.- 5. Peto predavanje, Dornach, 9 rujna 1924
Tijekom petog post-atlantskog doba ljudska bića će sve više razvijati svijest o smrti kao drugu. Za čitanje Knjige otkrivenja treba primijeniti volju.
Naša glavna briga bi trebalo biti čitanje Knjige otkrivenja na način koji je prikladan danas. Danas je duhovni razvoj ljudskog bića otvoriti se u znaku duše svijesti; samo iz tog razloga je, dakle, prikladno da vođenje duhovnog života mora postati potpuno svjesno, stoga je na nama da s punom sviješću prilagodimo prikladnu orijentaciju u onom o čemu nam pisac apokalipse govori.
U ranijim dobima otkrivenja pisca apokalipse su bez sumnje nešto značila jedino najvišim posvećenima, kojih je kako je vrijeme prolazilo bilo sve manje i manje, a običnim svećenicima ništa. Ono što sadrži Knjiga otkrivenja danas mora potpuno ući u svijest svećenika.
Jučer smo govorili o sedam kongregacija, i sa određenog stajališta ukazali na kongregaciju u Efezu. Svijet je sasvim sigurno pun stajališta i mnoga od njih mogu igrati ulogu u jednoj te istoj stvari. Kongregaciju u Efezu možemo opisati kao što smo to napravili jučer, i naći kako se baš u toj kongregaciji razvilo kršćanstvo iz prethodnih poganskih uvjeta. Drugi način gledanja na to bio bi pokazati kako su ti impulsi sadržavali veliki dio osnovne strukture prvog post-atlantskog kulturnog doba, čak i više nego je to bilo u Indiji u kasnija vremena. Tako se u nekom smislu može gledati kršćanstvo koje se razvilo u Efezu kao kršćansko nastavljanje pogleda na svijet i život prvog post-atlantskog kulturnog doba. Druga kongregacija koja se spominje u Knjizi otkrivenja je ona u Smirni gdje je prije tranzicije u kršćanstvo bujala drevna perzijska kultura.
Zatim dolazi Pergamo, koja je predstavljena kao kongregacija koja je živjela tijekom treće post-atlantske kulture. Posebno u pismu kongregaciji u Pergamu možemo otkriti reference, više-manje razotkrivene, na Misterij Hermesa koji je bio živ u toj kulturi.
U pismu kongregaciji u Tijatiri upućeni smo na četvrtu post-atlantsku kulturu, doba u kojem se dogodio sam Misterij na Golgoti. Kada dopustimo da učinak ovog važnog pisma radi u nama, svugdje smo podsjećani na direktnu poruku koju je Misterij na Golgoti morao priopćiti.
Zatim dolazi kongregacija u Sardu o kojoj smo govorili jučer kada sam vam pokazao kako je ova kongregacija posebno imala astrološku orijentaciju, kako je bila okrenuta prema zvjezdanoj religiji. Iz nužnosti ova kongregacija u Sardu trebala je imati veliki dio iz proteklog vremena, ali iznad svega ova kongregacija unutar sebe nosi buduće stvari. Dakle pokušajmo to dovesti u naše današnje duhovno gledište. Mi živimo u petom post-atlantskom kulturnom dobu. Kada gledate na Sardi vidite da postoje elementi koji su u to vrijeme već prošlost; ali također vidite nešto u zametku kao sjeme, nešto što još nije bilo završeno u vrijeme kada je Ivan pisao Knjigu otkrivenja. Cjelokupan ton ovog petog pisma je različit od onog od četiri prethodna. U ovom pismu kongregaciji u Sardu Ivan ukazuje na budućnost. Budućnost na koju ukazuje, koja je u Sardu bila kao sjeme, sada je naše vrijeme; to je vrijeme u kojem mi sada živimo.
