.Sadržaj posljednjeg predavanja je najvažniji za naša daljnja razmatranja kao i za razumijevanje karmičkih veza općenito. Iz tog razloga, zbog njegove iznimne važnosti, dopustite mi da rekapituliram glavne točke.
Počeli smo tako što smo rekli da su mišljenja u vezi liječenja i lijekova tijekom relativno kratkog vremena, za vrijeme prošlog stoljeća, pretrpjela radikalnu promjenu. Ukazali smo na činjenicu da se u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću razvilo takvo gledanje koje se temeljilo isključivo na teoriji da za svaku bolest koja je dobila naziv, i za koju se smatralo da može biti striktno definirana, na Zemlji mora postojati neki lijek. I čvrsto se vjerovalo da se korištenjem odgovarajućeg lijeka na tijek bolesti mora utjecati. Zatim smo istaknuli da je to gledanje prevladavalo više-manje do devetnaestog stoljeća, i usporedo s time pokazali smo i potpuni preokret tog mišljenja koji je uglavnom našao izraz u nihilizmu bečke škole, osnovane od čuvenog medicinara Dietel-a, i nastavljene od Škode i njegovih učenika. Nihilističku struju okarakterizirali smo govoreći da ona nije samo njegovala sumnje u vezi postojanja bilo kakve apsolutne veze između jednog ili drugog lijeka, jedne ili druge manipulacije s obzirom na tretiranje bolesti ili samu bolest, već da se više neće baviti bilo kakvom takvom vezom. Ideja o takozvanom 'samo-izlječenju' prodrla je u umove mladih liječnika pod utjecajem ove škole. Sam Škoda je dao sljedeću značajnu izjavu za ovu školu: 'Možda ćemo biti u stanju dijagnosticirati bolest, i možda je također i opisati, ali lijek za nju nemamo'. Ovo gledište potječe od Dietela i svodi se na sljedeće, da će s obzirom na nužne uvjete, bolest kao što je upala pluća s tretmanom odugovlačenja imati takav tijek da će razviti snage samo-izlječenja na kraju određenog perioda. Pomoću statistike bio je u mogućnosti dokazati da tretman odugovlačenjem nije pokazao ni manje izlječenja niti više smrti nego obično korišteni lijekovi. U to vrijeme izraz 'terapeutski nihilizam' nije bio neopravdan, jer sasvim je točno da su liječnici ove škole bili bespomoćni protiv pacijentova uvjerenja da jednostavno mora postojati lijek, recept. Pacijent ne bi popuštao, niti bi to njegovi prijatelji. Lijek se moralo prepisati, i učenici ove škole riješili su poteškoću prepisujući slabu otopinu gume-arabike, koja bi po njihovom mišljenju imala isti učinak kao i lijekovi koji su se ranije koristili. Iz ovoga smo naučili kako se moderni znanstveni svijet kreće u smjeru onoga što bi mogli nazvati karmičkim vezama života. Jer sada su morali pronaći odgovor na pitanje: kako dolazi do onoga što možemo nazvati 'samo-izlječenje'? Ili bolje, zašto se to događa? I zašto u nekim slučajevima ne može biti samo-izlječenja ili izlječenja bilo koje vrste?
Ako bi cjelokupna škola vođena od medicinskih autoriteta pribjegla uvođenju ideje o samo-izlječenju, moramo doći do zaključka da je tijekom bolesti prizvano nešto što vodi do nadvladavanja bolesti. I to bi nas navelo da slijedimo neke skrivenije razloge za tijek bolesti. Pokušali smo ukazati na to kako se ovakva karmička veza s tijekom bolesti može potražiti u evoluciji čovječanstva. Pokazali smo doista da ono što postižemo u našim običnim životima s obzirom na dobra ili zla djela, ili mudra ili blesava djela, ono što doživljavamo u odnosu na prave ili krive emocije, da sve to ne ulazi duboko u temelje ljudskog organizma. U pokazali smo razlog zašto ono što je podložno moralnom, intelektualnom, ili emocionalnom sudu u običnom životu ostaje na površini, i nije podložno zakonu kojem bismo mogli ući u trag u drugom slučaju — zakonu koji utječe na dublje snage ljudskog organizma. Pokazali smo da na ovaj način postoji neka vrsta prepreke koja priječi da nemoralnost uđe u dublje snage našeg organizma. I ova barijera protiv penetracije naših djela i misli u dublje snage našeg organizma, sastoji se u činjenici da su naša djela i naše emocije ostvarene između rođenja i smrti popraćene našim svjesnim konceptima. U onoj mjeri u kojoj naše djelo ili neko drugo iskustvo popratimo svjesnim konceptom, u toj mjeri i pružamo obranu od toga da posljedice naših djela urone dolje u naš organizam.
