.- 3. Treće predavanje, Stuttgart, 29 prosinca 1910
Modifikacija tijeka inkarnacija kroz intervenciju viših hijerarhija. Zakon u vezi između individualne karme i utjecaja iz drugih svjetova. Objektivnu stvarnost otkrivenja treba razlikovati od sadržaja svijesti koja ju susreće. Kultura temeljena na vidovitosti ili na ljudskoj osobnosti. Ego radi u egu. Aristotel. Katarza kroz strah i suosjećanje.
Izvjesne stvari koje su kazane kod davanja kratkog uvida u okultni tijek ljudske evolucije ukazati će vam da je slijed inkarnacija određen individualnim karakterom i razvojem ljudskih bića, kroz intervenciju duhovnih snaga iz viših hijerarhija promijenjen. Reinkarnacija nikako nije jednostavan proces u evoluciji čovječanstva kako izvjesni lakomisleni način razmišljanja voli pretpostavljati. Naravno, činjenica je da se čovjek stalno inkarnira, da se najdublja jezgra njegova bića javlja uvijek iznova u novim inkarnacijama; također je točno da postoji uzročna veza između ranijih i kasnijih života. Nadalje tu je zakon karme koji izražava tu uzročnu vezu. Ali iznad svega toga postoji još nešto što je esencijalno za razumijevanje povijesnog tijeka evolucije čovječanstva. Tijek ljudske evolucije bio bi sasvim drugačiji ako ništa osim uzročnih veza između dviju inkarnacija, ili između ranije i kasnije inkarnacije ne bi bilo uzimano u obzir. Druge snage velikog značaja stalno interveniraju u ljudskom životu, u svakoj inkarnaciji, u većoj ili manjoj mjeri, i ljudsko biće koriste kao instrument. To posebno vrijedi u slučaju vodećih osobnosti u povijesti. Otuda slijedi da je čisto individualna karma kroz niz inkarnacija promijenjena, i to je ono što se stvarno događa.
Ograničavajući se za sada na post-atlantski period, možemo govoriti o zakonu prema kojem su, u epohama sve do sadašnjeg vremena, utjecaji drugih svjetova povezani s čovjekovom individualnom karmom. Dijagram je jedini način ukazivanja na to kakav oblik ti utjecaji uzimaju i kako su povezani s ljudskom individualnošću. Zamislimo da (vidi dijagram) ovalni oblik u sredini predstavlja ljudski ego, jezgru ljudske prirode. Sada naznačimo ostale članove čovjekova bića, ostavljajući na trenutak po strani podjelu duše na dušu osjećaja, dušu intelekta i dušu svijesti. Tada, ovdje, shematski, imamo astralno tijelo, etersko tijelo i fizičko tijelo.
Pošto govorimo samo o post-atlantskoj evoluciji, pokušati ćemo predočiti, iz mnogih danih opisa, esencijalne elemente u budućnosti čovjeka. Sada živimo u sredini post-atlantske epohe — zapravo nekako iza aktualne sredine. Ovdje je nužno samo ukratko rekapitulirati ono što je rečeno u drugim prigodama: da je grčko-latinska kulturna epoha bila period razvoja uglavnom intelektualne ili duše uma, i da je naša sadašnja epoha ona od razvoja duhovne duše, duše svijesti. Babilonsko-egipatska kultura dovela je do razvoja posebno duše osjećaja; prethodna perzijska epoha, tijela osjećaja ili astralnog tijela; a daleka indijska epoha, eterskog tijela. Prilagodba fizičkog tijela na post-atlantske uvjete zemaljske egzistencije već je bila postignuta tijekom zadnjih epoha prije velike atlantske katastrofe. Tako da kada sada dijagramu dodamo ostale članove čovjekova bića možemo reći: u post-atlantskoj epohi razvoj se tijekom drevnog indijskog perioda odvija pretežno u eterskom tijelu, tijekom drevnog perzijskog perioda u astralnom tijelu, tijekom egipatsko-kaldejskog perioda u duši osjećaja, tijekom grčko-latinskog perioda u duši intelekta, i tijekom našeg vlastitog perioda u duši svijesti — odnosno, u petom članu čovjekova bića ako svaki duševni član računamo odvojeno. U šestoj kulturalnoj epohi čovjek će se razviti još dalje i njegova duševna priroda će na određeni način izrasti u Manas, duh-sam; u sedmom periodu — posljednjoj post-atlantskoj kulturalnoj epohi — čovjek će izrasti u životni duh ili Buddhi; i ono što može izrasti u Atmu zapravo će se razviti tek nakon velike katastrofe kojom će cijela post-atlantska epoha biti okončana.
