.- 4. Četvrto predavanje, Stuttgart, 30 prosinca 1910
Ponovni uzlaz kulture temeljene na vidovitosti počinje s našom epohom. Prvobitni govor i veza između misli i izgovorenog glasa. Eho toga u sumerskom jeziku. Svete građevine i načelo mjere uzete od nebesa i od ljudskog tijela. Misija babilonskog naroda. Babilonska kula i njeno značenje. Kaldejska misterijska kultura i njene tehnike brojeva. Izraz čistog i esencijalnog čovještva u grčkoj civilizaciji. Julijan Otpadnik. Tycho Brahe.
Iz napomena na prethodnom predavanju mogli ste shvatiti da u izvjesnom smislu, grčko-latinska epoha civilizacije leži u sredini post-atlantske epohe kao cjeline. Tri prethodne epohe civilizacije su takoreći priprema za onu aktivnost ljudske duše koju karakterizira grčka kultura — da ego radi u egu. Kulture drevne indijske, perzijske i egipatske epohe predstavljaju silazak od vidovite vizije do čisto ljudske vizije u grčkoj epohi. Ono što počinje s našim vlastitim dobom, i mora biti postignuto u sve većoj mjeri tijekom dolazećih stoljeća i milenija, treba se shvatiti kao ponovni uzlazak, ponovno stjecanje oblika kulture prožetog s vidovitošću. Egipatsko-babilonsko-kaldejsku epohu stoga treba gledati kao zadnji stupanj pripreme za esencijalno ljudsku kulturu Grčke. U prethodnoj, trećoj post-atlantskoj epohi, čovjek silazi od starih vidovitih uvjeta koji su mu omogućili da direktno sudjeluje u životu duhovnog svijeta, u pripremu za čisto osobnu, čisto ljudsku kulturu karakteriziranu aktivnošću duše koju bi se moglo opisati kao “ego radi u egu”. Stoga smo vidjeli kako je pogled u ranije inkarnacije koji je bio implicitan vidovnjačkoj kulturi, u početku, bio neizvjestan i nejasan kod Gilgameša, inauguratora babilonske civilizacije; kako čak i kada ga je Eabani takoreći obdario s određenim sposobnostima gledanja natrag na ranije inkarnacije, nije bio zaista siguran u njegovo znamenje. I sve što vidimo preneseno na potomstvo kroz aktivnost tih babilonskih duša potpuno je u skladu s tim silaskom iz duhovnih visina i ulaskom u čisto osobni element što je posebna karakteristika babilonske duše.
U proučavanju okultnog aspekta povijesti sve više uočavamo da s njihovim aktivnostima i kulturalnim postignućima nekoliko naroda nikako ne stoje izolirani u evoluciji svijeta, u općem napretku čovječanstva. Svaki narod ima svoj duhovni zadatak, da napravi poseban doprinos ljudskom napretku. Naša današnja civilizacija je iznimno kompleksna, jer mnoge pojedinačne struje kulture su u nju konvergirale. U našem sadašnjem duhovnom životu i u vanjskom životu, također, postoji slijevanje najrazličitijih narodnih kultura koje su razvijene više-manje jednostrano od pojedinačnih naroda u skladu s njihovim vlastitim misijama, i zatim su se slile u opću struju. Stoga se narodi pojedinačno svi razlikuju jedni od drugih; u svakom pojedinačnom slučaju možemo govoriti o konkretnoj misiji. I možemo pitati: Na što možemo, mi koji smo u našu vlastitu kulturu primili rad ostvaren za civilizaciju od naših predaka — na što možemo uperiti prstom što će nam pokazati kakav doprinos je napravljen od ovog ili onog naroda za opći napredak čovječanstva.
Ovdje je veoma zanimljivo promisliti o zadatku i misiji babilonskog naroda. Babilonski narod je predstavljao veliku zagonetku povijesnom istraživanju 19-og stoljeća kao rezultat dešifriranja klinastog pisma. I čak i površne informacije koje je bilo moguće dobiti bile su u najvišem stupnju vrijedne pažnje. Jer istraživač danas može izjaviti da je duljina vremena ranije prihvaćenog kao povijesno vrijeme, gotovo udvostručena informacijama dobivenim preko dešifriranja klinastog pisma. Dokazi pribavljeni od samih vanjskih zapisa omogućuju povijesnom istraživanju da se osvrne na pet i šest tisuća godina prije kršćanske ere, i da potvrdi da je kroz cijeli taj period postojala velika i značajna civilizacija u oblastima koje su kasnije bile scena aktivnosti Babilonaca i Asiraca. Tamo je, posebno u najranija vremena, živio izvanredan narod, u povijesti poznat kao Sumerani. Živjeli su u oblastima oko Eufrata i Tigrisa, uglavnom u gornjim oblastima ali također i prema donjima. Nema dovoljno vremena da uđemo u pitanje samih povijesnih zapisa i moramo se radije pozabaviti s onim što možemo naučiti iz okultne povijesti.
