.- 5. Peto predavanje, Stuttgart, 9 travnja 1924
Mjesec i Sunce, dvoja vrata u duhovni svijet. Mjesečevo djeluje iz prošlosti, Sunčevo iz budućnosti. Nužnost tijela i sudbina povezani su s mjesečevim elementom, sloboda s elementom Sunca. Ako čovjek ne može preobraziti sile zemaljske okoline, nastaje bolest. - Impuls božićne konferencije trebao bi djelovati kao stvarnost antropozofskog života i duhovnog utjecaja.
Nekada se istina o ponavljanju zemaljskih života izražavala na izvanredno prodoran način unutar njemačkog duhovnog života. I unutar antropozofskog pokreta, istaknuta je ova radikalna predanost ponavljanju zemaljskog života. Imamo značajnu Lessingovu raspravu o obrazovanju ljudske rase u krajnjoj zrelosti njegova razvoja, a na kraju imamo ispovijest o ponovljenim zemaljskim životima. Rečenicama koje zvuče monumentalno ističe se da se povijesni razvoj čovječanstva može razumjeti samo ako ljudska individualnost prođe kroz ponavljanje života na Zemlji, i time prenosi iz jedne epohe u drugu ono što se može doživjeti i učiniti. U tom smjeru treba razmotriti samo dvije činjenice. Povjesničari pokušavaju objasniti razne vrste učinaka ideja, materijalnih učinaka i tako dalje, kako bi se objasnilo ono što je kasnije u povijesnom razvoju, iz onoga što je ranije. Bacaju se, da tako kažem, puke apstrakcije. Stvarna je činjenica da su isti pojedinci koji žive recimo, krajem devetnaestog stoljeća i početkom dvadesetoga, živjeli u ranijim epohama, u tim ranijim epohama upijali ono što se oko njih događalo, što su doživjeli s ljudima oko njih, što su potom nosili kroz vrata smrti u duhovni svijet u kojem se živi između smrti i novog rođenja, donosili to opet u novi život na Zemlju, i tako su sami nositelji onoga što se događa iz jedne epohe u drugu u ljudskoj evoluciji.
Prošlost neprestano nose u budućnost ljudske individualnosti. To je jedna činjenica koja, ako se primi u potpunosti iskreno, može um ispuniti određenom religioznom predanošću. A druga činjenica je da se svi mi koji ovdje sjedimo trebamo samo takoreći osvrnuti na sebe i sebi reći: i sami smo bili mnogo puta u zemaljskom životu, a ovo što smo danas, rezultat je naših prijašnjih zemaljskih života. Dakle, ako pogledate cijelu priču i ako je usmjerite natrag na svoje vlastito iskustvo, činjenica ponavljanja zemaljskih života zaista može u dušu uroniti duboku religijsko-kognitivnu predanost. Lessing je zacijelo osjećao nešto poput ovoga kad je rekao: je li ova istina o ponavljanju zemaljskog života treba biti glupa, jer su ljudi došli do nje u iskonskim vremenima kada njihove duše još nisu bile formirane ili podučavane? - Zatim Lessing završava monumentalnom rečenicom koja izražava ono što je on shvatio iz svijesti o dvije takve činjenice koje sam spomenuo: 'Nije li sva vječnost moja?!'
Nit duhovnog razvoja, koja se u to doba mogla uvesti u njemački duhovni razvoj u vezi s Lessingovim 'Odgojem ljudske rase', nije nastavljena; prekinuta je. I 19. stoljeće bi vjerojatno smatralo nastavak ove niti nečim ne baš pametnim.
Dragi prijatelji, kada smo u Berlinu prije više od dva desetljeća započeli antropozofski rad u okviru Teozofskog društva, kada se dogodio prvi sastanak na kojem se osnovalo ono što se tada zvalo njemački ogranak Teozofskog društva, tada sam najavio i jedno od prvih predavanja koje će se održati: 'O praktičnim vježbama karme'. Tada je ideja karme morala biti uvedena u antropozofski pokret s takvom unutarnjom impulzivnošću da je mogla postati jedan od velikih lajtmotiva iz kojih bi se antropozofski pokret razvio. Ali kada sam razgovarao s nekim ljudima, slavnim osobama tog vremena, koji su došli iz starog Teozofskog društva, o tome što zapravo mislim pod time, općenito sam bio napadnut. Proglasili su da takvo nešto nije moguće. I doista – ne da želim reći da su ti ljudi bili u pravu – ali općenito još nije bilo došlo vrijeme da se u širem krugu govori o tim intimnim ezoterijskim istinama. A ako netko počne govoriti, ne u općim apstrakcijama, već konkretno o razvoju karme i njenom značaju za povijesni život čovječanstva, onda se to ne može bez da se duboko uđe u ezoteriju, bez ulaska u konkretne ezoterijske ideje. Dakle, u određenom pogledu, sve što se razvijalo u antropozofiji unutar Antropozofskog društva, bila je priprema koja je bila neophodna jer u društvu u to doba nije bilo zrelosti.
