.Opažanja koja ćemo napraviti na ovom i na sljedećim predavanjima mogu biti izložena izvjesnim nesporazumima. Morati ćemo se baviti raznim pitanjima o bolesti i zdravlju sa stajališta karme, ali zbog suprotne prirode sadašnjih struja mišljenja na tu temu, pogrešna ideja o znanstveno duhovnoj osnovi lako se može formirati kada se dotakne ova tema. Znamo da najrazličitiji krugovi raspravljaju o pitanjima zdravlja i bolesti, i da se rasprava često vodila sa značajnom žestinom i strašću. S druge strane, lako je primijetiti kako su predstavnici znanstvene medicine možda bili izazvani nekim neopravdanim napadima, tako da kod njih ne samo da se raspiri određena vrsta strasti, ako se radi o onome što imaju pravo činiti, ali s te strane danas je vođena vrlo teška borba protiv onoga što je na neki način kazano o ovom području razmatranom sa drugih stajališta osim što je to službena medicina. Antropozofija ili znanost duha moći će ispuniti svoje visoke zadatke jedino ako uspije održati nepristranu i objektivnu prosudbu na ovom polju koja je često zatamnjena raspravama. Svatko tko je od mene slušao slična predavanja zna koliko je malo za mene bitno da se priključim zboru onih koji žele diskreditirati ono što je opisano kao akademska medicina; kod znanosti duha nema ni govora o usklađenosti s nekom konkretnom stranom.
Kao uvodno zapažanje možemo reći da postignuća posljednjih godina u pogledu zdravlja i aktualna istraživanja pojave bolesti zaista zaslužuju pohvalu, priznanje i divljenje, baš kao i brojna druga znanstvena otkrića. Što se tiče onoga što je stvarno postignuto u ovoj oblasti, može se reći da ako bi se uopće itko trebao radovati u vezi onoga što je medicina postigla u posljednjih godina, to bi trebala znanost duha. S druge strane, moramo istaknuti da postignuća i stvarne spoznaje i otkrića nisu uvijek istinski i zadovoljavajuće interpretirana i objašnjena sadašnjim znanstvenim mišljenjem. Zaista je u mnogim područjima znanstvenog istraživanja očito da mišljenja i teorije nisu sazrjele u skladu s pozitivnim idejama i činjenicama, koje su ponekad čudesne. Svijetlo koje dolazi od znanosti duha također će uspješno osvijetliti znanstvena osvajanja posljednjih godina.
Nakon ovih preliminarnih razmatranja vidjeti će se da nas ne zanima nikakvo slaganje u tričavim čarkama u vezi toga što se danas može napraviti na polju znanstvene medicine. Međutim, može se reći, da najistaknutije činjenice koje su do sada iznesene na vidjelo ne mogu biti plodonosne za dobro čovječanstva jer ih materijalistički obojena mišljenja i teorije koje danas prevladavaju čine sterilnima. Stoga je mnogo bolje za antropozofiju skromno reći ono što ima za reći nego ulaziti u bilo kakav stranački rat. Tako će mnogo manje uzbuditi strasti koje su danas već toliko uzburkane.
Ako ćemo doći do stajališta s kojeg ćemo razmatrati pitanja kojima se sada bavimo, najprije moramo shvatiti da se uzroke bilo koje pojave mora tražiti na razne načine; postoje bliži i udaljeniji uzroci, i gdje antropozofija želi otkriti karmičke uzroke bolesti, morati će se malo baviti s udaljenijim uzrocima koji nisu na površini. Dati ćemo malu ilustraciju ovoga, što će se uskoro nakon razmišljanja razumjeti.
Uzmimo stajalište onoga tko misli da smo danas na ovom polju veličanstveno napredovali, i tko potpuno prezire mišljenja o zdravlju i bolesti koja su se isticala u prethodnim stoljećima. Ako propitamo pitanja bolesti i zdravlja, stječemo dojam da pripadnici ovog gledišta obično zaključuju da je ono što je izašlo na vidjelo na ovom polju unutar posljednjih dvadeset ili trideset godina neka vrsta apsolutne istine koja doista može, biti nadopunjena, ali se nikada ne može poreći kao znanje koje je stečeno i često se kaže: 'Na ovom polju u minulim vremenima nalazimo najgrublje praznovjerje'! I onda su dani zaista zapanjujući načini o načinu na koji su u prošlim vremenima pokušali liječiti za ovu ili onu pritužbu. Smatra se iznimno lošim kada se naiđe na izraze koji su za modernu svijest izgubili značenje koje su u to vrijeme imali. Tako neki kažu: 'Bila su vremena kada se svaka bolest pripisivala bogu ili vragu'! To nije bilo tako loše kako ovi ljudi to tumače, jer ne mogu formirati ideju onog što se namjeravalo s izrazom 'Bog' ili 'vrag'. Ovo možemo razjasniti pomoću ilustracije.
