.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 10 listopada 1915
Vidovnjaštvo i mišljenje. Simbolizam škola inicijacije. Opozicija između ezoterika i egzoterika o objavljivanju ezoternog znanja. Kompromis postignut kroz uvođenje medijumstva i spiritualizma. Neuspio pokušaj. Duhovna znanost i načelo koje su slijedili egzoterici od sredine devetnaestog stoljeća.
Iz predavanja održanih nedavno shvatiti ćete da materijalistički pogled na svijet u naše vrijeme, materijalistički način razmišljanja, nije rezultat čovjekove proizvoljne volje već je izvjesna povijesna nužnost.
Oni koji imaju neko razumijevanje o duhovnom procesu ljudske evolucije znaju da je, u osnovi govoreći, u svim ranijim stoljećima i milenijima čovjek u duhovnom životu sudjelovao u većoj mjeri nego je to slučaj tijekom zadnjih četiri ili pet stotina godina. Znamo s kojom je to naširoko rasprostranjenom pojavom povezano. Na samom početku evolucije Zemlje, nasljeđe stare vidovitosti Mjeseca bilo je aktivno u čovječanstvu. Možemo zamisliti da je u najranijim dobima ta sposobnost drevne vidovitosti bila veoma potentna, veoma aktivna, s rezultatom da je opseg čovjekove duhovne vizije u tim vremenima bio neizmjerno širok i napredan. Ta se drevna vidovitost zatim postupno umanjila sve dok nije došlo vrijeme da je većina ljudskih bića izgubila sposobnost gledanja u duhovni svijet, a u zamjenu je došao Misterij na Golgoti. Međutim izvjesni trag stare sposobnosti duše je ostao, a dokaz toga će se naći, na primjer, u znanju o prirodi koje je postojalo do četrnaestog i petnaestog, stvarno i do šesnaestog i sedamnaestog stoljeća. To znanje o prirodi je bilo veoma različitog karaktera od moderne prirodne znanosti. To je bilo znanje o prirodi koje je u nekom opsegu još moglo počivati, ne na jasnoj, imaginativnoj vidovitosti već ipak na tragovima inspiracije i intuicije koje su onda primijenjene i razrađene od takozvanih alkemičara. Ako je alkemičar tih vremena bio častan u svojim ciljevima a ne za egoistični dobitak, još uvijek je radio, u određenom pogledu, sa starom inspiracijom i intuicijom. Dok je bio uključen u njegove vanjske aktivnosti, stara vidovitost je još bila uzburkana unutar njega, premda još više nije bilo pridruženo nikakvo vjerodostojno znanje. Ali broj ljudi u kojima su ti tragovi drevne vidovitosti preživjeli, stalno se smanjivao. Često sam govorio da se danas ti tragovi mogu veoma lako izvući vani iz ljudske duše u stanju atavističke, vizionarske vidovitosti. Pokazali smo kako se atavistička vidovitost u naše vrijeme može manifestirati na razne načine.
Iz svega ovoga ćete shvatiti da što se više približavamo našem vlastitom periodu u evoluciji, to više imamo posla s opadanjem starih duševnih snaga i rastom tendencija u čovjekovoj duši prema promatranju vanjskog, materijalnog svijeta. Nakon spore i postupne pripreme, to je dosegnulo vrhunac u devetnaestom stoljeću, zapravo sredinom tog stoljeća. Malo od toga je danas shvaćeno od onih koji se ne zamaraju takvim stvarima, ljudima u budućnosti će biti jasno da su materijalističke tendencije druge polovine devetnaestog stoljeća imale svoj vrhunac sredinom stoljeća; tada su te tendencije razvile najveću snagu. Međutim posljedica svake tendencije je da se razvijaju određeni talenti i zaista impresivna veličina metoda razvijenih od materijalističke znanosti proizlazi iz tih tendencija duše da se čvrsto uhvati vanjskog, materijalnog svijeta čula.
Sada o toj fazi evolucije čovječanstva moramo misliti kao da joj je pridružena još jedna pojava. Ako se u imaginaciji vratimo natrag u prvobitna doba duhovnog razvoja čovječanstva, naći ćemo s obzirom na duhovno znanje, da su ljudi bili u relativno sretnom položaju. Većina ljudskih bića, zapravo svi, o duhovnom svijetu su znali kroz neposrednu viziju. Baš kao što moderan čovjek percipira minerale, biljke i životinje i svjestan je tonova i boja, tako su i ljudi starine bili svjesni duhovnog svijeta; za njih je bio konkretna stvarnost. Tako da u tim starim vremenima, kada je puna budna svijest o vanjskom, materijalnom svijetu bila prigušena tijekom spavanja ili sanjanja, nije zaista bilo nikog tko nije bio povezan s umrlima koji su mu bili blizu tijekom života. U budnom stanju čovjek je mogao imati interakciju s živućima; tijekom spavanja ili sanjanja, s umrlima. Učenje o besmrtnosti duše u tim bi prvobitnim vremenima bilo izlišno kao što bi bilo danas latiti se dokazivanja da biljke postoje. Samo zamislite što bi se dogodilo sada ako bi se netko latio dokazivanja da biljke postoje! Isti bi stav u prvobitna vremena bio zauzet ako bi netko mislio da je nužno dokazati da duša također živi nakon smrti.