U njihovim mislima i duhovnim postignućima, a također i u njihovim vanjskim postignućima, taj narod je pripadao relativno ranom stupnju post-atlantske civilizacije. I što dalje idemo natrag u povijesti Sumerana, koji bi se mogli nazvati prethodnicom Babilonaca, postaje sve evidentnije da su u tom narodu živjele duhovne tradicije najvišeg značaja, da je među njima bila prisutna duhovna mudrost koju bi se moglo opisati kazavši da je u njima cjelokupan način života, način življenja ne samo u misli, već u samoj duši i duhu, bio potpuno različit od bilo čega što se razvilo u kasnijim periodima povijesti svijeta. U ljudima kasnijih vremena, na primjer, postoji dokaz o jazu između misli i izgovorene riječi. Svatko može danas shvatiti da su mišljenje i govorenje dvije sasvim različite stvari, da se u određenom smislu govor sastoji od konvencionalnih načina izražavanja za ono što je mišljeno. To je evidentno iz same činjenice da kroz mnoge različite jezike izražavamo veoma mnogo zajedničkih ideja. Dakle postoji izvjesni jaz između mišljenja i govorenja. Nije bilo tako među Sumeranima, tim drevnim narodom čiji jezik je bio povezan s dušom sasvim drugačije nego je to postalo pravilo u svim kasnijim jezicima. Posebno kada idemo natrag u vremena najveće davnine nalazimo nešto kao prvobitni ljudski jezik — premda ne više sačuvan, tada čak, u potpunoj čistoći. Istina, već nalazimo diferencijaciju u jezicima kod raznih plemena i rasa u širokim prostorima Europe, Azije i Afrike, ali je među Sumeranima postojala vrsta općeg govornog elementa koji je bio shvatljiv preko cijele tada poznate Zemlje, posebno kod više duhovnih ljudi. Kako je to bilo moguće? Zato jer je ton ili zvuk evocirao određeni osjećaj i duša je bila dužna nedvosmisleno izraziti ono što se osjećalo u vezi s konkretnom misli i u isto vrijeme s konkretnim zvukom.
Dopustite da ukažem što to implicira govoreći da čak i u imenima koja sam naveo iz Epa o Gilgamešu — čak i tamo se još mogu naći upečatljivi zvukovi: Ištar, Išulan slično. Kada su ti zvukovi izgovoreni i njihova okultna vrijednost je poznata, shvaća se da su to imena u kojima zvukovi ne mogu biti drugi nego oni koji jesu ako će označiti bića o kojima se radi, jer U, I i A mogu se povezati samo s nečim sasvim specifičnim. U tijeku daljeg razvoja jezika ljudi su izgubili osjećaj da su zvukovi — zvukovi suglasnika i vokala — povezani s specifičnim stvarnostima, tako da je u tim drevnim vremenima stvar mogla biti označena samo određenom kombinacijom zvukova. Onoliko malo kao kada danas imamo određeni objekt na umu mi imamo u osnovi različite ideje o njemu u Engleskoj i u Njemačkoj, toliko je malo čovjek u onim vremenima označavao neki objekt ili biće drugačije nego specifičnom kombinacijom zvukova, jer je neposredni osjećaj za zvukove bio još živ. Tako da je jezik u drevnim vremenima — a u sumerskom jeziku bio je odjek toga — nosio sasvim određeni karakter i onom tko ga je slušao bio je razumljiv jednostavno zbog prirode duše. To vrijedi, naravno, samo za najranije post-atlantske civilizacije.
Ali zadatak je babilonskog naroda bio voditi tu živu vezu čovjeka s duhovnim svijetom dolje u osobno, u oblast gdje je osobnost temeljena potpuno na sebi u njenoj odvojenosti, u njenoj jedinstvenosti. Misija Babilonaca je bila da duhovni svijet vode dolje na fizički plan. I s time je povezana činjenica da živi, duhovni osjećaj za jezik nestaje i jezik se prilagođava prema takvim faktorima kao što je klima, zemljopisni položaj, rasa, i slično. Biblija — koja ove stvari priča točnije nego fantazije samozvanog filologa Fritz Mauthnera [Napomena 20] opisuje tu značajnu istinu u priči o babilonskoj Kuli Babel, čime su ljudi koji govore zajednički jezik razbacani po Zemlji. [Napomena 21] Kada znamo da je podizanje svetih građevina u drevna vremena bilo vođeno određenim načelima, ovu Kulu Babel možemo također razumjeti i u duhovnom smislu. Građevine koje su trebale služiti kao mjesta gdje su se trebali izvršiti određeni činovi posvećeni svetoj mudrosti, ili koje su trebale stajati kao znakovi i simboli svetih istina — takve građevine su podizane prema mjerama izvedenih bilo od nebesa ili od ljudske strukture. U osnovi, one su identične, jer je čovjek kao mikrokozmos replika makrokozmosa. Stoga su mjere koje će se naći u građevinama kao što su piramide uzete od nebesa i od ljudskog tijela.
Ako bi išli natrag u relativno rana vremena, kod svetih građevina našli bi simboličko predstavljanje mjera sadržanih u ljudskoj strukturi ili u pojavama na nebesima. Duljina, širina, dubina, arhitektonski oblik interijera — sve je bilo modelirano po mjerama nebesa ili onima od ljudskog tijela. To je bilo moguće jer kada je postojala živa svijest čovjekove veze s duhovnim svijetom, mjere su iz tog svijeta donesene dolje. Što je, dakle, moralo biti dovedeno dolje od nebesa na Zemlju, od univerzalno-duhovno-ljudskog do ljudskog-osobnog? Mjere su onda mogle biti uzete jedino od samog čovjeka, od ljudske osobnosti utoliko što je to izraz pojedinačnog ega. Tako je Babilonska kula trebala biti kultno središte za ljude koji su otada izvlačili mjere iz ljudske osobnosti. Ali u isto vrijeme se moralo pokazati da osobnost mora najprije sazrjeti do stupnja da se može ponovno uzdići u duhovne svjetove. Četvrta i peta epoha civilizacije moraju biti proživljene prije nego što je ponovni uzlazak moguć — što u to vrijeme ne bi bilo. Da nebesa još nisu bila unutar dosega snaga koje proizlaze iz ljudske osobnosti — to je naznačeno činjenicom da je Kula babilonska morala biti nesretna stvar. Beskonačne dubine su sadržane u tom svjetskom simbolu Kule babilonske kroz koji je čovjek bio ograničen na osobnost kao takvu; na ono što je osobnost mogla postići pod konkretnim uvjetima koji su prevladavali među nekom rasom ili narodom.
