Predavanja
Rudolfa Steinera
O djelovanju eterskog i astralnog - SD350
  • 8. Osmo predavanje, Dornach, 28 lipnja 1923
  • Razvoj nezavisnog mišljenja i sposobnost da se misli unatrag. O ljudima koji su nazvani "mentalno bolesni". Kada je netko mentalno bolestan, tijelo je toliko bolesno da ne može koristiti um, koji je uvijek zdrav. Osobitosti latinskog jezika. Možemo misliti samo eterskim tijelom. Nije moguće ući u svijet duha ukoliko se ne može misliti nezavisno. Filozofija duhovne aktivnosti kao sredstvo treninga. Mišljenje unatrag, čineći to sasvim namjerno i pažljivo, omogućava čovjeku da se otrgne od fizičkog svijeta. Gledanje unatrag na dnevne događaje.


Još imamo neka pitanja koja su pitana zadnji puta. Odgovoriti ću malo drugačijim redoslijedom nego su mi uručena. Dakle pitanja su:

Kako steći uvid u tajne svijeta s obzirom na pogled na svijet i na život?
Koliko daleko osoba mora ući u prirodnu znanost da pronađe više svjetove?
Imaju li sile u univerzumu utjecaj na cijelo čovječanstvo?
Kakav odnos biljke imaju prema ljudskom biću, prema ljudskom tijelu?

Sada, ono što želim – ovo su, naravno, vrlo složena pitanja – je nastaviti na način da se odgovor pojavi postupno. Zaista se ne može nikako drugačije s ovako složenim pitanjima. Jer pitanje: 'Kako se stječe uvid u tajne svijeta'?, na primjer, zaista znači: 'Kako se dolazi do prave znanosti duha'? To je nešto što zasigurno nemojte zamišljati da je lako napraviti danas. Jer istina je da kada čuju da postoji takva stvar kao što je antropozofija ili znanost duha, većina ljudi će misliti: 'I ja ću sada također steći sposobnost da vidim stvari duha. Računam da će mi trebati tjedan i onda ću bez sumnje moći sve znati sam'.

Pa, stvari nisu tako lagane, naravno. Treba nam biti jasno da čak i obična znanost traži mnogo. Da bi se napravila najjednostavnija znanstvena promatranja treba naučiti koristiti neophodne instrumente. Naravno, relativno je lako koristiti mikroskop, ali da bi napravili pravilan znanstveni rad s mikroskopom ne možete samo reći: 'Staviti ću komad tkiva ili nečeg sličnog pod mikroskop i zatim će pogledati dolje kroz mikroskop i znati što se tamo događa'. Ako bi to napravili, ne bi vidjeli ništa, naravno. Da bi stvari vidjeli pod mikroskopom morate najprije napraviti tanke sekcije. Dakle, komad tkiva neće biti dobar, već morate odrezati tanke sekcije s finim sjekačem, skinuti nešto što može ponekad biti veoma mala količina, napraviti još jednu tanku sekciju, i tako napraviti veoma tanki sloj. I u mnogim slučajevima čak vas ni to neće dovesti nigdje. Jer ako stavite takvi vrlo tanki sloj tkiva ili ćelije pod mikroskop i pogledate ga, u pravilu nećete vidjeti ništa. Ono što morate napraviti je upitati se: Kako tvar koju ne mogu vidjeti pod mikroskopom učiniti vidljivom? I često treba materijal impregnirati posebnom bojom, obojati ga i tako ga učiniti vidljivim. I onda treba znati da se materijal time malo promijenio. Također treba znati kakav je materijal kada ga se ne promijeni. Međutim, sve to su prilično jednostavne stvari.

Ako želite proučavati zvijezde s teleskopom, prvo morate naučiti kako koristiti teleskop. Pazite, to je još uvijek prilično jednostavno. Znate da postoje putnici koji na ulici postavljaju teleskope da ljudi mogu pogledati. Ali ni to vas, također, neće odvesti daleko. Dovesti će vas negdje samo ako znate da trebate imati malo područje i kronometar kojeg trebate postaviti, i tako dalje. Ovo su samo primjeri koli vam pokazuju koliko je složeno istraživati čak i najjednostavnije stvari u fizičkom svijetu kojeg percipiramo s osjetilima.

Kada se dođe do istraživanja napravljenih u svijetu duha, stvari su zaista mnogo više složene. To traži daleko više pripreme. Ljudi umišljaju da to mogu naučiti za tjedan. Ali to definitivno nije slučaj. Iznad svega morate uzeti u obzir da najprije moramo aktivirati nešto unutar nas što već postoji. Nešto što zaista cijelo vrijeme nije aktivno u nama trebamo napraviti aktivnim.

Da bi vam pokazao kako stvari stoje, dopustite da vam najprije kažem ovo. Znate da se kod istraživanja koje prodire u svijet duha, i također i u običnoj znanosti, često treba početi stječući uvid u nešto što nije normalno. Stvarno znanje o stvarima stječete samo ako prvo uzmete u obzir nešto što nije normalno. Ranije sam vam dao konkretan primjer toga. Moramo to uzeti u obzir jer ljudi u svijetu vani često nekoga tko radi duhovna istraživanja zovu ludim, koliko god normalan bio. Tako zaista moramo istraživati stvari polako na takav način da konačno dođemo do istine. Naravno, nemojte misliti, da vaš cilj može biti potpuno postignut razmatrajući nešto što nije normalno već patološko, ali iz toga ćete mnogo naučiti.

