.- 11. Jedanaesto predavanje, Dornach, 18 srpnja 1923
Biti kod kuće u vanjskom svijetu. Pitanja u vezi prehrane. Učinci krumpira, cikle i rotkvice.
Zašto gušteri gube rep kada su uhvaćeni. Strah drži organizam na okupu. Pomaganje djeci s rahitisom baveći se njihovim strahovima. Moramo imati hrabrosti i nositi se sa strahom ako želimo steći više znanje. Moramo potpuno ući u svijet prirode da bi dobili uvid u duh. Sva čvrsta tijela odzvanjaju i zvuk se još može čuti kod buđenja. Kako ljudi obznane da umiru. Čovjek odlazi od zemaljske egzistencije odzvanjajući. Štetni učinci prehrane krumpirom. Korijeni biljaka su bogati solima, njihove cvjetovi uljima. Soli stimuliraju mozak, ulja imaju učinka u abdomenu. Ako jedemo ciklu razvijamo veliku težnju da mnogo mislimo. Ako netko nije više vrlo aktivan u njegovu mišljenju, dobro je dodati rotkvicu u prehranu. Naša tijela razvijamo iz principa koji dolaze od izvan Zemlje, okružujući Zemlju u svijetlu.
Preostala su još neka pitanja koja su nekidan postavljena. Baš kao što sam i nekidan počeo od komentara akademske osobe o snovima, tako i danas želim početi od nečega što zadaje dosta glavobolje današnjim učenjacima – tako ćemo također i ući u našu raspravu – a to je rep guštera. Znate ako imate prilično velikog guštera i želite ga zgrabiti za rep, rep će otpasti. Ljudi kažu da je gušter krhak. I stvarno je teško većeg guštera držati za rep. On će otpasti i stvorenje će potrčati sasvim spretno, bez repa. Znanstvenici rade pokuse da ustanove da li je rep životinje zapravo potrgan, ili je ostavljen od stvorenja. Moderna znanost temelji se na materijalizmu, i tako ljudi misle da životinja ima slabe mišiće koji drže taj rep na okupu, i ti mišići ga ne mogu zadržati kada ga se uhvati.
Međutim, postoji čudna činjenica, i to je nešto o čemu ljudi puno ne razmišljaju. To je činjenica da gušter koji je uhvaćen i živi dugo vremena zatočen, izgubi sposobnost da tako brzo odbaci rep. Rep postaje jači, i ne može se lako istrgnuti; izdrži više. To je čudna stvar, da gušteri lakše izgube rep kada su vani i da se pokaže jači kada su zatočeni. Što bi mogao biti razlog za to?
Vidite, ljudi dugo vremena razmišljaju kako bi to moglo biti zbog malih mišića tamo u repu. Ipak činjenica koju sam upravo opisao lako pokazuje zašto se događa da se rep stvorenja teže istrgne u zatočeništvu. To se događa jer će stvorenje biti malo preplašeno kada ga pokušate uhvatiti vani. To nije neka uobičajena stvar da bude uhvaćeno. Nešto mu se događa po prvi puta. To će biti prvi put da mu se ljudsko biće približava, i osjeća se preplašeno, i pošto je preplašeno postaje krhko da gubi svoj rep. Kada se navikne na ljude, u zatočeništvu, kada mu se ljudi stalno približavaju, više neće biti preplašeno i izgubiti rep.
Sasvim površan pogled će nam dakle reći da strah i užas guštera igra veliku ulogu. Sada moramo ići dalje i reći: 'Da, strah kojega gušter ima kada mu se ljudsko biće približi i želi ga uhvatiti izlazi u stvorenju jedino kada ga ljudsko biće uhvati, ali uvijek je tamo unutar stvorenja, i taj strah drži materiju stvorenja, njenu fizičku supstancu, zajedno, i čini ga snažnim'.
Reći ću vam o vrlo čudnoj stvari koja se događa u ljudskim bićima. Čuli ste o ljudima koji su veoma zavisni o njihovom duševnom životu i dobiju proljev kada osjećaju strah. Anksioznost uzrokuje proljev. I što to znači? To znači da se tvari u crijevima više ne drže na okupu. Pitanje je, što tvari u crijevima drži na okupu? Vidite, kada se strah popne u dušu, više u crijevima ne drži stvari na okupu. Ali kada je strah dolje u crijevima drži stvari na okupu.
I tako je i sa gušterom. Ako pogledamo guštera [crtanje na ploči], cijelo je vrijeme pun straha, cijeli, baš kao i naš trbuh. Ispunjen je s nečim što ima duševnu osobinu. I posebno je rep ispunjen strahom. Kada osoba izražava strah, rep se lomi, ali strah ostaje u stvorenju. Kada je u zatočeništvu ne osjeća strah jer se naviklo na ljude, i rezultat je da strah drži rep na okupu. Vidimo da sasvim specifična duševna osobina ima poseban značaj za konzistenciju tijela.
Mi ljudi također imamo strah u nama. U našem nožnom palcu, u nogama, u trbuhu – strah je posvuda. Međutim, ne usuđuje se ići iznad dijafragme, osim kad imamo noćne more. Ali strah je tamo u nama. Međutim, strah ima svoju svrhu. Drži naš organizam na okupu. A straha imamo najviše u našim kostima, više nego bilo gdje drugdje. Kosti su toliko čvrste jer je u njima strašan strah. Strah je taj koji kosti drži na okupu. U trenutku kada previše osjećate kosti imate omekšavanje kostiju. Vidjeti ćete to potvrđeno kod anksioznih pojedinaca, ljudi koji su anksiozni čak i u mladim danima, kada kosti još nisu otvrdnule već su ljudi bili anksiozni. I također je moguće liječiti djecu s rahitisom utječući na dušu, našavši načina da odagnamo njihov strah. Ali bilo bi sasvim pogrešno reći dakle da u nama imamo strah kao duševnu osobinu. Trebamo samo podići strah malo poviše i imati ćemo više uvide. To ne bi bila dobra stvar, jer bi u tom slučaju učinili bi sebe bolesnima u duši i tijelu.
Vidite, da bi stekli uvid u svijet duha – rekao sam vam druge stvari koje su potrebne – moramo pravilno naći naš put u vanjski svijet, zaista živjeti u njemu. Kako ljudi danas nalaze put u vanjski svijet? To je nešto što se ponovno moglo divno vidjeti ovih zadnjih par tjedana. Sjećate se, svi mi smo se stalno bili smrzavali, i zatim smo se stvarno znojili. To je način na koji je većina ljudi u vanjskom svijetu, ne znajući više nego da su se jednom znojili a drugi puta da su se smrzavali. Ali to nije jedini način življenja u vanjskom svijetu. Umjesto toga razvije se posebna sposobnost, tako da ne osjeća samo hladnoću kada postane hladno ukazujući na hladnoću dobije neku vrstu straha, znajući da će strah otići kada postane hladnije. Ako se razvije ta unutarnja sposobnost, da se ima neka vrsta straha od snijega, i određeni osjećaj dobrobiti u toplini Sunca, to je jednostavno nešto što vodi do višeg uvida; to je još jedna osobina kao dodatak onima koje sam vam opisao. I to je jednostavno tako da netko tko želi imati viši uvid mora osjetiti nešto kada se približi komadu usijanog željeza, i mora osjetiti nešto kada se približi kamenčiću. Kada se približi užarenom željezu mora imati osjećaj: 'Ovo je nešto povezano s tvojom vlastitom toplinom, što vam čini dobro. Ali kada pokupi kamenčić to mu mora biti neugodno, mora osjećati tjeskobu.
