.- 13. Trinaesto predavanje, Dornach, 25 srpnja 1923
Kako se razvija svijet u tijeku ljudske evolucije. Nerođenost i besmrtnost. Učenja Aristotela i rimska katolička crkva.
Čovjek dolazi iz svijeta duha s njegovim Ja i astralnim tijelom. Drevna indijska civilizacija prije 8000 godina - ljudi su se osjećali kao sinovi bogova. U drevnoj perzijskoj civilizaciji, pojavilo se prvo uvažavanje Zemlje. Život nakon smrti postajao je sve važniji za ljude drevnog Egipta; strašno su se bojali umiranja. Drevni Grci su voljeli Zemlju više od svega. Aristotelovo gledanje je kasnije usvojila kršćanska crkva. U ranija vremena, ljudi su donijeli svoje moralne impulse sa sobom iz svijeta duha. Porijeklo savjesti. Crkva uzima odgovornost za savjest. Tragična priča o Augustinu Smetani. Dogma o vječnoj kazni u paklu. Svijest baština života prije Zemlje.
Pa gospodo. Ako imate nešto što želite raspravljati ili upitati danas, molim vas da to napravite.
Pitanje: Savjest je čudesna stvar koju ljudi imaju. Ako nešto napravite, razmišljate o tome. I čak i ako više ne razmišljate o stvarima koje leže u prošlosti, znate da imate savjest. Bilo bi zanimljivo znati da li savjest također može biti ubijena, tako da može biti zaboravljena. Iz toga kakvi su danas ljudi moglo bi se pretpostaviti da je savjest mrtva za veliki dio ljudske rase.
Rudolf Steiner: Vidite, gospodo, to je zaista veliko pitanje, ali je povezano sa stvarima koje smo razmatrali u prethodnim razgovorima. Pokušao sam vam objasniti, korak po korak, da ljudsko biće, sastojeći se od fizičke tvari, također sadrži i etersko tijelo – koje je tijelo sasvim različite vrste koje se ne može percipirati ili vidjeti običnim osjetilima – astralno tijelo i 'Ja' organizaciju, ili mogli bi reći 'Ja' tijelo. Ljudsko biće ima ta četiri člana.
Sada moramo misliti što se događa kada osoba umre. Kao što sam vam rekao u brojnim prilikama, kada osoba spava, fizičko tijelo i etersko tijelo ostaju ležati na krevetu. Astralno tijelo i 'Ja' idu vani, tako da više nisu u fizičkom tijelu i eterskom tijelu. Ali kada osoba umre dio koji ostaje po strani je fizičko tijelo. Tada je to stvarno fizičko tijelo; druga tri dijela – etersko tijelo, astralno tijelo, i 'Ja' – izlaze iz njega. Kao što sam vam rekao, etersko tijelo ostaje povezano s 'Ja' i astralnim tijelom nekoliko dana. Tada se od njih odvaja na način kako sam vam rekao, i ljudsko biće živi u svom 'Ja' i u svom astralnom tijelu. Ono živi dalje u svijetu duha koji je onaj kojeg zaista pokušavamo otkriti u našem životu na Zemlji kroz znanost duha. Dakle možemo reći da sada, dok smo na Zemlji, mi znamo nešto o svijetu duha; tada ćemo biti u tom svijetu.
Međutim, dolazimo opet na Zemlju nakon nekog vremena. Baš kao što idemo od rođenja do smrti u životu na Zemlji, tako i tada idemo kroz svijet duha i konačno opet dolazimo dolje. Preuzimamo fizičko tijelo koje je poklon naših roditelja i tako dalje. Dakle dolazimo dolje iz svijeta duha. To znači da smo bili duhovi, recimo, prije nego smo došli u ovaj svijet. Došli smo dolje iz svijeta duha. Vidite, gospodo, iznimno je važno da ljudi znaju da su došli iz svijeta duha s njihovim 'Ja' i astralnim tijelom. Inače uopće ne bi bilo razloga za ljude da govore o duhu ni na koji način. Da nisu nikada bili u oblasti duha jednostavno ne bi govorili o duhu.
Znate da je bilo vrijeme na Zemlji kada ljudi nisu govorili o životu nakon smrti onoliko mnogo koliko neki danas govore. Ali govorili bi mnogo o njihovom životu prije nego su došli dolje na Zemlju. U ranija vremena ljudi su općenito govorili više o tome kako su stvari stajale za ljudska bića prije nego su poprimili meso i krv, nego o tome kako su stvari stajale nakon toga. U ranija vremena ljudi su osjećali da je mnogo važnije sjetiti se da su bili duše prije nego su postali ljudska bića na Zemlji. Sada, evolucija ljudske rase na Zemlji je nešto o čemu nisam mnogo govorio do sada, ali zbog pitanja koje je postavljeno, kažimo malo o tome danas.
