.Jučer smo pred naše duše doveli sliku koju nam pokazuje pisac apokalipse, sliku pojave Isusa Krista, danu od Boga Oca; i meni je bilo dopušteno napomenuti da objašnjenje koje je oblikovano da vodi do razumijevanja slike, može biti shvaćeno kao pismo poslano od samog Boga za Ivana.
Sastavni je dio Misterija i načina na koji neko govori iz Misterija i predstavlja ih, da se odsada sam pisac Knjige otkrivenja također gleda kao i pisac pisma. To leži u prirodi Misterija, da pisac dokumenta kakav je ovaj, da ne osjeća sebe kao da je njegov autor u smislu na koji mi sada gledamo kao na autora djela. On je osjećao sebe kao da je alat duhovnog pisca. Osjećao je da u samom pisanju nije preostalo ništa osobno. Dakle Ivan savršeno opravdano izvodi pisanje kao da piše ono što mora pisati na zapovijed Boga, kao poruku od Boga. U svemu što slijedi to postaje očito na način na koji uistinu pristaje uz Misterije.
Savršeno je točno reći da u našem sadašnjem vremenu opet trebamo ove stvari razumjeti kao tranziciju od pojave Isusa Krista u prvih par stihova Knjige otkrivenja do onog što onda slijedi, naime sedam pisama poslanih različitim kongregacijama. Naše sadašnje vrijeme je potpuno izgubilo svako razumijevanje ovakvih stvari, koje je nekada samo po sebi postojalo u Misterijima i čak i u načinu razmišljanja ranih kršćana.
Još jednom, to je nešto što će biti na vama da nastavite kako se vaš svećenički rad nastavlja razvijati. Promislite sada da je ono što je rečeno u Knjizi otkrivenja, zapisano kao kroz Inspiraciju, usmjereno prema anđelima kongregacije u Efezu, kongregacije u Tijatiri, kongregacije u Sardu i tako dalje. Kazao je da su ta pisma napisana za anđele. To je nešto na čemu se naše moderno razumijevanje odmah sapliće, tako da je važno da imamo ispravan pogled na ono što slijedi.
Čovjek koji je nedavni dio svog života proveo čineći ogromne napore da dođe do razumijevanja antropozofskog pogleda na duh jednom, me je posjetio. U vašem svećeništvu morate znati o ovakvim stvarima jer su one napokon tipične za naše doba. To je samo jedan primjer, ali upečatljiv, da pokažem što mislim. To je nešto što ćete često susretati na vašem putu kao svećenici, a za vas je to važna stvar, zar ne, vaš put kao svećenika. Taj čovjek je rekao: ‘Izgleda mi kao da Antropozofija teži da riječi iz Biblije uzme doslovno.’ Odgovorio sam: ‘Da.’ Zatim je nastavio citirati cijeli niz primjera za koje je smatrao da se ne mogu uzeti doslovno, već samo simbolično. Rekao sam mu: ‘Zasigurno je da postoji mnogo takozvanih mistika, teozofa i tako dalje koji u Bibliji traže svakakve simbole i slično, koji Bibliju seciraju u simbole. Antropozofija to ne radi. Antropozofija traži samo ono što može voditi do razumijevanja ispravnog značenja izvornog teksta — premda to može nekada značiti uzimanje jezika simbola kao početnu točku. Radeći na taj način,’ nastavio sam, ‘nikad nisam našao, u svim pasusima koje sam mogao istraživati, da se Biblija ne može uzeti doslovno, ako se jedno uz drugo stave izvorni tekst i sve krive interpretacije koje su se pojavile tijekom vremena.’
To je, dakle, konačni cilj: uzeti Bibliju doslovno. Mogli bi čak reći da ako ne možete uzeti Bibliju doslovno, da još niste razumjeli one pasuse koje ne možete uzeti doslovno; i to je uistinu slučaj kod mnogih ljudi danas.
