.- 9. Deveto predavanje, Karlsruhe, 13 listopada 1911
Egzoterni put do Krista izgubljen pod rastućim materijalizmom tijekom devetnaestog stoljeća, iako se novi signali pojavljuju u osamdesetim i ranim devedesetim: Oetinger i Rothe. Objektivna stvarnost misli ne može biti shvaćena; veza čovjeka s makrokozmosom je bila izgubljena. Najviši ljudski ideali gledani su kao čisto subjektivni. Ali još je moglo biti intuitivnog osjećaja da je grijeh bio objektivna činjenica i da traži objektivni čin iskupljenja. U svetoj pričesti — materija prožeta duhom — ljudi su našli, i još uvijek nalaze, jedinstvo s Kristom.
Do sada dana predavanja su u biti vodila do dva pitanja. Jedno se odnosi na objektivni događaj povezan s imenom, Krista Isusa; s prirodom tog impulsa koji je kao Krist-impuls ušao u ljudsku evoluciju. Drugo pitanje je: kako pojedinac može uspostaviti svoju vezu s Krist-impulsom? Drugim riječima, kako Krist-impuls može postati djelotvoran za pojedinca? Odgovori na ova dva pitanja su naravno međusobno povezana. Jer vidjeli smo da je Krist-impuls objektivna činjenica ljudske evolucije Zemlje, i da je nešto stvarno, nešto aktualno, došlo nam u susret u uskrsnuću. S Kristom digla se iz groba vrsta sjemena-jezgre za rekonstrukciju našeg ljudskog fantoma. I moguće je za ovo sjeme-jezgru da se utjelovi u onim pojedincima koji nađu vezu s Krist-impulsom.
To je objektivna strana veze pojedinca s Krist-impulsom. Danas želimo dodati subjektivnu stranu. Pokušati ćemo naći odgovor na pitanje: 'Kako pojedinac sada nalazi da je moguće postupno primiti u sebe ono što je proizašlo kroz uskrsnuće Krista'?
Da bi odgovorili na to pitanje, moramo najprije razlikovati dvije stvari. Kada je kršćanstvo ušlo u svijet kao religija, ono nije bilo religija samo za one koji su Kristu željeli pristupiti jednim ili drugim duhovnim putem. Trebalo je biti religija koju su svi ljudi mogli prihvatiti i učiniti svojom. Poseban okultni ili ezoterni razvoj nije bio nužan za naći put do Krista. Moramo stoga usmjeriti pažnju najprije na onaj put do Krista, egzoterni put, koji svaka duša, svako srce, može naći tijekom vremena. Zatim taj put moramo razlikovati od ezoternog puta koji se sve do u naše vrijeme otkrivao duši koja je tražiti Krista željela stječući pristup okultnim snagama. Moramo razlikovati put fizičkog plana i put nadosjetilnih svjetova.
Teško je u bilo kojem drugom stoljeću postojala takva zatamnjenost u vezi vanjskog, egzoternog puta do Krista kao u devetnaestom. I ta se zatamnjenost povećala tijekom druge polovine stoljeća. Ljudi su sve više gubili znanje o putu do Krista. Oni prožeti današnjom mišlju više ne formiraju prave koncepte, na primjer onakve koncepte kakve su duše čak i u osamnaestom stoljeću formirale o njihovom putu do Krist-impulsa. Čak je i prva polovina devetnaestog stoljeća bila osvijetljena izvjesnom mogućnošću nalaženja Krist-impulsa kao nečeg stvarnog. Ali za veći dio devetnaestog stoljeća ovaj put do Krista je za ljude bio izgubljen. I to možemo razumjeti kada shvatimo da stojimo na početku novog puta do Krista. Često smo govorili o tome da se za duše otvara novi put kroz obnovu Krist-događaja. U ljudskoj evoluciji uvijek se događa da se u svakom trendu mora dosegnuti donja točka prije nego još jednom uđe novo svjetlo. Okretanje od duhovnih svjetova tijekom devetnaestog stoljeća bilo je prirodno jedino pred licem činjenice da u dvadesetom stoljeću mora započeti sasvim nova epoha za duhovni život ljudi, u posebnom smislu kao što smo često spominjali.
