.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 5 rujna 1924
Čin posvećenja čovjeka i Knjiga otkrivenja. Značenje riječi 'apokalipsa'. Četiri stupnja Misterija i transupstancijacije. Kabeiri u trećem dobu.
Moji dragi prijatelji, kao odgovor vašim ljubaznim riječima, želio bih reći da je potpuno opravdano da ste ih upravo sada izrekli u ime kruga svećenika. Ne može se uvijek nešto, u najboljoj namjeri izgovoreno od ljudskih bića, nazvati potpuno opravdano, ali u ovom slučaju se to može. To govorim zato što unutarnji duhovni impuls koji bi trebao teći od Goetheanum-a kroz antropozofski pokret, uvijek sadrži aspekt koji ide daleko izvan svakog teoretskog razumijevanja, zaista izvan svakog razumijevanja uopće. Način za otprilike izraziti što se mislilo bio bi reći: Zadaci koje ljudska bića danas moraju poduzeti ponovno su postali veliki. Postali su veliki zato što su snage, koje su jednom bile dostupne u vremenima kada se čovječanstvo moglo više ili manje udaljiti od impulsa drevnih Misterija, sada iscrpljene.
Drevne Misterije otkrivale su stvarne božanske supstance i božanske sile na Zemlji u punoj stvarnosti. Čovječanstvo se moralo dovoljno razviti da bi došlo vrijeme kada će ljudi biti više ili manje prepušteni sami sebi, vrijeme kada božanske supstance i sile neće moći direktno raditi na Zemlji kroz ljudska bića. Sile koje su imale utjecaj u zemaljskom čovječanstvu tijekom tog međuperioda ljudske evolucije sada su iscrpljene. Premda ne najuzvišenija, to je značajna, važna i dalekosežna okultna istina da su sile koje su mogle biti efikasne u ljudskoj evoluciji bez pomoći Misterija sada iscrpljene, tako da ljudska evolucija ne može nastaviti dalje osim ukoliko snage Misterija još jednom ne uđu u evoluciju.
Pod utjecajem ove istine treba osjetiti da je potrebno danas nešto drugo osim samog razumijevanja, za nekog tko se želi baviti izvornom duhovnošću u bilo kojoj grani antropozofskog pokreta. Ponovno mora doći do nečeg što nalikuje na rad starih Misterija, nešto što je opisano kao žrtvena odanost cijelog ljudskog bića, udubljivanje cijelog ljudskog bića u njegov ili njen zadatak.
Riječi koje ste rekli ne bi bile duboko istinite kada ne bi bilo sasvim očigledno — a jest sasvim očigledno — da u vašem krugu svećenika taj impuls radi u čistoj suštini, impuls za dati nečiju svu humanost kao žrtvu za rad koji ste prepoznali kao svet. Pred svim božanskim snagama koje daju svjetlost da vodi naš rad mogu reći: Riječi koje ste rekli o vašem entuzijazmu i posvećenosti zadatku istinu izražavaju potpuno, izvorno i časno. U izobilju je bilo očigledno da je cijeli krug svećenika ispunjen najplemenitijim i unutarnjim naporom — sa svom unutarnjom duhovnošću koju ljudska bića imaju — da podnesu žrtvu koju treba napraviti potpuno plodonosnom. Čak je i sada moguće reći da je ono što ste napravili početak nečeg što može donijeti zadovoljstvo božanskom biću kozmosa. Govoreći ovo dajem važnu izjavu.
Vaš rad ostaje unutar Njemačke, zasigurno. Ali razlozi za to će po svemu sudeći biti prevladani u ne tako dalekoj budućnosti. Interes za religijsku obnovu koji je izgarao u vašim srcima kada ste došli ovdje radi utemeljenja vašeg svećeničkog rada zahvaća duše u najširim oblastima izvan Njemačke. Koliko će biti moguće ići izvan njemačkih granica zavisit će o unutarnjoj snazi koju budete imali u sebi.