Te stvari znamo iz ciklusa predavanja o apokalipsi. [Napomena 15] Ali sada moramo uzeti u obzir činjenicu da se tijekom prve, drevne indijske epohe, čovjekov razvoj odvijao na nivou ispod oblasti samog ega. Drevna indijska, pred-vedska kultura bila je u osnovi udahnuta kultura, kultura koja je strujala takoreći u ljudsku dušu bez one aktivnosti ega koju danas poznajemo kao naš život misli i ideacije. Od egipatskog perioda, čovjek je morao biti aktivan u svom egu, okrenuti svoj ego, preko osjetila, prema okolnom svijetu da bi primio njegove utiske; on je sam morao aktivno sudjelovati u ovom daljem razvoju. Drevna indijska kultura je stečena više pasivno, preko predavanja onome što je strujalo u čovjeka kao inspiracija. Stoga će biti shvatljivo da se ovoj drevnoj indijskoj kulturi treba pripisati vrsta aktivnosti različita od one izvršene od ljudskog ega danas; ono što je sada aktivnost ega mora, da tako kažem, u drevnoj indijskoj duši biti zamijenjeno višim bićima koja su sišla dolje u ljudska bića i nadahnuli ljudsku dušu.
Ako pitamo što je to što je doneseno izvana u ljudsku dušu u tom dobu, što je to što je uliveno u dušu od bića viših hijerarhija, možemo odgovoriti: bilo je došlo ono što će čovjek postići u nekom budućem vremenu kao njegovu vlastitu aktivnost, kada se uzdigne na stupanj Atme ili duhovnog čovjeka. Drugim riječima, ljudska individualnost u budućnosti će prodrijeti u Atmu. To prodiranje će biti postignuto naporima same duše, naporima središnje jezgre čovjekova bića. I baš kao što će sam čovjek tada raditi u njegovom vlastitom biću, tako su bića viših hijerarhija jednom radila u i na duši drevnog Indijca. Da bi opisali što se odigralo u eterskim tijelima drevnih indijskih duša, možemo reći: to je bila prigušena, napola snena ego svijest koja je tamo radila; Atma je radila u eterskom tijelu. S pravom bi se moglo reći da je duša drevnog Indijca bila arena gdje je izvođen nadljudski rad; viša bića su radila u eterskom tijelu drevnog Indijca. I ono što je tada utkano u etersko tijelo bila je aktivnost koju će sam čovjek kasnije postići na naznačeni način, kada Atma bude radila u eterskom tijelu.
U drevnoj perzijskoj kulturi, Buddhi ili životni duh je radio u astralnom tijelu, u tijelu osjećaja; a u babilonsko-kaldejsko-egipatskoj kulturi, Manas ili duh-sam je radio u duši osjećaja. Ta kasnija kultura, stoga, još ne nosi pečat ega koji s punom aktivnošću radi unutar same duše. Premda u manjoj mjeri nego ranije, čovjek je još bio pasivna arena za rad Manasa u duši osjećaja. Tek je u grčko-latinskoj epohi čovjek ušao u vlastiti život duše s punom aktivnošću. Tek u duši intelekta ego najprije čini da se osjeća kao nezavisni, unutarnji član čovjekova bića, i stoga možemo reći: U grčkoj kulturi ego zapravo radi u egu, čovjek kao takav radi u čovjeku. Tijekom ovih predavanja vidjeti ćemo da esencijalni i jedinstveni karakter grčka kultura duguje činjenici da ego radi u egu.
Ali ta kulturna epoha već neko vrijeme leži iza nas; i dok su u pred-grčkoj epohi viša bića na izvjestan način silazila dolje u jezgru čovjekove prirode i radila unutar nje, u naše vrijeme mi moramo ispuniti suprotan zadatak. Ono što smo razvili i obradili kroz naš ego, ono što smo u položaju primiti iz utisaka vanjskog svijeta naporom vlastite aktivnosti, mi moramo, za početak, biti u mogućnosti steći na čisto ljudski način; ali tada ne smijemo ostati u točci gdje su ljudi grčko-latinskog perioda došli do zastoja, u tome da razvijamo samo ljudsko, čisto ljudsko kao takvo. Ono što odradimo za sebe mora biti nošeno gore i isprepleteno u ono što će tek doći; moramo uzeti smjer prema gore, takoreći, prema onom što dolazi u kasnija vremena: Manas ili duh-sam. To, međutim, neće biti sve do šeste kulturne epohe. Mi sada živimo između četvrte i šeste epohe; šesta se zavjetuje da će čovječanstvo tada biti u položaju nositi gore u više oblasti egzistencije ono što je razvijeno kroz vanjske utiske primljene od ega preko njegovih osjetila. U petoj kulturalnoj epohi mi smo u položaju da samo pokušamo dati određeni pečat svemu što stječemo iz vanjskih utisaka i radu na njima — pečat koji će sve prožeti poticajem u smjeru prema gore. U tom smislu mi uistinu živimo u periodu tranzicije, i ako se sjetite što je jučer kazano o duhovnoj snazi koja je radila u Ivani Orleanskoj, vidjeti ćete da je tu u njoj već bilo operativno nešto što uzima suprotni smjer od onog od utjecaja viših snaga u pred-grčkoj epohi. Kada je, recimo, čovjek koji pripada drevnoj perzijskoj kulturi primio utjecaj nadčulne snage koja ga je koristila kao instrument, ta snaga je radila unutra i djelovala u samoj jezgri njegova bića, i čovjek je promatrao i doživio ono što je duhovno biće nadahnulo u njega. Kada čovjek našeg vremena uđe u odnos s takvim duhovnim snagama, on može nositi gore ono što u fizičkom svijetu doživljava kroz rad njegova ega i utiske koje ego prima; on svemu tome može dati orijentaciju prema gore. Stoga u osobnosti kakva je Ivana Orleanska, otkrivenja, manifestacije onih duhovnih snaga koje joj se žele obratiti, odvijaju se, zasigurno, u sferi koju ona doseže, ali nešto se širi ispred tih otkrivenja, bez da stvarno umanjuje njihovu stvarnost već dajući im poseban oblik — oblik koji dolazi od onoga što ego doživljava ovdje u fizičkom svijetu. Drugim riječima: Ivana Orleanska je imala otkrivenja, ali nije ih mogla promatrati s direktnom vizijom ljudi drevnih vremena; mentalne slike koje je poznavala u fizičkom svijetu — slike Djevice Marije, arhanđela Mihaela, javljajući se iz njenih kršćanskih koncepcija — umetnule su se između njene vlastite ego-osobnosti i objektivnih duhovnih snaga.
