.- 9. Deveto predavanje, Arnheim, 20 srpnja 1924
Nadosjetilna škola Mihaela od 15. do 18. stoljeća. Ahrimanska kontra- škola. Inteligenciju koja je na Zemlji postala zmija, mora se osvojiti i produhoviti. Antropozofski duh mora budno služiti tom cilju.
Iz onoga što sam jučer objasnio o vladavini Mihaela u duhovnom, kozmičkom kontekstu, mogli ste vidjeti da Mihael zauzima poseban položaj među onim duhovnim bićima koja nazivamo arhanđelima, prema nazivu koji je nastao davno prije u kršćanskim zajednicama. S obzirom na naša razmatranja ovih dana, mora nam biti značajno da je u stoljećima prije utemeljenja kršćanstva Mihael još uvijek slao svoje impulse na Zemlju sa Sunca, iz područja nalik Suncu, ako mogu tako reći, svoje kozmopolitske impulse; kozmopolitski impulsi će se tada izgubiti, kozmička inteligencija će, da tako kažemo, potonuti od Mihaela i u 8. stoljeću naše ere stići u zemaljsko područje. Tako da onda unutar zemaljske evolucije nalazimo ljude koji misle svojom glavom, to se 'samorazmišljanje' onda njeguje i bori za daljnju vladavinu Mihaela, kao što sam jučer spomenuo, u kojem mudraci iz Chartres-a rade zajedno u harmoniji s onima koji dolaze ravno iz stare vladavine Mihaela, i predodređeni su nastaviti njegovati načelo nekadašnje kozmičke, sada zemaljske inteligencije, sve dok se u 19. stoljeću nije pojavila mogućnost da se unutar duhovnog svijeta, kroz imaginativni kult, koji sam opisao, pripremi za ono što će jednog dana biti antropozofski pokret. Od zadnje trećine 19. stoljeća, a posebno u naše vrijeme, nalazimo se na početku nove vladavine Mihaela; ova vladavina Mihaela priprema se za ono što se još mora dogoditi u ovom stoljeću, naime da će veći broj ljudi – upravo onih koji dođu do stvarnog razumijevanja antropozofije – proći kroz vrijeme između smrti i novog rođenja ubrzano i ponovno će se ujediniti na Zemlji pod vodstvom, da tako kažemo, dvije vrste duhovnih bića, učitelja iz Chartres-a i onih koji su ostali neposredno povezani s vladavinom Mihaela, kako bi zatim, pod vodstvom ovih dviju vrsta duhovnih bića, doveli do konačnog, ako se mogu tako izraziti, svetog poticaja za daljnji razvoj duhovnog života na Zemlji.
Antropozofija će dobiti pravi smisao za one koji u njoj žele sudjelovati, tek ako s određenim unutarnjim svetim žarom postanu svjesni da mogu biti dijelom konteksta kojeg sam okarakterizirao jučer. To će dati unutarnji entuzijazam ali i snagu. To će dati do znanja da treba raditi na tome da se sve više bude nastavljač onoga što je nekad živjelo u drevnim misterijima.
Ali takva se svijest mora produbiti u svim smjerovima. I može se produbiti. Jer u smislu onoga o čemu smo jučer raspravljali, osvrćemo se na vrijeme kada je Mihael u oblasti duhovnog Sunca bio ujedinjen s nizom nadzemaljskih bića, kada je iz ove duhovne oblasti Sunca slao takve znakove dolje na Zemlju da su s jedne strane ušli u djela Aleksandra, s druge strane, nadahnuli su Aristotelovu filozofiju; da su mogli dovesti do posljednje faze, da tako kažemo, nadahnute, duhovne inteligencije na Zemlji; da je tada, zajedno s onim ljudskim dušama koje su činile te stvari u njegovo ime, sa Sunca, Mihael promatrao sa svojim duhovnim rojem, i s rojem onih ljudskih duša koje su bile oko takvih vodećih ljudskih duša. A čovjek može proniknuti u nešto što djeluje u duši, kada zamisli trenutak kada Mihael, s nizom anđela, arhanđela i ljudskih duša, vidi Krista kako se udaljava od Sunca da bi ušao u fizičko tijelo ljudskog bića na Zemlji i povezao se s daljnjim razvojem čovječanstva na Zemlji, kroz ono što može iskusiti u ljudskom tijelu na Zemlji. U isto vrijeme, međutim, to je za Mihaela bio znak da nebeska inteligencija koju je do tada čuvao, mora pasti na Zemlju kao neka vrsta svete kiše, mora postupno potonuti od Sunca. A u 8. stoljeću nove ere bilo je tako da su oni koji su bili oko Mihaela, vidjeli kako je ono što je Mihael do tada čuvao, sada dolje na Zemlji.