Postoje ljudi, na primjer, koji nisu normalni jer imaju mentalni poremećaj, kako se kaže. Što to zaista znači reći da netko ima mentalni poremećaj? Nema goreg izraza u svijetu nego je to 'mentalni poremećaj'. Jer um ne može nikada biti poremećen. Um jednostavno ne može biti poremećen. Uzmite sljedeće, na primjer. Ako netko ima 'mentalni poremećaj' 20 godina – takve stvari se događaju – i onda je normalan, što se tu doista događa? Sada, naravno, može se dogoditi da 20 godina osoba inzistira da je progonjena od drugih; pati od manije proganjanja, kako je nazvana. Ili situacija može biti takva da vidi svakakve duhove koji ne postoje, i tako dalje. To može trajati 20 godina. Sada, gospodo, netko to ima takav 'mentalni poremećaj' 20 godina može se zasigurno oporaviti. Ali uvijek ćete naći jednu stvar.  Ako je netko 'mentalno rastrojen' 3,5 ili 20 godina i zatim se oporavi, on neće biti sasvim isti kakav je bio prije. Iznad svega primijetiti ćete sljedeće. Reći će vam, jednom kada se oporavio: 'Da, tijekom bolesti mogao sam cijelo vrijeme gledati u svijet duha'. Kazati će vam svakakve stvari koje je opazio u svijetu duha. I ako tada provjerite njegovu priču, stekavši znanje o višim svjetovima dok ste pri zdravom razumu, točno je da će reći mnogo toga što je  glupost ali s druge strane i mnogo toga što je točno. Tako je to čudna stvar. Netko može godinama patiti od 'mentalnog poremećaja', oporaviti se, i zatim vam reći da je bio u svijetu duha, gdje je doživio to, to i to. I ako o tome sami znate, iako pri zdravoj pameti, morate se složiti da je mnogo toga točno.

Ako govorite s nekim za vrijeme dok mu je um rastrojen, nikada vam neće moći reći ništa što ima smisla. Reći će vam gluposti koje doživljava. Jer istina je ljudi koji su godinama imali mentalni poremećaj u stvari nisu te stvari doživjeli dok su imali njihov 'mentalni poremećaj', kako je nazvan. Nisu doživjeli ništa iz svijeta duha. Ali kasnije, kada su se oporavili i mogu, na neki način, pogledati natrag na vrijeme  kada nisu bili zdravog razuma, stvari koje nisu u stvari doživjeli tijekom bolesti izgledati će im kao uvidi u duhovni svijet. Ta svijest da je mnogo toga viđeno u svijetu duha dakle zaista dolazi u trenutku kada se ti ljudi oporave.

Vidite, iz toga možemo dosta naučiti. Možemo naučiti da postoji nešto u ljudskom biću što se uopće ne koristi kada je mentalno bolestan. Ali to je bilo tamo, bilo je život u njemu. I gdje je to bilo? On nije vidio ništa od vanjskog svijeta, jer reći će vam da je nebo crveno i da su oblaci zeleni – svakakve stvari. Ne  vidi ništa pravilno što postoji u vanjskom svijetu. Ali dublje ljudsko biće koje je u njemu, kojeg uopće ne može koristiti tijekom bolesti – to ljudsko biće je tada u svijetu duha. I kada opet može koristiti svoj mozak i pogledati natrag na doživljaje koje je to duhovno ljudsko biće imalo, doći će mu doživljaji stečeni u umu i duhu.

Iz ovoga vidimo da kada je netko u stanju kojeg nazivamo 'mentalna bolest' on zapravo živi u svijetu duha s dijelom njega koji je od duha. Taj dio je vrlo dobrog zdravlja. Što je to, dakle, što je bolesno kada je netko mentalno bolestan? Vidite, tijelo je to koje je bolesno kada je netko mentalno bolestan, i tijelo tada ne može koristiti dušu, i um, i duh. Kada se za nekog kaže da je mentalno bolestan, uvijek je to nešto u tijelu što je bolesno, i ako je mozak bolestan, ne možete pravilno razmišljati, naravno. Niti možete pravilno osjetiti stvari ako je vaša jetra bolesna.

Zbog toga, 'mentalna bolest' je zaista najgori izraz koji možete izabrati, jer 'mentalno bolestan' znači da je tijelo toliko bolesno da ne može koristiti um ili duh, koji je sam uvijek zdrav. Iznad svega trebate razumjeti da je um i duh uvijek zdrav. Jedino tijelo može oboljeti, i tada ne može pravilno koristiti um. Ako je nečiji mozak bolestan, to je kao da netko ima čekić koji se lomi kada god ga se pokuša koristiti. Ako kažem nekome tko nema čekić, 'Ti si jednostavno lijen, uopće ne možeš koristiti čekić', to je besmislica, naravno. On može čekićem udarati savršeno dobro, ali nema čekića s kojim bi to napravio. Tako je besmislica i reći da je netko 'mentalno bolestan'. Um je savršeno zdrav, ali nema tijelo koje bi moralo biti učinkovito.