Tako su Babilonci bili vođeni dolje od duhovnog svijeta do naše Zemlje; tamo leži njihova misija i njihov zadatak. Međutim, kao što sam već rekao, u podlozi vanjske babilonske civilizacije bila je kaldejska misterijska kultura koja je, premda ostavši ezoterna, ipak sasvim sigurno utjecala u vanjsku civilizaciju. Stoga vidimo kako prvobitna mudrost još svjetluca na način i sredstvima dostupnim Babiloncima. No ta sredstva se neće koristiti u svrhu uspona u duhovne oblasti; ona će se primijeniti na Zemlji. Taj element u misiji Babilonaca je bio utjelovljen u njihovoj kulturi i sišao je u naše vlastito vrijeme, kao što se može pokazati. Moramo, međutim, naučiti da imamo barem nekakav respekt za taj još uvijek velik i snažan pogled u duhovni svijet koji je njegovao stare tradicije u duši i nad kojim se sjena sumraka upravo počela spuštati. Moramo naučiti cijeniti duboko znanje o nebesima u posjedu Babilonaca, i njihovu veliku misiju, koja leži u izvlačenju svega iz onoga što je bilo poznato čovječanstvu kroz viziju duhovnog svijeta, iz zakona mjere koji prevladavaju u nebesima, što treba biti pripojeno civilizaciji za potrebe vanjskog, praktičnog života. U isto vrijeme njihova misija je bila da sve povežu s čovjekom. I zanimljivo je da su neke ideje preživjele do u naše vlastito vrijeme, ideje koje su kao odjek osjećaja koji su još bili živo iskustvo kod Babilonaca — osjećaja o ulijevanju makrokozmosa u čovjeka, o zakonu koji, dok utječe na čovjeka kao na zemaljsku osobnost, zrcali veliki zakon nebesa.
U drevnom Babilonu postojala je izreka: “Pogledajte čovjeka koji ide okolo ne kao sjedobrad i ne kao dijete, koji se kreće kao zdravo, ne kao bolesno biće, koji ne ide prebrzo niti korača presporo — i vidjeti ćete mjeru sunčeva kursa”. To je važna izreka i može nas usmjeriti duboko u duše drevnih Babilonaca. Jer oni su opisali da ako bi čovjek s dobrim zdravim hodom, čovjek koji u hodanju drži tempo u skladu s zdravljem života, hodao oko Zemlje niti previše brzo niti presporo, on bi trebao 365Ľ dana da opiše krug — i to je približno točno, pretpostavivši da hoda danju i noću bez pauze. I tako su rekli: “To je vrijeme za koje zdravo ljudsko biće može opisati krug oko Zemlje, i to je također duljina vremena koja je Suncu potrebna za kretanje oko Zemlje” (jer oni su vjerovali u očigledno kretanje Sunca oko Zemlje). “Ako dakle hodate kao zdravo ljudsko biće, ni previše brzo niti presporo oko Zemlje, vi držite tempo sunčeva kursa”. I to znači: “O čovječe, u samom tvom zdravlju leži da ti držiš korak kursa Sunca oko Zemlje”.
To je sigurno nešto što nas može nadahnuti poštovanjem za veličanstvenu viziju kozmosa koju je posjedovao babilonski narod. Jer su na toj osnovi podijelili putovanje zdravog čovjeka Zemljom, koristeći mjere razlomaka i stigavši do rezultata približno jednakog udaljenosti koju prođe čovjek kada hoda dva sata: to dođe oko milje. (nap.pr. njemačka, kao i danska milja, jednaka je oko pet engleskih milja.) To su izračunali na osnovu normalnog, zdravog tempa i usvojili kao vrstu norme za mjerenja tla u većem mjerilu. I u stvari ta mjera je sačuvana sve do nedavno — kada je sve u ljudskoj evoluciji postalo apstraktno — u njemačkoj milji, koja se može prijeći za oko dva sata. I tako je trajalo do u 19-o stoljeće nešto što potječe iz misije drevnih Babilonaca, što su spustili iz kozmosa, izračunavši to u skladu s kursom Sunca.
Sve do našeg vlastitog vremena mjere koje potječu od same čovjekove prirode nisu neizbježno svedene na apstraktne mjere uzete iz nekakvog dogovora. Jer očito je da je mjera danas apstraktna u usporedbi s konkretnim mjerama direktno povezanim s čovjekom i s pojavama nebesa — mjerama koje će se uistinu pratiti natrag do misije babilonskog naroda. Također i u slučaju drugih mjera, kao što je “stopa”, izvedena od ljudskog uda, ili “lakat”, izvedeno iz ljudske šake i ruke, u podlozi možemo naći nešto što je otkriveno kao zakon koji prevladava u čovjeku, mikrokozmosu. U suštini stvari drevni babilonski način razmišljanja još je bio u pozadini našeg sustava mjera do ne tako davno. Dvanaest zodijačkih konstelacija i pet planeta dali su babiloncima 5 puta 12 = 60 — to su uzeli kao osnovni broj. Brojali su do 60 i zatim počinjali ispočetka. Kada god su brojali stvari u svakodnevnom životu uzimali su broj 12 kao osnovu, jer, pošto potječe iz zakona u kozmosu, povezan je na daleko konkretniji način sa svim vanjskim uvjetima. Broj 12 je sposoban za mnogo dijeljenja. Dvanaest — tucet — nije ništa drugo nego poklon iz misije Babilonaca. Mi sve temeljimo na 10 — broj koji ima dosta poteškoća kada ga trebamo dijeliti na dijelove, dok je tucet, i u odnosu prema 60 i u raznim mogućnostima dijeljenja, uvelike pogodan da bude osnova metričkog i numeričkog sustava.