Također smo istaknuli značaj onih iskustava koja su neopozivo zaboravljena. Više ih nije moguće oživjeti za našu svjesnu percepciju, već ta iskustva, jer nedostaje zaštita koncepcije, na određeni način prodiru u našu unutarnju organizaciju i tamo surađuju s formativnim snagama našeg organizma. I možemo ukazati na one bolesti koje leže bliže površini, kao što je neuroza, neurastenija, i tako dalje. Svijetlo je bačeno čak i na stanja histerije. Kao što smo rekli, uzrok takvih stanja treba potražiti u konceptima koji su zaboravljeni, koji su ispali iz kompleksa svijesti i uronili dolje u unutarnji duševni život gdje se, kao neka vrsta klina, utvrđuju u oblik bolesti. Dalje smo ukazali na ogromnu važnost razdoblja koje leži između rođenja i vremena kada se prvi puta počinjemo sjećati naših iskustava; i naša pažnja je usmjerena na činjenicu da ono što je u ranijoj fazi zaboravljeno nastavlja biti aktivno unutar našeg život organizma, formirajući, takoreći, savez s dubljim snagama našeg organizma, i time utječući na sam naš organizam. Kao što vidimo, kompleks koncepcija, brojna iskustva moraju utonuti dublje u temelje našeg bića prije nego mogu intervenirati u našem organizmu. Zatim smo istaknuli da je ovo uranjanje najtemeljitije kada smo prošli kroz vrata smrti i doživljavamo daljnju egzistenciju između smrti i ponovnog rođenja. Kvaliteta svih iskustava tada je transformirana u snage koje sada razvijaju organizacijsku aktivnost, i osjećaji koje smo doživjeli u periodu između smrti i ponovnog rođenja postati će dio plastičnih sila, formativnih snaga koje imaju udjela u ponovnoj izgradnji tijela kada se vraćamo u novi život. U tim formativnim snagama čovjek sada u sebi nosi rezultat onoga što je na ranijem stupnju držao unutar svog duševnog života, možda čak i u njegovim svjesnim koncepcijama. I dalje smo mogli ukazati na činjenicu da čovjek sa svojim svjesnim koncepcijama prožetim egom oscilira između dva utjecaja prisutna u svijetu — između luciferičkih i ahrimaničkih utjecaja. Kada smo zbog karakteristika našeg astralnog tijela napravili nešto loše kroz zle strasti, temperament, i tako dalje, na to nas tjeraju luciferičke sile. Takva djela tada uzimaju smjer koji smo opisali, ako su transformirana u formativne snage, ona će se nastaniti kao uzroci luciferičkih bolesti unutar formativnih snaga, i položiti će temelje našeg novog tijela. Nadalje smo vidjeli da smo podložni ahrimaničkim silama koje na nas više utječu izvana. I opet moramo priznati, u vezi ahrimaničkih snaga, da su one transformirane u formativne snage, u snage koje oblikuju novoizgrađeni organizam kada čovjek kroz rođenje ulazi u egzistenciju, i toliko koliko se ahrimanički utjecaji miješaju s formativnim snagama, toliko možemo govoriti o ahrimaničkoj predispoziciji za bolest. Potom smo detaljno ukazali kako djeluju snage, koje su ovako razvijene. Citirao sam neke radikalne primjere ove aktivnosti, jer je u radikalnim primjerima slika izraženija, jasnije definirana. Naveo sam osobu koja je u prethodnom životu uvijek djelovala na takav način da proizvodi slabu ego svijest i slabo samopouzdanje, i čiji je ego davao sebi malo na vrijednosti, postajući apsorbiran samo u generaliziranju i tako dalje. Takva osoba će nakon smrti razviti tendenciju da apsorbira sile koje će ga učiniti sposobnim da ojača i usavrši svoj ego u daljnjoj inkarnaciji. Kao rezultat toga tražiti će uvjete koji će mu dati šansu da se bori protiv određenog otpora, tako da preko otpora njegova slaba ego svijest može biti ojačana. Ovakva tendencija će ga voditi da potraži mogućnost zaraze kolerom, jer će se u tome suočiti s nečim što nudi mogućnost savladavanja onih otpora, u čijem savladavanju će biti vođen u njegovoj idućoj inkarnaciji, ili bi lijek čak djelovao u istoj inkarnaciji, do snažnije ego svijesti ili do snaga koje bi ga putem samo-edukacije postupno vodile do jače ego svijesti. Nadalje smo naveli da bolest kao malarija pruža mogućnost kompenziranja za oholu ego svijest koja je u ranijem životu izazvana od duše kroz njena djela i emocije.
Oni od nas koji su sudjelovali u našim ranijim antropozofskim proučavanjima razumjeti će takav tijek. Uvijek se govorilo da čovjekov ego nalazi svoj fizički izraz u krvi. Sada, obje ove bolesti koje su upravo spomenute povezane su s krvlju i sa zakonima krvi. Tako su povezane da u slučaju kolere dolazi do zgušnjavanja krvi koje se može smatrati 'otporom' koji slabo samopouzdanje mora doživjeti, i pomoću kojeg se mora razviti. Također ćemo moći razumjeti da smo u slučaju malarije suočeni s osiromašenjem krvi, te da pretjerano razvijena ego svijest treba priliku da bude dovedena do apsurda. To je ono što se nudi kod osiromašenja krvi. Naravno ove stvari stoje u intimnom odnosu s našim organizmom, ali ako ih ispitamo, vidjeti ćemo da su shvatljive.