Ali mora doći vrijeme kada možemo konkretno ezoterijski govoriti o karmičkim istinama i njihovoj povezanosti s povijesnim razvojem čovječanstva. Kada bi se danas još čekalo, to bi bio neuspjeh antropozofskog pokreta. Zbog toga je i dio namjere Božićne konferencije bio da se više ne čeka s onim što se sada može istražiti pravim duhovnim istraživanjem o intimnijim pitanjima povijesnog razvoja. I u tom smjeru, u budućnosti antropozofskog pokreta, slušat će se ono što žele duhovi, a ne ono što ljudi, iz izvjesne tjeskobe, smatraju da još nije vrijeme ili da je oportuno. Upravo u tom pogledu Božićna konferencija u Goetheanumu ne znači samo nešto što je, da tako kažemo, samo kvalitativno značajno za Antropozofsko društvo, već treba biti i početak u pogledu intenziviranja antropozofskog rada. S ove točke gledišta, koja mora postati stajalište antropozofskog pokreta, želio bih govoriti o današnjim antropozofskim razmatranjima.
Dragi prijatelji, gledamo ono što se događa u povijesti u velikim razmjerima. Primjećujemo kako pojedinačne osobnosti daju ton u ovom ili onom području. Trebali bismo postati svjesni kako se osobnost koja stoji povijesno, koja je u bližoj ne tako dalekoj prošlosti, inaugurirala nešto pod čijim utjecajem i danas živimo, kako se jedino može razumjeti – i kako se samo na taj način mogu ispravno razumjeti povijesne ideje – kada se antropozofsko istraživanje pozabavi proučavanjem ranijih zemaljskih života takvih povijesnih ličnosti. Iz ovoga slijedi nešto drugo. Slijedi da gledajući osobnosti o kojima nam povijest govori, postajemo svjesni procesa ljudske sudbine kroz različite živote na Zemlji, a svijetlom koje nam to daje o karmi, možemo osvijetliti svoju osobnu sudbinu. A to je iznimno važno. Jer razmatranja karme ne bi se trebala temeljiti na senzaciji, već bi samo trebala baciti više svijetla na veze među ljudima i iskustva pojedinačnih ljudskih duša. Vidimo, naprimjer, kako se, osobito u zadnje dvije trećine stoljeća, javlja vrlo specifično stanje duše s materijalističkim odsjajem, kako se to stanje duše na određeni način nastavlja u 20. stoljeće, i kako je to stanje duše u konačnici obuhvaćalo sve što je kaotično i zbunjujuće u kulturi i civilizaciji današnjeg čovječanstva. A budući da vidimo kako se ono što se događalo nakon prve trećine 19. stoljeća, posebice u njemačkom intelektualnom životu, radikalno razlikuje od onoga što je nekada bilo ključno, temeljno obilježje ovog intelektualnog života, pa se pitamo o porijeklu toga. U posljednje dvije trećine 19. stoljeća vidimo kako se pojavljuju ličnosti čije nas osobnosti moraju zanimati, čije smo individualnosti prisiljeni pratiti do njihovih ranijih zemaljskih života.
Pogled onih koji mogu poduzeti takva istraživanja u početku se povlači iz općeg karaktera našeg doba, ne zapravo na kršćanske prošle živote ličnosti koje se u njemu pojavljuju, već na nekršćanske prošle živote. Stoga ima smisla, budući da to i otprilike odgovara onome što možemo zabilježiti kao vremensku indikaciju o intervalima između uzastopnih zemaljskih života, vratiti se na sveobuhvatni duhovni pokret koji se pojavio pola tisućljeća nakon osnutka kršćanstva, vratiti se unatrag na muhamedanstvo, na arabizam. Kršćanstvo se prvo proširilo iz Azije, malo, mogu reći, prigrlivši sjevernoafričku civilizaciju, preko Španjolske do zapadne Europe, zatim se proširilo dalje po istočnoj Europi, po srednjoj Europi, ali to je širenje u određenoj mjeri pratio arabizam, koji je sa jedne strane napredovao kroz Malu Aziju kada je muhamedanstvo bilo u njemu kao impuls, a s druge strane kroz Afriku preko Italije i Španjolske. A iz vanjske civilizacije možete vidjeti sukob europske civilizacije s arabizmom iz raznih ratova koji su se dogodili između europeizma i arabizma. I ovdje se radi o tome da se sada pitamo: da, koje su stvarne konkretne činjenice, što je tu zapravo osnova za razvoj ljudske duše?