Kada je rečeno da je čovječanstvo uplovilo u apstrakciju čak i u odnosu na računanje i brojanje, to nije kritika našeg vremena, jer jedna epoha ne može raditi isto što i prethodna. Ako bi željeli portretirati tijek civilizacije od atlantske katastrofe do grčkog perioda i dalje do našeg vlastitog, mogli bi reći: Indijska, Perzijska i Egipatska epoha su period silaska; u grčkoj civilizaciji dosegnuta je točka gdje je esencijalno ljudsko razvijeno na fizičkom planu; zatim počinje ponovni uzlazak. Ali taj ponovni uzlazak je takav da on predstavlja samo jedan aspekt razvoja, a s druge strane postoji progresivni silazak u materijalizam. Stoga u naše vrijeme, ruku pod ruku s duhovnim stremljenjima postoji krajnji materijalizam koji duboko, duboko povezuje s materijom. Ove stvari su prirodne paralele. Ta struja materijalizma je nužno prisutna kao prepreka koju treba prevladati da bi se viša stvar mogla razviti. Međutim priroda je ove materijalističke struje da sve čini apstraktnim. Cijeli dekadski sustav je apstraktni sustav. Ovo nije kritika već jednostavno karakterizacija. I u drugim smjerovima, također, tendencija je potisnuti konkretnu stvarnost. Samo promislite o prijedlozima koji su dani — na primjer da uskršnji blagdani padnu na fiksni datum u travnju, da bi se izbjegle neugodnosti za trgovinu i industriju! Ne obraća se pažnja na činjenicu da tu još imamo nešto što, onako kako je određeno nebesima, doseže do nas iz drevnih vremena. Sve mora ići u apstrakciju, i konkretna stvarnost, koja opet gura u duhovno, utječe u našu civilizaciju u početku samo kao mali potočić.
Iznimno je zanimljivo vidjeti kako je ne samo u duhovnoj znanosti, već isto tako i izvan nje, čovječanstvo instinktivno ponukano da se uputi gore, ponovno uspne, recimo do veze s mjerom, brojem i formom sličnoj onoj koja je prevladavala kod drevnih Babilonaca i Egipćana. Jer u naše vrijeme postoji zapravo vrsta ponavljanja babilonske i egipatske kulture; epohe civilizacije koje prethode našem dobu ponavljaju se: egipatska u našoj vlastitoj epohi, perzijska u šestoj, indijska u sedmoj. Prva se podudara sa sedmom, druga sa šestom, treća s petom, našom vlastitom; četvrta stoji za sebe, čineći sredinu. Iz tog razloga, toliko toga što je činilo drevni egipatski pogled na svijet instinktivno se ponavlja. Na svijetlo dolaze izvanredne stvari. Ljudi mogu biti duboko usađeni u materijalističke ideje i koncepte, ipak preko težine samih činjenica—ne preko znanstvenih teorija, koje su sve danas materijalističke — mogu biti vođeni u duhovni život. Na primjer, u Berlinu postoji zanimljiv liječnik koji je napravio izvanredna zapažanja temeljena samo na činjenicama, odvojeno od bilo kakve teorije. Pokazati ću to na školskoj ploči. — Recimo da ova točka predstavlja datum ženine smrti. Ne govorim o hipotetskom slučaju već o nečem što je stvarno bilo opaženo. — Žena je baka u obitelji. Određeni dio dana prije njene smrti rođeno je unuče, neka je broj dana 1,428. Čudno je reći, 1,428 dana nakon bakine smrti rođeno je još jedno unuče, i praunuka 9,996 dana nakon njene smrti. Podijelite 9,996 sa 1,428, i dobijete 7. Nakon perioda, dakle, sedam puta duljine perioda između rođenja prvog unuka i smrti bake, rođeno je praunuče. I sada isti doktor pokazuje da to nije izolirani slučaj, već da se mogu istražiti brojne obitelji i uvijek naći da su u odnosu na smrti i rođenje evidentni potpuno određeni numerički odnosi. A najzanimljivije od svega je da ako, na primjer, uzmete broj 1,428, opet imate broj djeljiv sa sedam. Ukratko, same činjenice danas tjeraju ljude da u nizu vanjskih događaja ponovno otkriju izvjesne pravilnosti, izvjesnu periodičnost, koja je povezana sa starim svetim brojevima. I već danas broj nalaza u tom smjeru sakupljen od Fliess-a — to je ime liječnika u Berlinu [Napomena 22] — i njegovih studenata, dokaz je da je niz takvih događaja reguliran sasvim konkretnim brojevima. Ove brojke su već dostupne u ogromnoj količini. Njihovo tumačenje je posve materijalističko, ali same činjenice sile na vjerovanje u ulogu broja u svjetskim događanjima. Moram naglasiti da je primjena ovog načela od Fliessa i njegovih studenata veoma varljiva i pogrešna. Način na koji primjenjuje njegove glavne bojeve, posebno 23 i 28 — 28 = 4 puta 7 — morati će u mnogim pogledima biti izmijenjen. Ipak, u ovakvom proučavanju možemo vidjeti nešto kao instinktivno pojavljivanje drevne babilonske kulture u dobu kada je čovječanstvo na putu uzlaza. Naravno, ovakve stvari su ograničene na male krugove; ogromna većina ljudi nema osjećaja za njih. Ali je uistinu izvanredno vidjeti neobične misli i osjećaje koji se javljaju kod ljudi kao što su učenici Fliessa, na primjer, koji je otkrio ove stvari. Jedan od tih učenika kaže: “Da su ove stvari bile poznate u drevna vremena, što bi ljudi rekli?” — Ali bile su poznate! I slijedeći pasus izgleda mi posebno karakterističan.