Tu imamo primjer kako kod duhovnih pitanja moramo praviti razliku između objektivnosti otkrivenja i objektivnosti sadržaja svijesti. Ivana Orleanska je Djevicu Mariju i arhanđela Mihaela vidjela u formi određene slike. Ne smijemo shvaćati da su te slike sama duhovna stvarnost; niti smijemo pripisati direktnu objektivnost obliku kojeg uzimaju. Ali reći da su one čista izmišljotina bilo bi besmisleno. Otkrivenja iz duhovnog svijeta zaista su došla Ivani Orleanskoj, otkrivenja koja će u šestoj kulturalnoj epohi — i tek tada — čovjek moći vidjeti u obliku u kojem bi ih trebalo vidjeti u post-atlantskoj epohi. Ali premda Ivana Orleanska nije vidjela tu pravu formu, ona je došla dolje pred nju. Ona je donijela religijske koncepcije njenog vremena u susret otkrivenjima, zaodjenula ih takoreći u ovu predodžbu; njen svijet mentalnih slika bio je prizvan od duhovne moći. Otkrivenje dakle treba smatrati objektivnim. Čak ako u naše vrijeme netko može pokazati da su se subjektivni elementi probili u otkrivenje iz duhovnog svijeta, čak i ako aktualnu sliku koju osoba o kojoj se radi formira za sebe ne možemo gledati kao objektivnu, čak i ako je to samo veo — ne smijemo iz tog razloga tvrditi da su i sama objektivna otkrivenja velovi. Ona su objektivna; međutim njihov sadržaj je pozvan iz duše. Moramo praviti razliku između objektivnosti tog sadržaja i objektivnosti činjenica koje dolaze iz duhovnog svijeta. — Obvezan sam ovo naglasiti jer su u ovoj domeni greške napravljene od onih koji priznaju stvarnost duhovnog svijeta kao i od naših oponenata — suprotne pogreške, to je točno, ali one su vrlo česta pojava.
Ivana Orleanska je dakle osobnost koja već potpuno radi u duhu naše vlastite epohe, kada sve što možemo proizvesti na temeljima naših vanjskih utisaka mora biti usmjereno prema gore u duhovno. Ali što to znači kada to primijenimo na našu vlastitu kulturu i civilizaciju? To znači ovo. — Našu pažnju možemo usmjeriti, u početku naivno, na naše okruženje, ali ako na tome stanemo, ako imamo sluha samo za vanjske utiske, tada ne ispunjavamo našu obvezujuću dužnost. Ispunjavamo je samo ako smo svjesni da ti utisci moraju biti povezani s duhovnim snagama iza njih. Kada se bavimo znanošću na način akademskog učenjaštva, mi ne ispunjavamo našu obvezu. Na sve što možemo naučiti o zakonima prirodnih pojava i zakonima manifestacija života duše moramo gledati kao da je to jezik koji će nas voditi do otkrivenja božansko-duhovnog. Kada smo svjesni da svi fizički, kemijski, biološki, fiziološki, psihološki zakoni moraju biti povezani s nečim duhovnim koje nam se otkriva, onda ispunjavamo našu obvezu.
Tako je to s obzirom na znanosti našeg vremena i tako je s obzirom na umjetnost. Umjetnost koju karakteriziramo kao onu od drevne Grčke koja je ljudsko biće kontemplirala na jednostavniji, izravniji način, uvijek predstavljajući čisto ljudsko, rad ega s egom utoliko što ego sebe izražava u fizičkom materijalu — ta umjetnost je imala svoje vrijeme. U naše vrijeme kod osobnosti s velikim umjetničkim darom instinktivno se pojavila težnja, da se umjetnost predstavi kao vrsta žrtve božanskim-duhovnim svjetovima; odnosno, da se ono što je zaodjeveno u glazbene tonove gleda, na primjer, kao na interpretaciju duhovnih misterija. U povijesti kulture gledano s njenog okultnog aspekta, tako će jednog dana biti gledan Richard Wagner, sve do samih detalja njegove umjetnosti. On će, konkretno, morati biti gledan kao predstavnik čovjeka naše pete kulturalne epohe, kao onaj koji je uvijek osjećao težnju da ono što je živjelo u njemu izrazi u formi glazbenih tonova, poticaj prema duhovnom svijetu; koji je na umjetničko djelo gledao kao na vanjski jezik duhovnog svijeta. U njemu su ostaci drevne kulture i osvit nove kulture suočeni u oštrom, čak proturječnom, kontrastu u naše vrijeme. Zar nismo svjedočili kako je čisto ljudski aranžman tonova, čisto formalna glazba koju je Richard Wagner želio nadvladati, bila energično branjena od njegovih oponenata jer nisu bili sposobni osjetiti da se u njemu instinktivno pojavljuje novi impuls, kao osvit novog dana?