Pogledajmo sada takve konkretne činjenice. Vidimo, naprimjer, u isto vrijeme kaka je, na čelu zbivanja u zapadnoj Europi bio Karlo Veliki, moglo bi se reći, u prilično primitivnim civilizacijskim uvjetima, da se tamo u Aziji, dvor Harun al Raschida sjajno razvijao. A na dvoru Harun al Raschida doista su okupljeni najveći duhovi tog vremena, oni najveći duhovi koji su u svoje duše duboko upili sve što je moglo proizaći iz istočnjačke mudrosti, ali koji su s orijentalnom mudrošću spojili i ono što je došlo iz grčke kulture. Harun al Raschid je na svom dvoru razvio duhovni život koji je uključivao arhitekturu, astronomiju u smislu tog vremena, geografiju na živ način tog vremena, matematiku, poeziju, kemiju, medicinu, a za sve te grane on je na svom dvoru okupio najistaknutije predstavnike svog vremena. Bio je energični zaštitnik tih predstavnika, osobnost koja je davala sigurnost onome što se može nazvati vrijednim kulturnim sjedištem koje je postojalo u 8. i 9. stoljeću nove ere. I vidimo, naprimjer, kada pogledamo ovaj dvor Harun al Raschida, kako je na ovom dvoru živjela izuzetna ličnost, osobnost koja možda nije odavala osjećaj da je inicirana u tom životu na dvoru Harun al Raschida. Ali inicirani su znali da je ta ličnost, koja je živjela na dvoru Harun al Raschida, pripadala najviše iniciranim ljudima u prethodnom životu na Zemlji. Tako je u kasnijem životu na Zemlji na dvoru Harun al Raschida živio bivši inicirani, to jest onaj koji je bio iniciran u ranijem životu, a izvana se nije pojavio kao inicirani. Ostali su barem poznavali inicijacijski život starih vremena. Ličnost o kojoj je riječ bila je veliki, danas bismo sramnom riječju rekli, 'organizator' svega znanstvenog, umjetničkog života na dvoru Harun al Raschida.
Sada, znamo da se arabizam izvana proširio kroz Afriku, južnu Europu, kroz Španjolsku pa dalje u Europu pod utjecajem muhamedanstva. Znamo što se događalo u vanjskim ratovima, u vanjskim sukobima kultura. Ali cijela stvar se u jednom trenutku lomi. Ljudi obično govore o bitci koju je vodio Karl Martell kod Toursa i Poitiersa, kao da je arabizam protjeran iz Europe. Ali u arabizmu je postojao ogroman duhovni impuls. A čudna stvar je da kada je arabizam bio odbačen iz Europe, da tako kažem, kao politička, kao vojna sila, da su duše onih koji su davali ton unutar arabizma, nakon što su prošli kroz vrata smrti, intenzivno su se u duhovnom svijetu bavili time kako mogu nastaviti oblikovati utjecaj arabizma na Europu. Onome što prolazi kroz duhovni svijet, dragi prijatelji, nije primarno da se stvari formiraju na vanjski način. Kada se individualnost pojavi u dva uzastopna zemaljska života, može biti malo vanjske sličnosti. Više se radi o tome što je iznutra. To je teško razumjeti u naše vrijeme. Jer u naše vrijeme, kada se može okriviti čovjeka već ako ne piše osuđujuće o Haeckelu, a onda više ne piše o Haeckelu kao prije, već na način na koji uskogrudni umovi smatraju suprotnim od ranijeg, ondje gdje već postoji takvo nerazumijevanje, također će se malo razumjeti koliko izvana mogu biti različite ljudske individualnosti u uzastopnim zemaljskim životima i kako iznutra djeluju isti impulsi. [ovdje dr. Steiner referira na kritiku njegovog vlastitog pisanja na temu Haeckela] Stoga se ove velike duše arabizma nastavljaju razvijati između smrti i novog rođenja na takav način da ostaju povezane s impulsom koji je išao s Istoka na Zapad, da ostaju povezani sa svojim djelom u duhovnom svijetu. U vanjskom svijetu kaže se da se civilizacija razvija dalje. Tu se pojavljuju sasvim drugačiji oblici od onih koje je imao arabizam. Ali duše koje su bile velike u arabizmu ponovno su se pojavile, i bez da su prenijele njegove vanjske oblike, prenijele su arabizam u njegovim unutarnjim impulsima, u mnogo kasnije razdoblje. Pojavile su se kao kulturni nositelji kasnijeg vremena, u jeziku, navikama mišljenja, u navikama osjećanja, impulsima volje takvog kasnijeg vremena. Ali arabizam je nastavio djelovati u njihovim dušama. I tako vidimo da je upravo ta duhovna struja koja je davala ton u posljednje dvije trećine 19. stoljeća bila pod dubokim utjecajem onih duhova koji su proizašli iz arabizma.
