.Lako je shvatiti da karmički zakon može djelovati kada se, u pokazanom smislu, uzrok bolesti potvrdi iz unutrašnjosti čovjeka. Ali teže je razumjeti da iskustva i djela prethodnog života donesena od pojedinca pri rođenju mogu izazvati takve bolesti kao što su one koje su rezultati vanjskih uzroka — bolesti koje znanost naziva infekcijama. Ipak, ako uđemo dublje u pravu prirodu karme, naučiti ćemo ne samo kako se ti vanjski uzroci mogu povezati s iskustvima i djelima ranijih života, već ćemo također naučiti da nesreće koje nas snađu, događaji koje smo skloni opisati kao slučaj, mogu stajati u nedvosmislenom odnosu s tijekom prethodnog života. Moramo doista prodrijeti nešto dublje u cjelokupnu prirodu čovjekova bića ako želimo razumjeti uvjete koji su toliko zaklonjeni našim ljudskim gledištem.
Vidjeli smo jučer kako slučaj ili nesreća uvijek predstavlja vanjski događaj u prikrivenom obliku, jer u onim slučajevima gdje govorimo o slučajnosti, vanjska obmana stvorena od ahrimanskih snaga je najveća moguća. Sada detaljno ispitajmo kako dolazi do takvih nesreća, odnosno onih događaja koji se općenito nazivaju 'nesreće'.
Ovdje je nužno imati na umu zakon, istinu — prepoznavanje da je u životu mnogo toga od onog što opisujemo kao 'proizašlo od iznutra', ili kao 'izvedeno iz unutarnjeg bića čovjeka', već odjeveno u iluziju, jer ako se zaista podignemo iznad iluzije, nalazimo da mnogo toga što mi u početku vjerujemo da potječe od unutar čovjeka mora biti opisano kao da struji unutra od izvana. Uvijek se susrećemo s tim kada se moramo nositi s onim dispozicijama, onim osobinama karaktera, koje su sažete pod imenom 'nasljedne osobine'. Izgleda kao da su te nasljedne osobine dio nas samo zato što su ih naši preci imali, i može se činiti u najvećem stupnju kao da nas je zadesila sudbina iako bez naše krivnje, i bez naše suradnje. Lako je napraviti pogrešnu distinkciju između onoga što smo donijeli iz ranijih inkarnacija i onog što smo naslijedili od naših roditelja i predaka. Kada se reinkarniramo, ne dolazimo nasumično takvim i takvim roditeljima, ili u tu i tu zemlju. Tu je na djelu motiv udružen s našim najdubljim bićem. Čak i u onim nasljednim osobinama koje nemaju nikakve veze s bolešću, ne smijemo pretpostaviti ništa nasumično. U slučaju obitelji kao što je Bachova na primjer, bilo je u mnogim generacijama uvijek iznova rođenih više ili manje renomiranih glazbenika (bilo je više od dvadeset, više ili manje renomiranih glazbenika u obitelji Bach). Lako bismo mogli vjerovati da je to čisto povezano s linijom nasljeđivanja, da su osobine naslijeđene od predaka, i da pošto su te osobine tu, određene tendencije prema glazbenom talentu donesene iz prethodne inkarnacija biti će otkrivene. Međutim to nije tako, činjenice stoje sasvim drugačije.
Pretpostavimo da netko ima priliku primiti mnogo glazbenih impresija u životu između rođenja i smrti, da ti glazbeni utisci u ovom životu prolaze kraj njega, jednostavno iz razloga jer nema uho za glazbu. Drugi utisci koje prima u životu ne prolaze pokraj njega na isti način, jer ima tako formirane organe da iskustva i utiske može transformirati u vlastite sposobnosti. Ovdje možemo reći da osoba tijekom života ima utiske koji je sposobna transformirati u sposobnosti i talente kroz dispozicije koje je donijela sa sobom iz njenog posljednjeg rođenja; a ima i druge utiske, koje na račun svoje opće karme, jer nije primila pogodne snage, ne može transformirati u odgovarajuće sposobnosti. Oni ostaju, pohranjeni su, i u periodu između smrti i novog rođenja pretvaraju se u posebnu tendenciju koja će se izraziti u sljedećoj inkarnaciji. I ta tendencija navodi osobu da potraži reinkarnaciju u određenoj obitelji koja mu može pružiti odgovarajuće organe. Dakle ako je netko primio mnogo glazbenih utisaka, i pošto nema uho za glazbu, nije ih mogao transformirati u glazbene sposobnosti ili užitak, ta nesposobnost će biti povezana s tendencijom u njegovoj duši da dođe u obitelj gdje će naslijediti glazbeno uho. Iz ovoga ćemo sada vidjeti da ako određena obitelj nasljeđuje izvjesnu konstituciju uha — što se može naslijediti jednako kao i vanjski oblik nosa — svi oni pojedinci koji zbog njihove ranije inkarnacije žude za uhom za glazbu, nastojati će doći u tu obitelj. Iz ovoga vidimo da, u stvari, osoba nije naslijedila uho za glazbu ili sličan dar u određenoj inkarnaciji 'slučajno', već da je očekivala i zapravo tražila nasljednu osobinu.
