zemlji od svog djetinjstva, tada, ako na stvar gledaju s dovoljno nepristranosti, sve što su učinili do trenutka kada su se sreli ima izvanredan smisao, u smislu da im pokazuje kako su zapravo od djetinjstva uređivali svaki životni korak, kao da su željeli krenuti putem do mjesta gdje se tada susreću. Osvrne se na onaj trenutak kada je sreo tog nekog drugog s kime potom njeguje zajedništvo, osvrne se – i prethodni život na Zemlji, zaista često izgleda kao da se može reći: moje polazište je daleko u djetinjstvu, ali svaki sam korak činio tako da me moj put u konačnici morao odvesti tamo gdje sam upoznao onoga drugoga. Sve što sam učinio na tako smislen način dogodilo se sasvim nesvjesno; ono što se dogodilo svjesno događa se tek nakon susreta, ali se nesvjesno spaja sa svjesnim na divan način, i velika je razlika u tkanju sudbine u odnosu na ono što smo tako nesvjesno uredili kao naš zemaljski put ususret drugome, i ono, što ostvarujemo kada smo ga upoznali. On je tu ispred nas, tu ga vidimo, razumijemo što govori, prilagođavamo svoje postupke prema njegovim, vodimo zajednički život s njim koji je dostupan našim osjetilima, našem umu. Ali vidjet ćemo kako se u ovom zajedničkom životu, koji je sada dostupan našim osjetilima i našem intelektu, također nesvjesno ponovno miješaju naši postupci do vremena kada smo se sreli. Možemo se zapitati: što djeluje i živi u svim tim smjerovima, u svim tim silama s kojima se krećemo jedno prema drugome?
To također može biti bilo koji događaj prema kojem se krećemo. U obzir dolazi sve vezano za sudbinu. Otkriti ćemo da postoji velika razlika između jedne i druge vrste iskustva. Postoje dva načina na koji možemo upoznati osobu u životu. Na jedan način osjetimo odmah – ili nakon što smo se upoznali s osobom ili dotičnog događaja – osjećaj koji primamo u svoju volju.
Upoznajemo osobu; ono što je ona, što sada radi s nama, takvo je da to osjećamo u svojoj volji. Prije svega želimo misliti kako on misli, osjećati se kako se on osjeća, što on hoće mi hoćemo. Da, osjećamo: ova osoba počinje jačati u nama. Osjećamo je iznutra. Ona u nama pokreće nešto što dolazi od nje, ali što živi u našoj volji, iz volje prožima cijelu dušu. Čak i sami sebe bolje upoznajemo na taj način, jer to osjećamo u svojoj volji i u osjećaju koji je dublje povezan s voljom: osoba zapravo nije tu samo da djeluje na nas izvana kada je gledamo, nego ona u nama uzburka i potrese nešto što je u nama. To je jedan od načina na koji se sudbinski suočavamo s ljudima u životu.
Drugi tip je gdje smo manje iznutra uzburkani kada upoznajemo ljude, gdje ljude gledamo više izvana, gdje ih prosuđujemo po intelektualnom dojmu koji ostavljaju na nas, po estetskom dojmu koji ostavljaju na nas. Razmislite koliko je velika razlika između ova dva načina upoznavanja drugih ljudi.
Samo razmislite: upoznate ovu ili onu osobu, zatim idete negdje drugdje i u iskušenju ste razgovarati o ovom poznaniku, ili o drugoj osobi s kojom ste se upoznali. Ovaj način govora se znatno razlikuje za naše poznanike u životu. Jednom govorimo tako da svi primjećuju da smo mi sami prisutni u svojim riječima, da dajemo nešto od sebe govoreći o drugoj osobi – a govorimo o stvarima koje drugi ljudi uopće ne mogu razumjeti. Lijepo pričamo o drugoj osobi, ali ona je ružna, a okolo ima ljudi koji ne mogu razumjeti da tako pričamo, jer im ta osoba ostavlja dojam da je ružna. Ne mogu vjerovati kako u hvalospjevima pričamo o čovjeku za kojeg misle da je ružan. Ali nas uopće ne zanima što drugi misle i smatraju ružnim o njemu na temelju vanjskog, estetskog dojma, ne govorimo o tome što odražava dojam koji ostavlja izvana. Govorimo o onom što je on pokrenuo u nama, a ono o čemu pričamo ne mora se slagati s dojmom drugih ljudi.