Sada gospodo, možete odmah vidjeti da netko tko želi steći više znanje ne smije biti nervozan, kako danas kažu, inače ako bi uzeo kamenčić odmah bi ga ispustio, jer ga plaši. Morate biti hrabri i podnijeti strah. I ne smije biti poput komarca koji toliko žudi za svjetlošću da navali na svijetlo i nađe smrt. Upravo u kukcu koji hrli u plamen možete vidjeti da je plamen povezan s duhom i dušom.
Tako možemo reći da trebamo steći unutarnji osjećaj, unutarnji odgovor na svijet prirode vani. Čemu će to poslužiti? Vidite gospodo, u prvom redu je Zemlja čvrsta stijena [slika 21]. Materijalisti vjeruju u tu čvrstu stijenu koja je dio Zemlje, jer po njoj mogu hodati. Čvrsta je kada se dodirne. Materijalisti vjeruju u čvrstu stijenu. Ali netko tko se nada steći viši uvid razvija određeni stupanj anksioznosti kada dođe ispred čvrste stijene.
Slika 21
Ta anksioznost se ne javlja kada smo na toplom zraku. Nacrtati ću ovaj topli zrak iznad čvrste stijene. Kada osoba razmatra zagrijani zrak ta anksioznost se uopće ne javlja, jer zagrijani zrak – pokazati ću da je ugrijan čineći ga malo crvenkastim – njega se ne bojimo. Ali može se doći i do točke kada zagrijani zrak izaziva tjeskobu. To će zapravo biti slučaj kada se netko pokuša sve više ispuniti onim što osjeća za zagrijani zrak. Promislite: netko se osjeća sve ugodnije i ugodnije u zagrijanom zraku. Ali sada vas ugrijani zrak počinje i plašiti! Što se više osjećate ugodno s njime, to vas ugrijani zrak čini tjeskobnijim.
Dakle ako se uđe u naviku da se osjećamo zaista dobro u zagrijanom zraku, sve se više navikavši na toplinu, takoreći – ovakva stvar je nužna; morate ući u cijelu prirodu da bi stekli viši uvid – stvar počinje biti sasvim osobita. Dopustite da vam to pokažem još jasnije. Većina ljudi se želi ohladiti kada se osjeća toplo. Sve što u tom slučaju znaju je da bi željeli da im je manje vruće. Ali ako se nosite s toplinom, ako ostanete s tim, i zapravo se osjećate ugodno u njoj, dijelovi koje sam nacrtao shematski u zraku ovdje [slika 21, žuto] sasvim neobično počinju se ispunjavati svakakvim slikama [bijelo, na vrhu] i svijet duha se doslovno počinje pokazivati, svijet duha koji je uvijek prisutan u zraku iako ga ljudi ne osjećaju u zraku, percipiraju u zraku, jer ne žele podnositi toplinu.
Jednom kada se naviknete vidjeti sve te duhove koji su prisutni u zraku, duhove koje ljudi ne percipiraju jer ne žele otrpjeti toplinu u zraku – jednom kada ste se naviknuli vidjeti te duhove također ćete postupno početi percipirati nešto osobito što se tiče čvrstih stijena. Naći ćete da ako sebi kažete: 'Da, kamen je čvrst ako ga nespretno pipnem. Ali ako počnem sve više percipirati stvari duha, ako sve više uđem u oblast duha, ako oko mene nisu samo stvari koje opažamo osjetilima, već sve više također i stvari duha, ja neću, naravno, moći kliznuti u tlo s mojim tijelom od krvi i mesa, već mogu početi kliziti u tlo s mojim astralnim tijelom'. Govorio sam vam o ovome. Ovo je jako zanimljivo. U trenutku kada se počinju opažati stvari duha u zraku, koristeći sva sredstva o kojima sam vam govorio, u tom trenutku samo iskliznete iz svoj tijela dovoljno daleko da više ne osjećate kamenje kao prepreku već uđete u čvrsto tlo na način na koji bi plivač ušao u vodu. Vi sami uđete unutra ovdje [slika 21, crveno, dolje ispod]. To je iznimno zanimljivo. Ne možete ući u zrak u duhu, jer se tamo pokazuju drugi duhovi. Ali lako se uvući u tlo (to je zapravo prazno što se duha tiče), možete uroniti u njega kao plivač.
I vidite srednje stanje je ono od vode [plavo]. Voda ide gore dok evaporira i onda opet dolazi dolje kao kiša. Munja će se često razviti ovdje gore – to je nešto što ste i sami vidjeli [crveno, gore na vrhu]. Voda je između čvrstog tla i zraka. Manje je gusta od čvrstog tla; gušća je od zraka. Sada, što to znači? To znači nešto što najbolje možete vidjeti gledajući munju. Akademsko gledanje je da je munja iskra elektriciteta. Zašto je akademici vide kao iskru elektriciteta? Pa, to vjerojatno već znate – ako ne, reći ću vam sada. Ako uzmete štap pečatnog voska i trljate ga komadom kože, postane elektrificiran, i ako imate male isječke papira biti će privučeni štapu pečatnog voska. I može se napraviti različita tijela električnim trljajući ih na ovaj ili onaj način. To je nešto što se pokazuje djeci u školama.
Ali ima nešto sasvim specifično što je potrebno. Kada ste u sparnoj učionici, ni jedan štap pečatnog voska nikada neće biti elektrificiran – niti bilo koja stvar koju bi koristili u svom pokusu – prvo morate sve obrisati suhom krpom, jer voda ne stvara nikakvi elektricitet. I tada možete proizvesti elektricitet. Sada učenjaci kažu: 'Gore su oblaci, oni se trljaju jedni o druge i stvaraju električnu iskru, munju'. Da, ali gospodo, svako bi se dijete moglo usprotiviti: 'Ali vodu morate ukloniti, jer ako na svom uređaju imate imalo vode, nema ništa od elektriciteta'. Svako se dijete može usprotiviti. Dakle, govore se takve gluposti. Naravno da nema ni govora da se oblaci tamo trljaju.
Ali samo promislite, kada voda evaporira i ide gore, sve više dolazi u oblast duhovnosti, idući dalje od materije dolje koja nedostaje u duhu i ulazeći u duhovnu prirodu gore. I to je zaista duh koji proizvodi električnu iskru, munju. Jer kako idemo sve više i više dolazimo u oblast duha. Zemlja ima materiju samo u blizini. Dalje je okružena duhovnim. Tako tamo doista ulazimo u duhovno. Tako u trenutku kada vodena para evaporira i dolazi u oblast duha, munja se može pojaviti iz duha. Voda postaje duhovna tamo gore i vraća se kondenzirana. Stoga se proučavanjem prirode mora također stići do duha. I tek kada se apsolutno odbija uzeti u obzir duhovni element stiže se do svakakvih apsurda kao što je onaj o kojem sam vam rekao – san o letenju, gušterov rep, ili munja. Jednostavno se nađe da nije moguće objasniti prirodni svijet ukoliko se prvo ne uđe u oblast duha.
