.- 5. Peto predavanje, Dornach, 13 lipnja 1923
Način na koji radi naš anđeo čuvar.
Primjeri o načinu na koji duh koji vodi ljudsko biće iz jednog života u drugi, radi i daje upozorenja. Stephenson i akademske predrasude u njegovo vrijeme. Schleichova iskustva s pacijentima koji su imali predosjećaj smrti. Sir Oliver Lodge tražio kontakt sa sinom koji je ubijen u Prvom svjetskom ratu, konzultirajući medije.
Ima li netko pitanje?
G. Burle: Želio bih vam reći nešto što se dogodilo kada sam bio mlad, nešto povezano sa sudbinom.Religiozni ljudi će reći, na primjer, da je to zato jer imamo anđela čuvara. Nekad sam bio momak za čunjeve, postavljajući čunjeve. Tada sam imao 9 ili 10, i dok sam bio zauzet postavljajući ih glas me pozvao 'Miči se!' s takvim intenzitetom da sam brzo skočio ustranu. I trenutak kasnije velika kugla je došla na mjesto gdje sam baš bio, bila je strahovito snažna. Pitao sam tko me pozvao. Ali svatko je rekao da nije on, a također ni glas nije mogao doći od tamo.
Drugi slučaj je bio u kovačnici, gdje su ljudi oštrili plugove. Tamo je bio veliki točak. Bilo nas je pet ili šest dječaka koji smo se tu zabavljali. Tada sam imao možda jedanaest godina. Podignuo sam se na zubac da prisilim kotač dolje. Volio sam to. Tada sam rekao drugim dečkima da izvuku kočnicu jer tada mogu ići od jednog zupca do drugog. Svi su povlačili najsnažnije što su mogli ali nisu uspjeli. Bio sam najmanji, ali otišao sam pogledati. Kotač se okretao veoma brzo, i sigurno bi bila moja smrt da su oni uspjeli podignuti kočnicu.
Bilo bi mi drago čuti ako dr. Steiner ima bilo što za reći o tome da li se više snage mogu pokazati u ovakvim situacijama.
[prilično je teško rekonstruirati drugi događaj g. Burle-a. vjerojatno se radi o točku vodenice koje se koristi u starim kovačnicama. nap. pr.]
Rudolf Steiner: Dakle, gospodo, želio bih vam govoriti o ovakvim stvarima ali uvijek ih moramo raspravljati na način koji je odgovarajuće znanstven. Stvari kao ove nisu jednostavno prihvaćene u antropozofskoj znanosti duha, na način na koji ih ljudi obično prihvaćaju, jer one naravno moraju biti razmatrane znanstveno, jer su mnogo važnije u životu nego to ljudi misle. Početi ću tako da vam kažem jednu stvar, kao vrstu pripreme.
Vidite, ljudi zaista misle samo o malom, vrlo malom dijelu života. Postoji dosta toga što ne razmatraju, i pošto to ne razmatraju također misle da ne postoji. Pretpostavimo, na primjer, netko prolazi negdje pored kuće i u tom trenutku crijep padne s krova i ubije ga. To će privući mnogo pažnje, i od toga će se napraviti velika stvar, naravno među čovjekovim prijateljima i poznanicima. Ljudi će govoriti o tome. To je nešto što su vidjeli i stoga će govoriti o tome.
Ali sada pretpostavite sljedeće. Netko želi izaći ujutro. U posljednjem trenutku, baš kada će napustiti kuću, shvati da je zaboravio nešto napraviti što apsolutno treba napraviti. Stoga pet minuta kasni. Sada napusti kuću. Crijep je pao sa krova pet minuta prije nego je on prošao, i stoga mu nije naškodio. Da je tim putem prošao pet minuta ranije crijep bi mu pao na glavu. Nije moguće da itko zna za to – on sam zaboravi, naravno, i nitko ne obraća pažnju što bi se dogodilo da nije zakasnio pet minuta. Sada vidite, ne obraća se pažnja na takve stvari, ali one su jednako dio života. Bezbrojne ovakve stvari, kada sudbina spriječi katastrofu, dogode se, ali se ne primjećuju. Nisu razmatrane jer ih nije lako popratiti. Možete ih primijetiti samo ako je situacija zaista primjetna na neki način, privlačeći vašu pažnju. Tada se primijete ovakve stvari.
Jednom je postojao netko tko je provodio mnogo vremena za stolom, s ostatkom obitelji koji je živio na donjem katu. Jednog dana je sanjao da će mu se nešto strašno dogoditi jednog konkretnog dana i da će biti upucan. Što je čovjek učinio? Rekao je drugima o tome; ljudi su rekli da bude veoma oprezan, jer bi mogao biti upucan jednog od ovih dana. Tako nije napuštao kuću već je ostajao u svojoj sobi cijeli dan. Ali san je ostavio toliko neugodan utisak na njega a znao je iz brojnih ranijih iskustava da se ovakvi snovi mogu ostvariti – to se dogodilo prije nekog vremena, kada su ljudi još pridavali više pažnje ovakvim stvarima. Imao je neugodan osjećaj. Jer je sve to bilo jako neugodno postao je svjestan sebe. I dogodilo se da je u određenom trenutku postao nemiran i zbog tog je unutarnjeg nemira morao ustati sa sjedalice. U tom trenutku hitac je prošao vrlo blizu sjedalice! Situacija je bila takva da je stari pištolj iz ranijih vremena visio u predsoblju. Vrata su bila otvorena i sluga je uzeo pištolj u ruke. Nije mislio da je napunjen i bezbrižno je držao pištolj tako da je opalio i zrno je otišlo baš gdje je čovjek sjedio.
Tako ovdje možete vidjeti dvostruku vezu sudbine. Najprije banalni san. S druge strane, jer njegova sudbina još nije ispunjena i trebao je još živjeti, odveden je dalje unutarnjim nagonom upravo u pravom trenutku. Ali sada treba razmotriti još nešto drugo. Vidite, jednako tako je mogao čuti riječ 'Pomaknu se!' kao što ste vi [okrećući se prema g. Burle-u]. Jednako je mogao čuti i to. Kako bi došlo do toga? Vidite, kada govorimo o svijetu duha treba nam biti jasno da se ne smije o tome govoriti na glup način. Ali uvijek bismo govorili o tome na glup način ako bismo vjerovali – da postoje njemački i francuski narod, i engleski narod i španjolski i kineski narod u svijetu duha. Morali bi biti tamo, naravno, ako će se čuti riječ 'Pomakni se!' iz svijeta duha, jer u tom slučaju ovaj ili onaj duh morao bi govoriti Njemački. Govorio bi Francuski francuskoj osobi, jer ako bi govorio engleski ili njemački osoba bi mislila da je to neartikulirani zvuk i čak bi mogla misliti da je to nešto prilično zlo. Dakle bilo bi prilično glupo misliti da je duh rekao 'Pomakni se!', jer duh ne može biti njemačka ili francuska ili engleska osoba. To je glupa stvar kod spiritista da ljudi misle da se povezuju s umrlima preko medija i dobiju odgovore, vjerujući da duhovi tako govore. Ne govore, naravno. Oni su tamo, ali to ne rade.
Situacija je ovakva. Ovakva veza s duhovnim svijetom, koja također čini moguće da govorimo o svijetu duha na znanstveni način, traži od nas najprije da se riješimo navike da mislimo da duhovi govore nekom vrstom zemaljskog jezika. Morate prvo upoznati svijet duha i zatim moći prevesti što duhovi govore u nadosjetilnom jeziku u običan jezik. Ako je čovjek koji sjedi za stolom čuo riječ 'Pomakni se!' to bi moglo biti sasvim valjano, također. Ali stvar je ovakva, gospodo. Čuli ste me da govorim da je cijelo ljudsko biće ispunjeno dobrim osjećajem za zvuk. Jednom sam vam rekao kako jetra percipira procese u abdomenu, pluća percipiraju stvari, cijelo ljudsko biće je osjetilni organ. Srce percipira; preko srca percipiramo cirkulaciju krvi. Ali u običnom životu mi ne koristimo ove druge organe za osjetilnu percepciju. Mi koristimo oči i nos, ali ne koristimo ove druge organe za osjetilnu percepciju. Ti organi imaju sasvim jedinstvenu osobitost. Uzmite jetru, na primjer, gospodo. Vidite ako je jetra uklonjena iz tijela to je ovaj organ koji znate kod životinja, vjerojatno ste svi nekad vidjeli jetru – jetru guske ako ništa drugo. Ali ovaj organ ima etersko tijelo koje je povezano s ostatkom eterskog tijela [slika 13, žuto], i također ima i astralno tijelo [ljubičasto], i onda je ovdje također 'Ja' u njemu. Ova jetra dakle ima nešto što je od duha. Možete postati svjesni stvari od duha u vašoj glavi, ali ne percipirate ih svjesno u vašoj jetri. Iz načina na koji ste napravljeni u običnom životu ne možete dobiti uvid u bilo što tamo, baš kao što sam vam neki dan objasnio da ne
Slika 13
percipirate duhovni element u malim lećama vašeg oka. Ali moguće je percipirati cijela nebesa s malom lećom u oku. Duhovi teško ikada govore preko nekog organa u glavi. Cijeli svijet govori tamo; zvijezde u njihovom kretanju i tako dalje; govore preko organa u glavi. Ali duhovni nam entiteti zaista također govore, i to rade preko drugih organa, kao što je jetra. Stomak govori jetri, ali tako i duhovi, i također i plućima. Duhovni entiteti govore svim organima koje ne koristimo za naš običan život u svjesnom umu.