S drugim ljudima je drugačije. Pošto imamo dobro oko za to je li netko lijep ili ružan. Ovdje govorimo na način da je jasno: odlučujući je intelektualni dojam, osjetilni dojam, estetski dojam. Razgovaramo tako da možemo reći: to je sjajan tip! Znate da postoje poznanici u životu gdje nam ne pada na pamet pričati o nekome na ovako vanjski način. Govorimo i na način da i ostali mogu odmah razumjeti stvar ako i oni poznaju osobu ili će je upoznali.
Ova dva načina opisivanja susreta s ljudima, općenito gledanja na njih, ta dva načina jednostavno postoje. Samo prvi slučaj ukazuje na to da se pri susretu s ljudskim bićem budi i pobuđuje da nastavljamo živjeti zajedno iz naše ranije zemaljske egzistencije. Činjenica da nešto upućuje na ranije inkarnacije u kojima smo živjeli zajedno s tom osobom je ono što na ovaj način izlazi na vidjelo, kod prvog načina prosuđivanja osobe. A kod druge vrste je slučaj da prosuđujemo izvana, sudimo na način da to i drugi mogu razumjeti, jer s tom osobom nismo bili u ranijim zemaljskim životima, možda se u ovom zemaljskom životu po prvu put susrećemo.
Ali ako se onda duhovnim uvidom ispita što je u osnovi ovog elementa sudbine, koji se u prvom slučaju pojavljuje na tako karakterističan način, tada nalazimo da je u ljudsko biće utkano prije nego se spusti u fizičku zemaljsku egzistenciju – prolaskom kroz mjesečevu sferu prije ovog silaska, nakon što je prošlo kroz druge sfere – u njegovo astralno tijelo usađuje se ono što je njegova zajednička karma s drugim ljudima; nju za njegovu sadašnju egzistenciju usađuju ona bića koja su nekoć živjeli na Zemlji s ljudima, kako sam to prije opisao, i koja su se povukla u sferu Mjeseca. To su bića kroz čiju sferu prolazimo prije nego što siđemo u zemaljsku egzistenciju. To su bića koja su, od tog vremena, otkako su napustila Zemlju, otkako su napustila ljudsku zajednicu, zaokupljena bilježenjem sudbine koju ljudi imaju zajedničku. I tako se možemo osvrnuti na ono što je u nama, što tu tutnji kada prvi put sretnemo drugu osobu, da u isto vrijeme nađemo ono što je u nama u tim velikim knjigama sudbine, koje popunjavaju ta mjesečeva bića sa svojim znanjem o ljudskom životu na Zemlji. To su knjige koje se čuvaju u duhu. To su knjige koje sadrže sve što smo doživjeli zajedno s drugim ljudima. Dok prolazimo kroz sferu Mjeseca, zajedno čitamo ono što potom nosimo u ovim knjigama, a onim što smo pročitali u tim knjigama uspostavljamo svoj put, na koji se usmjeravamo – možda dvadeset pet do trideset godina – dok u zemaljskoj egzistenciji ne pronađemo onoga o kome je zapisano u mjesečevim knjigama, prije nego što smo sišli na Zemlju, kako smo s njim prošli ovo ili ono u prošlim životima na Zemlji.
Tajanstvene veze u kozmosu organizirane su tako divno. I zato na egzistenciju Mjeseca moramo gledati s dubljim osjećajem, s osjećajem produbljenim antropozofijom, a ne imati na umu samo ono što fizička znanost opisuje o Mjesecu, već i ono što nam znanost duha govori o duhovno-duševnom, o duhovnom elementu Mjeseca. Kada bismo samo na trenutak pomislili kako se posvuda mogu pronaći analogije koje ovu kozmičku sferu čine razumljivom! Analogije izvedene iz zemaljskog života podržane su znanjem na koje se polaže malo pažnje; ali znanje je još tu.
Često se i u našim redovima naglašavalo: ljudi jednostavno mijenjaju svoju fizičku supstancu svakih sedam do osam godina. Znate, ljudsko biće gura fizičku tvar kroz svoju kožu, reže nokte, kosu. Sve upućuje na to, a također je slučaj da čovjek uvijek iz središta svog bića gura supstance naprijed i uvijek se nečim novim nadomještava. Ono što ste danas odrezali kao nokat bila je tvar u vašem tijelu prije sedam ili osam godina, gurnete je naprijed i ona će nestati. Fizička materija se obnavlja. Da, oni koji su tu već sjedili prije deset godina, ne smiju misliti da isti mišići i isti materijalni dijelovi koji su tada sjedili, da i danas sjede na tim stolicama. Ničeg od toga nema; ali njihovo duhovno-duševno je tu, opet je tu. Ali isti je kada gledamo u kozmička tijela. Fizički promatrač samo želi pogledati fizičku tvar i govori kao da je ovaj Mjesec koji je gore isti onaj koji se nekoć s fizičkom tvari odvojio od Zemlje. To je otprilike jednako besmisleno kao i misliti da ti mišići, te fizičke komponente, koje su sjedile u tim stolicama prije deset godina, sjede tamo i danas. U slučaju kozmičkih tijela, međutim, potrebno je dulje da se tvari izmjene, ali se izmjenjuju. Fizički Mjesec o kojem govori fizika nije nešto o čemu bi se moglo govoriti na uobičajeni način. Na Mjesecu su ostala duhovno-duševna bića koja su živjela s ljudima na Zemlji. Ono što predstavlja egzistenciju Mjeseca na kojem oni žive, izmijenjeno je kao fizička supstanca. Duhovno-duševna bića koja zapravo formiraju egzistenciju Mjeseca – kao što i vaša duhovno-duševna egzistencija čini vezu između vašeg fizičkog bića od prije deset godina i danas – ta duhovno-duševna bića su ona koja u određenoj mjeri registriraju našu prošlost.