Sada također možete razumjeti sljedeće: Kada stojimo na tlu mi smo zaista uvijek dolje na takav način da smo odozdo u vezi s duhovnim; možemo ući u to kao što plivač ulazi u vodu. Dakle, kada noću izlazimo iz fizičkog tijela i iz eterskog tijela s našim astralnim tijelom i našim 'Ja', zapravo svuda ulazimo u čvrsto okruženje. Povezujemo se s onim što je čvrsto, jer ne možemo u zračni element, i doslovno lutamo u krutom.
Međutim, to lutanje okolo u čvrstom elementu je veoma važno. Ako se suočimo na pravi način s toplinom, na način kako sam ranije opisao, dolazimo vidjeti duhovna bića zraka. Ali kada noću izlazimo iz tijela i kao duh se povežemo sa zemaljskim elementom, tada može biti da još imamo nešto od onoga što smo doživjeli u čvrstom elementu Zemlje. Još uvijek imamo nešto u sebi, imamo nešto unutra u našoj duši.
Pa, ovo je nešto što je izuzetno zanimljivo. Već ste primijetili da kada se probudite, lako možete čuti zvukove. I ako budete pažljivi kada se probudite imati ćete neobično iskustvo kada ćete sebi reći: 'Netko mi je upravo pokucao na vrata'! To je jednostavno vrlo čudno, kada živo uđete u zrak sa svojom dušom nešto ćete vidjeti, tada nastaju slike. Ali ako živo uđete u nešto kruto, u materiju, sa svojom dušom, kao plivač koji uranja u vodu, doživjeti ćete zvukove. To je upravo ono što je izuzetno važno, da čvrsta tijela neprestano emitiraju zvukove, koje mi jednostavno ne čujemo jer nismo unutra. Svako čvrsto tijelo ima tonove u sebi, i još ih možete čuti kada se probudite jer ste još napola unutra.
Ali ti tonovi zasigurno mogu nešto značiti, i apsolutno je točno da ako netko umre daleko, i netko drugi se probudi i čuje nešto poput kucanja na vrata, to je povezano s pokojnikom. Sada, naravno, ljudi nisu u stanju pravilno protumačiti te stvari. Jer samo zamislite da svi vi ne možete čitati, odnosno, interpretirati crne znakove na papiru, ne naučivši čitati. I na isti način ne možete interpretirati tu čudesnu stvar koja djeluje kada čujete zvukove kada se probudite. Ne morate misliti da osoba koja je umrla zapravo stoji tamo i kuca na vaša vrata i kuca kao prstima. Ali pokojnik, koji je konačno par dana nakon smrti još na Zemlji, živi u čvrstim tijelima iznutra. I to je nešto što vam se uopće ne mora činiti čudnim i divnim, jer tonovi nastaju upravo kroz vezu sa čvrstim tijelom, što je nešto što su ljudi oduvijek govorili u danima kada su na ovakve stvari obraćali pažnju. Činjenica da ljudi predosjećaju da je netko umro u daljini ima stvarni značaj. Netko je umro. Njegova je duša u početku još uvijek vezana za čvrsto tlo. Nastaju zvukovi koji proizlaze od njega. Ljudsko biće odzvanja kada napušta zemaljsku oblast. To jednako možete čuti u daljini, kao što možete pročitati nešto što je netko odnio u poštanski ured u Americi. Brzojav možete pročitati u Americi. Takvi učinci na daljinu temeljeni na zemaljskoj materiji postoje; postoje na Zemlji, uvijek su postojali. I u danima kada su ljudi obraćali pažnju na ovakve stvari, znalo se za povezanost duhovnog i zemaljskog. To nije priča, to je zaista nešto što su ljudi opažali u ranijim vremenima. Pa vidite, ulazimo u vrlo specifične stvari koje se danas smatraju praznovjerjem, a koje se mogu znanstveno dokazati kao što se mogu znanstveno dokazati i druge stvari.
Međutim, morate također ove stvari znati točno. Jer vidite, ako netko dođe do točke percipiranja svijeta duha u zraku, odnosno, ako ljudi ne bi bilo takvi mlakonje kakvi su danas – što ljudi više postaju civilizirani postaju više mlaki u nekom pogledu, ako ljudi recimo, zbog posla moraju živjeti u strašnoj gužvi, tijekom svog rada nemaju vremena opažati duhovni svijet – tada ne bi propustili vidjeti svijet duha koji postoji u zraku. Ali to da bi netko vidio duhovna bića u zraku bilo bi nešto sasvim bezazleno. Svatko bi mogao to opaziti, bez ikakve opasnosti.
Ali ovo slušanje može biti opasno ako previše zahvati osobu, i ako prejako dođe u stanje kada čuje svakakve stvari. Stvar je u tome što postoje ljudi koji postupno dođu u stanje da čuju svakakve riječi. Svašta im se govori. – Ti su ljudi na putu prema ludilu. Ako netko vidi duhove gledajući ih u zraku nikada im ne prijeti nikakva opasnost. Zašto? Pa, moram vam to reći pomoću usporedbe. Ako se vozite u čamcu i padnete u vodu možete se utopiti. Ako vas netko povuče, možete iskusiti svašta ali nećete se utopiti. Isto je i kada ljudska duša izađe gore i vidi svakakve stvari. Tamo joj se ništa ne može dogoditi. Ako se spusti u čvrstu materiju, može se duhovno utopiti, rekao bih. A to se duhovno utapanje događa kada ljudi izgube svijest na takav način da su im svakakve stvari kazane iznutra. I to je ono što je toliko loše. Vidite, kada netko vidi duhovni element vani to je baš kao da hoda po svijetu, i baš kao što se ne boji stolice koju vidi, tako se postupno neće bojati ni duhovnog vani, čak će mu se i sviđati. Ali nešto što ljudi čuju iznutra – uranjamo u čvrsto tlo čitavom svojom duhovnošću i dušom – sve što tada čujemo potpuno vas apsorbira. Utopiš li se tamo prestaješ biti čovjek. Stoga se uvijek mora oprezno gledati na ljude koji kažu da im se iznutra svašta govori. To je uvijek nešto opasno. Samo onaj koji je već čvrsto u duhovnom svijetu i zna kako se tamo snalazi, zna što se zapravo govori: da vam se nikad ne obraćaju posebno uzvišena duhovna bića već su to bića koja su niže vrste. Vidite gospodo, govorim vam ove stvari sasvim otvoreno tako da kao ljudska bića stvarno možete potpuno drugačije gledati na vanjski svijet ako želite ući u svijet duha.
Ima naravno ljudi koji kažu: 'Ali, zašto su duhovi napravili toliko teškim to da ih se upozna'? Da, ali samo promislite kakva bismo vrsta ljudskih bića bili da nismo napravili nikakav napor da bi ušli u svijet duha, da smo uvijek bili u njemu. Bili bi čisti duhovni automati. Samo na taj način dolazimo u pravi odnos s duhovnim bićima, tako da se moramo potruditi. I potreban je najveći duhovni napor da bi mogli istraživati u duhovnom svijetu.
Naravno da je lako biti veliki znanstvenik za laboratorijskim stolom i raditi svakakve pokuse; lako je rezati leševe i otkriti svakakve stvari. Ali potrebno je doista mnogo unutarnjeg napora da bi se ušlo u svijet duha. Današnji obrazovani ljudi su prelijeni za to. I baš zbog te lijenosti ljudi kažu: 'Radio sam vježbe dane u Kako se stječu spoznaje viših svjetova?, ali nisam vidio ništa'. Oni misle da bi im to trebalo dati izvana i da stvar ne moraju rješavati iznutra. Ljudi žele da im danas sve bude predstavljeno. Već sam vam rekao da ljudi sve žele snimiti, žele od svega napraviti film, tako da mogu to vidjeti izvana.