Rezultat svega ovoga je da kada imamo posla s organizmom formiranom od duše koja je sa sobom donijela tendenciju da prevlada neke nesavršenosti u ovom ili onom smjeru, čovjek će nastojati da bude impregniran s predispozicijom za određenu bolest, ali, u isto vrijeme imati će sposobnost da se bori protiv te bolesti koja je proizvedena ni iz jednog drugog razloga osim da pruži način liječenja. I lijek će biti djelotvoran kada osoba, u skladu s njenom cjelokupnom karmom, kroz nadvladavanje bolesti, stekne takve snage koje će joj omogućiti da u ostatku života ostvari pravi napredak pomoću svog rada na fizičkom planu. Drugim riječima, ako su poticajne sile toliko jake da čovjek na samom fizičkom planu može steći one kvalitete, na račun kojih je izbila bolest, tada će moći raditi s tim ojačanim snagama koje su mu prije nedostajale, i koje je stekao kroz proces iscjeljenja. Ako je u našoj karmi to da imamo želju da oblikujemo naš organizam tako da kroz nadvladavanje bolesti o kojoj se radi treba steći snage koje vode bliže savršenosti, a ipak smo zbog složenosti uzroka prisiljeni ostaviti naš organizam slabim u drugom smjeru, onda može biti da iako nas snage koje razvijamo i koristimo u procesu iscjeljenja ojačavaju, to ne rade dovoljno da bi nas napravile doraslim za naš rad na fizičkom planu. Tada zbog toga jer se ono što smo već stekli ne može koristiti na fizičkom planu, koristiti će se kada prođemo kroz vrata smrti, i pokušati ćemo dodati našim snagama ono što nismo mogli postići na fizičkom planu. Tako će te sile sazreti u oblikovanju sljedećeg tijela kada se vratim na Zemlju u novu inkarnaciju.
Imajući ovo u vidu, potrebno je dati još jednu napomenu u vezi onih oblika bolesti koje ne vode ni do pravog izlječenja niti do smrti, već do kroničnih stanja, do svojevrsnog stanja malaksalosti. Ovdje imamo nešto o čemu je znanje od najveće važnosti za većinu ljudi. Kada se netko oporavio od bolesti, traženi učinak je tada dobiven i u izvjesnom smislu bolest je nadvladana. Ali u drugom smislu to ne mora biti činjenica. Na primjer, problem koji je nastao između eterskog i fizičkog tijela je nestao, ali nesklad između eterskog i astralnog tijela još postoji, i mi osciliramo između pokušaja izlječenja i naše nemogućnosti da ostvarimo izlječenje. U ovakvom slučaju od posebne je važnosti da iskoristimo sve što smo postigli na putu stvarnog lijeka. I to je ono što se vrlo rijetko radi, jer je upravo slučaj kod onih bolesti koje postaju kronične da se nalazimo u začaranom krugu. Trebali bismo pronaći izlaz iz poteškoće ako bi u takvom slučaju izolirali onaj dio ljudskog organizma koji je postigao izvjesno izlječenje, ako bismo mogli pustiti da živi sam za sebe i od zdravog dijela povuče ostalo koje je još u poremećaju i neredu na račun onoga što je u duši. Ali mnoge stvari se tome suprotstavljaju, a poglavito činjenica da kada smo imali bolest koja je rezultirala kroničnim stanjem, da mi cijelo vrijeme živimo pod utjecajem tog stanja, i, ako se smijem grubo izraziti, zapravo nikada ne možemo potpuno zaboraviti na naše stanje, nikada zapravo stići do onoga što još nije zdravo, kako bi se tretiralo samo po sebi. Upravo suprotno, neprestano razmišljajući o bolesnom dijelu našeg organizma, dovodimo takoreći zdravi dio našeg organizma u neku vrstu odnosa s bolesnim i tako ga iznova iritiramo. Ovo je poseban proces, i da bih ga pojasnio želio bih objasniti jednu od činjenica koju je potvrdila znanost duha, koja se može vidjeti vidovitom sviješću kada je osoba prošla kroz bolest, i zadržala nešto što bi se moglo nazvati kronično. Isto se također događa i kada ne postoji očigledna akutna bolest, već kada se kronična bolest razvila bez da je primijećeno bilo kakvo akutno stanje. U većini tih slučajeva moguće je vidjeti da postoji stanje neravnoteže između eterskog i fizičkog tijela, nenormalno osciliranje sila amo-tamo, ali unatoč kojem tijelo ostaje živo. Ovo osciliranje sila koje pripada eterskom i fizičkom