Ono što se može predstaviti na ovaj način može se produbiti ako to pokušamo predstaviti znanošću inicijacije. Do sada sam to predstavljao ukazujući kako ono što počinje tutnjati u nama kada sretnemo ljude prve vrste, da je to ono što su nam mjesečeva bića dala da pročitamo iz njihovih knjiga prije nego što smo sišli na Zemlju. Posvećenik na potpuno drugačiji način percipira ono s čime se na taj način susreće u životu. I on u životu susreće druge osobe: dok za običnu svijest postoji samo unutarnji osjećaj da drugo ljudsko biće prima u svoju volju i da ga ne sudi prema vanjskom dojmu, posvećeni će zapravo moći vidjeti kakvi su bili raniji zemaljski životi osobe koju susreće. Ne samo da se ovo fizičko ljudsko biće pojavljuje sa svojim duhovno-duševnim sadržajem, već, takoreći, iza njega živi sjenovito raniji zemaljski život, možda nekoliko ranijih zemaljskih života. Čovjek upoznaje osobu na način da se suoči s čitavim nizom ljudi iz duhovno-duševne perspektive. Istovremeno kad se upoznajete, upoznajete čitav niz ljudi koji su objektivni kao i osoba koju vidite u fizičkoj oblasti. U civilizacijama u kojima se još uvijek sumnjalo u takve stvari, to se čak i crtalo. Samo razmislite, postoje stare slike gdje imate ljudski lik, iza njega je malo podignut drugi lik, a iza njega još malo podignut treći lik. To je ono što se željelo uhvatiti crtanjem dojma koji posvećenik ima preko poznanika koji mu prilazi, na način da kod dotične osobe ne samo da vidi što mu donosi iz sadašnjeg života na Zemlji, već i što donosi iz prošlih života. Tako da ono što je za običnu svijest samo neka vrsta osjećaja i percepcije, za iniciranu svijest pojavljuje se u svoj svojoj jasnoći. A u smislu znanosti duha može se reći da je stvar zapravo ovakva: ono što je s ljudskim bićem karmički povezano i inicijatu se jasno pojavljuje, kada nema inicijacije, već je tu obična svijest, pojavljuje se kao mutan osjećaj.
Tako možemo nazvati mjesečevim, ono što je u nama, ono što djeluje iz naše prošlosti i utkano je u našu sudbinu. Osvrćemo se na naše zemaljske živote: u nama djeluje element Mjeseca. Djeluje na način da kada se suočavamo s ljudima, zapravo se uvijek suočavamo s višestrukošću, kada su ti ljudi karmički povezani s nama. Za posvećenika je takav poznanik, da tako kažemo, onaj s nekoliko ljudi u sebi, barem s nekoliko ljudskih života u sebi. Jer ovo je upoznavanje s prošlim životima barem jednako živo kao i sa sadašnjim životom druge osobe.
Pogledajmo sada onu drugu vrstu poznanstva gdje ljude više prosuđujemo po vanjskom izgledu, više po onome što naš um govori o njima, što naša osjetila govore o njima, što svi odmah razumiju, na temelju estetskog dojma i tako dalje. Ako duhovno gledate na stvar, ništa ne vodi natrag u prošlost, nema bića koja posreduju put do ovog poznanstva u zemaljskom životu unutar mjesečeve sfere; ništa nije upisano u astralno tijelo ljudskog bića unutar sfere Mjeseca. Ali na djelu su i druge sile. Tu djeluju sile koje su, kao duhovne i duševne sile, sada povezane s egzistencijom Sunca. Sile, duhovno-duševne sile egzistencije Sunca djeluju dolje na ovu drugu vrstu poznanstva i tkaju sudbinu s druge strane. Da, s duhovnog stajališta, mogu reći, kao da tama, tajanstvena noć obavija ono što smo iskusili s ljudima s kojima smo mnogo toga postigli u prošlim životima na Zemlji. Sada se suočavamo s tom osobom: tada se više fokusiramo na dojam koji ostavlja na nas, kao da se umjesto noći pojavljuje svijetlo dana, Sunce. Duhovno je također ovako: sada za one koji su duhovno povezani kroz mnoga doba, ne samo da se za njih pojavljuje prošlost, već i sadašnjost i budućnost. Sudbina se nastavlja tkati. Duhovni element Sunca prilazi čovjeku.