Ne možemo ne biti duboko dirnuti u našim srcima kada promislimo kako je vaš pokret bio inauguriran i iniciran ovdje prije dvije godine sa svetim Činom posvećenja čovjeka upravo u onoj sali gdje su najprije viđeni plamenovi koji su zatim uništili naš voljeni Goetheanum.(1) Kao što vidite, to je točka na kojoj je Zemlja sada s najdubljim ožiljcima. Ali preko vaše čiste privrženosti napravljen je početak prema transformaciji onog što se dogodilo u toj prostoriji — najprije je bila u plamenu — u ono što je zasigurno sveto djelo za Zemlju. Ako nastavite sa svetim žarom koji vas je na početku obuzeo, impulsi će se unutar vašeg kruga svećenika nastaviti razvijati na pravi način.
Još jednom se okupivši na ovom mjestu, trebali bi se baviti važnim stvarima u svijetlu i toplini koja nam je došla kroz Božićno zasjedanje kao vrsta kompenzacije za naše zemaljske gubitke. Trebali bi razmotriti što bi vam mogla biti izvorna pomoć u provođenju vaših duševnih impulsa.
Ovaj puta ćemo nastojati dopustiti sebi da nam pristupi duboki sadržaj Knjige otkrivenja. Uzimajući Knjigu otkrivenja kao našu polaznu točku, nastojati ćemo dovesti pred naše duše sve što je u ovom vremenskom trenutku važno za vaše svećeništvo. Gledajući baš Knjigu otkrivenja, trebali bi moći koncentrirati sav naš rad ovdje na Čin posvećenja čovjeka, što je ono što vašem svećeničkom radu daje značenje i svrhu. Pred sobom ćemo s jedne strane imati Čin posvećenja čovjeka a s druge Knjigu otkrivenja.
Već danas ćemo dati kratak nagovještaj kako to želimo inaugurirati, kako želimo inaugurirati rad vašeg svećeničkog pokreta. Sačuvati ćemo sve što se pojavljuje u direktnoj vezi s potrebama vašeg rada kao svećenika, što treba biti rečeno o praksi vašeg svećeničkog rada, ili o osvrtu na prošlost i izgledima za budućnost — sve ćemo te stvari sačuvati za trenutke kada se prirodno uklapaju u unutarnje aspekte naših razmatranja. Danas ću početi s time kako bi se trebao odvijati naš rad slijedećih nekoliko dana.
Dopustite da vas najprije sve svesrdno pozdravim u ime svih onih snaga koje su vas zajedno dovele ovamo koje su, kao što znate, mnoštvo snaga koje slijede Krista. Neka daju prave religijske impulse, pravi teološki uvid i prave impulse za sadašnjost u radu s kultom kojeg želite prilagoditi religijski, teološki i ceremonijalno u najdubljem kršćanskom smislu. To je smisao u kojem želimo biti zajedno i to je smisao u kojem će rad kojeg se spremamo zajedno poduzeti biti oblikovan.
Počinjemo ukazujući na nešto veliko u naše vrijeme, nešto veliko što sačinjava potpuno novi stav ljudske duše prema onom do čega dolazi kroz svećeničko djelovanje. Ono što je prisutno u djelu svećenika kada se slavi Čin posvećenja čovjeka nešto je što su ljudska bića uvijek tražila, otkad je god čovječanstva na Zemlji.
Ako želimo razumjeti svijetlo u kojem se Čin posvećenja čovjeka danas mora pojaviti da bi ga svećenik slavio i da bi ga laik primio, moramo najprije razmotriti što je Čin posvećenja čovjeka značio, što znači sada i što će značiti za ljudsku evoluciju na Zemlji kako vrijeme prolazi. Ali da bi bilo razumijevanja o tome što je Čin posvećenja čovjeka danas dok se slavi, moramo, iz drugog ugla, također biti ispunjeni s pravim sadržajem onog što je Ivan, iniciran od samog Krista, želio dati kršćanskom naslijeđu kroz njegovu Knjigu otkrivenja. Striktno govoreći to dvoje pripadaju zajedno — odgovarajući okvir uma u slavljenju Čina posvećenja čovjeka, i odgovarajući okvir uma pri prožimanju sebe sa suštinom Knjige otkrivenja.