Onima koji su upoznali nešto od znanosti duha, naš Pokret često izgleda kao nešto sasvim novo. Ako, međutim, odvratimo pogled od obogaćenja koje su duhovne težnje na Zapadu nedavno doživjele dotokom koncepata reinkarnacije i karme, vezanih s cjelokupnim učenjem o ponavljanju zemaljskih života i njegovom značenju za ljudsku evoluciju, moramo reći da, u drugim aspektima, putevi u duhovni svijet, slični našem teozofskom putu, nikako nisu novina u zapadnoj povijesti. Bilo tko, međutim, tko se pokuša dići u duhovni svijet duž sadašnjeg puta teozofije naći će se nekako otuđen od načina na koji je teozofija kultivirana u osamnaestom stoljeću. U to vrijeme u ovom susjedstvu (Baden), a posebno u Württembergu, teozofija je mnogo proučavana, ali je svuda prosvijetljeni pogled na učenje o ponavljanju ljudskih života nedostajao, i time je bačen oblak nad cijelim poljem teozofskog rada. Za one koji su mogli duboko gledati u okultne veze, a posebno u vezu svijeta s Krist-impulsom, ono što su oni vidjeli bilo je iz ovog razloga zasjenjeno. Ali unutar cijelog horizonta kršćanske filozofije i kršćanskog života, nešto kao što su teozofske težnje stalno se javlja. Ovo stremljenje prema teozofiji bilo je svuda aktivno, čak i u vanjskom, egzoternom putu ljudi koji nisu mogli ići dalje od vanjskog sudjelovanja u životu neke kongregacije, kršćanske ili druge.
Kako su teozofske težnje prodrle u kršćanske težnje pokazano je likovima kao što je Bengel i Oetinger, koji je radio u Württembergu, čovjek koji je u cijelom svom načinu mišljenja — ako se sjetimo da im je nedostajala ideja reinkarnacije — dosegao sve što ljudi mogu dosegnuti od viših pogleda u vezi evolucije, utoliko što su Krist-impuls načinili njihovim vlastitim. Korijeni teozofskog života su uvijek postojali. Stoga ima mnogo toga točnog u traktatu o teozofskim temama napisanom od Oetingera u osamnaestom stoljeću. U predgovoru knjige o Oetingerovu djelu, objavljene 1847, Rothe, koji je podučavao na Heidelberg sveučilištu, napisao je:
Ono što teozofija zaista želi često je teško prepoznati kada se radi o starijim teozofima... ali je ipak jasno da teozofija, onoliko koliko je danas otišla, ne može zahtijevati znanstveni status i stoga njen utjecaj ne može više raširiti. Bilo bi veoma brzopleto zaključiti da je teozofija samo prolazna pojava, i potpuno neopravdana sa znanstvenog stajališta. Povijest je već dovoljno glasno svjedočila suprotno. Ona nam kaže kako ova enigmatska pojava nikada nije mogla ništa postići, a ipak, neopaženo, stalno se iznova probija, držeći se u svojim najrazličitijim formama lancem besmrtne tradicije.
Sada se moramo sjetiti da je čovjek koji je ovo napisao saznao o teozofiji tek u četrdesetima devetnaestog stoljeća, kakva je prešla od mnogih teozofa osamnaestog. Ono što je prešlo zasigurno nije bilo odjeveno u forme naše znanstvene misli. Stoga je bilo teško vjerovati da je teozofija tog vremena mogla utjecati na šire krugove. Osim ovoga, takav glas, koji nam dolazi iz četrdesetih devetnaestog stoljeća, mora izgledati značajno kada kaže:
Glavna stvar je da kada je jednom teozofija postala stvarna znanost, i tako jasno polučila određene rezultate, oni će postupno postati stvar općeg i čak i popularnog uvjerenja, i bit će gledana kao prihvaćena istina od ljudi koji nisu mogli slijediti put kojim su otkriveni i jedini kojim mogu biti otkriveni.
Nakon ovoga, naravno, dolazi pesimistični pasus s kojim se, u njegovu odnosu prema teozofiji, sada ne možemo složiti. Jer svatko upoznat sa sadašnjim oblikom duhovno znanstvenih stremljenja biti će uvjeren da ova teozofija, u obliku u kojem hoće raditi, može postati popularna u najširim krugovima. Čak i ovakav pasus može nas stoga nadahnuti hrabrošću kada dalje čitamo:
Ipak, to leži u krilu budućnosti, i tu nećemo zadirati: za sada ćemo se sa zahvalnošću radovati u tome što je naš cijenjeni Oetinger tako divno iznio, i što sigurno može računati na prijem s naklonošću u širokom krugu.
Prema tome vidimo da je teozofija bila pobožna nada onih koji su upoznali nešto od stare teozofije koja je naviještana iz osamnaestog stoljeća.