Vraćajući se 8000 ili 10000 godina, recimo, naći ćemo da je stanje ovdje u Europi bilo još dosta divlje. Ali u to vrijeme, oko 8000 godina prije našeg vremena, život je bio iznimno visoko razvijen preko u Aziji. Ima zemlja ovdje u Aziji [crtanje na ploči] koja je nazvana Indija. Ovo bi bio otok Cejlon, ovdje gore bi bio Ganges, moćna rijeka, i ovdje gore planinski lanac, Himalaja. Narod koji je živio u ovoj Indiji – kao što sam rekao to je tamo u Aziji – imao je visoko razvijen kulturalni život. Danas ću ih nazvati Indijci. U to vrijeme ime još nije postojalo. Ali danas zemlju zovemo Indija i ja ću koristiti taj naziv. Sada naravno, ako bi se vratili natrag i pitali taj narod, 'Kako vi sebe zovete?', oni bi rekli: 'Mi smo sinovi bogova', jer bi govorili o kraju u kojem su živjeli prije nego su bili na Zemlji. Oni sami su tamo još bili bogovi, jer u ta vremena ljudi bi sebe nazivali bogovima kada su bili duhovna bića. I ako bi ih upitali: 'Što ste kada spavate?' oni bi rekli: 'Kada smo budni mi smo ljudska bića, kada zaspemo mi smo bogovi'. Za njih, biti bogovi jednostavno znači biti u drugačijem obliku nego kada su budni, biti više u duhu'.
Taj narod je dakle imao visoko razvijenu civilizaciju i njima nije bilo toliko važno govoriti o životu nakon smrti već radije o životu prije nego se netko rodi, o tom životu s bogovima, kako su oni kazali.
Vidite, od tih ljudi nema nikakvih pisanih zapisa. Ali oni su se, naravno, nastavili – znate da danas također postoji Indijski narod – i u mnogo kasnija vremena napisali su veliki literarni rad nazvan Vede. Jednina je 'Veda'. Zaista znači 'riječ'. Ljudi su sebi rekli: riječ je dar od duha, i u Vedama su napisali ono što su još znali o drugom svijetu. U ranija vremena znali su mnogo više, ali danas imamo samo Vede kao fizički zapis koji se može proučavati. Napisane su mnogo kasnije. Ali iz njih, iz ovih stvari napisanih dosta kasnije, definitivno vidimo da su ti ljudi još znali da je ljudsko biće bilo u svijetu duha prije nego je došlo na Zemlju.
Ako se vratimo oko 6000 godina prije našeg vremena nalazimo civilizaciju manje razvijenu u tom području. Civilizacija Indije je tada silazila. Drevna Indijska civilizacija o kojoj još i danas govore učenjaci do tada je išla prema dolje od njenog izvornog visokog nivoa. Ali ovdje na sjever od nje [crtanje na ploči] – ovo bi bila Arabija – ovamo na sjeveru, gore, razvijala se na tom području civilizacija koja će kasnije biti Perzija. Stoga sam je nazvao perzijska civilizacija. Tamo se razvila potpuno drugačija civilizacija. To je zbilja izvanredno. Vidite, ako se vratimo drevnim Indijcima koji su živjeli 2000 godina prije ovih ljudi ovdje, uvijek nalazimo da su jako malo mislili o zemaljskom svijetu. Uvijek su bili svjesni da su na ovu Zemlju došli iz svijeta duha. To su dobro znali. Nisu mnogo razmišljali o zemaljskom svijetu; marili su samo za svijet duha, i rekli bi da se osjećaju kao da su izbačeni. Sve što je postojalo na Zemlji nije im bilo posebno važno. Ali ovdje na ovom mjestu, odnosno, 6000 godina prije našeg vremena, u području danas poznatom kao Perzija, po prvi puta se pojavilo poštovanje za Zemlju. Gledali su na život na Zemlji na takav način da bi sebi rekli: 'Da, svijetlo je zaista najvrijednije, ali i Zemlja također, vrijedna je u njenoj tami'. I postupno se razvilo gledanje da je Zemlja jednaka po vrijednosti i da se bori protiv nebesa. I ta borba između je ono što su ljudi smatrali posebno važnim 2000 ili 3000 godina.
Tada, vraćajući se samo 3000 ili 4000 godina, dolazimo u zemlju tamo prijeko, idući iz Arabije preko u Afriku, gdje je Nil – Egipat. Egipćani su bili ljudi koji su bili više prema Zapadu preko u Aziji, više prema Europi, i oni su Zemlju voljeli još i više. Vraćajući se 3000 ili 4000 tisuće godina nalazimo te Egipćane, možemo reći treću vrstu ljudi – Indijci, Perzijanci, Egipćani – kako grade one enormne piramide. Ali glavna stvar koju su napravili je upravljanje Nilom. Rijeka bi naplavila kopno s bogatim tlom godinu za godinom, i oni su je kanalizirali na takav način da su se one poplave pokazale korisnim u svakom smjeru. Razvili su geometriju, kako je nazvana. To im je trebalo. Bili su razvijeni geometrija i umjetnost geodeta. Ljudi su počeli sve više voljeti Zemlju. I vidite, u stupnju u kojem su ljudi zavoljeli Zemlju kada su na Zemlji, to su manje mogli vidjeti da su došli iz svijeta duha. Rekao bih da su to sve više zaboravljali kako je vrijeme prolazilo, i na isti način također im je postalo važno reći da se nastavlja život nakon smrti.
