Jučer smo pokušali okarakterizirati put do Krista kakav se još može poduzeti danas, kao što se posebno mogao u ranija vremena, egzoternim sredstvima. Sada ćemo se kratko dotaći ezoternog puta — puta koji vodi do Krista na takav način da Ga se može naći unutar nadosjetilnih svjetova.
Prije svega moramo primijetiti da je ovaj ezoterni put do Krista Isusa bio također put evanđelista, onih koji su napisali evanđelja. Jer premda je pisac Ivanova evanđelja i sam svjedočio mnogim događajima koje opisuje — kao što možete vidjeti iz ciklusa predavanja o tom evanđelju — njegova glavna namjera nije bila samo prenijeti ono što je zapamtio, jer to vrijedi samo za one sitne, točne detalje koji nas iznenađuju u evanđeljima. Velika, veličanstvena, krunska obilježja djela o iskupljenju, o Misteriju na Golgoti, od pisca ovog evanđelja su bila izvedena iz njegove vidovnjačke svijesti također. Shodno tome, premda su evanđelja zaista oživljeni misterijski rituali — to je pokazano u mojoj knjizi Kršćanstvo kao mistična činjenica — oni su to jer su pisci evanđelja, sljedeći njihov ezoterni put, mogli iz nadosjetilnog svijeta dobaviti za sebe slike događaja u Palestini koji su vodili do Misterija na Golgoti. Uvijek od Misterija na Golgoti pa sve do našeg vlastitog vremena, osoba koja je željela doći do nadosjetilnog doživljaja Krista morala je proći kroz sedam stupnjeva koje ćete naći opisane u ranijem ciklusu predavanja kao sedam stupnjeva naše kršćanske inicijacije: pranje nogu; bičevanje; krunjenje trnjem; mistična smrt; pokop; uskrsnuće; uznesenje. Danas ćemo sebi razjasniti što učenik može postići prolazeći kroz ovu kršćansku inicijaciju.
Najprije, jedna bitna stvar. Kao što se možete uvjeriti čitajući predavanja o ovoj temi, kršćanska inicijacija je veoma različita od neispravne metode inicijacije opisane na prvom predavanju ovog ciklusa. Kod kršćanske inicijacije najprije su dozvani izvjesni osjećaji koji pripadaju čovječanstvu općenito, i oni vode do imaginacije pranja nogu. Iako slika toga u Ivanovom evanđelju nije prva stvar koju treba zamisliti; aspirant počinje pokušavajući dugo vremena živjeti s izvjesnim osjećajima i percepcijama. Često sam to karakterizirao govoreći da osoba o kojoj se radi treba zuriti u biljku, koja raste iz mineralnog tla, uzima u sebe tvari mineralnog carstva, a ipak se diže iznad tog carstva kao više biće od minerala. Ako bi biljka mogla govoriti i osjećati, naklonila bi se mineralnom carstvu i rekla: 'Zasigurno sam ja unutar domaćinstva kozmosa predodređena da postignem viši stupanj od tebe, minerale, ali ti mi daješ mogućnost postojanja. U poretku bića ti si sigurno niže biće od mene, ali moram ti zahvaliti za moju egzistenciju, i ponizno se klanjam pred tobom'. Na isti način životinja bi se morala nakloniti biljci, premda je biljka niže biće od životinje, i reći: 'Zahvaljujem ti za moju egzistenciju; priznajem to ponizno, i klanjam se pred tobom'. I tako bi se svako biće koje se penje prema gore moralo nakloniti onom koje stoji ispod, i također onaj koji se uspeo putem duhovnih ljestava na viši nivo mora se nakloniti bićima koja su jedina to za njega omogućila.
Osoba koja sebe prožima osjećajem poniznosti u odnosu na nižeg, koja potpuno pripoji taj osjećaj u svoje vlastito biće i pusti da tamo živi mjesecima, možda čak i godinama, vidjeti će da se to širi u njegovom organizmu, i tako ga prožima da doživljava transformaciju tog osjećaja u imaginaciju. I ta imaginacija se točno podudara sa scenom predstavljenom u Ivanovu evanđelju kao pranje nogu, gdje se Krist Isus, koji je Glava dvanaestorice, saginje onima koji tu stoje ispod Njega u poretku fizičkog svijeta, i ponizno potvrđuje da onima koji su ispod Njega zahvaljuje za mogućnost njegovog višeg uspona. On potvrđuje pred dvanaestoricom: 'Kao što životinja zahvaljuje biljci, tako i ja vama zahvaljujem za ono što sam mogao postati u fizičkom svijetu'! Osoba koja sebe prožima s ovim osjećajem dolazi ne samo do imaginacije pranja nogu, već također i do sasvim izraženog osjećaja, kao da voda ispire preko njegovih nogu. To se može osjećati tjednima: to pokazuje kako je naša ljudska priroda duboko prožeta ovakvim univerzalnim ljudskim osjećajima, koji ipak čovjeka mogu dići iznad sebe.