Nakon tog vremena struja teozofskog života bila je pokopana pod materijalističkim trendovima devetnaestog stoljeća. Samo kroz ono što sada možemo prihvatiti kao osvit novog doba možemo opet pristupiti pravom duhovnom životu, i sada u obliku koji može biti toliko znanstven da ga u principu svako srce i svaka duša može razumjeti. Tijekom devetnaestog stoljeća bio je potpuni gubitak razumijevanja za nešto što su teozofi osamnaestog stoljeća još potpuno posjedovali; to su nazivali Zentralsinn (unutarnje svjetlo). Oetinger, koji je radio u Murrhardu, blizu Karlsruhea, bio je neko vrijeme učenik sasvim jednostavnog čovjeka u Thuringia-i, imenom Voelker, čiji su učenici znali da je posjedovao ono što se nazivalo 'unutarnje svjetlo'. Što je tada bilo to 'unutarnje svjetlo'? Ništa drugo nego ono što se sada pojavljuje u svakom čovjeku kada iskreno i čeličnom energijom radi po sadržaju moje knjige, Znanje o višim svjetovima. To je u osnovi bilo ništa drugo nego ono što je taj jednostavni čovjek Thuringie posjedovao. Ono što je on razvio — za njegovo vrijeme veoma zanimljiva teozofija — bilo je učenje koje je utjecalo na Oetingera. Teško je za današnjeg čovjeka pomiriti se sa spoznajom da se produbljenje teozofije dogodilo tako nedavno, i potaklo bogatu literaturu, iako pokopanu u knjižnicama i među antikvarima.
Nešto drugo je jednako teško za današnjeg čovjeka: prihvatiti Krist-događaj kao najprije od svega objektivnu činjenicu. Koliko je mnogo rasprave o tome bilo u devetnaestom stoljeću! Nemoguće je ukratko naznačiti čak i okvirno koliko je mnogo bilo i koliko su različiti pogledi devetnaestog stoljeća u vezi Krista Isusa. I svatko tko se potrudi dalje ispitati mišljenja u vezi Krista Isusa, bilo onih od teologa ili od laika, naići će na sasvim realne poteškoće, ako su pogledi devetnaestog stoljeća o ovom pitanju razmatrani u odnosu na vremena u kojima su još prevladavale bolje tradicije. U devetnaestom stoljeću je čak postalo moguće da se na osobe gleda kao na velike teologe kada su bili daleko od bilo kakvog prihvaćanja objektivnog Krista koji je ušao i djelovao u povijesti svijeta. I ovdje dolazimo do pitanja: Kakva veza s Kristom se može naći od pojedinca koji ne kreće ezoternim putem, već potpuno ostaje unutar polja egzoternog?
Dok god držimo stajalište onih teologa devetnaestog stoljeća koji su držali da ljudska evolucija može ići svojim putem čisto u unutarnjem biću čovjeka, i nema nikakve veze s vanjskim svijetom makrokozmosa, ne možemo doći do objektivnog razumijevanja Krista Isusa; dolazimo do svakakvih grotesknih ideja, ali nikada do veze s Krist-događajem. Za svakog tko vjeruje da može dosegnuti najviši ljudski ideal kompatibilan s evolucijom Zemlje samo unutarnjim duševnim putem, kroz neku vrstu samoiskupljenja, veza s objektivnim Kristom nije moguća. Možemo također reći da gdjegod se o iskupljenju čovjeka razmišlja kao o stvari kojom bi se bavila psihologija, ne postoji veza s Kristom. Svatko tko dalje prodre u kozmičke misterije ubrzo uvidi da kada čovjek vjeruje da može postići najviši ideal evolucije Zemlje samo kroz sebe, samo kroz vlastiti unutarnji razvoj, on potpuno prekine svoju vezu s makrokozmosom. Takva osoba vjeruje da mikrokozmos ima pred sobom kao neku vrstu prirode, i da je njegov duševni razvoj, ruku pod ruku s makrokozmosom, nešto što se odvija paralelno s njime. Ali vezu između to dvoje ne može naći. To je ono što je tako strašno groteskno u evoluciji devetnaestog stoljeća. Veza koja bi trebala postojati između mikrokozmosa i makrokozmosa, rastrgana je na komade. Da se to nije dogodilo, ne bismo bili vidjeli sva ona nerazumijevanja koja su se pojavila oko izraza 'teoretski materijalizam' s jedne strane i 'apstraktni idealizam' s druge. Samo razmotrite — razdvajanje mikrokozmosa i makrokozmosa vodilo je ljude kojima je malo stalo do unutarnjeg života duše da ga dodijele, isto kao i vanjski život tijela, makrokozmosu, tako čineći sve podložnim materijalnim procesima. Drugi, svjesni da ipak postoji unutarnji život, postupno su pali u apstrakcije u vezi svega značajnog za ljudsku dušu.