Tako gledamo u dušu Harun al Raschida, onda u tom životu Harun al Raschida prolazi kroz vrata smrti. Između smrti i novog života nastavlja se razvijati. Ponovno se pojavljuje u potpuno drugačijim civilizacijskim uvjetima u moderno doba. Jer ova individualnost je ista ona individualnost koja se tada pojavljuje unutar zapadnog engleskog duhovnog života kao Lord Bacon od Verulama. u sveobuhvatnosti duha Lorda Bacona od Verulama moramo vidjeti uskrsnuće onoga što je Harun al Raschid postigao na svom dvoru na orijentalni način u 8. i 9. stoljeću. A znamo da je Bacon od Verulama na najdublji i najintenzivniji način utjecao na europski duhovni život sve do zadnjih dana. Zapravo, još od Lorda Bacona ljudi razmišljaju na način na koji je on razmišljao u znanstvenom istraživanju i znanstvenom mišljenju. To sigurno ne vrijedi u svim detaljima, ali je točno u širem kontekstu vremena. Ako se pogleda sjaj Harun al Raschida, ono što u određenom pogledu ima vanjski učinak, i ako se pogleda nakon što se kroz unutarnje istraživanje otkrije kako se Harun al Raschid ponovno pojavio u Lordu Baconu od Verulama, vidjeti ćemo, ako se govori o vanjskom tijeku života Bacona od Verulama, tada će se pronaći ono što se slaže, što je slično, ne u vanjskim oblicima, već u unutarnjem značenju ova dva života.
Govorio sam o ličnosti koja je živjela na dvoru Harun al Raschida, bila inicijat u prethodnom životu na Zemlji, koji je prethodio ovom životu na dvoru Harun al Raschida. Usput moram kazati da može biti tako, dragi prijatelji, da se posvećenik iz prošlosti ne čini izvana posvećenikom u kasnijem životu. Ne biste li se trebali zapitati, dragi prijatelji, kada sam stalno govorio da je bilo dosta starih posvećenika, učitelja misterija, svećenika misterija: gdje su otišli? Zašto ne žive među nama u sadašnjosti? Da, vidite, dragi prijatelji, individualnost, koja je u ranijem životu na Zemlji imala duhovno-duševni element ma kako osvijetljen, u kasnijem životu na Zemlji se može izraziti samo kroz tijelo koje mu ovaj život na Zemlji može dati, i kroz obrazovanje koje može dobiti. Već dugo vremena karakter odgoja u čovječanstvu je takav da se ono što je nekada živjelo u ovim iniciranim dušama ne može probiti da se danas može izraziti. Moraju usvojiti potpuno različite oblike življenja, a samo oni koji mogu intimno promatrati ljudski život shvaćaju kako su, ljudi koji ne izgledaju kao posvećenici u svom kasnijem životu na Zemlji, ipak prošli kroz takve živote inicijacije.
Jedan od najsvjetlijih primjera u tom pogledu je junak slobode Garibaldi. Garibaldijev život je izvanredan, čiji utjecaj samo treba pratiti da bi se vidjelo kako je ova ličnost podignuta iznad okolnosti neposrednog zemaljskog života. Garibaldi je od bivšeg posvećenika, što je bio u prethodnom životu, postao politički vizionar, jer to tako treba nazvati. On je bio posvećenik koji je u prethodnom životu na Zemlji primio impulse volje, koje potom ostvaruje u životu kao Garibaldi, kako je u njegovo vrijeme bilo moguće, za osobu rođenu 1807. Ali pogledajte osobitosti njegova zemaljskog života. Za mene je polazište prije svega bilo to što sam vidio kako je Garibaldi krenuo putem svoje sudbine zajedno s još trojicom ljudi u 19. stoljeću, u odnosu na koje, posebno način na koji je s njima surađivao, zapravo nije potpuno razumljiv. Garibaldi je bio odani republikanac u svojim najdubljim uvjerenjima, ali je odbacio sve što bi opravdalo jedinstvo Italije pod zastavom republike. Unatoč svojim poštenim republikanskim osjećajima, zalagao se za uspostavljanje vlasti kralja, posebno pod Vittoriom Emanuele. Eto, ako sada zagonetki pristupite s okultnim istraživanjem: kako je Garibaldi mogao ovog Vittoria Emanuele učiniti kraljem Italije – jer ga je učinio kraljem Italije – zatim pogledate druge dvije ličnosti, pogledate Cavoura i Mazzinia, čudno: Garibaldi je rođen 1807, ostali za nekoliko godina. Garibaldi je rođen u Nici, Mazzini, kao što je poznati, u Genovi, Cavour u Torinu, Vittorio Emanuele nedaleko odatle. Svi su rođeni unutar malog polumjera na Zemlji, da tako kažem.