Sada se radi o tome da sve što je na svijet došlo preko majstora iz Chartres-a, ali i sve što je na svijet došlo preko izabranih iz dominikanskog reda, dogodilo u potpunom skladu s vladavinom Mihaela: tako da je, ukratko rečeno, došlo do takvog razvoja da se od početka 15. stoljeća moglo inaugurirati dušu svijesti, onog razvoja u kojem se sada nalazimo. Jer otprilike u prvoj trećini prethodne epohe, odnosno u prvoj trećini u dobu razvoja duše intelekta ili duše uma, imamo širenje nadzemaljske inteligencije po Aziji, Africi i dijelu Europe kroz aleksandrizam. Ali sada dolazi posebno vrijeme, vrijeme koje nam pokazuje Mihaela, najistaknutijeg arhanđeoskog duha Sunca, unutar ovog Sunca, koji zna da je kozmička inteligencija otpala sa Sunca; on zna: također je stvar uređena, da se može nastaviti daljnji razvoj ove inteligencije na Zemlji. To vrijeme se događa oko 16., 17. stoljeća nove ere. Tu je Mihael, da tako kažemo, oslobođen svojih prijašnjih obveza u kozmosu. Zemaljskim razvojem upravlja Gabriel na način kako sam to jučer opisao.
Mihael je sada u posebnom položaju. Inače, kada arhanđeo ne vlada zemaljskim poslovima, on svejedno dopušta svojim impulsima da se pretoče u ono što drugi rade. Impulsi neprestano pritječu od svih sedam uzastopnih vladavina arhanđela; jedan je uvijek glavni. Ako je, naprimjer, Gabriel bio vodeći duh u ranijim epohama razvoja, ono čime je morao vladati dotjecalo je u zemaljsku evoluciju; ali su ostali arhanđeli surađivali. Međutim sada kada je vladao Gabriel, Mihael je bio u posebnom položaju jer nije mogao od Sunca sudjelovati u zemaljskim stvarima. Ovo je vrlo posebna situacija za vodećeg arhanđela: vidjeti da je njegova aktivnost, koja je prakticirana dugi vremenski period, takoreći prestala. I tako se dogodilo da je Mihael rekao svojima: potrebno je imati poseban zadatak, zadatak unutar sunčeve oblasti, za razdoblje u kojem ne možemo slati impulse prema Zemlji – za razdoblje koje završava oko 1879. godine. - One duše čija ih je karma dovela u antropozofski pokret trebale bi imati priliku u sunčevoj oblasti pogledati što su Mihael i njegovi sljedbenici radili u vrijeme koje je bilo vrijeme vladavine Gabriela na Zemlji.
To je bilo nešto što se, da tako kažemo, izdvajalo od ostalih regularnih djela među bogovima i ljudima. Duše povezane s Mihaelom – vodeće ljudske duše Aleksandrova doba, one iz velikog dominikanskog razdoblja i one koje su se okupile između njih a nisu bile vodeće, te veliki broj ljudi koji teže, razvijaju se u zajednici s vodećim duhovima – osjećale su se kao istrgnute iz tradicionalne veze s duhovnim svijetom. Ljudske duše koje su bile predodređene da postanu antropozofi iskusile su nešto u nadosjetilnom što nikada prije ljudske duše nisu iskusile u nadzemaljskoj oblasti između smrti i novog rođenja. Iskustvo prošlosti je bilo takvo da je u vremenu između smrti i novog rođenja, ljudska duša razrađivala karmu za buduću egzistenciju u suradnji s vodećim duhovnim bićima. Ali u prošlosti nijedna karma nije bila razrađena na način na koji se sada razrađuje karma onih koji su bili predodređeni da postanu antropozofi zbog spomenutih stvari. Nikad prije u području Sunca između smrti i ponovnog rođenja se nije radilo kao što se sada moglo raditi pod vladavinom Mihaela, koji je oslobođen od zemaljskih poslova.