Sada, gospodo, pošto glava zaista mora zavisiti od percipiranja samo stvari koje vidi u vanjskom svijetu, unutarnji dio ljudskog bića, niži organi, zapravo su dizajnirani da percipiraju stvari u svijetu duha. Ti organi su, međutim, iznimno suptilni. Zaista su prilično suptilni. A možete vidjeti da su suptilni čak i ako samo uzmete u obzir stanja koja se ponekad javljaju od tih organa. Ljudi obično ne obraćaju pažnju na ta stanja, i ne obraćaju pažnju na njih jer je naša medicina tako nesavršena. Vidite, siguran sam da ste znali nekoga tko je dobio proljev jer se strašno bojao. Na to se ne obraća pažnja jer ljudi ne mogu misliti da proljev može doći od straha. Ali dolazi. To je utjecaj iz vanjskog svijeta, ali utjecaj može biti također iz oblasti uma i duha. I dolazi iz tog svijeta na takav način da ti organi zaista percipiraju stvari, ali stvari koje su sasvim različite od onih koje postoje u vanjskom svijetu.
Rekao sam vam sada već nekoliko puta da mi ljudska bića prolazimo kroz različite živote na Zemlji. Sada, ako su do sada ljudi očekivali da idu kroz različite živote na Zemlji bez dodatnih poteškoća, oni to ne bi mogli učiniti. Ako će se ovdje na Zemlji ljudsko biće razviti iz djetinjstva mora imati vodiča, nekog da ga podigne i nauči, ili nekog takvog, inače će uvijek ostati prilično glup. A ljudska bića zapravo imaju takvog vodiča u svijetu duha, koji ga vodi iz zemaljskog života u zemaljski život i zaista gleda na pojedini život na Zemlji ne na stvari gdje možemo slobodno djelovati, stvari o kojima sami možemo razumno promisliti, već na stvari o kojima ne možemo misliti, iako naša ljudska organizacija zavisi o njima. I ako se dogodi da netko sjedi ovdje i osjeti izvjesnu anksioznost, postaje posebno osjetljiv na nešto što leži naprijed. Ova osjetljivost mora se razmotriti na pravi način. Moramo napraviti jasnu razliku: da li je osjetljivost povezana s duhovnom stranom ili je konačno nešto za što se može naći fizičko objašnjenje? Nije moguće govoriti o ovim stvarima pravilno ukoliko se ne pogledaju kritički.
Dopustite da vam dadem drugi primjer. Bolesna žena je živjela na četvrtom katu kuće i liječnik je morao obilaziti dnevno, čak i kada je bila bolje, jer je to bilo prilično opasno stanje. Liječnik ne bi došao u isto vrijeme svakog dana već u različita vremena, ali žena bi na četvrtom katu uvijek znala da dolazi, čak i kada je još bio dolje. On je još bio na glavnom ulazu ali ona bi znala: liječnik dolazi. Iznad svega je bila sigurna da dolazi kada bi bio na hodniku u prizemlju, premda ne bi još ne bi napravio ni jedna korak na stepenicama. Ljudi su to rekli liječniku, govoreći da je vidovita. Pa, liječnik je bio malo nervozan u vezi toga u početku. Liječnici odmah ne povjeruju u takve stvari. Ali stalno su to govorili, rekavši da je njihova kćer vidovita jer zna kada je on dolje, on je odlučio provjeriti stvar. Tiho je skinuo čizme prije nego je prošao kroz ulaz. I tada nije znala! Dakle vidite, postoje i takvi slučajevi, i treba ih provjeriti. Pacijentov sluh jednostavno je postao oštar od tolikog ležanja u krevetu i ona bi dolje čula korake koji se normalno ne čuju. Ako uvijek odmah kažete da je sve vidovitost, nemate pravo, naravno, govoriti o duhovnim svjetovima. Morate naučiti pažljivo praviti razliku između stvari koje osjetila još mogu percipirati i stvari koje se ne mogu percipirati osjetilima.
Ovakav razvoj događaja pokazuje nam da osjetila mogu postati veoma oštra. U obično životu naravno ne može se čuti nečije korake dolje ako smo na četvrtom katu. Ali baš kao što osjetila u glavi ili drugdje mogu postati oštra, tako i naši unutarnji organi, budući su također osjetila, mogu postati osjetljiviji na duhovne elemente. I ako jetra, na primjer, imaju utisak da bi mogao biti upucan tog dana, biti će posebno osjetljiva, s rezultatom da jetra mogu čuti upozorenje dano od duhovnog entiteta koji zaista postoji, ali ne, naravno, na talijanskom, njemačkom, ili nekom drugom jeziku.
Ali samo promislite, sad se događa nešto nevjerojatno. Jetra to moraju prvo predati glavi, inače ljudsko biće ne može biti svjesno toga. I na putu od jetre do glave stvar je prevedena u jezik koji osoba govori. To je izvanredna stvar, nešto zaista misteriozno. I upravo tu možete reći kakvo je čovjek izvanredno stvorenje. Ne smo da može imati predosjećaj, i to je mnogo više zadivljujuće, on nesvjesno prevodi nešto što mu dolazi iz jezika duha u svoj vlastiti jezik.
Iz ovoga možete vidjeti da je sve što ljudi u raznim spiritualističkim organizacijama zabilježe u pisanom obliku nešto što je rečeno abdomenu. Ljudi radije to ne bi priznali. Vjeruju da duhovi govore talijanski ili francuski, ali sve to dolazi iz samog ljudskog bića. A ipak, postoji veza s duhovnim svijetom čak i na tim seansama, ali to je nešto vrlo loše. To je zatim prevedeno u svakakve stvari.
Ali shvatiti ćete da kada imate nešto kao 'Pomakni se!' da stvarna veza sa svijetom duha još uvije ne bi bila jasna. Nije prava ideja zamišljati da je zaštitnički duh promrmljao nešto nekome u uho. Umjesto toga moramo znati koji je zaobilazni put uzet. Tada također razumijete nešto drugo. Shvatite da ljudi mogu lako pobiti ove stvari. Jer za običnu osobu stvar da je netko skinuo cipele jednako je pobijanju. Reći će: 'Ljudi vjeruju da je to vidovitost, ali to nije bio slučaj vidovnjačkog slušanja već običnog slušanja. A tako također mora biti i u drugoj situaciji'.
Pa, gospodo, to je upravo ono što prvo treba istražiti. I tada će se vidjeti, upotrebljavajući nužan oprez, da se na ljudskim sudbinama cijelo vrijeme radi iz duhovnog svijeta, koristeći zaobilazne rute – najviše, naravno, u djetinjstvu. Zašto u djetinjstvu? Dakle, astralno tijelo je mnogo aktivnije u djetinjstvu, radeći s mnogo većim intenzitetom. Kasnije više ne radi s jednakim intenzitetom. Kada je jetra još mekana kod djeteta, astralno tijelo može prenijeti stvari koje čuje u svijetu duha jetri. Kasnije, kada jetra otvrdne, više ne može prenositi stvari.
Sada morate razmotriti značaj događaja kao što je onaj kojeg je upoznao g. Burle, kada smrt zaista dolazi i kada se događaj, savršeno uređen što se tiče vanjske prirode stvari, ne dogodi. Jer to je mogla biti vaša smrt u to vrijeme, kada ste čuli riječ 'Pomakni se!'? [potvrdio] Dakle bila bi vaša smrt. Mnogo je takvih slučajeva u ljudskom životu. Samo je stvar u tome da mnogi prođu nezapaženo. Ali to je bio jedan koji ste zasigurno opazili.
Međutim, vi ste prošli kroz mnoge druge živote na Zemlji prije nego ste došli u ovaj. Da, gospodo, stvari kroz koje je netko prošao u ranijem životu na Zemlji sada žele doći na svoje na pravi način. Žele doći na svoje na takav način, na primjer, da netko može imati dug život ovoga puta, tako da se sve položeno u ranijem životu može potpuno razviti u ovom. Vanjska priroda može zapravo ići protiv toga. Vanjske okolnosti mogu me postaviti u opasnost da jednog dana imam nesreću, tako da bih morao umrijeti, i stvar bi mogla ispasti na takav način da ako bi umro, recimo, da bih zaista umro neproporcionalno rano što se tiče mog ranijeg života na Zemlji. Prema mojem ranijem životu nije u redu da umrem rano, jer još uvijek imam nešto za napraviti na Zemlji. Sada, mogao bih zaista umrijeti. Nemojte misliti da postoji ikakva apsolutna sigurnost da neću umrijeti. Zaista bih mogao umrijeti, incident bi se mogao dogoditi. Mogao bih umrijeti, i to bi promijenilo cijelu moju sudbinu. Duhovni entitet koji vodi ljudsko biće iz zemaljskog života u zemaljski život intervenira u ovoj točci. Može upozoriti osobu. Uvijek postoji razlog zašto je može upozoriti. Ali situacija je naravno iznimno složena, i u nekim prilikama također može biti slučaj da ovaj entitet koji želi osobu zaštititi, ako bi koristili takav izraz, da se mora pokoriti drugim duhovima koji će to spriječiti, zaustaviti. Takvi konflikti također se mogu pojaviti u svijetu duha. Ali kada zli duhovi nemaju posebnog interesa, ako se tako mogu izraziti, upozorenje će se probiti. I događa se u bezbrojnim slučajevima da se sasvim neobične stvari mogu dogoditi, čak i izvana.