Da bi razjasnili ovu tešku materiju, sjetimo se nečeg vrlo značajnog što se učilo u misterijima. Koliko mnogo ljudi danas vjeruje u njihovu unutarnju svijest: 'Ako nešto mislim — na primjer, ako se zabavljam lošom mišlju o mom susjedu — to nema značaja za vanjski svijet; misao je samo u meni samom. Ima sasvim drugi značaj ako mu izvučem uši. To je nešto što se događa na fizičkom planu; ostalo je puki osjećaj ili puka misao'. Ili opet, koliko mnogo ljudi ima koji, kada zgriješe, ili lažu ili pogriješe, kažu: 'To je nešto što se događa u ljudskoj duši'. A, suprotno tome, ako kamen padne s krova: 'To je nešto što se odvija izvana'. I spremno će objasniti, koristeći sirove osjetilne koncepte, da kada kamen padne, možda slučajno, u vodu, on proizvodi valove koji se šire nadaleko i naširoko, tako da sve proizvodi učinke koji se nastavljaju neprimjetni; ali sve što se dogodilo u duši isključeno je iz svijeta vani. Ljudi su stoga mogli doći do vjerovanja da je zgriješiti, pogriješiti, i zatim to opet ispraviti, u potpunosti stvar pojedine duše. Za svakog s ovakvim pogledima, nešto čemu smo mnogi od nas svjedočili u posljednje dvije godine mora izgledati groteskno.
Podsjetiti ću vas na scenu iz ružokrižarske drame, Vrata posvećenja, gdje Capesius i Strader ulaze u astralni svijet, i pokazano je da ono što misle, govore, i osjećaju nije bez značaja za objektivni svijet, makrokozmos, već zapravo oslobađa oluju u elementima. Za modernog čovjeka je apsurdno pretpostaviti da destruktivne snage mogu izbijati u makrokozmosu tako što netko ima pogrešne misli. U misterijima je učeniku bilo dobro objašnjeno da kada, na primjer netko laže ili počini grešku, da je to stvarni proces koji se ne tiče samo njega. Nijemci kažu 'Misli su bescarinske', jer ne vide carinsku barijeru kada se pojave misli. Misli pripadaju objektivnom svijetu; one nisu samo iskustva duše. Učenik misterija je vidio: 'Kada kažete laž, u nadosjetilnom svijetu ona znači zatamnjenje izvjesnog svjetla; kada napravite djelo bez ljubavi, nešto je u duhovnom svijetu izgorjelo u vatri bezljubavlja; s pogreškama gasite svjetlo u makrokozmosu'. Učinak je učeniku pokazan kroz objektivno iskustvo: kako je, kroz grešku, nešto ugašeno na astralnom planu, i kako slijedi tama; ili kako kroz djelo bez ljubavi nastupa nešto poput goruće i uništavajuće vatre.
U egzoternom životu čovjek ne zna što se događa oko njega. On je kao noj s glavom u pijesku; on ne vidi učinke koji su pak tamo. Učinci osjećaja su tamo, i bili bi vidljivi nadosjetilnom pogledu da je čovjek bio vođen u misterije. Nitko prije devetnaestog stoljeća nije mogao reći: 'Sve u čemu je čovjek griješio, sve u čemu je slab, samo je njegova stvar. Iskupljenje mora doći kroz iskustvo u duši, i tako i Krist može biti samo doživljaj u duši'. Ono što je potrebno, da bi čovjek ne samo našao svoj put do Krista, već i da se ne razdvoji od makrokozmosa, je znanje: 'Ako napravite pogrešku i zgriješite, to su objektivni, a ne subjektivni događaji, i zbog njih se nešto događa vani u kozmosu'. I u trenutku kada čovjek postane svjestan da se s njegovim grijehom, njegovom greškom, nešto objektivno događa; kada zna da ono što je napravio, što je dao od sebe, nije povezano samo s njim samim već s cijelim objektivnim kursom kozmičkog razvoja, tada više neće moći sebi reći da je kompenzacija onog što je prouzročio samo unutarnja stvar duše. Postoji zaista dobra i značajna mogućnost da čovjek koji vidi da su misli i osjećaji objektivni također može vidjeti da ono što je dovodilo i dovodi ljude u greške kroz niz zemaljskih života nije unutarnja stvar povezana s jednim životom, već da je posljedica karme.