Tada se dogodilo nešto u nadosjetilnim oblastima, nešto što danas leži duboko u srcu većine antropozofa, iako nesvjesno, usnulo, sanjajući. I antropozof može ispravno postupiti kada sam sebi, grabeći u svom srcu, kaže: unutra postoji tajna koje možda danas nisam svjestan, a koja je odraz djela Mihaela iz 16., 17., 18. stoljeća u nadosjetilnim oblastima, gdje sam radio pod Mihaelom prije mog sadašnjeg silaska u zemaljsku oblast, koji je radio nešto posebno jer je, da tako kažemo, postao slobodan od svojih tekućih dužnosti. I Mihael je okupio svoje mnoštvo, okupio je one koje su mu pripadali kao nadosjetilna bića iz oblasti anđela i arhanđela, ali je okupio i ljudske duše koje su s njime došle u neku vezu. I nastalo je nešto poput nadosjetilne škole koja se silno širila. Baš kao što se početkom 13. stoljeća dogodila neka vrsta nebeskog koncila, da tako kažemo, od strane onih koji su bili u stanju surađivati kao platonisti i aristotelovci, tako se sada, od 15. do 18. stoljeća, odvijala nadosjetilna obuka izravno pod vodstvom Mihaela, pri čemu je sam poredak svijeta izabrao Mihaela za velikog učitelja, Dakle, onome što sam rekao o prvoj polovici 19. stoljeća, o tom nadosjetilnom kultu, koji se ulijeva u snažne imaginacije, prethodilo je nadosjetilno školovanje za brojne ljudske duše, školovanje čije rezultate ove ljudske duše sada nose u sebi, nesvjesno. Rezultat ovog školovanja dolazi samo kada te ljudske duše osjete potrebu za bavljenjem antropozofijom. Ovaj poriv prema antropozofiji je rezultat ovog školovanja. I može se reći: jednom davno, krajem 15. stoljeća, Mihael je okupio svoje mnoštvo bogova i ljudi u oblasti Sunca i govorio im u govoru koji se protegao kroz duga vremenska razdoblja, otprilike ovako:
Otkako je ljudska duša naselila Zemlju u ljudskom obliku, na Zemlji postoje misteriji: misteriji Sunca, misteriji Merkura, misteriji Venere, misteriji Marsa, misteriji Jupitera, misteriji Saturna. U te misterije bogovi su poslali svoje tajne; tamo su inicirani podobni ljudi. Tako se na Zemlji moglo znati što se događa na Saturnu, Jupiteru, Marsu i tako dalje, i kako ono što se tamo događa ima utjecaja na ljudsku evoluciju na Zemlji. Uvijek su postojali posvećenici koji su se u misterijima povezivali s bogovima. Posvećeni su na instinktivan, vidovit način upijali ono što im je dolazilo kroz impulse u misterijima. To je – tako je govorio Mihael onima koji su mu pripadali – na Zemlji nestalo, s izuzetkom nekoliko tradicija, toga više nema. Impulsi više ne mogu dotjecati na Zemlju. Samo u najnižem području, u području rađanja, Gabriel još uvijek ima moć dopustiti utjecajima Mjeseca da uđu u ljudski razvoj. Stare tradicije su više-manje nestale sa Zemlje, a s njima i mogućnost kultiviranja impulsa koji idu u podsvijest, a time i u različite tjelesne aspekte ljudskih bića. Ali sada se osvrćemo na sve što je nekoć ljudima doneseno u misterijima kao dar s neba; na trenutak promatramo ovu prekrasnu ploču, gledamo tijek vremena: tamo nalazimo mjesta misterija, vidimo kako je nebeska mudrost dotjecala u te misterije, kako su ljudi njome bili inicirani, kako je kozmička inteligencija sišla na ljude s našeg svetog mjesta Sunca na takav način da su veliki učitelji čovječanstva imali ideje, misli, koncepte, koji su bili duhovni, ali koji su bili nadahnuti sa našeg svetog mjesta Sunca. To je nestalo sa Zemlje. Vidimo to kada se osvrnemo na stare