Pitate se, zar ne, zašto se kotač nije okrenuo u drugom događaju koji ste nam rekli iz života. Jer da se počeo okretati vi biste nestali. Drugi nisu mogli učiniti da voda poteče, samo ste vi to mogli. Dakle koji je bio razlog? Uopće niste mogli vidjeti neki vanjski razlog zašto bi se to dogodilo? [G. Burle: Ne.] To se dogodilo jer je duhovni entitet želeći vas upozoriti ili održati živim paralizirao volju drugih dječaka u tom trenutku. To uvijek radi preko osobe o kojoj se radi, ne na vanjski način, ne kroz drugu osobu. Volja drugih je bila paralizirana u tom trenutku; nisu uspjeli pomaknuti svoje mišiće.
Dakle tako stoje stvari, tako su povezane. I kada god netko želi govoriti o svijetu duha treba shvatiti da duhovni svijet radi kroz ljudsko biće. Baš kao što ne možete vidjeti boju ako nemate oka, tako se ne može percipirati duhovni svijet bez unutarnje aktivnosti ljudskog bića. To je nešto što uvijek moramo uzeti u obzir ako želimo biti zaista znanstveni a ne pasti u praznovjerje. Jer činjenica je da razni jezici koje mi na Zemlji imamo nisu valjani u svijetu duha. Da bi penetrirali u svijet duha – govorio sam o vježbama koje se mora napraviti da bi se ušlo u svijet duha – iznad svega treba moći izaći iz navike mišljenja. Ne cijelo vrijeme, to bi bila loša stvar, već u trenucima kada netko želi ući u svijet duha. Jer ljudsko mišljenje pripada ovom zemaljskom svijetu. To je također zašto je mišljenje tako usko povezano s jezikom. Mi zaista mislimo u riječima fizičkog svijeta, i tek postupno učeći ne misliti u riječima približavamo se svijetu duha.
Sada dopustite da vam objasnim kako je to kada netko izravno gleda u svijet duha. Zamislite da je g. Burle bio vidovit, pravi vidovnjak, u trenutku kada mu je rečeno 'Pomakni se!'. Što bi se tada dogodilo? Da je g. Burle bio vidovnjak ne bi morao izvršiti strašan genijalan unutarnji rad prevođenja onoga što mu je entitet rekao u njegov vlastiti jezik. Umjesto toga dogodilo bi se nešto drugo. Jer bi mu bilo poznato da duhovi mogu pokazati istu stvar gestama, znakovima. Jer duhovi ne koriste riječi, oni rade geste. Ne vrstu znakova koje gluhonijemi koriste, već rade geste. Radi se samo o tome da ljudi obično ne nalaze da su geste dovoljne; žele nešto čuti, kao i spiritisti. Ali nije tako u stvarnom svijetu duha. Tamo se stvari ne mogu čuti fizičkim uhom. Nemoguće je vidjeti zašto bi razumni ljudi zamišljali da mogu čuti duhove s fizičkim ušima, jer fizičke uši tamo ne mogu ništa čuti. Besmislica je misliti da fizičke uši mogu čuti duhove. To mora biti astralno tijelo nekog organa, naravno, koje čuje duhove. Ali to također nije stvarni, vanjski način gledanja i slušanja. Poznato je kako uzeti znakove koje duhovi prave. I da je g. Burle bio vidovit ne bi čuo riječ 'Pomakni se!', već bi vidio duhovnu sliku, znate, kao da ga netko gura sa strane. I da je to zaista percipirao u duhu ne bi to morao prevesti u 'Pomakni se!'. Ali sve se to događa mirno i tiho, a ljudi nemaju naviku primati svijet duha mirno i tiho, u tišini. I naravno ako bi negdje prijetila opasnost nitko ne bi želio biti posebno tih. Tada ste uzbuđeni, ali upravo zbog te uzbuđenosti ne bi percipirali svijet duha. I konačno ako bi sudbina morala progovoriti, progovorila bi na takav način da osoba potom to prevede iznutra.
Vidite, postoje ljudi, kao što znate, kojima je lako misliti matematički, i drugi koji uopće ne mogu misliti matematički; ljudi koji su dobri u zbrajanju i drugi koji uopće ne mogu zbrajati. Ali lakše je ući u stvarnu vidovitost ako se napravi stvarni napor da se misli matematički nego ako se uopće nema ideja o matematičkom mišljenju. I tu već imamo razlog zašto je ljudima danas toliko teško doći do uvida u svijet duha. Jer oni koji teže da se razviju iznutra su konačno uglavnom ljudi koji su prošli Grčki i Latinski i svakakve stvari, sve što čini mišljenje traljavim. Da, većina ljudi koje nazivamo obrazovanim i učenim su zaista učeni samo da misle traljavo, jer se njihovo mišljenje kreće unutar mišljenja drevnih Rimljana i Grka, a drugi ljudi onda uče od njih. Stoga je današnje mišljenje strašno traljavo; to nije mišljenje koje ima stvarnu snagu. Zbog toga, ljudi uopće ne mogu imati pravilno razumijevanje stvari donesenih iz svijeta duha. Da mogu misliti zaista jasno, bilo bi im mnogo lakše razumjeti što se događa u svijetu duha. Vidite iz događaja koji su se dogodili zadnjih stoljeća da ljudi zapravo pokušavaju vrlo marljivo ne uzeti u obzir svijet duha. To ću vam objasniti pomoću primjera.
Vidite, kada je čovjek nazvan Stephenson rekao da bi se mogla napraviti kočija sa željeznim točkovima koji bi se kretali na željeznim tračnicama, stvar je predstavljena tadašnjim akademicima. Nije to bilo tako davno. Akademici su počeli raditi proračune, sasvim točne proračune. Što su pronašli? Našli su da ako ovdje imate tračnicu [crtanje na ploči] i kotač ovdje, kočija se ne bi nikad pomaknula ako bi se točak trebao kretati po tračnici ovako. Napravili su još proračuna i otkrili da bi se točak kretao po tračnici samo ako tračnica ima urezane zube, ovako [crtanje]. Tako su razradili da ako bi kočija imala zupčanike i tračnica imala usječene zube za zupčanike, da bi to bio jedini način da se vlak kreće po tračnicama. Pa, gospodo, vidite da to danas fino radi, bez potrebe za zupčanicima i usječenim zupcima u tračnice! Što su ti ljudi napravili? Nije to bilo tako davno. Napravili su svoje zbrojeve. Ali samo su te zbrojeve imali u svojim glavama i nisu dopustili da ostatak ljudskog bića igra ulogu u njima. S time, zbrojevi su izgubili svoju oštrinu. Pravljenje zbrojeva je nešto što vas zapravo može učiniti bistrim. Ali u zadnjem stoljeću su ljudi zapravo išli protiv zbrajanja. To je također bacilo cjelokupno njihovo mišljenje u konfuziju. I 1835, kada ljudi više nisu raspravljali o 'zupčanicima', već je prva pružna linija od Fürtha do Nürnberga trebala biti izgrađena, vlasti su konzultirale Bavarski medicinski savjet i pitali ih da ako bi pruga bila izgrađena, da li bi to bilo zdravo. Dokument o tome je iznimno zanimljiv. Mnogo je manje star nego mislite – manje od stotinu godina. Tijelo učene gospode napravilo je dokument u kojem se kaže da bi bilo bolje ne izgraditi prugu, jer bi ljudi sjedeći u vlakovima postali veoma nervozni. Ali ako bi inzistirali na tome da se izgradi, želeći da ide tako brzo, trebalo bi barem postaviti velike drvene zidove sa svaku stranu pruge, tako da seljaci ne bi pretrpjeli potres mozga dok vlak prolazi. To je ono što dokument izdan od učene gospode kaže.
Da, takvo je tada bilo mišljenje. Ali nemojte misliti da ljudi formiraju različito mišljenje danas o stvarima koje pokazuju put naprijed kako dolaze u svijet. Možemo se smijati na to što je bilo godine 1835, ali to je nakon događaja, i ljudi će se moći samo smijati na ono što se događa danas, kada tome bude skoro 100 godina. Nije bilo tako lako sa željeznicom jer je zaista išla protiv načina razmišljanja ljudi. Kada je prva pruga od Berlina do Potsdama trebala biti izgrađena, trebalo je konzultirati ministra pošte, jer je on bio odgovoran za četiri poštanske kočije koje su išle od Berlina do Potsdama i natrag svakog tjedna i trebao je dati profesionalno mišljenje o gradnji željeznice. Njegovo profesionalno mišljenje je bilo da je imao četiri kočije od Berlina do Potsdama i jedva da je itko putovao njima. Dakle zašto izgraditi željeznicu ako nitko ne putuje poštanskom kočijom? Danas, 10 od 12 vlakova idu svakog dana od Berlina do Potsdama i uvijek su puni. Ne baš sada, u ovom trenutku, već su uvijek puni. Vidite, tako je teško u par stoljeća povezati ljudima ono što se događa u svijetu. Stoga ne primjećuju ono što se zaista događa, i najviše što će učiniti je vjerovati nekome tko je autoritet na vanjski način, rekao bih. Ljudi će mu ponekad vjerovati.
