.- 7. Sedmo predavanje, Arnheim, 18 srpnja 1924
Predodređenje za antropozofski pokret. Ranija interakcija u duhovnom. Njegovanje nadosjetilnog kulta u moćnim imaginacijama kao uvod u učenje Mihaela na Zemlji. Struja Mihaela i novo kršćanstvo. Dvije skupine duša, umornih od Krista i duša koje čeznu za Kristom. Polemika između platonista i aristotelovaca.
Zbog jučerašnjeg kasnog dolaska nisam uspio izgovoriti riječi koje bih želio reći i koje bi bile primjerene i u skladu s onim što se dogodilo u Antropzofskom društvu od Božićne konferencije u Goetheanumu. Budući da su preko Biltena naši prijatelji upoznati što znači te Božićna konferencija, želio bih samo ukratko govoriti o najvažnijim stvarima, a zatim nastaviti s promišljanjima koja su više vezana za ono što ova Božićna konferencija treba značiti za Društvo.
Ova Božićna konferencija trebala je predstavljati obnovu, ali moglo bi se reći i osnivanje antropozofskog društva. Sve do ove Božićne konferencije uvijek sam mogao razlikovati antropozofski pokret i Antropozofsko društvo. Ovo potonje bi trebalo predstavljati, takoreći, zemaljsku projekciju nečega što postoji u duhovnim svjetovima, u određenoj struji duhovnog života. Ono što se uči ovdje na Zemlji, što se prenosi kao antropozofska mudrost, trebalo bi biti odraz onoga što se događa u duhovnim svjetovima u skladu s današnjom etapom razvoja čovječanstva. Prije je Antropozofsko društvo bilo, da tako kažemo, upravitelj onoga što je protjecalo kroz antropozofski pokret kao antropozofski nastavni materijal.
S vremenom, to se nije pokazalo kao ono što bi se moglo povezati s pravim, istinskim njegovanjem antropozofije. Zato je postalo nužno da ja, koji sam dotad bio antropozofski učitelj bez ikakve službene veze s Antropozofskim društvom, zajedno s Izvršnim odborom Dornacha, preuzmem vođenje Antropozofskog društva kao takvog. Međutim, time su, antropozofski pokret i Antropozofsko društvo postali jedno. I od Božićne konferencije u Dornachu, mora vrijediti upravo suprotno: više se ne treba praviti razlika između antropozofskog pokreta i Antropozofskog društva, već bi oboje trebali biti jedno. A one koji stoje uz mene kao Upravni odbor Goetheanuma treba smatrati nekom vrstom ezoternog upravnog odbora. Tako da se ono što se događa kroz ovaj Odbor može okarakterizirati kao: bavljenje antropozofijom, dok je u prošlosti bilo moguće upravljati samo onim što se podučavalo u antropozofiji.
Međutim, u isto vrijeme, to znači da se cijelo Antropozofsko društvo mora postaviti na drugu osnovu, na osnovu koja omogućuje da ezoterija teče izravno kroz Antropozofsko društvo, te da oni koji žele biti antropozofi trebaju pokazati odgovarajući stav, a ono što će u budućnosti činiti bit Antropozofskog društva morat će se sastojati od odgovarajućeg stava onih koji žele biti antropozofi. Stoga će se morati razlikovati Opće antropozofsko društvo, koje će u budućnosti biti potpuno javno društvo, tako da će ciklusi, kako je najavljeno za Božić, biti dostupni svima – s odgovarajućim klauzulama, koje predstavljaju svojevrsnu idealnu duhovnu granicu – i Škole koja je osnovana u okviru Antropozofskog društva, koja će se postupno sastojati od tri razreda. Do sada se mogao uspostaviti samo Prvi razred. Tko god želi postati član ove škole, tada mora preuzeti razne dužnosti za razliku od onih koji su samo općenito članovi Antropozofskog društva. Članom Antropozofskog društva može postati svatko tko se zanima za antropozofiju i prihvaća nastavno gradivo; on zapravo ne ulazi ni u kakve druge obveze osim onih koje svaka pristojna osoba ispunjava iz moralnih razloga.
Na taj način se otklanja poprilična šteta koja je posljednjih godina nanesena Antropozofskom društvu i koja nekim članovima zadaje teške trenutke, jer su nastale svakakve zaklade iz takozvane dobre volje, ali nisu se pokazale onakvima kakve se tvrdilo da jesu, i zaista su antropozofski pokret preusmjerile na sporedne tokove. U budućnosti, antropozofski pokret će biti ono što će teći kroz Antropozofsko društvo, u punom ljudskom smislu.
Što se to više razumije, to će biti korisnije za antropozofski pokret. I mogu reći: budući da je među okupljenima u Goetheanumu prevladao taj božićni impuls, od tog Božića je moguće unijeti sasvim drugačiji ton u antropozofski pokret. I na svoje duboko zadovoljstvo mogu reći da je na raznim mjestima gdje sam mogao biti, ovaj ton primljen s toplim gostoprimstvom. Pošteno je reći da je ono što je preuzeto na Božić, u određenom smislu predstavlja rizik. Jer postojao je određeni slučaj: to je da bi možda – budući da je vodstvo Antropozofskog društva bilo izravno okupljeno s predstavnicima duhovno mudrosti – te duhovne moći koje vode antropozofski pokret u duhovnom svijetu, mogle povući svoje ruke. Može se reći da to nije bio slučaj, već je upravo suprotno: ove duhovne moći pristupaju onome što teče kroz antropozofski pokret s većom milošću, s većom dobronamjernošću. U određenom smislu postoji i zalog duhovnom svijetu. Ovaj zalog je neraskidiv, i vidjet će se, da će se u budućnosti stvari dogoditi kao što je obećano duhovnom svijetu. Tako da ne samo antropozofski pokret, nego i Antropozofsko društvo ima odgovornost prema Odboru.