Sada, kao što smo vidjeli, život nakon smrti je izvjesnost za ljudska bića, ali u ranija vremena, prije nego su došli Egipćani, ljudi nisu mnogo mislili o besmrtnosti. Zašto? Jer su smatrali da se podrazumijeva. Znajući da su došli iz svijeta duha, i samo preuzeli fizičko tijelo, nikada nisu posumnjali hoće li opet biti u svijetu duha nakon smrti. Ali ovdje, u Egiptu, gdje ljudi nisu toliko mislili o tome da su bili u svijetu duha prije života na Zemlji, Egipćani su postali strašno uplašeni od smrti. Taj enorman strah od smrti nešto je što zaista nije postojalo više od 3000 ili 4000 godina. Indijci i Perzijanci nisu se bojali smrti. Možemo zapravo dokazati da su Egipćani imali taj strašan strah od smrti. Jer gledajte, da nisu imali zastrašujući strah od smrti, ne bi bilo moguće da Englezi i ostali danas idu u Egipat i u svojim muzejima izlažu mumije. Ljude su balzamirali u tim vremenima, koristeći svakakva ulja i supstance. Ljude su stavljali u mrtvačke sanduke da izgledaju kako su izgledali u životu, pažljivo očuvani. Ljudi su balzamirani i napravljeni mumijama jer se mislilo da ako se sačuva tijelo da će i duševni princip, također, ostati dok god je tijelo sačuvano na Zemlji. Sačuvali su tijelo da duševni princip ne bi pretrpio nikakve štetu. Dakle tamo imamo strah od umiranja. Egipćani bi koristili svu snagu zemaljske materije da dođu do besmrtnosti. Također su znali mnoge druge stvari koje su kasnije izgubljene.
Sljedeći narod koji će privući našu pažnju malo je na sjever od Egipta, u Grčkoj, u onom što je danas Grčka. Međutim, drevna Grčka bila je veoma različita. Vidite, Grci su gotovo potpuno zaboravili o životu prije rođenja. Samo par pojedinaca u posebno naprednim školama zvanim 'misterije' još bi znali o tome. Ali općenito govoreći, ljudi u Grčkoj civilizaciji zaboravili su o njihovom životu u duhu prije rođenja, i više od svega su voljeli život na Zemlji. Filozof koji je živio u drevnoj Grčkoj u četvrtom stoljeću prije nego je počeo kršćanski kalendar bio je Aristotel. Vidite, mi smo sada blizu kršćanske ere. Aristotel je predstavio pogled koji prije nije postojao. Predstavljeno je gledanje da kada je dijete rođeno da nije samo tijelo ono koje je rođeno već i duša. Dakle to je bilo u drevnoj Grčkoj da se prvo razvio pogled da je ljudska duša rođena s tijelom, ali da je tada besmrtna, odnosno, prolazi kroz vrata smrti da bi živjela u svijetu duha. Aristotel je tada razvio osobito gledanje. Zaista je zaboravio svu mudrost ranijih vremena i njegovo gledanje je bilo da je duša rođena s tijelom. Ali kada netko umre, duša ostaje, imajući samo jedan život na Zemlji iza sebe. I tada se mora osvrtati na taj jedan život na Zemlji cijelu vječnost.
Samo zamislite kakva je strašna perspektiva to moralo biti. Ako je netko napravio nešto loše ovdje na Zemlji, neće to moći ispraviti cijelu vječnost, ali uvijek će se morati osvrtati, uvijek vidjeti scenu kada je napravio nešto loše. To je bila perspektiva koju je Aristotel nudio.
Zatim je slijedilo kršćanstvo. Tijekom ranih stoljeća ljudi su malo razumjeli kršćanstvo. Ali kada je rimsko carstvo apsorbiralo kršćanstvo, koje je tada imalo čvrsto sjedište u Rimu, ljudi ga više nisu razumjeli. Ljudi nisu razumjeli kršćanstvo.
Sada, kršćani su uvijek držali koncile. Visoki crkveni dostojanstvenici bi se sastali i odlučili što će veliko stado vjernika vjerovati. Znate, gledanje je bilo da postoje pastiri i ovce, i pastiri su na koncilu odlučivali što će ovce vjerovati. Na osmom od tih koncila pastiri su odlučili za stado da bi bilo heretički vjerovati da je ljudsko biće živjelo u svijetu duha prije nego je rođeno. I tako je Aristotelovo ranije gledanje postalo dogma kršćanske crkve. Čovječanstvo je doslovno prisiljeno da na zna ništa na ovaj način, da nikada ne pomisli da je ljudsko biće došlo dolje iz svijeta duha s dušom. To je bilo zabranjeno.
Kada materijalisti kažu danas da je duša rođena s tijelom i nije ništa nego tjelesni element, to je upravo ono što su ljudi naučili od crkve. Stvar je u tome, ljudi misle da idu izvan crkve postajući materijalisti. Ali ne, ljudi nikad ne bi postali materijalisti da se crkva nije riješila percepcije duha. Na osmom ekumenskom koncilu u Carigradu crkva se riješila duha, i to se nastavilo sve kroz Srednji vijek. Tek sada moramo iznova otkriti, kroz znanost duha, da je ljudsko biće postojalo kao duša prije nego je bilo na Zemlji. To je važna stvar, stvar od ogromne važnosti.
Svatko tko gleda ljudsku evoluciju na Zemlji jasno može vidjeti da su ljudi izvorno znali da ljudsko biće postoji u duhu prije nego dođe na Zemlju. Samo je s vremenom zaboravljeno, a kasnije je zapravo zabranjeno, po odluci crkve na koncilu.