Na trenutak, ostavimo sa strane poseban oblik apokalipse ili otkrivenja dan kršćanima u Ivanovoj Knjizi otkrivenja. Uzmimo da izraz 'apokalipsa' znači sve okultne istine dodijeljene čovječanstvu da bi mu dale izvorni svećenički impuls za njegovu daljnju evoluciju. Mnogo toga se može zaokružiti konceptom apokalipse koji se pojavljuje u koncentriranom rezimeu u Ivanovoj Knjizi otkrivenja u obliku koji je usklađen s Kristom. Kad god se tražila apokalipsa ili otkrivenje uvijek je bilo shvaćano da je duboko i potpuno razumijevanje apokalipse bilo moguće jedino kada bi se u potpunosti stajalo unutar čina posvećenja čovjeka.
Mnogo toga će postati jasnije ako počnemo izjavom da su postojale, u prošlosti, Misterije koje ću zvati drevne Misterije. Radije nego da idemo u pitanje određenih datuma, u ovom uvodu želim jednostavno opisati četiri uzastopna stupnja Misterija. Postojale su drevne Misterije, postojale su djelomično-drevne Misterije, postojale su djelomično-nove Misterije i sada smo u točci kada će početi nove Misterije. Tako imamo četiri stupnja evolucije u razumijevanju koje ljudska bića imaju za apokalipsu ili otkrivenje i za čin posvećenja čovjeka.
Gledajući drevne Misterije koje su postojale među ljudskim bićima u dalekom osvitu ljudske evolucije na Zemlji i koje su imale zadatak ljudskim bićima donijeti sve što je sveto, istinsko i predivno, možemo reći: Esencijalni aspekt drevnih Misterija bio je način na koji su bogovi sišli s njihovih božanskih prijestolja i došli ljudskim bićima, i način na koji su se ona ljudska bića koja su vršila svećeničku službu unutar Misterija udružila licem u lice, bićem prema biću, s bogovima. Baš kao što se ljudska bića danas udružuju jedna s drugim, bićem prema biću, tako su se i u Misterijima tih drevnih vremena bogovi udružili s ljudskim bićima i ljudska bića s bogovima.
Kao što postoje prirodni zakoni koji vrijede za vrijeme, tako postoje također i prvobitni, vječni zakoni koji, međutim, ne narušavaju ljudsku slobodu. Među tim prvobitnim, vječnim zakonima postoje neki koji se odnose na to kako se bogovi udružuju s ljudskim bićima. Ti prvobitni, vječni zakoni ulaze u igru kada su se u drevnim Misterijima najranije ljudske egzistencije sami bogovi udružili s ljudskim bićima, i kada se do svih učenja koja su ljudska bića primila, došlo odnosom između božanskih učitelja i samih ljudskih bića. Kada je kult doveo nadčulno moćne bogove da budu tamo među slavljenicima, to je bilo kada je u drevnim Misterijima postignuto nešto što je uvijek davalo smisao činu posvećenja čovjeka, naime transupstancijacija (nap.pr. pretvorba hostije i vina u tijelo i krv Krista). Što je, dakle, bila transupstancijacija u drevnim Misterijima?
U drevnim Misterijima, transupstancijacija je bila ono što su bogovi gledali kao načelo preko kojeg su ušli u udruživanje s ljudskim bićima. Ceremonije su bile određene u skladu s prvobitnim, vječnim zakonima koje sam upravo spominjao. Iz određenih zvjezdanih konstelacija koje su bile poznate kao izvorna drevna astrologija, i iz podudaranja tih konstelacija s uvjetima koje su mogli odrediti ljudska bića, bio je otvoren put od bogova do ljudskih bića i od ljudskih bića do bogova.