S druge strane, od onih koji žele postati članovima škole mora se zahtijevati da se predstave kao pravi predstavnici antropozofskog pokreta i da djeluju u skladu s ezoterijskim upravnim odborom Goetheanuma u Dornachu. To znači da se svatko tko želi biti članom škole mora potruditi i svojom osobnošću predstavljati antropozofiju u svijetu. To naravno znači da uprava škole, ako smatra da netko nije predstavnik antropozofskog pokreta, mora zadržati pravo proglasiti da dotična osoba više ne može biti član škole. - Nemojte reći da je to kršenje ljudske slobode. Nego, radi se o slobodnom ugovornom odnosu između članova škole i uprave škole; jer uprava škole također mora biti slobodna reći ono što želi reći onima kojima to ima reći. Stoga mora biti u stanju reći i osobi za koju smatra da to ne može biti.
Blagotvoran plodonosan razvoj antropozofskog pokreta ležat će u cijeloj koncepciji ezoterijskog trenda koji će od sada proći kroz antropozofski pokret. Vodit će se računa da ništa birokratsko, ništa vanjsko administrativno ne utječe na Antropozofsko društvo, već da se sve temelji isključivo na onome što je ljudsko, što treba njegovati unutar Društva. Svakako, upravni odbor Goetheanuma također će morati upravljati raznim stvarima; ali to neće biti glavno. Bitno će biti da Vijeće u Goetheanumu učini ovo ili ono na vlastitu inicijativu. A ono što radi, što je započeto, biti će sadržaj Antropozofskog društva.
Samo sam htio reći ovih nekoliko uvodnih riječi kako bi vodio do nečega što se sada može reći i što je takve vrste da može postati sadržaj antropozofskog pokreta. Želio bih govoriti o nečemu što ima veze s karmom samog Antropozofskog društva.
Ako danas razmotrimo kako Antropozofsko društvo stoji u svijetu kao utjelovljenje antropozofskog pokreta, onda vidimo da se unutar ovog Antropozofskog društva okuplja niz ljudi. Svatko tko ima oko za to, vidjet će da postoje i drugi ljudi na svijetu – takvih ima posvuda – koji po svojoj karmi također imaju preduvjete za pristupanje Antropozofskom društvu. U početku nailaze na prepreke, ne pronalaze odmah put do njega u punom smislu; ali će ga pronaći, bilo u ovoj inkarnaciji ili u sljedećoj. Ali ovo moramo imati na umu: da su oni ljudi koji svojom karmom dođu u dodir s antropozofskim pokretom predodređeni za taj pokret.
Sada, sve što se dogodi ovdje unutar fizičko-osjetilnog svijeta ima svoju pojavu u duhovnim svjetovima. Ovdje u fizičkom svijetu ne događa se ništa što prethodno nije pripremljeno na duhovni način u duhovnom svijetu. I upravo je to ono što je značajno: ono što se dogodilo ovdje na Zemlji u 20. stoljeću, kada su se brojne ličnosti udružile da formiraju Antropozofsko društvo, bilo je pripremljeno u prvoj polovici 19. stoljeća kada su duše ovih danas utjelovljenih ljudi, koji se okupljaju u velikom broju, bile ujedinjene u duhovnom, dok još nisu sišle u fizičko-osjetilni svijet. U to je vrijeme u duhovnim svjetovima niz duša zajedno prošao kroz kult, kult koji je bio priprema za one čežnje koje su se javile u dušama koje se sada okupljaju u tijelima kako bi formirale Antropozofsko društvo. A tko ima dar prepoznavanja duša u njihovim tijelima, prepoznaje kako su s njim radili u prvoj polovici 19. stoljeća, kada su se u nadosjetilnom svijetu pojavile moćne kozmičke imaginacije, koje predstavljaju ono što bih mogao nazvati: novim kršćanstvom. Tamo – kao i sada ovdje u tijelima na Zemlji – duše su bile ujedinjene kako bi okupile ono što bih želio nazvati kozmičkom supstancom i kozmičkim silama, koje su imale kozmičko značenje u moćnim slikama i koje su bile predznak onoga što je ovdje predstavljeno kao učenje, kao antropozofsko djelovanje na Zemlji. Želio bih reći: velika većina antropozofa koji su sjedili zajedno mogli bi, kad bi prozreli ovu činjenicu, reći jedni drugima: da, poznajemo se, bili smo zajedno u duhovnim svjetovima i zajedno smo imali snažne kozmičke imaginacije u nadosjetilnom kultu!
Ali sve što je strujalo zajedno kao duše u prvoj polovici 19. stoljeća kako bi pripremilo ono što je trebalo postati antropozofski pokret na Zemlji, u osnovi je pripremljeno od onoga što sam više puta nazvao; Mihaelova struja, koja se javlja u posljednjoj trećini 19. stoljeća i koja čini najvažniji duhovni impuls u novijem razvoju čovječanstva. Mihaelova struja: priprema put Mihaelu za njegovo zemaljsko-nebesko djelo – to je bila zadaća duša koje su bile zajedno.
Ali te su duše bile ponukane da se ponovno okupe kroz ono što im se događalo kroz dugo, dugo vremena – kroz stoljeća, za mnoge kroz tisuće godina. A unutar tih duša postoje uglavnom dvije skupine. Jedna skupina je ona koja je u ranim kršćanskim stoljećima prošla kroz kršćanstvo koje je u to vrijeme bilo rašireno u južnoj Europi, a donekle i u Srednjoj Europi. To je kršćanstvo za svoje vjernike još uvijek imalo u vidu Krista, koji se smatrao velikim božanskim glasnikom koji je sišao sa Sunca na Zemlju kako bi nastavio djelovati među ljudima. Prvi kršćani prvih stoljeća smatrali su tog Krista – s više ili manje razumijevanja – 'velikim bogom Sunca'.
