.- 2. Drugo predavanje, Dornach, 6 rujna 1924
Promjene u doživljavanju transupstancijacije u različitim dobima Misterija.
Najprije ćemo pobliže pogledati vezu između Čina posvećenja čovjeka i na što se mislilo sa apokalipsom, ili otkrivenjem, prije razmatranja same Ivanove Knjige otkrivenja, i njenog značaja za sadašnji i budući rad svećenika.
Jučer je bio naš zadatak ukazati na tri prošla doba u Misterijima utoliko što su težili koristiti ono što se odvijalo unutar svećenika da bi ga doveli u apokaliptičko raspoloženje. Govorili smo o veoma drevnim Misterijima u kojima su sami bogovi sišli da bi radili zajedno s ljudskim bićima. Također smo govorili o djelomično-drevnim Misterijima u kojim su bogovi dolje slali svoje snage, tako da su živeći u tim božanskim silama ljudska bića mogla raditi zajedno s bogovima u kozmosu.
Pokazao sam kako je u trećem dobu, onom od djelomično-novih Misterija, staza počela voditi u suprotnom smjeru. Tu su ljudska bića oblikovala snage, koja su najprije morala sama razviti, na takav način da mogu voditi do bogova. Vidimo kako su intonirajući magičnu Riječ u ceremonijama kulta — bilo izgovarajući magičnu Riječ u dim kako je spomenuto jučer, uzrokujući da se u dimu preko Riječi pojavi imaginacija, ili bilo da je sama Riječ živjela u cjelokupnom duševnom raspoloženju ljudskog bića — ljudska bića tražila put do božanskih, duhovnih snaga kozmosa na takav način da se u Riječi vidjelo djelovanje božanskog duhovnog svijeta.
Ovaj razvoj specifičnog religijskog osjećaja kod ljudskih bića — nešto što jedino može biti opisano odvojeno — uvijek je praćen nužnim preduvjetima: posebnim oblikom transupstancijacije koji je bio žarišna točka svetog čina posvećenja čovjeka. Svećenici su danas i u bliskoj budućnosti pozvani da dožive tu transupstancijaciju, i s time sve što pripada radu svećenika, u novom obliku. To neće biti lako moguće bez temeljitog razumijevanja od čega se transupstancijacija i apokalipsa sastoje u stvarnom životu u četiri uzastopna doba ljudske evolucije.
Vidjeli smo jedan aspekt: Čin posvećenja čovjeka — uključujući transupstancijaciju — djelo je dirigirano od ljudskih bića u suradnji s božanskim, duhovnim svijetom. Raditi kao svećenik nije moguće ako se nema svijesti o činjenici da ljudsko biće može djelovati u općenju s bogovima.
Pogledajmo ponovno najstariji oblik čina posvećenja čovjeka i najstariji oblik postizanja transupstancijacije. Vidimo da su vremena kada bogovi nalaze svoj put do ljudskih bića ona koja predstavljaju razliku između onog što ljudska bića mogu izračunati kao niz sezona tijekom godine i onog što se zbiva u kozmosu. Bogovi su silazili u onim svetim periodima koji kao da su po strani, onim svetim periodima u koja su ljudska bića morala nešto umetnuti jer se tijek kozmosa nije poklapao s njihovim proračunima. Tijekom onih perioda kada su ljudska bića morala sebe smjestiti direktno pod utjecaj kozmosa da bi se izvršila transupstancijacija, ona su sačuvala nešto od supstanci koje su tada transformirane od kozmosa tako da ih mogu koristiti da ostvare transupstancijaciju u slijedećim sezonama.
U to vrijeme prikladno boravište svećenika i laika za transupstancijaciju bilo je ispod zemlje, u spiljama na litici. U vremenima drevnih Misterija kada je razvijena puna svijest o prisutnosti bogova i značenju transupstancijacije, svugdje vidimo da su ljudi težili održati svete ceremonije u kamenim hramovima, u podzemnim hramovima.