Na niz post-atlantskih kulturalnih doba, i u isto vrijeme na unutarnji razvoj kršćanstva, aludirano je na drugi način u sedam pečata, i ovo pismo unutar sebe nosi razvoj post-atlantskih doba izmiješano s razvojem kršćanstva. Sa sedam pečata, također, aludirano je na sedam kongregacija. Pokazano nam je — a kasnije ćemo pogledati drugo značenje sedam pečata — kada je otvoren četvrti pečat, onaj koji odgovara četvrtom post-atlantskom dobu, pojavljuje se blijedi konj, i sada se pričalo da smrt ulazi u svijet. (Otk. 6,8) S ovim dotičemo jednu od najvažnijih tajni Knjige otkrivenja utoliko što se tiče našeg vlastitog doba. U četvrtom post-atlantskom dobu smrt zaista u određenom smislu ulazi među čovječanstvo. To vam mora biti sasvim jasno. Kada uzmete u obzir smrt, ljudsku prirodu ćete veoma dobro upoznati.
Hajdemo u početku natrag u prvo, drugo i treće post-atlantsko doba. Narav ljudske duše, zapravo narav cjelokupnog ljudskog bića, ono što je ono osjećalo da jest, u ranijim dobima bila je vrlo različita od onoga što je postala kasnije. Davno je postojao izraziti unutarnji osjećaj urastanja u boravljenje na Zemlji. U njihovoj običnoj svijesti ljudska bića su imala jasno sjećanje da su prije života na Zemlji živjela u svijetu duha. Ta svjesnost je postajala značajno prigušena kako se približavalo vrijeme Misterija na Golgoti, ali u prvom, drugom i trećem post-atlantskom dobu bila je tako značajno prisutna da je svako ljudsko biće znalo: Prije nego sam postao dijete bio sam duh. Ne može se o ovom stanju duše naći mnogo u vanjskim dokumentima, ali tako je bilo. Nije se računalo samo s vremenom provedenim na Zemlji, jer je također za računati bio i nastavak zemaljskog života unatrag u duhovnom svijetu. Ono što je ušlo u igru u dobu koje koincidira s Misterijem na Golgoti je da se na zemaljski život počelo gledati kao na jasno omeđen dvjema vratima, vratima rođenja ili začeća i dodatno vratima smrti.
Ova svjesnost, ova vrsta duševne naravi, zaista je nastala tek tijekom četvrtog post-atlantskog doba. Od otprilike osmog pred kršćanskog stoljeća do petnaestog stoljeća nakon Misterija na Golgoti raširila se svijest koja ljudsko biće vidi striktno zatvoreno unutar granica zemaljskog života. Otada je druga nova svjesnost bila u pripremi, s kojom smo tek na početku. Morate uzeti u obzir da je prošlo tek četiri ili pet stoljeća otkada se to počelo razvijati, tako smo mi otprilike na stupnju koji je četvrto post-atlantsko doba dosegnulo trećim stoljećem pr.Kr., kada je svijest bila sasvim različita u usporedbi sa sviješću potpuno razvijenog četvrtog doba koja se kasnije razvila. Ljudi danas u cjelini još nisu odjeveni u odjeću nove svijesti; jer njihova je svijest većim dijelom još ona od četvrtog post-atlantskog doba. Uzrok tome je naša civilizacija u cjelini.
Promislite koliko je toga što pripada četvrtom post-atlantskom dobu još s nama, koliko mnogo ljudi ili još žive automatski u četvrtom post-atlantskom dobu ili barem još s njime flertuju. U cijelom našem gimnazijskom obrazovanju još radi četvrto post-atlantsko doba. Onoliko dugo koliko je latinski bio jezik učenih — to je bilo četvrto post-atlantsko doba. U javnom životu, također, još mislimo na način na koji su ljudi mislili u četvrtom post-atlantskom dobu. Za peto post-atlantsko doba mogli bi reći da još nismo došli do stupnja na kojem čovječanstvo treba biti da bi se počela razvijati duša svijesti. Zato danas još uvijek ljudi njihov život na Zemlji vide kao omeđen na oba kraja vratima rođenja i vratima smrti.