Posebno dobru ideju o tome što se može naučiti iz ovoga možemo dobiti ako razmotrimo pravu prirodu našeg mišljenja. Vidjeli ste iz ovoga što sam govorio da ljudi imaju um ali trebaju alat, mozak, da bi mogli misliti. Nije ni najmanje pametno kad materijalisti kažu da trebamo mozak. Naravno da trebamo. Ali to nam ne govori ništa o umu. Iz ovoga također vidite da se sam um može potpuno povući iz ljudskog bića. I važno je to znati, jer tek tada će se shvatiti da u sadašnje vrijeme – sada ću vam reći nešto što će vas zaista iznenaditi – ljudi uopće ne mogu misliti. Misle da mogu, ali zapravo uopće ne mogu. Dopustite da vam pokažem zašto ljudi ne mogu misliti.

Reći ćete: 'Ali ljudi idu u školu, i danas učite misliti čudesno dobro čak i u osnovnoj školi'. Pa, to je sigurno onako kako izgleda. Ali istina je da ljudi uopće ne mogu misliti. Samo izgleda da mogu misliti. Sada, znate, u osnovnoj školi imamo osnovnoškolske učitelje. Oni su također učili stvari, i kazano je da su također učili misliti. Ljudi koji su ih učili su 'mozgovi', kako kažemo, što znači da se s modernog gledišta misli da su ljudi velike mudrosti. Bili su na sveučilištu. Prije nego su išli na sveučilište išli su u gimnaziju ili slično, i tamo su učili latinski. Sada, ako malo razmotrite stvar moći ćete reći: 'Moj učitelj sigurno nije znao latinski'! Ali je studirao pod nekim tko je znao latinski. I zbog toga su stvari koje ste naučili u školi zavisile o latinskom jeziku, i sve što ljudi danas uče zavisno je o latinskom jeziku. To možete vidjeti iz puke činjenice da kada netko piše recept, to će napraviti na latinskom. To seže natrag u vremena kada se sve pisalo na latinskom. Nije to toliko daleko – 30 ili 40 godina – kada je bilo potrebno da ispite na sveučilištima pišu na latinskom.

Stoga sve što učimo danas zavisi o latinskom jeziku. I to se dogodilo jer je u Srednjem vijeku – vraćajući se u četrnaesto ili petnaesto stoljeće, što doista nije tako davno – sve podučavano na latinskom. Prva osoba koja je predavala na njemačkom u Leipzigu, na primjer, bio je čovjek zvan Thomasius. To nije bilo davno, u sedamnaestom stoljeću. Ljudi su uvijek predavali na latinskom. Ljudi koji su nešto učili, to bi također na latinskom, a u Srednjem vijeku apsolutno sve što su ljudi mogli učiti bilo ja na latinskom. Tako ako ste željeli učiti bilo što, prvo ste trebali latinski. Reći ćete: 'Ali ne u osnovnoj školi'. Ali osnovne škole postoje samo od šesnaestog stoljeća naovamo. Nastale su tek postupno, kada je svakodnevni jezik ljudi također počeo uključivati izraze za učene ideje. Svo naše mišljenje je stoga pod utjecajem latinskog jezika. Svi vi, gospodo, mislite na način na koji su ljudi naučili misliti preko latinskog jezika. I ako biste kazali, na primjer, da Amerikanci, recimo, nisu učili latinski tako rano, trebate se sjetiti da su današnji Amerikanci imigranti iz Europe! Sve dolazi iz latinskog jezika.

Međutim, latinski jezik ima poseban karakter. Razvio se u drevnom Rimu na takav način da je sam jezik zapravo mišljenje. Zanimljivo je vidjeti kako se latinski uči u gimnaziji. Uči se latinski, i zatim se uči misliti – uči se pravilno misliti proučavajući latinske rečenice. Svo mišljenje tako postaje zavisno o nečemu što nije napravljeno od same osobe već od latinskog jezika. Morate shvatiti, gospodo, da je to od ogromne važnosti. Svako tko je danas učio bilo što, dakle, ne misli sam za sebe, i latinski jezik obavlja mišljenje čak i kod ljudi koji nisu nikad učili latinski. I čudna je stvar da se nezavisno mišljenje danas može naći samo kod nekih ljudi koji nemaju mnogo obrazovanja.

Sada molim vas da uočite da ja ne kažem da se trebamo vratiti na nepismenost. To je nešto što ne možemo napraviti. Nikada ne želim vidjeti nazadak. Ali situaciju moramo vidjeti onakvu kakva jest. Zbog toga je toliko važno da se ponekad možemo vratiti na stvari, koje jednostavna osoba, koja nije prošla mnogo obrazovanja, još uvijek zna. Njoj je teško obraćati se ljudima, jer joj se uvijek smiju, naravno. Ali ipak, iznimno je važno znati da ljudi ne misle sami danas; u njima misli latinski jezik.