epohe na Zemlji, vidimo kako postupno u dobu Aleksandra nestaje sa Zemlje i vidimo posljedice, a dolje vidimo, među ljudima, kako se zemaljska inteligencija postupno širi. Ali imamo ovaj pogled koji je ostao s nama: gledamo u misterije u kojima su nekoć bili inicirani. Prisjetimo ih se! Dovedimo to do svijesti onih duhovnih bića koja se nikada ne pojavljuju oko nas u zemaljskom tijelu, već žive samo na eterski način. No, donesimo to i onim dušama koje su često bile na Zemlji u zemaljskim tijelima, ali sada su tu i pripadaju zajednici Mihaela, dovedimo to do svijesti ovih ljudskih duša. Prikažimo veliku doktrinu posvećenika koja se jednom izlila na Zemlju na stari način kroz misterije, prikažimo je onim dušama koje su u svom životu inteligencije povezani s Mihaelom.
I tada su 'proradili' – ako mogu upotrijebiti zemaljski izraz koji u takvom kontekstu zvuči gotovo trivijalno – tada su proradili staru mudrost inicijacije. Postojala je velika, sveobuhvatna nebeska škola. U njoj je Mihael podučavao o onome čime više nije mogao upravljati. Bilo je to nešto nadmoćno, nešto što je najdublje uznemirilo ahrimanske demone na Zemlji u 15., 16., 17. do 18. stoljeća, što ih je užasno uzbudilo, tako da se dogodilo nešto čudno. Dogodilo se ono što je dovelo do uspostavljanja polarne suprotnosti između nebeskih djela u tom vremenu i zemaljskih djela u tom vremenu: gore u duhovnom svijetu postoji visoka škola, koja u nadosjetilnom na nov način sažima staru mudrost posvećenika, koja je uzdigla ljudske duše za to predodređene između smrti i novog rođenja, u inteligentnu svijest, u dušu svijesti, ono što je nekada bila duša intelekta ili duša osjećaja, što je bilo blago mudrosti u ljudima. Na način na koji se mogu izgovoriti unutarnje riječi, koje su u mnogočemu ujedno i teške, Mihael je svojim sljedbenicima objasnio svjetske veze, kozmičke veze, antropozofske veze. Te su duše primile učenje koje je otkrilo tajne svijeta. Ahrimanski duhovi djelovali su na Zemlji ispod. I potrebno je na ovom mjestu sasvim otvoreno ukazati na tajnu istine koja, gledano izvana, svakako izgleda pomalo neumjesno u usporedbi s današnjom civilizacijom, ali koja je svejedno božanska tajna koju antropozofi moraju znati kako bi na pravi način održali civilizaciju na životu, kao što sam naznačio, pred kraj 20. stoljeća.
Dok je Mihael gore podučavao svoje legije, neka vrsta podzemne ahrimanske škole uspostavlja se neposredno ispod površine Zemlje. Stoga se može govoriti o Mihaelovoj školi kao o nadzemaljskoj; ahrimanska protuškola je osnovana izravno u oblasti u kojoj se nalazimo – jer duhovne stvari su također aktivne i učinkovite u pod-zemaljskoj oblasti. I u tom konkretnom periodu u to vrijeme od Mihaela nisu strujali impulsi koji bi nadahnuli inteligenciju s neba, ako je inteligencija u početku bila prepuštena sam sebi, ahrimanske gomile su tim više pokušavale slati impulse odozdo u razvoj inteligencije u čovječanstvu. To je moćna slika za razmišljanje. Zamislite: površinu Zemlje, Mihaela gore, poučava svoje mnoštvo, otkrivajući im velikim, moćnim riječima svijeta ono što je bila stara inicijacijska mudrost; s druge strane, ahrimanska škola u dubini Zemlje. Razvoj na Zemlji inteligencije koja je pala s neba; Mihael u početku održava školu u nebeskoj izolaciji od zemaljskog svijeta – nikakve struje ne idu odozgo prema dolje – ahrimanske moći sve više šalju svoje impulse prema gore.