Odvija se naravno neki razvoj u novoj svijesti, jedino što kod većine ljudi još nema mnogo učinka; pokazuje se samo kod nekih pojedinaca koji su u tom smjeru posebno nadareni. Tijekom mog života sreo sam priličan broj takvih, ali u cjelini su malo opaženi. Svijest koja se treba razviti od ljudskih bića u petom post-atlantskom dobu je takva da vrijeme između rođenja i smrti za to nije sasvim dovoljno, tako da smrt stalno djeluje na nečiji život na Zemlji. Ljudi će postati svjesni da svaki dan po malo umiru, tako da je kod ljudskih bića stalno prisutno umiranje, tako da je stalno prisutna smrt. Postoje neki pojedinci koji žive u velikom strahu od smrti, osjećajući da ona stalno izjeda zemaljsko čovječanstvo. Ali sam također sreo ljude koji vole smrt pošto je njihov postojani prijatelj kome kontinuirano teže.
Svijest o smrti kao pratitelju nešto je što će sve više prevladavati u petom postatlantskom dobu. Opisati ću ovo konkretnije. Ljudska bića će u sebi percipirati intimni proces vatre što je povezano s razvojem duše svijesti. Posebno u trenutku napuštanja svijesti sna i ulaska u budnu svijest doživjeti će budnu svijest kao vrstu procesa vatre unutar sebe koji ih obuzima. Jer duša svijesti je nešto visoko duhovno, a duh uvijek obuzima ono što je materijalno. Način na koji duša svijesti obuzima ono što je materijalno i što je eterično kod ljudskog bića vrsta je intimnog vatrenog procesa, procesa transformacije. Upravo to će ljudi sve više percipirati unutar sebe kako peto post-atlantsko doba napreduje. Međutim, tu vatru ne treba zamišljati da gori kao plamen svijeće; to bi bila previše fizička slika. Ljudi će tu pridruženost smrti osjećati da se na moralan način oblikuje u njihovoj duši.
Kada ljudi primijete dobru namjeru, ili jaki razlog koji bi mogli imati, koji odmah ispari, ili za sat ili nakon dana ili mjeseca, većina njih unutar našeg sadašnjeg materijalističkog pogleda na svijet smatra to prihvatljivo kao da tako stoje stvari. Ali to je nešto što ćemo sve više učiti da osjetimo drugačije. Učiti ćemo osjetiti kako dobra namjera za koju smo bili suviše slabi da je izvršimo počinje trošiti naš život, počinje umanjivati našu moralnu vrijednost. Učiti ćemo osjetiti kako nas takva stvar čini moralno lakim, više beznačajnim za univerzum. Sada takvu stvar vidimo kao ne više od slabosti duše, ne kao nešto što radi u kozmosu, što ćemo u budućnosti, ipak, zaista tako osjećati. Na sličan način će ljudi početi osjećati kako ih određene intelektualne aktivnosti ipak troše, kao što ih troši vatra u duši. Ovakve stvari se zaista već događaju čak u većem obimu, ali do sada još nije shvaćeno što su.
Netko može korak po korak naći vlastiti put u duhovni svijet, na primjer uzimajući u obzir sugestije u knjizi Znanje o višim svjetovima.(1) Pomoću toga je moguće postići harmoniju između duha, duše i tijela. Ali način na koji mnogi ljudi danas provode njihov unutarnji život, bez tih vježbi, i zaista čak i način na koji provode religiozni život u različitim denominacijama, uzrokuje da religijski život radi u ljudskim bićima na takav način da je njihova moralna težina umanjena, napravljena lakšom.