Vidite, ukoliko netko ne može misliti sam za sebe neće moći ući u svijet duha. Tu imate razlog zašto je današnji akademski svijet protiv svih uvida u duh. To je zato jer je latinsko obrazovanje učinilo da ne mogu misliti sami za sebe. Prva stvar koju treba naučiti je misliti za sebe. Ljudi su sasvim u pravu kada danas kažu da mozak misli. Zašto mozak misli? Jer u njega ulaze latinske rečenice, i zatim kod modernih ljudi mozak misli sasvim automatski. Oni su automati latinskog jezika koji hodaju okolo i ne misle za sebe.

Nešto se izvanredno dogodilo u nedavna vremena. Spomenuo sam vam to kada smo se susreli jednog puta, nešto što nećete primijetiti, jer to nije lako primijetiti. Ali nešto se sasvim posebno dogodilo u nedavna vremena. Sada, znate da u nama imamo naša fizička tijela, i također i etersko tijelo i isto tako i druga tijela – ostaviti ću ova na trenutak po strani. Mozak je naravno dio fizičkog tijela, ali i etersko tijelo je također u mozgu, i samo eterskim tijelom možemo misliti za sebe. Ne možemo misliti s fizičkim tijelom kao takvim. Ali moguće je misliti s fizičkim tijelom ako je situacija onakva kava jest s latinskim jezikom, kada se mozak koristi kao automatski stroj kojeg koristimo za mišljenje. Ali dok god mislimo samo mozgom ne možemo misliti o stvarima duha. Moramo početi misliti eterskim tijelom, s eterskim tijelom koje često nije korišteno godinama kada je netko mentalno bolestan. Treba ga napraviti iznutra aktivnim.

Stoga je važna stvar, da naučimo misliti nezavisno. Nije moguće ući u svijet duha ukoliko se ne može misliti nezavisno. To naravno znači, da treba najprije shvatiti: 'Vau! Nikad nisi naučio misliti za sebe u svojim mladim danima. Naučio si samo promišljati stvari koje se stoljećima podučavaju koristeći latinski jezik'. I kada se to zaista zna, također se zna da je prvi zahtjev za ulazak u svijet duha naučiti misliti nezavisno.

Sada smo došli do stvari koju sam želio spomenuti kada sam rekao da se nešto izvanredno dogodilo u nedavna vremena. Akademici su oni koji su najviše od svih mislili potpuno uz latinski jezik. I akademici su razvili znanost fizike, na primjer. Smislili su fiziku, smislivši je potpuno s njihovim fizičkim mozgovima onako kako se to radi pomoću latinskog jezika. Kada smo bili mladi, kada sam bio u dobi mladog Erbsmehl-a tamo preko, na primjer, učili smo samo onu vrstu fizike promišljenu samo s latinskim mozgom. To je bilo sve što smo tada učili, stvari smišljene latinskim mozgom. Ali mnogo se toga dogodilo od tada, gospodo. Vidite, kada sam ja bio mlad telefon se tek razvijao. Nije postojao prije toga. Zatim su došli drugi veliki izumi s kojima su ljudi odrasli kao da su uvijek bili tu. Došli su tek zadnjih desetljeća. Zbog toga, sve više ljudi koji nisu izvježbani u latinskom studira znanost. To je izvanredna stvar. Jer ako razmotrite znanstveni život zadnjih desetljeća naći ćete da je sve veći broj inženjera došao u svijet znanosti. Oni se ne gnjave previše s latinskim i njihovo mišljenje nije ostalo toliko automatsko. To ne-automatsko mišljenje su zatim preuzeli i ostali. Rezultat toga je da se mnogi koncepti, ideje, korištene danas u fizici raspadaju. Oni su jako zanimljivi. Profesor Gruner, u Bernu, na primjer, prije dvije godine je govorio o novoj orijentaciji u fizici. Rekao je da su se posljednjih godina svi njihovi koncepti promijenili.

To nije lako prepoznati jer će vam ljudi još reći stvari koje su učili prije 20 godina ako danas idete na popularna predavanja. Ne mogu vam reći stvari koje su promišljene danas jer nisu u stanju misliti sami za sebe. Ako imate koncepte koji su još bili valjani prije 30 godina, to je baš kao da imate mali komad leda i on se otapa. Ideje se otapaju. One više nisu tamo ako ih želite pažljivo razmisliti o njima. To je nešto što moramo shvatiti. Situacija je takva da ako je netko studirao fiziku prije 30 godina i sada pogleda što je od nje postalo, osjeća se kao da čupa kosu, jer mora sebi reći: 'Ne mogu se u ovome snaći s konceptima koje sam naučio'. To je tako. A zašto je tako? To je tako jer su tijekom evolucije ljudi u nedavnim godinama došli do točke gdje bi etersko tijelo trebalo početi misliti. A oni to ne žele. Žele nastaviti misliti s njihovim fizičkim tijelima. Ali koncepti se jednostavno raspadaju u fizičkim tijelima. A ne žele naučiti misliti s eterskim tijelom. Ne žele naučiti misliti nezavisno.