Ako takvu osobu promatramo od trenutka rođenja, izgledati će nam kao da je glazbeni osjećaj u njoj, osobina njenog vlastitog unutarnjeg bića. Ako, međutim, proširimo naše istraživanje na vrijeme prije rođenja, otkriti ćemo daje uho za glazbu koje je tražio nešto što mu je došlo od izvana.
Prije njegova rođenja ili začeća uho za glazbu nije bilo u njemu. Postojao je samo impuls koji ga je poticao da stekne takvo uho. U ovom slučaju čovjek se privukao sebi nešto izvanjsko. Prije reinkarnacije osobina koja je kasnije nazvana nasljedna bila je nešto izvanjsko. Prišla je čovjeku, i on je požurio to uzeti. U trenutku utjelovljenja postala je unutarnja, i pojavila se unutra. Dakle, govoreći o nasljednoj dispoziciji, patimo od obmane, jer ne uzimamo u obzir vrijeme kada je unutarnja osobina bila vanjska.
Ispitajmo sada da li vanjski događaj koji se događa između rođenja i smrti, možda ne mora biti isti kao slučaj koji smo upravo raspravljali — bilo da jest sposoban da se transformira u nešto unutarnje. Ne možemo odgovoriti na ovo pitanje bez još detaljnijeg proučavanja bolesti i zdravlja. (Dali smo mnogo primjera da bi okarakterizirali bolest i zdravlje. I znate da ja ne dajem definicije, već pokušavam malo po malo opisati stvari, i dodavati sve više osobina, kako bi postupno postale razumljive. Sada dodajmo još osobina onima koje smo već prikupili.)
Bolest i zdravlje moramo usporediti s nečim što se javlja u normalnom životu, naime, spavanjem i budnošću, i tada ćemo pronaći nešto još važnije. Što se događa u ljudskom biću kada se dnevna stanja spavanja i budnosti nadovezuju jedno na drugo? Znamo da kada spavamo, fizičko i etersko tijelo je napušteno od astralnog tijela i ega, i da je buđenje povratak astralnog tijela i ega u fizičko i etersko tijelo. Svako jutro kod buđenja, sve što čini naše unutarnje biće — astralno tijelo i ego — uranja opet dolje u naše fizičko i etersko tijelo. Što se događa u odnosu na ona iskustva koja ljudsko biće ima kada zaspe i kada se probudi?
Ako uzmemo u obzir trenutak odlaska na spavanje, vidimo da sva iskustva koja od jutra do noći fluktuiraju u našim životima, posebno psihička iskustva radosti i tuge, sreće i boli, strasti, imaginacije, i tako dalje, uranjaju u podsvjesno. U normalnom životu, kada spavamo, mi sami smo nesvjesni. Zašto gubimo svijest kada zaspimo? Znamo da smo za vrijeme spavanja okruženi duhovnim svijetom, baš kao što smo u budnom stanju okruženi stvarima i činjenicama fizičkog svijeta osjetila. Zašto ne percipiramo taj duhovni svijet? Zato jer bi se u normalnom životu, vidjeti duhovne činjenice i duhovne stvari koje nas okružuju, na sadašnjem stupnju ljudskog razvoja između odlaska na spavanje i buđenja, pokazalo opasnim u najvišem stupnju. Ako bi danas osoba svjesno prešla u svijet koji nas okružuje između odlaska na spavanje i buđenja, njeno astralno tijelo koje je steklo svoj puni razvoj u periodu drevnog Mjeseca, ustrujalo bi u duhovni svijet, ali to ne bi moglo biti napravljeno od ega, koji se mogao razviti samo tijekom perioda Zemlje, i koji će završiti svoju evoluciju na kraju perioda Zemlje. Ego nije dovoljno razvijen da može razviti cijelu svoju aktivnost između odlaska na spavanje i buđenja. Ako bismo svjesno zaspali, stanje našeg ega moglo bi se opisati na sljedeći način. Pretpostavimo da imamo malu kap obojane tekućine; to bacimo u posudu s vodom i pustimo da se izmiješa. Boja te male kaplje više se ne bi mogla vidjeti jer je pomiješana s cijelom masom vode. Nešto se takve prirode događa kada čovjek kod spavanja ostavlja svoje fizičko i etersko tijelo. Ova potonja načela su ona koja cijelo ljudsko biće drže na okupu. Čim astralno tijelo i ego napuste dva niža načela, rasprše se u svim smjerovima, uvijek potaknuti ovim načelom ekspanzije. Tako bi se dogodilo da bi ego bio razgrađen, i mi bi doista bili u stanju predočiti slike duhovnog svijeta, ali ne bi ih mogli razumjeti pomoću onih snaga koje jedino ego može donijeti — snaga razlučivanja, uvida, i tako dalje — ukratko, sa sviješću koju primjenjujemo na običan život. Jer ego bi bio razgrađen i mi bi bili mahniti, rastrgani amo-tamo, plivajući bez individualnosti i bez usmjerenja u moru astralnih događaja i utisaka. Iz tog razloga, pošto u slučaju normalne osobe ego nije dovoljno snažan, on reagira na astralno tijelo i sprječava ga da svjesno uđe u duhovni svijet koji je njegov pravi dom, dok ne dođe vrijeme kada će ego moći pratiti astralno tijelo gdjegod ono penetriralo. Stoga postoji dobar razlog za naše gubljenje svijesti, jer ako bi bilo drugačije, ne bi bili u stanju održati naš ego. Biti ćemo dovoljno sposobni da ga podržimo tek kada je ostvarena naša evolucija Zemlje. Zato smo spriječeni da razvijemo svijest našeg astralnog tijela.