Dalje, vidjeli smo da možemo proći kroz iskustvo koje vodi do imaginacije bičevanja kada živopisno pred nas postavimo sljedeće: 'Mnogo patnje i bola susrećem u svijetu; da, patnja i bol mogu doći sa svih strana; nitko ih ne izbjegne. Ali tako ću očeličiti moju volju da patnja i bol, bičevanje koje dolazi od svijeta, mogu biti najgori; Stajati ću uspravno i rezignirano nositi moju sudbinu, kako se bude dogodilo. Jer da se nije dogodilo onako kako jest, kako sam to doživio, ne bih mogao doseći visinu koju sam postigao'. Kada osoba o kojoj se radi napravi od toga stvar njegove percepcije, i živi unutar toga, ona stvarno osjeća nešto kao oštru bol i rane, kao udarce bićem na vlastitu kožu, i pojavljuje se imaginacija kao da je bio izvan sebe, i gledao sebe bičevanog prema primjeru Krista Isusa. U skladu s ovim primjerom može se doživjeti krunidba trnjem, mistična smrt, i tako dalje. To je često bilo opisivano.
Što je postignuto od čovjeka koji ovako traži unutar sebe da prvo doživi četiri stupnja, a zatim, kada mu je karma sklona, također i ostale, praveći svih sedam stupnjeva kršćanske inicijacije? Iz gornjeg opisa možete zaključiti da nas cjelokupna skala osjećaja kroz koje prolazimo treba ojačati i dati nam snagu, i trebala bi nas učiniti sasvim drugačije prirode, tako da se osjećamo kako u svijetu stojimo snažno, moćno i slobodno, i također sposobni za svaki čin posvećene ljubavi. U kršćanskoj inicijaciji, to bi u dubokom smislu za nas trebalo postati druga priroda. Jer što se mora dogoditi?
Možda još nije palo na pamet svima onima od vas koji su čitali ranije elementarne cikluse, i tako se susreli s kršćanskom inicijacijom u njenih sedam stupnjeva, da zahvaljujući intenzitetu doživljaja kroz koje treba proći, učinci idu pravo u fizičko tijelo. Jer kroz snagu i moć s kojom prolazimo kroz te osjećaje, zaista je na početku kao da voda ispire nad njegovim stopalima, a zatim kao da smo prikovani ranama. Mi zapravo osjećamo kao da trnje pritišće u našu glavu; osjećamo svu bol i patnju razapinjanja. Moramo to osjetiti prije nego možemo doživjeti mističnu smrt, pokop, i uskrsnuće, također kao što su opisani. Čak i ako nismo prošli kroz te osjećaje s dovoljnim intenzitetom, oni će zasigurno imati učinka da postanemo snažni i puni ljubavi u pravom smislu riječi. Ali ono što tada pripojimo može ići samo do eterskog tijela.
Kada, međutim, počinjemo osjećati da su naša stopala kao oprana vodom, naše tijelo kao prekriveno ranama, tada smo uspjeli u odvođenju tih osjećaja toliko duboko u našu prirodu da su penetrirali sve do fizičkog tijela. Oni zaista prodiru u fizičko tijelo, i tada se stigme, znakovi krvarećih rana Krista Isusa, mogu pojaviti. Uvodimo osjećaje unutra u fizičko tijelo i znamo da razvijaju svoju snagu u samom fizičkom tijelu. Svjesno se osjećamo više u stisku našeg cijelog bića nego ako su utisci bili samo u astralnom tijelu i eterskom tijelu. Bitna stvar je da kroz proces mističkog osjećanja djelujemo pravo u naše fizičko tijelo; i kada to radimo ne radimo ništa manje nego sebe u fizičkom tijelu činimo spremnim primiti fantoma koji je izašao iz groba na Golgoti. Stoga djelujemo u naše fizičko tijelo da bi učinilo toliko živim da osjeća vezu, silu privlačenja prema, fantomu koji se digao iz groba na Golgoti.
Ovdje bih želio napraviti usputnu opasku. U znanosti duha treba se prilagoditi da se s kozmičkim tajnama i kozmičkim istinama postane upoznat postupno. Svatko tko nije pripremljen da čeka relevantne istine neće dobro napredovati. Naravno da bi ljudi željeli znanost duha imati odmah svu, ako je moguće u jednoj knjizi ili jednom ciklusu predavanja. Ali to ne može biti tako, kao što ćete vidjeti iz primjera. Koliko dugo je od kada je kršćanska inicijacija bila prvo opisana? Čuli ste da se to i to dogodilo, i da pojedinca, kroz osjećaje koji utječu na njegovu dušu, djeluje ravno u svoje fizičko tijelo. Sve rečeno na onim ranijim predavanjima namjeravano je da dade neke elemente za razumijevanje Misterija na Golgoti, i sada je po prvi puta moguće opisati kako pojedinac, kroz neophodne vježbe osjećaja tijekom kršćanske inicijacije, čini sebe zrelim da primi fantoma koji se digao iz groba na Golgoti. Morali smo čekati dok se sjedinjenje subjektivnog s objektivnim bude moglo naći; i zato su mnoga pripremna predavanja bila potrebna. Čak i danas ima mnogo stvari koje se mogu naznačiti samo kao 'polu istine'. Svatko tko ima strpljenja da nastavi s nama — bilo u ovoj ili u drugoj inkarnaciji, svatko prema njegovoj karmi — vidjeti će kako je mogao napredovati od opisa mističnog puta u kršćanskom smislu do opisa objektivne činjenice, i tako do stvarnog značenja ove kršćanske inicijacije, i vidjeti će također da će još i više istine iz znanosti duha biti iznesene na svjetlo tijekom dolazećih godina ili sljedećem dobu. Tako vidimo cilj, svrhu, kršćanske inicijacije.