Činjenica da su tome težili povezana je s iskustvima koje su svećenici imali tijekom transupstancijacije. Pri transupstancijaciji bila je transformirana supstancijalnost zemaljske materije. Zaista, cjelokupan proces uključuje uzimanje u vlastito tijelo supstance koja je pretrpjela transupstancijaciju, tako da u tom smislu dva posljednja glavna dijela Čina posvećenja čovjeka — transupstancijacija i pričest — čine jedinstvo, s čitanjem Evanđelja i prikupljanjem priloga kao pripremom. Ako na transupstancijaciju i pričest gledamo kao na pojedinačni čin svećenika na ovaj način, pojedinačni čin unutar ceremonije kulta, možemo ukazati na obrazloženje usvojeno od onih u najdrevnijim Misterijima koji su bili poznati kao ‘Očevi’. To je bio stupanj stečen u inicijaciji, stupanj ‘Oca’. Ovakva oznaka, ‘Otac’, ostaje do danas naziv svećenika u mnogim konfesijama.
Dok je celebrirao transupstancijaciju u podzemnom hramu, hramu u stijeni, svećenik je doživljavao kako njegov fizički organizam postaje jedno s cijelom Zemljom. Zato su korišteni hramovi u stijenama, podzemni hramovi. Čak i dok živimo između rođenja i smrti s našom običnom zemaljskom sviješću moramo, konačno, u stvari osjećati sebe da smo jedno s kozmosom oko nas. Tako je bilo kroz cijelu zemaljsku evoluciju čovječanstva.
Zrak koji sada imate unutar vašeg tijela trenutak prije je bio izvan njega, i za slijedeći kratki trenutak biti će opet vani. Zrak unutar vašeg tijela čini ukupnost sa zrakom izvan vašeg tijela. Cijeli fenomen se odvija ovako: Postoji ocean zraka, i kada udahnete, dio tog oceana zraka je premješten u vas. Zrak je udahnut, on curi do u zadnju pukotinu, potpuno vas ispunjavajući i postajući ljudska forma. Ta ljudska forma se opet razgrađuje u ocean zraka kada izdahnete. Stalno nastaje zračno ljudsko biće i opet odumire, jedino što mi nismo svjesni da se to događa.
Kada su drevni indijski jogiji svjesno radili njihove vježbe disanja bili su svjesni što se događa. Nisu se osjećali odvojeni od zemljinog oceana zraka; osjećali su se jedno s njim; u svakoj sistoli i dijastoli osjećali su kontinuirano nastajanje i odumiranje zračnog ljudskog bića. To se može sasvim lako osjetiti samo izvršavajući vježbe disanja, jedino što nije više prikladno da to ljudi sada rade.
Ljudsko biće u fizičkom svijetu nije samo zemaljsko ljudsko biće. Ono je zemaljsko biće kada u njemu radi uglavnom ono što zovemo fizičko tijelo, ali ono je također i fluidno ljudsko biće. Cijelo ljudsko biće je ispunjeno cirkulirajućim fluidom, tako da zemaljsko ljudsko biće i fluidno ljudsko biće rade jedno na drugom i uzajamno utječu jedno na drugo. Fluidno ljudsko biće najviše je zavisno od eterskog tijela, jer snage eterskog tijela manje rade na onom što je čvrsto a više na onom što je fluidno.
Kao dodatak mi unutar nas imamo zračno ljudsko biće i toplinsko ljudsko biće. Zračno ljudsko biće koje vodi računa o disanju pod utjecajem je astralnog tijela, a toplinsko ljudsko biće uglavnom je pod utjecajem djelovanja ‘Ja’-organizacije. Trebate samo uzeti u obzir različite stupnjeve topline koju nalazite kada uzmete temperaturu raznih dijelova tijela, izvana ili iznutra. Čak i ova prilično gruba metoda mjerenja temperature pokazuje da je ljudsko biće diferencirani toplinski organizam.
Tako u ljudskom biću nalazimo sva četiri elementa: zemlju pod utjecajem fizičkog tijela, vodu pod utjecajem eterskog tijela, zrak pod utjecajem astralnog tijela, i toplinu, vatru, pod utjecajem ‘Ja’-organizacije.