Ali i za one koji ništa nisu zajedno prošli u ranijim životima na Zemlji, ovaj duhovno-sunčani element također se pojavljuje kao tkanje sudbine u sadašnjosti i budućnosti. I opet: svako tko ovako nešto gleda s uvidom inicijacije, ako upoznaje osobu s kojom nije bio zajedno u ranijim zemaljskim životima, i s kojom se susreće prvi put, ne bi trebao iza vidjeti sjenu zemaljskog života. Već kada se tako suoči s osobom, iza vidi bića viših hijerarhija, bića koja čovjek još nije dostigao. Anđeli, arhanđeli, oni se sada pojavljuju iza ljudi. Unutar inicijacijskog uvida, velika je razlika između susreta s osobom s kojom ste već bili i susreta s osobom po prvi puta. Ako ste puno bili s njom, iza nje se pojavljuju njeni raniji životi na Zemlji. Da niste bili s njom, u njenoj pozadini bi se pojavila bića iz sljedećih viših hijerarhija, odnosno ona bića koja sa sunčevim zrakama, sjajem sunčevih zraka, prodiru na Zemlju. I baš kao što mjesečeva bića tkaju karmu koja je prešla u naše astralno tijelo, ova skupina sunčevih bića utkana je u našu 'Ja'-organizaciju – u podsvjesnu 'Ja' organizaciju 'Ja' prirode ljudskog bića – u ono što se događa nakon susreta s drugim ljudskim bićem ovdje na Zemlji: u ono što je osnova za daljnju karmu u budućnosti. Ono što je sadašnjost, bilo je budućnost za prethodni trenutak. Tako da zapravo naš razvoj ide iz prošlosti u budućnost.
Ono što unutar čovjeka vidimo kao razvoj iz prošlosti u budućnost, vidimo u njegovom dvojniku u kozmosu izvana, gledajući Mjesec koji korača nebom, a zatim Sunce koje ga slijedi ili mu prethodi. Kao što su Sunce i Mjesec povezani na svom putu oko svijeta, tako su prošlost i budućnost povezani u tijeku ljudskog života u tajanstveno istkanoj sudbini. Kao što se sa znanjem inicijacije, pri susretu s ljudskim bićem kaže sebi, kaže se i iz najdubljeg, najintimnijeg osjećaja: ono što vidiš iza njega, ono što su mjesečeva bića uvukla u njegovo astralno tijelo, pripada i tebi kao i njemu, kroz to si s njim srastao; kada se sa znanjem inicijacije susretne s osobom prvi put: ondje iza njega stoje anđeli, arhanđeli. Svi nekako upiru prstom u budućnost. - Tu se otvaraju mnoge mogućnosti, mogućnosti budućeg sudbonosnog života.
Vidite, ako gledate u prostranstvo svijeta na ovaj način, tada vam se Sunce i Mjesec pojavljuju kao dvoja vrata u duhovni svijet. I čovjek sam sebi kaže: ono što je u fizičkom zemaljskom okruženju trenutno živi u mom fizičkom tijelu; ono što je u širokim eterskim sferama, gdje su zvijezde, živi u mom eterskom tijelu. Ali kada pogledam u Mjesec, u Sunce, gledam u ono što nije ni u mom fizičkom tijelu niti u eterskom tijelu, već gledam ono što živi u mom astralu i što pokreće moje 'Ja'. Kroz egzistenciju Mjeseca tu smo odvedeni iz fizičkog i eterskog svijeta u duhovni svijet. I opet, kad netko pogleda u Sunce, kaže si: vođen sam kroz duhovno-duševni element Sunca kroz vrata koja me upućuju u svijet koji je identičan mojoj 'Ja' prirodi; ne samo u svijet koji je jednak mom fizičkom i astralnom tijelu, već koji je čak jednak mojoj 'Ja' prirodi, kroz koju se pojavljujem kao svjesno biće u svijetu, s onim što se čini utkanim u našu sudbinu kao nužnost da slijedimo, jer imamo ovu ili onu fizičku dispoziciju, ovaj ili onaj temperament, ovaj ili onaj karakter. Sve je to samo izraz naše karme. - U svemu što slijedimo kao nužnost našeg tijela, u svemu što pjesnik iskazuje riječima: 'Moraš biti takav, od toga ne možeš pobjeći' – u svemu tome živi prošlost egzistencije Mjeseca, u svemu što živi u nama kao sloboda, u čemu interveniramo – tu djeluje egzistencija Sunca. Tako su duhovno gledano, prirodna egzistencija i moralna egzistencija utkani jedno u drugo. Tako duhovno razmatrano, nemamo s jedne strane prirodu s njenom krutom nužnošću i duhovno-duševno s druge strane, koji ne mogu stupiti ni u kakvu vezu, nego tu leže kao moralni poredak, ne, nemamo tu suprotnost, imamo mogućnost da u pojavama prirode u isto vrijeme pronađemo ono moralno što živi u nama. Naravno, tada moramo iskoračiti izvan uobičajenih prirodnih pojava na ono što nam se predstavlja u duhovnoj egzistenciji Sunca i Mjeseca.