Ne znam da li je većina vas svjesna da je dugo, dugo vremena Richard Wagner imao najljuće, najbjesnije kritičare i oponente. Ti kritičari i oponenti imali su izvjesno vodstvo od izuzetno domišljatog djela o glazbi proizvedenog u Beču od Eduarda Hanslicka, autora zanimljivog malog izdanja, Vom Musikalisch-Schönen (“O divnom u glazbi.”). [Napomena 16] Ne znam da li shvaćate da je izdavanjem ove knjige staro postavljeno u opoziciju, takoreći, izlaženju nove zore u povijesti. Hanslickova knjiga je mogla postati povijesni spomenik prošlim vremenima. Jer na što je on ciljao? On kaže: Glazba se ne može stvarati na način kako to radi Richard Wagner; to uopće nije glazba, jer glazba tamo kreće s namjerom da ukaže na nešto što leži izvan glazbe, na nešto nadčulno. Glazba je “arabeska u tonovima” — ovo je jedan od Hanslickovih najdražih izraza. Drugim riječima, glazba je ispreplitanje tonova poput arabeske, i glazbeno-estetsko uživanje u njoj može se sastojati u čisto ljudskom zadovoljstvu u načinu na koji tonovi odjekuju zajedno i jedan za drugim. Hanslick kaže da Richard Wagner nije glazbenik, da on jednostavno ne razumije bit opere, da bit glazbe jednostavno leži u arhitekturi tonskog materijala. — Što se može reći na ovakvu pojavu? Može se samo reći da je Hanslick iznad svega reakcionar, zaostali vojnik iz četvrte kulturalne epohe. Tada bi — u toj epohi — imao pravo; ali ono što je ispravno za jednu epohu ne vrijedi za slijedeću. Sa Hanslickova stajališta može se reći: Richard Wagner nije glazbenik. Ali tada treba dodati: ta epoha je sada završena; moramo prihvatiti ono što izvire iz nje, pomirujući se s činjenicom da se glazba, kako je Hanslick shvaća, proširuje u nešto u cijelosti novo.
Ovaj sudar starog i novog može se vidjeti u mnogim oblastima, posebno u našoj vlastitoj kulturalnoj epohi, i iznimno je zanimljivo to promotriti posebno u raznim granama znanosti. Vodilo bi predaleko da pokušamo pokazati kako svuda postoje reakcionari, kao i oni koji iz različitih znanosti teže stvoriti ono što bi znanost trebala postati: izraz božansko-duhovne stvarnosti iza pojava. Znanost duha treba biti osnovni element koji prožima sadašnje vrijeme da bi božansko-duhovno moglo sve svjesnije postati cilj i žarište naših napora. Znanost duha svuda mora probuditi impulse koji vode od dolje prema gore, pozivajući ljudske duše da ponude ono što je stečeno preko vanjskih utisaka, radi onog što je postignuto dok gradimo naš put prema višim oblastima duha-samog, životnog duha i duhovnog čovjeka.
S ovom slikom ljudske povijesti, okultne povijesti, pred nama, razumjeti ćemo da je duša inkarnirana u drevnoj indijskoj a zatim u perzijskoj epohi mogla biti nadahnuta od pojedinog bića viših hijerarhija, ali zatim na prijelazu u grčko-latinsku epohu ta duša je bila sama sa sobom, utoliko što je tada ego radio u egu. Sve što se u predgrčkom dobu, u ranijim ciklusima post-atlantske civilizacije, javlja kao božansko nadahnuće, kao otkrivenje odozgo — i to još vrijedi za početak same grčke epohe, u 9-om, 10-om i 11-om stoljeću pr.n.e. — sve što nam se predstavlja kao nadahnuta kultura u koju duhovni sadržaj utječe od izvana, počinje sve više biti izraženo u formi čisto ljudskog i osobnog. I to do najjačeg izražaja dolazi u grčkoj kulturi. Ni jedno prethodno doba nije vidjelo — niti će ijedno slijedeće doba opet vidjeti — takav izraz vanjskog čovjeka koji živi u fizičkom svijetu kao samostojeće ego-biće. Čisto ljudsko i osobno, potpuno samostalno, na svijetlo dolazi kao povijesna stvarnost u načinu života drevnog Grka i u njegovim kreacijama. Pogledajte kako je grčki kipar utkao elemente ljudskog i osobnog u likove bogova! Možemo stvarno reći da kod remek djela grčke skulpture čovjek pred nama stoji posve kao osobnost — utoliko koliko se to može napraviti prepoznatljivim u fizičkom mediju. I ako pri pogledu na grčko umjetničko djelo nismo bili u mogućnosti izbrisati misao da su konkretnoj izraženoj inkarnaciji prethodile i da će slijediti druge — ako bi samo na trenutak zamislili da je u formi Apola ili Zeusa predstavljena samo jedna od mnogih inkarnacija — tada ne bi imali pravi osjećaj za ova remek djela. Pri pogledu na njih morali bi zaboraviti da je ljudsko biće inkarnirano u uzastopnim zemaljskim životima. U grčkim umjetničkim djelima cijela osobnost je ulivena u jednu osobnost. To je bio žig života Grka.