Nakon što je ovaj učenika Fliessa sakupio dosta takvog materijala, on kaže: “Periodi konstruirani na najjasnijim matematičkim načelima ovdje su izvedeni iz prirode, i takve stvari su stalno bile izvan dosega nadarenih umova naviknutih na daleko teže probleme. S kakvim religijskim zanosom bi Babilonci, s njihovom ljubavi za izračun, istražili ovu oblast i s kakvom magijom bi ova pitanja bila okružena”. — Dakle vidite koliko su blizu ljudi već došli do naziranja onog što se stvarno dogodilo! Kako nepogrešivo čovjekov instinkt još jednom radi u smjeru duhovnog života! Ali upravo gdje sadašnja znanost prolazi zatvorenih očiju, ima dosta toga za naći što baca veliko svjetlo na okultnu silu koje su ljudi potpuno nesvjesni. Oni kojima je pažnja privučena na ovaj izvanredan zakon brojeva objašnjavaju ga na potpuno materijalistički način; ali težina samih činjenica već danas sili ljude da prepoznaju duhovni, matematički zakon koji prevladava u stvarima svijeta. Vidimo kako je duboko točno da je sve što dolazi do izražaja u osobnom obliku u kasnijem tijeku ljudske evolucije, sjenovita slika onog što je ranije bilo prisutno u elementarnoj, izvornoj veličini, jer je veza s duhovnim svijetom još bila netaknuta.
Da bi to moglo biti duboko upisano u vašim dušama, želim naglasiti da su Babilonci bili oni koji su u njihovoj tranziciji prema četvrtoj epohi civilizacije morali, takoreći, donijeti dolje s nebesa mjeru, broj, težinu; da u našem vlastitom vremenu mi doživljavamo odjek toga; i da ćemo ponovno naći naš put do ove tehnike brojeva koja će postajati sve istaknutija, premda je u drugim domenama života apstraktni sustav mjere i broja prirodno prikladan. Ovdje opet, dakle, možemo vidjeti kako je na putu silaska određena točka dosegnuta u grčko-latinskoj kultivaciji čistog, esencijalnog čovještva, u izražavanju osobnosti na fizičkom planu, i kako zatim počinje ponovni uzlazak. Tako da zapravo grčka epoha leži u sredini tijeka cijele post-atlantske civilizacije.
Međutim moramo se sjetiti da je u grčkoj epohi došao impuls kršćanstva koje će voditi čovječanstvo gore u druge oblasti. Već smo vidjeli kako se u prvoj fazi svog razvoja kršćanstvo nije odmah pojavilo sa svojim punim značenjem, sa svojim duhovnim sadržajem i supstancom. Ponašanje ljudi Aleksandrije prema Hipatiji daje nam sliku promašaja i sjenovitih strana s kojima je kršćanstvo bilo bremenito na početku. Zaista je često naglašavano da tek treba doći vrijeme kada će kršćanstvo biti shvaćeno u svoj svojoj dubini, da još postoje beskonačne i nedokučene dubine u kršćanstvu, koje stvarno više pripadaju budućnosti nego sadašnjosti — a kamoli prošlosti. Vidimo kako se u kršćanstvu nešto što je još u porođajnim mukama smješta u ono što je ušlo u nasljeđe prvobitne mudrosti svijeta i duhovnosti. Jer ono što je grčka kultura primila, što je nosila u sebi, zapravo je bilo kao nasljeđe svega što je u bezbrojnim inkarnacijama bilo stečeno od ljudi kroz njihovu živu vezu s duhovnim svijetom. Sva duhovnost doživljena u prethodnim dobima uronila je dolje u srca i duše Grka i u njima preživjela. Stoga je razumljivo — posebno u pogledu onoga što je rezultiralo iz kršćanskog impulsa u prvim stoljećima, da je bilo ljudi koji dolazak kršćanstva nisu mogli gledati kao jednaku vrijednost svemu onome što je preneseno grčkoj kulturi s nadmoćnom veličinom i dubinom duhovnosti, kao drevno nasljeđe tisuća godina.
Postojala je posebno karakteristična osobnost koja je doživljavala takoreći u vlastitim grudima ovu bitku starog s novim, ovu bitku između blaga prvobitne, duhovne mudrosti i onog što je bilo tek na početku — slabašne struje. Ova osobnost grčko-latinske epohe u 4-om stoljeću, koja je ove stvari doživljavala u areni vlastite duše, bio je Julije Apostat. [Napomena 23] U najvišem stupnju je zanimljivo slijediti život rimskog cara Julijana. Bio je nećak ambicioznog, osvetoljubivog cara Konstantina, i namjera je bila da se njega i njegova brata ubije u djetinjstvu. Dopušteno mu je da živi samo zato jer se bojalo da će njegova smrt prouzročiti prevelik metež, i jer se očekivalo da koliku god bi štetu mogao napraviti da bi se to kasnije neutraliziralo. Julijan je morao steći obrazovanje lutajući među raznim zajednicama, i striktno se vodila briga da upije ono što je tada bilo prihvaćeno, iz oportunističkih razloga, u Rimu i od Rima, od rimskog carstva, kao kršćanski razvoj. To je, međutim, bila papazjanija onog što se po stupnjevima oblikovalo kao katolička crkva i onog što je postojalo u arijanizmu, s željom da ni jedan element ne naruši drugi. I tako u to vrijeme neprijateljstvo protiv starog helenističko-poganskog ideala, drevnih bogova i drevnih misterija, bilo je na svim stranama prilično žestoko. Kao što sam rekao, sve je napravljeno da se osigura da Julijan, za kojeg se očekivalo da bi mogao uspjeti doći na tron Cezara, postane dobar kršćanin.