Ako bi dobili pregled drevne kronologije vidjeli bi da postoje razne kronologije, neke, na primjer, koje računaju s 354 dana i druge koje računaju s 365 dana. Prijestupni dani i prijestupni tjedni bili su umetani u ove kronologije da kompenziraju nekompatibilnost čovjekovih proračuna s napredovanjem kozmosa. Ono što su ljudska bića mogla računati nikad se nije sasvim slagalo sa stvarnim napredovanjem kozmosa. Tu ili tamo uvijek je bila mala razlika. Svećenici starih Misterija davali su posebnu pažnju onim malim razlikama koje su se javljale gdje se čovjekova kronologija nije slagala s napredovanjem kozmosa. Dijeleći godinu na mjesece i tjedne, postavili su određene periode kada je to neslaganje bilo posebno upadljivo, tako bi nakon nekoliko lunarnih mjeseci uvijek preostalo par dana prije nego bi počela nova godina.
Netko tko želi steći razumijevanje napretka ljudske evolucije dobro bi napravio da pobliže pogleda na one periode kada su ljudska bića, umećući ovako dane ili tjedne, to koristili da izraze nesukladnost ljudskih proračuna s napredovanjem kozmosa — one periode na koje su svećenici kasnije gledali kao na svete tjedne. U onim svetim tjednima koji su obično činili očitim da je mišljenje bogova različito od mišljenja ljudskih bića, u tim vremenima koja su obično činili ovu nesukladnost očitom, moguće je, ako je srce bogova u harmoniji sa srcem ljudskih bića, da se nađe staza koja vodi od bogova do ljudskih bića i od ljudskih bića do bogova.
Trenutak kada su bogovi ušli u Misterije — to je nešto što su ljudi mogli promatrati preko drevne astrologije koja im je omogućavala da to razumiju na pravi način. Na kraju svake godine, ili na kraju mjesečeva ciklusa od 18 godina, ili na kraju nekih drugih perioda, uvijek su bila sveta vremena koja su označavala nesukladnost, graničnu liniju, između ljudske inteligencije i božanske inteligencije, sveto vrijeme kada su svećenici u Misterijima mogli prepoznati da bogovi nisu mogli naći njihov put do njih i da ljudska bića nisu mogla naći svoj put do bogova.
To je bilo u tim vremenima kada su svećenici starine težili sačuvati efektivne snage Sunca i Mjeseca u supstancama s kojima su slavili čin posvećenja čovjeka, tako da se ono što su primili u svetim trenucima može proširiti na sve druge dijelove godine kada će trebati slaviti. Također su sačuvali ono što su bogovi napravili od zemaljskih supstanci i sila tijekom svetih vremena. Čuvali su vodu iz tih vremena, nestalan element, tako da i u drugim vremenima u godini budu mogli slaviti čin posvećenja čovjeka na takav način da bi sadržavao transupstancijaciju na način na koji su i sami bogovi to napravili u onim činovima posvećenja čovjeka koji su se odvijali u 'mrtvim vremenima', kako su ih zvali, vremenima koja su bila sveta.
Tako u tim drevnim Misterijima, u vremenima kada je kozmički jezik, ne ljudski jezik, vrijedio među ljudskim bićima, ljudi su težili doći u kontakt s bogovima koji su tada sišli u Misterije i koji su u svakoj prigodi još jednom činili svetim čin posvećenja čovjeka. U svakoj prigodi, također, razumijevanje apokaliptičnih stvari je dodjeljivano ljudskim bićima koja su slavila čin posvećenja čovjeka. Tako su velike istine podučavane u tim drevnim vremenima kada je biti usred čina posvećenja čovjeka značilo biti ispunjen apokaliptičkom supstancom. Čin posvećenja čovjeka je staza znanja; apokalipsa, otkrivenje, sadržaj je svetog znanja.