Kroz ono što je bilo okarakterizirano kao ružokrižarska inicijacija, t.j. što pojedinac može imati od nje kao inicijaciju danas, u izvjesnom smislu je postignuta također ista stvar, jedino nešto drugačijim sredstvima. Formirana je privlačna veza između pojedinca, utoliko što je utjelovljen u fizičkom tijelu, i onog što se podiglo kao stvarni prototip fizičkog tijela iz groba na Golgoti. Sada iz prethodnih predavanja znamo da smo na početnoj točci svjetske epohe u kojoj moramo očekivati događaj koji se neće odviti na fizičkom planu, kao što se odvio Događaj na Golgoti, već u nadosjetilnom svijetu; događaj koji ipak stoji u bliskoj i istinskoj vezi s Događajem na Golgoti. Ovaj potonji je bio kreiran da čovjeku vrati njegovo stvarno fizičko tijelo-sile, fantoma koji je degenerirao od početka evolucije Zemlje, i za to njegovo vraćanje morao se zbiti niz događaja na fizičkom planu; ali za ono što će se sada dogoditi događaj na fizičkom planu nije nužan. Inkarnacija Krist-bića u ljudsko tijelo od krvi i mesa mogla se dogoditi samo jednom tijekom evolucije Zemlje. Kada ljudi objave ponavljanje inkarnacije tog Bića, to jednostavno znači da Krist-biće nije shvaćeno.
Događaj koji sada dolazi, koji može biti promatran jedino u nadosjetilnom svijetu, bio je okarakteriziran u riječima: 'Krist za ljude postaje Gospodar karme'. To znači da će u budućnosti uređivanje karmičkih transakcija doći kroz Krista. Sve više i više ljudi budućnosti će osjećati: 'Prolazim kroz vrata smrti s mojim karmičkim izvješćem. Na jednoj strani stoje moja dobra, pametna, i divna djela, moje pametne, divne, dobre i inteligentne misli; na drugoj strani stoji sve zlo, opako, glupo, budalasto i odvratno. Ali onaj tko će u budućnosti imati ured suca za inkarnacije koje će slijediti u ljudskoj evoluciji, da bi donio red u ovo karmičko izvješće ljudi, je Krist'! I zaista to moramo predstaviti na sljedeći način:
Nakon što smo prošli kroz vrata smrti, biti ćemo ponovno inkarnirani u kasnijem periodu. Onda ćemo se morati susresti s događajima kroz koje naša karma može biti uravnotežena, jer svaki čovjek mora žeti ono što je zasijao. Karma je pravedan zakon. Ali ono što zakon karme mora ispuniti nije tamo samo za pojedince. Karma ne uravnotežuje samo račun svakog ega, već u svakom slučaju uravnoteženje mora biti uređeno tako da bude u najvećem mogućem suglasju s onim što se tiče cijelog svijeta. Mora nam omogućiti da damo svu moguću pomoć napredovanju čovječanstva na Zemlji. Za to trebamo prosvjetljenje, ne samo spoznaju da mora doći do karmičkog ispunjenja naših djela. Ispunjenje može imati oblik koji će biti, bilo manje ili više koristan, za općeniti napredak čovječanstva. Stoga moramo izabrati one misli, osjećaje ili percepcije koje će otplatiti našu karmu i u isto vrijeme služiti kolektivnom napretku čovječanstva. U buduće će pasti na Krista da dovede uravnoteženje naše karme u suglasje s općenitom karmom Zemlje i općim napretkom čovječanstva. I to se u principu događa u vremenu između smrti i novog rođenja. Ali će također biti pripremljeno u epohi vremena kojoj se sada približavamo, pred čijim vratima stojimo, jer će ljudi sve više stjecati sposobnost za posebno iskustvo. Za to je sada sposobna nekolicina, ali od sredine ovog stoljeća nadalje, kroz sljedećih 1000 godina, sve više ljudi će imati sljedeće iskustvo.
Osoba je učinila ovo ili ono. Osjećati će se prinuđena razmišljati o svom djelu, i nešto kao snolika slika će, pojavljujući se u njenom umu, napraviti sasvim upečatljiv utisak na nju. Reći će sebi: 'Ovo ne mogu identificirati kao podsjećanje na nešto što sam učinio, a ipak izgleda kao moje vlastito iskustvo'. Kao snolika slika stajati će tamo pred njim, usko povezana s njim; ali ne može se sjetiti da je to doživio ili uradio u prošlosti. Ako je on antropozof shvatiti će o čemu se radi, inače će morati čekati dok ne dođe do antropozofije i nauči je razumjeti. Antropozof će znati: 'Ono što vidiš kao očiglednu posljedicu tvog djela slika je koja će biti ispunjena u budućnosti; uravnoteženje tvojih djela ti je unaprijed pokazano'. Mi smo na početku epohe u kojoj će ljudi, izravno nakon što su počinili djelo, imati predosjećaj, osjećaj, možda čak i značajnu sliku, o tome kako će to djelo biti karmički uravnoteženo.
Prema tome, u bliskoj vezi s ljudskim iskustvom, tijekom dolazeće epohe za čovječanstvo će se pojaviti unaprijeđene sposobnosti. Te sposobnosti će dati snažan stimulans ljudskom moralu, i to će naznačiti nešto sasvim drugačije od glasa savjesti, koji je bio priprema za to. Pojedinac više neće vjerovati: 'Ono što sam uradio umrijeti će sa mnom'. Znati će, sasvim egzaktno: 'Moje djelo neće umrijeti kada ja umrem; imati će posljedicu koja će dalje živjeti sa mnom'. A tu je mnogo toga drugog što će pojedinac znati. Vrijeme tijekom kojeg su vrata duhovnog svijeta bila zatvorena gotovo je završeno. Ljudi se opet moraju uspinjati u duhovni svijet. Njihove sposobnosti buđenja će im omogućiti da imaju udjela u duhovnom svijetu. Vidovitost će uvijek biti drugačija od ovog sudjelovanja. Baš kao što je postojala drevna snolika vidovitost, tako će u budućnosti postojati vidovitost koja nije snolika, vidovitost ljudi koji znaju što rade i što to znači.