Ali u ovim prvim kršćanskim stoljećima više nije bilo onoga što je čovječanstvo imalo kao instinktivnu vidovitost. Više čovjek nije vidio veliku duhovnu oblast na Suncu, u čijem je središtu Krist nekoć živio. Na mjestu starih, instinktivnih, vidovitih uvida o silasku Krista na Zemlju, u prvim je kršćanskim stoljećima zavladala ona puka predaja, predaja da je Krist sišao sa Sunca na Zemlju i sjedinio se s Isusom iz Nazareta u fizičkom tijelu. Masa tih kršćana nije imala ništa više od ideje da je jednom u Palestini živjelo biće, Krist Isus, o čijoj su prirodi i suštini, da li je Bog ili Bog i čovjek u isto vrijeme ili nešto slično, ljudi počeli raspravljati na koncilima. U konačnici masa naroda imala je sve više samo ono što se diktiralo iz Rima.
Ali među masom tih kršćana živjeli su pojedinci koje su sve više smatrali hereticima. Oni su još uvijek imali živo, tradicionalno sjećanje da je Krist bio sunčevo Biće i da je Biće koje je potpuno strano Zemlji, naime biće Sunca, sišlo na Zemlju u ovaj fizički, osjetilni svijet. U stoljećima koja su prethodila 7. i 8. stoljeću nakon Krista, te su duše sve više bile u stanju sebi reći: ono što sada slijedi je kršćanstvo koje stvarno ne razumije Krista! - Te heretičke duše postale su, moglo bi se reći, umorne od kršćanstva. I jednostavno je bilo onih duša koje su prošle kroz vrata smrti u prvim kršćanskim stoljećima, sve do 7. i 8. stoljeća, koje su se umorile od kršćanstva. Za te duše, bez obzira da li su imale među-utjelovljenje ili ne, odlučujuće je postalo utjelovljenje koje su imale u prvim kršćanskim stoljećima. - Od 8. ili 9. stoljeća te su se duše pripremale u duhovnom svijetu za to veliko, moćno djelo koje sam upravo spomenuo kada sam rekao: svojevrsni nadosjetilni kult događa se u prvoj polovici 19. stoljeća. Te su duše sudjelovale u ovom kultu. One čine jednu skupinu duša koje su došle u Antropozofsko društvo.
Druge duše su one koje su imale svoju posljednju odlučujuću inkarnaciju u posljednjim pretkršćanskim stoljećima – ne u prvim kršćanskim – i koje su još uvijek bile u stanju gledati u duhovni svijet vidovitom vizijom u misterijama starog pretkršćanskog poganstva. Upravo su takve duše primile znanje u starim misterijima o tome kako će Krist jednog dana sići na Zemlju. Ove duše nisu prošle kroz prva vremena kršćanskog razvoja na Zemlji, ali su tijekom tog vremena bile u nadosjetilnom i tek kasnije, nakon 7. stoljeća nove ere, došle su do odlučujuće inkarnacije. To su duše koje su s nadosjetilne točke gledišta svjedočile ulasku Krista u zemaljsku kulturu. Imale su čežnju za kršćanstvom. Ali u isto vrijeme one su bile te koje su s velikom aktivnošću željele raditi kako bi u svijet donijeli istinsko kozmičko, duhovno kršćanstvo.
Ova druga skupina ujedinila se s ostalim dušama u tom nadosjetilnom kultu koji se dogodio u prvoj polovici 19. stoljeća. Tako se dogodio veliki kozmičko-duhovni blagdan, koji je potrajao mnogo desetljeća i formirao kozmičko-duhovni događaj u svijetu koji je neposredno uz fizički. Tamo su bile duše, koje su tada sišle, koje su radile zajedno, ili kao duše umorne od kršćanstva, ili kao duše željne kršćanstva, zajedno u nadosjetilnom svijetu za sljedeću zemaljsku inkarnaciju. Zatim su, potkraj 19. stoljeća, ušli u inkarnaciju i sišavši na Zemlju, bili su pripremljeni za ulazak u Antropozofsko društvo.
Ali sve je to pripremano stoljećima. Ovdje na Zemlji se postupno razvilo kršćanstvo, koje je evanđelja shvaćalo kao da govore samo o jednom biću – Isusu iz Nazareta – koji je trebao naviještati Krista s neke apstraktne visine. Čovjek više nije imao pojma kako je zvjezdani svijet, kao izraz duhovnog, povezan s duhovnim svijetom, pa se nije moglo razumjeti što to znači: Krist je, kao božanski junak Sunca, sišao u Isusa kako bi dijelio sudbinu ljudi. - Za one koji danas na uobičajeni način gledaju na povijest, nedostaju najvažnije činjenice. Prije svega, nema pravog razumijevanja za ove 'heretičke' duše; one uglavnom sebe ne prepoznaju, te heretičke duše koje su sišle na Zemlju pred 20. stoljeće, ili umorne od kršćanstva ili željne kršćanstva. Oko 7. i 8. stoljeća postupno su nestale tradicije o Kristu koje su živjele među hereticima koji su se umorili od kršćanstva. To se zadržalo samo u malim krugovima, gdje se nastavilo njegovati sve do sredine Srednjeg vijeka, sve do 12. stoljeća. Postojali su mali krugovi, mogu reći, blagoslovljenih učitelja, koji su još uvijek njegovali nešto iz starih vremena o duhovnom kršćanstvu, o kozmološkom kršćanstvu. Među njima je bilo i onih koji su primili znanje izravno iz davnih vremena i osjetili nešto poput nadahnuća; kako bi još uvijek u sebi mogli doživjeti odraz, jak ili makar slab, ali ipak odraz onoga što se moglo vidjeti u prvim stoljećima kršćanstva – silazak Boga Sunca u otajstvo Golgote.