Ove stvari su sve više svjesno percipirane, i ljudska bića će tijekom petog post-atlantskog doba pretrpjeti velike promjene. To je velika promjena kada se netko osjeća osnažen ili umanjen u cjelokupnoj humanosti kroz ono što je duševni život, kada netko opaža da sudbina nije samo stvar vanjskih okolnosti koje na njega utječu, već kada osjeća da je sudbina nešto što nečiji moral čini težim ili lakšim.
To je svijest koja je u ljudskim bićima u procesu nastajanja, i da se to događa može se vidjeti sasvim izvana i empirijski. Ulazimo u vrijeme u kojem će svećenici ove stvari morati uzeti u obzir kada pred sobom imaju svoju kongregaciju. Ono što se uzdiže u svijesti ljudi biti će nužno tretirati — nešto čega još nisu potpuno svjesni, ali što se pokazuje u svakakvim nemirima, nervozama i neharmoničnim osjećajima — na takav način da pojedinci prime utjehu i snagu.
Za svećenike će postajati sve manje prikladno da individualna ljudska bića tretiraju u skladu s nekim općenitim unaprijed zamišljenim idejama kako bi to trebalo. Molim da se ne naljutite kada kažem da je šabloniziranje bilo i još jest norma. Kada pričate s osobom koja možda pati od neke vrste obmane i utočište je tražila sa svećenikom, možete točno čuti što mu je ili što joj je svećenik rekao. Možete čuti kako je svećenik tražio da u toj osobi probudi osjećaj da je grješna. U drugom slučaju opet možete čuti kako je svećenik tražio da probudi osjećaj osobe za biti grješan. Ova vrsta šabloniziranja može se naći svugdje.
Kada sam jednom u istom danu morao prisustvovati na tri sahrane primijetio sam kako je svećenik svaki puta počeo s istom rečenicom: ‘Visoko je iznad Zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.’ Tri puta isti stereotip koji bi, ipak, bio više ili manje opravdan tijekom četvrtog post-atlantskog doba. To je vrsta stvari koja, kao što sam spominjao, prelazi u peto doba tako da se to sada još događa, dok bi u ovom dobu trebao biti mnogo suptilniji način služenja, trebala bi biti transformacija načina na koji se stvari rade.
Svećenici to sada moraju početi. Moraju početi učiti kako usmjeriti odbljesak njihove duše pravo u srce druge osobe. Teško da je sada to itko sposoban. Ljudska bića danas jedni drugima ostaju strašno nepoznata. Ako Knjigu otkrivenja čitate s mjerom poštovanja — u stvari je ne možete čitati bez poštovanja — ako s poštovanjem čitate pasus o bijeloj haljini (Otk. 3,4-5) u koju moraju biti odjeveni oni koji su ispunili zadatak petog kulturalnog doba, steknete dojam: to je stvar dubokog gledanja s okom svećenika u ovu posebnu vrstu ljudske svijesti; to je stvar upoznati ljudsko biće kakvo se pred vama pojavljuje sada u petom post-atlantskom dobu. Ovo je savjet: Prepoznajte ljudsko biće ne po odjeći koju nosi, ne po onom što predstavlja vanjskom svijetu, već po haljini njegove duše. U pismu kongregaciji u Sardu pisac apokalipse kaže taj savjet za današnje vrijeme u kojem mi sada živimo.
Svećenik u naše vrijeme mora prodrijeti do duše osobe kroz sve vanjske okolnosti u kojem se ljudska bića nalaze. Na neki način svećenik mora osobu gledati na način koji sam prekjučer opisao povodom želje za naći karmu te osobe.(2) Rekao sam da za doći do karme osobe treba zanemariti njegovu profesiju, njen socijalni status, njenu sposobnost i njenu nesposobnost i umjesto toga ići dublje u njenu dušu, u one osobine i sposobnosti koje mogu naći izraz u svakoj profesiji koju bi osoba mogla imati. Zato trebate gledati što je osoba bila u prijašnjem životu na Zemlji. Dobro, nema potrebe za svećenika da ide toliko daleko, ali mora početi gledati kroz sve izvanjsko i naći unutarnje biće pojedinca, ono što je u njemu čisto ljudsko, ono što čini osobu iznutra ljudskom, individualno ljudsko biće.