Do nečeg drugog će, također, doći. Pojedinac će znati: 'Ja nisam sam. Svuda su duhovna bića koja stoje u odnosu prema meni'. Ljudi će učiti komunicirati s tim bićima i živjeti s njima. I u sljedeće tri tisuće godina istina da Krist radi kao karmički Sudac postati će jasno vidljiva dovoljno velikom broju ljudi. Sam Krist će od ljudi biti doživljen kao eterska forma. Kao Pavao pred Damaskom, oni će sasvim intimno znati da Krist živi, i da je izvor za ponovno buđenje fizičkog prototipa kojeg smo primili na početku naše evolucije, i koji je potreban ako će ego postići puni razvoj.
Ako se kroz Misterij na Golgoti nešto dogodilo što je dalo najveći poticaj ljudskoj evoluciji, s druge strane došlo je u vrijeme kada su ljudski umovi, ljudske duše, bile u svom najcrnjem stanju. Zaista su bili drevni periodi evolucije kada su ljudi s izvjesnošću mogli znati, jer su imali rodovsko sjećanje, da ljudska individualnost prolazi kroz ponavljanje zemaljskih života. U evanđeljima je učenje o ponavljanju zemaljskih života vidljivo tek kada razumijemo evanđelja i možemo tamo razabrati tragove. To je bilo vrijeme kada su ljudi bili najmanje sposobni da shvate to učenje. U kasnija vremena kada su ljudi tražili Krista na jučer naznačenom putu, sve je moralo imati oblik djetinje pripreme. Ljude se nije onda moglo upoznati s iskustvima u vezi reinkarnacije; nisu za to bili zreli i to bi ih samo bilo vodilo u zabludu. Kršćanstvo se moralo razvijati blizu 2000 godina bez da je moglo ukazati na učenje o reinkarnaciji.
Na ovim predavanjima pokazali smo kako je drugačije bilo kod budizma, i kako se u zapadnoj svijesti misao o ponavljanju zemaljskih života pojavila kao nešto samo po sebi očigledno. Zasigurno, još uvijek prevladava mnogo nerazumijevanja; ali bilo da ovu ideju uzmemo od Lessinga ili od psihologa Drossbacha, postajemo svjesni da se u europskoj svijesti učenje o reinkarnaciji odnosi na čovječanstvo u cjelini, dok u budizmu pojedinac gleda to pitanje kako ide iz života u život, kako se može osloboditi žeđi za egzistencijom, kao da se tiče samo njegovog osobnog unutarnjeg života. Istočnjak ono što mu je dano kao učenje o reinkarnaciji čini putem individualnog iskupljenja, dok je za Lessinga esencijalno pitanje bilo: 'Kako čovječanstvo kao cjelina može ići naprijed'? Prema Lessingu, moramo razlikovati uzastopne periode vremena unutar progresivnog razvoja čovječanstva. U svakoj epohi čovječanstvu je dano nešto novo. Iz povijesti vidimo da se nova civilizirajuća djela stalno pojavljuju tijekom ljudskog razvoja. Kako se može govoriti o evoluciji cijelog čovječanstva, kaže Lessing, ako je duša živjela samo u jednoj epohi? Odakle plodovi civilizacije mogu doći ako ljudska bića nisu ponovno rođena, ako ono što su naučili u jednoj epohi nije preneseno u sljedeću, a njeni plodovi opet u sljedeću i tako dalje?
Tako za Lessinga ideja o ponovljenim zemaljskim životima nije samo stvar pojedine duše. Tiče se cijelog kursa zemaljske civilizacije. A da bi se mogla pojaviti unaprijeđena civilizacija, duša koja živi u devetnaestom stoljeću mora u njenu sadašnju egzistenciju prenijeti štogod da je prije stekla. Zbog Zemlje i njene civilizacije, ljudska bića moraju biti ponovno rođena. To je Lessingova misao. Ali u ovoj misli o reinkarnaciji čim se tiče cijelog čovječanstva na djelu je bio Krist-impuls, utkan u nju. Jer Krist-impuls čini sve što čovjek radi ili može napraviti djelom univerzalne relevantnosti, ne nečim što dira samo njega kao pojedinca. Kristov učenik može biti samo onaj koji kaže: 'Činim to za najmanjeg od braće, jer znam da Ti osjećaš kao da sam to napravio za Tebe'. Kao što je cijelo čovječanstvo vezano s Kristom, tako i onaj koji ispovijeda Krista osjeća da pripada cijelom čovječanstvu. Ova misao je radila u mišljenju, osjećanju, i percepciji cijele ljudske rase. I kada se ideja o reinkarnaciji ponovno pojavila u osamnaestom stoljeću, pojavila se kao kršćanska misao. I premda je Widenmann tretirao reinkarnaciju nespretno, na rudimentaran način, ipak je u njegovom nagrađenom eseju iz 1851 misao o reinkarnaciji prožeta kršćanskim impulsom. On posebno poglavlje posvećuje pokazivanju veze između kršćanstva i učenja o reinkarnaciji.