tijelu, kod osobe dovodi do stalnog stanja iritacije koje vodi do stalne razdražljivosti. Vidovita svijest ovu uzrujanost vidi prenesenu na astralno tijelo, i ovo stanje razdražljivosti stalno probija svoj put u onaj dio organizma koji je djelomično bolestan i djelomično zdrav, time stvarajući ne stabilnu već nestabilnu ravnotežu. Kroz ovo prodiranje astralne razdražljivosti, zdravlje koje bi inače bilo mnogo bolje zapravo je uvelike narušeno. Moram vas zamoliti da se sjetite da se u ovom slučaju astralno ne podudara sa sviješću, već radije s uzrujanošću unutarnje duše, što pacijent ne želi priznati ni samom sebi. Budući da u ovakvim slučajevima nedostaje barijera svijesti, ona stanja i strasti, emocionalne krize, stalna stanja iznurenosti uma i unutarnjeg nezadovoljstva ne djeluju uvijek kao što to rade svjesne sile, već radije poput snaga organiziranja. Smještene unutar našeg dubljeg bića one kontinuirano iritiraju onaj dio koji je napola bolestan i napola dobro. Ako bi pacijent pomoću stroge discipline duše barem na neko vrijeme mogao zaboraviti svoje stanje, iz toga bi primio takvo zadovoljstvo, da bi čak i iz tog zadovoljstva mogao dobiti snagu nužnu da nastavi dalje. Ako bi potpuno mogao zaboraviti njegovo stanje i razviti snažnu volju koja bi mu pomogla da kaže: 'Neću se gnjaviti s mojim stanjem', time bi se oslobodile izvjesne duševne snage, i ako bi ih primijenio na nešto duhovno što bi ga podignulo i zadovoljilo njegovu unutarnju dušu, ako bi oslobodio snage koje su stalno zauzete osjećajem bolova i patnjom, ugnjetavanja i tako dalje, time bi dobio veliku satisfakciju. Jer ako ne proživimo te osjećaje, snage su slobodne i na našem su raspolaganju. Naravno, neće biti od velike koristi samo reći da nećemo primjećivati te bolove i patnju, jer ako te snage ne iskoristimo duhovno, prošlo stanje će se ubrzo vratiti. Međutim, ako upotrijebimo te oslobođene snage u duhovnu svrhu koja će apsorbirati dušu, uskoro ćemo otkriti da na komplicirani način postižemo ono što bi naš organizam inače postigao bez naše pomoći kroz nadvladavanje bolesti. Naravno, osoba o kojoj je riječ morala bi biti svjesna ispunjavanja svoje duše s nečim izravno povezanim s njenom bolešću ili s onime što sačinjava njenu bolest. Na primjer, ako bi netko tko pati od slabosti očiju mnogo čitao kako bi izbjegao misliti o tome, naravno da ne bi postigao cilj. No nužno je pribjeći daljnjim ilustracijama. Svi smo primijetili kako je korisno kada smo pomalo indisponirani, da tu indisponiranost možemo zaboraviti, pogotovo ako do tog zaborava dođemo baveći se nečim drugim. Takav je pozitivan i cjeloviti zaborav. To nam već ukazuje da nismo potpuno nemoćni pred karmičkim učincima onih prijestupa naših ranijih života koji su izraženi u obliku bolesti. Svjesni smo da ono što je podložno moralnom, emocionalnom i intelektualnom sudu tijekom života između rođenja i smrti ne može toliko duboko prodrijeti za vrijeme jednog života da bi postalo uzrok organske bolesti, ali da u razdoblju između smrti i ponovnog rođenja može toliko duboko prodrijeti u ljudsku esenciju da uzrokuje bolest; tada također mora postojati mogućnost preoblikovanja tih procesa u svjesne procese.
Prema tome pitanje se može postaviti ovako: Ako su bolesti karmički rezultati duhovnih ili drugih događaja koje je duša doživjela ili izazvala, ako su one metamorfoza takvih slučajeva, ne bismo li onda također mogli pretpostaviti da bi se rezultat metamorfoze, naime, bolest, mogla izbjeći — ili o tome nismo ništa naučili iz duhovnih činjenica? Bi li se mogla izbjeći ako bismo zamijenili, za dobrobit našeg obrazovanja, procese iscjeljenja koji su izvučeni iz organizma da bi se suzbila bolest. Zar ih ne bismo mogli zamijeniti njihovim duhovnim pandanom, njihovim duhovnim ekvivalentom? Zar ne bismo mogli time, ako bi bili dovoljno mudri, transformirati bolest u duhovni proces i preko naših duševnih snaga postići samoobrazovanje koje bi inače bilo postignuto kroz bolest?