Definitivno je slučaj da kada u Knjizi otkrivenja čitamo ono što se tiče kongregacije u Sardu možemo osjetiti da je ono što je tamo napisano direktna opomena našem sadašnjem vremenu. Dok čitamo dalje možemo dobiti sve dublji utisak.
Sada mislimo o vremenu kada će peto post-atlantsko doba proći. Tijekom tog doba ljudska bića će promijeniti svoju svijest na način koji će im omogućiti da vide kako smrt radi na njima. Naučiti će to razumjeti, ali ne u mjeri koja ih cijelo vrijeme čini svjesnim točnog doba koje će dosegnuti. Vidjeti će kako smrt radi na njima. Smrt će imati kao svog stalnog pratitelja. Smrt će s njima biti prirodno. Novi element koji mora ući u sva razna polja života biti će da sadržaj duše ljudskog bića mora omogućiti gledati na to imati-smrt-pokraj-sebe kao na nešto prirodno. Probuditi u sebi snage vječnog opreza duše znači: imati smrt kao dobrog prijatelja i stalnog pratitelja uvijek pored sebe.
Kada gledate oko sebe, stvari još vidite potpuno u svijetlu četvrtog post-atlantskog doba. Sveukupno promatrate život koji u sebi ima smrt, u svakoj biljci i u svakom kamenu, ali ne promatrate smrt jer još ne vidite smrt u sebi. Ali ljudska bića će početi vidjeti smrt cijelo vrijeme. Treba sve više govoriti ljudima u ovom stilu, jer kako osoba sve više percipira smrt njegov cjelokupan način gledanja se mijenja.
Opažati smrt znači opažati mnoge stvari koje su danas još potpuno skrivene iza vanjskih pojavnosti. Na neki način prirodu gledamo kao veoma stabilnu jer ne možemo vidjeti u njene finije, intimnije oblasti. Možete šetati na selu i doći do natpisa koji kaže: Područje bolesti slinavke i šapa. U stvari u cijeloj oblasti se zbiva nešto intimnije, nešto što se može usporediti s olujnim morem ili vulkanskom erupcijom. S takvim stvarima će se ljudska bića suočiti u šestom post-atlantskom dobu.
Pošto ljudska bića još ne vide smrt, primjećuju jedino erupciju Vezuva, recimo, ili jak potres izmjeren seizmografom. Ali ne primjećuju tenzije u sferi etera koje se javljaju na primjer kada važan genij živi ili je rođen na određenom mjestu. Jednako ne vide moćno djelovanje i tkanje duhova kojih su zvijezde i njihove konstelacije samo vanjski znak.
Sve te stvari na neki način vidjeti, ono je što ljudska bića mogu očekivati u šestom post-atlantskom dobu. Sunce kakvo je danas će pasti sa nebesa i zvijezde će isto tako pasti dolje. Gdje sada sjaje zvijezde, kao materijalne apstrakcije, vidjeti će se moćan rad i tkanje duha. Tijekom petog post-atlantskog doba, dakle, biti će velika promjena u načinu kako ljudska bića vide sebe, i za vrijeme šestog post-atlantskog doba cijeli svijet koji ih okružuje će se promijeniti. Nemojte misliti da posvećenik, na primjer, vidi svijet na isti način kao i netko tko nije posvećenik. A isto vrijedi i za niz stupnjeva svijesti. Ljudska bića na različitim stupnjevima svijesti ne vide svijet na isti način.