Bilo je nužno u ljudskoj evoluciji da duše najprije prihvate druge kršćanske impulse, tako da misao o reinkarnaciji u našu svijest može doći u zrelom obliku. I ta misao o reinkarnaciji će se zaista tako povezati s kršćanstvom da će se osjećati kao nešto što osobu vodi kroz uzastopne inkarnacije. Shvatiti ćemo kako individualnost, koja je potpuno izgubljena prema budističkom gledanju — kao što smo vidjeli iz razgovora kralja Milinde i mudraca Nagasene — najprije prima njen pravi sadržaj postajući prožeta s Kristom. Sada možemo razumjeti zašto je budistički pogled, oko 500 godina prije pojave Krista, izgubio ljudski ego, dok je zadržao učenje o uzastopnim inkarnacijama. Dosegnuli smo vrijeme u kojem ljudski organizam mora razumjeti, prihvatiti, prožeti sebe s mišlju o reinkarnaciji. Jer napredak ljudske evolucije ne zavisi o tome što su učenja objavila ili našla kao novo uporište. Drugi zakoni dolaze u razmatranje, i oni ne zavise o nama samima.
U budućnosti ljudska priroda će razviti izvjesne snage koje će imati učinak da će pojedinac, čim dosegne izvjesnu dob i postane valjano svjestan sebe, imati osjećaj: 'Postoji nešto u meni što moram razumjeti'. Ovaj osjećaj će sve više zahvaćati ljude. U prošlim vremenima, čak i kada su ljudska bića bila potpuno svjesna sebe, svijest koja će sada doći nije postojala. Sebe će izraziti nekako ovako: 'Unutar mene osjećam nešto što je povezano s mojim osobnim egom. Čudno, neće se uklopiti sa svime što sam upoznao od rođenja'. Jedan čovjek će shvatiti što je tu na djelu, drugi neće. Čovjek će shvatiti ako je učenja znanosti duha unio u njegov život. Tada će znati: 'Ono što sada osjećam meni je strano, jer ego je ono što je došlo iz ranijih života'. To će tištiti srce, uzrokovati strah i anksioznost, u onima koji to ne mogu objasniti ponavljanjem zemaljskih života. Ti osjećaji, koji nisu samo teoretska neizvjesnost već umiranje od gladi, sklupčanost života, nestati će kroz percepcije koje nam je dala znanost duha, koje nam govore: 'Moraš misliti o svom životu kao da se proteže nad ranijim zemaljskim životima'. Tada će ljudi vidjeti što za njih znači da dožive vezu s Krist-impulsom. Jer Krist-impuls je ono što će dati život cijelom retrospektivnom pogledu, cijeloj perspektivi prošlosti. Čovjek će osjećati: 'Ovdje je bila ova inkarnacija, tamo, ona druga'. Zatim će doći i vrijeme izvan kojeg neće moći ići bez jasnog razumijevanja: 'Krist-impuls je tada bio na Zemlji'! Inkarnacije će se slijediti dalje natrag do vremena kada Krist-događaj još nije bio tamo. Ovo osvjetljenje retrospektivnog gledanja kroz Krist-impuls ljudima će trebati za njihovo uvjerenje u budućnosti, kao nužnost i pomoć koja može teći u kasnije inkarnacije.
Ova transformacija ljudske duše poticati će iz događaja koji počinje u dvadesetom stoljeću i koji bi se mogao nazvati drugi Krist-događaj, tako da će one osobe u kojima su više sposobnosti probuđene gledati na Gospodara karme. Neki od vas mogu reći da kada se dogodi Krist-događaj dvadesetog stoljeća, da će mnogi od onih koji danas žive biti s onima koji su zaspali, da će biti u vremenu između smrti i novog rođenja. Ali bilo da osoba živi u fizičkom tijelu, ili u vremenu između smrti i novog rođenja, ako je pripremljena za Krist-događaj, ona će ga doživjeti. Vizija Krist-događaja ne zavisi o tome da li smo inkarnirani u fizičkom tijelu, ali priprema za Krist-događaj zavisi. Baš kao što je bilo nužno da se prvi Krist-događaj dogodi na fizičkom planu da bi spasenje čovjeka moglo biti izvršeno, tako i priprema mora biti napravljena ovdje u fizičkom svijetu, priprema da se gleda s punim razumijevanjem, s punim prosvjetljenjem, na Krist-događaj dvadesetog stoljeća. Jer osoba koja na njega gleda nepripremljena, kada su njegove snage bile probuđene, neće ga moći razumjeti. Gospodar karme tada će joj izgledati kao strašni sud. Da bi imao prosvijetljeno razumijevanje ovog Događaja, pojedinac mora biti pripremljen. Širenje antropozofske koncepcije svijeta odvija se u tu svrhu u naše vrijeme, tako da ljudi na fizičkom planu mogu biti pripremljeni da percipiraju Krist-događaj bilo na fizičkom planu ili na višim planovima. Oni koji nisu dovoljno pripremljeni na fizičkom planu, i potom nepripremljeni prolaze kroz život između smrti i novog rođenja, morati će čekati dok, u sljedećoj inkarnaciji, budu kroz antropozofiju dodatno pripremljeni za razumijevanje Krista. Tijekom sljedećih 3000 godina ljudima će biti dana šansa da prođu tu pripremu, i svrha sveg antropozofskog razvoja biti će ljude sve više učiniti sposobnim da participiraju u onome što će doći.