Pretpostavimo da dvije osobe razgovaraju. Jedna kaže drugoj: 'Upravo sam vidio sobu punu muha. Netko je rekao da je sasvim normalno da soba bude puna muha, i ja sam također tako mislio, jer je soba bila veoma prljava i to pogoduje muhama'. Sasvim je prirodno da se ovo prihvati kao razlog za postojanje muha i sasvim je razumno reći da ako bi se soba temeljito očistila, da bi muhe nestale. Ali bila je još jedna osoba koja je kazala da zna drugačiji razlog za muhe u kući, i da je pravi razlog to što je lijena kućanica dugo vremena ondje živjela. Sada, koje je to neizmjerno praznovjerje misliti da je lijenost neka vrsta osobnosti koju je samo trebalo pozvati, i zatim muhe dolaze! Zasigurno je objašnjenje koje prisutnost muha pripisuje prljavštini bolje. Gotovo ista stvar se događa kada netko kaže: 'Netko se razbolio jer se zarazio nekom vrstom bakterije; ako se ona protjera, osoba će opet biti zdrava'. Drugi govore u duhovnom uzroku koji leži dublje, ali da bi došlo do izlječenja još uvijek misle da je nužno samo izbaciti bakteriju. Govoriti o duhovnom uzroku bolesti dok se priznaje sve ostalo nije više praznovjerno nego reći kao u prvom slučaju da je prisutnost muha zbog lijene domaćice. I nema se potrebe ljutiti ako netko kaže da muhe ne bi bile tamo da je soba čista. Ne radi se o tome da je jedno gledište u suprotnosti s drugim; umjesto toga nositelj svakog pogleda trebao bi pokušati razumjeti drugog i proučavati njegov smisao. Treba pažljivo razmotriti da li se govori o neposrednim uzrocima, ili se upućuje na neizravne uzroke. Objektivni antropozof nikada neće zauzeti stajalište da samo treba pozvati lijenost da bi muhe ušle u sobu; znati će da i druge materijalne stvari također dolaze u obzir. Ali sve što ima materijali izraz ima svoju duhovnu pozadinu, i za dobrobit čovječanstva tu duhovnu pozadinu treba potražiti. Međutim, one koji bi željeli sudjelovati u bitci također treba podsjetiti da se duhovne razloge ne treba uvijek shvaćati na isti način i također da se protiv njih ne može uvijek boriti na isti način kao protiv običnih materijalnih uzroka; i ne smije se uvijek misliti da borbom protiv duhovnih uzroka neće biti potrebe boriti se protiv materijalnih uzroka; jer tako bi se moglo dopustiti da soba ostane prljava, i da se nastoji izliječiti dokolicu kućanice. Ono što je nužno je da svaka od strana razumije stajalište drugog a ne svađa s njim o tome.
Sada kada razmatramo karmu moramo govoriti o povezanostima događaja koji su u ranija vremena ušli u ljudski život, i o tome kako se manifestiraju kasnije u njihovim naknadnim učincima na isto ljudsko biće. Ako o zdravlju i bolesti govorimo sa stajališta karme moramo se zapitati: 'Možemo li povezati stanje zdravlja i bolesti s ranijim djelima i doživljajima te osobe, i kako će njegovo sadašnje stanje zdravlja i bolesti kasnije povratno djelovati na njega'?
Današnja osoba bi najradije vjerovala da je bolest povezana samo s neposrednim uzrocima. Jer osnovna tendencija u modernom pogledu na život je uvijek tražiti ono što je najzgodnije. I svakako je zgodno ne ići dalje od neposrednog uzroka. Stoga u razmatranju ljudske bolesti, u obzir se uzimaju samo neposredni uzroci, a to je pogotovo slučaj kod same oboljele osobe. Jer ne može se poreći da su sami pacijenti vođeni do takvog stajališta, i zbog toga postoji toliko mnogo nezadovoljstva. Kada se vjeruje da bolest mora imati neposredni uzrok kojeg vješt liječnik mora pronaći, i kada on ne može pomoći onda je optužen da je nešto loše radio. Iz ove zgodne metode prosudbe dolazi mnogo toga što je kazano o ovoj temi. Onaj tko zna kako promatrati učinke karme koji se protežu daleko, uvijek će sve više pružati svoj pogled od onog što se događa danas do događaja koju su relativno daleko. Iznad svega, biti će uvjeren da je potpuno razumijevanje nekih okolnosti života osobe jedino moguće kada se može doći do šireg pogleda na ono što leži dalje. To je tako posebno u slučaju bolesti. Kada govorimo o ljudima koji su bolesni, kao i o onima koji su dobro, postavlja se pitanje, 'Kako možemo formirati ideju o prirodi bolesti'?