Da mi kao ljudska bića živimo u procesu transformacije, procesu transformacije ljudskog bića i naše slike svijeta, ukazano je u Knjizi otkrivenja, između drugih stvari, putem toga da postoji relativna sličnost kod prva četiri pisma. Prvi pečat je otvoren i pojavljuje se konj bijelac, jedan konj. Drugi pečat je otvoren i pojavljuje se crveni konj, još jedan konj. Treći pečat je otvoren i pojavljuje se crni konj, još jedan konj. Četvrti pečat je otvoren i pojavljuje se blijedi konj, opet je to konj. (Otk. 6)
Kada je otvoren peti pečat više nema govora o nekom konju. Smisao ovog pisma je naznačena na sasvim drugačiji način. Tako dok nastavljamo s čitanjem pisama nalazimo naznaku temeljno značajne transformacije koja će se odviti u našem vlastitom dobu.
Treba reći samo jednu stvar, što je ono što sami trebamo pripremiti da bi postali nova, transformirana kongregacija u Sardu. Ta nova, transformirana kongregacija u Sardu trebati će razumjeti da je malo vrijednosti u poznavanju biljaka, životinja i minerala ukoliko se ne pronađu zvijezde koje rade u svima njima. U duhovnom smislu zvijezde moraju pasti dolje s nebesa, i to se već može opažati.
Dati ću vam jedan specifičan primjer ovoga. Ljudi obično primjećuju vanjsku konfiguraciju ovakvih stvari bez da puno obraćaju pažnju na način koji se uklapa u cjelokupnu duhovnu evoluciju čovjeka. Svaki od nas može nešto napraviti jedino na mjestu gdje se nalazimo, i za mene se ovdje odigralo slijedeće baš prije mog zadnjeg puta u Englesku. Možda znate da kada sam u Dornahu svakog tjedna odvojim jedan ili dva sata za ljude koji ovdje rade na zgradi kada im tijekom radnog vremena govorim o znanosti i znanosti duha. Ljudima se veoma sviđa ako oni predlože temu. Vole sami birati temu i između ostalog žele znati o današnjem duhovnom životu i kulturi. To je također nešto što ćete vi kao svećenici zasigurno morati razumjeti.
Prije nego sam krenuo u Englesku imao sam jedan od tih sastanaka s radnicima, jedan od njih je pripremio pitanje: Koji je razlog da neke biljke imaju miris a druge ne? Odakle dolazi biljkama miris?(3) Dakle, ta predavanja idu već godinama i radnici su sada dovoljno potkovani da ne trpe uobičajena kemijska objašnjenja o tome kako ova ili ona supstanca miriše ovako ili onako — znate na što se znanstvena objašnjenja obično svode: siromaštvo dolazi od la pauvreté. Ne, ti radnici traže prava objašnjenja.
Dakle ovo je što sam im rekao u slijedećih otprilike sat vremena. Nešto što ima miris prije svega skreće našu pažnju na naše osjetilne organe; opažamo miris preko našeg organa za miris. Zatim se moramo upitati da li je naše osjetilo mirisa dovoljno suptilno da možemo raditi kao policijski pas tragač. Naravno da ćete se složiti da nije. Upravo suprotno, morat ćete priznati da mi ljudska bića prije imamo tupo osjetilo mirisa, nego suptilno, i da kako idete dolje na ljestvici prirode dolazite do osjetljivijih organa mirisa.
Uzmite psa s organom mirisa toliko delikatnim da može biti uvježban kao pas tragač. Pogledajte način na koji njegovo čelo pada natrag slijedeći nastavak mirisnih živaca koji miris prenose u samo biće psa. Mi ljudska bića imamo čelo koje je napuhano. Naš aparat za inteligenciju transformirani je organ mirisa, posebno u svojoj sposobnosti za apercepciju. Samo to čini očitim da kako idemo dolje po ljestvici do nižih životinja dolazimo do više osjetljivih organa mirisa.