Upravo obrnuto se događa kada se budimo. Kada se probudimo i uronimo dolje u naše fizičko i etersko tijelo, mi bi u stvari trebali doživjeti njihovu unutarnju prirodu. Ali to se ne događa, jer u trenutku buđenja nam je onemogućeno da se bavimo unutarnjom prirodom našeg tjelesnog bića, pošto je naša pozornost odmah usmjerena na vanjske događaje. Ni naša sposobnost vida niti naša sposobnost percepcije nije usmjerena prema penetraciji unutarnjeg bića, već su ometene od vanjskog svijeta. Ako bi odmah prešli na naše unutarnje biće, bilo bi egzaktno preokretanje situacije do koje bi došlo ako bi zaspali i ušli u duhovni svijet s našom običnom sviješću. Sve duhovno što smo stekli kroz naš ego tijekom našeg života na Zemlji tada bi se koncentriralo, i nakon našeg ponovnog ulaska u fizičko i etersko tijelo, djelovalo bi na njih najsnažnije, dovodeći do ogromnog porasta našeg egoizma. Uronili bismo dolje s našim egom; i sve strasti, želje, pohlepa, i egoizam za koji smo sposobni bili bi koncentrirani unutar našeg ega. Sav taj egoizam bi se izlijevao u život osjetila. Da se to ne bi dogodilo mi smo ometeni od vanjskog svijeta, i nije nam dopušteno da u naše unutarnje biće prodremo s našom sviješću.
Da je to tako, može se potvrditi iz izvještaja o onim misticima koji su zaista pokušali prodrijeti u unutarnje biće čovjeka. Razmotrimo Meister Eckharta, Johannes Taulera, i druge mistike Srednjeg vijeka, koji su se, kako bi sišli u njihovo vlastito unutarnje biće, posvetili stanju u kojem je njihova pažnja i interes bio potpuno odvraćen od vanjskog svijeta. Pročitajmo biografije mnogih svetaca i mistika koji su se pokušali spustiti u svoje unutarnje biće. Kakvo je njihovo iskustvo? Iskušenja, nevolje, i slična iskustva koja su prikazana u živopisnim bojama. Ona su bila komprimirana u astralnom tijelu i egu, i osjećana su kao suprotstavljene snage. To je razlog zašto su svi oni koji su kao mistici pokušali sići u svoje unutarnje biće otkrili da što dublje silaze, da su to više bili prisiljeni na gašenje njihova ega. Meister Eckhart je pronašao izvrsnu riječ da bi opisao spuštanje u svoje unutarnje ja. On govori o 'Ent Werdung', odnosno o izumiranju ega. I čitamo u „Theologia Germanica“ (Njemačka teologija) kako autor opisuje mističnu stazu u unutarnje ljudsko biće, i kako inzistira da onaj koji želi sići više neće djelovati kroz vlastiti ego, već da će Krist s kojim je u potpunosti prožet, djelovati unutar njega. Takvi su mistici htjeli ugasiti svoj ego. Ne oni sami, već Krist u njima je trebao, misliti, osjećati, htjeti, tako da se ne može pojaviti ono što boravi u njima u obliku strasti, želje i pohlepe, već ono što se u njih ulijeva kao Krist. Zato sv. Pavao kaže 'Ne ja, već Krist u meni'.