Kada se duhovno istraživanje provodi izravno uz pomoć duhovnih organa percepcije ono će uvijek — kada se bavimo bolešću čovjeka — primijetiti nepravilnosti, ne samo u fizičkom tijelu, već također i u višim načelima, u eterskom i astralnom tijelu. Duhovni istražitelj u slučaju bolesti mora uvijek razmotriti, s jedne strane udio koji bi fizičko tijelo moglo imati u konkretnom slučaju, i s druge strane, udio eterskog i astralnog tijela; jer u bolest mogu biti uključena sva tri načela. Sada se pojavljuje pitanje: 'Koje ideje možemo oblikovati o procesima bolesti'? Odgovor na ovo pitanje može se najlakše pronaći najprije razmislivši o tome koliko se ideja o bolesti može proširiti. Ostavimo to onima koji uživaju koristiti takav alegorički i simbolički jezik da kod bolesti govore o mineralima ili metalima. Oni neka govore o rđi kao o bolesti željeza. Nama mora biti jasno da ako koristimo čisto apstraktne ideje da ne možemo doći ni do kakvog praktičnog znanja o životu već samo do umišljenih gledišta, a ne onih koja zaista prodiru u činjenice. Ako želimo doći do prave ideje o bolesti i također o stvarnoj ideji o zdravlju, morati ćemo se paziti izreka da minerali i metali također mogu oboljeti.
Ali stvari stoje sasvim drugačije kada dođemo do carstva biljaka. Zasigurno možemo govoriti o bolesti biljaka, jer za stvarno shvaćanje ideje o bolesti, ove bolesti biljaka su posebno zanimljive i važne. U slučaju biljaka, opet ako se ne ide preko fantazije, ne može se govoriti o 'unutarnjim uzrocima bolesti', na isti način kao kod životinja i ljudi. Bolesti biljaka uvijek se mogu pratiti do vanjskih uzroka, kao što su neki štetni utjecaji u tlu, nedovoljno svijetla, ovaj ili onaj učinak vjetra i druge elementarne aktivnosti prirode. Ili ih se može pratiti do utjecaja parazita koji žive na biljkama i ozljeđuju ih. U carstvu biljaka ideja o 'unutarnjim uzrocima bolesti' ne može biti opravdana. Naravno, nije moguće u kratkom vremenu koje je na raspolaganju podastrijeti bezbrojne dokaze za ono što sam upravo naveo, ali što se više ide u patologiju biljaka očitije je da u njihovu slučaju unutarnji uzroci bolesti ne postoje, već da se moramo baviti vanjskim ozljeđivanjem ili drugim vanjskim utjecajima.
Sada, biljka kakvu vidimo u vanjskom svijetu biće je koje se sastoji od fizičkog i eterskog tijela. U isto vrijeme to je biće koje nas izvještava da je ono što nazivamo fizičko i etersko tijelo u načelu zdravo, te da se mora čekati da se susretne s vanjskom ozljedom prije nego postane bolesno. Istraživanja znanosti duha potvrđuju da je takvo stanje stvari. Dok kroz duhovno znanstveno istraživanje o bolesti životinja i ljudskih bića možemo vidjeti sasvim odlučujuće promjene u unutarnjem ili nadosjetilnom dijelu bića, u slučaju bolesne biljke nikada ne možemo reći da je samo izvorno etersko tijelo promijenjeno, već samo da su poremećaji i štetni utjecaji izvana prodrli u fizičko tijelo i posebno u etersko tijelo. Znanost duha potvrđuje sljedeći općeniti zaključak: U sastavnim dijelovima biljke, naime, fizičkom i eterskom tijelu, pred nama imamo nešto što je u biti zdravo. Ali druga je stvar za vidjeti kako kada je pretrpjela vanjska oštećenja ona može zaštiti svoj rast i razvoj i izliječiti ozljedu. Primijetite na primjer kako, ako posiječete biljku, ona pokušava rasti oko ozlijeđenog dijela, i zaobići ono što je tada ometa i ozljeđuje je. Kada se dogodi vanjska ozljeda, možemo vidjeti jasnu manifestaciju snage iscjeljenja koju biljka ima u svojoj unutarnjoj organizaciji. U eterskom i fizičkom tijelu biljke postoje snage iscjeljenja koje ulaze u igru kada je nanesena neka vanjska povreda. To je iznimno važna činjenica ako u ovoj oblasti želimo doći do razumijevanja. Biće poput biljke, koje ima fizičko i etersko tijelo tako pokazuje da su ta načela u osnovi zdrava. U njima je dovoljno snage ne samo za razvoj i rast biljke, već postoji i izobilje onih snaga koje se manifestiraju kao snaga iscjeljenja kada ozljeda dođe izvana. Odakle, dakle, dolaze te snage iscjeljenja? Ako ozlijedite samo fizičko tijelo ozljeda će ostati; ono ne može samo popraviti ozljedu. Iz tog razloga, ne možemo govoriti o bolesti u slučaju pukog fizičkog tijela, a najmanje možemo govoriti o odnosu između bolesti i iscjeljenja. To najbolje možemo vidjeti kada se bolest pojavi kod biljke. Tu moramo tražiti načelo unutarnje moći iscjeljenja u eterskom tijelu. Duhovno istraživanje ovo nam pokazuje veoma jasno, jer je aktivnost eterskog tijela biljke mnogo intenzivnija oko dijela gdje je ozljeda nanesena. Ono iz sebe iznjedri potpuno različite oblike, i razvija potpuno različite struje. Izuzetno je zanimljiva činjenica da mi izazivamo etersko tijelo biljke da vrši pojačanu aktivnost kada ozlijedimo njeno fizičko tijelo.