Znanost duha nas uči da u njihovim cvjetovima i načinu na koji razvijaju miris veoma mnogo biljaka je ništa drugo nego organi mirisa, zaista vegetabilni organi mirisa ogromne osjetljivosti. Što one mirišu? Mirišu kozmički miris koji je uvijek prisutan. A kozmički miris koji emanira od Venere različit je od onog koji emanira od Marsa ili od Saturna. Na primjer miris ljubice je odjek mirisa, eho je mirisa kojeg ljubica osjeća od kozmičkog mirisa. Biljke koje lijepo mirišu osjećaju kozmičke mirise koji dolaze od Venere, Merkura ili Marsa. Ferula fetida osjeća miris Saturna i predaje ga dalje u asafoetidi izvučenoj od nje.
To je nešto što ti ljudi žele znati, jer na neki način žele znati kako zvijezde padaju na Zemlju. Što su, konačno, bića u svijetu osim ono što zvijezde šalju dolje. Ako želite realistično govoriti o ovim stvarima, morate reći: Zvijezde zaista padaju na Zemlju, jer one su u biljkama. Nije u njima samo miris, ali same biljke su stvarni organi mirisa.
Moj prvi govor danas (4) bio je opet radnicima, i pitao sam ih da postave pitanja na koje žele odgovore. Jedno pitanje je bilo ovakvo: Ako je ono što ste zadnji puta kazali o mirisima točno, da su biljke osjetilni organi mirisa, od kuda onda biljkama dolazi boja?
Tako sam morao objasniti da mirisi biljkama dolaze od planeta, dok boje dolaze od snage Sunca. Objašnjavao sam to, dajući primjere koji pokazuju da je tako. Jedan član u publici nije bio zadovoljan, pitajući zašto nisam spomenuo minerale, i zašto su oni također obojani. Mogu razumjeti zašto biljke imaju boje, rekao je, i da biljka koja raste u podrumu bez sunčeva svijetla može imati pravi oblik i miris ali ne i boju — zašto bi ostala blijeda ili čak bez boje zbog nedostatka svijetla. Ali što je s mineralima?
Tako sam morao objašnjavati dalje. Sunce ima dnevni kurs koji dolazi od jedne revolucije Zemlje u 24 sata. Također ima godišnji kurs koji dovodi do godišnjih doba tijekom kojih doseže zenit i zatim opet pada dolje. Ali isto tako postoji još jedan ciklus, i nastavio sam objašnjavati platonovu kozmičku godinu. Objasnio sam kako Sunce sada kod proljetne ravnodnevnice izlazi u Ribama, ali da je u ranija vremena izlazilo u Ovnu, a prije toga u Biku, zatim Blizancima, i tako dalje, uzimajući 25.920 godina da završi jedan ciklus oko Zodijaka. Na ovaj način Sunce ima kurs koji traje jedan dan, drugi kurs koji traje jednu godinu, i još jedan u trajanju cijele kozmičke godine. Dok biljkama daje njihove boje tijekom kursa koji traje jednu godinu, minerali da bi dobili njihove boje trebaju kozmičku godinu Sunca. U bojama minerala, u zelenoj smaragda, vinsko-žutoj topaza, crvenoj rubina, živi sila koja se razvija tijekom sunčeva ciklusa kroz platonovu kozmičku godinu.
Dakle vidite: Ako od duha uzmete ono što trebate reći o svijetu, ljudi počinju postavljati pitanja o zemaljskim stvarima na način koji pokazuje da više nisu zadovoljni s pokušajima objašnjenja zemlje pomoću trivijalnosti koje emaniraju iz naših laboratorija i soba za seciranje. Žele razumjeti na pravi način, i dosta su zadovoljni pokazivanjem stvari na ‘Sardu’ na način koji obuhvaća zvijezde a isto tako i njihove učinke. radeći tako radi se isto što i pisac apokalipse; uvodi se Sardu u naše sadašnje vrijeme.
Ono što vam govorim je samo jedan primjer. Moramo početi uvoditi ovaj osjećaj za zvijezde, osjećaj za bića zvijezda u naše sadašnje vrijeme. Moramo početi pomagati ljudima da iznova shvate da je Krist biće Sunca. To je činjenica koja se susreće s najvećom opozicijom od svih.