I vidite, situacija je takva da je za mene postalo nužno da napišem ovu knjigu o filozofiji slobode 1893. Ova knjiga, Filozofija duhovne aktivnosti, zaista nije važna zbog onoga što kaže. Naravno, stvari koje kaže su ono što se u jednom trenutku želi reći svijetu, ali to nije najvažnija njena svrha. Važna stvar o knjizi je da je ona po prvi puta cijela potpuno nezavisno mišljenje. Nitko tko može misliti na zavisan način neće je moći razumjeti. Od samog početka mora se naviknuti, stranicu po stranicu, vratiti se eterskom tijelu tako da zapravo može imati misli koje su u ovoj knjizi. Knjiga je stoga obrazovni alat – to je najvažniji obrazovni alat – i treba je shvatiti kao takvu.

Kada je knjiga objavljena 1890, ljudi nisu imali ideju što bi s njome. Za njih, to je bilo kao da je netko u Europi pisao na kineskom što nitko ne može razumjeti. Bila je, naravno, napisana na njemačkom, ali s mislima koje su bile potpuno nepoznate, jer sve latinsko je namjerno uklonjeno. Po prvi puta je pažnja posvećena, svjesno i namjerno, da u knjizi nema misli koje su još pod latinskim utjecajem, već samo potpuno nezavisne misli. Fizički mozak je pravi latinski učenjak. Ljudsko etersko tijelo nije latinski učenjak. I stoga treba napraviti napor za izraziti u riječima misli koje se imaju u eterskom tijelu.

Dopustite da vam kažem nešto drugo. Ljudi su, naravno, shvatili da su se sve ideje promijenile u zadnjim desetljećima. Kada sam ja bio mlad učitelj bi napisao mnogo stvari na ploči. Trebali smo ih naučiti da bi dobro napravili ispite. Sve dobro. I sada, zadnjih godina, ljudi su otkrili upravo ono što je Gruner rekao u svom obraćanju, odnosno da bi svi naši koncepti bili besmisleni kada više ne bi bilo nikakvih čvrstih već samo fluidnih tijela. Zamišljao je cijeli svijet kao fluidno tijelo. I u tom slučaju svi naši koncepti više ne bi imali značenje, rekao je, i morali bi misliti na sasvim drugačiji način.

Pa, naravno da bi morali misliti drugačije kada više ne bi bilo čvrstih tijela! Jer tada više ne bi mogli učiniti ništa s idejama koje ste naučili u školi. Tako da biste postali zaista inteligentni kao riba, recimo, i dobili ideju da idete na sveučilište ljudi kao riba, tamo biste naučili nešto što jednostavno ne postoji za ribe, s obzirom da žive u vodi. Čvrsta tijela poznaju samo na granicama njihovog svijeta, koje dodiruju samo da bi odmah ustuknuli. Stoga, ako bi riba počela misliti, njene misli bile bi veoma različite vrste nego su one od ljudskih bića. Ali to je vrsta misli koje i ljudska bića, također, trebaju danas, jer one druge misli klize izvan njihova dosega, i moraju sebi reći: 'Vau, kada bi sve bilo fluidno, imali bi veoma različite vrste misli'.

Međutim, gospodo, nisam li vam rekao o stupnju razvoja Zemlje kada čvrsta tijela još nisu postojala, i sve je bilo fluidno, čak i životinje? Rekao sam vam o tome. I sigurno možete razumjeti da naše sadašnje mišljenje ne može ići natrag do takvih stanja. Jednostavno ih ne može misliti! Naše sadašnje mišljenje stoga nam ne može reći ništa o počecima svijeta. I, moramo reći, da ako je svijet bio fluidan, morali bi imati potpuno različite ideje. Nema čvrstih tijela u svijetu duha! Stoga nije moguće ući u taj svijet s konceptima za koje su ljudi uvježbani kroz latinski jezik. Moramo prvo napustiti naviku da ih koristimo.

Vidite, to je zaista velika tajna. U drevnoj grčkoj civilizaciji koja je prethodila latinskoj civilizaciji – rimska civilizacija se razvila tek pet ili šest stoljeća prije Krista, dok je grčka civilizacija bila mnogo ranije, u grčkoj civilizaciju ljudi su još znali za duh. Još su mogli pogledati u svijet duha. Kada je došla rimska civilizacija, i s njom latinski jezik, duh je postupno iskorijenjen. U ovoj točci opet moramo reći nešto što će vam izgledati prilično čudno, ali shvatiti ćete. Tko koristi latinski kroz stoljeća, ništa osim latinskog? Sama crkva je najviše doprinijela ovom razvoju. Činjenica je da je crkva, koja se pretvara da ljude uči o duhu, najviše napravila da istjera duh. I u Srednjem vijeku sva sveučilišta bila su crkvene institucije. Moramo, naravno, biti zahvalni da je crkva osnovala sveučilišta u trinaestom, četrnaestom i petnaestom stoljeću, ali osnovala ih je na osnovu latinske učenosti, u kojoj nema mogućnosti stići do duha. I tako je postupno došlo do toga da su ljudi počeli imati koncepte koji se odnose samo na čvrsta tijela. Samo razmotrite kako je to bilo s Rimljanima. Oni su uveli ove suhe, objektivne koncepte koji nemaju duhovnosti. Zbog toga, sve se počelo gledati u materijalnim pojmovima. Samo razmilite – da su Grci opisivali obred kao što je sveta pričest ne bi ga opisali kao da je fizička tvar za to korištena bila krv i meso! Do toga je došlo kroz materijalizam. Čak je i sveta pričest gledana na materijalistički način, jer je sve to povezano s latinskim jezikom.