Ono što se dogodilo drevnim ‘Očevima’ preko transupstancijacije kombinirane s pričesti bilo je da su svoju fizičku organizaciju osjećali u njenim vezama sa zemljom kada su išli dolje u stjenoviti ili podzemni hram da bi postali jedno s ovom zemaljskom evolucijom.
Sve što ljudi danas misle o prirodi njihova vlastita bića — oni misle ‘znanstveno’, tako kažu — u stvari je potpuno krivo, ili zaista besmisleno, jer zapravo moramo imati sasvim drugačiju unutarnju sliku ljudskog bića. Te unutarnje slike su ono što se javljalo drevnim ‘Očevima’ iz svete žrtve za posvećenje čovjeka preko direktne vizije do koje je došlo od transupstancijacije. Oni su znali da mi ne samo da dišemo zrak kroz naše respiratorne organe, već također neprekidno uzimamo svakakve supstance iz kozmosa kroz naše osjetilne organe; kroz našu kosu, kroz našu kožu su iz kozmosa neprekidno apsorbirane svakakve supstance. Baš kao što netko dišući svjesno osjeća zrak koji je usisan u njegove respiratorne organe, tako je i svećenik u drevnim vremenima osjećao supstance iz silicijskog okruženja, u kojem se nalazio u podzemnom hramu posvećenja, kako ulaze i ispunjavaju njegovu organizaciju živaca i osjetila. Baš kao što zračno ljudsko biće osjeća kretanje zraka kada svjesno diše, tako da te supstance ispunjavaju cijeli organizam. Svećenici su u drevnim vremenima znali da naš sustav metabolizma i udova u svoj sastav ne prima ništa iz onog što jedemo. Ništa od onog što jedemo ne ide u naš sustav udova i metabolizam.
Supstance su apsorbirane iz kozmosa. Sva današnja teorija prehrane je netočna. ‘Otac’ je, dok je celebrirao, osjećao da se ono što je pojedeno i transformirano kreće gore od metaboličkog ljudskog bića u ljudsko biće živaca i osjetila, posebno glave. Znao je: Ono što jedem u meni je transformirano u supstance moje glave i svega što je s njom povezano; ono što u meni gradi organe to se brine da je metabolizam apsorbiran iz kozmosa kroz suptilnije oblike disanja. On je osjećao da su supstance kozmosa primljene sa svih strana kroz osjetila i živce i zatim nastavljaju sačinjavati njegov sustav metabolizma i udova. Osjećao je strujanje prema dolje struje koja dolazi iz svih smjerova kozmosa i u njegov organizam struji odozgo prema dolje. I osjećao je kako je ono što uzimamo direktno u obliku hrane najprije transformirano unutar našeg tijela prije nego se okrene u suprotnom smjeru i ode sačinjavati naše gornje ljudsko biće.
Dok je celebrirao transupstancijaciju, ‘Otac’ je imao dvije struje unutar sebe, jednu struju prema gore, drugu prema dolje. Kada je zatim nastavio do pričesti znao je, postajući svjestan njegova fizičkog tijela u tim strujama, da je bio povezan s kozmosom. Ono što je upravo primio celebrirajući na žrtveniku pripojio je i struji prema dolje i struji prema gore unutar njega; postavši jedno s Zemljom, ono što je pripremio na žrtveniku pripojio je u struje koje su pripadale i Zemlji i njegovu tijelu, to je pripojio božanskom na Zemlji, koje je ogledalo univerzuma. Znao je postati jedno s univerzumom, s onim što je bilo izvan njega. Znao je da je ovaj Obrok, kojeg je na ovaj način okusio, bio Obrok koji je slavljen od njegovog kozmičkog ljudskog bića. Preko onog što je teklo u struji prema gore i prema dolje unutar sebe je osjećao izdanak božanskog ljudskog bića kojem je bilo dopušteno biti suradnik bogovima koji su sišli. Osjećao je da je bio transformiran u božansko ljudsko biće, da je on sam u svom fizičkom tijelu preko bogova pretrpio transupstancijaciju. To je bio trenutak u kojem je govorio iz najvećih dubina njegova srca: Ja sada nisam onaj koji se kreće okolo u fizičkom svijetu; Ja sam onaj u kojem živi bog koji je sišao; Ja sam onaj čije ime uključuje sve zvukove govora, onaj koji je bio na početku, koji je u sredini i koji će biti na kraju. Ja sam Alfa i Omega.