Dopustite da vam ispričam priču. Ne tako davno, sada je tome oko 40 godina, poznati inženjer je živio u Engleskoj, mislim da se zvao Varley, i nitko nije sumnjao u njegovu inteligenciju. Sljedeća stvar se dogodila tom poznatom čovjeku. Išao je sa ženom iz Londona na selo, jer je njegova svastika, sestra njegove žene, bila veoma bolesna; praktički je umirala. Otišli su da ostanu na selu par dana. Prve noći je ovaj gospodin, koji je bio poznati inženjer, odjednom imao noćnu moru, kako je zovu, i našao se kako leži u krevetu nesposoban pomaknuti mišiće. Sada znate, nije toliko loše ako ovakva noćna mora prođe brzo, ali ako traje dugo i osoba ne može pokrenuti mišiće i ostaje budna, može umrijeti jer nema daha. Tako je ležao, već sasvim umrtvljen, i još je mogao samo misliti: Ugušiti ću se. Dakle, znate, netko je bio u kući tko će, kako se vjerovalo, umrijeti za par dana. I u kući je trebao biti mir. Pokušao se sam povući, ali nije mogao. Odjednom je vidio bolesnu ženu kako stoji pored njegovog kreveta, obratila mu se po imenu, govoreći: 'Ustani!'. To ga je toliko preplašilo da mu je omogućilo da se ponovno pomakne. Pošto je bio inteligentan znao je da ga je to spasilo. Bilo mu je drago, naravno, da je takva stvar moguća.
Možete ovo razumjeti, jer takve stvari se događaju u svijetu. Ljudi koji su bili nijemi 15 ili 20 godina pretrpjeli su iznenadni veliki šok i opet mogli govoriti. Veliki šok može dakle imati strašan učinak na osobu, ali također može biti i blagotvoran. I ujutro, kada se ovaj gospodin ustao, otišao je vidjeti svastiku, koja je cijelu noć ležala u krevetu. Ali prva stvar koju mu je rekla, bez da je on i na jedan način uputio na to – želeći je poštedjeti nije joj želio spomenuti san – bila je da mu je rekla: 'Znaš, imala sam osobiti san prošle noći. Sanjala sam da sam morala ići do tebe i preplašiti te tako da ne umreš zbog nedostatka daha. Stoga sam otišla i preplašila te tako da se nisi ugušio. To je bio moj san'. Njena soba je bila udaljena od njegove.
Vidite, ovo je priča o kojoj ne može biti sumnje. Govorim vam je samo zato jer je kazana od nekog tko je bio veoma činjeničan u svom mišljenju, pošto je bio inženjer elektrike i poznat na tom polju. Ne želim vam pričati stare priče, ali ova je potvrđena da je točna, baš kao što netko nekome podnese izvješće iz laboratorija.
Što se ovdje dogodilo? Rekao sam vam gospodo, da čovjekovo 'Ja' i astralno tijelo idu vani od svakog ljudskog bića noću. Dakle kada je bolesna žena zaspala, njeno 'Ja' i astralno tijelo nisu bili u njenom tijelu. Sada princip koji je poznat kao duh čuvar nije doći do čovjeka, jer je njegovo mišljenje bilo činjenično kakvo je kroz stoljeća postalo navika. Da je g. Burle imao ovakvu vrstu činjeničnog mišljenja – definitivno ga nije imao kao mladi dječak, naravno, jer ne bi bio više akademik u tom dobu nego je danas – on ne bi čuo ono što je čuo, jer činjenično mišljenje to odnese, otpuše. G. Varley je bio činjenični mislilac. Njegov duh zaštitnik nije ga mogao preplašiti samo tako. I tako je taj zaštitnički duh izabrao zaobilazni put, koristeći astralno tijelo njegove svastike dok je spavala, vodeći to astralno tijelo do njegova kreveta, tako da se on uplašio. Njegova svastika nikada ne bi to saznala, ne bi mogla govoriti o tome, da je bila dobrog zdravlja. Umrla je nekoliko dana kasnije, kada astralno tijelo svakako ide u duhovni svijet. U to vrijeme ,astralno tijelo je već bilo spremno. Zbog toga je bolesnoj ženi bilo lakše sjetiti se nečega što je percipirala par dana prije nego je umrla, jer to je bilo nešto što će uskoro doživjeti. I rezultat je bio da je ona također znala o tome.
Dakle vidite da ako se ove stvari pravilno promatraju o njima se može govoriti upravo na način na koji bi se govorilo o situacijama kada imate bocu negdje u laboratoriju, ispod nje plamen, i stavite recimo sumpor, sumpor će biti u početku žut i zatim postati smeđ i konačno crven. To se može opisati. A također se može opisati i kako je s pojavama u duhu, pod uvjetom da se zaista zdravo misli. I to mora, naravno, biti osnovni uvjet. Samo što je u naše vrijeme sve bačeno u konfuziju, i konfuzno mišljenje dominira. I nisam vam opisao to konfuzno mišljenje samo da bi vam ga opisao, već sam želio da vidite kako je zaobilazni put koji uključuje bolesnu ženu izabran da bi se interveniralo u sudbinu nekog tko još ima nešto za napraviti na ovoj fizičkoj Zemlji. Ali stvari morate vidjeti na pravi način.
Mislim da sam vam rekao što mi se dogodilo s dr. Schleich-om, medicinarom koji je nedavno umro u Berlinu. Bio je prilično poznat u Berlinu, poznati kirurg, ali je također imao tendenciju – bio je inteligentniji od kolega – razumjeti ovakve stvari. Jednom mu se dogodilo sljedeće. Netko mu je došao jedne večeri i rekao: 'Upravo sam se ubo perom u moju ruku i ušlo je nešto tinte. Morate mi odmah ukloniti tu ruku, amputirati je, ili ću umrijeti od trovanja krvi'. Schleich je rako: 'Ali gospodine, moram prvo pogledati ranu'. 'Ne', reče čovjek, 'treba to napraviti odmah'! Neće ići, rekao je dr. Schleich, ' Nije mi to dopušteno'! Zatim je pogledao ranu i rekao: 'Biti će sasvim lako ukloniti stvari iz rane isisavanjem'. I to je i napravio. Pacijent je inzistirao da mu se ukloni ruka. 'Ne mogu amputirati vašu ruku', rekao je kirurg. I čovjek je rekao: 'U tom slučaju moram umrijeti!' Nije vjerovao da mu je rana bezopasna i rekao je da mora umrijeti.
Dr. Schleich je imao nelagodan osjećaj. Kasnije da je drugi medicinar nazvao da mu kaže da mu je pacijent rekao da je bio kod dr. Schleich-a koji mu je odbio amputirati ruku i da je čovjek sada s njime. Ali ni on, također, nije mogao amputirati ruku zbog male ubodne rane. Dr. Schleich nije mogao spavati cijele noći, jer mu je cijela stvar izgledala neprirodna.
Sljedećeg dana je otišao u kući gdje je čovjek živio. Umro je tijekom noći! Post-mortem ispitivanje nije pronašlo nikakve trovanje krvi. Ali čovjek je morao umrijeti. Dakle Schleich je sebi rekao da je umro zbog sugestije – sada je poznato, naravno, da stvar kao što je sugestija postoji. Svakakve stvari se rade pod sugestijom. Može se srediti da se svakakve stvari dogode sugestijom.
Da bi imali ideju što se može napraviti pomoću sugestije, dopustite da vam kažem slijedeće. Nekome možete reći, na primjer: 'Staviti ću flaster na tebe, Španjolski flaster'. Ali u stvari samo stavite mali komad upijajućeg papira, a ipak čovjek dobije veliki žulj! Tu duševni princip ulazi u fizičko. To se može napraviti. Danas svatko tko studira zna da je moguće to napraviti. Schleich je rekao sebi da je čovjek zamislio da će umrijeti i tako je umro. Ideja je na njega imala sugestivni učinak, dakle smrt sugestijom.