S druge strane, kada idemo dalje natrag u prošlost, forme postaju simboličke; naznačuju nešto što nije čisto ljudsko, nešto što čovjek još ne osjeća unutar vlastitog bića. U tim vremenima mogao je izraziti samo simbolima ono što je ulazilo iz božansko-duhovnih svjetova. Stoga je, u arhaičnom periodu, umjetnost bila simbolička. — I kada vidimo formu u kojoj umjetnost probija svoj put do ljudi koji su bili predodređeni da daju materijal za našu vlastitu, petu kulturalnu epohu — promislite samo na ranu njemačku umjetnost — nalazimo da tamo imamo posla, ne sa simbolizmom, niti sa izrazom čisto ljudskog, već sa iznutra produbljenim životom duše. Tamo vidimo da duša ne može u cijelosti prožeti vanjsku ljudsku formu. Kako se likovi Albrechta Dürera mogu okarakterizirati nego govoreći da čovjekova težnja za nadčulnim svijetom dolazi samo do nesavršenog izražaja — nesavršenog u grčkom smislu — u vanjskoj konfiguraciji tijela. Otuda produbljenje u smjeru života duše kako umjetnost napreduje dalje.
I sada vam više neće biti neshvatljivo da sam na prvom od tri predavanja rekao: ono što je inkarnirano u ranije vrijeme pojavljuje se kasnije u fizičkom svijetu kao sjenovita slika. Bića viših hijerarhija strujala su u individualnost čovjeka koji pripada, recimo, ranog grčkom svijetu, tako kada kažemo “bio je inkarniran” ne smijemo vidjeti samo to zasebno biće, već kako iza njega stoji individualnost više hijerarhije. To je slika koju moramo imati o Aleksandru, i o Aristotelu, u grčko-latinskoj epohi. Slijedimo njihove individualnosti natrag u prošlost. Od Aleksandra moramo ići natrag do Gilgameša i reći: u Gilgamešu je individualnost koja se potom, takoreći projektirana na fizičkom planu, pojavljuje kao Aleksandar; iza ove individualnosti je vatreni duh koji ga koristi kao instrument. I ako idemo natrag od Aristotela, vidimo moć stare vidovitosti koja radi u Eabani-u, prijatelju Gilgameša. Tako vidimo kako su oboje i stara i mlada duša, sa starom vidovitošću iza njih, smještene pravo u fizički plan u grčkoj epohi. S tim se živo suočavamo s velikom ženom matematičarkom Hipatijom, u kojoj je sva matematička i filozofska mudrost njenog vremena živjela kao osobna darovitost, kao osobna erudicija i mudrost. To je sve bilo obuhvaćeno osobnošću Hipatije. I razumjeti ćemo da se ova individualnost morala roditi kao žena da bi okupila u delikatnoj konciznoj formi sve što je ranije primila iz orfejskih misterija — da bi svemu što je naučila od Inspiratora tih misterija udijelila pečat osobnog stila.
Vidimo, dakle, kako u slijedu inkarnacija ljudskih bića utjecaji iz duhovnog svijeta dovode do izmjena. Ne mogu učiniti više nego nagovijestiti da je individualnost koja se inkarnirala kao Hipatija, koja je sa sobom bila donijela mudrost orfejskih misterija i dala im osobni izraz, bila pozvana u niz inkarnacija da poduzme suprotni put: da svu osobnu mudrost ponese opet gore u božansko-duhovno. Hipatija se pojavila na prekretnici 12-og i 13-og stoljeća kao važan, univerzalni duh kasnije povijesti, onaj koji je imao veliki utjecaj na znanje koje dovodi zajedno znanost i filozofiju. — Tako vidimo kako Snage operativne u tijeku povijesti prodiru u niz inkarnacija konkretnih individualiteta.
Promatrajući tijek povijesti na ovaj način mi zapravo vidimo vrstu silaska iz duhovnih visina do grčko-latinske epohe, a zatim opet uzlazak. Tijekom grčke epohe — i to se nastavilo, u naše vlastito vrijeme — postoji sakupljanje građe koja će se steći čisto iz fizičkog plana a zatim, ponovno će se nositi u duhovni svijet. Za to, impuls treba dati duhovna znanost — impuls koji je već bio živ instinktivno u osobnosti kao što je Hipatija, kada je ponovno bila inkarnirana u 13-om stoljeću.