Na kraju krajeva, na Zemlji su postojale utjelovljene duše koje su osjetile jezovitost ove situacije tijekom spomenutih stoljeća. Svatko tko poznaje duhovnu povijest, posebno Europe, iz ovog vremena, naći će čudnu činjenicu da tu i tamo ponekad žive vrlo jednostavni ljudi koji osjećaju jezovitost ove situacije: ovo napuštanje čovječanstva od Mihaelove vladavine, i ovi impulsi koji se uzdižu odozdo s demonskim duhovnim isparavanjima, koji žele osvojiti inteligenciju.
Nevjerojatno je koliko otkrivenja mudrosti moraju biti blisko povezana s čovjekom, da bi sve što iz njih proizlazi bilo dobrobit. Upravo je to misterij istine koji se ovdje mora dotaknuti. Za one koji moraju naviještati mudrost Mihaela, u određenom pogledu osjećaju da stoje na pravom mjestu kada se bore pronaći izraz, riječnu formulaciju za ono što je Mihaelova mudrost. Čak osjećaju da su još uvijek na pravom mjestu kada, vlastitim rukama, zapisuju ovu mudrost Mihaela; jer ono što je povezano s ljudskim bićem s duhovne strane teče, da tako kažemo, u obliku onoga što je napisano, u ono što se radi. Stoga on tu mudrost rado prenosi drugima u obliku materijala za čitanje kada je napiše svojom rukom. Ali kada mehaničkim putem, posredstvom tiskane knjige, vidi svoje djelo umnoženo, osjeća nelagodu. To treba izdržati, jer je metoda u skladu s našim dobom. Ipak, osjećaj nelagode nikada ne nedostaje onome tko stoji unutar života duha zajedno s onim što ima za naviještati.
Nakon jučerašnjeg predavanja netko me upitao je li – kako je to Swedenborg istaknuo – pismo krajnji odušak duhovnog života. To jest tako! To je tako dok kontinuirano teče kroz čovjeka iz duhovnog. To postaje ahrimanska duhovna snaga kada je fiksirano mehanički, takoreći s drugog pola, kada se pojavi pred ljudima kao tiskano slovo. Jer to je ono što je neobično, da je ahrimanska škola koja je osnovana kao suprotna škola Mihaelovoj školi i djelovala u 15., 116., 17. i 18. stoljeću donijela u Europu umjetnost tiska, sa svime što prati tiskarsko umijeće. Iz tiskanja mogu niknuti demonske sile koje su upravo prikladne za borbu protiv vladavine Mihaela.