Kad se bavite karmičkim istraživanjima, trebate nešto, rekao bih konkretno, od čega početi. Ne možete puno učiniti s obzirom na to koliko ste pametni, koliko ste znanstveno obrazovani. Čak i ako je netko u svom životu napisao trideset romana, ne može se krenuti od ovog pisanja da bi se zagledalo u ranije živote na Zemlji. Za istraživanje ranijeg života na Zemlji puno je važnije da li netko šepa ili da li trepće očima. Prividne sitnice u životu vode okultista na put koji je neophodan za osvjetljavanje ranijih života, iz jednog života na Zemlji. Za okultna istraživanja na ovom području bilo je odlučujuće zabilježiti kako je Garibaldi živio u 19. stoljeću zajedno s trojicom drugih. Presudilo je nešto drugo u tom usmjerenju, dragi prijatelji. Gledano na ovaj način, Garibaldi izgleda kao realist, kao onaj koji uvijek čvrsto stoji na nogama, koji se bavi samo životnom praksom i tako dalje. Ali unutar Garibaldijeva života postoje intimnije faze, koje već pokazuju kako Garibaldi zapravo nadilazi razinu onoga što se može doživjeti na Zemlji. Moglo bi se istaknuti kako je kao mladić više puta plovio Jadranskim morem u tadašnjim opasnim uvjetima, više puta bio zarobljen, ali se uvijek oslobađao na pustolovan način. Može se također istaknuti da se ne događa svakome, kao što se to dogodilo Garibaldiju, da prvi puta nađe sebe u tisku, da svoje ime nađe otisnuto u novinama uz vijest, uz objavu smrtne presude. Prvi puta je pročitao svoje ime čitajući smrtnu presudu. Ova smrtna presuda izrečena je zbog njegovog sudjelovanja u zavjeri. Ali ta smrtna presuda nije izvršena, jer nisu objesili nikoga koga nisu uhvatili, a nisu uhvatili ni Garibaldija. Pobjegao je u Ameriku i tamo živio avanturističkim životom, ali je uvijek imao unutarnji intenzitet i snagu.
Koliko je Garibaldi malo bio uronjen u obične zemaljske uvjete pokazuje, naprimjer, način na koji je stupio u svoj prvi brak, koji je desetljećima bio iznimno sretan. Ali kako je upoznao ženu koju je oženio? To se dogodilo vrlo neobično. Bio je na brodu, još dosta daleko od kopna, usmjerio je dalekozor na kopno i kroz dalekozor ugledao ženu – i kroz dalekozor se odmah u nju zaljubio. Pa ne događa se svaki dan da se ljudi zaljube kroz dalekozor, moraš biti iznad običnih ovozemaljskih uvjeta. Ali što se događa? Odmah kreće na kopno, upoznaje čovjeka kojemu se Garibaldi toliko sviđa da ga vodi sa sobom. Dolazi čovjeku na ručak: to je otac žene koju je vidio kroz dalekozor! Postoji mala prepreka: on govori samo talijanski, ona samo portugalski. On ne govori njen jezik, ali joj daje do znanja da se moraju ujediniti za život, a ona to razumije, iako ne govori talijanski, već samo portugalski. Bit će to jedan od najsretnijih, ali i jedan od najzanimljivijih brakova. Prošla je s njim kroz sve što je doživio u Americi, a treba samo istaknuti kako se proširila vijest da je Garibaldi pao na tamošnjim ratištima u borbama za slobodu. Gospođa Garibaldi je obišla sva bojišta, kao što kaže jedna legenda. Podigla je svaki leš kako bi pogledala u lice, dok u svojim lutanjima nije otkrila da je Garibaldi još uvijek živ. Ali tada je rodila svoje prvo dijete, koje bi umrlo od hladnoće da ga nije vezala užetom oko vrata i grijala vlastitim njedrima dok je hodala dalje. Ništa od toga nisu normalni građanski odnosi, a ovo zajedničko druženje nije bilo građansko u uobičajenom smislu. Ali kada je Garibaldijeva žena umrla, dogodilo se da se nakon nekog vremena Garibaldi ponovno oženio, i ovaj put prema normalnim okolnostima srednje klase, kao što se u životu dogodi. Ali eto, ovaj brak, koji nije uređen preko dalekozora, trajao je samo jedan dan. Mogu se povezati ove i slične značajke iz Garibaldijeva života, koje pokazuju da je u njegovom životu postojalo nešto vrlo značajno.