Međutim čudna težnja se uvlačila u ovu dušu. Ova duša nikada ne bi mogla postići neki dublji osjećaj za kršćanstvo. Gdjegod da je dječak odveden, i gdjegod su tragovi ne samo drevnog poganstva već drevne duhovnosti još bili preživjeli, njegovo srce je za to bilo toplo. Gdjegod je našao nešto od starih svetih tradicija i institucija preživjelih u civilizaciji četvrte epohe, time se napajao. I tako se dogodilo da je u njegovim mnogim lutanjima, na koja je bio prognam jer je tako odmjerio njegov ujak Car, on došao u kontakt s učiteljima takozvane neoplatonističke škole i s učenicima ljudi iz Aleksandrije, koji su primili stare tradicije koje su im tamo uručene. Tada je po prvi puta srce Julijana bilo hranjeno s onim što ga je duboko privlačilo. I tako je upoznao takva blaga drevne mudrosti kakva su još postojala u samoj Grčkoj. I sa svime što mu je dala Grčka, sa svime što mu je stari svijet dao putem mudrosti, Julijan nije mogao nego razviti živi osjećaj za jezik nebesa, za tajne koje su nam iz zvjezdanog zapisa govorile iz kozmičke sfere. Zatim dolazi vrijeme kada je bio iniciran u eleuzijske misterije od jednog od posljednjih hijerofanta; i kod Julijana imamo čudan prizor da onaj koji je nadahnut od drevnih misterija, koji potpuno stoji unutar onog što se može primiti kada preko misterija duhovni život postaje stvarnost — da takav posvećenih stoji na tronu Cezara. I premda su se mnoge zablude uvukle u spise Julijana protiv kršćana, mi znamo kakva je veličina bila u njegovoj koncepciji svijeta kada je govorio iz veličanstvenih doživljaja njegovog posvećenja.
Ali pošto kao učenik misterija već u zalazu nije dobro znao kako se nositi s vremenima, suočio se s mučeništvom koje se nazire pred onim koji je nadahnut ali više nije svjestan koje tajne treba držati skrivene a koje se mogu legitimno prenijeti. Iz žara i entuzijazma zapaljenom u Julijanu od njegova helenističkog obrazovanja i preko njegove inicijacije, iz uzvišenih doživljaja koje mu je hijerofant omogućio da doživi, u njemu se pojavila riješenost da ponovno utemelji ono što je gledao kao aktivan, tkajući život drevne duhovnosti. I tako ga vidimo kako teži na svaki način uvesti stare bogove opet u civilizaciju u koju je već prodrlo kršćanstvo. Otišao je predaleko i u otvorenom govorenju o tajnama misterija i u njegovom stavu prema kršćanstvu. I tako je došlo do toga da ga je godine 363, kada je morao voditi vojnu kampanju protiv Perzijanaca, pretekla njegova sudbina. Baš kao što sudbina pretekne svakog tko je nezakonito izgovorio one stvari koje se ne smiju izgovoriti bez odobrenja, tako je bilo i u slučaju Julija, i postoji povijesni dokaz da je u toj ekspediciji protiv Perzijanaca, pao od ruke kršćanina. Jer ne samo da se ta vijest odmah poslije nadaleko raširila i nikada nije bila poricana ni od jednog kršćanskog pisaca zabilješki, već bi i bilo veoma začuđujuće da su Perzijanci izazvali smrt njihova najvećeg neprijatelja bez da su se s time razmetali. Među njima je, također, odmah nakon toga prevladavalo mišljenje da je Julije pao od ruke kršćanina. To je bilo zaista nešto kao oluja što je izbilo iz ove nadahnute duše, iz vatrenog entuzijazma stečenog iz inicijacije u eleuzijske misterije koje su se već približavale svom periodu sumraka. Takva je bila sudbina čovjeka 4-og stoljeća, potpuno osobnog ljudskog bića čija se karma sastojala, u biti, od proživljavanja u osobnoj ljutnji, osobnom gnjevu i osobnom entuzijazmu, nasljeđa koje je primio. To je temeljni zakon koji je prevladavao u njegovom životu.
Za proučavanje okultne povijesti, zanimljivo je promotriti kasniji tijek koje je imao ovaj konkretan život, ova konkretna individualnost. Tijekom 16-og stoljeća, godine 1546, rođen je izvanredan čovjek iz plemenite kuće u Sjevernoj Europi, i upravo u toj kolijevki, takoreći, bilo je položeno sve —uključujući obiteljski imetak — što ga je moglo voditi na položaj s visokim počastima u tradicionalnom životu tog vremena. Pošto je, u skladu s tradicijom njegove obitelji, bila namjera da zauzme neki eminentni politički ili drugi visoki položaj, bio je određen za pravno zanimanje i s tutorom poslan na Sveučilište u Leipzigu da studira pravnu znanost. Tutor je mučio dječaka — jer bio je još dječak kada je prisiljen da studira pravo — po cijeli dan. Ali noću, dok je tutor spavao snom pravednika i sanjao pravne teorije, dječak bi se iskrao iz kreveta i promatrao zvijezde s veoma jednostavnim instrumentom kojeg je sam smislio. I vrlo brzo je o tajnama zvijezda znao ne samo više od bilo kojeg učitelja već više i od toga što se moglo pronaći u bilo kojoj knjizi u to vrijeme. Na primjer, vrlo brzo je primijetio određeni položaj Saturna i Jupitera u konstelaciji Lava, okrenuo se knjigama i našao da je to zapisano sasvim pogrešno. U njemu se zatim pojavila težnja da dođe do što je moguće točnijeg znanja o tom rukopisu zvijezda, da što je moguće točnije zapiše kretanje zvijezda. Nije čudno da je unatoč otporu obitelji ubrzo dobio dopuštenje da postane prirodoznanstveni filozof i astronom, umjesto da sanja o svom životu nad pravnim knjigama i doktrinama. I imajući značajna sredstva na raspolaganju, mogao je podesiti cijelo domaćinstvo.