Nismo definirali koncept bolesti ali napravili smo nešto da dođemo do njene prirode, i dobili smo nešto što nam daje nagovještaj unutarnjeg procesa iscjeljenja.
Sljedeći trag dan od unutarnjeg duhovnog promatranja, hajdemo dalje i pokušajmo razumjeti vanjske pojave kojima nas vodi znanost duha. Tada možemo prijeći od razmatranja ozljeda koje nanosimo biljkama do onih koje dajemo životinjama koje, osim eterskog tijela, također imaju i astralno tijelo. Ako naša promatranja provodimo dalje vidjeti ćemo da etersko tijelo više životinje reagira u odgovarajućoj mjeri manje na vanjsku ozljedu. Što je životinja više na skali evolucije toliko će biti manje djelovanje eterskog tijela. Ako uzrokujemo tešku ozljedu fizičkom tijelu nižeg ili čak višeg sisavca; ako, na primjer, iščupamo nogu psa ili neke slične životinje, vidimo da etersko tijelo ne može odgovoriti sa svojom moći iscjeljenja u istoj mjeri u kojoj etersko tijelo biljke odgovara na sličnu ozljedu. Ali čak i u životinjskom carstvu ovo djelovanje eterskog tijela može se vidjeti u velikoj mjeri. Spustimo se do životinja vrlo niskog reda — do daždevnjaka. Ako sa takvog bića odsiječemo određeni organ oni ne doživljavaju ništa posebno bolno. Organi brzo ponovno rastu, i životinja uskoro izgleda kao i ranije.
U ovom slučaju dogodilo ne nešto slično onom što se dogodilo u slučaju biljke; prizvali smo određenu snagu iscjeljenja u eterskom tijelu. Ali ne možemo poricati da bi ovakva provokacija da se razviju snage iscjeljenja u eterskom tijelu čovjeka ili više životinje značila značajan rizik za zdravlje. Niža životinja će, naprotiv, samo biti stimulirana iz njenog unutarnjeg bića da izbaci još jednog člana pomoću njenog eterskog tijela.
Sada, ako je jedan od krakova raka odsječen, životinja ga ne može odmah obnoviti. Ali kada sljedeći put odbaci svoju ljusku i dođe do sljedećeg prijelaznog stupnja u životu, krak se pojavljuje; drugi puta se povećava, i ako će životinja dovoljno puta odbaciti svoju ljusku, ud će biti zamijenjen novim. Ove činjenice nam pokazuju da etersko tijela mora ulagati veće napore kako bi prizvalo unutarnje snage iscjeljenja; a kod viših životinja snaga iscjeljenja je još manja. Ako unakazite višu životinju ona ne može napraviti ništa u smjeru zamjene uda. Ovdje moramo ukazati na činjenicu koja je u sadašnje vrijeme predmet važnog sporenja na polju prirodne znanosti: Ako unakazite životinju, i životinja ima potomstvo, deformiteti se ne prenose na potomstvo; sljedeća generacija opet ima potpune dijelove. Kada etersko tijelo prenosi svoje osobine na potomstvo ono je opet stimulirano na formiranje cjelovitog organizma. Etersko tijelo daždevnjaka još uvijek djeluje u istoj životinji; kod raka djeluje samo kada rak odbacuje školjku; kod viših životinja ista pojava javlja se samo kod potomka, i tamo etersko tijelo zamjenjuje ono što je unakaženo kod prethodne generacije. Ako pravilno promatramo ove pojave, jasno ćemo opaziti da moramo govoriti o snagama iscjeljenja u eterskom tijelu čak i ako su te snage manifestirane samo u sljedećem naraštaju kada je potomak rođen bez unakaženosti koju je roditelj pretrpio. Ovdje imamo istraživanje o tome zašto i u koju svrhu su snage iscjeljenja eterskog tijela.
Sada bismo mogli postaviti pitanje: Kako to, dakle, da što se više penjemo u životinjskom carstvu — a ovo također vrijedi i za carstvo ljudi — vidimo da se snage iscjeljenja eterskog tijela moraju više naprezati da se manifestiraju? To zavisi o činjenici da etersko tijelo može biti na razne načine vezano za fizičko tijelo. Između fizičkog i eterskog tijela može postojati intimnija veza ili labavija. Na primjer, uzmimo daždevnjaka, kod kojeg su odsječeni članovi vrlo brzo zamijenjeni. Ovdje moramo pretpostaviti labavu vezu između fizičkog i eterskog tijela, a to se u još većem stupnju odnosi na carstvo biljaka. Ova unija je takva da fizičko tijelo ne može povratno djelovati na etersko tijelo, i ovo potonje ostaje nedirnuto onim što se događa fizičkom tijelu i u izvjesnom je smislu nezavisno od njega. Sada, priroda eterskog tijela je aktivnost, stvaranje i rast. Ono potiče rast do određene točke. Kada odrežemo dio, etersko tijelo je odmah pripremljeno da obnovi taj dio, i u tu svrhu razvija svu svoju aktivnost. Ali, koji je razlog da ne može razviti svu svoju aktivnost? Razlog će se naći u tješnjoj zavisnosti o fizičkom tijelu. To je slučaj kod viših životinja. Ovdje je mnogo intimnija unija između eterskog i fizičkog tijela, i kada fizičko tijelo razvija svoj oblik i organizira snage fizičke prirode, te snage povratno djeluju na etersko tijelo.