Od načina na koji je njegovo unutarnje biće uzelo formu, kroz njegov način osjećanja svih ovih stvari, zavisio je stupanj do kojeg je stvarno mogao učestvovati u tajnama kozmosa, u božanskom radu i stvaranju u kozmosu, u otkrivenju snaga i supstanci i bića u kozmosu pod utjecajem božanske, duhovne kreativnosti. To je ono što je trebao biti rad svećenika u drevnim Misterijima.
U djelomično-drevnim Misterijima hramovi više nisu građeni podzemno — ili ako jesu, to se radilo iz tradicije koja više nije shvaćana; tradicija je živjela ali je živi sadržaj bio izgubljen. U hramovima koji su se sada dizali na površini Zemlje velika važnost je pridavana svemu što ima veze s posvećenom vodom, s ritualnim pranjem i drugim slavljima koja uključuju vodu.
Te tradicije i dalje žive u načinu na koji se vrši krštenje uranjanjem u vodu. Ono što je svećenik slavio, sada je imalo manje veze sa stvarnim elementom, a više s činjenicom da, kroz unutarnju snagu s kojom se nosi celebracija, fluidno ljudsko biće, ono u kom su bile na djelu snage eterskog tijela, sada postaje jedno s univerzumom. Kada je u to vrijeme postignuta transupstancijacija i kada je sve što joj je prethodilo i ono što je došlo poslije nje na ovaj ili onaj način imalo veze s fluidnim elementom, ljudsko biće je ponovno osjećalo kako je u njemu radila organizacija eterskog tijela, ovaj puta privremeno. Preko postignuća transupstancijacije ljudsko biće je osjećalo kako je njegov rast od djetinjstva nadalje oblikovan pod utjecajem fluidnog elementa, kako se sve više oblikovao i kako je u tom strujanju od prošlosti preko sadašnjosti i u budućnost na djelu etersko tijelo.
Baš kao što su preko njihovih fizičkih tijela svećenici drevnih vremena osjećali da su jedno s zemaljskim elementom, tako se i onaj tko je slavio transupstancijaciju u djelomično-drevnim Misterijima u drugom dobu Misterija osjećao jedno sa svime u cijelom kozmosu što je vodeno. Unutar sebe je osjećao snage rasta svih živih stvari kako klijaju, niću, rastu i razmotavaju se da postanu razvijeni organizam, a zatim se opet sažimaju u sjeme. U slavljenju transupstancijacije osjećao je nicanje, pupanje, živuću, umiruću aktivnost. U svakom trenutku je sebi mogao reći: Sada znam kako se bića u svijetu pojavljuju i kako u svijetu umiru. U njemu su bile aktivne eterske snage rasta i opadanja. Možete reći da je u svetoj transupstancijaciji osjetio vječnost.
Uzimajući transupstancijaciju i pričest ponovo kao jedan čin posvećenja, jednu celebraciju, svećenik koji prenosi je znao da se supstance transformirane na jučer opisani način stapaju s njegovim eterskim, fluidnim ljudskim bićem. Osjećao je da je jedno sa svime što čuva besmrtnost, što nastaje i ponovno odumire, što je rođeno i umire u univerzumu. Rođenje i smrt su plovili iznad žrtvenika i nadolje od žrtvenika prema, i, među gomilu vjernika. Kroz nekog je strujao osjećaj vječnosti, i upravo je to strujanje osjećaja vječnosti ono što je zauzelo mjesto onoga što se događalo prije, kada je postojao osjećaj biti jedno s cijelim kozmosom preko Zemlje.