Izvedivost ovoga može se pokazati primjerom. I ovdje moramo inzistirati da se daju samo oni primjeri koji su istraženi od znanosti duha. To nisu hipotetičke tvrdnje već stvarni 'slučajevi'. Određena osoba ugovara ospice u kasnijem životu, i u tom slučaju tražimo karmičku vezu. Nalazimo da se ovaj slučaj ospica pojavio kao karmički učinak slučaja u prethodnom životu — slučaja koji bi se mogao ovako opisati: U prethodnom životu individualnost o kojoj se radi nije se voljela baviti vanjskim svijetom već se uglavnom bavila samim sobom, premda ne u uobičajenom egoističkom smislu. Mnogo je istraživala, mnogo meditirala, premda ne u odnosu na činjenice vanjskog svijeta, već se ograničila na unutarnji život duše. Danas susrećemo mnogo ljudi koji vjeruju da će kroz samo-koncentraciju i razmišljanje unutar sebe, stići do rješenja zagonetki svijeta. Osoba o kojoj se radi mislila je da može odrediti svoj život kroz unutarnju meditaciju, kako djelovati u jednom ili drugom slučaju bez da prihvati bilo kakvo učenje od drugih. Slabost duše koja je proizašla iz toga vodila je do formiranja snaga za vrijeme egzistencije između smrti i ponovnog rođenja koje su organizam relativno kasno u životu izložile napadu ospica.
Sada bismo mogli upitati: ako s jedne strane imamo napad ospica koji je fizički karmički učinak ranijeg života, što je onda s dušom? Jer raniji život će također rezultirati kroz karmičko djelovanje određenim stanjem duše.
To stanje duše pokazati će kao takvo da je osobnost o kojoj se radi, tijekom života u kojem se napad ospica dogodio, bila uvijek iznova podložna samoobmani. Dakle u samoobmani moramo vidjeti psihički karmički rezultat ovog ranijeg života, a u napadu ospica fizički karmički rezultat.
Sada pretpostavimo da je ova osobnost prije razvoja ospica uspjela steći takve snage duše da više nije bila izložena svakakvim samoobmanama, potpuno ispravivši taj nedostatak. U tom slučaju stečene snage duše učinile bi napad ospica potpuno nepotrebnim, budući da su sklonosti nastale u tom organizmu za vrijeme njegovog formiranja izbrisane preko jačih snaga duše stečene samoobrazovanjem. Ako kontempliramo život kao cjelinu i detaljno ispitamo naša iskustva, razmatrajući ih uvijek s ovog stajališta, uvijek bismo trebali uvidjeti da će vanjsko znanje u svakom detalju potvrditi ono što je ovdje navedeno. I ono što sam rekao o slučaju ospica može voditi do objašnjenja zašto su ospice jedna od bolesti djetinjstva. Jer nedostaci koje sam spomenuo prisutni su u mnogo života i pogotovo u izvjesnim periodima prevladavaju u mnogim životima. Kada takva osobnost uđe u egzistenciju željeti će napraviti odgovarajuću ispravku što je prije moguće. U periodu između rođenja i općenite pojave dječjih pritužbi koje izvršavaju organsko samoobrazovanje, u pravilu ne može biti govora o bilo kakvom obrazovanju duše.
Iz ovoga vidimo da u izvjesnom smislu zaista možemo govoriti o tome da se bolest transformira natrag u duhovni proces. I najznačajnije je da kada je taj proces ušao u dušu kao životni princip, pobuditi će stajalište koje ima ljekovit učinak na dušu. Ne treba nas iznenaditi da u naše vrijeme tako malo možemo utjecati na dušu. Svatko tko naš sadašnji period razmatra sa stajališta znanosti duha razumjeti će zašto je toliko medicinara, toliko liječnika postalo materijalistima. Jer većina ljudi nikada se ne okupira bilo čime što ima vitalnu snagu. Sve što se danas proizvodi lišeno je vitalne snage za dušu. Zato svatko tko želi raditi za znanost duha osjeća u ovoj antropozofskoj aktivnosti nešto izuzetno zdravo, jer znanost duha može opet donijeti ljudima nešto što ulazi u dušu tako da je ona odvučena od onog što je aktivno u fizičkom organizmu. Ali ne smijemo brkati ono što se pojavljuje na početku takvog pokreta kao što je antropozofija s onim što ovaj pokret u stvari može biti. U antropozofski pokret mogu se uvesti stvari koje prevladavaju u fizičkom svijetu, jer ljudi kada postaju antropozofi često u antropozofiju donose upravo iste interese a također i sve loše navike koje su imali vani. Tako je uvedeno mnogo od degeneracije našeg doba, i kada se neka takva degeneracija pojavi kod osobe o kojoj se radi, svijet kaže da je to rezultat antropozofije. To je naravno jeftina izjava.