Ovdje se dodirujemo nečeg ezoterijskog što se možda do sada na našim sastancima nije tako jasno pojavilo, ali što bi zasigurno trebalo biti dovedeno pred vašu meditativnu svijest. Sada, događa se s vremena na vrijeme — možda ne kao bljeskovi munje, jer oni dolaze odozgo, već kao vulkanski bljeskovi, jer oni dolaze odozdo — da stvari koje su ostaci drevnih Misterija zatrepere u ovoj ili onoj konfesiji. Često sam spominjao pastoralno pismo u kojem nadbiskup tvrdi slijedeće(1) Pismo postavlja pitanje: Tko je veći, ljudsko biće ili Bog? Prilično zaobilaznim putem, možda, ali s druge strane također sasvim otvoreno, ovo pismo skreće pažnju na slijedeće: Kada svećenik stoji pred oltarom — tako je išlo pismo — kada ljudsko biće koje je svećenik stoji pred oltarom (to je slučaj samo sa svećenikom, ne sa drugim ljudima) on je viši od Boga, moćniji od Boga, jer on može prisiliti Boga da uzme zemaljski oblik u kruhu i vinu; kada svećenik celebrira, kada ostvaruje transupstancijaciju, Bog je dužan biti prisutan na oltaru.
Ovo je rasprava koja doseže daleko natrag u drevne Misterije a također je i rasprava koja je sasvim aktualna u istočnom ezoterijskom Brahmanizmu ukoliko to potječe iz znanja Misterija. Ideja o čovjeku kao biću koje unutar sebe uključuje božanstvo, koje je, u stvari, više nego božanstvo, poznato je i u skladu sa svim Misterijima. Kada je njegova duša bila u tom stanju, Brahmanski je svećenik, posebno u starija vremena, osjećao da je nad-tjelesni nositelj božanstvenosti, ako tako mogu reći.
To je britka izjava koja u naše vrijeme bljeska iz drevnih Misterija, i trebala bi barem jednom biti povjerena svećenikovom meditativnom duševnom životu. Konačno, u potpunosti je u kontradikciji s onim što se postupno etabliralo, posebno u protestantskoj svijesti. Što se tiče protestantske svijesti, ono što je navedeno u citiranom pastoralnom pismu je naravno besmislica. Na ovo ćemo se vraćati tijekom naših razmatranja Knjige otkrivenja. Iza je stvarno samo ideja, napravljena očiglednijom, koja dolazi pred nas ovdje u ovom trenutku u Knjizi otkrivenja.
Po nalogu Boga, i inspiriran od Boga, Ivan piše anđelima sedam kongregacija. U stanju duše u kojem piše, on sigurno osjeća da je onaj koji će predati savjet, primjedbu, njihovu misiju i tako dalje anđelima sedam kongregacija. Što to znači u konkretnom smislu? Kada je spomenut anđeo kongregacije u Efezu, ili u Sardu ili Filadelfiji, na koga se u stvari mislilo? Kome je pismo trebalo biti upućeno? Premda je to sada ljudima teško razumjeti, bilo je u onim danima pojedinaca kao što su današnji koje zovemo dobro educirani pojedinci — pojedinci dobro educirani o kršćanskoj tradiciji danas bi rekli za ljude u analognom položaju — postojala je jezgra pojedinaca koji su shvaćali značenje ovoga: Onaj koji piše ima proročku prirodu, proročku prirodu kao ona od Ivana koji je, kada piše u ovom stanju duše viši od onih anđela. On piše anđelima kongregacija. Ali među onima koji su razumjeli nije bilo potrebe ukazati na nešto nadčulno kada se spominju ‘anđeli’. Slika koju su ljudi imali je ovo: Kršćanske kongregacije su osnovane i nastavljaju postojati. Pisac Knjige otkrivenja računa da svoja pisma adresira za buduća vremena u kojima će se ono što ima reći kongregacijama ostvariti. On uopće ne govori o sadašnjim uvjetima. On govori o budućim uvjetima. Ukoliko bi oni u to vrijeme razmatrali tradicije koje su se pojavile iz drevnih Misterija, pokazali bi na biskupa kongregacije kao na onog kome su pisma bila adresirana.
U jednu ruku im je bilo potpuno jasno da je stvarni vođa kongregacije bio nadčulni Angelos, ali u drugu ruku bi pokazali na biskupa, kanonskog administratora kongregacije. Ljudi su tada imali koncept da je onaj tko je bio administrator kongregacije kao onaj u Sardu, ili Efezu ili Filadelfiji, onaj tko je vodio taj ured, bio stvarni nositelj nadčulnog Angelos-bića. Tako kada piše, Ivan zaista osjeća sebe iznutra zahvaćenim od bića višeg od Angelos-a. Pišući biskupima sedam kongregacija on piše ljudskim bićima koja nisu samo ispunjena njihovim vlastitim anđelom — što je slučaj sa svakim pojedincem — već također i s vodećim, glavnim anđelom kongregacije.