Jednostavno mi nije želio vjerovati da je to besmislica. Ali u ovom slučaju je bila besmislica reći da je čovjek umro od sugestije, jer odvijalo se nešto sasvim različito. Vidite, stres koji je pretrpio u nedavna vremena kao službenik i poslovni čovjek potpuno je uništio čovjekove živce; krv je ušla u živce. Krv u njegovim venama lako je ispitati, i bila je u redu. A kada su ispitani živci, količina krvi koja je ušla bila je toliko mala da se nije mogla detektirati vanjskim sredstvima; ali živci su bili uništeni od krvi koja je ušla u njih. Čovjek je stoga postao nervozan i iritiran i ubo se olovkom u ruku jer je postao nespretan. I bez da je mnogo toga bilo očigledno izvana, već je bio označen čovjek – za sljedeću noć. Morao je umrijeti iz unutarnjih razloga, jer je krv ušla u njegov živčani sustav. I imao je predosjećaj i postao anksiozan, tako da je psihološki efekt bio upravo suprotan. Schleich je mislio da je sam sebi sugerirao smrt. Međutim, nije sam sebi sugerirao smrt; smrt je došla zbog njegove fizičke organizacije, ali imao je unutarnji predosjećaj da će doći.
Vidite, ovo je upadljiv primjer kako treba misliti na pravi način ako se želi vidjeti u svijetu duha. Treba točno znati gdje leži problem, ili možete biti veliki i učen čovjek i još uvijek imati pogrešnu ideju.
To je upravo ono što se dogodilo Sir Oliveru Lodge, jednom od najvećih fizičara u Engleskoj. Jer je napravio potpuno pogrešnu interpretaciju o svijetu duha. Njegov sin je bio ubijem u jednoj od bitaka vođenih u nedavnom svjetskom ratu. Oplakivao je svog sina, Raymond-a Lodge, duboko, i zatim se upleo s cijelim nizom medija. Vrlo pametan medij je doveden u njegovu kuću i napravljene su pripreme da mu se obrati njegov sin nakon smrti. U pogledu činjenice da je njegov sin umro na njemačkom bojnom polju, to jest, naravno, napravilo ogroman utisak, a to mu je također bila i utjeha.
Ali Sir Oliver Lodge je iznimno veliki znanstvenik koji ne vjeruje ni u što osim u znanost. Ali tada se dogodilo nešto drugo što je značilo da je teško mogao bilo što osim vjerovati. Ono što se dogodilo je sljedeće. Medij je upao u trans, što je polusvjesno stanje, i rekao mu da njegov sin ima fotografiju od prije par dana nego je umro, međutim, govoreći da postoje dvije slike.
Sada, sasvim je uobičajeno da se napravi više slika kada se nekoga fotografira, i za drugu sliku obično će se tražiti da ljudi sjednu u malo drugačijem položaju. Medij je dakle rekao da je Raymond Lodge sjedio na malo drugačiji način na drugoj fotografiji, i dao sasvim točan opis razlike. Oliver Lodge je odmah rekao sebi: 'Vau, kada bi samo bilo točno to što ona govori – fotografija od prije par dana od njegove smrti, u dva različita položaja!' U to vrijeme, nitko u Engleskoj nije još mogao znati da li je to bilo točno, jer se to dogodilo samo par dana prije smrti. I gle! Tjedan kasnije dvije su fotografije stigle poštom u London – tada je pošta bila veoma spora – i to je bilo točno, apsolutno točno. On tada nije mogao misliti ni na što drugo, sa njegovog gledišta, već da mu je to sin rekao sa onoga svijeta.
A ipak to nije bio slučaj, jer medij je već bio u transu i imao proročku viziju, što je nešto što se događa. Ljudi koji su sjedili oko medija tek su znali za fotografiju tjedan kasnije, kada je stigla, ali medij je imao proročku viziju i vidio ih tjedan ranije. Tako nije bilo veze s drugim svijetom, već se to sve dogodilo na Zemlji. Medij je samo imao proročku viziju, i Oliver Lodge je ipak obmanut. To je koliko oprezan treba biti! Tako je sve to točno, da ljudska bića žive dalje nakon smrti, i također nam mogu kazati stvari, ali treba biti siguran. Ako im je Raymond Lodge rekao na engleskom: 'Ima dvije slike napravljene baš prije moje smrti, i položaji su bili različiti', treba se upitati da li je to u stvari došlo od njega. Jer nakon smrti to više nije preneseno engleskim jezikom; inače bi duh također morao znati engleski. Informacija je morala doći iz podsvijesti medija, od nečega što ne dolazi u svijest u običnom životu.
Pitanje g. Burle-a je učinilo da raspravljam prilično teške stvari danas, ali također sam vam želio reći koliko oprezan treba biti, jer sami smo odgovorni za ono što kažemo. Želio sam pokazati da se ne može jednostavno prihvatiti ova ili ona ideja, već sve treba slijediti. I tek poslije dugog razmišljanja o tome može se reći: 'Da, u tom slučaju duh zaštitnik se doista obratio'. Ali da su riječi bile na njemačkom, do toga je moglo doći samo ljudskim posredovanjem. I kada ljudi negdje nešto nisu u stanju napraviti, njihovi mišići moraju biti paralizirani najprije iz svijeta duha. Sve mora doći preko ljudskog bića.
Stekavši ove temeljne uvide, može se ići dalje. Još ćemo govoriti o ovome slijedeće subote.
Sada, gospodo, pošto glava zaista mora zavisiti od percipiranja samo stvari koje vidi u vanjskom svijetu, unutarnji dio ljudskog bića, niži organi, zapravo su dizajnirani da percipiraju stvari u svijetu duha. Ti organi su, međutim, iznimno suptilni. Zaista su prilično suptilni. A možete vidjeti da su suptilni čak i ako samo uzmete u obzir stanja koja se ponekad javljaju od tih organa. Ljudi obično ne obraćaju pažnju na ta stanja, i ne obraćaju pažnju na njih jer je naša medicina tako nesavršena. Vidite, siguran sam da ste znali nekoga tko je dobio proljev jer se strašno bojao. Na to se ne obraća pažnja jer ljudi ne mogu misliti da proljev može doći od straha. Ali dolazi. To je utjecaj iz vanjskog svijeta, ali utjecaj može biti također iz oblasti uma i duha. I dolazi iz tog svijeta na takav način da ti organi zaista percipiraju stvari, ali stvari koje su sasvim različite od onih koje postoje u vanjskom svijetu.
Rekao sam vam sada već nekoliko puta da mi ljudska bića prolazimo kroz različite živote na Zemlji. Sada, ako su do sada ljudi očekivali da idu kroz različite živote na Zemlji bez dodatnih poteškoća, oni to ne bi mogli učiniti. Ako će se ovdje na Zemlji ljudsko biće razviti iz djetinjstva mora imati vodiča, nekog da ga podigne i nauči, ili nekog takvog, inače će uvijek ostati prilično glup. A ljudska bića zapravo imaju takvog vodiča u svijetu duha, koji ga vodi iz zemaljskog života u zemaljski život i zaista gleda na pojedini život na Zemlji ne na stvari gdje možemo slobodno djelovati, stvari o kojima sami možemo razumno promisliti, već na stvari o kojima ne možemo misliti, iako naša ljudska organizacija zavisi o njima. I ako se dogodi da netko sjedi ovdje i osjeti izvjesnu anksioznost, postaje posebno osjetljiv na nešto što leži naprijed. Ova osjetljivost mora se razmotriti na pravi način. Moramo napraviti jasnu razliku: da li je osjetljivost povezana s duhovnom stranom ili je konačno nešto za što se može naći fizičko objašnjenje? Nije moguće govoriti o ovim stvarima pravilno ukoliko se ne pogledaju kritički.
Dopustite da vam dadem drugi primjer. Bolesna žena je živjela na četvrtom katu kuće i liječnik je morao obilaziti dnevno, čak i kada je bila bolje, jer je to bilo prilično opasno stanje. Liječnik ne bi došao u isto vrijeme svakog dana već u različita vremena, ali žena bi na četvrtom katu uvijek znala da dolazi, čak i kada je još bio dolje. On je još bio na glavnom ulazu ali ona bi znala: liječnik dolazi. Iznad svega je bila sigurna da dolazi kada bi bio na hodniku u prizemlju, premda ne bi još ne bi napravio ni jedna korak na stepenicama. Ljudi su to rekli liječniku, govoreći da je vidovita. Pa, liječnik je bio malo nervozan u vezi toga u početku. Liječnici odmah ne povjeruju u takve stvari. Ali stalno su to govorili, rekavši da je njihova kćer vidovita jer zna kada je on dolje, on je odlučio provjeriti stvar. Tiho je skinuo čizme prije nego je prošao kroz ulaz. I tada nije znala! Dakle vidite, postoje i takvi slučajevi, i treba ih provjeriti. Pacijentov sluh jednostavno je postao oštar od tolikog ležanja u krevetu i ona bi dolje čula korake koji se normalno ne čuju. Ako uvijek odmah kažete da je sve vidovitost, nemate pravo, naravno, govoriti o duhovnim svjetovima. Morate naučiti pažljivo praviti razliku između stvari koje osjetila još mogu percipirati i stvari koje se ne mogu percipirati osjetilima.
Ovakav razvoj događaja pokazuje nam da osjetila mogu postati veoma oštra. U obično životu naravno ne može se čuti nečije korake dolje ako smo na četvrtom katu. Ali baš kao što osjetila u glavi ili drugdje mogu postati oštra, tako i naši unutarnji organi, budući su također osjetila, mogu postati osjetljiviji na duhovne elemente. I ako jetra, na primjer, imaju utisak da bi mogao biti upucan tog dana, biti će posebno osjetljiva, s rezultatom da jetra mogu čuti upozorenje dano od duhovnog entiteta koji zaista postoji, ali ne, naravno, na talijanskom, njemačkom, ili nekom drugom jeziku.