Vidite, pred takvim razmatranjem javlja se mogućnost uzdizanja od ljudske egzistencije u prirodi do duhovno-duševne egzistencije. Gledamo u prirodu na način da dok gledamo van – čak i ako nismo u stanju prozreti kroz nju običnom sviješću – gledamo ono što u našem zemaljskom ili kozmičkom okruženju donosi bolest. Svuda je oko nas. Sam naš organizam je zdrav, jer je rođen iz zdravog 'Ja, iz zdravog astralnog tijela, i zapravo iz zdravog eterskog. Ovdje na Zemlji, samo nešto što nam se približava izvana i što nismo u stanju potpuno transformirati prema svojoj unutarnjoj prirodi može nas razboljeti. To se može promatrati u najjednostavnijim manifestacijama. Samo pretpostavite da ste nekako u toploj ili hladnoj prostoriji, a upijate toplinu ili hladnoću. Ne smije proći kroz vas kao komad drveta ili kamena. Ne stojite u toploj ili hladnoj prostoriji kao komad drveta ili kamena i time postajete topli i hladni poput drveta ili kamena, nego prerađujete toplinu koja je izvan vas. Vanjsko vas samo stimulira; toplinu koju nosite u sebi, vi sami generirate u svojoj organizaciji. Ali ako to ne možete učiniti, smještate se u svoju okolinu kao komad drveta ili kamena, nešto vanjsko prodire u vas, a da to ne možete preobraziti: odmah će vam postati hladno. Čovjek ne može uzeti ništa iz okruženja nepromijenjeno, čak ni hranu. To je samo znanstvena fantazija, ako vjerujete u to. Čovjek transformira hranu kao i sve oko sebe. Ako to ne može učiniti, tada će mu doći bolest: to je fizički uzrok bolesti. Ali i bolest ima nešto sudbonosno u sebi, ulazi u život kao nešto sudbonosno. Da, vidite, ako se ograničimo u ovom životu na Zemlji od neke godine u 19. ili 20. stoljeću do danas, 6. veljače 1924, samo to pogledamo, onda već možemo reći: ako se želimo razboljeti unutar ovog života, preko okruženja, ono mora imati snažan utjecaj na nas. Na nas mora djelovati barem vrućima ili hladnoća, ili neka štetna vrsta zraka ili nešto slično. To mora biti nešto robusno, nešto što dolazi izvana, što utječe na nas i postaje bolest. Sam pogled na smrtonosno velebilje neće nas njome otrovati. Ako je štetni zrak dovoljno udaljen ne trujemo se njime i ne čini nas bolesnim. Ukratko, ako čovjek ima samo duševni utjecaj, ne postaje bolesnim. Utjecaj mora biti snažniji.
