.- 17. Sedamnaesto predavanje, Dornach, 21 rujna 1924
Knjiga otkrivenja kao knjiga inicijacije. Pisma, pečati, trube, božanska ljubav i božanski gnjev u njihovu odnosu prema fizičkom svijetu, duševni svijet i zemlja duha. Opažanje hijerarhija i kako one rade. Religija i znanje.
Kao dodatak sadržaju onog o čemu smo govorili, Knjiga otkrivenja također ima aspekt koji je čini knjigom inicijacije. U načinu na koji opisuje evoluciju u vremenu, niz stupnjeva, postaje moguće da dožive oni koji imaju uši da čuju i oči da vide, dok će naravno proći pokraj onih koji su gluhi i slijepi. Ti različiti stupnjevi su nam predočeni kroz unutarnju prirodu sadržaja što nam pokazuje da je Knjiga otkrivenja zaista knjiga Inicijacije.
Moramo shvatiti da kako ulazimo svjesno u svijet — kako se naša vizija sve više širi — nestati će one stvari koje su sada sadržaj našeg duševnog života i koje su u stvari vrsta zrcalne slike vanjske prirode. Fizički, kako napredujemo s unutarnjom vizijom čulno-opazivi svijet nestaje, i zatim postepeno, kao da izranja iz pozadine, s druge strane opažamo duhovni svijet. Apokaliptičar sasvim jasno pokazuje da ima veoma intenzivno, ispravno razumijevanje o tome kako ući u odnos s duhovnim svijetom, i to je ono što mu je omogućilo da tako umjesno otkrije ono što je bio u mogućnosti otkriti u svojim imaginativnim vizijama. Postoje, dragi prijatelji, dva načina viđenja duhovnog aspekta svijeta. Jedan je jednostavno boraviti sa fizičkim, čulno-opazivim aspektima, upoznati ih sa svih uglova s vrstom nježne pobožnosti. Tako učite to prepoznati kao djelo bogova. Pred vama imate ono što znači ‘priroda’ u najširem smislu kada gledate fizički svijet ne samo izvana i mehanički već također iznutra i duhovno. Međutim, možemo također zamisliti — i bili bi u pravu — da bi bilo moguće stići do istog sadržaja svijeta na čisto duhovni način, od iznutra preko nečije vlastite duše. Onda možete ići toliko daleko da kažete da bi netko s dovoljno unutarnje snage mogao — čak i ako se ništa povijesno ne odvija — vidjeti nešto u određenoj točci u svjetskim događajima, nešto što se manifestiralo kao prirodna pojava. Savršeno je moguće početi s pogledom unutra i stići do vanjskog zaključka: U toj i toj godini, kada se za čovječanstvo odigrao određeni događaj, bilo je potresa i tako dalje. Mnogi ljudi imaju osjećaj — bez obzira da li su ga svjesni ili ne — da je za ljudska bića moguće da upoznaju konkretne detalje o svijetu počinjući od iznutra, i taj osjećaj je savršeno točan. Ali što se u stvari događa kada ljudsko biće ulazi u duhovni svijet stazom Imaginacije?
O ovome možemo razgovarati u vezi s Knjigom otkrivenja, jer u Knjizi nalazimo opisan niz različitih stupnjeva u kojima apokaliptičar vidi stvari, i oni vode sve dublje i dublje u duhovni svijet. Prvo nas uvodi u pisma, zatim u pečate; zatim nastavlja do nečeg što se u ljudskom jeziku može izraziti jedino nečim čujnim, naime truba; i odatle doseže ono što sam prekjučer opisao kao božansku ljubav sa svojim dvojnikom, božanskim gnjevom. Kada ga ispravno razumijemo, znamo da nam kazuje da je ono što nam daje kroz sadržaj Knjige otkrivenja pomoću pisama primio kroz inspiraciju koja se odnosi na fizički svijet. A da ide dalje do pečata i otvara ih, to se odnosi na astralni svijet, svijet Imaginacije, ono što se može nazvati duševni svijet. Sa zvukom truba ulazimo u zemlju duha. I kada u skladu sa sadržajem Knjige otkrivenja doživljavamo božansku ljubav i božanski gnjev, ulazimo u unutarnju oblast zemlje duha. Moramo shvatiti da dok ono stupa ovom stazom Imaginacije ljudsko biće je u svijetu s njegovim iskustvom, tako da je njegovo iskustvo svjetsko iskustvo. Ali on to ne primjećuje na početnim stupnjevima. Što više njegova inicijacija napreduje, to više doživljava kako što god da se odvija s njime, kroz njega, u njemu, također se odvija i kozmički. Sve više osjeća sebe da se izlio u objektivni sadržaj kozmosa. Apokaliptičar to nagovještava veoma jasno. Možemo dakle reći, da se sadržaj pisama odnosi na fizički svijet.