Sada događaj koji je bio izvan povijesti i izvan ljudske odgovornosti, kao što je to bio luciferski utjecaj u periodu stare Lemurije, nije nikako mogao biti izbrisan iz svijeta ljudskim događajem. Kroz luciferski utjecaj čovjek je stekao veliku dobrobit: postao je slobodno biće. Ali je također navukao na sebe mogućnost: sklonost da skrene s puta dobrog i ispravnog, i s puta istine. Ono što se događalo tijekom inkarnacija stvar je karme. Ali sve što se uvuklo dolje iz makrokozmosa u mikrokozmos, sve što su luciferske snage dale čovjeku, nešto je s čime se čovjek ne može nositi sam. Da bi se kompenzirao luciferski događaj, bio je potreban drugi objektivni čin. Ukratko, čovjek mora osjećati da ono što napravi kao grešku i grijeh nije samo subjektivno, i da iskustvo u duši koje je samo subjektivno nije dovoljno da dovede do iskupljenja.
Svatko tko je uvjeren u objektivnost pogreške razumjeti će također i objektivnost čina iskupljenja. Ni na koji način se ne može luciferski utjecaj tretirati kao objektivni čin bez da se na isti način tretira kompenzirajuće djelo, Događaj na Golgoti. Teozof može birati samo između dvije stvari. Sve može biti postavljeno na temeljima karme; naravno to je sasvim točno što se tiče svega do čega je čovjek sam doveo. Ali tada dolazimo do nužnosti rastezanja ponovljenih života naprijed i natrag koliko želimo, bez kraja u oba smjera. To uvijek ide u krug poput kotača. Druga stvar je — alternativni izbor — konkretna ideja o evoluciji koju moramo imati: da su bile Saturn, Sunce, i Mjesec egzistencije koje su bile sasvim drugačije od egzistencije Zemlje; da se u egzistenciji Zemlje vrsta ponovljenog zemaljskog života prvo pojavila; da je luciferski događaj bio jedan neponovljeni događaj — samo sve ovo daje stvarni sadržaj našem teozofskom pogledu. Sve ovo, međutim, nezamislivo je bez objektivnosti Događaja na Golgoti.
U pretkršćanska vremena je bilo — kao što znate — drugačije na razne načine. Jedna posebna razlika je bila ta da su oni kada su dolazili iz duhovnih svjetova u zemaljske inkarnacije sa njima donijeli, kao supstancu, nešto od božanskog elementa. Iz tog razloga, kada je čovjek razmišljao o vlastitoj slabosti, uvijek je osjećao da najbolji dio njega potječe iz božanske sfere iz koje je sišao. Ali božanski element postupno tijekom daljnjih inkarnacija postaje ugašen, i bio je potpuno ugašen kada se približio Događaj u Palestini. Posljednji naknadni učinci nastavili su se osjećati, ali ništa od toga nije ostalo kada je Ivan krstitelj objavio: 'Promijenite svoju koncepciju svijeta, jer vremena su se promijenila. Sada se više nećete moći dići u duhovno kao u prošlosti, jer je pogled koji je mogao gledati u staru duhovnost izgubljen. Promijenite svoje mišljenje, i prihvatite božansko biće koje će ljudima iznova dati ono što su morali izgubiti kroz njihov silazak na Zemlju'! Prema tome — možete ovo poricati ako mislite apstraktno, ali ne i ako gledate na povijest konkretno — osjećaji i percepcije ljudi potpuno su se promijenili na prekretnici stare i nove epohe, točci označenoj događajima u Palestini.
Nakon tih događaja, ljudi su se počeli osjećati napušteni. Osjećali su se napuštenima kada su pristupali najtežim pitanjima, onima koje se najizravnije tiču najdubljeg dijela duše; kada su se, na primjer, pitali: 'Što će biti sa mnom kada idem kroz vrata smrti s brojnim djelima koja nisu ispravljena'? Tada su se susreli s mišlju koja je zasigurno mogla biti rođena iz vapaja duše, ali bi mogla biti ublažena samo kada bi duša sebi mogla reći: 'Da, živjelo je Biće koje je ušlo u evoluciju čovječanstva i kojeg se možeš držati. Ono radi u vanjskom kozmosu, gdje ne možeš ići. Ono radi da ostvari kompenzaciju za tvoja djela. Ono će vam pomoći da popravite zle rezultate luciferskog utjecaja'! Kroz ovaj osjećaj napuštenosti, i zatim osjećaj spašenosti od objektivne moći, u čovječanstvo ulazi intuitivan osjećaj da je grijeh stvarna snaga, objektivna činjenica, i da je čin iskupljenja također objektivan, čin koji se ne može izvršiti od pojedinca, jer on nije prizvao luciferski utjecaj, već samo od Onog koji radi u svjetovima gdje je Lucifer svjesno aktivan.
Sve što sam vam ovako predstavio, riječima izvedenim iz duhovne znanosti, nije bilo dokučeno intelektualno, kao znanje. Obitavalo je u osjećajima i intuitivnim percepcijama, i od tog izvora je došla potreba okrenuti se Kristu. Za one koji su osjećali ovu potrebu postojala je naravno u kršćanskim zajednicama mogućnost pronalaženja načina kojima su mogli produbiti sve ovakve percepcije i osjećaje.