Ali sada pretpostavimo sljedeće. U sadašnje vrijeme postoji toliko mnogo ljudi koji žive prilično materijalistički, koji također žele imati i samo materijalističke dojmove o okolini. Ali ima mnogo toga – također u pogledu određenih tjelesnih funkcija – u čemu će prezirati to što su materijalisti: jedu duhovni dio biljke, duševni dio životinja, to jedu; da su dobri materijalisti i u pogledu hrane morali bi jesti samo kamenje, anorgansko, ono mrtvo. Ali u svoju dušu upijaju samo ideje, koncepte neživih stvari. Ono što se duhovno-duševno povezuje s ljudskom dušom tada postaje snaga bolesti za sljedeći život na Zemlji. Tu se probijaju dojmovi, tu se preobražavaju tako da mogu postati tjelesno aktivne snage. Sudbinu bolesti iz ranijeg života na Zemlji prenosimo u naš sadašnji život jer postajemo osjetljivi na bolest, jer smo u ranijim životima imali određene dojmove koji nisu primjereni za ljudska bića. Ovi dojmovi sada djeluju na isti način na koji fizički robusni patogeni djeluju u ovom zemaljskom životu. Nešto što u ovom životu nije bilo više od ideje, unutarnji duševni osjećaj, tijekom prolaska kroz vrijeme koje živimo između smrti i novog rođenja, pretvara se u nešto tjelesno aktivno u ljudskom životu, a u sebi nosimo mnogo tjelesne aktivnosti koja je bila samo element duše u ranijim životima na Zemlji. Na taj način i u bolesti moramo pronaći nešto sudbinsko, ne smijemo pasti u praznovjerje da se bolesti mogu izliječiti samo duhovnim sredstvima. Za to su potrebna fizička, sredstva slična fizičkim. Ali ako u potpunosti razumijemo činjenicu da ono što je tjelesno aktivno u sadašnjosti seže u ono što je bilo duševno aktivno u ranijim životima na Zemlji, možemo si reći: ono što bismo inače prenijeli kao bolest u sljedeći zemaljski život, iscjeljujemo preusmjeravajući svoje misli od onoga što je bilo nesavršeno u čovjeku i usmjeravajući ih na ono što je savršeno u čovjeku. Ako smo sigurni, naprimjer, da je neka bolest povezana s materijalističkim životom duše u prijašnjoj egzistenciji na Zemlji, onda možemo biti sigurni da ovu bolest možemo ukloniti samo liječenjem temeljenim na duhovnim pogledima i idejama. Sve što djeluje u antropozofiji funkcionira na način da nije puka teorija, već je izravno povezano s životom, stvarajući osjećaje i uvide za život.
A kakvo je ovo zvjezdano nebo, zemaljski okoliš, ako ga možemo promatrati u svijetlu koje zrači iz antropozofije kada se njeguje na pravi način? Koliko su samo Sunce i Mjesec povezani kad ih na ovaj način promatramo kao vanjske kozmičke slike naše vlastite prošlosti i naše budućnosti! Koliko duboko tada nosimo svijest o našem odnosu s kozmosom i svijetom u sebi: vidimo prošlost i budućnost kako u nama tkaju našu sudbinu; gledamo van, vidimo Sunce i Mjesec, vidimo kako smo suočeni sa sudbinom svijeta kako se otkriva izvana. U našoj prošlosti osjećamo nešto što stoji uz sadašnjost i budućnost, kao što u kozmosu Mjesec stoji uz Sunce. Naše poštovanje, naša odanost, naša sposobnost da se žrtvujemo za kozmos, povećava se kada znamo vlastitu egzistenciju proširiti u kozmičku egzistenciju kako bismo do detalja vidjeli odnos između onoga što živi u nama i onoga što se tka u svemiru.
Vidite, to da čovjek raste zajedno sa svijetom, to je također jedan od zadataka koji si antropozofija postavlja u svom radu. I nadam se da ćemo se mi, koji smo u velikom broju okupljeni u ovim ograncima, sve više zbližavati kroz ovakva razmišljanja o ovoj zadaći antropozofije, ne samo da produbimo misli ljudi, nego da produbimo i njihove osjećaje i srca. A da bi to bilo intenzivnije, to je i bila svrha Božićne konferencije. Ova božićna konferencija istaknula je da, ako Antropozofsko društvo želi pravilno razvijati svoju djelatnost u budućnosti, da mora napustiti staze kojima je kročilo posljednjih deset godina; iz bavljenja vanjskim mora doseći unutarnju duhovnu oblast. U cjelini mora poprimiti ezoterični karakter. Ono što će postojati u budućnosti kao 'Škola za znanost duha' u Dornachu mora imati neku vrstu ezoterijskog karaktera, i cijela institucija u cjelini mora imati ezoterijski karakter. Time će društvo moći održati duhovni život koji mu je potreban. Ne smije se otuđiti, a otuđenje prijeti posljednjih deset godina.