Sada moramo razumjeti što to znači. Samo promislite, ljudi koji su živjeli prije egipatskih vremena, odnosno u ranim tisućljećima, znali su: 'Prije nego si hodao po ovoj Zemlji bio si u svijetu duha'. Da, nisu donijeli dolje samo neko nejasno, opće znanje iz svijeta duha, već svjesnost da su tamo živjeli s drugim duhovima. I također su iz toga došli njihovi etički impulsi. Vidim što bih trebao učiniti ovdje na Zemlji iz načina kako stvari stoje ovdje na Zemlji', ti drevni bi rekli; 'kao i za bilo što drugo što bih trebao napraviti, trebam se samo sjetiti što sam bio prije rođenja'. Njihove etičke impulse donijeli su dolje iz svijeta duha. Vidite, da ste pitali ljude u tim drevnim vremenima, 'Što je dobro? Što je zlo?' oni bi rekli: 'Dobro je ono što žele duhovi s kojima sam bio prije nego sam na Zemlji, zlo je sve što ne žele'. Ali to bi rekao sebi svaki od njih. Danas, gospodo, to je zaboravljeno.
U Grčkoj, situacija je bila čudna. Ljudi su toliko zaboravili da postoji život prije rođenja da je Aristotel bio potaknut reći: 'Duša je rođena s fizičkim tijelom'. Drevni Grci dakle nisu imali nikakvu ideju da su imali život prije rođenja. Ali u sebi su osjećali nešto od tog života. Vidite, da li netko nešto zna ili ne zna, zaista nema utjecaja na stvarnu situaciju. Mogu govoriti koliko želim, 'Iza mene nije stol, ne vidim nikakvi stol' [korak natrag nabasavši na stol], ali stol je definitivno tamo, iako ga ja ne vidim. Život prije rođenja nastavlja biti tamo, i ljudi iznutra nešto od toga osjećaju. I otprilike kada je peto stoljeće prije kršćanske započelo to su počeli zvati svojom savješću. U otprilike petom stoljeću prije nego je započeto kršćanski kalendar, riječ 'savjest' prvi puta se pojavila u Grčkoj. Nije postojala prije toga. Riječ 'savjest' dakle je nastala jer su ljudi zaboravili život prije rođenja i dali su ime nečemu od toga što su još iznutra osjećali. I tako je sve otada. Ljudi u sebi osjećaju život prije rođenja ali kažu: 'Pa, to je jednostavno tako. Nastane negdje dolje i izbije gore', ali nije ih briga.
Vidite, to je bilo dobro za crkvu. Jer što je tada mogla napraviti? U prošlosti, kada su ljudi znali da su živjeli kao duše prije nego su došli na Zemlju, rekli bi: 'Moral je ono što znamo iz života prije rođenja, prije Zemlje'. Sada su Grci imali samo osjećaj savjesti. I kasnije je došla crkva i upravljala savješću. Dakle, zahvatila je stvari i rekla: 'Ti ne znaš što trebaš učiniti. Ovce to ne znaju; pastiri znaju'. I ustanovljena su pravila za kontrolu savjesti.
Vidite, postojala je potreba za tim, riješiti se duha odlukom koncila, jer tada je postalo moguće kontrolirati ono što je ostalo od duha kao savjest. A onda je crkva rekla: 'Ne, ništa od čovjeka nije prije postojalo nego što postoji na Zemlji. Duša se rađa s tijelom. Tko to ne vjeruje, taj služi vragu. Ali mi, crkva, znamo kako to izgleda u svijetu duha i što bi ljudi trebali napraviti na Zemlji'. Na taj način crkva je preuzela savjest.
To se još uvijek može detaljno dokazati. Jer vidite, to je igralo ulogu još u 19. stoljeću, ponekad na užasan način. Primjerice, tridesetih ili četrdesetih godina prošlog stoljeća u Pragu je bio netko čije ima je bilo Smetana. Bio je sin katoličkog službenika koji je, naravno, bio dobar katolik. Otac je osjećao da se mora vjerovati u ono što crkva kaže. Sad je dobio sina. Ljudi su bili malo ambiciozni u tim danima i djecu su slali u srednju školu. Ali u gimnazijama koje su bile u Pragu prošlog stoljeća ne biste baš puno naučili. U osnovi, naučili bi vrlo malo. Tako je mladi Smetana obrazovan u gimnaziji. A u tim danima ako je netko zaista želio nešto naučiti, postao bi svećenik. Tako je mladi Smetana postao svećenik. U to vrijeme u Pragu a i u ostatku Austrijskog carstva, srednje škole su bile pune učitelja svećenika. I sada kada je on sam morao podučavati druge, Smetana bi čitao knjige koje su se malo razlikovale od onih koje je propisala crkva. Da, to ga je postupno dovelo do sumnji, posebno u dogme. Rekao je sebi: 'Zaista je strašno da se čovjek rodi, provede svoj zemaljski život, potom prođe kroz smrt, i sada, ako je bio loš čovjek, tada cijelu vječnost mora gledati loše stvari koje je napravio na Zemlji – crkva je i dalje smatrala potrebnim to tako ilustrirati – i nikad ne bi imao priliku za poboljšanje.