Izraziti to jasnije: Kod nižih životinja ili biljaka ono što je vani ne djeluje povratno na etersko tijelo već ga ostavlja netaknutim, vodeći nezavisnu egzistenciju. Kada dođemo do viših životinja, reakcije fizičkog tijela nametnute su eterskom tijelu koje se potpuno prilagođava fizičkom tijelu; tako da ako ozlijedimo fizičko tijelo, u isto vrijeme ozlijedimo i etersko tijelo. Stoga etersko tijelo mora upotrijebiti veću snagu ako prvo mora iscijeliti sebe i zatim odgovarajućeg člana fizičkog tijela. Stoga u slučaju eterskog tijela viših životinja, moraju biti prizvane dublje snage. Ali koja je veza? Zašto je eterično tijelo više životinje toliko zavisno o formama fizičkog tijela?
Što više napredujemo u životinjskoj kreaciji to više moramo uzimati u obzir ne samo aktivnost eterskog i fizičkog tijela, već također i astralnog tijela. U slučaju nižih životinja aktivnost astralnog tijela malo dolazi u obzir. Iz tog razloga niže životinje imaju toliko mnogo osobina zajedničkih s biljkama. Što se više penjemo, astralno tijelo više ulazi u djelovanje, i to djelovanje je takvo da etersko tijelo podređuje sebi. Biće kao što je biljka, koje ima samo fizičko i etersko tijelo, malo ima veze s vanjskim svijetom; djelovanje na biljku može biti izvršeno izvana, ali to se ne odražava kao unutarnje iskustvo. Tamo gdje je aktivno astralno tijelo, vanjski utisci su reflektirani u unutarnje doživljaje, ali biće u kojem je astralno tijelo neaktivno više je isključeno od vanjskog svijeta. Što je astralno tijelo aktivnije biće se više otvara vanjskom svijetu. Tako astralno tijelo ujedinjuje unutarnju prirodu bića s vanjskim svijetom, i povećana aktivnost astralnog tijela je odgovorna za činjenicu da etersko tijelo mora koristiti mnogo veću snagu da iscijeli ozljede.
Ako sada prijeđemo od životinja na čovjeka, pojavljuje se novi element. Čovjek se jednostavno ne povinuje određenim propisanim funkcijama nadahnutim od astralnog tijela kao u slučaju životinja koje imaju, takoreći, smjer za njih unaprijed ucrtan, i koje žive više-manje prema unaprijed utvrđenom programu. Teško bismo mogli reći za životinju da ona u iole većoj mjeri odstupa od svojih instinkta, ili da svoje instinkte slijedi s više ili manje dosljednosti. Ona slijedi svoj životni plan, i sve njeno djelovanje podvrgnuto je nekoj vrsti općeg programa. Ali čovjek, popevši se više na ljestvama evolucije, može praviti razliku između ispravnog i pogrešnog, istine i laži, dobra i zla. Kroz čisto individualne motive on dolazi u dodir s vanjskim svijetom na različite načine. Ti kontakti povratno djeluju i prave utisak na njegovo astralno tijelo, i kao posljedica interakcije između astralnog i eterskog tijela, sada oba trpe ovo povratno djelovanje. Dakle ako osoba vodi u bilo kom pogledu razuzdan život to će napraviti utisak na njegovo astralno tijelo koje sa svoje strane utječe na etersko tijelo. Kako će to napraviti zavisiti će o otme što je položeno u astralno tijelo. Stoga ćemo sada moći razumjeti da se etersko tijelo čovjeka mijenja, prema tome vodi li ovakav ili onakav život u granicama dobra i zla, ispravnog i pogrešnog, istine i laži, itd. Sve to vrši utjecaj na njegovo etersko tijelo.
Sada se sjetimo što se događa kada ljudsko biće prolazi kroz portal smrti. Znamo da je fizičko tijelo ostavljeno po strani i da etersko tijelo, sada ujedinjeno s astralnim tijelom i egom, ostaje. Kada je nakon smrti prošlo određeno vrijeme, vrijeme koje se mjeri samo danima, etersko tijelo se odbacuje kao drugi leš; međutim, ekstrakt eterskog tijela je ostavljen i ponesen sa sobom i sačuvan trajno. Ovaj ekstrakt eterskog tijela sadrži sve što je prodrlo u etersko tijelo, na primjer od razuzdanog života, ili od pravog i pogrešnog mišljenja, osjećanja i djelovanja. To je sadržano u eterskom tijelu i pojedinac to nosi sa sobom u periodu sve do novog rođenja. Kako životinja nema takvih iskustava, ne može, naravno, prenijeti bilo što na isti način izvan portala smrti. Kada osoba ponovno rođenjem uđe u egzistenciju, esencija njegovog prethodnog eterskog tijela nešto je što sada impregnira njegovo novo etersko tijelo, i prožima njegovu strukturu. Stoga u njenoj novoj egzistenciji osoba u svom eterskom tijelu ima rezultate onoga što je doživjela u prethodnom životu, a kako je etersko tijelo graditelj potpuno nove organizacije kod novog rođenja, sada se sve to također utiskuje na fizičko tijelo. Kako se to događa?