Latinski jezik je cijeli potpuno logičan. Vidite, radio sam s mnogim ljudima čija je kultura bila potpuno latinska, čak iako su govorili njemački. Da bi im nešto postalo jasno, brzo bi to preveli na latinski, jer je svo mišljenje u latinskom postalo logično u nedavna vremena. Ali to logičko mišljenje odnosi se samo na čvrsta tijela. Da bi ušli u svijet duha trebaju nam fluidne ideje.

Imate Teozofsko društvo, na primjer. Oni su isto željeli ući u svijet duha. U tom Društvu ljudi su isto rekli da čovjek ima fizičko tijelo, etersko tijelo, i tako dalje. Ali to je materijalističko gledanje, jer samo misle: 'Fizičko tijelo je gusto; etersko tijelo je malo manje gusto. a astralno tijelo još i manje'. Ali to su uvijek tijela, nikada neće biti duh, jer za ući u duh moraju se razviti ideje koje se uvijek mijenjaju. Vidite, kada napravim crtež, čak i u načinu na koji crtam uzimam to u obzir. Mogu nacrtati fizičko tijelo, recimo, i u tom slučaju pokušati reflektirati način na koji je ljudsko biće fizičko tijelo. Ali kada pokušam nacrtati etersko tijelo, ne bi ni sanjao da vam nacrtam lik na isti način kao i prije. Umjesto toga pokušam pokazati da ljudsko biće ima etersko tijelo koje se širi ovako [Slika 16]. Međutim, morate znati, da ono što crtam nije toliko mnogo njegova slika, već samo trenutna slika. Biti će drugačija u sljedećem momentu. Stoga, da bi nacrtao etersko tijelo, moram ga nacrtati sada, brzo ga izbrisati, nacrtati ga opet drugačije, izbrisati, opet nacrtati, izbrisati. Ono je u stalnom pokretu. I sa idejama kakve ljudi imaju danas ne mogu ići ukorak s tim. Najvažnija stvar koju morate uzeti u obzir, je da vaše ideje moraju postati mobilne, fleksibilne. To je nešto na što se ljudi prvo moraju naviknuti. I neophodno je za ljude danas da postanu potpuno nezavisni u mišljenju.

Slika 16

Ali to nije sve, gospodo. Dopustite da vam kažem nešto drugo. Ljudsko biće se razvija, kao što znate. Ne razmišlja se toliko o njihovom razvoju tijekom kasnijeg života, ali na to se obraća pažnja kada su mladi. Ljudi savršeno dobro znaju da 4-godišnje dijete ne može još pisati, zbrajati ili čitati, dok 8-godišnjak možda te stvari može. To vidite da se događa razvoj. Međutim, u kasnijem životu, jednom kada smo 'gotovi ljudi', toliko smo arogantni da više ne priznajemo da smo u procesu razvoja. Ali mi se zapravo nastavljamo razvijati cijelog života, i to je sasvim osobito kako se razvijamo. Vidite, naš razvoj odvija se ovako. Recimo da je ovo ljudsko biće – samo skica ugrubo [Slika 17]. Kada je dijete vrlo mlado, sav razvoj dolazi iz glave. Jednom kada su se razvili drugi zubi, i stoga je stariji, sav razvoj dolazi iz grudi. Zato treba biti toliko pažljiv oko disanja djeteta između njihove 7 i 14 godine, biti siguran da dišu dovoljno, i tako dalje. Dakle to bi bila dob starijeg djeteta – danas bi zaista

Slika 17

trebali koristiti drugu riječ, jer je današnja djeca više ne prihvaćaju; od njihove 14 godine na dalje zaista ih treba zvati 'mlade dame' i 'mlada gospoda'. Pa, recimo 'starija djeca'. I tek kada osoba dosegne seksualnu zrelost razvoj dolazi iz cijelog ljudsko bića, iz udova. Tako možemo reći da je ljudsko biće u punom procesu razvoja tek kada dosegne seksualnu zrelost. To se onda nastavlja. Razvijamo se dalje u našim 20-im i 30-tim. Ali vidite gospodo – neki od vas to sada vide i sami – kada postajemo stariji, mnoge stvari opet nazaduju. Zaista je točno da će se mnoge stvari tada pogoršati. Ne bi trebalo biti tako ako je netko ušao u život uma i duha, ali u normalnom ljudskom životu postoji pogoršanje kada se postane stariji. Zapravo je zadatak antropozofije vidjeti da u budućnosti neće dolaziti do pogoršanja u starijoj dobi. Ali i to će se, također, dogoditi polako i postupno.