Sada vidite, ovaj čovjek Smetana živio je u kući njegovog reda. Tamo se osjećao pomalo skučeno i preselio se u svjetovni stan gdje je čitao sve više – u to vrijeme nije bilo antropozofskih knjiga – Hegela, Schellinga i tako dalje, ljudi koji su napisali barem nešto razumno. Tamo je dobivao sve više sumnji o vječnoj prirodi kazne u paklu, jer prema Aristotelu onaj tko radi zlo umire i mora kao takav živjeti cijelu vječnost. Iz toga je međutim proizašla doktrina o vječnoj kazni u paklu koju je kasnije crkva usvojila na koncilu. Ovo učenje naravno nije kršćansko već Aristotela. Ali ljudima to nije jasno.
Ali Smetani je to postalo jasno. Sada je počeo podučavati nešto što nije bilo sasvim u skladu s naukom crkve. Bilo je to 1848 kada je podučavao nešto što nije bilo sasvim u skladu. Najprije je dobio strašno upozorenje, dugo pismo napisano na latinskom, u kojem mu je rečeno da se sada treba pokajati i vratiti u njedra crkve, jer je pastire strašno razljutilo da ovce uči nečemu što pastiri ne propisuju. Na ovo prvo pismo odgovorio je, da smatra licemjernim reći nešto drugo osim onog u što je netko uvjeren. Drugo pismo na latinskom donijelo je još teže upozorenje. A kad više nije odgovarao, jer bi bilo uzaludno, jednog je dana objavljeno u svim praškim crkvama, da će se održati važna ceremonija jer jedna zalutala ovca, koja je čak postala i pastir, iz crkve mora biti isključena.
Stari otac Smetana, crkvenjak, bio je među onima koji su morali dijeliti bilješke da će se održati ova važna ceremonija. Još je bio pobožni katolik. Možete zamisliti što znači da je cijeli Prag sazvan da osudi Smetanina sina, kojega bi zauvijek trebalo isključiti iz crkve i tako dalje, a otac je trebao nositi okolo bilješke! Crkva nikad nije bila puna u Pragu kao tog dana. Sve crkve u Pragu su bile pune. A onda je sa svih propovjedaonica objavljeno da će otpadnik Smetana biti protjeran iz crkve. Posljedica toga bila je – obitelj Smetana je naravno imala dispoziciju za tuberkulozu – da je prvo sestra Smetane umrla od tuge, zatim je stari otac umro od tuge, a ubrzo nakon toga i sam Smetana je umro od tuge, od bola. Ali to za nas nije važno, zar ne; važno je što Smetana više nije objavljivao priču o vječnoj kazni u paklu, onako kao je on vidi.
Sve ovo ima veze s idejom o savjesti kako evoluira u ljudskom biću. Nečim što su ljudi zadržali u sebi iz njihova života prije zemaljskog života i obraća se kao glas savjesti. A kada dođemo do savjesti, možemo sebi reći da savjest ne može potjecati iz fizičke materije Zemlje. Jer samo zamislite nekoga tko ima ogromnu čežnju za nečim, recimo. Poznato je da se takva stvar događa. To je materijalna supstanca u njegovom tijelu, fizička tvar Zemlje, što ga nagoni i stalno bocka tako da se razvije ta čežnja. Njegova savjest će mu reći: 'Moraš se boriti protiv te želje'. Pa gospodo, ako bi savjest također dolazila iz tijela to bi bilo kao da bi netko morao hodati naprijed i natrag u isto vrijeme. Besmislica je reći da savjest dolazi iz tijela. Naša savjest je povezana s nečim što donosimo na Zemlju s nama iz života u duhu prije nego se rodimo. Ali, kao što sam rekao, svijest da naša savjest dolazi iz svijeta duha kod ljudi je izgubljena, i u slučaju nekog kao što je Smetana počelo je ponovno svitati u devetnaestom stoljeću zbog tako strašne stvari kao što je kazna u paklu. Savjest pripada samom ljudskom biću. On je ima u sebi. Kakvo bi dobro bilo da sva savjest koju neko ima u sebi prođe kroz smrt i tada cijelu vječnost gledati kao je bio loš? U toj situaciji ne bi bilo pomoći, i u tom slučaju, imati savjest bilo bi besmisleno!
Možemo reći, dakle, da ako je ovo ljudsko biće [crtanje na ploči], njegova savjest živi u njemu. Njegova savjest je nešto što je donio sa sobom iz svijeta duha u život na Zemlji. Glas savjesti u njemu govori: 'Ne bi to trebao napraviti, ti to ne bi trebao napraviti'. Ljudsko biće na Zemlji kaže: 'To je ono što želim napraviti; to je moja želja'. Njegova savjest kaže nešto drugo, jer dolazi iz vječnog ljudskog bića. I tek kada ljudsko biće ostavi po strani fizičko tijelo shvatiti će: 'To si ti sam što si uvijek govorio glasom svoje savjesti. Jedino što to nisi primijetio za vrijeme tvog života na Zemlji. Sada si prošao kroz smrt. Sada si postao svoja vlastita savjest. Tvoja savjest je sada tvoje tijelo. Ranije, nisi imao savjest. Sada imaš svoju savjest i živiš s njom nakon smrti'.