Duhovno istraživanje nam pokazuje da u formi ljudskog tijela koje ulazi u egzistenciju rođenjem, možemo približno vidjeti koja je djela osoba učinila u prethodnom životu. U slučaju životinje ne možemo reći da pri rođenju donosi sa sobom reinkarniranu individualnost iz prethodnog zemaljskog života. Aktivno je samo zajedničko astralno tijelo životinjske vrste, i to će ograničiti snagu iscjeljenja eterskog tijela te životinje. Kod čovjeka nalazimo da nije samo njegovo astralno tijelo već također i etersko tijelo impregnirano rezultatima djela njegovog prethodnog života: i dok etersko tijelo u sebi ima snagu da iznjedri ono što je ranije imalo, također ćemo razumjeti da će ovo etersko tijelo ugraditi u novi organizam ono što nosi sa sobom iz prethodnih inkarnacija. Sada ćemo razumjeti kako naša djela u jednom životu mogu raditi prijeko u našim zdravstvenim stanjima u sljedećem životu, i kako u stanju našeg zdravlja često moramo tražiti karmičke učinke djela prethodnog života.
Ovoj stvari možemo pristupiti na još jedan način. Možemo pitati: Da li sve što činimo u životu između rođenja i smrti na isti način povratno djeluje na naše etersko tijelo? Čak i u običnom životu možemo opaziti veliku razliku na našoj unutarnjoj organizaciji između reakcije onoga što doživljavamo kao svjesna bića, i mnogih drugih iskustava. Veoma zanimljiva činjenica koju znanost duha može potpuno objasniti i koja se može potpuno razumski shvatiti, je sljedeće. U tijeku života osoba ima veliki broj iskustava koje prima svjesno i ujedinjuje sa svojim ja (egom). Unutar nje ona se razvijaju u koncepte na kojima radi, itd. Ali mnoga iskustva i utisci ne razvijaju se u koncepte, a ipak su zaista prisutna u čovjeku i djeluju na njega. Ako hodate ulicom često se dogodi da vam netko kaže: 'Vidio sam vas danas, čak ste me i pogledali'! A ipak o tome ne znate ništa! To je često slučaj. Naravno, ovo je ostavilo dojam; vaše oči su zaista vidjele drugu osobu ali izravni utisak nije postao koncept. Postoje bezbrojni slučajevi ovakve vrste, tako da je naš život zaista podijeljen u dva dijela — u oblast duševnog života koja se sastoji od koncepata, i drugu oblast koju nikada nismo doveli u jasnu svijest. Opet postoje i druge razlike. Lako ćete moći razlikovati između utisaka koje imate u životu i možete se sjetiti, i onih kojih se ne možete sjetiti.
Tako je naš život duše podijeljen na potpuno različite kategorije, i postoji, zaista, značajna razlika između tih različitih kategorija ako uzmemo u obzir učinak na unutarnje biće čovjeka. Razmotrimo sada nekoliko minuta život čovjeka između rođenja i smrti. Prije svega uočimo veliku razliku između koncepata koji stalno ulaze u našu svijest, i onih koji su zaboravljeni. Ova razlika se najlakše može ilustrirati sljedećim. Promislite na utisak koji je u vama izazvao jasnu ideju. Neka to bude utisak koji je izazvao radost ili bol, utisak koji je popraćen osjećajem.
Imajmo na umu da je većina utisaka, zaista svi utisci koji su napravljeni na nama, popraćena osjećajima i ti se osjećaji izražavaju ne samo na svjesnoj površini života, već se spuštaju u fizičko tijelo. Trebate se samo sjetiti kako će jedan utisak napraviti da postanemo blijedi, a drugi da se zarumenimo. Ovi dojmovi utječu na cirkulaciju krvi. A sada prijeđimo na ono što u cjelini ne dolazi u svijest, ili samo preleti, i nije zapamćeno. U tom slučaju znanost duha pokazuje kako su tim utiscima ipak pridružene emocije na isti način kao i svjesnim utiscima. Ako primite utisak iz vanjskog svijeta koji bi vas, ako bi bio primljen svjesno, toliko preplašio da bi vam se srce uzlupalo, taj isti utisak nije, međutim, bez učinka, čak i ako je primljen nesvjesno. On ne samo da ostavlja dojam, već se spušta u fizičko tijelo. Zanimljivo je da utisak koji proizvodi svjesnu ideju nailazi na neku vrstu otpora kada djeluje u dubljoj ljudskoj organizaciji; ali ako utisak jednostavno djeluje na nas bez da ga dovedemo do svjesne ideje, onda ga ništa ne ometa, i iz tog razloga je još efikasniji. Ljudski život je mnogo bogatiji od pukog svjesnog ljudskog života.