Ako ste antropozof, morate prozreti ono što je u životu, u stvarnom značenju. U umjetnosti tiskanja treba vidjeti duhovnu moć, ali upravo onu duhovnu moć koju je Ahriman suprotstavio Mihaelu. Odatle stalna Mihaelova opomena onima koje je tada poučavao u svojoj školi, stalna opomena: kad opet siđeš na Zemlju da izvršiš ono što je ovdje zamišljeno, onda okupi ljude oko sebe, navijesti najvažnije iz usta na uho, i ne vidi ono najvažnije u tome da se u svijetu radi kroz tiskanu knjigu. - Stoga je intimniji način rada od osobe do osobe onaj koji je u smjeru Mihaela. I ako se, umjesto da samo radimo kroz knjige, ujedinimo i preuzmemo najvažnije impulse osobno – jer tako mora biti, jer inače bi Ahriman imao ogromnu moć kada bi preuzeli njegovu umjetnost – a zatim samo koristimo knjige kako bismo imali pomagala za pamćenje, da tako kažem, da računamo s ahrimanskim duhom vremena: ako to kultiviramo na takav način da ne iskorijenimo tiskanu knjigu, već joj damo pravi odnos prema onome što ima izravan učinak, tada inauguriramo ono što bi neumoljivo trebalo teći kroz Antropozofsko društvo kao Mihaelova struja. Jer ne bi bilo u redu, polazeći od ovoga što sam upravo iznio, reći: pa, ukinimo antropozofske knjige! Time bismo predali umjetnost tiskanja najjačim neprijateljima Mihaelove mudrosti; time bismo onemogućili nastavak našeg antropozofskog rada, koji bi trebao napredovati sve do kraja stoljeća. Ali moramo oplemeniti umjetnost tiska kroz sveti stav prema onome što živi u mudrosti Mihaela! Jer što Ahriman želi u odnosu na Mihaela kroz umjetnost tiska? On želi – vidi se da danas posvuda niče – osvajanje inteligencije, ono osvajanje inteligencije koja posebno želi intervenirati gdje god su joj povoljni uvjeti. Koja je glavna aktivnost ahrimanskih duhova u njihovoj borbi protiv nadolazećeg doba Mihaela? Ono što je djelotvorno je da u trenucima kada je ljudska svijest pokorena, ovi ahrimanski duhovi čine sve ljude takoreći 'opsjednutima', interveniraju u ljudsku svijest. Toliko ljudi koji su 1914. godine bili mutne svijesti su bili uključeni u početak strašnog svjetskog rata. I u pokorenoj svijesti Ahrimanove legije su svjetski rat vodile – preko ljudi. A uzroci ovoga rata nikada se neće otkriti na vanjski način iz arhiva dokumenata; nego treba pogledati u povijest i vidjeti: postojala je vodeća figura, postojala je još jedna, zatim još jedna, kojoj je prigušena svijest. To je bila prilika kada je Ahriman učinio ljude opsjednutima sobom. A ako želite znati kako se tako lako može dogoditi da u našem dobu ljudi mogu biti opsjednuti Ahrimanom, onda se samo trebate sjetiti nečega poput onoga što se dogodilo kada su Europljani došli u Ameriku s tiskanim djelima, koja su donijeli sa sobom, još dok su Indijanci bili u istočnoj Sjevernoj Americi. Kada su Indijanci vidjeli ove čudne znakove među Europljanima, smatrali su ih malim demonima. Imali su pravu percepciju za to; silno su se bojali svih tih malih demona a, b, i tako dalje, kako izgledaju u tim tiskanim slovima. Jer u tim spisima, reproduciranim na najrazličitije načine, postoji nešto fascinantno za današnje ljude; i samo dobar mihaelički stav, koji može vidjeti što je ljudsko u naviještanju mudrosti, može voditi dalje od ove fascinacije.
Ali na ovaj način se mogu dogoditi loše stvari. Želio bih vam reći sljedeće. Postoje određene svjetske misterije koje se mogu razumjeti tek kada čovjek dosegne popriličnu starost. Pojedine životne dobi omogućuju čovjeku, ako posjeduje znanost inicijacije, da pogleda pojedine misterije egzistencije. Stoga se može promatrati egzistencija Sunca između dvadeset prve i četrdeset druge godine – ne prije. Tako se može pogledati u misterije Marsa između četrdeset druge i četrdeset devete godine; dakle između četrdeset devete i pedeset šeste godine u misterije Jupitera. Ali ako netko želi vidjeti kozmičke misterije u njihovoj povezanosti, onda mora imati više od šezdeset tri godine. Dakle, prije nego što sam došao u taj položaj, ne bih mogao govoriti neke stvari koje sada otvoreno govorim. Jer ako se želi vidjeti nešto povezano s misterijom Mihaela, koje djeluju iz duhovnog područja Sunca, tada se sa Zemlje mora pogledati gore u misterije kroz mudrost Saturna. Tada čovjek mora moći osjetiti taj sumrak u duhovnom svijetu, mora moći živjeti u njemu, koji dolazi od Orifiela koji vlada Saturnom, koji je bio vodeći arhanđel u vrijeme otajstva Golgote i koji će opet biti vodeći arhanđel nakon što istekne vrijeme Mihaela.