To je bilo uređeno na izvanredan način. Na gornjim katovima bili su instrumenti dizajnirani za promatranje tajni zvijezda; u podrumima je bila oprema sa stvaranje različitih kombinacija i otopina supstanci. I tamo je radio, podijelivši vrijeme između opservacija provedenih na gornjim katovima zgrade i vrenja, fermentiranja, miješanja i vaganja što se odvijalo u podrumima ispod. Tamo je radio, da bi pokazao, malo po malo, kako će se zakoni koji su napisani u zvijezdama, zakoni planeta i zvijezda stajaćica, makrokozmički zakoni, ponovno naći mikrokozmički u matematičkim brojevima koji su u pozadini kombinacija i otopina supstanci. I ono što je otkrio kao živu vezu između nebeskog i zemaljskog primijenio je na umjetnost medicine, proizvodeći medikamente koji su bili povod ljutog animoziteta oko njega jer ih je slobodno davao onima kojima je želio pomoći. Liječnici u to vrijeme, koji su namjeravali iznuđivati visoke naknade, bjesnili su protiv tog čovjeka koji je bio opružen za počinjenje svakakvih "strahota" s onim što je nastojao dovesti dolje s nebesa na Zemlju.
Srećom, kao rezultat određenih događaja, naišao je na naklonost danskog kralja, Fredericka drugog, i dok god je imao tu naklonost, sve je bilo dobro: dobio je nevjerojatan uvid u duhovno djelovanje kozmičkih zakona u smislu u kojem sam upravo to opisao. Ovaj čovjek je doista nešto znao o duhovnom kursu kozmičkih zakona. Zapanjio je svijet stvarima koje doduše danas više ne bi naišle na isto povjerenje. Jednom prigodom, kada je bio u Rostocku, prorekao je, iz konstelacija zvijezda, smrt sultana Sulejmana, koja se ostvarila unutar par dana od datuma kojeg je prorekao. Vijest o tome učinila je ime Tycho Brahe [Napomena 24] (također Dodatak) čuvenim u Europi. Danas svijet u cjelini jedva zna nešto više o Tycho Brahe-u, čiji život pada tako kratko vrijeme iza nas, osim da je pomalo bio osobenjak i da nikada nije dosegnuo uzvišeno stajalište modernog materijalizma. Zapisao je tisuće zvijezda po prvi puta u mapama nebesa i također napravio epohalna otkrića o vrstama zvijezda, “Nova”, koja bukne i opet nestane, i to opisao. Ali ove stvari su uglavnom prošle u tišini. Svijet stvarno o njemu ništa ne zna osim da je još bio dovoljno "glup" da osmisli plan kozmosa u kojem Zemlja miruje a Sunce se s planetima okreće oko nje. To je ono što svijet općenito danas zna. Činjenica da ovdje imamo posla s značajnom osobom 16-og stoljeća, s onim tko je ostvario beskonačno mnogo da je čak i danas korisno za astronomiju, da je u onom što je dao sadržana neizreciva količina mudrosti — ništa od toga obično nije zabilježeno, iz jednostavnog razloga da predstavljajući sustav detaljno, iz njegova vlastitog dubokog znanja, Tycho Brahe je vidio poteškoće koje Kopernik nije vidio. Ako bi se takvo što usudio reći — jer to zaista izgleda paradoksalno — čak i kopernikanskim kozmičkim sustavom zadnja riječ još nije rečena. I konflikt između ta dva sustava će još zaokupljati umove kasnijeg čovječanstva. — To, međutim, samo usput; previše je paradoksalno za sadašnje doba.
Tek pod nasljednikom kralja koji mu je bio naklonjen neprijatelji Tycho Brahe-a pojavljuju se sa svih strana. Oni su bili liječnici i profesori univerziteta u Kopenhagenu, i uspjeli su okrenuti nasljednika njegovog zaštitnika protiv njega. Tycho Brahe je bio prognan iz domovine i opet je morao ići na jug. U Augsburgu je izvorno postavio njegovu prvu planosferu i pozlaćeni globus na kojem je uvijek označavao nove zvijezde koje je otkrio — u konačnici ih je bilo tisuće. Bilo mu je suđeno da umre u egzilu u Pragu. Sve do danas, ako se okrenemo, ne uobičajenim priručnicima, već stvarnim izvorima, i proučavamo Keplera, recimo, još možemo vidjeti da je Kepler mogao doći do njegovih zakona zbog pedantnih astronomskih promatranja koja je prije njega napravio Tycho Brahe. Ovdje je zaista bila osobnost koja je opet nosila pečat, u velikom stilu, onog što je bila velika i značajna mudrost prije njegova vremena; ona koja se nije mogla povezati s vrstom znanja koje je postalo popularno odmah nakon toga u obliku materijalističkog pogleda na svijet. Uistinu je to čudna sudbina, ta sudbina Tycho Brahe-a!
I sada, stavljajući obje osobne sudbine jednu do druge, pomislite kako je beskonačno poučno kada iz Akaša zapisa naučimo da se individualnost Julija Apostata ponovno javlja u Tycho Brahe-u, da je Tycho Brahe, takoreći, reinkarnacija Julija Apostata. Tako neobično i paradoksalno zakon o reinkarnaciji ima učinka kada je karmička veza jedne individualnosti promijenjena od povijesne karme svijeta; kada same kozmičke snage koriste ljudsku individualnost kao njihov instrument.
Odmah ću naglasiti da ne govorim o ovakvim stvarima kao što je veza između Julija Apostata i Tycho Brahe-a da bi one odmah bile objavljene s krovova i raspravljane za svakom večerom i kavom, već da bi mogle uroniti u mnoge duše kao učenje o okultnoj mudrosti, i da možemo naučiti da sve više razumijemo kako je nadčulna stvarnost svuda u pozadini ljudskog bića u njegovoj fizičkoj manifestaciji.
Napomena 20
Fritz Mauthner, 1849–1923. Pisac, žurnalist i autor filozofskih radova, posebno na temu jezika, na kojeg često upućuje Rudolf Steiner.
Napomena 21
Postanak, XI.
Napomena 22
Wilhelm Fliess, b. 1858. Autor od Der Ablauf des Lebens: Grundlagen zur exakten Biologie, Leipzig i Beč, 1906; također Das Jahr im Lebendigen, Jena, 1919.