Postoji period u našem životu kada doživljavamo veliki broj utisaka koji veoma snažno djeluju na ljudsku organizaciju i kojih se ne možemo sjetiti. U cijelom periodu od rođenja do trenutka kada se osoba može prvi puta sjetiti, na nju je napravljen veliki broj utisaka koji su svi tamo, i koji su tijekom vremena bili transformirani. Oni rade, baš kao i svjesni utisci, ali ništa im se ne suprotstavlja, posebno kada su zaboravljeni. Ništa što je inače sadržano u duševnom životu putem svjesnih koncepcija ne može time napraviti branu, takoreći, i podsvjesni utisci su oni koji djeluju najdublje. Sada, u vanjskom životu često se može naći dokaz da u ljudskom životu postoje trenuci kada je manifestirana druga vrsta unutarnjih učinaka. Mi ne možemo objasniti mnoge događaje u kasnijem životu i ne možemo otkriti zašto moramo doživjeti ovo ili ono na taj konkretan način. Na primjer, mi doživljavamo nešto što čini tako ogroman dojam na nas da ne možemo objasniti kako tako relativno beznačajno iskustvo može napraviti tako veliki utisak. Ako istražimo, možda ćemo naći da smo upravo u tom kritičnom vremenu između rođenja i vremena do kojeg se možemo sjetiti, imali slično daleko iskustvo, ali koje smo zaboravili. Nikakva ideja nije ostala, ali u to vrijeme imali smo utisak koji nas je jako pogodio. To je živjelo dalje i sada se ujedinjuje sa sadašnjim utiskom, jačajući ga tako da ono što bi nas inače manje ili nikako pogodilo sada čini posebno jak utisak. Ako ovo jasno opažamo moći ćemo formirati ideju o iznimnoj važnosti utisaka napravljenih na dijete u najranijoj dobi i kako nešto može baciti značajnu sjenu ili svijetlo na kasniji život. Ovdje opet, nešto iz ranijeg života djeluje u kasnijem životu.
Može se dogoditi da ovi utisci djetinjstva — posebno ako se ponavljaju — utječu na čitavu dispoziciju na takav način da se od određenog vremena nadalje javlja neobjašnjiva depresija duha. To se može shvatiti tek kada se vratimo natrag i kada se otkriju utisci primljeni tijekom djetinjstva koji bacaju svijetlo ili sjene na kasniji život, i koji su sada izraženi permanentnom depresijom. Možemo reći da ako su emocije, posebno osjećaji i senzacije, bili povezani s utiscima koji su kasnije zaboravljeni, da su te emocije i preplavljivanje osjećaja posebno učinkovite u stvaranju kasnijih sličnih iskustava.
Sada se sjetite što sam često govorio o životu tijekom perioda kamaloke. Nakon što je etersko tijelo ostavljeno po strani kao drugi leš, čovjek živi cijeli svoj posljednji život unatrag. Prelazi preko svih iskustava koja je imao, ali ne na takav način da je prema njima ravnodušan. Tijekom perioda u kamaloki, dok čovjek još posjeduje svoje astralno tijelo, ono kroz što je prošao dovodi do najdubljih doživljaja u osjećanju. Na primjer, pretpostavimo da je osoba umrla u dobi od sedamdeset. On živi svoj život natrag do njegovih četrdesetih kada je udario čovjeka po licu; tada on doživljava bol koju je nanio drugom. Time se priziva neka vrsta samoprijekora; to tada ostaje, kako bi se stvar kompenzirala u budućem životu. Shvatiti ćete da dok u ovom periodu između smrti i novog rođenja postoje sve vrste astralnih iskustava, ono što je od nas doživljeno kao djelovanje utiskuje se sve sigurnije i dublje u naše unutarnje biće, i doprinosi konstrukciji našeg novog tijela. Dakle, ako smo čak i u običnom životu tako snažno pogođeni od izvjesnih doživljaja, posebno ako su praćeni osjećajem, tako da kasnije mogu dovesti do depresije duha, shvatiti ćemo da mnogo snažnija iskustva života u kamaloki mogu sebe izraziti tako da rade dublje u organizaciji fizičkog tijela.
Ovdje, dakle, vidimo snažniji oblik pojave koju ste pri pažljivom promatranju u stanju pronaći čak i u životu između rođenja i smrti. Ideje koje se ne susreću s ometanjima od svijesti voditi će do drugih nepravilnosti u duši — do neurastenije, do raznih vrsta nervnih oboljenja i možda također i do mentalnih bolesti. Sve ove pojave predstavljaju se kao kauzalne veze između ranijih i kasnijih događaja, i pružaju nam jasnu sliku o njima.