Kada je došao treći period, ljudsko biće je svjesno doživljavalo preko svetog čina posvećenja kako postaje jedno s zračnim elementom, a preko zračnog elementa s kozmosom.
Preko na Orijentu, kada je pojedinac stremio u samoći kao jogi, koristio je različitu metodu postajanja svjesnim struje božanskih, duhovnih nadčulnih kozmičkih sila u udisanju i izdisanju. Koristio je zadržavanje daha. U zapadnoj Aziji, još i više, dalje na zapad u Europi, nije bilo direktnog zadržavanja nediferenciranog daha; tu je magična Riječ bila intonirana u dah. Tako se dah, zrak koji struji u, i van ljudskog bića, zadržavao u magijskoj Riječi, kultnoj Riječi. Na taj način dolazi do toga da su napori prema gore ljudskih snaga prema božanskim snagama bili doživljavani, bili otkriveni, bilo u onom što je izgovoreno u žrtvenom dimu ili direktno preko intoniranja magijske, kultne Riječi. Osjećao je kao da je zaista intonirao magijsku, kultnu Riječ, riječi molitve. U cijelosti svaka molitva znači slijedeće: znači da se ljudsko biće nastoji uzdići vlastitim snagama do božanske, duhovne oblasti; tamo se susreće s bogovima. I kada tamo intonira Riječ to više nije on onaj tko govori; to je bog koji govori u kultnoj Riječi, otkrivajući se u zračnom elementu. Preko svog astralnog tijela ljudsko biće je osjećalo sebe da je unutar onog što vlada snagama zraka.
Razmislite koliko je ogromna, koliko jaka bila tranzicija od djelomično-drevnih Misterija do djelomično-novih Misterija, od drugog do trećeg doba. Ono što su doživljavali drevni ‘Očevi’ bilo je doživljeno u fizičkom tijelu. To je bilo pojačanje aktivnosti fizičkog tijela. Ono što je svećenik Sunca doživljavao u drugom dobu bilo je pojačanje eterskog tijela, fluidnog ljudskog tijela. Ono što je doživljavao svećenik u trećem dobu, kada je intonirao Riječ kulta i osjećao strujanje božanskih, duhovnih snaga, doživljavano je u astralnom tijelu. Za običnu svijest astralno tijelo je čak i tada samo malim dijelom bilo posrednik svijesti. Samo u ranijim vremenima trećeg doba u magično izgovorenoj Riječi kulta mogli su osjetiti: Dok ja govorim, u meni govori Bog. Ali to je opadalo. Zbog načina na koji radi astralno tijelo to je svijesti ostalo nepoznato, što se stalno povećavalo. Za današnju svijest je potpuno nepoznato. Prema tome, malo po malo, verbalni sadržaj kulta postao je nešto što je za odabrane značilo prisutnost boga, a za one koji nisu odabrani samo intonaciju nečeg što nije došlo u njihovu svijest.
To je u velikoj mjeri postao slučaj s velikim brojem svećenika koji služe u katoličkoj vjeri. Čin posvećenja čovjeka, misa, postupno se okrenula u nešto slavljeno od svećenika premda on sam nije više u njoj bio prisutan. Ne može se, međutim, celebrirati s tim intoniranim Riječima bez inkorporacije zračnih bića, ili, drugim riječima, bez prisutnosti duha. Nigdje nema nečeg materijalno oblikovanog u čemu duh odmah ne uzima boravište. Dakle, ako je čin posvećenja celebriran s pravom Riječi kulta, čak i od nedostojnog svećenika, uvijek je prisutno nešto duhovno, premda možda ne njegova duša. Dakle, što god se događa, vjernici prisustvuju duhovnom događaju ako je liturgija pravilna.