Dakle počinje govoriti o onome što treba reći tim kongregacijama, i on zasigurno pokazuje na budućnost. Moramo pitati: Zašto je sedam pisama napisano za sedam kongregacija? Tih sedam kongregacija su naravno predstavnici različitih poganskih i židovskih nijansi iz kojih je kršćanstvo bilo rođeno. Konkretne činjenicu su u onim vremenima bile mnogo temeljitije shvaćene nego kasnije. U vrijeme kada je Knjiga otkrivenja napisana ljudi su točno znali: Ovdje je, na primjer, kongregacija Efeza koja je davno prije donijela neizmjerno velike Misterije Efeza koje su, kao što je bilo sasvim uobičajeno u starija vremena, ukazivale na buduću pojavu Krista. Kult u Efezu trebao je ujediniti one koji celebriraju u Efezu, kao i one koji svjedoče celebriranju, s božanskim, duhovnim snagama i također s dolazećim Kristom. Sa svojim proročanstvom o dolasku kršćanstva i svojim poganskim kultom, drevna poganska kongregacija u Efezu bila je možda posebno blizu kršćanstvu.
Zato je pismo za anđela kongregacije u Efezu govorilo o sedam svijećnjaka. Svijećnjaci su kongregacije, kao što Knjiga otkrivenja naročito izjavljuje. Pismo kongregaciji u Efezu, naročito, treba uzeti u aktualnom obliku upravo kako stoji. Jasno je naznačeno da je ova kongregacija u Efezu bila ona koja se najjače odala kršćanstvu, posvećujući svoju prvu ljubav kršćanstvu. Jer rečeno je da nije zadržala svoju prvu ljubav. U svom pismu pisac apokalipse je želio govoriti o budućem vremenu koje će doći. Tako u primjeru ovog opominjućeg pisma kongregaciji u Efezu vidimo kako pisac apokalipse karakterizira razvoj kroz koji kongregacija prolazi kao onaj u kojem izgleda da ponovno svijetli iz starih vremena.
Zaista je slučaj da različite kongregacije o kojima se ovdje govorilo predstavljaju različite poganske ili židovske nijanse, da imaju različite ceremonije preko kojih pristupaju božanskom svijetu na razne načine. Svako pismo počinje na način koji pokazuje kako se u svakoj kongregaciji kršćanstvo razvilo iz njene posebne vrste drevnog poganskog obožavanja.
Treba razumjeti da je u ranim danima kršćanstva stanje duše ljudi bilo potpuno različito od onog kakvo postoji danas, posebno u Europi — premda ne toliko mnogo na Orijentu. Način na koji sada vidimo religije koje se sastoje od koncepata koji se mogu logički opisati bio je veoma, veoma stran, zaista potpuno stran drevnim slikama misterija ranih kršćanskih stoljeća. U tim danima su ljudi vidjeli Krista kao pojavu moćnog bića Sunca. Ali bilo je na kongregaciji u Efezu, kongregaciji u Sardu, kongregaciji u Tiatiri i tako dalje da prema njemu teže svaka na svoj način, u skladu s vlastitim kultom. Svaki je imao različitu nijansu u načinu kako mu je pristupao. Svugdje su bili nagovještaji da je to priznavano.
Uzmite kongregaciju u Efezu, čiji je zadatak bio vršiti duboke i drevne Misterije Efeza. Morala je biti različita od, na primjer, kongregacije u Sardu. Kongregacija u Efezu je imala kult koji je bio duboko prožet prisutnošću božanskih, duhovnih supstanci u zemaljskom životu. Svećenik je hodajući u procesiji oko Efeza u jednakoj mjeri mogao sebe zvati Bogom ili čovjekom. Sebe je poznavao kao nositelja boga. Sveukupna religijska svijest u Efezu bila je ukorijenjena u teofaniji, pojavi boga u ljudskom biću. Različiti svećenici u Efezu svaki posebno predstavljali su odgovarajućeg boga, a postojao je čak i poseban zadatak dovođenja ove teofanije, tog dovođenja do pojave božanskog, pravo u duše kongregacije.