Sada, situacija je takva da postoje ljudi čije mentalne snage propadaju prilično zastrašujuće. Ali nije um onaj koji propada, opet je to tijelo. Zanimljivo je primijetiti da često posebno inteligentni ljudi pokazuju strašan stupanj propadanja u starijoj dobi. Čuli ste, na primjer, da ljudi smatraju Kanta za jednog od najvećih umova. Kant je postao senilan u starijoj dobi. Njegovo tijelo je toliko propadalo dakle, da više nije mogao koristiti svoj mudri um. I tako je to kod mnogih ljudi. Posebno inteligentni ljudi postaju senilni u starijoj dobi. Opet, to je naravno snažniji, intenzivniji oblik nečega što se događa svakome. Kako se postaje stariji, postupno manje može koristiti fizičko tijelo, odvojeno od svega drugog jer se deponira ogromna količina kalcija, uglavnom u arterijama. I što je više kalcija deponirano u arterijama, manje možemo koristiti fizičko tijelo. Stupanj u kojem razvoj dolazeći od glave odlazi u cijelo tijelo sve do nečije 40-e godine, recimo, također je stupanj propadanja koje se događa. Dolazeći iz 40-tih u 50-e, treba ponovno više koristiti grudi, a u starom dobu treba koristiti glavu još jednom. Ali u to vrijeme, u starom dobu, ne bi trebalo koristiti fizičku glavu već suptilniju etersku glavu. To je međutim, nešto što ljudi ne uče raditi s njihovim latinskim obrazovanjem. I iznad svega ljudi koji su zadnjih desetljeća imali materijalističko latinsko obrazovanje oni su koji su najviše izloženi senilnosti.

Moramo se vratiti natrag na nivo djetinjstva u našoj staroj dobi, i to je nešto što postaje moćno kod nekih ljudi. Oni postaju mentalno sve slabiji, kako se kaže. Međutim, um ostaje posve zdrav; samo tijelo postaje sve slabije. Na kraju, ti ljudi više ne mogu napraviti stvari koje se prije radili. Te stvari se zasigurno događaju. Recimo da je netko ostario. Sada više ne može napraviti nešto što je prije radio. Može samo raditi stvari koje je mogao kao starije dijete. Konačno, neće moći ni to, već se samo igrati i razumjeti ideje koje je izvorno stekao iz igre. Zapravo su postojali ljudi koji su u vrlo poodmakloj dobi mogli razumjeti samo stvari koje su im roditelji ili dojilja kazali u najranijim godinama. Izreka da u starijoj dobi postajemo djetinjasti ima dobre razloge. Mi se uistinu vraćamo u naše djetinjstvo.

Ali onoliko dugo dok imamo život u umu i duhu to nije nesreća, uopće nije nesreća. To se doista dobra stvar. Jer kao dijete još možemo koristiti etersko tijelo. Kada se dijete ludira, vičući i radeći svakakve stvari, nije fizičko tijelo ono koje to čini – ili najviše ako dijete ima bol u trbušćiću, ali čak i tada bol u trbušćiću mora prvo biti prenesena eterskom tijelu i astralnom tijelu, tako da se dijete pomiče radi bola u trbušćiću. To definitivno nije fizičko tijelo koje se ludira okolo. Zatim ostarite i vratite se na nivo djetinjstva. Postupno ste napustili naviku ludiranja i sada koristite etersko tijelo koje ste koristili za ludiranje kao dijete za nešto bolje u vašoj starijoj dobi. Dakle, to može biti dobra stvar, da se na taj način vratimo opet natrag.

Ovo bi onda, bila druga stvar. Prva stvar koju moramo naučiti da bi ušli u svijet duha je pravi način mišljenja. Drugi puta ćemo govoriti o tome kako se to postiže. Danas pokušajmo najprije razumjeti kako se odvijaju ove stvari. Prva stvar je potpuno nezavisno mišljenje. To znači odbacivanje mnogo toga što nudi moderno obrazovanje, jer moderno obrazovanje znači suprotno od nezavisnog mišljenja, mišljenje izvedeno iz latinskog. Nemojte misliti da je mišljenje danas razvijeno sa socijalističkim teorijama nezavisno mišljenje! Sve je to naučeno od nečega što je došlo iz latinskog; jedino što oni to ne znaju. Znate, radnik može odlučiti da napravi jednu stvar ili drugu stvar, u sferi njegove volje; ali kada počinje misliti, u potpunosti koristi koncepte srednje klase, a oni su došli iz mišljenja u latinskom. Prva stvar koju trebamo dakle, to je nezavisno mišljenje.

Druga stvar je naučiti živjeti ne samo u sadašnjem trenutku već se uvijek moći vratiti natrag u život koji smo živjeli dok smo bili djeca. Vidite, netko će želeći ući u svijet duha često morati reći: 'Sada otkrij kako je bilo kada si bio dječak od 12. Što si tada radio'? I to trebamo napraviti ne samo površno, u vanjskim uvjetima, već zaista zamisliti svaki detalj. Nema ničeg korisnijeg, na primjer, nego počinjati sebi govoriti: 'Da, bio sam tada dvanaest – mogu to sebi prilično dobro predstaviti. Bila je gomila stijenja uz cestu i popeo sam se na vrh. Jednom sam pao. Zatim je tamo bila ljeska i izvadio sam nožić i otkinuo grane, i porezao sam prst'. Vidjeti opet što je netko napravio prije mnogo godina, to će nam pomoći da uđemo u stanje gdje ne živimo samo u sadašnjosti. Misleći na način na koji su ljudi danas naučili misliti, vi mislite sa sadašnjim fizičkim tijelom. Ali kada pokušate otkriti što ste bili u dobi od 12, ne možete misliti s fizičkim tijelom koje ste imali, jer ono više ne postoji. Rekao sam vam da je fizičko tijelo novo svakih sedam godina. Tada morate misliti s eterskim tijelom. Stoga vi pozivate vaše etersko tijelo kada mislite natrag o nečemu u prošlosti, kada ste imali 12 ili 14 godina. To će vas dovesti u unutarnju aktivnost koju trebate.