Ali za savjest se također može reći da ima volju. Vidite, sve stvari o kojima sam vam govorio dogodile su se. Grci su zaboravili o životu prije Zemlje. Crkva je napravila dogmom da ljudi ne smiju vjerovati u život prije Zemlje. Savjest je potpuno krivo shvaćena. Sve se to moralo dogoditi. I zatim, uvijek je naravno bilo velikih učenjaka. Ali veliki učenjaci srednjovjekovnih vremena, naravno, mislili su da ne može biti života prije Zemlje, jer je crkva zabranila ljudima da to vjeruju.
Jedan čovjek koji se morao suočiti s tom dilemom bio je, na primjer, Toma Akvinski koji je živio od 1225 do 1274. Pošto je bio rimokatolički svećenik, morao je usvojiti dogme crkve. Ali bio je veliki mislilac. I morao je reći, u odnosu na stvari koje sam vam danas govorio: 'Kada netko umre, vidjeti će samo svoj prošli život na Zemlji, cijelu vječnost, nikada bilo što drugo. Samo to će vidjeti'. Dakle što je Toma Akvinski napravio? Rekao je da su ljudi imali samo svoj misleći um za cijelu vječnost, ali ne i volju. Morali su gledati na njihov život kada umru ali više nisu mogli ništa promijeniti. Toma Akvinski je bio jedan od velikih Aristotelovaca Srednjeg vijeka upravo zato jer je rekao: 'Kada je netko učinio nešto loše na Zemlji, morati će to vječno gledati; kada je netko napravio nešto dobro, vječno će gledati dobro'. Dakle, za dušu je rečeno da ima um, ali ne i volju.
To nije u skladu s istinom. Istina je da nakon smrti mi gledamo ono što smo bili, bilo dobro ili loše, ali još uvijek imamo volju, cjelokupnu snagu duše, da to promijenimo. I tako se događa da kada pogledamo naš prošli život, naravno, vidimo ga kakav je bio, ali onda nastavljamo živjeti u svijetu duha i vidimo što bi trebalo biti drugačije. I onda će za nas biti sasvim prirodno da želimo opet ići dolje i to ispraviti. Opet ćemo pogrešno shvatiti, naravno, ali još će biti daljnjih života, i dosegnuti ćemo cilj razvijajući se u potpuno ljudsko biće.
U Srednjem vijeku, Toma Akvinski je mogao vjerovati samo u um i njegove uvide, ne u volju. I ljudi devetnaestog stoljeća poput Smetane još su patili od toga. Rezultat je bio da su onda došli drugi ljudi u devetnaestom stoljeću, koji su postali zaista ljuti u vezi te ideje o umu i njegovim uvidima. Jer to je išlo natrag do dogme o kazni u paklu, premda ti ljudi to nisu shvaćali. Schopenhauer, na primjer, bio je stvarno ljut u vezi svega toga, i tada je rekao da je sve to stvar volje. Da, ali kako kažete da to sve ima veze s voljom, tada je i ta volja također glupa i bezumna. Schopenhauer je stoga rekao da je cijela kreacija i sve, zbog volje. Ljudi koji razmišljaju o stvarima biti će uhvaćeni u strašnoj unutarnjoj dilemi, kao Smetana u Pragu. Bilo je mnogo takvih ljudi. To je samo bio izvrstan primjer, gdje su poteškoće bile zapisane. Ali bilo je mnogo takvih ljudi.
I tako moramo shvatiti da je savjest nasljeđe iz života prije Zemlje. U našoj savjesti govori duh. Nešto što smo bili prije nego smo došli na Zemlju ušlo je u meso i obraća nam se kao savjest. I kada odložimo naša tijela sa strane, duša će nam nastaviti govoriti kao naša savjest nakon smrti, ali neće biti bespomoćna; imati će volju i potrebu da napravi ispravke, da nastavi raditi stvari.
Vidite, u tome je razlika između antropozofije i stvari koje su postale kršćanska dogma, na primjer. Tamo ništa nije poznato o snazi koju posjeduje duša da bude aktivna. Tamo ljudsko biće umre i može samo vječno gledati na stvari koje je napravilo u životu na Zemlji, jer kazano je da je duša rođena s tijelom u tom jednom životu na Zemlji. Da bi pokazao to u obliku dijagrama morati će se reći: 'Ako je ovo jedan ljudski život na Zemlji [Slika 26, gornji dio, krug]. on također ima dušu od svog početka i kada pojedinac umre – ovo je njegovo rođenje, ovo je smrt – život njegove duše odvija se vječno. Neću nastaviti crtati preko druge ploče, jer to je previše, premda zapravo trebam isto tako i treću ploču! Ide tako cijelu vječnost. I kazano je da um gleda na loše u jednom životu cijelu vječnost, jer um je rođen skupa s fizičkim u životu na Zemlji. Čovjek koji je to utvrdio bio je zaista prvi materijalist, i to bi u stvari bio Aristotel.
Slika 26
Dakle, u antropozofiji nalazimo da nema samo jedan život na Zemlji već postoje životi koji su se odvili ranije kao i oni koji će slijediti. Pojedinac uvijek ima nešto što je preostalo iz prijašnjeg života; on to ne zna, ali to je tu u njemu. To je njegova savjest. On zatim ostavlja svoje tijelo po strani i živi dalje u svojoj savjesti. Tu je [slika 26, donji dio, crveno, lijevo] u osnovi sav savjest sve dok se ponovno ne rodi. Ovdje [krug u sredini] savjest je ponovno unutra kao glas koji se obraća; i zatim [crveno, na desno] živi u vanjskom svijetu; opet je tamo.