Pretpostavimo da je među svećenicama u Efezu izvodeći rituale kulta u procesiji bila jedna koja je esencijalno bila živuća, ljudska forma Artemide, Dijane, boginje Mjeseca. Od članova kongregacije se očekivalo da ne prave razliku između zemaljske pojave i same boginje, tako da se na zemaljsku, ljudsku pojavu gledalo kao na stvarnu boginju. Događaji u drevnim Misterijima kao što je javna procesija uzimali su formu ljudi koji su bili bogovi i hodaju jedan iza drugog. Baš kao što danas moramo učiti kako da dođemo do odgovarajućih koncepata za stvari, tako su i ljudi tada trebali steći slike u njihovim dušama i osjećaje u njihovim dušama preko kojih su mogli vidjeti boga u ljudskom biću koje je bilo svećenik ili svećenica.
Stoga nije čudno, pošto pisac apokalipse govori jezikom Misterija na način kako sam opisao, da se treba posebno okrenuti kongregaciji u Efezu gdje je ovaj posebni način mišljenja, osjećanja, opažanja bio najintenzivnije razvijen. Zato je za kongregaciju u Efezu bilo prirodno sedam svijećnjaka gledati kao najbitniji simbol kulta. Ti su svijećnjaci predstavljali svijetlo koje živi na zemlji dok je u isto vrijeme božansko.
Situacija je bila potpuno drugačija kod kongregacije u Sardu. Ova kongregacija je bila kršćansko nastavljanje drevne, veoma visoko razvijene astrološke zvjezdane religije u kojoj su učesnici zaista znali kako je prolaz zvijezda povezan s zemaljskim stvarima i gdje su u zvijezdama čitali sve stvari koje su viši i manje visoki vođe zapovijedali da se naprave u svemu zemaljski bitnom. Kongregacija u Sardu je evoluirala iz misterijskog kulta koji se u najvećoj mjeri cijenio u otkrivanju tajni života i potreba života iz noćnog zvjezdanog neba. Prije nego se moglo govoriti o kongregaciji u Sardu kao o kršćanskoj, o njoj se trebalo govoriti kao o najčvršće privrženoj staroj snenoj vidovitosti, jer su iz te snene vidovitosti izvučene noćne tajne makrokozmosa. Na tom mjestu, gdje je toliko čuvan nastavak tradicije stare snene vidovitosti, malo pažnje je pridavano onome što je donosio dan.
U tom smislu je razlika između obožavanja Sunca i učenja Sunca Efeza i Sardu-a zaista važna, utoliko što se može iskreno govoriti o drevnoj mudrosti oba ta mjesta. U svim drevnim Misterijima su učenja — koja su također prešla i na populaciju laika — bila također i tadašnja znanost, jer nije bilo znanosti koja je odvojena od Misterija. Učenja Sunca Efeza pravila su razliku između pet planeta s jedne strane — Saturna, Jupitera, Marsa, Venere, Merkura — i Sunca i Mjeseca na drugoj strani. Mi sada Sunce zovemo zvijezdom stajaćicom za razliku od planeta, ali onda je, posebno u Efezu, za Sunce bilo karakteristično da se izdvaja od planeta i obožavano je kao dnevna zvijezda jer je od trenutka kada izađe do trenutka zalaza gledano kao načelo koje daje život.
Nije bila takva situacija u ranijim danima u Sardu. Tamo dnevno Sunce nije bilo ništa posebno, i njegovo svjetlo je prihvaćano kao nešto normalno. U gradu Sardu dnevno Sunce nije bilo ništa posebno, ali noćno Sunce, koje su drevne Misterije nazivale ‘ponoćno Sunce’, bilo je gledano kao da je istog stupnja važnosti kao i planete. Nije se pravila razlika između Mjeseca i ostatka planeta, a Sunce je gledano kao da je stvarno istog stupnja važnosti kao i planeti.
Niz u Sardu je bio: Saturn, Jupiter, Mars, Venera, Merkur, Sunce, Mjesec. Ali ne i u Efezu. Tu su nabrajali: Saturn, Jupiter, Venera, Merkur na jednoj strani, a na drugoj bogovi dana i noći, Sunce i Mjesec, koji su bili bliski životu na Zemlji. Ovo je velika razlika, i sa ovim je cijeli obred u Sardu bio povezan.