Procese buđenja i spavanja možemo opisati kao unutarnja iskustva ljudskog bića: buđenje kao uranjanje komprimiranog ega u tjelesnost čovjeka, i padanje u san kao oslobađanje od svijesti, jer još nismo spremni vidjeti taj svijet u koji prodiremo pri padanju u san. Ovo buđenje i spavanje, razumijemo u istom smislu u kojem razumijemo mnoge druge stvari u ovom svijetu, kao međusobno prožimanje raznih članova ljudskog entiteta. Ako iz ove točke gledišta promatramo budnu osobu, reći ćemo da su u njoj prisutna četiri člana ljudskog entiteta, fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo, i ego, i da su na određeni način međusobno povezana. Što iz toga proizlazi? Činjenica da smo 'budni'. Jer mi ne bismo mogli biti budni da se tako ne spustimo u našu tjelesnost da nam je pozornost skrenuta od vanjskog svijeta. Da li smo budni ili ne zavisi o izvjesnoj reguliranoj suradnji naša četiri člana. I opet, da li spavamo ili ne, zavisi o pravilnom razdvajanju naša četiri člana. Nije dovoljno reći da se sastojimo od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela, i ega, jer čovjeka razumijemo tek kada znamo u kojoj su mjeri razni članovi povezani zajedno u određenom stanju, i koliko su intimno povezani. To je nužno za razumijevanje ljudske prirode. Razmotrimo sada kako su ova četiri člana čovjeka povezana u slučaju normalne osobe. Krenimo od stajališta da je stanje čovjeka kada je budan normalno stanje.
Većina nas će se sjetiti da je svijest koju sada posjedujemo kao zemaljski ljudi između rođenja i smrti, samo jedan od mogućih oblika svijesti. Ako, na primjer, proučavamo 'Tajnu znanost', vidjeti ćemo da je naša sadašnja svijest stupanj između sedam različitih stupnjeva svijesti, i da se ova svijest koju danas posjedujemo razvila iz tri prethodna stupnja svijesti, i da će se u kasnijem periodu razviti u tri druga sljedeća oblika svijesti. Kada smo bili bića Mjeseca još nismo imali ego. Ego je postao ujedinjen s čovjekom tek za vrijeme perioda Zemlje. Zato sadašnju svijest nismo mogli steći prije perioda Zemlje. Ovakva svijest kakvu danas imamo između rođenja i smrti, pretpostavlja da ego surađuje s tri ostala člana upravo onako kako to radi danas i najuzvišeniji je od četiri člana ljudskog entiteta. Prije nego smo postali impregnirani egom sastojali smo se samo od fizičkog tijela, eterskog tijela, i astralnog tijela. Astralno tijelo je tada bilo naš najuzvišeniji član, i naša svijest je tada bila takva da se može usporediti samo s našom sviješću sna koja je preživjela iz prošlosti. Ali ne smijemo misliti o sadašnjoj svijesti sna, već o onoj u kojoj su slike sna predstavljale stvarnosti. Ako proučavamo san kakav je danas, u njegovim raznovrsnim slikama naći ćemo mnogo toga što je kaotično, jer je naša sadašnja svijest sna drevno nasljeđe. Ali ako proučavamo svijest koja je prethodila današnjoj, trebali bismo otkriti da u to vrijeme nismo mogli vidjeti vanjske objekte kao što su biljke, na primjer. Tako za nas nije bilo moguće primiti vanjske utiske. Sve što nam je pristupalo izazivalo je utisak analogan onom od sna, ali je odgovarao određenom vanjskom objektu ili impresiji.
Dakle prije nego se pozabavimo ego sviješću, morati ćemo se baviti sviješću koja bi se mogla nazvati astralnom sviješću, jer je prikačena za astralno tijelo koje je ranije bilo najuzvišeniji član. Ona je mutna i maglovita, i još nije ozračena svjetlošću ega. Kada je čovjek postao zemaljski čovjek, ova svijest je zasjenjena od ego svijesti. Međutim, astralno tijelo je još u nama, i možemo se upitati kako to da naša astralna svijest može biti toliko prigušena i eliminirana da ego svijest može u potpunosti zauzeti njeno mjesto? To postaje moguće zbog toga što je kroz čovjekovu impregnaciju od ega, ranija veza između astralnog tijela i eterskog tijela uvelike olabavljena. Ranija i intimnija veza bila je, takoreći, razgrađena. Tako je prije ego svijesti, postojala daleko intimnija veza između čovjekova astralnog tijela i nižih članova njegovog bića. Astralno tijelo je dublje prodiralo u ostale članove nego što to danas. U izvjesnom smislu astralno tijelo je istrgnuto od eterskog i fizičkog tijela.