Sada dolazimo do djelomično-drevnih Misterija, onih Misterija od kojih je barem nesvjesno svjetlucanje ostalo u povijesnim vremenima. (Od onih koje sam opisao kao drevne Misterije ništa nije povijesno ostalo; mogu se istražiti jedino znanošću duha.) Došlo je vrijeme kada su se bogovi povukli od ljudskih bića i nisu više silazili u Misterije s njihovim vlastitim bićem; ali su nastavili svoje snage slati dolje. To je bilo vrijeme kada je čin posvećenja kroz transupstancijaciju služio za primiti onu božansku svjetlost koja je uvijek trebala osvijetliti čin posvećenja čovjeka.
Transupstancijacija više nije izvršavana preko učenja iz astroloških opservacija kozmičkih procesa o tome koje supstance i snage trebaju teći u slavljenje transupstancijacije. Sada je tajna tražena na drugačiji način. Razmatrana je unutarnja priroda osobito onog što su stari alkemičari zvali 'kvasac'. Kvasni dodatak je supstanca koja je dosegnula određenu dob dok je prolazila kroz razne stupnjeve donoseći transformacije u druge supstance bez promjene vlastite supstance. Da bi imali usporedbu iz svakodnevice trebamo samo promisliti kako je ispečen kruh. Princip je isti. Sačuvate mali komad od prethodne hrpe tijesta i dodate ga u novu hrpu kao kvasni dodatak. Zamislite kako su u djelomično-drevnim Misterijima stare supstance, sačuvavši vlastitu unutarnju supstancijalnost kroz vjekove dok su druge supstance pretrpjele transformaciju, bile spremljene u svetim posudama koje su i same bile drevni i sveti objekti, dostojni objekti u Misterijima.
Iz tih drevnih posuda uzete su supstance koje su bile kvasac s kojim je izvršavana transupstancijacija stare, još svete alkemije. Ljudi su u tim danima znali: Inicirani svećenik razumije transformaciju, transupstancijaciju koja se odvija preko snaga sačuvanih u supstancama; on zna da one daju sunčevo zračenje u svetim posudama od kristala kvarca. Ono što se u njima tražilo, razlog zašto su bile potrebne, je da se na njih gledalo kao na slavljenikov organ percepcije za apokalipsu, za otkrivenje.
U tim djelomično-drevnim Misterijima odvilo se slijedeće: Svećenik je iskušan u trenutku kada je pristupio svetom mjestu i drevni kvasac je počeo transformirati supstance u svetoj posudi od kvarcnog kristala na takav način da je on mogao vidjeti kako su supstance u tim posudama slale sunčevo zračenje. Posuda koja je sadržavala malo Sunce bila je pokaznica (nap.pr. monstranca). To je bila hostija kakva se danas samo može imitirati. Trenutak u kom je vidio sunčevo zračenje hostije bio je trenutak u kojem je u svom unutarnjem biću postao svećenik. (Slika 1)
Sada u Katoličkoj crkvi, svatko tko ide po komad vidi posvećenu hostiju, jer to sada nije više od simbola onog što je jednom bilo. U onim danima, međutim, izvorni svećenici koji su promatrali posvećenu hostiju su bili samo oni pojedinci koji su u tome vidjeli sunčevo zračenje u supstancama koje su bile sačuvane. U tom trenutku njihova spoznaja je bila otvorena da primi ono što je apokaliptičko.
Zatim dolaze one Misterije kojih je refleksija misa novijih vremena. Katolička misa, Armenska misa i druge mise razvile su se na veoma kompliciran način iz djelomično-novih Misterija. Premda su sada postale vanjske, te mise još imaju u sebi puni princip inicijacije. U drevnim Misterijima bogovi su bili prisutni; u djelomično drevnim Misterijima snage bogova su bile prisutne. Umjesto njih u djelomično-nove Misterije dolazi ono što ljudska bića mogu percipirati kada je u njima probuđena Riječ, magijska Riječ, Riječ u kojoj odjekuje nutrina, Riječ koja prodire u dubine razumijevanja u vezi unutarnjeg bića zvuka govora. Jer je u doba djelomično-novih Misterija ljudski govor bio postavljen uz govor kulta, onog govora kulta čiji su zadnji ostaci u različitim religijskim vjeroispovijestima. U njemu, sve zavisi o ritmu, o unutarnjem razumijevanju zvuka govora, o razumijevanju kako zvuk govora emanirajući od usta svećenika iznutra ulazi u ljudska srca. Magijska Riječ, kultna Riječ izgovorena na svetom mjestu bila je prva staza gore do bogova ili, u početku, do snaga bogova.