U tim najranijim kršćanskim vremenima u Efezu je živio stari poganski kult, ali s naginjanjem prema kršćanstvu, dok je u Sardu nijansa starog poganskog kulta, težeći prema astrologiji na način kako sam opisao, također nastavljala živjeti. Tako da je sasvim prirodno za pisca apokalipse da piše za Sardu ‘da imade sedam Duhova Boga i sedam zvijezda’. (Otk. 3,1)
Ovdje nemamo svijećnjake koji stoje na oltaru, niti svjetlost koja je povezana s Zemljom, već svijetlo koje je gore u makrokozmosu.
Možete otkriti stupanj u kojem je pisac apokalipse još prožet s drevnim Misterijima kada odgovorite na pitanje: Što je to u vezi čega kori kongregaciju u Sardu; na što moraju posebno paziti? Oni moraju, kaže on kongregaciji u Sardu, biti pažljivi u nalaženju tranzicije do dnevnog Sunca, mjesta s kojeg je krenuo Krist.
Značenje svake riječi treba uzeti točno kako stoji, ako se može gurati naprijed do izvornog značenja, znajući kako se religijski život vodio u starim vremenima, i da je pisac apokalipse govorio u velikom stilu kao posljednji od svoje vrste — iako uvijek ima kasnijih efekata koji se razvlače. U načinu na koji je širio helensku kulturu, Aleksandar Veliki se, na primjer, ponašao besprijekorno kada se radi o religijskom životu. To je očito gdje god da istražujemo Aleksandrove pohode. Nema težnje za uvjeravanjem populacije, i ne nudi se nikakva dogma. Svaki narod je ostavljen s vlastitim kultom i uvjerenjima, s uvođenjem takvih dodataka koji se lako mogu apsorbirati. Budini glasnici Babilonu i Egiptu također su radili na taj način. Nakon što su ispunili svoju misiju bilo je nekoliko vanjskih znakova u kultu ili u riječima korištenim u celebraciji po kojima se može razlikovati kasnije od ranijeg vremena. Iznutra su, međutim, postojale ogromne razlike, jer je u odanost koju su ti narodi nosili njihovim bogovima bilo uliveno sve što su mogli apsorbirati na način nijansiranja kulta, u obredima i njihovim uvjerenjima. Isto se, u osnovi, također dogodilo u europskim regijama u starijim vremenima. Narodi nisu proizvoljno preplavljeni mnogim dogmama, jer je točka dodira narodu uvijek ostala vlastiti običaji drevnih Misterija.
Te stvari su građevni blokovi koje trebamo znati ako ćemo Knjigu otkrivenja čitati ispravno, bez upadanja čak i malog ostatka onih apsurdnih zaključaka do kojih je u vezi toga došla moderna teologija. Ovaj tolerantan način izgradnje na onom što je već tamo koji na brojnim mjestima pisac apokalipse spominje, na primjer: ‘Vi kažete da ste Židovi a niste’ (Otk. 1,9; 3,9) — to je način na koji želi govoriti iz srca i duša naroda na licu mjesta. Ovakvi pasusi i slični su vodili do toga da se Knjiga otkrivenja smatra ne kršćanski već židovski dokument. Treba shvatiti kako su se ovakve stvari pojavile iz starog načina shvaćanja ovakvih stvari.
Mi bi da je on više išao u detalje, ali postoji još jedan koncept kojeg se danas moramo dotaći: Pisac apokalipse je, pišući kroz Inspiraciju, točno znao kako se daje potpuna slika neke stvarnosti opisujući određeni broj tipičnih aspekata. Možete vidjeti kako je divno individualizirana karakterizacija sedam kongregacija u sedam pisama Knjige otkrivenja. To je stvarno divno. Svaka je opisana na način koji je jasno razdvaja od ostalih, tako da nam se svaka predstavlja s vlastitim osobinama. Pisac Knjige otkrivenja je savršeno dobro znao da, da je opisao osmu kongregaciju trebao bi opisati nešto što je naličilo na neku već navedenu. A isto bi bilo i sa devetom. Sedam nijansi koje je dao daju najpotpuniji mogući opis. On je to znao.