Pogledajmo na fizički svijet onako kako se pojavljuje pred nama. Fizički svijet samo izgleda da je ono što vidimo pred nama. Fizički svijet ne bi predstavljao sve one bezbrojne nijanse boja, nijanse topline i hladnoće, i sve druge nijanse koje prema ljudskom biću teku iz svih smjerova, ako bi o svemu što nam se pojavljuje u sadašnjem dobu mislili samo o njegovu fizičkom sadržaju i propustili primijetiti da je ono što se čini fizičko u stvari duhovno. Gledajući u dušu ljudskog bića kao što je apokaliptičar, moramo naučiti njegov duševni jezik, i njegov duševni jezik mora nam postati toliko poznat za našu vlastitu duhovnu upotrebu da ga možemo osjetiti u kostima, da upotrijebim svakodnevni izraz.
Stoga bih vas želio upoznati s onim dijelovima unutarnjeg duševnog jezika posvećenika koje uvijek ne koristi izvana, ali koji osiguravaju sredstva pomoću kojih iznutra može formirati svoje unutarnje slike, njegov vlastiti osobni udio u duhovnom svijetu. Evo primjer: Ukroti munje i shvatiti ćeš boju. To je jezik posvećenika. Što to znači? Posvećenik vidi kako se pojavljuje munja, vidi kako se rasplamsava iz kozmosa, gleda je kao duh koji svjetluca u univerzumu, i zamišlja da to sijevanje postaje sve više potisnuto i ukroćeno, sve blaže i blaže, tako da ono što onda ima je prigušenje prema dolje, nježno oblikovanje boje. Sijevanje se širi, na neki način, i postaje obojana površina. To je ono što posvećenik ima kao unutarnju sliku. Ili možda kaže: Utišajte grmljavinu, neka grmljavina postaje sve tiša i slušajte je modulirajući, i pojaviti će se glazba. Ovo je način kako posvećenik vidi širenje tapiserije čulno-opazivog kao otkrivenje u jednom smjeru, i za njega je potpuno realistično misliti: Ovdje je sadržaj univerzuma u svoj njegovoj obojanoj raznovrsnosti. Ono što crtam ovdje u boji mogao bi isto tako biti glazbeni zvuk. (Slika 7, lijevo) Način na koji sadržaj univerzuma pristupa našim čulima je kao da se čulno-opazivi, fizički veo širi u obliku našeg čulno-opazivog svijeta u koji mi prije svega tkamo naše apstraktne, prividne misli. Ako ploču zamislite kao tapiseriju (Slika 7, skroz lijevo) raširenu u svim smjerovima predstavljajući svijet zvuka, svijet boje, svijet topline i hladnoće, tada je iza ove tapiserije ono što posvećenik vidi u sijevanju munja. One su iza, i ono što povremeno vidite kao aktualno sijevanje probijanje je kroz ovu tapiseriju čula od iza, iz duhovnog svijeta. Duhovni svijet sjaji prema nama u svakoj manifestaciji munje. I ako gledamo kako to sijevanje postaje mekše i potisnuto sve dok ne postane samo širenje boje preko Zemlje, tada pred sobom imamo Zemlju u njenoj manifestaciji boje.