Jednom kada je ovo postalo sve više dekadentno na finalnom stupnju trećeg doba, denominacije više sklone racionalnosti, protestantske denominacije, vjerovale su da mogu bez da uopće celebriraju kult. Nije bilo više nikakve svijesti o značenju kulta, o direktnoj, stvarnoj suradnji ljudskih bića s bogovima. To vodi do vremena unutarnjeg doživljaja u kojima sada živimo. Čin posvećenja čovjeka, koji dovodi božanski, duhovni život direktno dolje na Zemlju, postupno je postao nešto neshvatljivo. Ono što je preko njega trebalo doživjeti, naime apokalipsu ili otkrivenje, postalo je neshvatljivo.
Takva su, u osnovi, bila iskustva onih od vas koji su jednog dana došli i rekli: Mora doći do kršćanske obnove. Doživjeli ste ono što živi u današnjoj civilizaciji, što živi u današnjem religioznom životu; doživjeli ste religiozni život svih denominacija kao da je odvojen od izvornog, stvarnog duhovnog svijeta. Tražili ste put povratka do izvornog, stvarnog duhovnog svijeta.
Sada smo došli do pokazatelja koji će nas voditi ravno u dubine Misterija koji su povezani s Knjigom otkrivenja: da je transupstancijacija u prvom dobu povezana s doživljajima napravljenim s fizičkim tijelom, drugog doba s doživljajima napravljenim s eterskim tijelom, a u trećem dobu s doživljajima napravljenim s astralnim tijelom. Zavisiti će od vas i vašeg unutarnjeg doživljaja rada i tkanja duha u svijetu da li će Čin posvećenja i da li će Knjiga otkrivenja biti prihvaćeni od ljudskog ‘Ja’.
Tako će ispravno razumijevanje zadatka koji se treba ispuniti kroz ovaj pokret za religijsku obnovu zavisiti od toga da se ono što treba napraviti vidi kao direktno provođenje zadatka koji nam je nadčulno dodijeljen, zadatka koji ono što radi smješta u službu nadčulnih snaga. Ono što radite mora ili nestati u ništavilu, u tom bi slučaju bilo samo vrsta neugodnosti u sadašnjoj evoluciji univerzuma, ako propustite dosegnuti uzvišenu prirodu vašeg zadatka. Ili ste dosegnuli uzvišenu prirodu vašeg zadatka, osjećate da je zadatak od početka bio povezan ne sa radom ljudskih bića već sa radom bogova kroz zemljinu evoluciju. Tada ćete sebi morati reći: Bili smo pozvani da sudjelujemo u oblikovanju četvrtog doba Misterija u ljudskoj evoluciji na Zemlji. Samo ako imate hrabrosti, snage, ozbiljnosti i ustrajnosti tako naći put u svoj zadatak, samo tada ćete svoj zadatak staviti u službu onih snaga koje su dopustile da sadržaj tog kulta utječe dolje direktno iz duhovnog svijeta kada smo se ovdje sakupili prije dvije godine. Tek tada će ono što ste primili kroz sadržaj ovog kulta, otkrivenje iz duhovnog svijeta koje je kao takvo zračilo dolje na vas, biti stvarno.
Tada ćete sve više ćutiti i osjećati da je istinito da je Krist najprije ušao u zemaljski život preko kozmički stvarnog, zemaljskog djela. Misterij na Golgoti živi kao stvarno djelo. Sada je došao čas da ljudska bića to ujedine s njihovim ‘Ja’. Raniji način na koji je pamćena Posljednja večera još je bio uronjen u treće doba Misterija, doba kada je astralno tijelo preuzelo i vladalo učincima kulta koji su bili ostvareni u zračnom elementu. Sada je, međutim, nužno za ljudska bića da ujedine njihovo najdublje unutarnje biće s Kristom pri punoj svjesnosti, i da počnu razumijevati apokalipsu, otkrivenje na nov način.
Na koji način je otkrivenje shvaćano u prvom dobu Misterija? Doživljeno je kao prisutnost bogova koji su postojali na početku, u sredini i na kraju, koji su Alfa i Omega.