Dakle:
Prvo doba čovječanstva:
drevne Misterije — bogovi su sišli.
Drugo doba čovječanstva:
djelomično-drevne Misterije — bogovi šalju dolje njihove snage.
Treće doba čovječanstva:
djelomično-nove Misterije; ljudska bića uče magijski govor i u intoniranju magijskog govora počinju se uzdizati prema silama božanskog svijeta.
To je bilo značenje svega što je intonirano u činu posvećenja čovjeka tijekom trećeg doba Misterija. To je bilo vrijeme kada je element Kabeiria snabdijevao tadašnji religijski kult koji je živio u Misterijima. Službe, žrtva Kabeiria, koja se slavila na Samotraki, dio je svega što je ceremonijalno u djelomično-novim Misterijima, dio svih ceremonija koje je svećenik morao izvoditi.
Zamislite žrtvenik Kabeiria na Samotraki. Kabeiri stojeći na njemu kao vanjski podsjetnici nudili su posude, vrčeve koji su sadržavali, sada ne više kvasni dodatak, već supstance takve da se ljudsko razumijevanje moglo zadubiti u unutarnju duhovnu prirodu supstance. Žrtvene supstance u vrčevima su bile zapaljene, dizao se dim, i u uzdižućem dimu magijski govor je učinio vidljivim imaginaciju što je Riječ intonirala. Tako put prema gore do božanskih snaga postaje izvana vidljiv u žrtvenom dimu.(2) To je bio treći stupanj u evoluciji Misterija i u onom što je za ljudska bića sadržano u činu posvećenja čovjeka.
Premda su ovi prvi stupnjevi postali dekadentni, dobar dio njihovih vanjskih aspekata je bio sačuvan. U onom trenutku tamo preko u sada izgorjelom Goetheanumu kada ste inaugurirali novo svećenstvo u pokretu za kršćansku obnovu, u tom trenutku je novo doba Misterija započelo, novo doba za Čin posvećenja čovjeka i za shvaćanje apokalipse, otkrivenja. Sutra ćemo početi govoriti o tome što sada mora strujati kroz vaša srca da bi na odgovarajući način ostvarili četvrti stupanj Misterija.
1.Vatra koja je uništila prvi Goetheanum u novogodišnjoj noći 1922/23 najprije je bila zamijećena u ‘Bijeloj sali’ gdje se u rujnu 1922 odvijao sastanak osnivača Zajednice Kršćana.
2.U ovoj točci interni zapis Zajednice Kršćana sadrži slijedeće rečenice, koje su očito bile neadekvatno zapisane:
‘Zatim su supstance miješane na način kojem je još bio učen, recimo, Aleksandar od Aristotela u starija vremena, tako da se sveta Imaginacija označavajući put do bogova pojavljivala iz žrtvenog dima. Onda je ova transupstancijacija, svećeničko djelo, bila odgovarajuća. Čin posvećenja čovjeka bio je zaista postignut. Celebrant i onaj koji je primio znali su: To je organ za percipiranje znanja, jer kada zasja ono što teče gore bogovima u žrtvenom dimu i u molitvi koja je ceremonijalno uobličena u magijski niz riječi, tada, kao dar milosti odozgo, dolje dolazi otkrivenje, apokaliptično otkrivenje.’
Sadržaj koji je ovdje samo nagoviješten opisan je u R. Steinerovom Misterijsko znanje i misterijski centri (SD 232). Predavanje od 22 prosinca 1922.