Gledajući gore na nebo i zvijezde, ono što vidimo kao zvjezdane točke — koje se također čine da nastaju iz duhovnog svijeta — još je jedna manifestacija munje, jedino što ovdje živi kao permanentna pojava. Posvećenik sve to vidi kao vanjsko otkrivenje onog što je iza toga, tako on kaže: Ono što bih trebao vidjeti — i on to i vidi, dok njegova duša postaje sve aktivnija — to je crvena ruža. Ona počinje prskati njeno crvenilo gore i dolje kao blago sijevanje, i kako se prednja strana prigušuje, crvenilo doseže natrag u sferu Serafina, baš kao što svi glazbeni zvuci dosežu sferu Kerubina, a sve što dodirujemo u sferu Prijestolja. Kada svugdje oko nas vidimo prirodu, ono što u stvari gledamo sve je u fizičkom svijetu kao iluzija, jer sve je to, zapravo, djelo Serafina, Kerubina i Prijestolja podčinjenih i tihih. Gledajte, dragi prijatelji, kako nam se pojavljuje svijet boja; to je samo rad Serafina ravnomjerno ukroćen. To je ono što se u drevna vremena nazivalo maya karakter čulima opazivog, fizičkog svijeta; to je bilo ne znajući da su u stvari Serafini, Kerubini i Prijestolja svugdje.
Poduzmimo sada još jedan korak u inicijaciji. Prijeđimo sada na pasus gdje apokaliptičar daje glavni naglasak na otvaranje pečata. Što se tu događa? To da su boje svijeta sada oljuštene, toplina i hladnoća su oljušteni, tako da se javlja sve više i više efekata koji su duhovni i počinju naličiti na poprimanje pravog oblika munje. Umjesto cik-cak provale munje, sada vidimo, kako prodiremo kroz tapiseriju čula, duhovni svijet iza nje; vidimo munje koje se gibaju nježno. Znamo da su bića koja žive u njima sluge Serafina, Kerubina i Prijestolja. A slično je i s glazbenim zvukovima, s toplinom i hladnoćom, s onim što možemo dohvatiti i dirati. U stupnju u kojem vidimo da zemaljska tapiserija čula nestaje tako da se iza nje pojavljuje ovaj svijet formacija sličnih munji, oblikujući samostalne figure iz astralne vatre, šireći se sve više i više — u istom stupnju u kojem zvijezde počinju obasjavati. Kao niti svijetla mogu se slijediti, i zvjezdane niti, zvjezdane zrake, svijetle izmiješane sa stvarima elementarnog svijeta. Zemaljsko se sjedinjuje s nebeskim, i mi znamo da ulazimo u prvo stanje drugog svijeta, gdje je sve još blistavo kao u prirodi, gdje samo nagađamo da iza toga postoje bića. Opažamo većinom elementarna bića, vidimo ih u nekoj mjeri kao funkcionalne organe moćnih, velikih i uzvišenih bića. Ulazimo u, mogli bi reći, prvu oblast Kirioteta, Dinama, Ekskuzija. Oni su, takoreći, još u pozadini, ali oni ulaze u ova bića, i kako napredujemo putem posvećenja postepeno dolazimo do točke gdje ovi Kirioteti, Dinami, Ekskuziji sve više i više otkrivaju njihovo vlastito esencijalno biće. To je povezano s načinom kako harmonija sfera počinje igrati u kozmičkim zvukovima. Pojedine note koje odjekuju i jedino tvore harmonije i melodije preko dugih razdoblja, koje jedino zajedno čine melodije u vremenu kada vrijeme postaje jedinstvo(1) — one su ono što apokaliptičar zove odjekivanje truba. U odjekivanju truba imamo čisti život druge hijerarhije, dok je prva hijerarhija u njenoj moćnoj veličini temelj čulnih doživljaja.