Kada vam govorim ove stvari, a posebno kada vam govorim kako naše moderno peto post-atlantsko doba mora postati, na neki način, ponovno probuđeni Sardi kakvog nalazimo opisanog ukratko, sažeto i veličanstveno u petoj kongregaciji i petom pečatu koji sada mora biti otvoren — kada vam govorim ove stvari osjetit ćete da je naš zadatak danas razviti ovaj poseban način shvaćanja Knjige otkrivenja, naime da je Knjiga otkrivenja zadatak koji svaki dan kuca na vratima naših srca. Nema svrhe u samom interpretiranju Knjige otkrivenja. Nužno je da Knjigu otkrivenja vršimo u svim stvarima, inače je možemo i ostaviti. Samo interpretirati je gotovo beznačajno.
Ovime sam vam rekao drugi aspekt koji mora biti obuhvaćen kada čitamo Knjigu otkrivenja. Jučer sam gledao objasniti formu, danas vam težim pokazati da za čitati Knjigu otkrivenja treba biti prisutan s voljom. Jedino je to prirodno, jer otkrivenja su se uvijek javljala preko inspiracija volje. S time se zaista dotičemo točke apokalipse, žive točke apokalipse.
Danas postoje ljudi koji su na neki način educirani na način apokalipse. Obrazovani su apokaliptički na način koji im daje edukaciju volje koja je posebno orijentirana prema rimskoj Katoličkoj crkvi. To su jezuiti. Jezuitsko obrazovanje, vježbe jezuita, imaju jaki apokaliptički aspekt. Vježbe jezuita uključuju školovanje volje kakvo je uvijek u temeljima bilo koje apokaliptičke, bilo koje vizije otkrivenja.
Edukacija volje najvažniji je aspekt za svakog tko ozbiljno uzima izvorno svećeništvo u smislu kršćanske obnove. Takva osoba mora razumjeti Knjigu otkrivenja ako će u njoj vidjeti pravi impuls za volju, dok je vrlo jednostran impuls za volju bio dan od Ignacija od Loyole, bez sumnje veliki impuls, ali iznimno jednostran. Danas je to postalo ahrimanički rigidno, ali posebno gledajući Ignacija od Loyole pokazuje nam se kako je na svijet pogrešno gledati na bilo koji drugi način osim kroz znanost duha. Ljudi danas još pripisuju razvoj jezuita Ignaciju od Loyole, ali to je pogrešno. Ima dugo da je Ignacije od Loyole bio reinkarniran i naravno sebe je potpuno isključio iz te ranije struje. Ponovo je živio kao Emanuel Swedenborg, i razvoj jezuita je od tada klizio ravno u oblast Ahrimana; Više se ne osvrće natrag na Ignacija od Loyole već sada radi u skladu s ahrimanovim ciljevima.(5) Mogli bi reći da je to sjena, protu-slika u čemu vi morate sebe obučavati da budete, kao što sam rekao, primajući Knjigu otkrivenja u vaše ‘Ja’ na takav način da vaše ‘Ja’ postaje sažetak snaga koje rade na apokaliptički način.
1.R. Steiner Znanje o višim svjetovima (GA 10). također izdano kao: Kako upoznati više svjetove. Suvremeni put inicijacije (GA 10).
2.R. Steiner Karmičke veze, Vol 4, op. cit., predavanje 7 rujna 1924.
3.R. Steiner Evolucija Zemlje i čovjeka i utjecaj zvijezda (GA 354). predavanje od 9 kolovoza 1924.
4.predavanje od 9 rujna 1924.
5.Rudolf Steiner je više puta govorio o karmi Ignatiusa od Loyole i Emanuela Swedenborga, ali posebno u R. Steiner Karmičke veze, Vol 6 (u GA 240). predavanje od 24 kolovoza 1924.