Dakle, postojale su dvije struje. S jedne strane postoji ona struja koja proizlazi izravno iz heretičkih pokreta prvih stoljeća kršćanstva. Te su duše još uvijek bile stimulirane onim što je živjelo u starogrčkom platonizmu. Bili su toliko potaknuti da su, kada je došlo do duševnog proboja iz starih vremena, mogli barem pogledati u silazak i djelo Krista na Zemlji, kao pod slabom, ali još uvijek prisutnom inspiracijom. Bila je to platonska struja. Druga je struja bila predodređena za nešto drugo. Njoj su pripadale one duše koje su prošle svoju posljednju značajnu inkarnaciju u pretkršćanskom razdoblju i tada su na kršćanstvo gledale kao na nešto buduće. Bila je to struja koja je morala pripremiti intelekt za ono doba za koje sam uvijek govorio da počinje u prvoj polovici petnaestog stoljeća. Tada se trebalo pojaviti doba duše svijesti, doba u kojem se trebao razviti intelekt. To je bilo u suprotnosti s platonistima – ali u harmoničnom kontrastu s njima – koji su pripremili aristotelovci. A oni koji su još uvijek propagirali aristotelovsku doktrinu do dvanaestog stoljeća bili su oni koji su prošli kroz njihovu stvarno odlučujuću inkarnaciju u starim poganskim vremenima, naime u Grčkoj. - I zatim – sredinom Srednjeg vijeka, u 12. i 13. stoljeću – došlo je veliko, divno, sučeljavanje platonista i aristotelovaca. A među tim platonistima i aristotelovcima također su bili vođe onih koji su, kao dvije skupine duša koje sam identificirao, zahtijevali antropozofski pokret.
Prema dvanaestom stoljeću, kao iz unutarnje nužde, razvila se određena škola u kojoj je živio zaostatak stare platonske vizije. To je bila velika, slavna škola u Chartres-u. Imala je velike predstavnike koji su još uvijek imali poruke o misterijima ranog kršćanstva; imala je one predstavnike u čijim je srcima i dušama zasjalo nešto od takvih poruka, što im je omogućilo da zavire u duhovne veze u koje je kršćanstvo postavljeno. U školi u Chartres-u u Francuskoj, gdje se nalazi veličanstvena katedrala, izvedena u toliko detalja, bila je koncentracija onoga što je bilo rašireno tek u malim krugovima. Ako želimo imenovati jednog od onih s kojima bi se mogla povezati škola iz Chartres-a, koja je osobito cvjetala krajem jedanaestog i dvanaestog stoljeća, moramo imenovati Petra od Compostelle, koji je nadahnutim uvidima u vlastitoj duši, u vlastitom srcu obnovio staro duhovno kršćanstvo. A osim njega, nalazimo čitav niz divnih osobnosti koje su poučavale u Chartres-u. U ovom 12. stoljeću iz škole u Chartres-u su izlazili vrlo čudni glasovi o kršćanstvu. Tu imamo naprimjer Bernarda iz Chartres-a, Bernarda Sylvestris-a, Johann Salisbury-a; ali iznad svega tu je bio i veliki Alanus ab Insulis. Sjajni učitelji! Kao da je Platon, tumačeći kršćanstvo, osobito djelovao među tim duhovima, tako su govorili u školi u Chartres-u. Oni su podučavali duhovni sadržaj kršćanstva. Spisi koji dolaze od njih mogu se današnjim ljudima kada ih čitaju činiti apstraktnima, ali to je samo zbog apstraktnosti duša današnjih ljudi. Spisi svih ovih velikih ličnosti opisuju duhovni svijet s dodirom Krista. A sada, dragi prijatelji, želio bih vam dati ideju kako je posebno poučavao Bernard Sylvestris, Alanus ab Insulis, inicirane učenike. Koliko god to izgledalo paradoksalno za današnjeg čovjeka – ali takva su otkrivenja davana učenicima iz Chartres-a.
Tamo se podučavalo: kršćanstvu će doći obnova. Ponovno će se razumjeti u svom duhovnom sadržaju kada Kali Yuga, mračno doba, bude završilo i kada će osvanuti novo doba. - Ali za nas koji danas živimo, tome je već došao kraj 1899. godine; to je taj pomak koji se trebao dogoditi s završetkom Kali Yuge. Ogroman impuls koji se dogodio prije dva desetljeća kroz intervenciju Mihaela, već je proročki predviđen u školi u Chartres-u u 12. stoljeću, posebno od Bernarda Sylvestris i Alanus ab Insulis-a. Ali ti ljudi nisu poučavali aristotelovski, nisu poučavali intelektom. Poučavali su u potpunosti u snažnim slikama, koje su razvijali pred svojim slušateljima – slikama koje su živopisno predstavljale duhovni sadržaj kršćanstva. Ali postojala su određena proročka učenja. I izvadak jednog takvog učenja želio bih staviti pred vaše duše.