Ako netko stvarno želi duhovno napredovati, svugdje mora paziti da, uzimajući nešto od svijeta, to mora proraditi. Stoga će više doći do duhovnog oni koji izbjegavaju imati što više filmova, i pokušavaju što više misliti kada žele naučiti bilo što o svijetu. I vidite, nisam vam pokazao film. Nema vremena za to, naravno, ali i da je bilo vremena ne bih vam stvar pokušao prikazati filmom. Umjesto toga napravio sam crteže koji se razvijaju u hodu, gdje svaka linija pokazuje što namjeravam i sa svakom linijom možete razmišljati skupa sa mnom. I to je također ono što trebamo u podučavanju djece danas – što je manje moguće gotovih crteža i što više onoga napravljenog u trenutku, kada dijete vidi svaku nacrtanu liniju. Dijete se onda pridružuje naporu iznutra, kroz to se potiče na unutarnju aktivnost. To dovodi do činjenice da onda više žive u duhovnom, i razvijaju razumijevanje za duhovne stvari. Djeci također ne bi trebalo predstaviti cijele, gotove teorije, jer tada postaju dogmatici. Ono što je bitno je da butu iznutra aktivni. To također čini tijelo mnogo slobodnijim.
Sada bih želio prijeći na nešto drugo što je dio jednog od pitanja. Bez sumnje ste čuli da je krumpir došao u Europu tek u određeno vrijeme. Ljudi u Europi nisu oduvijek jeli krumpir.
Jednom se dogodila prilično osobita stvar. Vidite, ima enciklopedija, koju sam zapravo pomogao napisati, premda ne članak o kojem sada govorim. Kaže se nešto dosta smiješno u tom članku, a to je da svatko vjeruje da je čovjek zvan Drake donio krumpir u Europu, što je njegova velika zasluga. Postoji spomenik Drake-u u Offenburg-u koji je sada okupiran od Francuza. Bio je vrlo čudan osjećaj u enciklopediju jednog dana i tamo se zaista kaže: 'Podigli su spomenik Drake-u u Offenburgu jer je na glasu, pogrešno, da je donio krumpir u Europu'. Dakle kada je netko na glasu da je nešto napravio, dobije spomenik u Europi! Međutim, nisam želio o tome govoriti. Želio sam govoriti o činjenici da je krumpir donesen u Europu u određeno vrijeme.
Pogledajmo krumpir. Mi zapravo ne jedemo njegov korijen [crtanje na ploči]. Ako je ovo biljka krumpira, korijen je ovakav. Sam krumpir je gomolj. Dakle kod obične biljke imate korijen, i zatim raste stabljika. Ali ako se stabljika deblja na način kao kod krumpira dobijete gomolj. To je zaista zadebljan izdanak, tako da krumpir nije korijen već zadebljani izdanak ili gomolj. To je nešto što dobro morate upamtiti. Ako jedete krumpir vi jedete zadebljani izdanak. U biti uzimate svoju ishranu iz zadebljane stabljike. Sada se moramo pitati koji značaj ima za ljude da su naučili jesti ono što je u biti zadebljana stabljika kada je krumpir došao u Europu.
Gledajući cijelu biljku imate korijen, stabljiku, lišće i cvijet [slika 22]. To je čudna stvar kod biljke. Korijenje dolje raste vrlo slično tlu, posebno sadrži dosta soli, a cvijet gore raste slično toplom zraku. Tamo gore je poput stalnog procesa u toplini Sunca. Cvijet dakle sadrži ulja i masti, posebno ulja. Gledajući dakle biljku imamo soli deponirane dolje. Korijen je bogat solima, cvijet uljima.
Dakle ako se uđe u naviku da se osjećamo zaista dobro u zagrijanom zraku, sve se više navikavši na toplinu, takoreći – ovakva stvar je nužna; morate ući u cijelu prirodu da bi stekli viši uvid – stvar počinje biti sasvim osobita. Dopustite da vam to pokažem još jasnije. Većina ljudi se želi ohladiti kada se osjeća toplo. Sve što u tom slučaju znaju je da bi željeli da im je manje vruće. Ali ako se nosite s toplinom, ako ostanete s tim, i zapravo se osjećate ugodno u njoj, dijelovi koje sam nacrtao shematski u zraku ovdje [slika 21, žuto] sasvim neobično počinju se ispunjavati svakakvim slikama [bijelo, na vrhu] i svijet duha se doslovno počinje pokazivati, svijet duha koji je uvijek prisutan u zraku iako ga ljudi ne osjećaju u zraku, percipiraju u zraku, jer ne žele podnositi toplinu.
Jednom kada se naviknete vidjeti sve te duhove koji su prisutni u zraku, duhove koje ljudi ne percipiraju jer ne žele otrpjeti toplinu u zraku – jednom kada ste se naviknuli vidjeti te duhove također ćete postupno početi percipirati nešto osobito što se tiče čvrstih stijena. Naći ćete da ako sebi kažete: 'Da, kamen je čvrst ako ga nespretno pipnem. Ali ako počnem sve više percipirati stvari duha, ako sve više uđem u oblast duha, ako oko mene nisu samo stvari koje opažamo osjetilima, već sve više također i stvari duha, ja neću, naravno, moći kliznuti u tlo s mojim tijelom od krvi i mesa, već mogu početi kliziti u tlo s mojim astralnim tijelom'. Govorio sam vam o ovome. Ovo je jako zanimljivo. U trenutku kada se počinju opažati stvari duha u zraku, koristeći sva sredstva o kojima sam vam govorio, u tom trenutku samo iskliznete iz svoj tijela dovoljno daleko da više ne osjećate kamenje kao prepreku već uđete u čvrsto tlo na način na koji bi plivač ušao u vodu. Vi sami uđete unutra ovdje [slika 21, crveno, dolje ispod]. To je iznimno zanimljivo. Ne možete ući u zrak u duhu, jer se tamo pokazuju drugi duhovi. Ali lako se uvući u tlo (to je zapravo prazno što se duha tiče), možete uroniti u njega kao plivač.
I vidite srednje stanje je ono od vode [plavo]. Voda ide gore dok evaporira i onda opet dolazi dolje kao kiša. Munja će se često razviti ovdje gore – to je nešto što ste i sami vidjeli [crveno, gore na vrhu]. Voda je između čvrstog tla i zraka. Manje je gusta od čvrstog tla; gušća je od zraka. Sada, što to znači? To znači nešto što najbolje možete vidjeti gledajući munju. Akademsko gledanje je da je munja iskra elektriciteta. Zašto je akademici vide kao iskru elektriciteta? Pa, to vjerojatno već znate – ako ne, reći ću vam sada. Ako uzmete štap pečatnog voska i trljate ga komadom kože, postane elektrificiran, i ako imate male isječke papira biti će privučeni štapu pečatnog voska. I može se napraviti različita tijela električnim trljajući ih na ovaj ili onaj način. To je nešto što se pokazuje djeci u školama.