Mora nam biti sasvim jasan ovaj proces djelomičnog odlaska, ovo odvajanje astralnog tijela od eterskog i fizičkog tijela. Čak i danas, da možda ne postoji mogućnost s našim običnim stanjem svijesti utemeljimo nešto slično toj drevnoj vezi? Zar se i danas ne može dogoditi u ljudskom životu, da astralno tijelo pokuša penetrirati dalje u druge članove nego što bi trebalo, da impregnira i prodre dublje nego što treba? Za prodiranje astralnog tijela u etersko i fizičko tijelo potreban je određeni standard. Pretpostavimo da je taj standard premašen u jednom ili drugom smjeru. Iz toga bi proizašli određeni poremećaji u cijelom ljudskom organizmu. Jer ono što je čovjek danas zavisi o tom točnom odnosu između raznih principa njegovog bića kojeg nalazimo u normalnom budnom stanju. Čim astralno tijelo postupa pogrešno, čim penetrira dublje u etersko i fizičko tijelo, doći će do poremećaja. U našim prošlim raspravama vidjeli smo da se to doista događa. Tada smo cijeli proces gledali s drugog aspekta. Kada se to događa? Događa se kada je čovjek u ranijem životu impregnirao svoje astralno tijelo s nečim, dopustio da u njega uđe nešto što shvaćamo kao moralni ili intelektualni prijestup za taj raniji život. To je ugravirano na astralno tijelo. Sada, kada čovjek iznova ulazi u život, to zapravo može uzrokovati da astralno tijelo traži drugačiji odnos s fizičkim i eterskim tijelom nego što bi tražilo da u prethodnom životu nije bilo impregnirano s ovim prijestupom. Tako su prijestupi počinjeni pod utjecajem Ahrimana i Lucifera transformirani u organizacijske snage koje, u novom životu potiču astralno tijelo da usvoji drugačiji odnos prema fizičkom i eterskom tijelu nego što bi to bio slučaj da te sile nisu intervenirale.
Dakle vidimo kako ranije misli, senzacije i osjećaji utječu na astralno tijelo i potiču ga da izazove poremećaj u ljudskom organizmu. Što se događa kada dođe do takvih poremećaja? Kada astralno tijelo prodire u fizičko i etersko tijelo dalje nego što bi normalno trebalo, to dovodi do nečega sličnog onom što se događa kada se budimo, kada naš ego uranja dolje u dva niža principa. Buđenje se sastoji od uranjanja ego-čovjeka u fizičko i etersko tijelo. U čemu se dakle sastoji djelovanje astralnog tijela kada ono, potaknuto učincima ranijih iskustava, prodire u fizičko i etersko tijelo dalje nego što bi trebalo? Ono što se događa kada naš ego i naše astralno tijelo uranjaju dolje u naše fizičko i etersko tijelo pri buđenju i nešto percipiraju, pokazuje na samu činjenicu našeg buđenja. Baš kao što je stanje budnosti rezultat silaska ego-čovjeka u naše fizičko i etersko tijelo, sada se mora dogoditi nešto analogno onom što je napravio ego — nešto napravljeno od astralnog tijela. Ono se spušta u etersko i fizičko tijelo. Ako vidimo čovjeka čije astralno tijelo ima tendenciju prema tješnjoj uniji s eterskim i fizičkim tijelom nego što se to normalno događa, vidjeti ćemo kako astralno tijelo postiže pojavu koju mi inače ostvarujemo od ega pri buđenju. Što je ovo prekomjerno prodiranje u fizičko i etersko tijelo od astralnog tijela? Sastoji se od onoga što bi inače mogli opisati kao esenciju bolesti. Kada naše astralno tijelo radi ono što mi inače radimo nakon buđenja, naime probija se u fizičko i etersko tijelo, kada astralno tijelo koje normalno ne bi trebalo razviti bilo kakvu svijest unutar nas, teži za sviješću u našem fizičkom i eterskom tijelu, pokušavajući se probuditi u nama, mi postajemo bolesni. Bolest je abnormalno stanje budnosti našeg astralnog tijela. Što je to što činimo kada s normalnim zdravljem živimo u običnom budnom stanju? Budni smo u normalnom životu. Ali kako bismo mogli posjedovati uobičajeno budno stanje, morali smo na ranijem stupnju naše astralno tijelo dovesti u drugačiji odnos. Morali smo ga uspavati. Esencijalno je da naše astralno tijelo spava tijekom dana dok nama dominira naša ego svijest. Možemo biti zdravi samo ako je astralno tijelo uspavano u nama. Sada možemo shvatiti suštinu zdravlja i bolesti na sljedeći način. Bolest je abnormalno buđenje astralnog tijela unutar čovjeka, a zdravlje je normalno stanje spavanja astralnog tijela.