Zapravo je ljudsko biće ono koje uvijek iznova kreira za sebe nove živote na Zemlji. To je, naravno, potpuno nerazumno za učenje gdje se kaže da je čovjek ništa, i u svim pogledima ga se gleda kao stvorenje. Međutim, on nije puko stvorenje, jer on u sebi ima kreativne snage. I to je razlika između antropozofije i tih ostalih gledanja. U antropozofiji, istraživanja pokazuju da su te kreativne snage također u čovjeku; čovjek je kreativan. I njegov najkreativniji dio je zaista njegova savjest, što je sveto nasljeđe iz života prije Zemlje i koje opet iznosimo u drugi svijet kada prolazimo kroz smrt.
Moderna znanost ovdje još uzima gledanje crkve. I to je područje gdje bi trebali vidjeti stvari vrlo jasno. Jer stvari su se odvijale ovako. Samo stvari koje su bile logične u jednu ruku i materijalističke u drugu ruku, prešle su u Rim. Moderne nacije su ih zatim usvojile. Ali u njemačkom jeziku ponekad još imamo nešto što je došlo iz prošlosti, čak i ako ljudi to ne shvate. To je uistinu čudno. Iz toga vidimo kako su ljudska bića povezana s događajima koji se dogode u velikim razmjerima.
Ako pogledamo ove zemlje gore u Aziji danas [pokazuje na ploču], ovdje imamo Sibir. To su danas oblast s malom populacijom, ali bilo je vrijeme kada je tu bila velika populacija. Rijeke su bile mnogo, mnogo veće tada. Sibir je zemlja koja se postupno sasušila, podižući se više, i ljudi su tada otišli na zapad, preko u Europu. To je zato jer se tlo podignulo u Sibiru. Kao rezultat mnoge ideje koje su ljudi imali u Aziji došle su preko u Europu, i te ideje žive u europskim jezicima. I moramo reći da što dalje idemo na zapad, to manje nalazimo tu ideju o savjesti. Ipak sama riječ pokazuje da je među ljudima koji su je kreirali bio osjećaj da je bile nešto tu unutar ljudskog bića.
Što riječ 'savjest' doista znači? Upravo smo rekli što sama ta stvar znači: to je naše nasljeđe iz života prije Zemlje, nešto što ostaje dio naše čovječnosti. Ali riječ 'savjest' što ona znači? Znate, ako pogledamo na život na Zemlji kažemo sebi da nema izvjesnosti o događajima koji će doći za dvije ili tri godine; ali jedna stvar koja je izvjesna je da ljudsko biće ima u sebi duh koji je postojao prije nego je došao na Zemlju i koji će se nastaviti nakon ove egzistencije na Zemlji. A riječ 'savjest' također ukazuje na to 'znati s izvjesnošću', to je najizvjesnija stvar koja može biti. Dakle riječ zapravo pokazuje na nešto u ljudskom biću što je vječno. Veoma je značajno da njemačka riječ ima drugačiji sadržaj od engleske riječi 'conscience', na primjer, ili drugih riječi korištenih na Zapadu. 'Savjest' je ono što dolazi zajedno kao znanje na Zemlji, znanje sakupljeno na Zemlji. Ali princip u nama koji se u njemačkom zove 'Gewissen' najizvjesnija je stvar koja može biti; nije neodređena već apsolutno izvjesna. I apsolutno je izvjesno da ljudsko bića na Zemlji ne samo da vjeruje u život nakon smrti – što je gledanje Aristotela i crkvenih vjernika – već također razvija i volju da ga sve bolje i bolje oblikuje, da oblikuje Zemlju na sve bolji način iz duha, što znači da volja živi dalje nakon smrti baš kao i um. Toma Akvinski je znao samo da um živi dalje. Sada moramo razumjeti da volja živi dalje.
Ove dvije stvari su sada u svijetu u opoziciji, nešto kao tomisti u Parizu, koji žele ljude voditi natrag u prošlost, i antropozofija, gdje se stvari uče na način kakve su u sadašnje vrijeme. Kada razmatramo nešto kao što je ljudska savjest, najvažnija stvar u tome je što čini da vidimo vječno u ljudskom biću. Ali ne možete pravilno razumjeti vječno ako također ne razmotrite život prije Zemlje već samo mislite o ideji o životu nakon Zemlje, nazvanoj 'besmrtnost', koja je zaista nastala tek u egipatsko vrijeme.
Vidite, gospodo, tek prije 3000 ili 4000 godina ljudi su počeli govoriti o besmrtnosti, što znači da njihove duše ne umiru kada i njihova tijela. Prije toga ne bi rekli da su se rodili kao duše kada su rođena tijela. Imali su izraz koji moramo nazvati 'nerođenost'. To je bila jedna strana toga. A besmrtnost je druga. Moderni jezici imaju samo riječ besmrtnost. Riječ 'nerođenost' mora opet nastati. Tada će ljudi reći: 'Savjest je nešto u ljudskom biću što nije rođeno i ne umire'. I tek tada će ljudi biti u stanju zaista vrednovati njihovu savjest. Jer ona ima značenje jedino ako smo u stanju cijeniti njenu pravu vrijednost.