Ali ima nešto sasvim specifično što je potrebno. Kada ste u sparnoj učionici, ni jedan štap pečatnog voska nikada neće biti elektrificiran – niti bilo koja stvar koju bi koristili u svom pokusu – prvo morate sve obrisati suhom krpom, jer voda ne stvara nikakvi elektricitet. I tada možete proizvesti elektricitet. Sada učenjaci kažu: 'Gore su oblaci, oni se trljaju jedni o druge i stvaraju električnu iskru, munju'. Da, ali gospodo, svako bi se dijete moglo usprotiviti: 'Ali vodu morate ukloniti, jer ako na svom uređaju imate imalo vode, nema ništa od elektriciteta'. Svako se dijete može usprotiviti. Dakle, govore se takve gluposti. Naravno da nema ni govora da se oblaci tamo trljaju.
Ali samo promislite, kada voda evaporira i ide gore, sve više dolazi u oblast duhovnosti, idući dalje od materije dolje koja nedostaje u duhu i ulazeći u duhovnu prirodu gore. I to je zaista duh koji proizvodi električnu iskru, munju. Jer kako idemo sve više i više dolazimo u oblast duha. Zemlja ima materiju samo u blizini. Dalje je okružena duhovnim. Tako tamo doista ulazimo u duhovno. Tako u trenutku kada vodena para evaporira i dolazi u oblast duha, munja se može pojaviti iz duha. Voda postaje duhovna tamo gore i vraća se kondenzirana. Stoga se proučavanjem prirode mora također stići do duha. I tek kada se apsolutno odbija uzeti u obzir duhovni element stiže se do svakakvih apsurda kao što je onaj o kojem sam vam rekao – san o letenju, gušterov rep, ili munja. Jednostavno se nađe da nije moguće objasniti prirodni svijet ukoliko se prvo ne uđe u oblast duha.
Sada također možete razumjeti sljedeće: Kada stojimo na tlu mi smo zaista uvijek dolje na takav način da smo odozdo u vezi s duhovnim; možemo ući u to kao što plivač ulazi u vodu. Dakle, kada noću izlazimo iz fizičkog tijela i iz eterskog tijela s našim astralnim tijelom i našim 'Ja', zapravo svuda ulazimo u čvrsto okruženje. Povezujemo se s onim što je čvrsto, jer ne možemo u zračni element, i doslovno lutamo u krutom.
Međutim, to lutanje okolo u čvrstom elementu je veoma važno. Ako se suočimo na pravi način s toplinom, na način kako sam ranije opisao, dolazimo vidjeti duhovna bića zraka. Ali kada noću izlazimo iz tijela i kao duh se povežemo sa zemaljskim elementom, tada može biti da još imamo nešto od onoga što smo doživjeli u čvrstom elementu Zemlje. Još uvijek imamo nešto u sebi, imamo nešto unutra u našoj duši.
Pa, ovo je nešto što je izuzetno zanimljivo. Već ste primijetili da kada se probudite, lako možete čuti zvukove. I ako budete pažljivi kada se probudite imati ćete neobično iskustvo kada ćete sebi reći: 'Netko mi je upravo pokucao na vrata'! To je jednostavno vrlo čudno, kada živo uđete u zrak sa svojom dušom nešto ćete vidjeti, tada nastaju slike. Ali ako živo uđete u nešto kruto, u materiju, sa svojom dušom, kao plivač koji uranja u vodu, doživjeti ćete zvukove. To je upravo ono što je izuzetno važno, da čvrsta tijela neprestano emitiraju zvukove, koje mi jednostavno ne čujemo jer nismo unutra. Svako čvrsto tijelo ima tonove u sebi, i još ih možete čuti kada se probudite jer ste još napola unutra.
Ali ti tonovi zasigurno mogu nešto značiti, i apsolutno je točno da ako netko umre daleko, i netko drugi se probudi i čuje nešto poput kucanja na vrata, to je povezano s pokojnikom. Sada, naravno, ljudi nisu u stanju pravilno protumačiti te stvari. Jer samo zamislite da svi vi ne možete čitati, odnosno, interpretirati crne znakove na papiru, ne naučivši čitati. I na isti način ne možete interpretirati tu čudesnu stvar koja djeluje kada čujete zvukove kada se probudite. Ne morate misliti da osoba koja je umrla zapravo stoji tamo i kuca na vaša vrata i kuca kao prstima. Ali pokojnik, koji je konačno par dana nakon smrti još na Zemlji, živi u čvrstim tijelima iznutra. I to je nešto što vam se uopće ne mora činiti čudnim i divnim, jer tonovi nastaju upravo kroz vezu sa čvrstim tijelom, što je nešto što su ljudi oduvijek govorili u danima kada su na ovakve stvari obraćali pažnju. Činjenica da ljudi predosjećaju da je netko umro u daljini ima stvarni značaj. Netko je umro. Njegova je duša u početku još uvijek vezana za čvrsto tlo. Nastaju zvukovi koji proizlaze od njega. Ljudsko biće odzvanja kada napušta zemaljsku oblast. To jednako možete čuti u daljini, kao što možete pročitati nešto što je netko odnio u poštanski ured u Americi. Brzojav možete pročitati u Americi. Takvi učinci na daljinu temeljeni na zemaljskoj materiji postoje; postoje na Zemlji, uvijek su postojali. I u danima kada su ljudi obraćali pažnju na ovakve stvari, znalo se za povezanost duhovnog i zemaljskog. To nije priča, to je zaista nešto što su ljudi opažali u ranijim vremenima. Pa vidite, ulazimo u vrlo specifične stvari koje se danas smatraju praznovjerjem, a koje se mogu znanstveno dokazati kao što se mogu znanstveno dokazati i druge stvari.
Međutim, morate također ove stvari znati točno. Jer vidite, ako netko dođe do točke percipiranja svijeta duha u zraku, odnosno, ako ljudi ne bi bilo takvi mlakonje kakvi su danas – što ljudi više postaju civilizirani postaju više mlaki u nekom pogledu, ako ljudi recimo, zbog posla moraju živjeti u strašnoj gužvi, tijekom svog rada nemaju vremena opažati duhovni svijet – tada ne bi propustili vidjeti svijet duha koji postoji u zraku. Ali to da bi netko vidio duhovna bića u zraku bilo bi nešto sasvim bezazleno. Svatko bi mogao to opaziti, bez ikakve opasnosti.
Ali ovo slušanje može biti opasno ako previše zahvati osobu, i ako prejako dođe u stanje kada čuje svakakve stvari. Stvar je u tome što postoje ljudi koji postupno dođu u stanje da čuju svakakve riječi. Svašta im se govori. – Ti su ljudi na putu prema ludilu. Ako netko vidi duhove gledajući ih u zraku nikada im ne prijeti nikakva opasnost. Zašto? Pa, moram vam to reći pomoću usporedbe. Ako se vozite u čamcu i padnete u vodu možete se utopiti. Ako vas netko povuče, možete iskusiti svašta ali nećete se utopiti. Isto je i kada ljudska duša izađe gore i vidi svakakve stvari. Tamo joj se ništa ne može dogoditi. Ako se spusti u čvrstu materiju, može se duhovno utopiti, rekao bih. A to se duhovno utapanje događa kada ljudi izgube svijest na takav način da su im svakakve stvari kazane iznutra. I to je ono što je toliko loše. Vidite, kada netko vidi duhovni element vani to je baš kao da hoda po svijetu, i baš kao što se ne boji stolice koju vidi, tako se postupno neće bojati ni duhovnog vani, čak će mu se i sviđati. Ali nešto što ljudi čuju iznutra – uranjamo u čvrsto tlo čitavom svojom duhovnošću i dušom – sve što tada čujemo potpuno vas apsorbira. Utopiš li se tamo prestaješ biti čovjek. Stoga se uvijek mora oprezno gledati na ljude koji kažu da im se iznutra svašta govori. To je uvijek nešto opasno. Samo onaj koji je već čvrsto u duhovnom svijetu i zna kako se tamo snalazi, zna što se zapravo govori: da vam se nikad ne obraćaju posebno uzvišena duhovna bića već su to bića koja su niže vrste. Vidite gospodo, govorim vam ove stvari sasvim otvoreno tako da kao ljudska bića stvarno možete potpuno drugačije gledati na vanjski svijet ako želite ući u svijet duha.