Nakon što je čovjek izgubio svoju prvobitnu vezu s bogovima, što je našao kada je pogledao vani na materijalni svijet? Kroz njegov silazak u materijalnu oblast, njegova percepcija duhovnog, fizičke manifestacije božanstva u kozmosu, postojano je propadala. Ostaci stare vidovitosti postupno su blijedjeli, a priroda je, za njega, u izvjesnom smislu bila lišena božanskog. Samo materijalni svijet je bio raširen pred njim. I pred licem tog materijalnog univerzuma nije nikako mogao podržati vjerovanje da je tamo na djelu bio Krist-princip. Kant-Laplace teorija devetnaestog stoljeća, po kojoj se naš solarni sustav razvio iz kozmičke maglice, i konačno se pojavio život na pojedinim planetima, konačno je vodila do toga da se na univerzum gleda kao na suradnju atoma. Ako pokušamo misliti o Kristu u ovakvim okolnostima, kako to zamišljaju materijalistički znanstvenici, to nema smisla. U toj kozmogoniji nema mjesta za Krist-biće, nema mjesta za bilo što duhovno. Sjetiti ćete se da netko govori — pročitao sam vam pasus — da bi morao pocijepati cijelu svoju koncepciju univerzuma ako bi morao vjerovati u uskrsnuće. Ovo pokazuje da su u kontemplaciji prirode, ili u razmišljanju o prirodi, sve mogućnosti prodiranja u živu esenciju prirodnih činjenica nestale.
Kada ovako govorim, to nije putem neodobravanja. Moralo je doći vrijeme kada će priroda biti lišena božanskog, lišena duha, tako da je čovjek mogao formirati ukupnost apstraktnih misli potrebnih da shvati vanjsku prirodu, kako su mu gledanja Kopernika, Keplera i Galileja omogućili da to napravi. Mreža misli koja je vodila do našeg doba strojeva morala je zahvatiti čovječanstvo. S druge strane, bilo je nužno da ovo doba ima kompenzaciju za činjenicu da je u egzoternom životu postalo nemoguće naći izravan put od Zemlje do duhovnog. Jer da je čovjek mogao pronaći taj put, mogao bi bio i naći put do Krista, kao što će ga naći u dolazećim stoljećima. Morala je postojati kompenzacija.
Sada je pitanje: Što je bilo neophodno kao egzoterni put čovjeka do Krista tijekom stoljeća u kojima je atomistička koncepcija univerzuma postala postupno prihvaćena, koncepcija koja je sve više otuđivala prirodu od božanskog i u devetnaestom stoljeću izrasla u proučavanje prirode lišeno božanskog?
Bio je potreban dvostruki lijek. Duhovna vizija Krista mogla se egzoterno naći na dva načina. Jedan način je bio pokazati da je sva materija potpuno strana čovjekovu unutarnjem duhovnom biću. Moglo mu se pokazati da je netočno reći da je svuda u prostoru gdje se javlja materija, samo materija prisutna. Kako je moglo doći do toga? Ni na jedan način nego da se čovjeku nešto dalo što je u isto vrijeme duh i materija; nešto što zna da je duhovno a ipak izgleda kao da je materija. Stoga se transformacija, vječno valjana transformacija, duha u materiju, materije u duh, morala nastaviti kao vitalna činjenica. I to se ostvarilo jer je Sveta pričest slavljena, bila održavana kroz stoljeća kao kršćanski ritual. I što dalje idemo natrag kroz stoljeća prema uvođenju svete pričesti, to više ulazimo u trag kako je u starija vremena, još uvijek ne toliko materijalistička, bila bolje shvaćena.