Sada u ovom trenutku, pošto je teozofsko društvo u nekom pogledu prava arena nesuglasica, želim naglasiti da su mnoge od tih nesuglasica čiste invencije. Postoje ljudi koji vole pročitati ono što je rečeno, na primjer, na predavanjima danim u našem njemačkom ogranku, izvjesnoj opoziciji izvornim objavama teozofskog pokreta u modernom dobu. Stoga rado koristim priliku da ukažem da se ono što je ovdje dano iz originalnih ružokrižarskih izvora harmonizira s mnogo toga što je originalno dano u teozofskom pokretu. Ovo je zgodan trenutak za uputiti na stvar. Rečeno je od mene, i prošireno sasvim nezavisno od tradicija, da su izvjesne osobnosti u kasnijoj povijesti, takoreći, sjenovite slike kasnijih osobnosti portretiranih u mitovima, i iza kojih tamo stoje bića viših hijerarhija. Takve stvari ne treba primiti kao da proturječe onim objavama koje su teozofskom društvu dane preko H. P. Blavatsky. Jer tada, preko običnog nesporazuma, netko se veoma lako može postaviti u opoziciju prema starim dobrim učenjima koja su prenesena preko iznimno korisnog instrumenta, H. P. Blavatsky. U vezi s ovim što smo mi ovdje proučavali, dopustite da citiram pasus iz njenih kasnijih spisa, gdje upućuje na njen raniji rad, Razotkrivena Izida. Sljedeći odlomak će vam pokazati da je ono što je rečeno o kontradikciji čista izmišljotina — ne može se drugačije reći.
“No kao dodatak stalnom ponavljanju stare, sveprisutne činjenice o reinkarnaciji i karmi — ne kako je podučava spiritualist, već kako je postavlja drevna znanost u svijetu — okultist mora tumačiti cikličku i evolucijsku reinkarnaciju: takvu vrstu ponovnog rađanja, tajanstvenu i još uvijek neshvatljivu mnogima koji nisu upućeni u povijest svijeta, koja je s oprezom spomenuta u Razotkrivenoj Izidi. Općenito ponovno rađanje za svakog pojedinca, s intermecom kamaloke i devahana, i ciklička, svjesna reinkarnacija s velikom i božanskom svrhom za nekolicinu. Oni veliki likovi koji se u povijesti čovječanstva dižu uvis kao divovi, kao što su Siddhartha Buda i Isus u oblasti duhovnog, i Aleksandar makedonski i Napoleon veliki u oblasti fizičkog osvajanja samo su odrazi u zrcalu tipova ljudi koji su postojali — ne prije deset tisuća godina, kako je s oprezom navedeno u Razotkrivenoj Izidi, već milijunima uzastopnih godina od početka Manvantare. Jer — s izuzetkom aktualnih Avatara — kako što je gore objašnjeno, oni su iste netaknute Zrake (Monade), svaka pojedinačno sa svojim posebnim matičnim plamenom, nazvani Deve, Dhyan Chohans ili Dhyani Bude, ili opet planetarni anđeli, itd. — koje sjaje u eonskoj vječnosti kao njihovi prototipovi. Po njihovoj slici su neki ljudi rođeni, i kada se ima u vidu neka posebna humanitarna svrha, ovi potonji su hipostatički animirani od njihovih božanskih prototipova, stalno iznova reproducirani od tajanstvenih snaga koje kontroliraju i vode sudbine našeg svijeta.
“Više se nije moglo reći u vrijeme kada je napisana Razotkrivena Izida; stoga je izjava bila ograničena na jednu napomenu da ‘Ne postoji istaknuti lik u svim analima svete i svjetovne povijesti čiji prototip ne možemo naći u napola fiktivnim i napola stvarnim tradicijama davnih religija i mitologija.’ Kao što se zvijezda, svjetlucajući na neizmjernoj udaljenosti iznad naših glava u beskrajnom prostranstvu neba, reflektira u mirnoj vodi jezera, tako se i slika ljudi pretpotopnih vremena reflektira u periodima koje možemo uokviriti u povijesnu retrospekciju.” [Napomena 17]
Kao što sam rekao, rado koristim priliku da naglasim suglasje o onom što je moguće istražiti u sadašnjem vremenu i onom što je na neki način izvorna objava. Znate da je ovdje načelo u određenom smislu imati vjeru u tradicije teozofskog pokreta; ali esencijalna stvar je — i to posebno naglašavam — da ništa nije ponavljano ako najprije nije istraženo i provjereno. Gdje suglasje između onog što se već zna i nečega iz drugog izvora može biti jasno pokazano, to treba i napraviti, iz razloga kontinuiteta u teozofskom društvu i korektnosti; međutim ništa ne treba jednostavno ponavljati bez potpunog ispitivanja. Dio je misije našeg njemačkog ogranka teozofskog pokreta da unesemo naš vlastiti, individualni impuls u taj pokret. No dani primjeri mogu vam pokazati kako je neutemeljena zabluda koja izbije tu i tamo da mi uvijek imamo suprotan pogled na stvari. Mi dosljedno radimo dalje bez da stalno ponavljamo stare dogme; također provjeravamo ono što je danas predstavljeno iz drugih središta. I podržavamo ono što se može reći, s najvećom okultnom savješću, na osnovu izvornog okultnog istraživanja i metoda koje su nam došle preko naše vlastite svete ružokrižarske tradicije.