Tako razumijemo kako prošlost dotječe u budućnost. Kada se, na primjer, sjetimo kako je Buda prožeo astralno tijelo Natan Isus-djeteta, vidimo kako se aktivnost Buda snaga nastavila nakon što se on sam više nije morao ponovno inkarnirati na Zemlji. I kada se sjetimo kako su utjecaji ne izravno povezani s Budom radili dalje na Zapadu, vidimo kako duhovni svijet prodire u fizički.
Sva ova priprema je povezana s činjenicom da se ljudi uvijek približavaju idealu koji je svanuo u drevnoj Grčkoj, ideal formuliran od Sokrata: da kada čovjek dokuči ideju o dobrom, moralnom, i etičnom, on tu ideju osjeća kao toliko magični impuls da postaje sposoban živjeti u skladu s njom kao idealom. Danas nismo toliko napredovali da bi taj ideal mogao biti shvaćen; samo smo toliko odmakli da u izvjesnim okolnostima čovjek može dobro formirati koncept dobrog; on može biti veoma pametan i mudar, a ipak ne mora biti moralno dobar. Smjer unutarnje evolucije je, međutim, takav da će ideje koje imamo o dobru odmah postati moralni impulsi. To je namjera evolucije koju ćemo doživjeti u vremenima koja dolaze. I učenja dana na Zemlji sve će više biti takva da će tijekom budućih stoljeća i milenija ljudski govor doći do toga da ima učinak nezamislivo veći nego ima sada ili je ikada imao u prošlosti. Danas u višim svjetovima svatko može jasno vidjeti vezu između intelekta i moralnosti; ali još nema ljudskog govora koji djeluje tako magično da kada se navodi moralni princip, da uranja dolje u čovjeka kao nova ideja, tako da ga percipira kao izravno moralno, i ne može drugačije nego na njega djelovati kao moralni impuls. Nakon sljedećih 3000 godina biti će moguće koristiti oblik govora koji sada ne može biti povjeren našim glavama. Biti će takav da će sve intelektualno u isto vrijeme biti moralno, i taj moralni element će prodrijeti u srca ljudi. Tijekom sljedećih 3000 godina ljudska rasa mora postati kao zaista prožeta s magičnom moralnošću. Inače ljudi neće biti u stanju nositi takvu evoluciju; oni bi je samo zloupotrijebili.
Za posebnu pripremu evolucije ovakve vrste moramo pogledati na dosta klevetanu individualnost koja je živjela oko jednog stoljeća prije naše ere. On je spomenut, iako sigurno u izobličenom obliku, u hebrejskim spisima kao Jeschu Ben Pandira — Isus sin Pandire. Iz predavanja jednom održanog u Bernu, neki od vas će znati da je taj Jeschu Ben Pandira djelovao u pripremama za Krist-događaj trenirajući učenike, među kojima je bio jedan koji je postao učitelj pisca Evanđelja po Mateju. Jeschu Ben Pandira, plemenita Esenska ličnost, prethodi Isusu iz Nazareta za stoljeće. Sam Isus iz Nazareta je pohodio među Essene, dok je Jeschu Ben Pandira u cijelosti bio Essen.
Tko je bio Jeschu Ben Pandira?
Nasljednik onog Bodisatve koji se u njegovoj završnoj zemaljskoj inkarnaciji u njegovoj dvadeset devetoj godini uzdignuo da bude Gautama Buda bio je utjelovljen u fizičkom tijelu Jeschu Ben Pandira. Svaki Bodisatva koji se uzdigne na rang Bude ima nasljednika. Ova orijentalna tradicija točno se podudara s okultnim istraživanjem. Bodisatva koji je u to vrijeme radio na pripremanju Krist-događaja bio je stalno uvijek ponovno utjelovljen. Jedno od njegovih ponovnih utjelovljenja je fiksirano za dvadeseto stoljeće. Nemoguće je ovdje govoriti točnije u vezi ponovnog utjelovljenja ovog Bodisatve; nešto se, međutim, može reći o načinu na koji se takav Bodisatva može prepoznati.
Kroz zakon koji će biti demonstriran i objašnjen na budućim predavanjima, osobitost je ovog Bodisatve da kada se pojavi u novom utjelovljenju — a uvijek se tako pojavljuje kroz stoljeća — on je sasvim različit u mladosti od onog što postaje u njegovim kasnijim aktivnostima. U sasvim određenoj točci vremena u životu ovog Bodisatve, nešto kao revolucija, velika transformacija, uvijek se događa. Da bi se izrazili točnije, na nekom mjestu postoji više ili manje nadareno dijete, na kojem nije primjetno da ima ikakve posebne veze s pripremom za buduću evoluciju čovječanstva. Okultno istraživanje potvrđuje da nitko tijekom djetinjstva i mladosti ne daje tako malo znakova o onom što on stvarno jest kao onaj koji će utjeloviti Bodisatvu. Jer u određenoj točci vremena nad njime je velika promjena. Ako je individualnost iz daleke prošlosti — Mojsije, na primjer — utjelovljena, s njime nije isto kao što je bilo s Krist individualnosti, kojem je Isus iz Nazareta ostavio ovoje. U slučaju Bodisatve zasigurno će biti nešto kao razmjena, ali u izvjesnom smislu individualnost ostaje, i individualnost koja dolazi iz daleke prošlosti — kao patrijarh ili nešto drugo — i donijeti će nove snage za evoluciju čovječanstva, silazi, i ljudsko biće koje ga prima doživljava ogromnu transformaciju. Ova transformacija javlja se naročito između tridesete i trideset treće godine. Nikada se ne može unaprijed znati da će to tijelo biti zaposjednuto od Bodisatve. Promjena se nikada ne pokazuje u mladosti. Karakteristična osobina je upravo to da su kasnije godine toliko ne nalik mladenačkim.