U odnosu na više stvari, kada ljudi počinju o nečemu raspravljati, to je u pravilu, dokaz da to više ne razumiju. Čak i jednostavne stvari, dok god su shvaćane, nisu mnogo raspravljane. Rasprave su dokaz da problem o kojem se radi nije shvaćen od većine uključenih ljudi. Tako je bilo i sa svetom pričesti. Dok god se znalo da je sveta pričest davala živi dokaz da materija nije samo materija, već da postoji ceremonijalni čin kroz koji duh može biti ujedinjen s materijom — dok god su ljudi znali da je to prožimanje materije s duhom, kakvo je izraženo u svetoj pričesti, unija s bićem Krista, toliko dugo je sveta pričest prihvaćana bez diskusije. Ali onda je došlo vrijeme kada se pojavio materijalizam, kada ljudi nisu više razumjeli što leži u temeljima svete pričesti. Tada su se sporili da li su kruh i vino samo simboli božanstva, ili je božanska moć zaista dotjecala u njih. Za svakog tko može vidjeti dublje, svi sporovi koji su se pojavili na račun toga početkom nove epohe znače da je izvorno razumijevanje rituala bilo izgubljeno. Za one koji su željeli doći Kristu, sveta pričest je bila potpuni ekvivalent ezoternog puta, ako tim putem nisu mogli ići, i tako su u svetoj pričesti mogli naći stvarno jedinstvo s Kristom. Jer sve stvari imaju svoje vrijeme. Zasigurno, baš kao što je istina s obzirom na duhovni život da sasvim novo doba sviće, tako je istina da će put do Krista koji je stoljećima bio onaj pravi za mnoge ljude i ostati još stoljećima pravi za mnoge. Stvari postupno prelaze jedna u drugu, i ono što je prije bilo ispravno postupno će prijeći u nešto drugo kada ljudi za to budu spremni.
Cilj teozofije je raditi na takav način da u samom duhu dohvatimo nešto konkretno, nešto stvarno. Pomoću meditacije, koncentracije i svega što učimo kao znanje o višim svjetovima, ljudi u njihovom unutarnjem biću postaju zreli ne samo da dožive misaone svjetove, ili svjetove apstraktnih osjećaja i percepcija, već da se iznutra prožimaju elementom duha; time će doživjeti zajedništvo u duhu; time će misli, meditativne misli, moći živjeti u čovjeku; one će čak biti i iste, jedino što će biti od iznutra prema vani, kao što je simbol svete pričesti, posvećeni kruh, bio od izvana prema unutra. I kao što nerazvijeni kršćanin može svoj put do Krista tražiti kroz svetu pričest, tako se i razvijeni kršćanin koji je, kroz napredno znanje o duhu upoznao formu Krista, može dići u duhu do onog što će zaista u budućnosti biti egzoterni put za ljude. To će biti snaga koja će ljudima donijeti širenje Krist-impulsa. Ali tada će se sve ceremonije promijeniti, i ono što se ranije dogodilo kroz svojstva kruha i vina, do toga će u budućnosti doći kroz duhovnu pričest. Misao o sakramentu, svetoj pričesti, ostati će. Jedino što treba omogućiti da izvjesne misli koje nam dotječu kroz ono što je pruženo unutar našeg Pokreta, izvjesne unutarnje misli i osjećaji, prožimaju i oduhove naše unutarnje biće — misli i osjećaji onako potpuno posvećeni kao što je u najboljem smislu unutarnjeg kršćanskog razvoja sveta pričest oduhovila ljudsku dušu i ispunila je Kristom.
Kada to postane moguće — a biti će moguće — napredovati ćemo stupanj dalje u evoluciji. I tada ćemo vidjeti pravi dokaz da je kršćanstvo veće nego što je njegova vanjska forma. Jer loše misli o kršćanstvu svatko tko misli da će biti izbrisano kada vanjska forma kršćanstva nakon izvjesnog perioda bude obrisana. Pravo mišljenje biti će prožeto uvjerenjem da su sve crkve koje su njegovale Krist-misao, sve vanjske misli, sve vanjske forme, privremene i stoga prolazne, dok će Krist-misao živjeti u stalno novim formama u srcima i dušama ljudi u budućnosti, koliko god da su te forme danas malo vidljive. Tako smo od znanosti duha prvo naučili kako je, duž egzoternog puta, sveta pričest imala svoj značaj u ranijim vremenima.
Drugi egzoterni put je bio preko evanđelja. I ovdje opet moramo shvatiti što su u ranija vremena evanđelja još uvijek bila za ljude. Nema tako davno da evanđelja nisu bila čitana onako kao u devetnaestom stoljeću. U onim danima čitana su kao vrelo života dok je nešto supstancijalno prelazilo u dušu. Nisu čitana na način opisan na prvom predavanju ovog ciklusa, kada smo govorili o pogrešnom putu, već tako da je osoba vidjela kako izvana pristupa nešto za čime je njegova duša dahtala od žeđi; bila su tako čitanja da je njegova duša u njima našla oslikanog stvarnog Iskupitelja, za kojeg je duša znala da mora biti tamo, u velikom univerzumu.