Ovdje je još jedna divna koncepcija koja nam dolazi od onih starih vremena. Došla mi je nedavno na tako živ način kada smo se kretali od Torquay-a — gdje smo držali naše ljetne tečajeve u Engleskoj (2) — prema mjestu gdje je jednom stajao dvorac kralja Artura, kralja Artur s njegovih dvanaest vitezova. Još možete vidjeti kako je na tom mjestu morao treperiti život. Vidite rtove kako strše u moru. Još na sebi imaju nekoliko zadnjih preostalih ruševina drevnih zamaka Artura, koji su bili predivno oblikovani. Gledate na more — more je ovdje i ovdje, s brežuljkom u sredini — i shvaćate koliko upadljivo more donosi dušu u to mjesto. Slika daje dojam neprekidne promjene. Dok smo bili tamo sunce i kiša su se brzo izmjenjivali, što se naravno događalo i u starijim vremenima. U stvari, to je sada umjerenije, jer se klima u tom smislu tako promijenila. Promatrate ovo predivno međusobno djelovanje, način na koji elementarni duhovi svijetla ulaze u odnos s duhovima vode koji prskaju odozdo gore; i opet, vidite sasvim posebnu duhovnu pojavu kada se valovi lome na kopnu i, odcjepljujući se, izbačeni opet udaraju, ili kada je površina mora namreškana. Nigdje drugdje na Zemlji kozmička elementarna oblast ne opada i protječe na tako izvanredan način.
Ono što mi je bilo dopušteno tamo promatrati bio je instrument Inspiracije za učesnike Arturova Okruglog stola. Primili su poticaje za ono što su morali napraviti putem onog što im je rečeno uz pomoć bića mora i zraka. Ovih vitezova kralja Artura moglo je biti samo dvanaest. To mi je došlo jer se danas još može opaziti što je to što čini osnovu toga broja dvanaest. Ima upravo dvanaest nijansi percepcije kada uzmete u obzir ovu vrstu kozmičke percepcije koja nastaje uz pomoć elementarnih bića; dvanaest načina percepcije. Ako svih dvanaest želite zaokružiti kao jedno ljudsko biće, naći ćete da jedan od njih uvijek čini drugog nerazgovijetnim. Tako su vitezovi Arturova Okruglog stola među sobom dijelili zadatke na takav način da se svakog od njih moglo gledati kao na jednu od ovih dvanaest nijansi. Bili su uvjereni da na ovaj način svaki od njih posjeduje jasno diferenciran osjećaj univerzuma, zadatak koji su preuzeli na sebe. Nije mogao biti trinaesti vitez, jer bi trebao nalikovati jednom od dvanaest.
Koncepcija na kojoj je ovo temeljeno je jasna: Kada ljudska bića žele podijeliti zadatke za napraviti u svijetu, mora ih biti dvanaest. Zajedno čine cjelinu, predstavljajući dvanaest nijansi. Ako se ljudska bića suočavaju sa svijetom u zajednicama, u kongregacijama, to traži broj sedam. Onda su ove stvari bile poznate.
Pisac apokalipse piše iz ovog nadčulnog razumijevanja brojeva, i tako nastavlja dalje u Knjizi otkrivenja. Danas jednostavno želim govoriti o čitanju Knjige otkrivenja. Ivan nam pokazuje kako među pojavama postoji jedna u kojoj vidi prijestolje Krista, prijestolje preobraženog Sina čovječjeg, oko kojeg su smještena dvadeset i četiri starješine. (Otk. 4,4) Ovdje vidimo nešto u čemu ulogu ima dvadeset četiri. Što to znači kada postoje dvadeset četiri nijanse?
Kongregacije imaju sedam nijansi; ljudska bića utjelovljena na fizičkoj Zemlji imaju dvanaest nijansi. Ali kada govorimo o ljudskim bićima kao predstavnicima ljudske evolucije u nadzemaljskom životu, tada dolazimo do još jednog broja. Postojali su vođe čovječanstva čiji je zadatak, iz doba u doba, bio otkriti što čovječanstvo treba primiti kao otkrivenja. Ta otkrivenja su jednostavno zapisana u kozmičkom eteru, koji se može nazvati i Akaša zapis. Ako uzmemo niz velikih otkrivatelja u razvoju čovječanstva, u nadčulnoj oblasti nalazimo upisano ono što je svaki od njih imao za dati.