Onaj tko je bio utjelovljen u Jeschu Ben Pandira —Bodisatva koji je uzastopno reinkarniran, i koji je naslijedio Gautama Budu — pripremio je sebe za svoju Bodisatva-inkarnaciju tako da se može ponovno pojaviti i uzdići do dostojanstva Bude točno 5000 godina nakon prosvjetljenja Gautama Bude ispod bodi-stabla. Ovdje se ponovno okultno istraživanje potpuno slaže s orijentalnom tradicijom. Dakle, 3000 godina od sada, ovaj Bodisatva, gledajući natrag na sve što se dogodilo u novoj epohi, i gledajući natrag na Krist-impuls i sve povezano s njime, govoriti će na takav način da će njegov govor napraviti stvarnošću ono što je upravo okarakterizirano: intelektualnost će izravno postati moralna. Budući Bodisatva, koji će sve što ima staviti u službu Krist-impulsa, biti će donositelj dobra kroz Riječ, kroz Logos. Govoriti će u jeziku koji još ne posjeduje ni jedan čovjek, ali jeziku koji je tako svet da se onog koji ga govori može nazvati donositeljem dobra. To se također neće pokazati u njegovoj mladosti, već približno u njegovoj trideset trećoj godini pojaviti će se kao novi čovjek, i dati će sebe kao onaj koji može biti ispunjen s višom individualnošću. Iskustvo jedne jedine inkarnacije u tijelu vrijedi samo za Krista Isusa. Sve Bodisatve prolaze kroz razni niz inkarnacija na fizičkom planu. Ovaj Bodisatva, 3000 godina odsada, toliko će napredovati da će biti donositelj dobra, Maitreya Buda, koji će svoj svijet dobrote staviti u službu Krist-impulsa, koji će dovoljan broj ljudi do tada učiniti dijelom njihovih života. Perspektiva budućeg razvoja čovjeka to nam danas govori.
Što je nužno da ljudska bića postupno dođu u ovu epohu evolucije? To možemo razjasniti ovako.
Ako bi željeli živopisno oslikati ono što se za zemaljsku evoluciju čovjeka dogodilo u drevnoj Lemuriji, možemo reći: To je bilo vrijeme kada je čovjek sišao iz božanskih visina: bilo mu je dosuđeno da se dalje razvije na određeni način, ako je kroz luciferski utjecaj bačen dublje u materiju nego bi to bio bez tog utjecaja. Time njegov put u evoluciji postaje različit.
Kada je čovjek otišao dolje do najnižeg stupnja, bio je potreban snažan poticaj u smjeru prema gore. Do poticaja je moglo doći samo zato jer je u višim svjetovima Biće kojeg označavamo kao Krist-biče napravilo odluku koja mu nije bila potrebna za Njegovu vlastitu evoluciju. Jer Krist-biće bi također postiglo Njegovu evoluciju da je krenuo putem daleko, daleko iznad puta kojeg su ljudi slijedili. Prošao bi, takoreći, daleko iznad evolucije čovječanstva. Ali da impuls prema gore nije bio dan, ljudska evolucija bi bila osuđena da nastavi svojim putem prema dolje. Krist bi bio imao uspon, ali čovječanstvo pad prema dolje. Samo zato jer je Krist biće u vrijeme događaja u Palestini donijelo odluku da se ujedini s čovjekom, da Sebe utjelovi u čovjeku i put prema gore učini za čovječanstvo mogućim — samo to je moglo dovesti do iskupljenja čovječanstva, kako ga sada možemo zvati: iskupljenje od impulsa dovedenog od luciferskih snaga i u Bibliji simbolično označeno kao 'iskonski grijeh', iskušenje od zmije i iskonski grijeh koji je bio njegova posljedica. Krist je izvršio nešto što za Njega samog nije bilo nužno.
Koja vrsta čina je to bilo?
To je bio čin božanske ljubavi. Mora nam biti sasvim jasno da nikakav ljudski osjećaj nije sposoban shvatiti intenzitet ljubavi koji je bio potreban da Bog donese odluku — odluku koju On nije morao donijeti — da djeluje na Zemlji u ljudskom tijelu. Time je, kroz čin ljubavi, došlo do najvažnijeg događaja u ljudskoj evoluciji. I kada ljudi dokuče taj čin ljubavi od Boga, kada ga pokušaju dokučiti kao veliki ideal nasuprot kojem svaki ljudski čin ljubavi može biti samo mali, tada, kroz taj osjećaj krajnjeg nerazmjera između ljudske ljubavi i božanske ljubavi potrebne za Misterij na Golgoti, približiti će se izgradnji, rađanju unutar njih, onih imaginacija koje pred naš duhovni pogled postavljaju značajan događaj na Golgoti. Da, zaista, moguće je postići imaginaciju brda na kojem je podignut križ, križ na kojem je visio Bog u ljudskom tijelu, Bog koji je iz vlastite slobodne volje, iz ljubavi, izvršio čin pomoću kojeg je Zemlja i čovječanstvo moglo stići do svog cilja.