Čovječanstvo je postupno izgubilo tu sposobnost življenja u zajednici s duhovnim svijetom. Bilo je, naravno, uvijek pojedinaca koji su koristili svaku dostupnu mogućnost da razviju vidovnjaštvo. Ali čak je i to postajalo sve teže. Kako su ljudi u starim vremenima razvili određeni dar vidovnjaštva? Ako sa shvaćanjem danas proučavamo filozofiju Platona, ili ono što postoji od Heraklita, moramo shvatiti — a to posebno vrijedi za još ranije grčke filozofe — da su oni potpuno različiti od kasnijih filozofa. Pročitajte prvo poglavlje moje knjige Zagonetke filozofije, gdje sam pokazao kako su ti drevni filozofi, Tales i Parmenides, Anaksimen i Heraklit, još bili pod utjecajem njihovih specifičnih temperamenata. To do sada nije bilo istaknuto; prvi spomen toga je u mojoj knjizi. Neizbježno, stoga, mora proći neko vrijeme prije nego to bude prihvaćeno — ali to nije važno. O Platonu, još možemo osjećati: ta filozofija još prianja za cijelog čovjeka. Međutim, kada dođemo do Aristotela, osjećaj je da imamo posla s akademskom, učenom filozofijom. Stoga razumijevanje Platona traži više uvida nego što moderni filozof obično ima na raspolaganju. Iz istog razloga postoji jaz između Platona i Aristotela. Aristotel je već učenjak u modernom smislu. Platon je zadnji filozof u starom grčkom smislu; on je filozof čiji su koncepti u nekoj mjeri još uvijek prožeti s životom. Dok god takva filozofija postoji, veza s duhovnim svijetom nije prekinuta, i zaista se nastavilo kroz dugo vremena, zapravo u Srednji vijek. Srednji vijek filozofiju nije razvio na daljnji stupanj već je jednostavno preuzeo aristotelsku filozofiju; i do određene točke u vremenu sve je to bilo dobro. Platonova filozofija je također preuzeta na neki način.
Sada, u davnim danima, dok je god i najmanja sposobnost za vidovitost određene vrste bila prisutna, nešto bi se veoma značajno dogodilo kada bi ljudi dopustili da ta filozofija djeluje na njih. Danas, filozofija djeluje samo na glavu, samo na mišljenje. Razlog zašto toliko ljudi izbjegava filozofiju je taj jer ne vole misliti. I posebno zato jer filozofija ne nudi ništa putem senzacionalizma oni je ne žele proučavati. Međutim, drevna filozofija je, kada je primljena u ljudskoj duši, još uvijek mogla, zbog njene velike životvorne moći, potaknuti još uvijek postojeće darove vidovnjaštva. Platonova filozofija, štoviše, čak i Aristotelova filozofija, još je imala taj učinak. Bijući manje apstraktne od filozofija modernih vremena, još uvijek su mogle potaknuti sposobnosti vidovnjaštva svojstvene ljudskoj duši. I tako se dogodilo kod ljudi koji su se posvetili filozofiji, da su sposobnosti koje su inače uronjene ispod površine bile oživljene. Tako je nastalo vidovnjaštvo. Ali zbog onoga što sada treba naučiti o fizičkom svijetu — a to također vrijedi i za filozofiju — što je bilo od važnosti samo za fizički plan, i postajalo sve važnije, čovjek se sve više otuđio od ostataka stare vidovitosti. Nije više mogao prodrijeti u unutarnje dubine egzistencije i sve je teže bilo postati vidovnjak. Niti će to ponovno biti moguće dok nove metode naznačene kao početak u knjizi Znanje o višim svjetovima. Kako se postiže? ne budu prihvaćene kao vjerodostojne.