I što je ta svijest astralnog tijela? Ako je bolest stvarno buđenje astralnog tijela, nešto poput svijesti mora se manifestirati. Postoji abnormalno buđenje, i tako možemo očekivati abnormalnu svijest. Tamo mora postojati neka vrsta svijesti. Kada se razbolimo mora se dogoditi nešto slično onom što se događa kada se budimo ujutro. Naše sposobnosti moraju biti usmjerene na nešto drugo. Naša obična svijest budi se ujutro. Pojavljuje li se neka svijest kada se razbolimo?
Da, pojavljuje se svijest koju svi dobro znamo. I koja je to svijest? Svijest se izražava u doživljajima! Svijest koja se tada pojavljuje izražena je u onom što zovemo bol, koju nemamo tijekom budnog stanja kada smo uobičajeno zdravi, jer tada naše astralno tijelo spava. 'Spavanje' astralnog tijela znači da smo u normalnom odnosu prema fizičkom i eterskom tijelu, i bez bola. Bol nam govori da astralno tijelo pritiska u fizičko tijelo i etersko tijelo na takav način u abnormalnom stanju, i stječe svijest. Takva je bol.
Ovu izjavu ne smijemo primjenjivati bez ograničenja. Kada govorimo u smislu znanosti duha moramo ograničiti naše izjave. Izjavljeno je da kada se naše astralno tijelo budi, pojavljuje se svijest koja je prepuna boli. Iz ovoga ne smijemo zaključiti da bol i bolest uvijek idu zajedno. Bez iznimke, svako prodiranje u etersko i fizičko tijelo od astralnog tijela čini bolest, ali obrnuto ne vrijedi. Da bolest može imati drugačiji karakter pokazati će se činjenicom da nije svaka bolest popraćena bolom. Većina ljudi ovo ne primjećuje jer obično ne teže zdravlju, već su zadovoljni da su bez boli; i kada su bez boli vjeruju da su zdravi. To nije uvijek slučaj; ali općenito kod odsustva boli, ljudi će vjerovati da su zdravi. Bili bi pod velikom zabludom ako bi vjerovali da doživljaj boli ide uvijek zajedno s bolešću. Naša jetra može biti skroz naskroz oštećena, a ako oštećenje nije takvo da je oštećena abdominalna stjenka, uopće neće biti nikakve boli. U nama možemo nositi proces bolesti koji se ni na jedan način ne manifestira kroz bol. Tako može biti u mnogim slučajevima. Objektivno gledano ove bolesti su ozbiljnije, jer ako osjetimo bol onda se potrudimo da se riješimo toga, ali kada nema boli previše se ne zamaramo s time da se riješimo bolesti.
Gdje smjestiti one slučajeve gdje s bolesti nema bola? Trebamo se samo sjetiti da smo se malo po malo razvili u ljudska bića kakva smo danas, i da smo tijekom perioda Zemlje dodali ego astralnom tijelu, eterskom tijelu i fizičkom tijelu. Međutim, jednom smo bili ljudi koji su posjedovali samo etersko i fizičko tijelo. Biće koje posjeduje samo ta dva principa poput je današnje biljke. Ovdje se susrećemo s trećim stupnjem svijesti koji je beskrajno nejasan, koji ne postiže jasnoću čak ni današnje svijesti sna. Prilično je pogrešno vjerovati da smo lišeni svijesti kada spavamo. Mi imamo svijest, ali je toliko nejasna da je ne možemo prizvati unutar našeg ega do točke pamćenja. Takva svijest također boravi u biljkama; to je neka vrsta svijesti sna još nižeg stupnja nego je to astralna svijest. Sada smo došli do još niže svijesti čovjeka.
Pretpostavimo da smo kroz iskustva u prethodnoj inkarnaciji doveli ne samo do onog poremećaja do kojeg dolazi u našem organizmu kada astralno tijelo ide izvan svojih granica, već također poremećaj uzrokovan eterskim tijelom koje nepravilno probija svoj put u fizičko tijelo. Svakako može doći do takvog stanja gdje je odnos između eterskog i fizičkog tijela abnormalan za današnjeg čovjeka, gdje je etersko tijelo previše penetriralo u fizičko tijelo. Pretpostavimo da astralno tijelo ne sudjeluje u tome; ali da tendencija stvorena u ranijem životu utječe na bližu povezanost nego bi to trebala biti između eterskog tijela i fizičkog tijela u ljudskom organizmu. Ovdje imamo etersko tijelo koje se ponaša na isti način kao i astralno tijelo kada imamo bol.