Ali samo promislite, sad se događa nešto nevjerojatno. Jetra to moraju prvo predati glavi, inače ljudsko biće ne može biti svjesno toga. I na putu od jetre do glave stvar je prevedena u jezik koji osoba govori. To je izvanredna stvar, nešto zaista misteriozno. I upravo tu možete reći kakvo je čovjek izvanredno stvorenje. Ne smo da može imati predosjećaj, i to je mnogo više zadivljujuće, on nesvjesno prevodi nešto što mu dolazi iz jezika duha u svoj vlastiti jezik.
Iz ovoga možete vidjeti da je sve što ljudi u raznim spiritualističkim organizacijama zabilježe u pisanom obliku nešto što je rečeno abdomenu. Ljudi radije to ne bi priznali. Vjeruju da duhovi govore talijanski ili francuski, ali sve to dolazi iz samog ljudskog bića. A ipak, postoji veza s duhovnim svijetom čak i na tim seansama, ali to je nešto vrlo loše. To je zatim prevedeno u svakakve stvari.
Ali shvatiti ćete da kada imate nešto kao 'Pomakni se!' da stvarna veza sa svijetom duha još uvije ne bi bila jasna. Nije prava ideja zamišljati da je zaštitnički duh promrmljao nešto nekome u uho. Umjesto toga moramo znati koji je zaobilazni put uzet. Tada također razumijete nešto drugo. Shvatite da ljudi mogu lako pobiti ove stvari. Jer za običnu osobu stvar da je netko skinuo cipele jednako je pobijanju. Reći će: 'Ljudi vjeruju da je to vidovitost, ali to nije bio slučaj vidovnjačkog slušanja već običnog slušanja. A tako također mora biti i u drugoj situaciji'.
Pa, gospodo, to je upravo ono što prvo treba istražiti. I tada će se vidjeti, upotrebljavajući nužan oprez, da se na ljudskim sudbinama cijelo vrijeme radi iz duhovnog svijeta, koristeći zaobilazne rute – najviše, naravno, u djetinjstvu. Zašto u djetinjstvu? Dakle, astralno tijelo je mnogo aktivnije u djetinjstvu, radeći s mnogo većim intenzitetom. Kasnije više ne radi s jednakim intenzitetom. Kada je jetra još mekana kod djeteta, astralno tijelo može prenijeti stvari koje čuje u svijetu duha jetri. Kasnije, kada jetra otvrdne, više ne može prenositi stvari.
Sada morate razmotriti značaj događaja kao što je onaj kojeg je upoznao g. Burle, kada smrt zaista dolazi i kada se događaj, savršeno uređen što se tiče vanjske prirode stvari, ne dogodi. Jer to je mogla biti vaša smrt u to vrijeme, kada ste čuli riječ 'Pomakni se!'? [potvrdio] Dakle bila bi vaša smrt. Mnogo je takvih slučajeva u ljudskom životu. Samo je stvar u tome da mnogi prođu nezapaženo. Ali to je bio jedan koji ste zasigurno opazili.
Međutim, vi ste prošli kroz mnoge druge živote na Zemlji prije nego ste došli u ovaj. Da, gospodo, stvari kroz koje je netko prošao u ranijem životu na Zemlji sada žele doći na svoje na pravi način. Žele doći na svoje na takav način, na primjer, da netko može imati dug život ovoga puta, tako da se sve položeno u ranijem životu može potpuno razviti u ovom. Vanjska priroda može zapravo ići protiv toga. Vanjske okolnosti mogu me postaviti u opasnost da jednog dana imam nesreću, tako da bih morao umrijeti, i stvar bi mogla ispasti na takav način da ako bi umro, recimo, da bih zaista umro neproporcionalno rano što se tiče mog ranijeg života na Zemlji. Prema mojem ranijem životu nije u redu da umrem rano, jer još uvijek imam nešto za napraviti na Zemlji. Sada, mogao bih zaista umrijeti. Nemojte misliti da postoji ikakva apsolutna sigurnost da neću umrijeti. Zaista bih mogao umrijeti, incident bi se mogao dogoditi. Mogao bih umrijeti, i to bi promijenilo cijelu moju sudbinu. Duhovni entitet koji vodi ljudsko biće iz zemaljskog života u zemaljski život intervenira u ovoj točci. Može upozoriti osobu. Uvijek postoji razlog zašto je može upozoriti. Ali situacija je naravno iznimno složena, i u nekim prilikama također može biti slučaj da ovaj entitet koji želi osobu zaštititi, ako bi koristili takav izraz, da se mora pokoriti drugim duhovima koji će to spriječiti, zaustaviti. Takvi konflikti također se mogu pojaviti u svijetu duha. Ali kada zli duhovi nemaju posebnog interesa, ako se tako mogu izraziti, upozorenje će se probiti. I događa se u bezbrojnim slučajevima da se sasvim neobične stvari mogu dogoditi, čak i izvana.
Pitate se, zar ne, zašto se kotač nije okrenuo u drugom događaju koji ste nam rekli iz života. Jer da se počeo okretati vi biste nestali. Drugi nisu mogli učiniti da voda poteče, samo ste vi to mogli. Dakle koji je bio razlog? Uopće niste mogli vidjeti neki vanjski razlog zašto bi se to dogodilo? [G. Burle: Ne.] To se dogodilo jer je duhovni entitet želeći vas upozoriti ili održati živim paralizirao volju drugih dječaka u tom trenutku. To uvijek radi preko osobe o kojoj se radi, ne na vanjski način, ne kroz drugu osobu. Volja drugih je bila paralizirana u tom trenutku; nisu uspjeli pomaknuti svoje mišiće.
Dakle tako stoje stvari, tako su povezane. I kada god netko želi govoriti o svijetu duha treba shvatiti da duhovni svijet radi kroz ljudsko biće. Baš kao što ne možete vidjeti boju ako nemate oka, tako se ne može percipirati duhovni svijet bez unutarnje aktivnosti ljudskog bića. To je nešto što uvijek moramo uzeti u obzir ako želimo biti zaista znanstveni a ne pasti u praznovjerje. Jer činjenica je da razni jezici koje mi na Zemlji imamo nisu valjani u svijetu duha. Da bi penetrirali u svijet duha – govorio sam o vježbama koje se mora napraviti da bi se ušlo u svijet duha – iznad svega treba moći izaći iz navike mišljenja. Ne cijelo vrijeme, to bi bila loša stvar, već u trenucima kada netko želi ući u svijet duha. Jer ljudsko mišljenje pripada ovom zemaljskom svijetu. To je također zašto je mišljenje tako usko povezano s jezikom. Mi zaista mislimo u riječima fizičkog svijeta, i tek postupno učeći ne misliti u riječima približavamo se svijetu duha.
Sada dopustite da vam objasnim kako je to kada netko izravno gleda u svijet duha. Zamislite da je g. Burle bio vidovit, pravi vidovnjak, u trenutku kada mu je rečeno 'Pomakni se!'. Što bi se tada dogodilo? Da je g. Burle bio vidovnjak ne bi morao izvršiti strašan genijalan unutarnji rad prevođenja onoga što mu je entitet rekao u njegov vlastiti jezik. Umjesto toga dogodilo bi se nešto drugo. Jer bi mu bilo poznato da duhovi mogu pokazati istu stvar gestama, znakovima. Jer duhovi ne koriste riječi, oni rade geste. Ne vrstu znakova koje gluhonijemi koriste, već rade geste. Radi se samo o tome da ljudi obično ne nalaze da su geste dovoljne; žele nešto čuti, kao i spiritisti. Ali nije tako u stvarnom svijetu duha. Tamo se stvari ne mogu čuti fizičkim uhom. Nemoguće je vidjeti zašto bi razumni ljudi zamišljali da mogu čuti duhove s fizičkim ušima, jer fizičke uši tamo ne mogu ništa čuti. Besmislica je misliti da fizičke uši mogu čuti duhove. To mora biti astralno tijelo nekog organa, naravno, koje čuje duhove. Ali to također nije stvarni, vanjski način gledanja i slušanja. Poznato je kako uzeti znakove koje duhovi prave. I da je g. Burle bio vidovit ne bi čuo riječ 'Pomakni se!', već bi vidio duhovnu sliku, znate, kao da ga netko gura sa strane. I da je to zaista percipirao u duhu ne bi to morao prevesti u 'Pomakni se!'. Ali sve se to događa mirno i tiho, a ljudi nemaju naviku primati svijet duha mirno i tiho, u tišini. I naravno ako bi negdje prijetila opasnost nitko ne bi želio biti posebno tih. Tada ste uzbuđeni, ali upravo zbog te uzbuđenosti ne bi percipirali svijet duha. I konačno ako bi sudbina morala progovoriti, progovorila bi na takav način da osoba potom to prevede iznutra.