Ali onda se otkrivaju šokantne istine za današnjicu, vrlo šokantne istine! Budući da se umjetnost tiska proširila kroz ovu alternativnu školu nasuprot školi Mihaela, pisanje se u većoj mjeri pojavilo na Zemlji. Tko je bio pisac prije nego su ljudi počeli tiskati? To su bili ti koji su mogli širiti svoje spise samo u najužim krugovima, u krugovima koji su za to inače bili pripremljeni. Uostalom, u koliko je ruku dospjela knjiga prije nego se raširila umjetnost tiskanja? Možete to procijeniti kada uzmete u obzir sljedeće: svojevrsni surogat tiskarskoj umjetnosti, razvijene u visokom stupnju savršenstva, postojao je već u drevnoj kineskoj kulturi. Već je postojala vrsta tiskarske umjetnosti, također u vrijeme kada je postojala Mihaelova vladavina gore i ahrimanska protu-vladavina dolje. Ali nije se dogodilo ništa posebno; Ahriman tada nije bio moćan. Još nije mogao poduzeti nikakve posebne pokušaje da se stvarno otme Mihaelu vlast nad inteligencijom. Taj pokušaj je obnovljen u doba Aleksandra, ali je tada opet propao.
Ali Ahrimanov utjecaj je imao veliku važnost u modernom tiskarstvu. Pisanje je postalo popularno, da tako kažem. I jedna stvar je postala moguća, jedna koja je jednako divna, briljantna i blistava, ali koja se mora primiti i s druge strane u punoj ravnoteži duševnih snaga, i ipak se mora cijeniti u svom pravom značenju. To su prvi pokušaji, koji se iz oblasti Mihaela mogu opisati kao: Ahriman se pojavio kao pisac! Za Mihaela i njegov krug, to je značajan događaj. Ahriman kao autor! Ne samo da su ljudi bili opsjednuti njime, kao što sam istaknuo kada je počeo rat, već se i sam Ahriman pojavio kao pisac manifestirajući se kroz ljudske duše na Zemlji. Nije iznenađujuće da je on briljantan pisac; jer Ahriman je velik, sveobuhvatan, moćan duh. On je upravo onaj koji nije pogodan za promociju daljnjeg razvoja čovječanstva na Zemlji u smislu dobrih bogova, već za borbu protiv njih. U svojoj oblasti on nije samo korisna moć, nego i dobrotvorna; jer ona bića koja su dobronamjerna na jednoj razini svjetskih događaja, izuzetno su štetna na drugoj. Stoga, ako netko želi okarakterizirati Ahrimanova djela, ne treba pretpostaviti da bi ta djela trebala biti posebno loša. Čovjek im se može čak i diviti ako je svjestan što je tamo. Ali treba prepoznati ahrimanski karakter!
Ako ga želite slušati, Mihael vas danas uči da to prepoznate. Zato jer Mihaelovo učenje ima trajan učinak, a možete ga dobiti i danas. Zatim poučava kako je sam Ahriman, kao pisac, napravio prve pokušaje, duboko dirljivog tragičnog karaktera, naravno kroz ljudsko biće: Nietzscheov 'Antikrist', 'Ecce homo', Nietzscheova autobiografija u sve bilješke u 'Willen zur Macht' – briljantna poglavlja modernog pisanja, sa svojim tako često dijaboličkim sadržajem! Ahriman je to napisao vršeći vlast nad onim što u slovima na Zemlji može njemu biti podvrgnuto kroz umjetnost tiskanja. Ahriman se već počeo javljati kao pisac i nastavit će svoj rad. I u budućnosti na Zemlji treba biti sposoban da se ne prihvati jednako sve ono što se u pisanom obliku susreće. Ljudska djela će izlaziti, ali pojedinci moraju znati da netko trenira da postane jedan od najbriljantnijih pisaca u bliskoj budućnosti: Ahriman! Djela će pisati ljudske ruke, ali Ahriman će biti pisac. Kao što su stari evanđelisti bili nadahnuti i zapisivali djela nadosjetilnih bića koja su ih nadahnula, tako će i djela Ahrimana pisati ljudi.