Što smo doživjeli u ovih deset godina i prije toga? Uzmite samo za primjer da vrlo snažna opozicija, koja je trenutno vrlo snažna, proizlazi iz činjenice da ta opozicija može upućivati na cikluse, transkripte predavanja, koja nisu javno dostupna. Zar ne, željelo se da postoje takvi ciklusi, takva preslikana predavanja. Trebalo se popuštati takvim željama, iako se moglo znati da se upravo na taj način daje ono najbitnije što treba opoziciji. Živimo u vremenu kada tajnost nije moguća. Stoga je na Božićnoj konferenciji trebalo zatražiti punu javnost. To uopće neće biti u suprotnosti s činjenicom da s druge strane postaje sve više ezoterično. Ali mora postojati jača svijest u cijelom vodstvu društva, društvo se mora voditi, da tako kažem, na antropozofski način. Zato je na Božićnoj konferenciji procedura za uokvirenje onoga što bi se moglo nazvati statutom bila dosta drugačija od one uobičajene. Pri stvaranju statuta se kaže: ovo ili ono je temeljni princip. Nekada smo imali takva načela u Teozofskom društvu. Prvo načelo: izgradnja općeg bratstva čovječanstva, drugo načelo: pokazati jedinstvo u religijama i tako dalje. Često sam isticao da upravo ovdje mora početi ono što Antropozofsko društvo zapravo može utemeljiti kao stvarnost. Tada je na Božićnoj konferenciji ta stvarnost zapravo potvrđena. O principima se nije govorilo, ali se isticalo: u Dornachu nešto živi, tamo je nešto živo. I onaj tko vidi nešto opravdano u tom životu u Dornachu, pridružuje se društvu. Ne spominju se apstraktnu principi, već nešto živo, nešto što postoji. Život društva nije tražen u obliku apstrakcija u tim takozvanim statutima, koji zapravo nisu statuti, već narativ o tome što postoji u Dornachu i što se odatle želi učiniti. Ti principi su narativ, a ne statuti. Istaknuo sam da društvo treba imati upravni odbor koji radi stvari, u toj inicijativi vidi ono što ga sačinjava, što ga formira. Tako se čak i u statutu pokušalo zamijeniti apstrakcije onim što je čisto ljudsko, što je izravno ljudsko. To je jedini način na koji može živjeti društvo koje bi trebalo biti organizam za nešto duhovno što se ulijeva u svijet.
Vidite, htio bih reći: ovaj Odbor koji je osnovan u Dornachu na Božić, temelji se na svojevrsnoj hipotezi. Ako Društvo želi apsorbirati ono što on radi, onda će on biti Odbor; ako ono to ne želi uzeti, onda on neće biti ništa. Ali ga se može uzeti samo kao, rekao bih, središte žive aktivnosti. Time mogu samo naznačiti – jer rekao sam da želim reći samo nekoliko riječi, sve ostalo je jasno rečeno u 'Mitteilungen' – da je Božićna konferencija zapravo bila pokušaj unošenja novog duha u Društvo. Ali treba razumjeti kakav je to novi duh: to je duh životnosti suprotstavljen duhu apstrakcija, to je duh koji se ne obraća glavi nego srcu. Zato je ova Božićna konferencija za antropozofsku stvar, ili sve ili ništa. Biti će ništa ako se nastavi, ako je to bila proslava koja vas je malo razveselila; poslije se zaboravi na cijelu stvar i živi u staroj rutini. Tada nema sadržaja, ništa se ne odražava. Svoj sadržaj dobiva iz života u različitim područjima, postaje stvarnost tek kroz ono što se kroz njega događa, što se kontinuirano događa u životu Antropozofskog društva. Božićna konferencija postaje stvarna samo kroz ono što će od nje nastati. Gledanje na Božićnu konferenciju zahtijeva određenu odgovornost u duši da bi se to ostvarilo, dok se inače povlači iz zemaljske egzistencije i ići če u istom smjeru koji sam danas opisao za bića Mjeseca. Impuls Božićne konferencije je naravno bio tu u svijetu. Hoće li biti učinkovit u cjelokupnom životu ovisi o tome hoće li se nastaviti.
Vidite, to smo rekli sasvim jasno. Duhovni kamen temeljac ovog Antropozofskog društva položen je u srce svakog sudionika. Božićnu konferenciju smo formalno zatvorili, ali zapravo nikada ne bi smjela biti zatvorena, već se uvijek nastaviti u životu Antropozofskog društva. Stoga bih vas zamolio da ozbiljno shvatite ono što se nalazi u 'Mitteilungsblatt', da zaista ozbiljno pogledate ono što će postupno doći ne kao opis, nego kao stvarnost. Ne može se očekivati da je sve uređeno odmah u početku jer ljudi će neizbježno pitati: kako to i to treba napraviti? - Naravno, ne može se sve dogoditi u jednom danu. Kao jednu od prvih stvari vidjeti ćete u biltenu 'Što se događa u antropozofskom društvu', svaki tjedan ćete – ako ću se izraziti apstraktno – pronaći smjernice u obliku teza. Svaki tjedan biti će kratke rečenice o antropozofskim istinama koje se odnose na ljude – ljudski život, vjeru, umjetnost, i tako dalje – o tome što se događa u Antropozofskom društvu. I tada će netko imati priliku u raznim antropozofskim ograncima reći: ova ili ona misao šalje nam se iz Dornacha kao putokaz: svaki tjedan razgovaramo u ograncima jedno s drugima o onome što nam se iz Dornacha šalje kao misao koja je izražena u biltenima.