Sada mi je postalo očito da je ta osoba u ranijem životu na Zemlji bila irski posvećenik u post-kršćanskom razdoblju, koji je s misijom došao iz Irske u Alzas, tamo je podučavao na mjestu misterija i kao učenike imao one individualnosti koje su se kasnije rodile u isto vrijeme i na istom području kao i on. Sada, u raznim je misterijima postojao zakon prema kojem su određeni učenici bili toliko vezani za učitelja da ih on nije smio napustiti ako se sretnu u kasnijem životu pod vrlo specifičnim okolnostima. Iznad svega, bila je osobnost Vittoria Emmanuele, koju je Garibaldi sigurno osjećao vezanom za sebe, jer je ta osobnost bila njegov učenik u ranijem inicijacijskom životu na Zemlji. Tu sada više nema teorija. U kasnijem životu ne radi se o usvajanju nečega izvana, nego o pokoravanju, iako nesvjesno, onom unutarnjem zakonu koji osobe zbližava prema impulsima koji se odvijaju u unutarnjem životu.
Iz cijelog ovog života može se vidjeti, kao kod ranijeg posvećenika, jer tjelesnost koja će biti tu u datom stoljeću, jer obrazovanje koje postoji, ne omogućava mu da se pojavi kao posvećenik, da iziđe ono što je upio u ranijem životu na Zemlji. Isto je bilo i s osobom koja je živjela na dvoru Harun al Raschida i koja je, nakon što je prošla kroz vrata smrti, morala krenuti drugim putem nego sami Harun al Raschid. Ova je osobnost bila duboko povezana sa svime što je apsorbirala kao tajne inicijacije iz istočnjačke mudrosti. Nije mogla ići istim putem kao što je to učinio glamurozniji Harun al Raschid, morala je ići drugim putem. To ih je dovelo do kasnije inkarnacije na način da su se dvije osobe susrele, da tako kažem, u civilizacijskim tokovima koji su bili pod njihovim utjecajem, i koji su bili potaknuti od njih u Europi, Harun al Raschid i njegov dvorski savjetnik. A duša ovog savjetnika pojavila se opet kao Amos Komenski, koji na vanjski način nije uspio živjeti po načelima inicijacije, ali koji cijelim načinom na koji se energično smjestio u pedagoški, odgojni život u to vrijeme, koje je bilo i vrijeme Bacona od Verulama, pokazuje da je u njemu živjelo nešto duboko i smisleno. I tako vidimo kako se, ponovno utjelovljuje kao Amos Komenski, duša koja je živjela na dvoru Harun al Raschida; kako se inkarnira sam Harun al Rasvhid; pogledajte osobnosti, vidite u tim osobnostima spoj civilizacija, kultura. Ako pogledate ovaj europski duhovni život, posebno kako se razvijao u 16. i 17. stoljeću, posvuda ćete pronaći arabizam u novijim oblicima. U svemu na što je Bacon utjecao, prisutan je arabizam na glamurozan način. Na sve što je utjecao Amos Komenski, još uvijek se može uočiti duboka orijentalna nutrina.
Ovo što vam govorim nije konstrukcija. Jer ove stvari se doista ne pronalaze nagađanjem, već se mogu pronaći samo ako se iznutra povežemo s određenim duhovnim entitetima i tražimo put od jednog života do drugog inspiracijom. I tako, dragi prijatelji, veliki dio arabizma je došao u novo doba kroz inkarnaciju duša u ponovljenim zemaljskim životima. Samo je bitno da se značenje ovog istraživanja ne shvati pogrešno.
Rekao sam vam da se ne radi o slijeđenju onoga što se obično smatra važnim u materijalističkom životu. Iz toga neće doći mnogo toga. Dati ću vam primjer. Imao sam učitelja – o njemu sam također govorio u svom životopisu – koji je bio izvrstan učitelj geometrije. U određenoj dobi počeo me duboko zanimati. Imao je nešto osebujno, genijalnu jednostranost, imao je druge posebnosti, a kroz sadržaj njegove duše u odnosu na geometriju nije se mogao pronaći put do njegove ranije inkarnacije. Ali ovaj geometrista, koji je bio tako izvrstan u konstruiranju, imao je vanjsku osobitost: imao je krivo stopalo. Sada, kada se provedu takva istraživanja koja vode od jednog zemaljskog života do drugog, vrlo često se ispostavi da je zapravo sve što ima veze s razvojem nogu u jednom zemaljskom životu povezano s razvojem glave u drugom zemaljskom životu. Događa se čudna preobrazba kod unutarnjih sila, koje u jednom slučaju čine sustav udova, a u drugom sustav glave.