I iznad svega možemo steći naviku misliti potpuno drugačije od načina na koji obično mislimo. Vidite, kako vi mislite? Sada, znate da smo se sastali u 9 sati danas. Počeo sam čitajući s komada papira vaša pitanja. Tada sam razmatrao brojne stvari, i sada smo došli do točke gdje kažemo: 'Moramo misliti natrag o životu kojeg smo poznavali kada smo bili 12 ili 14 godina stari'. Sada, kada dođete kući možda ćete, ako vas stvar posebno zanima, promisliti ove misli još jednom. Pa, to je nešto što netko može napraviti. Većina ljudi to napravi; proći će opet kroz to. Ali možete napraviti nešto drugo. Možete reći: 'Što je rekao posljednje'? Posljednja stvar koju je rekao je da bi trebalo misliti o ranijem životu, sve do dobi od 12 ili 14 godina. Prije toga je rekao da treba biti nezavisan u mišljenju. A prije toga o načinu na koji je latinski postupno ušao u živote ljudi. Još ranije je govorio kako će netko tko nije bio zdravog razuma osvrnuti se natrag i reći da je imao posebne doživljaje. Pokazao je da ljudi ne postaju mentalno bolesni, već da samo tijelo postaje bolesno. Vidite, sada ste prošli kroz cijelo predavanje unatrag.

Pa, gospodo, stvari ne idu natrag na početak u vanjskom svijetu. Možda sam mogao od početka predavanje održati unatrag, ali tada ne biste mogli razumjeti, jer počinje se od početka i razvija tema tako da se postupno razumije. Međutim, jednom kada razumijete, možete je također promišljati obrnutim putem. Ali činjenične stvari ne idu natrag na početak, i tako odlazim od činjenica. Zatim mislim ovako: 'Upravo sada ne mislim na način na koji se stvari događaju vani, već se vraćam na početak'. To traži nešto napora. Moram postati iznutra mobilan da bih mislio unatrag. Baš kao što netko mora naučiti koristiti teleskop ako želi pogledati kroz njega, tako i netko tko želi pogledati u svijet duha mora često misliti unatrag, uvijek iznova misliti unatrag. I jednog dana dosegnuti će točku gdje zna: 'Ah, to je gdje sam ušao u svijet duha'.

Još jednom iz ovoga možete vidjeti, gospodo, da cijelog života uvlačite svoje fizičko tijelo u naviku mišljenja naprijed. Ako sada počnete misliti unatrag, fizičko tijelo to neće napraviti, i događa se nešto osobito. Kada ljudi stalno pitaju, ' Kako stići u svijet duha'? prvi savjet koji se daje – to čete također naći u Kako se stječu spoznaje viših svjetova? – je reći: 'Nauči barem ići unatrag kroz dnevne događaje, i zatim druge stvari'. Ljudi naravno najprije nauče misliti fizičkim tijelom. Oni to opaze. Zatim rade velike napore da bi mislili unatrag, ali naučili su misliti samo fizičkim tijelom, ne sa eterskim tijelom. I zatim etersko tijelo ide na 'opći štrajk'. Da, to je doista opće štrajk. I ako ljudi ne bi išli spavati toliko često kada misle unatrag, znali bi: 'Kada počnem misliti unatrag, trebao bih doći do svijeta duha'. Ali oni zaspe u samom trenutku u kojem bi mogli početi vidjeti, jer je napor za njih prevelik. To dakle zahtijeva ogromnu dobru volju i svu energiju da se ne zaspe. Za to vam treba strpljenje. Zapravo, to često zahtijeva godine. Ali morate imati strpljenja.

Vidite, ako bi vam netko mogao reći stvari koje doživite nesvjesno kada ste zaspali nakon što ste mislili unatrag, vidjeli bi da je to nešto strašno inteligentno. Najgluplji ljudi počinju imati iznimno inteligentne misli kada tako zaspu, ali oni to ne znaju.
Zato je prva stvar koju sam vam rekao da netko mora najprije naučiti misliti nezavisno. To je nešto što se može. Neću reći na primjer – nisam umišljen – da će jedino moja Filozofija duhovne aktivnosti poslužiti toj svrsi, ali namjerno je napisana na takav način da se uđe u naviku nezavisnog mišljenja.

Dakle, nezavisno mišljenje.
Misliti precizno o stvarima koje su se dogodile u dobi od 12 ili 14.
Ili ponovno precizno misliti o stvarima koje su se naučile, unatrag.

S ovime, barem smo razmotrili kako se možemo otrgnuti od fizičkog tijela; kako ulazimo u svijet duha. I nastaviti ćemo s ovim u subotu, idući s temom dalje, tako da će sva četiri pitanja postupno biti riješena.


© 2022. Sva prava zadržana.