Na taj će način to jednostavno ući u različita područja antropozofskog života u Društvu. I na taj će način nastati mnoge stvari koje će zapravo poput krvi prožeti Antropozofsko društvo, ne samo da bi se moglo govoriti o jedinstvu, nego da bi kroz njega nešto teklo kao jednolična duhovna krv. Na to smo htjeli ukazati na Božićnoj konferenciji. Tada ste to mogli osjetiti, i postati će očito kako vrijeme ide dalje.
To je ovdje potrebno, posebno u Njemačkoj. U Njemačkoj se čovjek nalazi u antropozofskom životu na potpuno drugačiji način nego drugdje, u drugim zemljama opozicija nije ni približno snažna kao tu. Može se vidjeti da gdjegod se drugdje javlja da se često uvozi od tamo, čak i ako posvuda postoji određena vrsta opozicije, osobito oko samog Dornacha. Ali opet, vrlo posebna vrsta opozicije je ona s kojom se susrećemo u Njemačkoj, mogu reći: vrlo robusna opozicija koja djeluje sustavno, potpuno svjesno i organizirano. Bila je teška odluka staviti nekoga tko je praktički najniži na čelo Antropozofskog društva. Jer to se zapravo dogodilo. Kada je 1912/13 osnovano Antropozofsko društvo – da, morate samo uzeti u obzir: nisam bio određen ni za jednu dužnost u Antropozofskom društvu, niti sam uopće bio član. Nisam član Antropozofskog društva od njegovog osnivanja, često sam to naglašavao, ljudi jednostavno nisu baš slušali o značenju toga, jer sam želio da me Antropozofsko društvo ima samo kao učitelja, kao onoga koji vodi izvorima antropozofskog života i tako dalje. I prije svega, trebalo je pokušati vidjeti što će se dogoditi na ovaj način.
Vidite, dogodilo se da moram početi u dobi koda se obično odlazi u mirovinu, jer zapravo ono što se dogodilo s Božićnom konferencijom u Dornachu smatram početkom, pravim početkom u životu. I želim da ljudi osjete da smo na početku. I ako stvarno osjećate da stojite pred početkom, mnogo iz toga može proizaći, budući da ovaj početak nešto sadrži. Kao što sam rekao, samo iz nužde sam postao član, pa čak i predsjednik ovog Antropozofskog društva, i volio bih da ljudi doista uvide svu ozbiljnost onoga što je povezano s Božićnom konferencijom.
Ako netko to vidi, onda će možda kroz ovaj pokušaj biti moguće da kroz Antropozofsko društvo protječe istinski antropozofski život, kroz suradnju iz svih mjesta u onome što će proizaći iz Dornacha. Ovakvim stavom – a prvenstveno će taj stav biti važan u Antropozofskom društvu – ovim stavom želim najsrdačnije odgovoriti na dobrodošlicu koju je poželio dr. Kolisko, nakon što sam opet s vama, želio bih odgovoriti jednako srdačnim pozdravom, tako da srce kaže srcu: želimo surađivati u duhu koji podrazumijeva Božićna konferencija na način da aktivni impuls među antropozofima, koji žele ispravno prepoznati uvjete antropozofskog života, nikada ne prestane; da kroz ovo antropozofsko stremljenje konferencija u Dornachu sve više dobiva svoj pravi sadržaj; da ova konferencija zapravo nikada ne prestane zbog posvećenosti članova diljem svijeta; da je duh koji se tamo pokušao prizvati, da je taj duh uvijek tu, kroz dobru volju, kroz predanost, kroz prodorno razumijevanje članstva, antropozofije i antropozofskog života.
Na ovaj način želimo surađivati, ali također zaista želimo konferenciju u Dornachu smatrati nečim legitimnim, nečim ozbiljnim, ne gledajući na nju kao na nešto prema čemu možemo biti ravnodušni, već gledajući na nju kao na nešto što zaista duboko prodire u naša srca, u um, u samu savjest. Tada će Božićna konferencija biti ne samo tjedan slavlja, već nešto što ima utjecaja na svijet i osvaja ljudske sudbine. I to je pravi poticaj za sav antropozofski rad i antropozofski život.