Napomena 23
Julije Apostat, 331–63. Car od 361–63. Vidi Rudolf Steiner: Građevna osnova za razumijevanje Misterija na Golgoti, predavanja VII i VIII; Čovjekov život na Zemlji i u duhovnim svjetovima, predavanja I; Misterij Sunca u tijek ljudske povijesti; Karmičke veze: Ezoterne studije, Tom. IV, predavanja V i VI; Povijest svijeta u svjetlu antropozofije, predavanje VI.
Postoje mnoge reference, previše brojne za navesti ovdje. Navedene su izvanredno važne.
Napomena 24
Vidi Rudolf Steiner, Karmićke veze: Ezoterne studije, Tom. IV, predavanja V i VI;
TYCHO BRAHE
Tycho Brahe (1546-1601). Veoma učen i iscrpan rad na engleskom je onaj od J. L. E. Dreyer-a, Ph.D., ravnatelja opservatorija Armagh, objavljen u Edinburgh od Adama i Charlesa Black u 1890, pod naslovom Tycho Brahe: Slika znanstvenog života i rada u šesnaestom stoljeću. Slijedeći podaci i citati koji se odnose na neke stvari spomenute na ovim predavanjima od Rudolfa Steinera, uzeti su iz knjige Dr. Dreyer-a.
(1) “Nova Stella”. To je primijećeno u konstelaciji Kasiopeje od Tycho Brahe-a dok se vraćao kući navečer 11 studenog 1542. Njegov izvještaj o zvijezdi je tiskan 1593 u maloj knjizi pod naslovom De Nova Stella, čiji su dijelovi ponovno tiskani u velikom djelu Astronomie Instauratć Progymnasmataon s kojim je Tycho Brahe bio zauzet četrnaest godina. “.... zvijezda Kasiopeje je započela astronomsku znanost u briljantnoj karijeri koja je otada vođena, i odagnala maglu koja je zatamnjivala pravi sustav svijeta. Kao što je uistinu Kepler rekao, ‘Da ova zvijezda nije napravila ništa drugo, bar je objavila i dala velikog astronoma’.”
(2) Tycho Brahe i Kepler. “Najvažnije nasljeđe koje je Tycho ostavio Kepleru i potomstvu bila je velika količina opservacija, za koju je Kepler s pravom rekao da zaslužuje da se čuva među kraljevskim blagom, pošto se bez njih ne može napraviti reforma astronomije. Čak je i dodao da nema nade da će itko ikad napraviti točnija promatranja ... Kepler nije bio samo veliki genij, bio je također čista i plemenita karaktera, i u svojim spisima nikada nije zaboravio odati počast čovjeku bez čijeg rada nikada ne bi mogao otkriti tajne planetarnih kretanja... Kepler i Tycho često su se prepirali dok je ovaj potonji još bio živ, ali nakon njegove smrti to je zaboravljeno, i Keplerov um imao je samo mjesta za zahvalnost što je postao baštinik velikog blaga ostavljenog od Tycho-a”.
(3) Medicinska praksa. U njegovom laboratoriju u Uraniborg-u na otoku Hveen, Tycho Brahe je pripremao lijekove, “i pošto je njegove lijekove dijelio bez plaćanja, nije čudno da je rečeno da su mnogi pohrlili u Hveen da ih dobiju. U službenoj danskoj Farmakopeji iz 1658 dano je nekoliko Tycho-vih eliksira, a 1599 snabdio je cara Rudolfa s jednim protiv epidemijskih bolesti, od kojih je glavni sastojak bio theriaca Andromachi, ili venecijanski sirup, pomiješan s vinskim alkoholom, i podvrgnut raznim kemijskim operacijama i dodacima sa sumporom, alojom , mirom, šafranom, itd. Ovaj lijek je smatrao vrjednijim od zlata, i ako bi ga car želio još poboljšati, mogao bi dodati jednu skrupulu ( 1 skrupula = 20 grama) tinkture od koralja ili safira, granita, ili rastopljenih bisera, ili tekućeg zlata ako nema korozivne tvari. U kombinaciji s antimonom, ovaj eliksir bi izliječio sve bolesti koje se mogu izliječiti znojenjem, i koje čine treći dio onih koje pogađaju ljudsko tijelo”.
(4) Makrokozmička znanost primijenjena na mikrokozmos. O temi uzajamnog djelovanja između “nebeskog i elementarnog svijeta”, Tycho Brahe je spomenuo da je proučavao Hermesa Trismegistusa, Gebera, Arnoldus-a de Villa Nova, Raymundus Lullius-a, Tomu Akvinskog, Rogera Bacona, Albertus Magnusa, itd. (vidi str. 129)
Od rujna, 1574 sve do rano u 1575, Tycho Brahe je dao ciklus predavanja o matematičkoj znanosti na Sveučilištu u Copenhagenu. Slijedeći pasus je uzet iz Dr. Dreyer-ova sažetka o sadržaju uvodnog izlaganja:
“Dok mnogi ljudi priznaju utjecaj zvijezda na prirodu, kada se radi o čovječanstvu poriču ga. Ali čovjek je građen od elemenata, apsorbira ih jednako kao i hranu i piće, iz čega slijedi da čovjek mora također, kao i elementi, biti podložan utjecaju planeta; a postoji, osim toga, velika analogija između dijelova ljudskog tijela i sedam planeta. Srce, kao sjedište daha života, odgovara Suncu, a mozak Mjesecu. Kao što su srce i mozak najvažniji dijelovi tijela, tako su Sunce i Mjesec najsnažnija nebeska tijela; i kao što postoji mnogo uzajamnog djelovanja između to dvoje prvih, tako postoji mnogo međusobne zavisnosti između potonjih. Na isti način jetra odgovara Jupiteru, bubrezi Veneri, slezena Saturnu i žuč Marsu, i pluća Merkuru, i sličnost funkcioniranja različitih organa prema pretpostavljenom astrološkom karakteru planeta na sličan je način pokazana i od drugih astroloških pisaca ...”