Tada je Alanus ab Insulis rekao uskom krugu svojih iniciranih učenika: danas gledamo na svijet tako da još prosuđujemo, tako da još uzimamo Zemlju kao središte, sve prosuđujemo sa Zemlje. Ako bismo sljedeća stoljeća oplodili samo ovim zemaljskim pogledom, koji nam omogućuje formiranje slika i imaginacije, tada čovječanstvo ne bi moglo napredovati. Moramo ući u savez s aristotelovcima koji u čovječanstvo unose intelekt koji će potom biti produhovljen i zasjati među ljudima na nov duhovni način u dvadesetom stoljeću. Sada gledamo Zemlju kao središte kozmosa, ako opišemo planete kako se okreću oko Zemlje, ako opišemo cijelo zvjezdano nebo, onako kako se u početku predstavlja fizičkom oku, kao da se okreće oko Zemlje, ali doći će netko i reći: u središte svijeta prostorno stavimo Sunce! Ali onda kada dođe onaj koji Sunce postavi prostorno u središte kozmosa, tada će pogled na svijet biti pust. Ljudi će tada samo računati orbite planeta, samo će naznačiti položaje nebeskih tijela. Ljudi će o nebeskim tijelima govoriti samo kao o plinovima koji gore, ili fizičkim tijelima koja svijetle; o zvjezdanom nebu će znati nešto potpuno matematički i mehanički. Ali ono što će se širiti kao turobni pogled na svijet ima jednu stvar u sebi – nije nešto, ali.. – ali ima jednu stvar: mi svijet gledamo sa Zemlje; onaj koji ima doći gledat če svijet sa Sunca. On će biti poput onog koji samo daje 'smjer', smjer puta od velikog značaja, ukrašenog divnim događajima i divnim bićima. Ali on samo ukazuje na apstraktni smjer – aludirao je na kopernikanski svjetonazor, u njegovoj pustoši, u njegovoj apstraktnosti, ali kao smjer – jer sve što je predstavljeno u imaginaciji mora prvo otići, rekao je Alanus ab Insulis; to mora proći i do određene mjere svjetonazor mora postati sasvim apstraktan, gotovo poput putokaza na putu s prekrasnim spomenicima. Jer tada će postojati netko u duhovnom svijetu tko je uzeti taj putokaz, koja neće biti ništa osim usmjerenja za obnovu svijeta, tako da sada može, zajedno s intelektualnošću, osnovati novu duhovnost, onaj koji neće koristiti ništa osim ovog putokaza. A to će biti, kako reče Alanus ab Insulis, sveti Mihael! Teren mu mora biti slobodan; mora zasijati novo sjeme. Za to ne mora postojati ništa drugo osim linije, matematičke linije.
Nešto poput magije prošlo je kroz školu u Chartres-u kada je Alanus ab Insulis tako nešto podučavao, samo nekoliko učenika. Ali to je bilo kao da su eterski svijet oko njega zahvatili valovi ovog moćnog učenja Mihaela.
Dakle, ono što je svijetu dalo duhovno ozračje, proširilo se preko zapadne Europe do juga Italije. I bilo je mnogo onih koji su to tada mogli dokučiti, u čijoj se duši uzdiglo nešto poput silnog nadahnuća i koji su tada još mogli gledati u duhovni svijet.
Ali u razvoju svijeta, oni koji su upućeni u velike misterije egzistencije, kao što su u određenoj mjeri Alanus ab Insulis i Bernard Sylvestris, znaju: čovjek može učiniti samo ovo ili ono, u ograničenoj mjeri! Osoba kao što je Alanus ab Insulis rekla je sebi: mi, platonisti, moramo proći kroz vrata smrti, za sada možemo živjeti samo u duhovnom svijetu. Moramo iz duhovnog svijeta gledati na fizički, i prepustiti fizički svijet drugima, onima koji njeguju intelekt na aristotelovski način. Sada se moramo pobrinuti za to. Alanus ab Insulis preuzeo je cistercitski habit u poodmakloj dobi, postao je cistercit. I u cistercitskom redu bilo je mnogo takvog učenja. Ali upravo oni među cistercitima koji su imali dublje uvide, rekli su sebi: od sada možemo raditi samo iz duhovnog svijeta, moramo ovo polje prepustiti aristotelovcima.
Ovi aristotelovci postali su uglavnom dominikanci. I tako je u trinaestom stoljeću vodstvo u duhovnom svijetu Europe prešlo na njih. Ali bilo je, mogu reći, još nešto što je imalo značajan utjecaj na europski duhovni život, a iza sebe su ostavili upravo ovi duhovi: Petar od Compostelle, Alanus ab Insulis, Bernard od Chartres-a, Johann Salisbury i onaj pjesnik koji je, od sedam slobodnih umjetnosti, sastavio važnu pjesmu iz škole u Chartres-u. Ono što se događalo u školi u Chartres-u bilo je toliko učinkovito da je imalo utjecaja, naprimjer, sve do sveučilišta u Orleansu, gdje je u drugoj polovici dvanaestog stoljeća, mnogo od onoga što je bilo u moćnim, velikim slikama, prodrlo u način didaktike, iz srebrnih riječi iz usta Bernarda Sylvestrisa, Alanus ab Insulisa koje su tekle do učenika u Chartres-u. Ali htio bih reći da je duhovno ozračje bilo toliko prožeto time da se jednom Talijan vraćao sa svog položaja veleposlanika u Španjolskoj i, na povratku, žureći prema domovini, doznao za protjerivanje od vlasti Gvelfa, čemu je pridodana blaga sunčanica, u blizini Firence je mogao doći u situaciju u kojoj je njegovo etersko tijelo olabavljeno i uhvatilo ono što je, da tako kažemo, eterski dopiralo iz škole u Chartres-u, ono što je od toga sačuvano. I kroz ono što je eterski nošeno do njega, primio je nešto poput intuicije, intuicije koja je bila prisutna kod mnogih ljudi u prvim kršćanskim stoljećima. Najprije je pred sobom vidio raširen zemaljski svijet, kakav je oko čovjeka, ali njime ne vladaju, kako se kasnije govorilo, zakoni prirode, nego njime vlada velika pomoćnica božanskog Demijurga, Natura, koja je bila nasljednica Prozerpine u prvim kršćanskim stoljećima. U to vrijeme nije bilo apstraktnih zakona prirode; inicirani su u biti vidjeli ono što je na djelu u prirodi kao sveobuhvatna božanska moć. U grčkim misterijima Prozerpina, koja vrijeme provodi između gornjeg i podzemnog svijeta, prikazana je kao sila koja dominira prirodom. Njezina nasljednica u prvim kršćanskim stoljećima bila je božica Natura.