Idući dalje od ovog svijeta u kojem su sve čulne pojave postale tečne i velike i veličanstvene i stoga se više ne šire samo nad stvarima i procesima fizičkog svijeta već su također i stvaran izraz elementarnih bića na djelu u drugoj hijerarhiji — idući dalje od ovog svijeta, sve više ulazimo u treću oblast gdje više ne opažamo ništa što pripada prirodi, čak niti prirodu razgrađenu u elementarnim bićima, već gdje ako bilo što želimo percipirati to mora biti percipirano duhovno. Ulazimo u oblast duhovnog svijeta o kojem moramo reći: Prošavši kroz osjetilne percepcije Zemlje koje se raspadaju a ipak u isto vrijeme se formiraju u oblike i koje su zgrabljene od naše čulne percepcije zvijezda koja se širi, sada smo naučili prepoznati — iako u posljednjim ostacima čulne percepcije — sve što u kozmosu radi u Kiriotetima, Ekskuzijima i Dinamima na način koji pokazuje da su iznutra vezani s pravom supstancijalnošću zvijezda. Zvjezdani svijet se za nas transformirao u bića hijerarhija. Umjesto da zvijezde gledamo kroz iluzije čula sada živimo u svijetu hijerarhija. Ovdje su hijerarhije još uvijek natopljene u onom što bih nazvao raspršeno, razgrađeno znanje dano od osjetila. Sada ulazimo u treću oblast, gdje više sve stvari Zemlje ne opažamo našim čulima, gdje moramo percipirati nadčulni duševni element bez ikakvog nagovještaja od čulne osjetljivosti. Ulazimo u oblast stvarnog duhovnog svijeta kojeg najprije upoznajemo u anđelima, arhanđelima, arhajima. Ova bića možemo prepoznati u njihovoj duhovnosti, i kada im slikar ili drugi umjetnik daje oblik mora znati da taj čulno opazivi oblik imaju jedino zato jer su utkani u duševno-duhovne elemente, u bića viših hijerarhija. Ako im crtamo krila, na primjer, moramo znati da ta krila dolaze od bića druge hijerarhije koja su im posudila njihovu supstancijalnost, i da svoju glavu primaju od prve hijerarhije koja im je posudila ovaj oblik zajedno s njegovim sadržajem. Moramo biti potpuno načisto s činjenicom da je jedina stvar koju možemo vidjeti u duhu ono što pripada trećoj hijerarhiji — anđela, arhanđela, arhaja.
Ono što vam sada govorim, dragi prijatelji, od najveće je moguće povijesne važnosti, jer ako uzmete drevne tekstove koji se intimno bave s ovim duhovnim svjetovima, biti ćete krajnje nesposobni čitati ih ukoliko ne znate da kada ulazimo u duhovni svijet ono što najprije percipiramo duhovno da je to najniža hijerarhija, dok više hijerarhije još percipiramo sa sastojcima čulno-opazivog svijeta. Morate znati da je drevna inicijacijska mudrost, koja je opisala ove stvari sasvim ispravno na način kako ja to radim, postepeno zapala u svakakve greške u vremenu kada su duhovne stvari postale dekadentne. Tako su više zemaljski posvećenici Srednjeg vijeka uvijek opisivali Serafine, Kerubine i Prijestolja kao bića najniže hijerarhije najbliža Zemlji, tako da se preko Dinama, Kirioteta i Ekskuzija uspinjalo do anđela, arhanđela i arhaja. Pogledajte ilustrirane srednjovjekovne knjige. Nećete znati što misle i pitati ćete zašto su anđeli smješteni iznad Serafina. Do toga je došlo jer ljudi nisu više intimno shvaćali ove stvari i nisu ih mogli zamisliti sasvim dovoljno organski. Ova greška se posebno pojavila kada je nekad čisto učenje postalo kontaminirano sa simbolima Babilonaca tijekom židovskog zatočeništva u Babilonu u pretkršćanska vremena preko kontakta Židova s Babiloncima. Ova greška o rangovima duhovnih hijerarhija se potom širila dalje preko Kabale, preko srednjovjekovnog židovskog misticizma. Ako netko želi razumjeti kako su se razvijale ideje o duhu u ljudskoj evoluciji, treba poznavati ovakve stvari, i u vezi s našim radom na razumijevanju Knjige otkrivenja ovo je pravo mjesto da se takve stvari rasprave.