Ako etersko tijelo sa svoje strane uroni previše duboko u fizičko tijelo, pojaviti će se svijest slična onoj koju imamo tijekom spavanja, poput svijesti biljke. Stoga ne čudi da je to stanje kojeg nismo svjesni. Svatko tko nije svjestan spavanja jednako neće biti svjestan ovog stanja. Pa ipak to je oblik buđenja! Kao što će se naše astralno tijelo probuditi abnormalno kada je preduboko uronilo u etersko i fizičko tijelo, tako će se i naše etersko tijelo probuditi na abnormalan način kada preduboko penetrira u fizičko tijelo. Ali to od nas neće biti percipirano, jer je to buđenje u svijest još nejasniju nego je to svijest boli. Pretpostavimo da je osoba u ranijem životu doista napravila nešto što je između smrti i ponovnog rođenja tako transformirano da se samo etersko tijelo budi, odnosno, ulazi u intenzivan posjed fizičkog tijela. Ako se to događa u nama se budi duboka svijest koja međutim ne može biti percipirana na isti način kao i drugi doživljaji ljudske duše. Mora li, međutim, biti neučinkovita jer je neopaziva? Pokušajmo objasniti neobičnu tendenciju koju je stekla svijest koja leži još jedan stupanj dublje.
Ako se opečete — što je vanjsko iskustvo — to uzrokuje bol. Ako će se bol pojaviti, svijest mora imati barem u najmanjem stupnju svijest astralnog tijela. Bol mora biti u astralnom tijelu; dakle, kada god se bol pojavi u ljudskoj duši, imamo posla s pojavom u astralnom tijelu. Sada pretpostavimo da se događa nešto što nije povezano s bolom, ali je, ipak, vanjski poticaj, vanjski utisak. Ako vam nešto doleti u oko, to uzrokuje vanjski poticaj i oko se zatvori. Bol s time nije povezana. Što nadražaj proizvodi? Pokret. To je nešto slično onome što se dogodi kada se dodirne taban vašeg stopala; to nije bol, ali ipak se stopalo trza. Dakle postoje također i utisci na ljudsko biće koji nisu popraćeni bolom, ali koji ipak dovode do neke vrste događaja, naime, pokreta. U ovom slučaju, jer ne može prodrijeti dolje u dublji stupanj svijesti, osoba ne zna kako je došlo do toga da pokret slijedi vanjski poticaj. Kada percipirate bol i time nešto odbacujete, bol je ta koja čini da primijetite ono što tada odbacujete. Ali sada može doći nešto što vas potiče na unutarnji pokret, na refleksni pokret. U tom slučaju svijest se ne spušta do stupnja na kojem je nadražaj transformiran u pokret. Ovdje imate stupanj svijesti koji ne dolazi u vaše astralno iskustvo, koji nije doživljen svjesno, koji ide svojim putem u nekoj vrsti svijesti spavanja, ali nije, ipak, takav da ne dovodi do događaja. Kada dođe do ove dublje penetracije eterskog tijela u fizičko tijelo, ono proizvodi svijest koja nije svijest boli, jer astralno tijelo ne sudjeluje u tome, već je toliko maglovito da je osoba ne percipira. To nužno ne znači da osoba s tom sviješću ne može obavljati radnje. Ona također obavlja i druge radnje u kojima njena svijest nema udjela. Trebate se samo sjetiti slučaja u kojem je obična dnevna svijest ugašena i osoba dok hoda u snu čini svakakva djela. U ovom slučaju postoji vrsta svijesti u kojoj osoba ne može sudjelovati, jer ona može doživjeti samo dva viša oblika svijesti: astralnu svijest kao zadovoljstvo i bol, itd., i ego svijest kao prosudbu i kao običnu dnevnu svijest. To ne implicira da čovjek ne može djelovati pod impulsom ove svijesti spavanja.
Sada imamo svijest koja je toliko duboka da je čovjek ne može postići kada se etersko tijelo spušta u fizičko tijelo. Pretpostavimo da želi učiniti nešto o čemu u normalnom životu ne može znati ništa, što je na neki način povezano s njegovim okolnostima; on će to učiniti a da ne zna ništa o tome. Nešto u njemu, naime, sama ta stvar, učiniti će to bez da on zna išta o tome. Razmotrimo sada slučaj osobe koja je kroz određene pojave u bivšem životu za sebe položila uzroke, koji u periodu između smrti i ponovnog rođenja djeluju do tamo gdje vode do penetracije eterskog tijela u fizičko tijelo. Iz toga će proizaći djelovanje koje vodi do razrade dublje ležećih procesa bolesti. U tom slučaju će osoba biti prinuđena od takvih djelovanja da potraži vanjske uzroke tih bolesti.