Ima naravno ljudi koji kažu: 'Ali, zašto su duhovi napravili toliko teškim to da ih se upozna'? Da, ali samo promislite kakva bismo vrsta ljudskih bića bili da nismo napravili nikakav napor da bi ušli u svijet duha, da smo uvijek bili u njemu. Bili bi čisti duhovni automati. Samo na taj način dolazimo u pravi odnos s duhovnim bićima, tako da se moramo potruditi. I potreban je najveći duhovni napor da bi mogli istraživati u duhovnom svijetu.
Naravno da je lako biti veliki znanstvenik za laboratorijskim stolom i raditi svakakve pokuse; lako je rezati leševe i otkriti svakakve stvari. Ali potrebno je doista mnogo unutarnjeg napora da bi se ušlo u svijet duha. Današnji obrazovani ljudi su prelijeni za to. I baš zbog te lijenosti ljudi kažu: 'Radio sam vježbe dane u Kako se stječu spoznaje viših svjetova?, ali nisam vidio ništa'. Oni misle da bi im to trebalo dati izvana i da stvar ne moraju rješavati iznutra. Ljudi žele da im danas sve bude predstavljeno. Već sam vam rekao da ljudi sve žele snimiti, žele od svega napraviti film, tako da mogu to vidjeti izvana.
Ako netko stvarno želi duhovno napredovati, svugdje mora paziti da, uzimajući nešto od svijeta, to mora proraditi. Stoga će više doći do duhovnog oni koji izbjegavaju imati što više filmova, i pokušavaju što više misliti kada žele naučiti bilo što o svijetu. I vidite, nisam vam pokazao film. Nema vremena za to, naravno, ali i da je bilo vremena ne bih vam stvar pokušao prikazati filmom. Umjesto toga napravio sam crteže koji se razvijaju u hodu, gdje svaka linija pokazuje što namjeravam i sa svakom linijom možete razmišljati skupa sa mnom. I to je također ono što trebamo u podučavanju djece danas – što je manje moguće gotovih crteža i što više onoga napravljenog u trenutku, kada dijete vidi svaku nacrtanu liniju. Dijete se onda pridružuje naporu iznutra, kroz to se potiče na unutarnju aktivnost. To dovodi do činjenice da onda više žive u duhovnom, i razvijaju razumijevanje za duhovne stvari. Djeci također ne bi trebalo predstaviti cijele, gotove teorije, jer tada postaju dogmatici. Ono što je bitno je da butu iznutra aktivni. To također čini tijelo mnogo slobodnijim.
Sada bih želio prijeći na nešto drugo što je dio jednog od pitanja. Bez sumnje ste čuli da je krumpir došao u Europu tek u određeno vrijeme. Ljudi u Europi nisu oduvijek jeli krumpir.
Jednom se dogodila prilično osobita stvar. Vidite, ima enciklopedija, koju sam zapravo pomogao napisati, premda ne članak o kojem sada govorim. Kaže se nešto dosta smiješno u tom članku, a to je da svatko vjeruje da je čovjek zvan Drake donio krumpir u Europu, što je njegova velika zasluga. Postoji spomenik Drake-u u Offenburg-u koji je sada okupiran od Francuza. Bio je vrlo čudan osjećaj u enciklopediju jednog dana i tamo se zaista kaže: 'Podigli su spomenik Drake-u u Offenburgu jer je na glasu, pogrešno, da je donio krumpir u Europu'. Dakle kada je netko na glasu da je nešto napravio, dobije spomenik u Europi! Međutim, nisam želio o tome govoriti. Želio sam govoriti o činjenici da je krumpir donesen u Europu u određeno vrijeme.
Pogledajmo krumpir. Mi zapravo ne jedemo njegov korijen [crtanje na ploči]. Ako je ovo biljka krumpira, korijen je ovakav. Sam krumpir je gomolj. Dakle kod obične biljke imate korijen, i zatim raste stabljika. Ali ako se stabljika deblja na način kao kod krumpira dobijete gomolj. To je zaista zadebljan izdanak, tako da krumpir nije korijen već zadebljani izdanak ili gomolj. To je nešto što dobro morate upamtiti. Ako jedete krumpir vi jedete zadebljani izdanak. U biti uzimate svoju ishranu iz zadebljane stabljike. Sada se moramo pitati koji značaj ima za ljude da su naučili jesti ono što je u biti zadebljana stabljika kada je krumpir došao u Europu.
Gledajući cijelu biljku imate korijen, stabljiku, lišće i cvijet [slika 22]. To je čudna stvar kod biljke. Korijenje dolje raste vrlo slično tlu, posebno sadrži dosta soli, a cvijet gore raste slično toplom zraku. Tamo gore je poput stalnog procesa u toplini Sunca. Cvijet dakle sadrži ulja i masti, posebno ulja. Gledajući dakle biljku imamo soli deponirane dolje. Korijen je bogat solima, cvijet uljima.
Slika 22
Posljedica je da kada jedemo korijen dobijemo dosta soli u našim crijevima. Te soli nađu svoj put gore u mozak i stimuliraju mozak. Soli dakle stimuliraju mozak. Tako je prilično dobro, na primjer, ako netko pati od glavobolje – ne migrene već glavobolje koja ispunjava glavu – da jede korijenje. Možete vidjeti da mnogi korijeni imaju izvjesnu slanu grubost. To možete reći po okusu. Ali ako jedete cvjetove, to je gdje je biljka zaista već napola kuhana. Tamo gore već imate ulja; to je nešto što iznad svega ulji stomak i crijeva; i ima učinka na abdomen. Liječnik treba to uzeti u obzir kada prepisuje medicinski čaj. Ako netko radi čaj od cvjetova to nikada neće imati učinka na glavu. Ali ako ima skuhano korijenje i postigne da pacijent to popije, to će imati snažnog učinka na glavu. Dakle vidite, dok moramo ići od trbuha do glave kod ljudskih bića, odozdo prema gore, kod biljke moramo ići obrnuto, od cvijeća do korijenja. Korijenje biljke je povezano s glavom. Cvijet biljke je povezan s crijevima i tako dalje. Ako to uzmemo u obzir, početi ćemo shvaćati nešto o značaju krumpira. Jer krumpir ima gomolj, nešto što nije sasvim postalo korijen. Tako ako jedemo mnogo krumpira mi se uvelike hranimo biljkom koja nije sasvim postala korijen. Ako se netko ograniči na jedenje krumpira, i jedemo previše krumpira, ne dobije se dovoljno hrane u glavi. Ostaje dolje u probavnom traktu. Situacija je dakle takva da su njihovim jedenjem krumpira ljudi Europe zanemarili njihovu glavu, njihov mozak. Veza se vidi jedino kada se radi sa znanošću duha. Tada se sebi kaže da su glave ljudi postale manje sposobne pošto se u Europi sve više jede krumpir.