Vidite, postoje ljudi, kao što znate, kojima je lako misliti matematički, i drugi koji uopće ne mogu misliti matematički; ljudi koji su dobri u zbrajanju i drugi koji uopće ne mogu zbrajati. Ali lakše je ući u stvarnu vidovitost ako se napravi stvarni napor da se misli matematički nego ako se uopće nema ideja o matematičkom mišljenju. I tu već imamo razlog zašto je ljudima danas toliko teško doći do uvida u svijet duha. Jer oni koji teže da se razviju iznutra su konačno uglavnom ljudi koji su prošli Grčki i Latinski i svakakve stvari, sve što čini mišljenje traljavim. Da, većina ljudi koje nazivamo obrazovanim i učenim su zaista učeni samo da misle traljavo, jer se njihovo mišljenje kreće unutar mišljenja drevnih Rimljana i Grka, a drugi ljudi onda uče od njih. Stoga je današnje mišljenje strašno traljavo; to nije mišljenje koje ima stvarnu snagu. Zbog toga, ljudi uopće ne mogu imati pravilno razumijevanje stvari donesenih iz svijeta duha. Da mogu misliti zaista jasno, bilo bi im mnogo lakše razumjeti što se događa u svijetu duha. Vidite iz događaja koji su se dogodili zadnjih stoljeća da ljudi zapravo pokušavaju vrlo marljivo ne uzeti u obzir svijet duha. To ću vam objasniti pomoću primjera.
Vidite, kada je čovjek nazvan Stephenson rekao da bi se mogla napraviti kočija sa željeznim točkovima koji bi se kretali na željeznim tračnicama, stvar je predstavljena tadašnjim akademicima. Nije to bilo tako davno. Akademici su počeli raditi proračune, sasvim točne proračune. Što su pronašli? Našli su da ako ovdje imate tračnicu [crtanje na ploči] i kotač ovdje, kočija se ne bi nikad pomaknula ako bi se točak trebao kretati po tračnici ovako. Napravili su još proračuna i otkrili da bi se točak kretao po tračnici samo ako tračnica ima urezane zube, ovako [crtanje]. Tako su razradili da ako bi kočija imala zupčanike i tračnica imala usječene zube za zupčanike, da bi to bio jedini način da se vlak kreće po tračnicama. Pa, gospodo, vidite da to danas fino radi, bez potrebe za zupčanicima i usječenim zupcima u tračnice! Što su ti ljudi napravili? Nije to bilo tako davno. Napravili su svoje zbrojeve. Ali samo su te zbrojeve imali u svojim glavama i nisu dopustili da ostatak ljudskog bića igra ulogu u njima. S time, zbrojevi su izgubili svoju oštrinu. Pravljenje zbrojeva je nešto što vas zapravo može učiniti bistrim. Ali u zadnjem stoljeću su ljudi zapravo išli protiv zbrajanja. To je također bacilo cjelokupno njihovo mišljenje u konfuziju. I 1835, kada ljudi više nisu raspravljali o 'zupčanicima', već je prva pružna linija od Fürtha do Nürnberga trebala biti izgrađena, vlasti su konzultirale Bavarski medicinski savjet i pitali ih da ako bi pruga bila izgrađena, da li bi to bilo zdravo. Dokument o tome je iznimno zanimljiv. Mnogo je manje star nego mislite – manje od stotinu godina. Tijelo učene gospode napravilo je dokument u kojem se kaže da bi bilo bolje ne izgraditi prugu, jer bi ljudi sjedeći u vlakovima postali veoma nervozni. Ali ako bi inzistirali na tome da se izgradi, želeći da ide tako brzo, trebalo bi barem postaviti velike drvene zidove sa svaku stranu pruge, tako da seljaci ne bi pretrpjeli potres mozga dok vlak prolazi. To je ono što dokument izdan od učene gospode kaže.
Da, takvo je tada bilo mišljenje. Ali nemojte misliti da ljudi formiraju različito mišljenje danas o stvarima koje pokazuju put naprijed kako dolaze u svijet. Možemo se smijati na to što je bilo godine 1835, ali to je nakon događaja, i ljudi će se moći samo smijati na ono što se događa danas, kada tome bude skoro 100 godina. Nije bilo tako lako sa željeznicom jer je zaista išla protiv načina razmišljanja ljudi. Kada je prva pruga od Berlina do Potsdama trebala biti izgrađena, trebalo je konzultirati ministra pošte, jer je on bio odgovoran za četiri poštanske kočije koje su išle od Berlina do Potsdama i natrag svakog tjedna i trebao je dati profesionalno mišljenje o gradnji željeznice. Njegovo profesionalno mišljenje je bilo da je imao četiri kočije od Berlina do Potsdama i jedva da je itko putovao njima. Dakle zašto izgraditi željeznicu ako nitko ne putuje poštanskom kočijom? Danas, 10 od 12 vlakova idu svakog dana od Berlina do Potsdama i uvijek su puni. Ne baš sada, u ovom trenutku, već su uvijek puni. Vidite, tako je teško u par stoljeća povezati ljudima ono što se događa u svijetu. Stoga ne primjećuju ono što se zaista događa, i najviše što će učiniti je vjerovati nekome tko je autoritet na vanjski način, rekao bih. Ljudi će mu ponekad vjerovati.
Dopustite da vam ispričam priču. Ne tako davno, sada je tome oko 40 godina, poznati inženjer je živio u Engleskoj, mislim da se zvao Varley, i nitko nije sumnjao u njegovu inteligenciju. Sljedeća stvar se dogodila tom poznatom čovjeku. Išao je sa ženom iz Londona na selo, jer je njegova svastika, sestra njegove žene, bila veoma bolesna; praktički je umirala. Otišli su da ostanu na selu par dana. Prve noći je ovaj gospodin, koji je bio poznati inženjer, odjednom imao noćnu moru, kako je zovu, i našao se kako leži u krevetu nesposoban pomaknuti mišiće. Sada znate, nije toliko loše ako ovakva noćna mora prođe brzo, ali ako traje dugo i osoba ne može pokrenuti mišiće i ostaje budna, može umrijeti jer nema daha. Tako je ležao, već sasvim umrtvljen, i još je mogao samo misliti: Ugušiti ću se. Dakle, znate, netko je bio u kući tko će, kako se vjerovalo, umrijeti za par dana. I u kući je trebao biti mir. Pokušao se sam povući, ali nije mogao. Odjednom je vidio bolesnu ženu kako stoji pored njegovog kreveta, obratila mu se po imenu, govoreći: 'Ustani!'. To ga je toliko preplašilo da mu je omogućilo da se ponovno pomakne. Pošto je bio inteligentan znao je da ga je to spasilo. Bilo mu je drago, naravno, da je takva stvar moguća.
Možete ovo razumjeti, jer takve stvari se događaju u svijetu. Ljudi koji su bili nijemi 15 ili 20 godina pretrpjeli su iznenadni veliki šok i opet mogli govoriti. Veliki šok može dakle imati strašan učinak na osobu, ali također može biti i blagotvoran. I ujutro, kada se ovaj gospodin ustao, otišao je vidjeti svastiku, koja je cijelu noć ležala u krevetu. Ali prva stvar koju mu je rekla, bez da je on i na jedan način uputio na to – želeći je poštedjeti nije joj želio spomenuti san – bila je da mu je rekla: 'Znaš, imala sam osobiti san prošle noći. Sanjala sam da sam morala ići do tebe i preplašiti te tako da ne umreš zbog nedostatka daha. Stoga sam otišla i preplašila te tako da se nisi ugušio. To je bio moj san'. Njena soba je bila udaljena od njegove.
Vidite, ovo je priča o kojoj ne može biti sumnje. Govorim vam je samo zato jer je kazana od nekog tko je bio veoma činjeničan u svom mišljenju, pošto je bio inženjer elektrike i poznat na tom polju. Ne želim vam pričati stare priče, ali ova je potvrđena da je točna, baš kao što netko nekome podnese izvješće iz laboratorija.
Što se ovdje dogodilo? Rekao sam vam gospodo, da čovjekovo 'Ja' i astralno tijelo idu vani od svakog ljudskog bića noću. Dakle kada je bolesna žena zaspala, njeno 'Ja' i astralno tijelo nisu bili u njenom tijelu. Sada princip koji je poznat kao duh čuvar nije doći do čovjeka, jer je njegovo mišljenje bilo činjenično kakvo je kroz stoljeća postalo navika. Da je g. Burle imao ovakvu vrstu činjeničnog mišljenja – definitivno ga nije imao kao mladi dječak, naravno, jer ne bi bio više akademik u tom dobu nego je danas – on ne bi čuo ono što je čuo, jer činjenično mišljenje to odnese, otpuše. G. Varley je bio činjenični mislilac. Njegov duh zaštitnik nije ga mogao preplašiti samo tako. I tako je taj zaštitnički duh izabrao zaobilazni put, koristeći astralno tijelo njegove svastike dok je spavala, vodeći to astralno tijelo do njegova kreveta, tako da se on uplašio. Njegova svastika nikada ne bi to saznala, ne bi mogla govoriti o tome, da je bila dobrog zdravlja. Umrla je nekoliko dana kasnije, kada astralno tijelo svakako ide u duhovni svijet. U to vrijeme ,astralno tijelo je već bilo spremno. Zbog toga je bolesnoj ženi bilo lakše sjetiti se nečega što je percipirala par dana prije nego je umrla, jer to je bilo nešto što će uskoro doživjeti. I rezultat je bio da je ona također znala o tome.