Dakle, idemo vani u duhovni svijet. Prva bića koja nam dolaze u susret u čisto duhovnoj oblasti bića su treće hijerarhije. Apokaliptičar pokazuje koliko je intimno upoznat sa svim ovim, jer u svemu što opisuje, anđele prikazuje kao glasnike. Zanimljiva je stvar da zemaljske oblasti mogu zrcaliti nešto od onog što anđeli, kao glasnici viših hijerarhija, unose. Posebno s pojavljivanjem anđela ulazimo u oblast u kojoj vidimo kako vlada božanska ljubav kao stvarni sastojak svijeta kojem mi kao ljudska bića pripadamo. Najprije vidimo kako su normalni anđeli, arhanđeli i arhaji na neki način utjelovljenja viših hijerarhija. Kada pogledamo šake, ruke, stopala, noge i ostatak ljudskog tijela imamo osjećaj: Ovo je tijelo duševno-duhovnog elementa. Na isti način, kada se uspnemo u svijet treće hijerarhije imamo utisak: Ovo su anđeli, ali oni su kao udovi, oni su kao tjelesna priroda viših, božanskih duhova; oni su tijela izgrađena od duše i duha. Osjećamo, dragi prijatelji, da smo u čistoj duhovnosti, i s tom duhovnošću u tijelu Boga. Do toga se penjemo.
Moramo se također baviti s još jednom unutarnjom slikom. Svatko tko se iskreno želi upoznati s okultizmom na kojem je temeljen duhovni život mora to napraviti. Pogledajte ljudsko biće s njegovim fizičkim tijelom na Zemlji, dragi prijatelji. Ne možete nikako misliti o ovom tijelu kao da živi isključivo u konstruktivnim procesima, procesima klijanja i rasta koji izgrađuju ljudsko biće. Morate također misliti i o destruktivnim procesima u organizmu, onima koji dovode do izlučevina. Destruktivni element koji pokazuje da je tijelo u stalnom procesu razgradnje tamo je sa svrhom, koja je da destrukcija u fizičkom tijelu omogućuje da duh uđe i živi u tim procesima fizičke razgradnje.(2) Duh u ljudskom organizmu ne živi u konstruktivnim procesima. Kada dijete raste, kada dominiraju fizički procesi, duhovni element je potisnut, nije promoviran. Materijalisti prave savršeno smiješnu pretpostavku da do mišljenja dolazi kada ljudsko biće pročišćava klijajući, pupajući život u njegovu mozgu i oplemenjuje i transformira druge životne procese. Ako bi se tako nešto dogodilo u mozgu, to bi značilo samo nastavak procesa probave, i rezultat bi bio mutan, unutarnji doživljaj poput biljke. Duh može ući u mozak jedino zato jer je mozak konstantno uništavan, jer se konstantno dezintegrira, jer je, takoreći, konstantno rešetan s rupicama od fizičkih procesa. Duž staze destrukcije duh nalazi putove kroz koje u fizičkom može igrati kreativnu ulogu. Tako fizičko prihvaća procese destrukcije. Rast je dan s ugrađenim preprekama i smetnjama.
Neizmjerno je zanimljivo promatrati ovo detaljno. Na primjer možete gledati kako je Fichte-ova individualnost došla dolje da se inkarnira u selu pogođenom siromaštvom.(3) Možete pratiti kako se ova osobnost afirmira u fizičkom tijelu i gledati malog dječaka kako raste. Vidite kako se malo po malo prepreke miješaju s njegovim rastom samo malo više nego je uobičajeno, ne mnogo, u stvari veoma malo, ali to je ono što se dogodilo. Dječak Fichte je rastao i rastao, ali možda bi rastao malo brže da nije bilo malo nečega što je stalno obuzdavalo njegov rast. To obuzdavanje primijenjeno na njegov rast — zaista je ostao manjeg stasa — omogućilo je posebnoj nijansi njegovog dara za filozofiju da se razvije. Tako duh ima utjecaja na fizičko. Tako moramo imati ne samo antipatiju već i simpatiju prema destruktivnim snagama; moramo biti sigurni da su prihvatljive, da ih možemo gledati s ljubavlju, jer kao dodatak rastućem, klijajućem životu mora također postojati nešto što vrši obuzdavanje.