Krumpir će uglavnom stimulirati jezik i jednjak. Idući prema dolje kod biljke krumpira ne idemo sasvim daleko do korijena. A isto je i s ljudskim bićem. Kada ne idemo sasvim do glave i ostajemo kod jezika i jednjaka, oni su posebno stimulirani od krumpira, i kod ljudi krumpir zauzima tako dobar dio obroka, dobar dio jela, jer stimulira dijelove koji su ispod glave i glavu ostavlja na miru.
Kada jedemo ciklu, gospodo, dobijemo strašnu želju da mnogo mislimo. To radimo sasvim nesvjesno. Kada jedemo krumpir, zaista dobijemo želju da prilično brzo opet jedemo. Krumpir će nas brzo učiniti ponovno gladnim jer ne ide cijelim putem do glave. Cikla će vas ubrzo ispuniti, jer stvarno ide u glavu, što je najvažnija stvar, a glava je najvažniji dio, i potpuno ispunjava glavu aktivnošću kada ide pravo u nju. Jer ljudi nalaze da je prilično neugodno moći misliti, i tako će ponekad radije uzeti krumpir nego ciklu, jer krumpir ne potiče mišljenje. On ne potiče mišljenje, postajete lijeni u svom mišljenju. Cikla je s druge strane snažan stimulans za mišljenje, ali to radi na takav način da zapravo želite misliti, i netko tko ne želi misliti ne voli ciklu. Ako trebate nešto da stimulira vaše mišljenje trebali bi posebno koristiti slani stimulans rotkvice, na primjer. To će biti dobro za nekoga tko nije toliko živ u glavi, jer to će učiniti da se njegove misli malo pomaknu ako rotkvicu doda prehrani.
Tako vidite imamo ovu čudnu stvar. Možemo reći da rotkvica stimulira naše mišljenje. I ne morate biti tako aktivni u vašem mišljenju; jedite rotkvicu i misli će doći, tako snažne misli da će čak stvoriti moćne snove. Netko tko jede mnogo krumpira ne dobije snažne misli; ali dobiti će snove koji će ga učiniti teškim. I netko tko mora cijelo vrijeme jesti krumpire će biti i umoran cijelo vrijeme i uvijek željeti spavati i sanjati. Stoga važnu ulogu u povijesti civilizacije igra to koja vrsta hrane je zapravo dostupna ljudima.
Sada bi mogli reći gospodo: 'Da, ali stvar je da mi zaista živimo potpuno na materiji'. Međutim, to nije točno. Često sam vam govorio da kao ljudska bića imamo novo tijelo svakih sedam godina. Stalno se obnavlja. Materija koju smo imali u našim tijelima prije osam ili deset godina više nije tamo. Otišla je. Mi je odrežemo kada odrežemo nokte, odrežemo kosu; otišla je u našem znoju. Cijena odlazi. Dio nje odlazi brzo, dio polako, ali odlazi.
Krumpir će uglavnom stimulirati jezik i jednjak. Idući prema dolje kod biljke krumpira ne idemo sasvim daleko do korijena. A isto je i s ljudskim bićem. Kada ne idemo sasvim do glave i ostajemo kod jezika i jednjaka, oni su posebno stimulirani od krumpira, i kod ljudi krumpir zauzima tako dobar dio obroka, dobar dio jela, jer stimulira dijelove koji su ispod glave i glavu ostavlja na miru.
Kada jedemo ciklu, gospodo, dobijemo strašnu želju da mnogo mislimo. To radimo sasvim nesvjesno. Kada jedemo krumpir, zaista dobijemo želju da prilično brzo opet jedemo. Krumpir će nas brzo učiniti ponovno gladnim jer ne ide cijelim putem do glave. Cikla će vas ubrzo ispuniti, jer stvarno ide u glavu, što je najvažnija stvar, a glava je najvažniji dio, i potpuno ispunjava glavu aktivnošću kada ide pravo u nju. Jer ljudi nalaze da je prilično neugodno moći misliti, i tako će ponekad radije uzeti krumpir nego ciklu, jer krumpir ne potiče mišljenje. On ne potiče mišljenje, postajete lijeni u svom mišljenju. Cikla je s druge strane snažan stimulans za mišljenje, ali to radi na takav način da zapravo želite misliti, i netko tko ne želi misliti ne voli ciklu. Ako trebate nešto da stimulira vaše mišljenje trebali bi posebno koristiti slani stimulans rotkvice, na primjer. To će biti dobro za nekoga tko nije toliko živ u glavi, jer to će učiniti da se njegove misli malo pomaknu ako rotkvicu doda prehrani.
Tako vidite imamo ovu čudnu stvar. Možemo reći da rotkvica stimulira naše mišljenje. I ne morate biti tako aktivni u vašem mišljenju; jedite rotkvicu i misli će doći, tako snažne misli da će čak stvoriti moćne snove. Netko tko jede mnogo krumpira ne dobije snažne misli; ali dobiti će snove koji će ga učiniti teškim. I netko tko mora cijelo vrijeme jesti krumpire će biti i umoran cijelo vrijeme i uvijek željeti spavati i sanjati. Stoga važnu ulogu u povijesti civilizacije igra to koja vrsta hrane je zapravo dostupna ljudima.
Sada bi mogli reći gospodo: 'Da, ali stvar je da mi zaista živimo potpuno na materiji'. Međutim, to nije točno. Često sam vam govorio da kao ljudska bića imamo novo tijelo svakih sedam godina. Stalno se obnavlja. Materija koju smo imali u našim tijelima prije osam ili deset godina više nije tamo. Otišla je. Mi je odrežemo kada odrežemo nokte, odrežemo kosu; otišla je u našem znoju. Cijena odlazi. Dio nje odlazi brzo, dio polako, ali odlazi.
Slika 23
Sada, kako ljudi misle da to ide? Vidite, zamišljaju da je to ovako. Sada ću to nacrtati u shematskom obliku [Slika 23]. Dakle ovo bi bilo ljudsko biće [bijelo]. Ono stalno otpušta materiju i cijelo vrijeme uzima novi materiju [plave strelice]. Ljudi dakle misle da materija ulazi kroz usta i opet izlazi kroz anus i u urinu, i ljudsko biće je vrsta tube. Ono uzima materiju s hranom, drži je neko vrijeme i zatim opet izbacuje. To je manje više kako ljudi misle da je čovjek napravljen.
Ali istina je da ništa od zemaljske materije ne ulazi u stvarno ljudsko biće, uopće ništa. To je samo iluzija. Stvari su ovakve. Ako jedemo krumpir, recimo, to nije zato da bi uzeli nešto iz krumpira. Krumpir je samo nešto što nas stimulira, stimulira nas u čeljustima, jednjaku i tako dalje. Upravo tamo je aktivan. I onda se u nama razvija snaga za opet izbaciti krumpir i, dok ga izbacujemo, princip koji izgrađuje naše tijelo tijekom sedam godina prilazi nam iz etera [bijele strelice], ne iz čvrste materije. Mi zapravo ne izgrađujemo naša tijela zemaljskom materijom. Jedemo stvari koje jedemo samo da bi dobili stimulans. Cijela ideja koju ljudi imaju da hrana ulazi ovdje i izlazi ovdje, ostajući unutra neko vrijeme u međuvremenu, dakle, potpuno je pogrešna. Mi samo dobijemo stimulans. I tu snaga dolazi iz etera i mi izgrađujemo cijelo tijelo iz etera. Sve to što imamo kao naša tijela nije stvoreno iz zemaljske materije. Vidite ako gurate i zatim dođe suprotno guranje, ne smijete brkati ovo drugo guranje s vašim originalnim guranjem. Ne smijete brkati činjenicu da trebamo hranu da nas spriječi da budemo lijeni u obnavljanju našeg tijela s činjenicom da tu hranu uzimamo u sebe.