Nastaviti ćemo u deset sati u subotu, gospodo.
Zapravo je ljudsko biće ono koje uvijek iznova kreira za sebe nove živote na Zemlji. To je, naravno, potpuno nerazumno za učenje gdje se kaže da je čovjek ništa, i u svim pogledima ga se gleda kao stvorenje. Međutim, on nije puko stvorenje, jer on u sebi ima kreativne snage. I to je razlika između antropozofije i tih ostalih gledanja. U antropozofiji, istraživanja pokazuju da su te kreativne snage također u čovjeku; čovjek je kreativan. I njegov najkreativniji dio je zaista njegova savjest, što je sveto nasljeđe iz života prije Zemlje i koje opet iznosimo u drugi svijet kada prolazimo kroz smrt.
Moderna znanost ovdje još uzima gledanje crkve. I to je područje gdje bi trebali vidjeti stvari vrlo jasno. Jer stvari su se odvijale ovako. Samo stvari koje su bile logične u jednu ruku i materijalističke u drugu ruku, prešle su u Rim. Moderne nacije su ih zatim usvojile. Ali u njemačkom jeziku ponekad još imamo nešto što je došlo iz prošlosti, čak i ako ljudi to ne shvate. To je uistinu čudno. Iz toga vidimo kako su ljudska bića povezana s događajima koji se dogode u velikim razmjerima.
Ako pogledamo ove zemlje gore u Aziji danas [pokazuje na ploču], ovdje imamo Sibir. To su danas oblast s malom populacijom, ali bilo je vrijeme kada je tu bila velika populacija. Rijeke su bile mnogo, mnogo veće tada. Sibir je zemlja koja se postupno sasušila, podižući se više, i ljudi su tada otišli na zapad, preko u Europu. To je zato jer se tlo podignulo u Sibiru. Kao rezultat mnoge ideje koje su ljudi imali u Aziji došle su preko u Europu, i te ideje žive u europskim jezicima. I moramo reći da što dalje idemo na zapad, to manje nalazimo tu ideju o savjesti. Ipak sama riječ pokazuje da je među ljudima koji su je kreirali bio osjećaj da je bile nešto tu unutar ljudskog bića.
Što riječ 'savjest' doista znači? Upravo smo rekli što sama ta stvar znači: to je naše nasljeđe iz života prije Zemlje, nešto što ostaje dio naše čovječnosti. Ali riječ 'savjest' što ona znači? Znate, ako pogledamo na život na Zemlji kažemo sebi da nema izvjesnosti o događajima koji će doći za dvije ili tri godine; ali jedna stvar koja je izvjesna je da ljudsko biće ima u sebi duh koji je postojao prije nego je došao na Zemlju i koji će se nastaviti nakon ove egzistencije na Zemlji. A riječ 'savjest' također ukazuje na to 'znati s izvjesnošću', to je najizvjesnija stvar koja može biti. Dakle riječ zapravo pokazuje na nešto u ljudskom biću što je vječno. Veoma je značajno da njemačka riječ ima drugačiji sadržaj od engleske riječi 'conscience', na primjer, ili drugih riječi korištenih na Zapadu. 'Savjest' je ono što dolazi zajedno kao znanje na Zemlji, znanje sakupljeno na Zemlji. Ali princip u nama koji se u njemačkom zove 'Gewissen' najizvjesnija je stvar koja može biti; nije neodređena već apsolutno izvjesna. I apsolutno je izvjesno da ljudsko bića na Zemlji ne samo da vjeruje u život nakon smrti – što je gledanje Aristotela i crkvenih vjernika – već također razvija i volju da ga sve bolje i bolje oblikuje, da oblikuje Zemlju na sve bolji način iz duha, što znači da volja živi dalje nakon smrti baš kao i um. Toma Akvinski je znao samo da um živi dalje. Sada moramo razumjeti da volja živi dalje.
Ove dvije stvari su sada u svijetu u opoziciji, nešto kao tomisti u Parizu, koji žele ljude voditi natrag u prošlost, i antropozofija, gdje se stvari uče na način kakve su u sadašnje vrijeme. Kada razmatramo nešto kao što je ljudska savjest, najvažnija stvar u tome je što čini da vidimo vječno u ljudskom biću. Ali ne možete pravilno razumjeti vječno ako također ne razmotrite život prije Zemlje već samo mislite o ideji o životu nakon Zemlje, nazvanoj 'besmrtnost', koja je zaista nastala tek u egipatsko vrijeme.
Vidite, gospodo, tek prije 3000 ili 4000 godina ljudi su počeli govoriti o besmrtnosti, što znači da njihove duše ne umiru kada i njihova tijela. Prije toga ne bi rekli da su se rodili kao duše kada su rođena tijela. Imali su izraz koji moramo nazvati 'nerođenost'. To je bila jedna strana toga. A besmrtnost je druga. Moderni jezici imaju samo riječ besmrtnost. Riječ 'nerođenost' mora opet nastati. Tada će ljudi reći: 'Savjest je nešto u ljudskom biću što nije rođeno i ne umire'. I tek tada će ljudi biti u stanju zaista vrednovati njihovu savjest. Jer ona ima značenje jedino ako smo u stanju cijeniti njenu pravu vrijednost.
Nastaviti ćemo u deset sati u subotu, gospodo.