Nakon što je ta osobnost, koja je, kroz sunčanicu i djelovanje onoga što je njegovano u školi u Chartres-u, pogledala u život i tkanje božice Nature, i zatim dopustila toj intuiciji da djeluje na njega, vidjela je tkanje elemenata, zemlja, voda, zrak, vatra, kao što se to vidi u drevnim misterijima: moćno tkanje elemenata. Tada je vidjela tajne ljudske duše, vidjela onih sedam sila za koje se znalo da su veliki nebeski učitelji ljudskog roda. To je bilo poznato u prvim kršćanskim stoljećima. Tada se nije učilo tako apstraktno kao što je to slučaj danas, gdje se nešto uči kroz pojmove i ideje. U tim prvim kršćanskim stoljećima ljudi su govorili da ih iz duhovnog svijeta božice podučavaju dijalektici, retorici, gramatici, aritmetici, geometriji, astrologiji ili astronomiji i glazbi. To sedmoro nije se predstavljalo apstraktno, kao u kasnijim vremenima: gledalo se, vidjelo se pred sobom, ne mogu reći fizički, nego duhovno. Čovjek bi dopustio da ga ta nebeska bića upute. Ljudima se kasnije više nisu javljale žive božice, dijalektike, retorike i tako dalje, u samotnoj viziji, nego u apstraktnim oblicima, u apstraktno-teorijskim učenjima.
Ova osobnost o kojoj sada govorim, dopustila je da sve to djeluje na nju. I tada je uvedena u planetarni svijet, koji ujedno otkriva misterije ljudske duše. A u zvjezdanom svijetu, nakon što je prošla kroz veliki svjetski ocean, vodio ju je Ovidije, koji je prošao kroz vrata smrti i postao vođa duša u duhovnom svijetu. Ova ličnost, Brunetto Latini, postao je Danteov učitelj. A ono što je Dante naučio od Brunetta Latini, to je potom na svoj estetski način zapisao u 'Božanstvenoj komediji'. Dakle, velika poema 'La Divina Commedia' posljednji je odraz onoga što je na platonski način živjelo na pojedinim mjestima, i što se još uvijek podučavalo sa usana Sylvestris-a u školi u Chartres-u u dvanaestom stoljeću, i još se podučavalo od onih koji su bili potaknuti starim priopćenjima, tako da su im otajstva kršćanstva sinula kao u posebnom nadahnuću, koje su onda mogli riječima priopćiti svojim učenicima.
Ono što je Alanus ab Insulis uveo u cistercitski red potom je prešlo na dominikance, koji su posebno njegovali intelekt, slijedeći Aristotela. No, postojalo je međurazdoblje: u 12. stoljeću je procvala škola u Chartres-u, a u 13. stoljeću je dominikanski red počeo snažno raditi za skolastiku u duhu aristotelizma. Oni koji su se, kao veliki učitelji škole u Chartres-u, kroz vrata smrti uzdigli u duhovni svijet, ostali su ondje neko vrijeme s dominikancima koji su sišli rođenjem, i koji su nakon svog silaska ovdje utemeljili aristotelizam. Stoga se moramo osvrnuti na međurazdoblje kada su, kao na velikom nebeskom koncilu, posljednji veliki učitelji iz Chartres-a, nakon što su prošli kroz vrata smrti, bili s onima koji su, kao dominikanci, trebali njegovati aristotelizam prije nego što su ovi drugi sišli. Tada je u duhovnom svijetu sklopljen veliki 'nebeski ugovor'. Oni koji su došli u duhovni svijet pod vodstvom Alanusa ab Insulisa rekli su aristotelovcima koji su silazili: naše vrijeme sada nije na Zemlji; prvo moramo raditi ovdje iz duhovnog svijeta. Ne možemo se spustiti na Zemlju ni u jednoj inkarnaciji u bliskoj budućnosti. Vaš je zadatak sada kultivirati intelekt u osvit doba duše svijesti.
Zatim su sišli oni, veliki skolastici, i proveli ono što su se dogovorili s posljednjim velikim platonistima iz škole u Chartres-u. Tu se dogodilo mnogo važnih stvari. Naprimjer, onaj koji je sišao kao jedan od ranijih primio je poruku preko drugoga koji je ostao dulje od njega u duhovnom svijetu s Alanusom ab Insulis, to jest, s onom individualnošću koja je prije bila Alanus ab Insulis. Onaj koji je kasnije sišao donio je ovu poruku, odnosno radio je zajedno sa starijima, i tako je na Zemlji počela priprema za doba intelekta, koja je imala svoj početak u dominikanskom radu. Osobito oni koji su u duhovnom svijetu malo dulje ostali s Alanusom ab Insulis, prvo su obukli cistercitski habit, a tek se kasnije presvukli u dominikanski habit. Tako su oni koji su nekoć bili pod utjecajem onoga što je proizašlo od Aristotela radili na Zemlji, a gore, platonisti, koji su bili u školi u Chartres-u, 'gledali' su, da tako kažemo, ali i bili u vezi s aristotelovcima na Zemlji. Duhovni svijet išao je ruku pod ruku s fizičkim svijetom. Bilo je to kao da su aristotelovci i platonisti pružili ruke jedni prema drugima, kroz trinaesto, četrnaesto, petnaesto stoljeće. I opet, mnogi od onih koji su sišli dolje uvesti aristotelizam u Europu, opet su bili gore s drugima.