Može izgledati čudnim da to nije jasno običnoj ego svijesti — ali osoba to nikada ne bi učinila iz te svijesti. Ona se u običnoj ego svijesti ne bi nikada izložila mnoštvu bacila. Ali pretpostavimo da je ova prigušena svijest utvrdila da je nužna vanjska ozljeda, tako da bi moglo doći do procesa kojeg smo opisali kao cjelokupnu svrhu bolesti. Ta svijest koja penetrira u fizičko tijelo tada traži uzroke oboljenja ili bolesti. To je stvarno biće čovjeka koje ide u potragu za uzrokom bolesti kako bi se ostvarilo ono što smo jučer nazvali procesom bolesti. Tako ćemo iz dublje prirode oboljenja i bolesti razumjeti da čak i ako se bol ne javlja, unutarnja reakcija može uvijek doći, ali ako je bol manifestirana — sve dok etersko tijelo previše penetrira u fizičko tijelo — uvijek može doći ono što bi se moglo nazvati: potraga za vanjskim uzrocima bolesti kroz sam dublje ležeći sloj ljudske svijesti. Koliko god zvučalo groteskno, ipak je točno, da mi s različitim stupnjevima svijesti tražimo vanjske uzroke naših bolesti — baš kao što to radimo za naše naslijeđene osobine — kada ih trebamo. Ali, opet, ovo što smo upravo rekli vrijedi samo unutar granica koje smo danas opisali.
Na ovom predavanju naš je poseban zadatak bio pokazati da osoba može biti u položaju — bez da to slijedi sa stupnjem svijesti koje je svjesna — da potraži bolest, a to je uzrokovano abnormalnim, dubljim stanjem svijesti. Morali smo pokazati da se kod bolesti bavimo s buđenjem stupnjeva svijesti koje smo mi kao ljudska bića davno nadišli. Kroz činjenje grešaka u prethodnom životu, pobudili smo dublja stanja svijesti nego što su ona prikladna za naš sadašnji život; i ono što radimo iz impulsa te dublje svijesti utječe na tijek bolesti, kao i na proces koji zapravo vodi do nje. Tako vidimo da se kod ovih abnormalnih stanja pojavljuju drevni stupnjevi svijesti koje je čovjek odavno prošao. Ako samo malo uzmete u obzir činjenice svakodnevnog života, moći ćete razumjeti na općeniti način ono što je danas rečeno. Zaista je slučaj, da se kroz svoju bol, čovjek dublje spušta u svoje biće, i to je izraženo u dobro poznatoj izjavi da čovjek zna da posjeduje organ tek kada mu počinje pričinjati bol. To je popularna izreka, ali nije baš glupa. Zašto čovjek u svojoj normalnoj svijesti ne zna ništa o tome? Jer u normalnim slučajevima njegova svijest tako duboko spava da ne uroni dovoljno intenzivno u njegovo astralno tijelo; ali ako se to dogodi, onda se pojavi bol, i kroz bol zna da ima organ o kojem se radi. U mnogim popularnim izrekama ima nečeg što je sasvim točno, jer su nasljeđe ranijih stupnjeva svijesti u kojima je čovjek, kada je bio u stanju gledati u duhovni svijet, bio svjestan mnogo toga što mi sada moramo postići naporom. Ako razumijete da osoba može doživjeti dublje slojeve svijesti, također ćete razumjeti da čovjek ne može tražiti samo vanjske uzroke bolesti, već i vanjske udarce sudbine koje ne može racionalno objasniti, nego onom racionalnošću koja djeluje iz dubljih slojeva svijesti. Stoga je razumno pretpostaviti da se čovjek iz svoje obične svijesti ne bi smjestio ondje gdje ga može pogoditi grom; svojom običnom sviješću učinio bi bilo što da izbjegne stajanje ondje gdje ga munja može pogoditi. Ali u njemu može biti aktivna svijest, koja leži mnogo dublje od obične svijesti, i koja ga predviđanjem koje nije u posjedu obične svijesti vodi upravo na mjesto gdje ga munja može pogoditi — i želi da bude tako pogođen. Čovjek doista traži nesreću.
Shvatili smo da je moguće karmičkim utjecajima pripisati nesreće i druge vanjske uzroke bolesti. Kako do toga dolazi detaljno, kako one snage koje su u dubljim slojevima svijesti djeluju na ljudska bića, i da li je dopustivo da naša obična svijest izbjegne takve nesreće, pitanja su s kojima ćemo se baviti kasnije. Na isti način na koji možemo razumjeti da ako idemo na mjesto gdje možemo biti izloženi infekciji, da smo to napravili pod utjecajem stupnja svijesti koji nas je odveo tamo, tako isto moramo moći razumjeti kako to da poduzimamo mjere opreza da bi takve infekcije učinili manje efikasnim, i da smo kroz našu običnu svijet u položaju da se suprotstavimo tim učincima higijenskim mjerama. Moramo priznati da bi bilo nerazumno ako bi za podsvijest bilo moguće tražiti klice bolesti ako tome ne bi s druge strane bilo suprotstavljanje kroz običnu svijest.
Vidjeti ćemo da je oboje razumno, i tražiti uzroke bolesti, i da je također razumno, iz obične svijesti poduzimati higijenske mjere protiv infekcije, tako ometajući uzroke bolesti.