Ako sada vidimo karmičku nit koja prelazi iz jedne inkarnacije u drugu, dohvaćamo samo jedan aspekt istine. Za svakog tko ovo počinje shvaćati, pojaviti će se mnoga pitanja kojih ćemo se dodirnuti tijekom ovih predavanja. Prije svega se moramo pozabaviti pitanjem: Kakva je razlika između bolesti koja je zbog vanjskih razloga i bolesti gdje uzrok leži isključivo u samom ljudskom organizmu. U iskušenju smo da izbacimo ove potonje bolesti govoreći da dolaze same od sebe bez ikakve vanjske provokacije. Ali to nije tako. U izvjesnom smislu opravdano je reći da nam bolesti dolaze ako imamo unutar nas posebnu dispoziciju za bolest. Kod mnogih oblika bolesti, međutim, moći ćemo ući u trag vanjskim uzrocima; ne doista svemu što nam se događa, ali mnogo toga što nas pogađa izvana. Ako slomimo nogu na primjer, dužni smo to objasniti vanjskim uzrocima. U vanjske uzroke moramo također uključiti učinak vremena, i brojne slučajeve bolesti koje ljudima dolaze u sirotinjskim četvrtima. Ovdje opet obuhvaćamo široko područje. Kada iskusna osoba pogleda na svijet lako će objasniti zašto je moderan trend u medicini tražiti uzroke bolesti u vanjskim utjecajima, posebno u mikroorganizmima. O njima je duhoviti gospodin (Tröhls-Lund) rekao ne neopravdano: 'Danas je rečeno da su bolesti izazvane mikroorganizmima, baš kao što je ranije kazano da dolaze od Boga, vraga, i tako dalje'. U trinaestom stoljeću je rečeno da bolesti dolaze od Boga; u petnaestom je rečeno da dolaze od vraga; kasnije je rečeno da bolesti dolaze od sokova, danas kažemo da bolesti dolaze od mikroba! Takvi su stavovi tijekom vremena ustupali mjesto jedni drugima.
Tako govorimo o vanjskim uzrocima ljudske bolesti i zdravlja. I čovjek današnjice može lako biti u iskušenju da koristi riječ koja je u osnovi prilagođena da unese nered u cijelu našu koncepciju svijeta. Ako netko tko je ranije bio zdrav dođe u okrug gdje je epidemija gripe ili difterije, i zatim se razboli, današnji čovjek će biti sklon reći da je osoba postala bolesna jer je ušla u tu određenu četvrt. Stoga je lako upotrijebiti riječ 'slučaj'. Danas ljudi zaista govore o 'slučaju'. Ova riječ je doista katastrofalna za bilo koju koncepciju svijeta, i dok god ne pokušamo razjasniti ono što se tako spremno naziva 'slučaj', nećemo moći napredovati do zadovoljavajućeg svjetonazora. Tako smo sada na početnoj točki poglavlja: 'Prirodne i slučajne bolesti čovjeka'. Za to je bitno da pokušamo uvodom baciti neko svijetlo na riječ 'slučaj'.
Nije li sam slučaj sklon da nas učini sumnjičavim za način na koji je često danas definiran? Već sam jednom prigodom skrenuo vašu pažnju na činjenicu da pametan čovjek osamnaestog stoljeća nije bio sasvim u krivu kada je, u vezi razloga za podizanje spomenika, dao sljedeću izjavu: 'Ako objektivno promatramo tijek povijesti, trebali bismo podići daleko veći broj spomenika slučaju'. I ako ispitamo povijest, napraviti ćemo čudna otkrića u vezi onog što se krije iza slučaja. Kao što sam već spomenuo, teleskop dugujemo činjenici da su se djeca igrala s optičkim lećama u laboratoriju. U igri su napravili kombinaciju pomoću koje je netko zatim proizveo teleskop.
Mogli bi se također sjetiti čuvene lampe u katedrali u Pizzi, koju su prije Galilea vidjele tisuće, kako oscilira s jednakom pravilnošću. Međutim, na Galileu je ostalo da pokusom sazna kako se te oscilacije podudaraju s njegovom cirkulacijom krvi, čime je otkrio čuvene zakone njihanja. Da ih nismo poznavali, cjelokupan tok naše fizike, cijela naša kultura bi se razvila u potpuno drugačijem pravcu. Pokušajmo pronaći smisao ljudske evolucije, i potom vidimo želimo li još tvrditi da se radilo samo o slučaju kada je Galileo napravio ovo važno otkriće. Razmotrimo još jedan slučaj.
Svjesni smo što Lutherov prijevod Biblije znači za civilizirane zemlje Europe. Duboko je utjecao na religijski osjećaj i misli i također na razvoj onoga što nazivamo njemačkim književnim jezikom. Jednostavno spominjem činjenicu bez komentiranja. Inzistiram samo na dubokom utjecaju koji je ovaj prijevod izvršio. Moramo nastojati vidjeti značaj tog obrazovanja koje je, tijekom nekoliko stoljeća, došlo čovječanstvu kao rezultat Lutherovog prijevoda Biblije. Nastojmo u tome uočiti smisao, a onda razmotrimo sljedeću činjenicu.