Moramo postati svjesni kako je cjelokupan rad anđela, arhanđela i arhaja u stvari tjelesni aspekt božanskog duha, u ovom tkanju, življenju, cvjetanju i radu anđela, arhanđela i arhaja moramo vidjeti kako je svijet istkan, kako je individualno ljudsko biće zbrinuto u duši od njegova anđela, kako su različite grupe ljudskih bića pokrenute od arhanđela i kako su različite struje univerzalnih događaja gurnute iz jednog doba u drugo od arhaja. Kada vidimo cjelokupno tkanje ove predivne odjeće onako kako je istkano — što je tako divno izraženo u grčkom mitu o Prozerfini ili Perzefoni — kada gledamo to cijelo odijelo svijeta, vidimo kako božanska ljubav preplavljuje i protječe u njemu kao crvena krv u tijelu. Dodano tome kao nužan dodatak je struja božanskog gnjeva koji je formiran iz svih prepreka u svjetskim događajima do kojih su dovela bića s osjećajem za moralnost, bića s izvornim moralnim osjećajima koja mogu samo biti u harmoniji s napretkom svijeta kroz njihov moral.
U božanskoj ljubavi vidimo božansko tijelo u njegovu klijanju i nicanju. A u vezi sa slabim stvorenjima koja ipak ukazuju na način na koji bogovi žele voditi svijet, vidimo nešto što emanira od slabih stvorenja; vidimo duhovno tijelo božanskog duha poprskano s nečim što sliči proizvodima lučenja u ljudskom fizičkom tijelu; nešto što je u ljudskim bićima izlučeno u žlijezdama, nešto što se odvaja.(4) Ti centri izlučivanja pojavljuju se kao bočice božanskog gnjeva, utkane u daljnji napredak svijeta.
Unutar ta tri svijeta prepoznajemo povezanost između božanske ljubavi i božanskog gnjeva, i iznutra primamo sliku koja nas ispunjava s poštovanjem: Što je to što se događa kada su bočice gnjeva izlivene vani? To su božanska, duhovna bića koja razmatraju kako mogu unaprijediti kontinuirani napredak svijeta unatoč nedjelima slabih stvorenja i protiv prepreka — kako prepreke mogu preobraziti u vozila težnje prema naprijed, duhom ispunjen događaj, tako da ljudsko biće u njegovom destruktivnom procesu može zgrabiti šansu da ne vegetira jednostavno fizički već da nastavi u njegovu fizičkom tijelu duhovno-duševnim putem. Način na koji apokaliptičar sve ovo pokazuje potpuno je u skladu s inicijacijom. U Knjizi otkrivenja veličanstveno ulazi u napredak svijeta, prodirući sve dolje do konkretnih, fizičkih događaja — kao što smo vidjeli jučer i isto tako i prije. U isto vrijeme predivno ulazi u put inicijacije.
Kada Knjigu otkrivenja kontempliramo na ovaj način, ona na neki način otvara naše oči za napredak svijeta, tako da gledamo u ono što trebamo za budućnost i možemo to uzeti u naše unutarnje slike. I više od toga, ona također postaje knjiga meditacije; može se na predivan način koristiti kao knjiga za meditaciju; u stvari u tom pogledu je veličanstvena. Kada u Knjizi otkrivenja dođete do pasusa koji oslikava nešto što vam izgleda paradoksalno, trebate prestati čitati i početi meditirati. Takvi pasusi su mjesta gdje možete rasti u duhovnosti apsorbirajući i radeći iznutra na nečemu što ne možete shvatiti svojim intelektom. Na primjer kada dođete do pasusa koji govori o bolnoj patnji (Otk. 16,2), tada ćete kao intelektualac naravno reći: Jedino ljudska bića i životinje mogu imati patnje; što bi to trebalo značiti; to mora biti poetska slika. Dakle vi čitate dalje. Ali to nije ono što to jest. Apokaliptičar koristi riječ ‘patnja’ jer zna da ono što je stvarno u mikrokozmosu može jednako opravdano biti zamišljeno u makrokozmosu. Sigurno ćete otkriti kako ono što je povezano s žlijezdama, koje proizvode izlučevine, vodi do funkcija božanskog gnjeva. Na ovaj način naizgled paradoksalno u Knjizi otkrivenja je upravo ono što nam pomaže napraviti prijelaz od samo intelektualnog procesa duševnog života — na koji su ljudi toliko navikli — u duhovne procese.