Da Bog koji je označen imenom Oca nije u jednom trenutku dopustio da luciferski utjecaji dođu čovjeku, čovjek ne bi bio razvio slobodni ego. S luciferskim utjecajem, uvjeti za slobodni ego su bili utemeljeni. To je moralo biti dopušteno od Boga-Oca. Baš kao što je ego, zbog slobode, morao biti upetljan u materiju, tako je onda, da bi se ego mogao osloboditi iz te upetljanosti, cjelokupna ljubav Sina morala voditi do Čina na Golgoti. Samo kroz to je sloboda čovjeka, cjelokupno dostojanstvo čovjeka, najprije postalo moguće. Jer za činjenicu da možemo biti slobodna bića, moramo zahvaliti božanskom činu ljubavi. Kao ljudi možemo se osjećati slobodna bića, ali nikada ne smijemo zaboraviti da za tu slobodu moramo zahvaliti ovom činu ljubavi. Tada, usred našeg osjećaja, pojaviti će se misao: 'Možeš postići vrijednost, dostojanstvo, čovjeka; ali jednu stvar ne smiješ zaboraviti, da za to da si ono što jesi moraš zahvaliti Njemu koji ti je vratio natrag tvoj ljudski prototip kroz iskupljenje na Golgoti'. Ljudi ne bi mogli ščepati misao o slobodi bez misli o iskupljenju kroz Krista: samo tada je misao o slobodi opravdana. Ako ćemo biti slobodni, moramo donijeti žrtvu zahvalnosti Kristu za našu slobodu. Samo tada je možemo stvarno percipirati. I oni koji smatraju da je njihovo dostojanstvo kao ljudi ograničeno kada za njega zahvale Kristu, trebali bi prepoznati da ljudska mišljenja nemaju značaja pred licem kozmičkih činjenica, i da će jednog dana spremno priznati da je njihova sloboda dobivena od Krista.
* * *
Ono što smo mogli napraviti na ovim predavanjima nije posebno mnogo za stjecanje boljeg razumijevanja Krist-impulsa, i cijelog kursa ljudske evolucije na Zemlji, sa stajališta znanosti duha. Možemo samo spojiti pojedino građevno kamenje. Ali ako je učinak na naše duše nešto poput obnovljenog stimulansa za daljnje napore, za daljnji razvoj duž puta znanja, tada je to kamenje obavilo svoj posao za veliki duhovni hram čovječanstva. I najbolje što možemo ponijeti iz duhovno-znanstvene studije kao što je ova je da smo još jednom naučili nešto prema određenom cilju, da smo opet nekako obogatili naše znanje. A naš visoki cilj je ovo: da točnije možemo znati koliko još imamo za naučiti. Tada ćemo sve više biti prožeti starom Sokratovom izrekom: 'Što čovjek više nauči, to više zna koliko malo zna'. Ali ovo uvjerenje je dobro samo kada nije priznanje pasivne, lakomislene rezignacije, već svjedoči živoj volji i naporu prema uvijek proširivom znanju. Ne bi trebali priznati kako malo znamo govoreći, 'Pošto ne možemo znati sve, radije nećemo učiti ništa; dakle sklopimo ruke u krilu'. To bi bio pogrešan rezultat duhovno-znanstvenog proučavanja. Pravi rezultat je biti sve više nadahnut za daljnja stremljenja; gledati svaku novu naučenu stvar kao korak prema postizanju još viših stupnjeva.
Na ovim predavanjima smo možda morali mnogo toga reći o misli iskupljenja bez da često koristimo tu riječ.. Ta misao iskupljenja bi se trebala osjećati od tragatelja za duhom kao što se osjećala od velikog prethodnika naše znanosti duha: da je povezana i povjerena našim dušama samo kao posljedica naših stremljenja za najvišim ciljevima spoznaje, osjećaja i htijenja. I kao što ovaj veliki prethodnik povezuje riječ 'iskupljenje' s riječju 'stremljenje' i to izražava ovako, 'Wer immer strebend sich bemüht, den können wir erlösen' — 'Onaj koji nikada ne odustaje od stremljenja, on je taj kojeg možemo iskupiti' — tako bi antropozof uvijek trebao osjećati. Pravo iskupljenje može se dokučiti i osjećati i htjeti u svojoj vlastitoj oblasti samo od nekoga tko nikada ne odustaje.
Neka ovaj ciklus predavanja — koji mi je posebno ležao na srcu, jer mnogo toga u njemu treba biti rečeno o misli iskupljenja — bude stimulans za naše daljnje težnje; neka se nađemo sve više ujedinjeni u našim težnjama, tijekom ove inkarnacije i u kasnijima. Neka to bude plod koji dolazi iz ovakvih proučavanja. S ovim ćemo završiti, noseći sa sobom kao stimulans misao da se stalno moramo naprezati, da bi vidjeli što Krist jest, s jedne strane, a s druge približili iskupljenju, koje je oslobođeno ne samo od nižeg zemaljskog puta i zemaljske sudbine, već također oslobođeno svega što čovjeka ometa u stjecanju njegova digniteta kao čovjeka. Ali ove stvari su istinski zapisane samo u analima duhovnog. Jer rukopis koji se može čitati u duhovnim oblastima jedini je pravi spis. Stremimo stoga pročitati poglavlje u vezi digniteta čovjeka i misije čovjeka, u rukopisu gdje te stvari stoje zapisane u duhovnim svjetovima.