Ako bi željeli ići dalje s ovom idejom mogli bi reći da će naša djela, u životu nakon smrti, biti preobražena u snažnu emociju. Ova emocija, koja nije ograničena običnom sviješću — jer mozak tada nije potreban — doživljena je od drugog oblika svijesti, koja tada djeluje dolje dublje. Tako je došlo do toga da se naša djela i cjelokupna priroda našeg prethodnog života pojavljuje u konstituciji naše organizacije u novom životu. Stoga ćemo lako razumjeti da osoba koja u jednoj inkarnaciji ima misli, osjeća i djeluje vrlo egoistički, pred sobom nakon smrti vidi plodove njegovih egoističkih misli, osjećaja i djela, ispunjena je snažnim osjećajima protiv svojih prijašnjih djela. Takav je zapravo slučaj. Razvija tendencije koje su usmjerene protiv vlastitog bića, i te tendencije, utoliko što proizlaze od egoističke prirode u prethodnom životu, izražavaju se u slaboj fizičkoj organizaciji u novom životu. Stoga moramo jasno razumjeti da se slaba organizacija može pratiti natrag karmički do egoizma u prethodnom životu. Idemo dalje.
Pretpostavimo da u jednom životu osoba manifestira izvjesnu tendenciju ka laganju. To je tendencija koja proizlazi iz dublje organizacije duše; jer ako osoba slijedi samo ono što je u njenom najsvjesnijem životu ona zapravo neće lagati. Samo emocije i osjećaji koji djeluju gore iz njegove podsvijesti ono su što je vodi do toga. Ovdje opet imamo nešto dublje. Ako je osoba neistinita, djela koja proizlaze iz neistinitosti opet će probuditi najjače osjećaje protiv sebe u životu nakon smrti, i pojaviti će se duboka tendencija protiv laganja. Ona će tada sa sobom u novi život donijeti ne samo slabu organizaciju već — tako nam pokazuje znanost duha — organizaciju koja je pogrešno izgrađena, takoreći, i koja manifestira nepravilno formirane unutarnje organe u finijoj organizaciji. Tamo je nešto što se ne slaže i to je zbog prethodne sklonosti laganju. I odakle je došla ta sklonost laganju? — jer u toj tendenciji osoba već ima nešto što također nije u redu.
Ovdje ćemo se morati vratiti još dalje. Znanost duha pokazuje da prevrtljiv život koji ne poznaje ni predanost niti ljubav — površan život u jednoj inkarnaciji — izražava se u sklonosti laganju u sljedećoj inkarnaciji; i u trećoj inkarnaciji ova sklonost laganju manifestira se u neispravno formiranim organima. Tako možemo karmički pratiti učinke u tri uzastopne inkarnacije: površnost i nestalnost u prvoj inkarnaciji, tendencija laganju u drugoj, i fizička sklonost bolestima u trećoj inkarnaciji.
Tako vidimo kako je karma povezana sa zdravljem i bolesti. Ono što je upravo rečeno temelji se na činjenicama otkrivenim kao rezultat duhovnog istraživanja. Mi ne gradimo teorije, već aktualne slučajeve koji su promotreni, i koji mogu biti istraženi metodama znanosti duha. Ovo predavanje započeli smo upućivanjem na najobičnije činjenice — snage iscjeljenja eterskog tijela biljaka. Zatim smo pokazali kako je preko dodavanja astralnog tijela kod životinja etersko tijelo manje aktivno. I vidjeli smo kako kroz primanje ega koji razvija individualan život za dobro i zlo, istinu i neistinu, astralno tijelo koje, u slučaju viših životinja samo ometa snagu iscjeljenja, opet čovjeku dodaje nešto novo, naime karmičke utjecaje bolesti koji u njega teku iz individualnog života. Kod biljke nema unutarnjeg uzroka bolesti, jer bolest je još uvijek nešto vanjsko, i snage iscjeljenja rade bez da su oslabljene. Kod nižih životinja nalazimo etersko tijelo koje može čak i zamijeniti određene dijelove; ali što se više penjemo to astralno tijelo više utiskuje sebe u etersko tijelo i time ograničava njegovu snagu iscjeljenja. Životinje ne opstaju u reinkarnacijama; stoga ono što je etersko tijelo nije povezano s bilo kakvim moralnim, intelektualnim ili individualnim osobinama, već samo sa zajedničkim tipom. Kod čovjeka, međutim, ono što on doživljava kao svoj ego djeluje dolje u eterskom tijelu. Zašto se onda moralni učinci događaja ne manifestiraju u više nego benignoj bolesti u djetinjstvu? Zato jer premda često možemo uzroke neurastenije, nervoze, histerije, itd., naći u istom životu, uzroke težih bolesti morati ćemo potražiti u prethodnom životu, jer se moralni i intelektualni učinci mogu potpuno ugraditi u etersko tijelo pri prelasku u novo rođenje - premda postoje posebni slučajevi, o kojima ćemo govoriti kasnije.
Takva je veza koja postoji između našeg života dobra i zla, našeg moralnog i intelektualnog života u jednoj inkarnaciji, i našeg zdravlja i bolesti u sljedećoj.