Sve do određenog razdoblja u svom životu Luther je bio duboko prožet osjećajem i željom da tako uredi svoj život da postane istinsko 'božje dijete'. Ta je želja izazvana stalnim čitanjem Biblije. Među augustinskim redovnicima prevladavao je običaj da se ponajprije čitaju djela crkvenih otaca, ali Luther je prešao na duhovno uživanje u samoj Bibliji. Tako je vođen do tog intenzivnog osjećaja da je 'božje dijete', i pod tim osjećajem je ispunjavao svoje dužnosti kao učitelj teologije u prvom razdoblju Wittenberga. Činjenica koju bih sada želio naglasiti je da je Luther imao određenu odbojnost prema stjecanju titule doktora teologije, ali da je, sjedeći sa starim prijateljem iz augustinskog samostana u Erfurtu, bio nagovoren tijekom 'slučajnog' razgovora da pokuša i stekne šešir doktora teologije. U tu je svrhu bilo potrebno još jednom proučavati Bibliju. Tako je 'slučajni' razgovor s prijateljem ono što je vodilo do ponovnog proučavanja Biblije, i do svega što je od toga rezultiralo.
Pokušajte sa stajališta prošlih stoljeća shvatiti značaj 'slučaja' da je Luther jednom razgovarao s tim prijateljem i bio nagovoren da pokuša doktorirati teologiju. Morati ćete vidjeti da bi bilo groteskno povezati ovaj ljudski razvoj sa 'slučajnim' događajem.
Iz ovog što je rečeno najprije ćemo zaključiti da možda u slučaju postoji nešto više nego se to obično pretpostavlja. U pravilu vjerujemo da je slučaj nešto što se ne može zadovoljavajuće objasniti bilo zakonima prirode, ili zakonima života, i da predstavlja neku vrstu viška iznad i izvan onoga što se može objasniti. Sada ovoj izjavi dodajmo činjenicu koja nam je pomogla razumjeti toliko mnogo aspekata života: Čovjek, otkako je započeo svoje zemaljsko postojanje, bio je podložan dvjema silama luciferičkog i ahrimaničkog principa. Te sile i principi stalno prodiru u čovjeka. Dok luciferičke snage djeluju više od iznutra utječući na astralno tijelo, ahrimaničke snage radije djeluju kroz vanjske utiske koje prima. U onom što primamo od vanjskog svijeta nalaze se ahrimaničke snage, a u onom što se javlja i djeluje unutar duše u obliku radosti i potištenosti, želja, i tako dalje, nalaze se luciferičke snage. Luciferički i ahrimanički principi potiču nas da ustupimo mjesto pogrešci. Luciferički princip potiče nas da obmanjujemo sebe u vezi našeg vlastitog unutarnjeg života, da naš unutarnji život pogrešno prosuđujemo, da vidimo mayu, iluziju unutar nas samih. Ako kontempliramo život racionalno, ne bi nam trebalo biti teško otkriti mayu u našem vlastitom duševnom životu. Razmotrimo koliko često uvjeravamo sebe da smo napravili ovo ili ono iz ovog ili onog razloga. Općenito je razlog sasvim drugačiji, i daleko dublji. Može se naći u temperamentu, želji, ili strasti, ali u našoj površnoj svijesti dajemo sasvim drugo objašnjenje. Posebno nastojimo zanijekati prisutnost u našoj duši onoga što svijet previše ne cijeni, i kada smo na neki čin potaknuti iz čisto egoističkih motiva, često te grube egoističke impulse odijevamo plaštem nesebičnosti, i objašnjavamo zašto je bilo nužno da tako napravimo. U pravilu nismo svjesni da griješimo. Kada toga postanemo svjesni, tu općenito počinje poboljšanje praćeno određenim osjećajem srama. Najgore je što uglavnom ne znamo da smo potaknuti na nešto iz dubina naše duše, i onda izmišljamo motiv za djelo o kojem se radi. To su također otkrili i moderni psiholozi. Međutim, budući da danas postoji malo psihološke kulture, iznose se te groteskne indikacije, i dolazi se do objašnjenja koja su sasvim čudna. Svaki pravi istraživač promatrajući ovakve činjenice prirodno će shvatiti njihovo pravo značenje i tako shvatiti da zaista postoje dva utjecaja koja djeluju zajedno, naime, naša svijest, i ono što boravi u dubljim slojevima ispod praga svijesti. Ali kada iste činjenice promatra materijalistički psiholog, on će krenuti drugačije. On će odmah izmisli teoriju o razlici između izgovora za naša djela i stvarnog motiva. Ako, na primjer, psiholog raspravlja o samoubojstvima studenata koja se tako često danas događaju, on će reći da ono što je navedeno kao izgovor da to nije pravi motiv; da pravi motiv leži daleko dublje, da ga uglavnom nalazimo u pogrešno usmjerenom seksualnom životu, i da je pravi motiv tako transformiran da iz nekog razloga obmanjuje svijest.