Počeo sam s ovom bolešću nogu, s krivim stopalom ovog profesora geometrije. Pa, što se dogodilo s okultnim istraživanjem? Upravo me gledanje na tu nevolju dovelo u kontakt s drugom osobom koja je također imala krivo stopalo, naime Lordom Byronom. I sada sam znao: ovo ima neke veze s ponovljenim zemaljskim životima. I bilo je nešto u obje glave u ranijem životu na Zemlji što ih je navelo da rade zajedno, čak i ako u odnosu na njihovu aktivnost u posljednjoj inkarnaciji na Zemlji nisu bili suvremenici, već gotovo suvremenici. Naglašavam da neću ulaziti u detalje o ženskim inkarnacijama, jer je u prošlim epohama, prvenstveno muški život imao povijesni učinak. Ženski život tek počinje djelovati. U budućnosti će biti od posebnog interesa uzeti u obzir ženske inkarnacije. Ali za mnoge povijesne ličnosti stvar je u tome da su izostavljene neke ženske inkarnacije, koje također postoje, Iz ovoga ne smijete zaključiti da nije bilo ženskih inkarnacija; ali razmatram takva gledišta koja nas vode natrag u prijašnje muške živote na Zemlji. Ove dvije ličnosti, s kojima sam se suočio, vratile su me u vrijeme kada su oni – nisam mogao točno odrediti – živjeli ili u 10. ili u 11. stoljeću nove ere u istočnoj Europi u današnjim ruskim oblastima. Bili su drugovi. Čak je i tada do nekih osoba došla legenda o migraciji paladija. Možda znate za ovaj paladij, dragulj o kojem mnogo zavisi u civilizaciji čovječanstva: da je ovaj paladij prvo bio u Troji, zatim u Rimu, da ga je Konstantin Veliki donio s velikom pompom u Carigrad, a iznad njega postao stup u vlastitu čast, na čiji je vrh postavio lik Apolona. Na stup je pričvrstio vijenac zvijezda, u ovom vijencu bili su komadi drveta koje je donio s Kristova križa. Ukratko: sve u vlastitu slavu. Legenda kaže da će se ovaj paladij jednog dana odnijeti na sjever, a da će civilizacija koje je prebačena u Carigrad biti presađena na sjever. Dvojica su to čula. Oduševljavali su se osvajanjem paladija u Carigradu. Nisu mogli. Ali učinili su mnogo da ovaj dragulj kulture dovedu na sjever. Sada možete vidjeti, posebno kod onog koji se tada reinkarnirao na zapadu, da je ono što je Byron iz 19. stoljeća imao u svom entuzijazmu za slobodom, imao u sebi kao karmičku posljedicu tadašnje težnje za paladijem. Posebnu duhovnu konfiguraciju možete pratiti u svemu što je moj učitelj geometrije na intiman način iznio na vidjelo: osjećaj slobode u polju znanosti – za one koji bi to mogli doživjeti.
Na taj način, put počinje od onoga što se čini usputnim, krivog stopala, da bi se odatle vratili, od karakteristika koje se na taj način mogu pratiti, do ranijih života na Zemlji dotičnih ličnosti. Općenito, čovjek mora imati osjećaj za unutarnju konfiguraciju života ako želi govoriti o povijesnoj karmi.
Želio bih navesti još jedan primjer. U 8. ili 9. stoljeću na području koje bi se danas zvalo sjeveroistok Francuske postojala je osobnost, svojevrsni imućni zemljoposjednik u današnjem smislu. Ali bio je avanturist i poduzimao je pohode u susjedne krajeve. Koliko god danas zvuči nevjerojatno, to je bilo u to vrijeme, napustio je dom i farmu i više-manje sretno poduzimao vojne pohode na susjedna područja. Jednog dana se vratio a njegov posjed je ukrao drugi; tamo je kao vlasnik stajao netko drugi, koji je osvojio toliku moć u ljudima i oružju da je mogao prethodnog vlasnika držati podalje. A kako nije imao druge mogućnosti, postao je kmet ovog novog vlasnika, ili ono što se kasnije nazivalo kmetom. I među dvoje ljudi razvio se čudan odnos. Netko drugi je sjedio na položaju gdje je on prije sjedio, i sada je bio u položaju u kojem je prije bio drugi. Poslije je sa svojim istomišljenicima u susjednim šumama, kako bismo danas rekli, držao svakakva noćna okupljanja s dubokim unutarnjim ogorčenjem za opljačkanu imovinu i za okolnosti koje to omogućuju. Zanimljivo je pogledati ono što je tada rečeno iz duboke ljudske ogorčenosti.