To nas dovodi do točke gdje je toliko neophodno vidjeti stvari jasno i točno, posebno u vezi s radom svećenika. Ljudi osjećaju da u današnja vremena duša postaje potpuno intelektualizirana. Kao reakcija na to oni žele unutarnje srce i osjećaj i teže za tim u svakoj oblasti. Pogledajte način na koji religijske denominacije prigovaraju današnjem općem intelektualizmu. Više ne žele istine o spasenju propovijedane intelektualnim izrazima; žele da one budu dane iz života osjećaja, iz onog što je iracionalno. Ta težnja je zasigurno opravdana, ali ako se stvari budu razvijale samo tim linijama, tada bi rezultat želje da se ima vjere samo preko osjećaja bio gubitak vjere u cijelosti.
Isto vrijedi i za obrazovanje; ono je krenulo veoma osobitim putem, koji bi vi kao svećenici trebali zamijetiti. Obrazovanje je nastalo u životu instinkta. Radi najbolje kada ljudi ne misle edukacijski već rade ono što im instinkti govore da rade. U danima koji su otišli, ljudi nisu učili pedagoški već su radili ono što su ih instinkti nadahnuli da rade. Tek od kada smo zaboravili kako educirati instinktivno počeli smo toliko mnogo govoriti o pedagogiji, i naš govor o tome dokazuje da smo najgori učitelji koji su ikada bili. Ljudi obično počinju govoriti o nečemu što više ne posjeduju. U istom smislu su počeli govoriti o transupstancijaciji kada više nisu razumjeli nju ili njene tajne. Često prvorazredne intelektualne rasprave u nekom dobu trebale bi potaći da se zapitamo što ljudima u tom dobu nedostaje. Kada je pitanje radništva bilo najvatrenije raspravljano to je značilo da ljudi u stvari veoma malo o tome razumiju. To je bilo čak i u većoj mjeri u dobu kada su ljudska bića izumila pisanje, i kada je korištenje pisanja sve više skretalo prema korištenju tiskanja. Bilo je to doba kada su ljudska bića sve manje i manje razumjela božanski rukopis koji govori iz zvijezda, iz Sunca i vjetra.
Kada su članovi Arturova okruglog stola još mogli čitati ono što im je bilo kazano od mora koje se rasprskavalo, od prskanja valova koji lupaju po liticama i miješaju se s valovima zraka uronjenim u svijetlo, u to vrijeme, kada su sve ovo mogli čitati kao jasan rukopis, nije bilo ni najmanje potrebe tražiti nekakvu pomoć replicirane skripte. Ono što treba napraviti je, u osnovi, uzeti sjaj onog što je vidljivo i iz njega izvući zaključak o nevidljivom svijetu duha. Zatim, kada se duh posebno jako uzdigne na površinu, opaža se kako čulno-opazivi, fizički vanjski simboli odstupaju.
To je ono što nas čini svjesnim da naše odbijanje intelektualizma neće poprimiti oblik sjenovitog, maglovitog života osjećaja u duši, već da možemo unaprijediti naš život osjećaja u duši dopuštajući da ono što je intelektualno sve više i više metamorfozira u nešto duhovno. Tada ćemo doći do toga da naš život osjećaja u duši može zaista biti oplemenjen kroz duhovni sadržaj otkrivenja koja tada postaju objektivna a ne više subjektivna.
1.Vidi R. Steiner Prekretnice duhovnog života, (u GA 60). predavanje od 19 svibnja 1911.
2.Vidi R. Steiner, I. Wegman. Produbljenje praktične medicine. Osnovna načela na temelju znanosti o Duhu (GA 27). Poglavlje I.
3.Johann Gottlieb Fichte (1762-1814). Njemački filozof.
4.Ova slika žlijezda (Drüsen) koje nešto luče vodi dva paragrafa dalje do Otk. 16,2, u kojem engleski prijevodi Biblije govore o ‘bolnoj rani’ a neki njemački prijevodi o ‘Geschwür’ (čir ili abces). Steiner je, međutim, koristio Luterovu riječ ‘Drüse’ (žlijezda).