Sada je od najvećeg interesa primjerom konkretne osobnosti pokazati kako je znanje koje je u čovječanstvo udahnuto pod utjecajem viših snaga, u čovjeku grčko-latinske epohe poprimilo karakter prilagođen za fizički plan. Tako možemo pokazati kako je Eabani, u utjelovljenju između života kao Eabani i života kao Aristotel, mogao pod utjecajem drevnog učenja misterija, u kojeg su snage strujale iz nadčulnih svjetova, upiti načela koja su u određenim školama misterija bila esencijalna za daljnji razvoj ljudske duše. Nećemo govoriti o posebnim obilježjima različitih škola misterija, već ćemo našu pažnju usmjeriti na jednu vrstu škola misterija gdje se, buđenjem posebnih osjećaja, duša razvila do stupnja da može prodrijeti u nad-fizički svijet. U takvim školama misterija najviše pobuđeni osjećaji i impulsi su bili oni sposobni iz duše iskorijeniti svaki trag egoizma. Duša je došla do toga da shvati da uistinu uvijek mora biti egoistična kada je inkarnirana u fizičkom tijelu. U dušu je utisnut cijeli opseg, cijeli smisao egoizma na fizičkom planu; i takva duša se osjećala duboko potresena morajući priznati: “Do sada sam poznavala jedino egoizam; zaista, u fizičkom tijelu ne mogu biti ništa drugo nego egoist”. Takva duša je bila miljama daleko od uobičajenog stajališta ljudi koji uvijek kazuju: “Želim to, ne za sebe, već za nekog drugog”. Prevladati egoizam i steći težnju prema općem ljudskom i kozmičkom nije tako jednostavna stvar kako mnogi zamišljaju. Jer tome treba prethoditi potpuna eliminacija svakog traga egoizma u impulsima duše. U misterijima na koje ovdje upućujem, duša je morala naučiti osjećati sažaljenje i suosjećanje za sve ljudsko, za sve kozmičko — suosjećanje rođeno iz prevladavanja fizičkog plana. Tada se moglo nadati da će takva duša ponovno iz viših svjetova donijeti dolje pravi osjećaj suosjećanja za svako živo stvorenje i sva postojeća bića.
Međutim razvio bi se još jedan osjećaj — najviši osjećaj među mnogim drugima. Ako će čovjek prodrijeti u duhovni svijet, mora shvatiti da se sve u tom svijetu razlikuje od stvari fizičkog svijeta. Onaj koji će se licem u lice suočiti s duhovnim svijetom mora pred njim stajati kao pred nečim potpuno nepoznatim. Strah od nepoznatog tamo je prisutan kao stvarna opasnost. Stoga u tim misterijima, da bi bila opremljena protjerati sve osjećaje straha, anksioznosti, terora i užasa poznate čovjeku, duša ih najprije mora doživjeti u njihovoj punoj dubini. Tada je učenik oboružan za uzlazak u nepoznatu okolinu duhovnog svijeta. Duša učenika tih misterija morala je biti tako uvježbana da stekne sveobuhvatan, univerzalni osjećaj suosjećanja i neustrašivosti. To je bilo teško iskušenje koje je morala otrpjeti svaka duša u tim drevnim misterijima u kojima je sudjelovao Eabani kada se ponovno pojavio u utjelovljenju koje leži između njegova života kao Eabani i kao Aristotel. Doživio je također i to. I to se pojavilo opet kod Aristotela kao sjećanje na ranija utjelovljenja. On je bio u stanju definirati bit tragedije upravo iz takvih sjećanja koja su se u njemu javila kod prizora na grčku tragediju, shvaćajući da je tamo bio odjek, reprodukcija iznesena vani na fizičkom planu, onog misterijskog treninga kojim je duša pročišćena kroz osjećaj suosjećanja i straha. Tako heroj i cijelo građenje tragedije mora predstaviti prizor koji na blažem nivou u publici evocira suosjećanje pred licem heroja i strah pred licem sudbine i strašne smrti koja ga zove. I tako su doživljaji koje je pretrpjela duša drevnog mistika bili utkani u slijed događaja tragedije, u zaplet i odvijanje drame: pročišćenje, katarza, kroz strah i suosjećanje, i kao odjek, čovjek grčke epohe bi to doživio na fizičkom planu. Ono što je prije bilo veliko edukativno načelo sada je bilo doživljeno kroz medij estetskog užitka. I ono što je Aristotel naučio u ranijim inkarnacijama pojavilo se u njegovoj vlastitoj svijesti, i on je bio onaj koji je mogao dati jedinstvenu definiciju tragedije koja je postala klasik i imala je takvog učinka da je još bila prihvaćena od Lessing-a u 18-om stoljeću, i kroz 19-o stoljeće je igrala ulogu koja je uzrokovala da o tome budu napisane cijele biblioteke. Zapravo ne bi bio veliki gubitak kada bi veći dio tih izdanja bio spaljen; jer su napisana u potpunom neznanju onoga što je upravo rečeno — da tu imamo posla s projekcijom dolje u umjetnost nečega što pripada duhovnom životu. Ti autori ni ne slute da je Aristotel prenosio drevnu tajnu misterija kada je rekao: Tragedija je tkanje niza radnji oko heroja, koje u gledatelju mogu pobuditi emocije straha i suosjećanja da bi se u njegovoj duši mogla dogoditi katarza. [Napomena 18]