Često to može biti tako, ali svatko tko ima i najmanje znanja o istinski dubokoj psihološkoj misli iz toga nikada neće razviti opću teoriju. Takva teorija bi se lako pobila, jer ako je zaista takav slučaj da je izgovor ništa, a motiv sve, to bi također vrijedilo i za samog psihologa, i bili bi prinuđeni reći da je i kod njega također, ono što nam govori i razvija kao teoriju samo izgovor. Ako bi tragali za dubljim razlozima, možda bi se našlo da su razlozi koje je on naveo potpuno iste prirode. Ako je taj psiholog zaista shvatio zašto je nemoguć razlog koji se temelji na zaključku: 'Svi Krećani su lažljivci', i da je takva prosudba pristrana ako je napravljena od samog Krećanina, ako je shvatio razlog zašto je to tako, također bi shvatio kakav je iznimni začarani krug stvoren kada se u izvjesnim domenama tvrdnje mogu vratiti natrag na sebe. U gotovo cijelom opsegu naše literature nalazimo vrlo malo zaista duboke kulture. Zato ljudi u pravilu jedva primjećuju što oni sami čine, i zbog toga će biti nužno za znanost duha da u svakom pogledu izbjegne ovu konfuziju u logici. Suvremeni filozofi, kada se bave znanošću duha dolaze više od drugih do takve konfuzije u logici. Naš primjer je za to tipičan. Ovdje vidimo trikove koje na nama izvode luciferički utjecaji transformirajući duševni život u mayu, tako da se možemo pretvarati da imamo sasvim različite motive od onih koji stvarno borave u nama.
Trebamo pokušati steći strožu samodisciplinu u ovom pogledu. Danas se s riječima u pravilu barata s velikom lakoćom. Riječ, međutim, može dovesti do velike greške i konfuzije. A ako riječ samo ugodno zvuči, i stvara dojam djela milosrđa, onda će prekrasan zvuk rečenice biti zavodnik, vjerovati će da motiv o kojem se radi leži u našoj duši, dok iza toga može biti prikriven egoistički princip bez da je naše biće svjesno njegove prisutnosti, jer nemamo volju da dođemo do prave samospoznaje. Tako na jednoj strani vidimo aktivnog Lucifera. Kako radi Ahriman na drugoj?
Ahriman je onaj princip koji se miješa s našim percepcijama i u nas ulazi od izvana. Ahrimanova aktivnost je najjača kada osjećamo da u tom nekom slučaju misao nije dovoljna, i da smo suočeni s kritičnim trenutkom u našem misaonom životu. Misao je uhvaćena kao u misaonom labirintu. Tada ahrimanički princip zgrabi priliku da u nas prodre kao kroz procijep u vanjskom svijetu. Ako slijedimo tijek svjetskih događaja i očigledne pojave, ako na primjer, slijedimo modernu fiziku natrag do trenutka kada je Galileo sjedio ispred lampe koja oscilira u katedrali u Pizzi, možemo zavrtjeti misaonu mrežu koja obuhvaća sve te događaje čime bi materija bila lako objašnjena. Sve bi bilo sasvim jasno, ali u trenutku kada dođemo do crkvene lampe koja oscilira, naše misli postaju zbunjene. Tu je prozor kroz koji ahrimaničke snage prodiru u nas s najvećom snagom, i tu naše misli odbijaju razumjeti pojavu koja bi u stvari mogla donijeti smisao i razumijevanje. Tu je također ono što zovemo 'slučaj'. Tu za nas Ahriman postaje najopasniji. One pojave koje nazivamo 'slučaj' pojave su kojima smo najlakše obmanuti od Ahrimana.
Ovako ćemo naučiti da nije to priroda samih činjenica ono što nas navodi da govorimo o 'slučaju', već da to zavisi o nama samima i našem vlastitom razvoju. Malo po malo morati ćemo sebe obrazovati da prodremo u mayu i iluziju, odnosno, moramo steći uvid u stvari gdje je utjecaj Ahrimana najjači. Tako da upravo tamo gdje moramo govoriti o važnim uzrocima bolesti, i o svijetlu koje treba baciti na tijek mnogih bolesti, naći ćemo da je neophodno toj pojavi pristupiti sa sljedećeg aspekta. Prije svega moramo pokušati i razumjeti koliko je to slučaj da je netko trebao putovati upravo vlakom na kojem je mogao izgubiti život, ili da je netko u određenom periodu trebao biti izložen klicama bolesti koje mu dolaze izvana, ili nekom drugom uzroku bolesti, i ako stvari pratimo s izoštrenim razumijevanjem, moći ćemo doći do istinitije spoznaje cjelokupnog značenja ljudskog života bolesti i zdravlja.
Danas smo morali detaljno pokazati kako unutar čovjeka Lucifer vodi do iluzije, i kako Ahriman postaje isprepleten s vanjskim percepcijama i tamo vodi do maye; da je rezultat Lucifera ako sebe zavaravamo s pogrešnim motivom, i kako lažna pretpostavka u vezi svijeta pojava — obmana preko Ahrimana — vodi do vjerovanja u slučaj. Ovi su temelji morali biti postavljeni da bi pokazali da su karmički događaji, rezultati ranijih života, također aktivni u onim slučajevima gdje vanjski uzroci, koji izgledaju kao slučaj, uzrokuju bolesti.