Sada, stvar je takva da se mogu pojaviti nepravilnosti. Jer ako uzmemo previše hrane, hrana ostaje predugo u nama. Mi zatim skupljamo tu hranu u nama, postajemo korpulentni, debeli, i tako dalje. Ako uzmemo premalo ne dobijemo dovoljno stimulansa i ne uzimamo dovoljno onoga što trebamo iz svijeta duha, iz eterskog svijeta.
Ali to je nešto najvažnije, gospodo, ova činjenica da mi sebe ne izgrađujemo od Zemlje i njene materije već se izgrađujemo iz nečega što je izvan Zemlje. Ako je slučaj da je cijelo tijelo obnovljeno u sedam godina, srce će također biti obnovljeno [crveno]. Tako više u sebi nemate srce koje ste imali prije osam godina. Ono je obnovljeno, obnovljeno ne od materijalne supstance Zemlje već je obnovljeno iz elementa koji okružuje Zemlju u svijetlu. Vaše srce je komprimirano svijetlo! Zaista i stvarno imate srce koje je kondenzirano sunčevo svijetlo. I hrana koju ste pojeli do sada samo vam je dala stimulans da komprimirate sunčevo svijetlo. Svoje organe izgrađujete iz onoga što je svijetlom ispunjeno okruženje, i činjenica da jedemo, da uzimamo hranu, samo znači da je dan stimulans.
Vidite, jedina stvar koju nam hrana daje je da unutar nas imamo nešto poput fotelje. Mi sebe osjećamo i imamo osjećaj sebe u običnom životu jer u nama imamo fizičku materiju, fizičku supstancu. Osjećamo sebe baš kao kada bi sjeli na naslonjač. Tada također osjećate pritisak naslonjača. I tako osjećate svoje tijelo kao nešto što stalno vrši pritisak na nešto što ste stvorili iz univerzuma. Kada spavate, to ne osjećate jer ste izvan toga. Osjećate svoje tijelo; to je vrsta kauča napravljenog za vas, tvrđi za koščatu osobu, mekši za drugu. To je kao vrsta kauča na kojem leži stvarno ljudsko biće, i možete osjetiti razliku između mekog kreveta od perja i drvene klupe! I tako čovjek osjeća razliku između onoga što je u njemu tvrdo i onoga što je mekano. Ali to nije stvarna osoba, već je stvarna osoba ono što tamo sjedi unutar njega.
Sljedeći puta ću objasniti kakve ovo ima veze sa stjecanjem višeg uvida. Ljudi koji danas žele steći uvid uopće se ne bave ljudskom aktivnošću već samo onim što im nudi fotelja.
Ali istina je da ništa od zemaljske materije ne ulazi u stvarno ljudsko biće, uopće ništa. To je samo iluzija. Stvari su ovakve. Ako jedemo krumpir, recimo, to nije zato da bi uzeli nešto iz krumpira. Krumpir je samo nešto što nas stimulira, stimulira nas u čeljustima, jednjaku i tako dalje. Upravo tamo je aktivan. I onda se u nama razvija snaga za opet izbaciti krumpir i, dok ga izbacujemo, princip koji izgrađuje naše tijelo tijekom sedam godina prilazi nam iz etera [bijele strelice], ne iz čvrste materije. Mi zapravo ne izgrađujemo naša tijela zemaljskom materijom. Jedemo stvari koje jedemo samo da bi dobili stimulans. Cijela ideja koju ljudi imaju da hrana ulazi ovdje i izlazi ovdje, ostajući unutra neko vrijeme u međuvremenu, dakle, potpuno je pogrešna. Mi samo dobijemo stimulans. I tu snaga dolazi iz etera i mi izgrađujemo cijelo tijelo iz etera. Sve to što imamo kao naša tijela nije stvoreno iz zemaljske materije. Vidite ako gurate i zatim dođe suprotno guranje, ne smijete brkati ovo drugo guranje s vašim originalnim guranjem. Ne smijete brkati činjenicu da trebamo hranu da nas spriječi da budemo lijeni u obnavljanju našeg tijela s činjenicom da tu hranu uzimamo u sebe.
Sada, stvar je takva da se mogu pojaviti nepravilnosti. Jer ako uzmemo previše hrane, hrana ostaje predugo u nama. Mi zatim skupljamo tu hranu u nama, postajemo korpulentni, debeli, i tako dalje. Ako uzmemo premalo ne dobijemo dovoljno stimulansa i ne uzimamo dovoljno onoga što trebamo iz svijeta duha, iz eterskog svijeta.
Ali to je nešto najvažnije, gospodo, ova činjenica da mi sebe ne izgrađujemo od Zemlje i njene materije već se izgrađujemo iz nečega što je izvan Zemlje. Ako je slučaj da je cijelo tijelo obnovljeno u sedam godina, srce će također biti obnovljeno [crveno]. Tako više u sebi nemate srce koje ste imali prije osam godina. Ono je obnovljeno, obnovljeno ne od materijalne supstance Zemlje već je obnovljeno iz elementa koji okružuje Zemlju u svijetlu. Vaše srce je komprimirano svijetlo! Zaista i stvarno imate srce koje je kondenzirano sunčevo svijetlo. I hrana koju ste pojeli do sada samo vam je dala stimulans da komprimirate sunčevo svijetlo. Svoje organe izgrađujete iz onoga što je svijetlom ispunjeno okruženje, i činjenica da jedemo, da uzimamo hranu, samo znači da je dan stimulans.
Vidite, jedina stvar koju nam hrana daje je da unutar nas imamo nešto poput fotelje. Mi sebe osjećamo i imamo osjećaj sebe u običnom životu jer u nama imamo fizičku materiju, fizičku supstancu. Osjećamo sebe baš kao kada bi sjeli na naslonjač. Tada također osjećate pritisak naslonjača. I tako osjećate svoje tijelo kao nešto što stalno vrši pritisak na nešto što ste stvorili iz univerzuma. Kada spavate, to ne osjećate jer ste izvan toga. Osjećate svoje tijelo; to je vrsta kauča napravljenog za vas, tvrđi za koščatu osobu, mekši za drugu. To je kao vrsta kauča na kojem leži stvarno ljudsko biće, i možete osjetiti razliku između mekog kreveta od perja i drvene klupe! I tako čovjek osjeća razliku između onoga što je u njemu tvrdo i onoga što je mekano. Ali to nije stvarna osoba, već je stvarna osoba ono što tamo sjedi unutar njega.
Sljedeći puta ću objasniti kakve ovo ima veze sa stjecanjem višeg uvida. Ljudi koji danas žele steći uvid uopće se ne bave ljudskom aktivnošću već samo onim što im nudi fotelja.