Dakle vidimo da u onom što jedna osobnost želi i kaže, postoji naprijed nešto zasjenjeno što nam može biti razumljivo tek kada gledamo kroz tu osobnost do bića koje stoji iza njega, do inspiratora. Tek kada na povijest pogledamo na ovaj način možemo percipirati što osobnost, kao i nad-osobne snage, znače u povijesti, i kako se tamo u jednoj osobnosti odigrava nešto što Madame Blavatsky naziva uzajamno djelovanje osobnih, individualnih inkarnacija i onog što misli kada kaže: “ No kao dodatak stalnom ponavljanju stare, sveprisutne činjenice o reinkarnaciji i karmi, okultist mora tumačiti cikličku i evolucijsku reinkarnaciju” ... i tako dalje. Ona ovo naziva “svjesnom” reinkarnacijom, jer u slučaju većine ljudi danas ego nije svjestan niza inkarnacija, dok duhovne snage koje rade u tim inkarnacijama odozgo svjesno prenose njihove snage iz jednog doba u drugo u skladu s cikličkim zakonom.
Ovaj primjer onog što je otkriveno od Blavatsky u njenom najranijem periodu, iz ružokrižarskih misterija, može biti temeljito provjereno i potvrđeno od nezavisnog istraživanja. Međutim, to će vam pokazati, da nemarna navika shvaćanja jedne inkarnacije samo kao rezultat prethodne, mora biti bitno promijenjena. Također ćete shvatiti da je reinkarnacija daleko složenija spona činjenica nego se to obično pretpostavlja, i može se potpuno shvatiti samo ako se ljudsko biće gleda u vezi s višim, nad-fizičkim svijetom koji stalno penetrira u naš svijet. Moglo bi se reći da je u srednjem periodu koji zovemo grčko-latinska epoha kulture, ljudima dano vrijeme da dožive posljedice svega što je u dušu položeno iz viših svjetova kroz dugi niz inkarnacija, da jednom odjekne u čisto ljudskom egu. Ono što je proživljeno u grčko-latinskom svijetu bilo je kao ljudski i osobni izraz beskrajnih sjećanja položenih u te iste individualnosti u ranije vrijeme od viših svjetova. Trebamo li se onda čuditi da je najveći duh grčkog svijeta postao posebno toga svjestan? Gledajući u njihov unutarnji život rekli su sebi: “Tamo sve struji naprijed, tamo se u našu osobnost protežu svjetovi; ali ti doživljaji su sjećanja onog što je u nas uliveno u ranija vremena iz duhovnih svjetova”. — Čitajte kako Platon tumači ljudsko znanje kao sjećanje duše na njene prošle doživljaje. [Napomena 19] Tamo vidite kako djela mislioca kakav je Platon emaniraju iz duboke i prave svijesti koja pripada četvrtoj post-atlantskoj epohi. Sve dok ne možemo pogledati s okultnim uvidom u duh nekoliko epoha nećemo razumjeti što jedna izjava tako izuzetne osobnosti stvarno znači.
Napomena 15
Vidi Rudolf Steiner, Apokalipsa sv. Ivana.
Napomena 16
Objavljeno u Leipzigu, 1854.
Napomena 17
Vidi H. P. Blavatsky, Tajna doktrina, Vol. III, p. 370. (London, 1897.)
Napomena 18
Aristotel, Poetika, VI. Nekoliko engleskih prijevoda ovog čuvenog pasusa neznatno se razlikuju. Slijedeći prijevod je od W. Hamilton Fyfe, u Aristotelova umjetnost poezije (Clarendon Press, Oxford, 1940): “Tragedija je, dakle, imitacija djela koje je ozbiljno, ima svoju magnitudu, i u sebi je potpuno; u jeziku s ugodnim dodacima, svakim uvedenim odvojeno u raznim dijelovima djela; u dramatičnoj, ne narativnoj formi; s incidentima koji bude sažaljenje i strah, s kojima bi ostvarili svoju katarzu takvih emocija.”
Napomena 19
Vidi Phaedo, 75; 76, o platonskoj doktrini sjećanja. “... Međutim ako je znanje koje smo stekli ranije rođenjem izgubljeno, a ako poslije koristeći osjetila obnovimo ono što smo ranije znali, zar tada proces kojeg zovemo učenje ne bi bio obnova znanja koje nam je urođeno, i zar to ne bi bilo ispravno zvati prisjećanje? ...”