Ali daljnji razvoj tekao je tako da su se i oni koji su bili predvodnici u školi u Chartres-u i oni koji su držali vodeće položaje u dominikanskom redu, stavili na čelo onih koji su u prvoj polovici 19. stoljeća, koji su bili u tom moćnom nadosjetilnom kultu koji se razvio u moćnim imaginacijama koje su pripremile kasniju antropozofsku struju. Ponajprije oni koji su više ili manje radili kao aristotelovci, morali su ponovno sići; jer zbog utjecaja intelektualizma još nije došlo vrijeme za ponovno produbljivanje duhovnosti. Ali postojao je neraskidiv dogovor koji i dalje ima učinka. I prema ovom sporazumu, nešto mora proizaći iz antropozofskog pokreta što mora kulminirati prije kraja ovog stoljeća. Jer nad Antropozofskim društvom lebdi sudbina: sudbina da će se mnogi od onim koji su danas u Antropozofskom društvu morati ponovno spustiti na Zemlju do kraja 20. stoljeća, ali tada se također ujediniti s onima koji su, ili sami bili vođe u školi u Chartres-u ili su u Chartres-u bili učenici. Tako da prije kraja 20. stoljeća, ako civilizacija ne padne u potpunu dekadenciju, platonisti iz Chartres-a i kasniji aristotelovci moraju na Zemlji surađivati.
U budućnosti, Antropozofsko društvo mora svjesno apsorbirati: razumjeti nešto od svoje karme. Jer mnogo toga leži u utrobi duhovnog razvoja, što pogotovo danas ne može izaći na površinu egzistencije. Danas se neke stvari čine površnima; ali ako netko može prepoznati ono se javlja izvana, u svojim simptomima, u svom unutarnjem značenju, otkriti će mnogo toga što je duhovno živjelo kroz stoljeća. Ovdje bih mogao predložiti nekoliko stvari. I zašto na to ne bi bilo ukazano sada kada se kroz Antropozofsko društvo provlači ezoterični trend? Želio bih predložiti nekoliko stvari koje bi trebale pokazati kako pogled na ono što je oko nas omogućuje uvid u različite kontekste.
Ako sam i sam, pripremajući se za antropozofski pokret, prošao poseban sudbinski put, to se pokazalo u vrlo čudnoj vezi s cistercitskim redom, koji je vezan upravo za Alanus ab Insulisa. Za one koji vole stvarati legende napominjem da nemam nikakve veze s Alanus ab Insulisom što se tiče moje vlastite individualnosti. Samo želim izbjeći stvaranje legendi od onoga što predstavljam ezoterično. Poanta je da se ove stvari prikazuju iz ezoternog izvora. Na vrlo čudan način, moja me sudbina natjerala da kroz vanjske događaje gledam, duhovne veze koje sam sada predstavio. Možda neki od vas znaju moj esej 'Mein Lebensgang' u Goetheanumu. Morao sam ispričati kako u mladosti nisam išao u gimnaziju nego u Realschule i tek kasnije stekao gimnazijsko obrazovanje. To moram smatrati čudnom podudarnošću u mojoj karmi. Jer u gradu u kojem sam proveo mladost, od gimnazije do Realschule bilo je samo nekoliko koraka, i malo je nedostajalo da ne idem u realku nego u gimnaziju. Ali da sam pohađao gimnaziju u tom gradu, postao bih cistercitski svećenik. To je bez dvojbe. Jer ovo je bila gimnazija u kojoj su predavali samo cisterciti. Imao sam duboku naklonost prema svim tim ocima, od kojih su većina bili izvanredno učeni ljudi. Čitao sam puno toga što su ti oci napisali, to me je iznimno duboko dirnulo; volio sam ove očeve. I zapravo sam prošao samo pored cistercitskog reda, da tako kažem, jer uopće nisam išao u gimnaziju. Karma me vodila drugdje; ali nisam 'pobjegao' cistercitskom redu. Opisujem i to. Bio sam takve prirode, da sam uvijek živio društvenim životom, i također sam napisao da sam se kasnije u kući Marie Eugenie delle Grazie družio s gotovo svim tamošnjim teolozima. Gotovo svi su bili cistercitski svećenici. Tada se razvila perspektiva, da tako kažem, da se vratim u vremenu. Također je meni osobno bilo vrlo očito: razvila se perspektiva, pogled, koja vodi kroz struju cistercitskog reda, unatrag u duhovni život, sve do škole u Chartres-u. Jer Alanus ab Insulis bio je cistercit. I ovo je čudno: kad sam kasnije napisao prvu od svojih misterijskih drama, 'Vrata posvećenja', iz estetskih razloga nisam imao drugog izbora nego ženske likove dovesti na pozornicu u odjeći koja se sastojala od tunike i onoga što se zove štola. Dakle, ako takvu haljinu zamislite kao da ima žućkasto-bijelu tuniku, crnu štolu i crni povez – onda imate halju cistercitskog reda. Tada sam mislio samo na estetske potrebe,; ali ta se odjeća vrlo približila cistercitskom redovničkom ruhu. Tu imate naznaku kako se uspostavljaju veze, za onoga tko može pratiti simptome koji se pojavljuju u vanjskom svijetu s njihovim unutarnjim duhovnim značenjem.