Oni koji su razumjeli kako čitati evanđelja na ovaj način nikada nisu pomislili da pitanju beskrajna pitanja koja su prvo postala pitanja za inteligentne, pametne ljude devetnaestog stoljeća. Trebate se samo sjetiti koliko smo puta govoreći o ovim pitanjima, u ovom ili onom obliku, morali reći da za sasvim pametne ljude, koji svu znanost i učenost imaju u malom prstu, miso o Kristu Isusu i Događajima u Palestini zaista nisu kompatibilni s modernom koncepcijom univerzuma. Na naizgled prosvijećen način oni kažu da kada ljudi nisu bili svjesni da je Zemlja sasvim malo nebesko tijelo, da su mogli vjerovati da se s križem na Golgoti zbio poseban novi događaj na Zemlji. Ali od kada je Kopernik podučavao da je Zemlja planet kao i ostali, može li se još vjerovati da nam je Krist došao s drugog planeta? Zašto bismo vjerovali da je Zemlja tako posebno smještena kako se ranije mislilo? Zatim je uvedena usporedba: 'Budući da je naša koncepcija univerzuma bila toliko proširena, izgleda kao da se odvila jedna od najvažnijih umjetničkih prezentacija, ne na velikoj pozornici glavnog grada, već na maloj nekog provincijskog kazališta'. Tako to izgleda tim ljudima: Zemlja je toliko malo beznačajno kozmičko tijelo da Događaji u Palestini izgledaju kao izvedba velike kozmičke drame na pozornici malog provincijskog kazališta. Više ne možemo zamisliti takvu stvar, jer Zemlja je toliko mala u usporedbi s velikim univerzumom!
Izgleda tako pametno kada se nešto takvog kaže, ali u konačnici nema tu mnogo pameti, jer kršćanstvo nikada nije tvrdilo ono čemu se ovdje proturječi. Kršćanstvo nikada nije smjestilo početak Krist-impulsa na veličanstvena mjesta Zemlje. Uvijek je viđena izvjesna duboka ozbiljnost u činjenici da je nositelj Krista bio rođen u štali među siromašnim pastirima. Ne samo mala Zemlja, već i vrlo opskurno mjesto na Zemlji, traženo je u kršćanskoj tradiciji da se tamo smjesti Krista. Kršćanstvo je od samih početaka odgovorilo na pitanje pametnih ljudi. Ali oni nisu razumjeli odgovore koje je samo kršćanstvo dalo, jer više nisu mogli pustiti da živa snaga velikih veličanstvenih slika djeluje na dušu.
Ipak, samo kroz slike evanđelja, bez svete pričesti i svega što je s njom povezano — jer sveta pričest stoji u središtu svih kršćanskih kultova — egzoterni put do Krista nije se mogao naći. Jer evanđelja tada nisu mogla biti dovoljno popularizirana da nalaženje puta do Krista zavisi samo o njima. A kada su evanđelja bila popularizirana, možemo vidjeti da to nije bio čisti blagoslov. Jer u isto vrijeme pojavilo se veliko nerazumijevanje evanđelja: uzeta su površno, i zatim je došlo sve ono što je devetnaesto stoljeće od njih napravilo; i zaista — govoreći sasvim objektivno — to je bilo dovoljno loše. Mislim da će antropozofi shvatiti što se ovdje mislilo pod 'dovoljno loše'. Nikakva cenzura nije namjeravana, jer ne možemo nego priznati marljivost koju je devetnaesto stoljeće unijelo u zadatak znanstvenog istraživanja, uključujući sav rad u prirodnoj znanosti. Tragedija je da je upravo ta znanost — a svatko upoznat s njom to će priznati — zbog svoje duboke ozbiljnosti i ogromnog, posvećenog teškog rada, kojem se može samo diviti, vodila to potpunog razdvajanja i destrukcije onog što je htjela učiti. Kada se u budućem tijeku evolucije ljudi osvrnu na naše vrijeme, osjećati će da je posebno tragično da su ljudi težili pobijediti Bibliju pomoću znanosti vrijedne beskrajnog divljenja — i uspjeli jedino izgubiti Bibliju.
Prema tome možemo vidjeti da s obzirom na ta dva aspekta egzoternog mi živimo u tranzicijskom periodu, i utoliko što smo dohvatili duh teozofije, stari putevi moraju voditi preko u druge. I razmotrivši sada egzoterne puteve u prošlosti do Krist-impulsa, sutra ćemo vidjeti kako se ova veza s Kristom uobličuje u oblasti ezoternog. Tada ćemo zaključiti naša proučavanja pokazujući kako možemo doći do toga da dokučimo Krist-događaj ne samo za cjelokupnu evoluciju čovječanstva, već za svakog pojedinog čovjeka. Ezoterni put ćemo moći pregledati brže, jer smo za njega sastavili osnovu tijekom proteklih godina. Naša stremljenja ćemo okruniti usmjerujući naš pogled na vezu Krist-impulsa sa svakom pojedinom ljudskom dušom.