Sada, mogao sam pratiti put ove dvojice ljudi koji su prošli kroz vrata smrti u 9. stoljeću i ponovno se pojavili u 19. stoljeću. Onaj koji je prvo bio zemljoposjednik, a potom mu je posjed otet, je Karl Marx, utemeljitelj socijalizma u 19. stoljeću. Koliko god da su vanjske okolnosti različite, nagađanje i slično, ničemu ne vodi. Ali ako slijedite određene pozadine, tada ćete u tom podmuklom zemljoposjedniku iz 9. stoljeća pronaći dušu Karla Marxa iz 19. stoljeća. Onaj koji ga je otjerao, koji mu je nanio toliko zla, njegov je prijatelj Friedrich Engels. Ne radi se o senzaciji, nego o razumijevanju života i povijesti iz konteksta zemaljske egzistencije.
Takve se stvari također moraju shvaćati s dubokom ozbiljnošću, a ne sa senzacionalističkim ambicijama. U ovom primjeru imamo inkorporaciju duhovnog europeizma, ali ono što je definitivno proizašlo iz arabizma također je integrirano u ovaj europeizam. U novije vrijeme postoji mnogo arabizma u potpuno drugačijem obliku.
Pa, jedan od prethodnika Harun al Raschida, jedan od najranijih nasljednika proroka Muhameda, je Muavija u 7. stoljeću nove ere. Izvanredna ličnost, koja je žudjela za osvajanjem zapada, no nije to mogla ispuniti, ali je osjetila čežnju za zapadom kada je prošla kroz vrata smrti. Bilo je svega u vezi s ovom osobnošću: seoba na zapad, življenje arabizma – sve dok se nakon života između smrti i novog rođenja nije došlo do seobe na zapad. Činilo se da je ova individualnost, jedan od najranijih nasljednika Poslanika, također dala ton u okolnostima 20. stoljeća. U vrijeme prije Božićne konferencije spomenuo sam mnoge stvari koje imaju osnovu u onome što se može reći o ponavljanju zemaljskih života određene ličnosti. Malo se razumjelo što sam tamo rekao. Uostalom, uvjerljivost kojom je to bilo izraženo leži u promatranju samih karmičkih uvjeta tijekom života na Zemlji. Jer Muavija se ponovno pojavio u našem vremenu, kao Woodrow Wilson, i donio apstraktni arabizam ekstremno izražen u životu civiliziranog društva. I vidimo kako se kod Woodrow Wilsona pojavila individualnost koja, posebno u čuvenih 'Četrnaest točaka', u najvećoj mjeri živi arabizam u naše vrijeme. Najbolji način da se prouči nesreća koju je Woodrow Wilson donio u naše vrijeme jest usporediti ove točke s određenim formulacijama u Kuranu, sve do fraza korištenih u rečenicama. Tada će vam neke stvari biti razumljive, onda ćete vidjeti do koliko čudnih stvari dolazite kada saznate kako su te stvari povezane.
Danas, dragi prijatelji, apsolutno je slučaj da je povijesno razmatranje ljudskog života, zadovoljavajuće moguće samo ako uzmemo u obzir konkretne pojave ponavljanja zemaljskog života, razmatrajući karmu i unutarnje veze u individualnim zemaljskim životima ljudi. Sada kada je Antropozofsko društvo već dva desetljeća pripremano za ono što će se dogoditi pod utjecajem Božićne konferencije, ono što je prvotno najavljeno 1902. godine kada je osnovan njemački ogranak Teozofskog društva, sada se može sve više provoditi: 'Praktične vježbe karme'. Ove praktične vježbe karme trebale bi biti dio našeg antropozofskog života, ne na senzacionalistički način, već na takav način da postanu temelj za stvarno veće, jače impulse koji moraju živjeti unutar Antropozofskog društva. Također uzmite u obzor da je sada potrebno govoriti na ovaj način kao rezultat činjenice da ezoterija mora teći kroz antropozofski pokret, koji je utjelovljen u Antropozofskom društvu. Ali budimo jasni i u pogledu duboke ozbiljnosti s kojom se takve stvari moraju razmatrati. Ako ih uzmemo u obzir s takvom ozbiljnošću, onda nastavljamo tkati ono što se počelo tkati kada je Lessing ukazao na ponavljanje zemaljskog života na kraju svog 'Obrazovanja ljudske rase'. Jer čovjek mora ponovno naučiti iz dubljeg, intimnog promatranja čovjeka, čovjekove sudbine, da je to apsolutno istinito: kroz znanost duha vidi se što je prava bit čovjeka i što se u svakom trenutku može izgovoriti kada se prepozna: 'Nije li sva vječnost moja?!' Ali strukturu ove vječnosti treba prepoznati u konkretnim činjenicama, u razmatranjima karme, u strukturama sudbine u ljudskoj povijesti.