Čuli smo da je period materijalizma dosegnuo vrhunac — moglo bi se također reći, svoju najdublju točku — sredinom devetnaestog stoljeća. Sigurno je da će uvjeti postajati sve teži ali niti poveznice s ranijim impulsima u evoluciji čovječanstva ne smiju ipak biti prekinute. Slijedeći dijagram pokazuje kako se vidovnjaštvo razvijalo:
Ovdje je (žuto) vidovnjaštvo još prisutno u punom cvatu; sve više iščezava dok ne dosegne najnižu točku sredinom devetnaestog stoljeća, i zatim opet postoji uspon. Međutim razumijevanje duhovnog svijeta nije isto što i vidovnjaštvo. Baš kao što s obzirom na svijet, znanost nije ista stvar kao i čisto čulna percepcija, sama vidovitost je druga stvar nego je to razumijevanje onog viđenog. U ranijim epohama ljudi su bili zadovoljni, uglavnom, s vizijom; nisu došli do točke razmišljanja o onom što je viđeno u nekoj većoj mjeri, jer im je vidovnjaštvo bilo dovoljno. Ali sada, i mišljenje također izbija u prvi plan. Linija a–b, dakle, označava vidovnjaštvo, viziju; linija c–d označava misao ili razmišljanje o duhovnim svjetovima.
U drevna vremena čovjek je bio zauzet s vizijama a mišljenje je, takoreći, ležalo u podsvjesnoj oblasti duše. Vidovnjaci starine nisu mislili, nisu razmišljali; sve im je dolazilo direktno preko njihove vizije. Mišljenje je tek počelo utjecati na vidovnjaštvo oko tri ili četiri tisuće godina pr.Kr. Postojalo je zlatno doba u staroj indijskoj, perzijskoj, egipatsko-kaldejskoj a također i u veoma drevnoj grčkoj kulturi kada je mišljenje, još mlađahno i svježe, u ljudskoj duši bilo vjenčano s vizijom. U tim vremenima, mišljenje nije bilo težak proces kao što je danas. Ljudi su imali velike, sveobuhvatne pojmove, i kao dodatak, imali su viziju (e u dijagramu) . Nešto takvog, premda u oslabljenom obliku, bilo je prisutno kod vidovnjaka koji su utemeljili misterije Samotrake i tamo dali monumentalno učenje o četiri boga: Akseros, Aksiokersos, Aksiokersa i Kasmilos (Akseros je boginja majka a ostali njeni pomoćnici, spadaju u predolimpijske bogove nap.pr.). U tom velikom učenju kojem je jednom bio dom otok Samos, neki uzvišeni koncepti su preneseni onima koji su bili inicirani u misterije i koji su s tim konceptima mogli ujediniti preživjele plodove drevnog vidovnjaštva. Možda bude moguće govoriti o ovim stvarima drugom prilikom detaljnije. (vidi predavanje XII iz ciklusa "Misterijsko znanje i misterijski centri", iz godine 1923)
Ali potom je vidovnjaštvo postupno uronilo ispod praga svijesti i prizvati ga iz dubina duše postalo je sve teže. Bilo je moguće, naravno, zadržati neke koncepte, čak ih i dalje razviti; i tako je konačno došlo vrijeme kada su postojali posvećenici koji nisu nužno bili vidovnjaci — dobro uočite, posvećenici koji nisu nužno bili vidovnjaci.
Na različitim mjestima gdje su bili skupovi tih posvećenika, oni su jednostavno usvojili ono što je bilo djelom sačuvano iz starijih vremena, za koje je moglo biti potvrđeno da su ih drevni vidovnjaci otkrili — ili što je moglo biti izvučeno od ljudi koji su još posjedovali sposobnost atavističke vidovitosti. Uvjerenje je dijelom došlo iz povijesne tradicije, dijelom iz pokusa. Ljudi su se uvjerili u ono što su im umovi mislili da je istinito. Međutim kako je vrijeme prolazilo broj pojedinaca u tim skupinama koji su još mogli vidjeti u duhovni svijet, stalno se umanjivao, dok se broj onih koji su imali teorije o duhovnom svijetu i izražavali ih simbolima i slično, stalno povećavao.
A sada promislite o tome što je neizbježno rezultiralo iz toga oko sredine devetnaestog stoljeća, kada su materijalističke tendencije ljudi dosegnule njihovu najdublju točku. Naravno, bilo je ljudi koji su znali da postoji duhovni svijet a također su znali i što se može naći u duhovnom svijetu, ali nikada nisu vidjeli taj svijet. Zaista, najistaknutiji mudraci u devetnaestom stoljeću su bili ljudi koji su, premda nisu vidjeli ništa od duhovnog svijeta, znali da on postoji, mogli su razmišljati o njemu, mogli su čak i otkriti nove istine pomoći izvjesnih metoda i određenog simbolizma koji je bio sačuvan u drevnoj tradiciji. Uzmimo samo jedan primjer. — Ništa posebno se neće dobiti gledajući crtež ljudskog bića. Ali ako je ljudska forma nacrtana s lavljom glavom, ili neka druga s glavom bika, oni koji su naučili kako te stvari interpretirati mogu dosta skupiti iz takve simboličke prezentacije — slično, ako je bik oslikan s glavom čovjeka ili lav s glavom čovjeka. Takvi simboli su često korišteni, i postojali su ozbiljni skupovi na kojima se jezik simbola mogao naučiti. O ovome neću reći ništa više od ovoga, jer su škole inicijacije te simbole čuvale veoma strogo, ne prenoseći ih nikom tko se nije zavjetovao da će o njima šutjeti. Da bi bio izvorni znalac čovjek je trebao samo ovladati tim simboličkim jezikom — odnosno, određenim simboličkim pismom.