Dakle vidite da ako se ove stvari pravilno promatraju o njima se može govoriti upravo na način na koji bi se govorilo o situacijama kada imate bocu negdje u laboratoriju, ispod nje plamen, i stavite recimo sumpor, sumpor će biti u početku žut i zatim postati smeđ i konačno crven. To se može opisati. A također se može opisati i kako je s pojavama u duhu, pod uvjetom da se zaista zdravo misli. I to mora, naravno, biti osnovni uvjet. Samo što je u naše vrijeme sve bačeno u konfuziju, i konfuzno mišljenje dominira. I nisam vam opisao to konfuzno mišljenje samo da bi vam ga opisao, već sam želio da vidite kako je zaobilazni put koji uključuje bolesnu ženu izabran da bi se interveniralo u sudbinu nekog tko još ima nešto za napraviti na ovoj fizičkoj Zemlji. Ali stvari morate vidjeti na pravi način.
Mislim da sam vam rekao što mi se dogodilo s dr. Schleich-om, medicinarom koji je nedavno umro u Berlinu. Bio je prilično poznat u Berlinu, poznati kirurg, ali je također imao tendenciju – bio je inteligentniji od kolega – razumjeti ovakve stvari. Jednom mu se dogodilo sljedeće. Netko mu je došao jedne večeri i rekao: 'Upravo sam se ubo perom u moju ruku i ušlo je nešto tinte. Morate mi odmah ukloniti tu ruku, amputirati je, ili ću umrijeti od trovanja krvi'. Schleich je rako: 'Ali gospodine, moram prvo pogledati ranu'. 'Ne', reče čovjek, 'treba to napraviti odmah'! Neće ići, rekao je dr. Schleich, ' Nije mi to dopušteno'! Zatim je pogledao ranu i rekao: 'Biti će sasvim lako ukloniti stvari iz rane isisavanjem'. I to je i napravio. Pacijent je inzistirao da mu se ukloni ruka. 'Ne mogu amputirati vašu ruku', rekao je kirurg. I čovjek je rekao: 'U tom slučaju moram umrijeti!' Nije vjerovao da mu je rana bezopasna i rekao je da mora umrijeti.
Dr. Schleich je imao nelagodan osjećaj. Kasnije da je drugi medicinar nazvao da mu kaže da mu je pacijent rekao da je bio kod dr. Schleich-a koji mu je odbio amputirati ruku i da je čovjek sada s njime. Ali ni on, također, nije mogao amputirati ruku zbog male ubodne rane. Dr. Schleich nije mogao spavati cijele noći, jer mu je cijela stvar izgledala neprirodna.
Sljedećeg dana je otišao u kući gdje je čovjek živio. Umro je tijekom noći! Post-mortem ispitivanje nije pronašlo nikakve trovanje krvi. Ali čovjek je morao umrijeti. Dakle Schleich je sebi rekao da je umro zbog sugestije – sada je poznato, naravno, da stvar kao što je sugestija postoji. Svakakve stvari se rade pod sugestijom. Može se srediti da se svakakve stvari dogode sugestijom.
Da bi imali ideju što se može napraviti pomoću sugestije, dopustite da vam kažem slijedeće. Nekome možete reći, na primjer: 'Staviti ću flaster na tebe, Španjolski flaster'. Ali u stvari samo stavite mali komad upijajućeg papira, a ipak čovjek dobije veliki žulj! Tu duševni princip ulazi u fizičko. To se može napraviti. Danas svatko tko studira zna da je moguće to napraviti. Schleich je rekao sebi da je čovjek zamislio da će umrijeti i tako je umro. Ideja je na njega imala sugestivni učinak, dakle smrt sugestijom.
Jednostavno mi nije želio vjerovati da je to besmislica. Ali u ovom slučaju je bila besmislica reći da je čovjek umro od sugestije, jer odvijalo se nešto sasvim različito. Vidite, stres koji je pretrpio u nedavna vremena kao službenik i poslovni čovjek potpuno je uništio čovjekove živce; krv je ušla u živce. Krv u njegovim venama lako je ispitati, i bila je u redu. A kada su ispitani živci, količina krvi koja je ušla bila je toliko mala da se nije mogla detektirati vanjskim sredstvima; ali živci su bili uništeni od krvi koja je ušla u njih. Čovjek je stoga postao nervozan i iritiran i ubo se olovkom u ruku jer je postao nespretan. I bez da je mnogo toga bilo očigledno izvana, već je bio označen čovjek – za sljedeću noć. Morao je umrijeti iz unutarnjih razloga, jer je krv ušla u njegov živčani sustav. I imao je predosjećaj i postao anksiozan, tako da je psihološki efekt bio upravo suprotan. Schleich je mislio da je sam sebi sugerirao smrt. Međutim, nije sam sebi sugerirao smrt; smrt je došla zbog njegove fizičke organizacije, ali imao je unutarnji predosjećaj da će doći.
Vidite, ovo je upadljiv primjer kako treba misliti na pravi način ako se želi vidjeti u svijetu duha. Treba točno znati gdje leži problem, ili možete biti veliki i učen čovjek i još uvijek imati pogrešnu ideju.
To je upravo ono što se dogodilo Sir Oliveru Lodge, jednom od najvećih fizičara u Engleskoj. Jer je napravio potpuno pogrešnu interpretaciju o svijetu duha. Njegov sin je bio ubijem u jednoj od bitaka vođenih u nedavnom svjetskom ratu. Oplakivao je svog sina, Raymond-a Lodge, duboko, i zatim se upleo s cijelim nizom medija. Vrlo pametan medij je doveden u njegovu kuću i napravljene su pripreme da mu se obrati njegov sin nakon smrti. U pogledu činjenice da je njegov sin umro na njemačkom bojnom polju, to jest, naravno, napravilo ogroman utisak, a to mu je također bila i utjeha.
Ali Sir Oliver Lodge je iznimno veliki znanstvenik koji ne vjeruje ni u što osim u znanost. Ali tada se dogodilo nešto drugo što je značilo da je teško mogao bilo što osim vjerovati. Ono što se dogodilo je sljedeće. Medij je upao u trans, što je polusvjesno stanje, i rekao mu da njegov sin ima fotografiju od prije par dana nego je umro, međutim, govoreći da postoje dvije slike.
Sada, sasvim je uobičajeno da se napravi više slika kada se nekoga fotografira, i za drugu sliku obično će se tražiti da ljudi sjednu u malo drugačijem položaju. Medij je dakle rekao da je Raymond Lodge sjedio na malo drugačiji način na drugoj fotografiji, i dao sasvim točan opis razlike. Oliver Lodge je odmah rekao sebi: 'Vau, kada bi samo bilo točno to što ona govori – fotografija od prije par dana od njegove smrti, u dva različita položaja!' U to vrijeme, nitko u Engleskoj nije još mogao znati da li je to bilo točno, jer se to dogodilo samo par dana prije smrti. I gle! Tjedan kasnije dvije su fotografije stigle poštom u London – tada je pošta bila veoma spora – i to je bilo točno, apsolutno točno. On tada nije mogao misliti ni na što drugo, sa njegovog gledišta, već da mu je to sin rekao sa onoga svijeta.
A ipak to nije bio slučaj, jer medij je već bio u transu i imao proročku viziju, što je nešto što se događa. Ljudi koji su sjedili oko medija tek su znali za fotografiju tjedan kasnije, kada je stigla, ali medij je imao proročku viziju i vidio ih tjedan ranije. Tako nije bilo veze s drugim svijetom, već se to sve dogodilo na Zemlji. Medij je samo imao proročku viziju, i Oliver Lodge je ipak obmanut. To je koliko oprezan treba biti! Tako je sve to točno, da ljudska bića žive dalje nakon smrti, i također nam mogu kazati stvari, ali treba biti siguran. Ako im je Raymond Lodge rekao na engleskom: 'Ima dvije slike napravljene baš prije moje smrti, i položaji su bili različiti', treba se upitati da li je to u stvari došlo od njega. Jer nakon smrti to više nije preneseno engleskim jezikom; inače bi duh također morao znati engleski. Informacija je morala doći iz podsvijesti medija, od nečega što ne dolazi u svijest u običnom životu.
Pitanje g. Burle-a je učinilo da raspravljam prilično teške stvari danas, ali također sam vam želio reći koliko oprezan treba biti, jer sami smo odgovorni za ono što kažemo. Želio sam pokazati da se ne može jednostavno prihvatiti ova ili ona ideja, već sve treba slijediti. I tek poslije dugog razmišljanja o tome može se reći: 'Da, u tom slučaju duh zaštitnik se doista obratio'. Ali da su riječi bile na njemačkom, do toga je moglo doći samo ljudskim posredovanjem. I kada ljudi negdje nešto nisu u stanju napraviti, njihovi mišići moraju biti paralizirani najprije iz svijeta duha. Sve mora doći preko ljudskog bića.
Stekavši ove temeljne uvide, može se ići dalje. Još ćemo govoriti o ovome slijedeće subote.