Na koji način je prisutnost božanskih snaga shvaćana u drugom dobu Misterija? Bilo je doživljeno u onom što je odjekivalo kroz univerzum kao glazba sfera, u kozmičkoj Riječi strujeći od nebesa do Zemlje, Riječi koja je stvorila sve, koja stvara u svemu, koja je živa u svemu. U tom dobu ljudi su u tren oka doživjeli ono što je na početku, u sredini i na kraju. Doživjeli su Alfa i Omega u kozmičkoj, univerzalnoj Riječi. Kada god se u tim raznim dobima spomenulo Alfa i Omega — koristeći različite glasove govora, možda, premda prilično slične onima u grčkom jeziku — uvijek je bila težnja za prepoznati što je stvarno sadržano u tom Alfa i Omega, u tom Prvom i u tom Posljednjem.
Na koji način je otkrivenje, apokalipsa, shvaćana u trećem dobu Misterija? Shvaćana je u tome da su ljudska bića otvorila ipak još uvijek samo djelomično-svjesnu Riječ kulta. Kada je ljudsko biće intoniralo ovu djelomično-svjesnu Riječ kulta i onda došlo do transupstancijacije — što ću za tren ilustrirati — to je kada je apokalipsa, otkrivenje, percipirano tijekom trećeg doba. Možda je netko od vas, ili ste možda većina, imali dan kada ste bili prijemčivi s vašim čulima i vašom dušom na utiske iz vanjskog svijeta. Možda ste čuli neku glazbu i otišli spavati još pod utiskom te glazbe, i onda se opet probudili usred spavanja. Možda ste tada osjećali da ste živjeli u valovima, ali transformiranim valovima, simfonije koju ste čuli tijekom dana. Tako je bilo svećeniku tijekom trećeg doba Misterija. Što im se dogodilo može se usporediti s običnim događajem koji sam upravo opisao. Oni su slavili čin posvećenja s Riječi kulta, doživljavajući kako u njoj Bog postaje prisutan. Riječ kulta su poslali u visinu, i u Riječ kulta je ustrujao Bog. Napustili su sveti čin posvećenja u raspoloženju koje je za to bilo odgovarajuće. U onom što je pretrpjelo transupstancijaciju doživljavali su ne samo ljudsku Riječ kulta u kojoj je postao prisutan božanski duh; doživljavali su također kako je ono što su govorili pretrpjelo transupstancijaciju, bilo transformirano. Doživljavali su strujanje prema njima nadčulnog odjeka onog što su sami intonirali u liturgiji mise, sada transformirano, donoseći im otkrivenje, apokalipsu. Kao povratni dar za odgovarajuće celebriran čin posvećenja Bog je otkrio apokalipsu. Tako se apokalipsa osjećala u trećem dobu Misterija.
Pojedinac koji je osjećao da je postao svećenik preko samog Krista Isusa, pisac Knjige otkrivenja s kojom ćemo se mi baviti, bio je prvi koji je osjetio nešto što teško da je itko ili je zaista samo nekolicina ikada ponovno osjetila. Osjetio je kako je apokaliptički sadržaj postao apsorbiran u njegovo vlastito ‘Ja’. Jer eho o kojem sam govorio apsorbiralo je astralno tijelo, kada je bog dao apokaliptički sadržaj kao povratni dar za Riječ.
Onaj tko je napisao Ivanovu Knjigu otkrivenja osjećao je da je njegovo potpuno svjesno ‘Ja’ jedno sa sadržajem kojeg je napisao u toj knjizi. Od davno ugašene službe posvećenja u Efezu za tog svećenika je došao inspirirajući poticaj, za autora Knjige otkrivenja, koji je osjećao sebe da je pomazan ni od kog drugog već od Krista Isusa. Osjećao je da je unutar stalne celebracije drevnog, svetog čina posvećenja. Osjećajući da je njegovo ‘Ja’ potpuno ispunjeno značenjem čina posvećenja sada se također osjećao potpuno ispunjen s apokaliptičkim sadržajem.