Individualnost kao Mojsije ne treba tražiti samo u onom što je bio kao zemaljski Mojsije, i ne samo ono što je dokumentirano u Bibliji, jer to je opisano u skladu s Akaša zapisom. Treba tražiti gdje je Mojsije smješten na prijestolju Krista. Vječni element njegove zemaljske egzistencije, trajni dio sub specie aeternitatis, čvrsto je ugraviran u kozmičkom eteru. Međutim, mogu postojati samo dvadeset četiri ovakve ljudske snage izabrane za vječnost, jer dvadeset peti bi samo činio ponavljanje jednog od ostalih. To je bilo poznato u pretpovijesna vremena.
Ako ljudska bića žele zajedno raditi na Zemlji, mora ih biti dvanaest. Ako ljudske zajednice žele raditi zajedno, mora biti sedam; osam bi bilo ponavljanje jedne od sedam. Ali ako, sub specie aeternitatis, zajedno rade oni koji su se oduhovili, koji predstavljaju stupanj ljudske evolucije, mora biti dvadeset četiri, i to su dvadeset četiri starješine.
Ako uzmemo svih dvadeset četiri starješine zajedno — neke čija otkrivenja već postoje, dok će druga tek doći — oko prijestolja Krista imamo sintezu, poput zbroja svih otkrivenja čovječanstvu. Ispred prijestolja Krista stoje takva ljudska bića, ljudska bića usporedo s onim što je samo jedna karika u lancu, pojedini stupanj čovječanstva. On što bi želio opisati kao ‘ljudsko biće u sebi’, na način kako ga treba shvatiti — to je naslikano pod slikom četiri zvijeri.
Pred nama je velika slika. Preobraženi Sin čovječji u sredini, na prijestolju odvojeni stupnjevi čovječanstva, kroz niz doba, kao dvadeset četiri oznake dvadeset četiri sata velikog kozmičkog dana, i, rašireno nad svim ovim, ispod slike četiri zvijeri, samo ljudsko biće, koje treba prigrliti sve odvojene stupnjeve. Nešto važno, nešto esencijalno s ovim nam se približava.
Što se odvija pred gledajućim okom pisca apokalipse koji donosi poruku od Boga za anđele njihovih kongregacija i tako čitavom čovječanstvu? Što se zbiva? Kada četiri zvijeri počinju djelovati, što znači kada ljudsko biće otkrije svoju vezu s Božanstvom, dvadeset četiri oznake dvadeset četiri sata velikog kozmičkog dana padaju s licem prema dolje. Obožavaju ono što je više, ono što je cijelo ljudsko biće, nasuprot onoga što svaki od njih predstavlja, što je samo jedan stupanj čovječanstva. Starješine se zaista gledalo kao u ovoj slici koju pisac apokalipse mora dati čovječanstvu. U starija vremena se govorilo da će doći jedan smješten na tronu, dok pisac apokalipse mora reći: Jedan smješten na prijestolju je već bio.
Želio sam govoriti o tome što znači čitati Knjigu otkrivenja. Ali naučiti je čitati ispravno možemo jedino kada se dovedemo u položaj da počinjemo učiti kako čitati počinjući s drevnim Misterijima.
Sada trebamo težiti da dalje čitamo Knjigu otkrivenja, jer sadrži duboke tajne, i ne samo one koje bi vi trebali upoznati, već također i neke koje su za vas da ih provedete, neke koje vi morate izvršiti.
1.Nadbiskup Salzburga, Johannes Baptist Katschthaler (1832-1914), u pastoralnom pismu od 2 veljače 1905 o ‘Poštovanje zbog katoličkog svećenika’ izdano u Carl Mirbt Quellen zur Geschichte des Papsttums und des Römischen Katholizismus, Br.4, Tübingen 1924, pp.497-499.
2.Rudolf Steiner je otišao u Tintagel (na zapadno okrenutim liticama North Cornwall-a) 17 kolovoza 1924. O ovom izletu je govorio u Torquay-u 21 kolovoza i u Londonu 27 kolovoza 1924, vidi R. Steiner Karmičke veze, Vol 8 (u GA 240). i u Dornachu 10 rujna 1924, vidi R. Steiner Karmičke veze, Vol 4 (u GA 238).