Na Božić su se te unutarnje veze sve više počele otkrivati. One moraju izaći na vidjelo, jer čovječanstvo čeka spoznaju o unutarnjem, nakon što je stoljećima iskusilo samo ono vanjsko, a danas je civilizacija u užasnoj situaciji. Među mnogim stvarima koje će doći, mora biti referenca na to kako je škola u Chartres-u djelovala, kako su oni inicirani prošli kroz vrata smrti i kako su u duhovnom svijetu susreli duše, koje su kasnije nosile dominikansku odoru, kako bi širile aristotelizam sa svojom intelektualnošću, da snažno pripremi doba duše svijesti. I tako mi, reći ću to ovako, u Antropozofskom društvu nastavljamo produhovljeni aristotelizam, koji čeka daljnje produhovljivanje. Zatim će, krajem 20. stoljeća, doći oni kojih danas ima toliko, ali udruženi s onima koji su bili učitelji škole u Chartres-u. To je ono čemu antropozofski pokret teži: ujediniti oboje. Aristotelizam u dušama koje su u starom poganstvu čekale kršćanstvo i žudjele za kršćanstvom sve dok kao dominikanci nisu mogle intelektualnošću naviještati kršćanstvo; oni će biti ujedinjeni o onima koji su još uvijek iskusili kršćanstvo na fizički način i čiji su najvažniji vođe bili ujedinjeni u školi u Chartres-u. Ovi posljednji još nisu bili u inkarnaciji, iako sam u svom pristupu cistercitskom redu uvijek pronalazio utjelovljenja nekih od onih koji su bili u školi u Chartres-u. Jer u cistercitskom redu susrele su se mnoge osobnosti koje nisu bile reinkarnacija učenika iz Chartres-a, ali koje su imale trenutke u životu kada su satima, danima, bile entuzijastično obuzete takvom individualnošću iz škole Chartres. To su bile inkorporacije, a ne inkarnacije. I tu su napisane divne stvari o kojima se valja zapitati: tko je pisac? Pisac nije svećenik koji je tada bio u cistercitskom redu, u blijedožutoj haljini s crnom štolom i crnom trakom; već je u ovom slučaju pisac ona osobnost koja se satima ili danima ili tjednima, imala mjesto u duši takvog cistercitskog fratra. Mnogo toga je potom imalo naknadni učinak u takvim esejima ili spisima, koji su malo poznati u literaturi. I sam, imao sam izvanredan razgovor, koji sam također ispričao u svom 'Mein Lebensgang', s članom cistercitskog reda, koji je bio izvanredno učen čovjek. Otišli smo od društva i razgovarali o problemu Krista. Iznio sam svoje ideje o tome, koje su u biti bile iste kakve sam uvijek iznosio na predavanjima. Postalo mu je neugodno dok sam obrazlagao, i rekao je: možda se može tako nešto smisliti; mi si nećemo dopustiti da tako nešto pomislimo. - Na sličan je način govorio i o drugim problemima kristologije. Ali onda smo zastali – trenutak mi je sasvim živ u duši – u Beču, gdje graniče Schottenring i Burgring, s jedne strane je Hofburg, s druge strane Hotel de France i VotivKirche, malo smo stajali, i onda mi je čovjek rekao: 'Želim da ideš sa mnom. Dat ću ti knjigu iz svoje knjižnice; tu je nešto čudno što je povezano s onim što si upravo rekao'. Išao sam s njim. Čovjek mi je dao knjigu o Druzima. Cijele okolnosti našeg razgovora u vezi s ovom knjigom, vodile su me do toga da je ta temeljito učena osoba, kada sam, polazeći od kristologije, počeo govoriti o ponovljenim zemaljskim životima, na čudan način, kao da je zanijemila, i kada je došla k sebi samo se sjetila: imam knjigu o Druzima, govori nešto o reinkarnaciji. Znao je to samo iz knjige. Toliko je bio učen da – već je bio savjetnik na bečkom sveučilištu – da se za njega govorilo: savjetnik N.N. poznaje cijeli svijet i još tri sela – toliko je bio učen, ali u svom fizičkom tijelu nije znao više od toga da u djelu o Druzima postoji nešto o ponavljanju zemaljskih života. To je primjer razlike između onoga što ljudi imaju u svojoj svijesti i onoga što struji kroz ljudsku dušu kao duhovni svijet. - A onda se dogodila čudna stvar, jednom sam u Beču držao predavanje. Ista osoba je bila tamo, i nakon predavanja je dala opasku koja se nije mogla protumačiti drugačije nego da je čovjek u tom trenutku imao potpuno razumijevanje za jednu osobu današnjeg doba u vezi s njenim prethodnim utjelovljenjem. I ono što je tom prigodom rekao o vezi između dva života na Zemlji bilo je točno, nije bilo pogrešno. Ali on ništa nije razumio; samo je to rekao.
Ovime samo želim naznačiti kako duhovni pokreti dopiru do sadašnjosti. Ali ono što danas samo gleda kroz prozorčiće mora u budućnosti postati jedna cjelina, kroz tu vezu između vođa škole u Chartres-u i vođe skolastike, kada se krajem 20. stoljeća dogodi duhovna obnova, koja i intelekt uzdiže u duhovno. Ljudi 20. stoljeća se ne smiju zavaravati! Ali budući da danas sve ovisi o slobodnoj volji, to hoće li se to dogoditi – odnosno hoće li se savezničke strane moći spustiti na produhovljenje kulture u 20. stoljeću – ovisi i o tome hoće li Antropozofsko društvo shvaćati antropozofiju u pravom smislu i posvetiti joj se.
To je ono što sam danas želio reći: kako je antropozofska struja povezana s dubokim misterijem doba, koje je započelo pojavom Krista i otajstvom Golgote, i dalje se razvijalo kako sam opisao. S tim ćemo nastaviti na drugom predavanju.