Knjiga otkrivenja je izgovorena od Ivana kao što, s uobičajenom sviješću, samo mala riječ ‘Ja’ može biti izgovorena od ljudskog bića. Kada kažemo ‘Ja’ tim nizom glasova izražavamo cijelo naše unutarnje biće. To ne može označavati ništa drugo osim jedno, pojedinačno ljudsko biće, koje je, ipak, bogato ispunjeno sadržajem. Sadržaj Knjige otkrivenja je bogat sadržaj.
Ako uzmemo sve što religijski osjećaj i stremljenja mogu dati duši, ako je svom energično nastojanom prosvjetljenju, svim stremljenja za shvatiti nadčulno, dopušteno da rade u ljudskom duhu, ako dopustimo sebi da budemo oduševljeni kontemplacijom o tri prošla doba Misterija, ako ono što je živjelo u prvom, drugom i trećem dobu Misterija za nas može postati živa inspiracija za četvrto, i ako dopustimo da snaga božjeg duha radi u našoj duši na način koji je danas još jednom moguć, tada ćemo osjetiti da kvantitativno ovdje nije samo jedno otkrivenje već onoliko mnogo otkrivenja koliko je ljudskih ‘Ja’ posvećenih bogu, govoreći od pojedinačnog svećenika Kristu, kojeg će se ponovno naći preko ovog pokreta za Kršćansku obnovu.
Po kvaliteti Knjiga otkrivenja je jedinstvena, ali kvantitativno ona može postati sadržaj svake individualne svećeničke duše. Obrnuto, duša svakog pojedinca koji slavi Čin posvećenja čovjeka može postati svećenička duša pripremajući se da poistovjeti ‘Ja’ sa sadržajem Knjige otkrivenja. Kao ljudska bića mi smo ‘Ja’; mi postajemo svećenici u modernom smislu riječi ako Knjiga otkrivenja nije samo napisana u Evanđelju, i također ako Knjiga otkrivenja nije samo u našim srcima kao završeni spis, već ako ‘Ja’ postaje svjesno činjenice da u svakom trenutku života može kroz vlastiti čin kreacije iznijeti reprodukciju Knjige otkrivenja.
Slijedeća možda nekako pedantna ili sitničava slika će vam pomoći da shvatite što mislim: Netko napiše sadržaj knjige. Knjiga je poslana u tiskaru gdje je tiskana. Zatim je dati broj kopija, svaki pojedinačno premda je sadržaj identičan, poslan vani u svijet. Jedinstvena je stvar ono što je vašu pažnju privuklo na početak Knjige otkrivenja, jedinstvena stvar koja je Ivanu otkrivena od samog Krista. Jer to je ‘otkrivenje Isusa Krista’ primljeno od njegovog sluge Ivana. (1,1) Sadržaj je jedinstven, ali je reproduciran kada je svatko sam predstavi iz mudrosti o nadčulnim svjetovima.
To je ono što znači razumjeti Otkrivenje Ivana. U dubljem smislu riječi to također znači razumijevanje da nas je Krist posvetio i time načinio svećenicima. Osjetili ste što to znači kada pisac apokalipse kaže da ga je sam Krist pomazao za svećenika. Postajanje pomazanim kao svećenik odvija se kada se osjeća kako sadržaj Knjige otkrivenja nastaje u Ivanu. Kada se osjetilo da ovi današnji ljudi, koji žele postati svećenici, rade to stvarajući unutar sebe doživljaj ‘Ja’ u Otkrivenju, tada ‘Ja’ postaje apokaliptično; tada je ‘Ja’ svećeničko.(1)
Više o ovom sutra.
1.U internom zapisu Zajednice Kršćana ovaj pasus je kako slijedi:
‘Postajanje miropomazanikom odvija se kada se osjeća kako sadržaj Knjige otkrivenja nastaje u Ivanu; čim se to osjeti: Ova današnja ljudska bića žele postati svećenici stvarajući u sebi doživljaj samog ‘Ja’ u Otkrivenju. Ako ‘Ja’ postaje apokaliptičko, tada postaje svećeničko.’