A u daljnjem razvoju čovječanstva bit će dvije stvari. Morat će se uložiti napor, u najvećoj mogućoj mjeri, da se u zemaljskoj oblasti propagira ono što je Mihael podučavao predodređene duše u nadosjetilnoj školi, koliko god je to moguće u Antropozofskom društvu biti pobožan prema tom znanju i podučavati one koji će doći u sljedećim inkarnacijama do kraja 20. stoljeća. Onda će se neki koji od onih koji danas po prvi put doživljavaju te stvari ponovno spustiti na Zemlju, što će biti uskoro. Ali u međuvremenu na Zemlji će se pojaviti brojne stvari, brojne stvari koje će napisati Ahriman. - Jedan zadatak antropozofije biti će: vjerno njegovati mudrost Mihaela, stajati uz mudrost Mihaela hrabrim srcem i shvatiti prvi prodor zemaljske inteligencije, Mihaelovim mačem, u činjenici da se ovim mačem Mihaela sada vitla u srcima u koja je ušla mudrost Mihaela, slika Mihaela pojavljuje se u novom obliku, kao slika koja nadahnjuje pojedine antropozofe: u srcima ljudi stoji Mihael, ono što će biti pod njegovim nogama je ahrimanski spis. Neće biti potrebe za onom vanjskom slikom koja je često fiksirana u sliku u dominikanskom razdoblju: iznad su skolastički dominikanci koji tamo stoje sa svojim knjigama, ispod je poganska mudrost, koju zastupaju Averroes, Avicenna i tako dalje, koji su pod nogama – takve se slike vide gdje god je borba protiv poganstva od strane kršćanske skolastike ilustrirana slikama – već treba imati na umu ovu sliku: odanost Mihaelu koji dolazi u svijet, shvaćanje inteligencije na Zemlji i budnost – kako bi se uzdigli iznad toga – prema briljantnom, blistavom djelu Ahrimana kao pisca kroz 20. stoljeće. On će svoja djela pisati na najčudnijim mjestima, ali ona će biti tamo, ta djela, i on će pripremati svoje učenike. Mnogo toga se već pojavljuje u naše vrijeme, podsvjesno se podučava duše tako da se mogu brzo ponovno utjeloviti i postati oruđe za Ahrimana kao pisca. Pisati će na svim poljima: pisati će u filozofiji, pisati će u poeziji, na polju drame i epske poezije; pisati će na području medicine, prava, sociologije! Ahriman će pisati na svim područjima!
To će biti situacija s kojom će se čovječanstvo morati suočiti do kraja stoljeća. A oni koji su danas mlađi vidjet će ponešto od pojave Ahrimana kao pisca. Na svim područjima biti će potrebna budnost i sveti entuzijazam za mudrost Mihaela.
Dragi prijatelji, ako se možemo prožeti nečim takvim, ako se možemo osjetiti u duhovnom životu na način na koji ove napomene sugeriraju, onda ćemo se pozicionirati kao pravi antropozofi u suvremenoj civilizaciji. Tada ćemo možda sve više osjećati da iz Božićne konferencije u Goetheanumu nastaje novi trend, da se zapravo tek sada Antropozofskom društvu predstavljaju stvari pomoću kojih se ovo Društvo može vidjeti kao u velikom kozmičkom zrcalu – i da pojedinac također može vidjeti sebe odraženog u karmi koja ga je dovela u Antropozofsko društvo.
To sam vam želio položiti u srca na ovim predavanjima. Jer, po mogućnosti, treba govoriti srcima. Srca moraju postati pomagači Mihaela u osvajanju inteligencije koja je s neba pala na Zemlju. Kao što je staru zmiju Mihael morao zgaziti, tako i inteligenciju koja je postala zmija Mihael mora pobijediti, produhoviti. I gdje god se zmija pojavi kao protivnik – ne produhovljen, ahrimanizirani duh – mora se na pravi način prepoznati, budnošću antropozofskog duha, koji je uvježban na Mihaelov način.