I tako je situacija sredinom devetnaestog stoljeća bila da je čovječanstvo općenito, posebno civilizirano čovječanstvo, posjedovalo sposobnost duhovne vizije duboko dolje u podsvijesti, a ipak je imalo materijalističke tendencije. Međutim, bilo je, dosta ljudi koji su znali da postoji duhovni svijet, koji su znali da baš kao što smo okruženi zrakom, da smo tako okruženi i duhovnim svijetom. Ali u isto vrijeme su ti ljudi bili opterećeni izvjesnim osjećajem odgovornosti. Oni nisu mogli pribjeći nikakvim stvarnim sposobnostima kojima bi postojanje duhovnog svijeta moglo biti demonstrirano, ipak nisu željeli vidjeti vanjski svijet da potpuno podliježe materijalizmu. I tako su se u devetnaestom stoljeću oni koji su bili inicirani suočili s teškom situacijom, situacijom u čijem svijetlu im se nametnulo pitanje: Trebamo li znanje koje nam je prešlo iz davnih vremena nastaviti čuvati unutar ograničenih krugova i samo gledati dok cijelo čovječanstvo, zajedno s kulturom i filozofijom, tone u materijalizam? Smijemo li samo gledati dok se to događa? Nisu to smjeli, posebno oni koji su bili stvarno ozbiljni u tim stvarima.
I tako je došlo do toga da su sredinom devetnaestog stoljeća riječi “ezoterik” i “egzoterik” koje su posvećenici koristili među sobom, stekle značenje koje odstupa od onog kojeg su prethodno imale. Okultisti su se podijelili na egzoterike i ezoterike. Ako bi zbog analogije, bili usvojeni izrazi povezani s modernim parlamentom — premda naravno tu nisu prikladni — egzoterika se može usporediti sa strankama lijevog krila a ezoterika sa strankama desnog krila. Ezoterici su bili oni koji su željeli čvrsto nastaviti princip da ne dopuste ništa što je bilo sveto, tradicionalno znanje, ništa što bi moglo omogućiti mislećem čovjeku da stekne uvid u simbolički jezik, da ne dođe do javnosti. Ezoterici su bili, takoreći, konzervativci među okultistima. Tko su, dakle — možemo pitati — bili egzoterici? Oni su bili i jesu oni koji neke dijelove ezoternog znanja žele učiniti javnim. U osnovi, egzoterici nisu bili različiti od ezoterika, jedino što su ovi prvi bili skloni slijediti poticaj njihovog osjećaja odgovornosti, i dio ezoternog znanja učiniti javnim.
Postojala je široka rasprava u to vrijeme o kojoj vanjski svijet nije ništa znao ali koja je posebno podgrijavana sredinom devetnaestog stoljeća. Zaista su sukobi i rasprave između ezoterika i egzoterika bile daleko više zagrijane nego one između konzervativaca i liberala u modernim parlamentima. Ezoterici su zauzeli stajalište da reći bilo što o duhovnom svijetu i bilo što prenijeti treba samo onima koji su se zavjetovali na strogu šutnju i voljni su pripadati nekom određenom društvu. Egzoterici su rekli: Ako se slijedi to načelo, ljudi koji se nisu pridružili nekom takvom društvu ili savezu potpuno će uroniti u materijalizam.
I sada su egzoterici predložili način. Danas vam to mogu reći: put tada predložen od egzoterika je put kojeg mi sami poduzimamo. Njihov prijedlog je bio da određeni dio ezoterijskog znanja treba popularizirati. Vidite, također, kako smo mi sami radili uz pomoć popularnih spisa, da bi ljudi postupno bili vođeni do znanja o duhovnim svjetovima.
Sredinom devetnaestog stoljeća stvari nisu došle do točke na kojoj bi se bilo tko odvažio priznati da je to bilo njihovo uvjerenje. U takvim krugovima ne postoji, naravno, glasanje, i reći sljedeće je govoriti u metaforama. Ipak se može izjaviti da su na prvom izjašnjavanju ezoterici bili pobjednici dana a egzoterici su se morali podčiniti. Društvo ili savez nisu bili protiv, zbog dobrog starog običaja zajedništva. Tek je u modernija vremena dosegnuta točka kada su članovi izbacivani ili istupali. Takve stvari se ne bi trebale događati jer su ljudi shvaćali da se moraju držati zajedno u bratstvu. Tako egzoterici nisu mogli ništa drugo nego se podčiniti. Međutim odgovornost prema cijelom čovječanstvu ih je pritiskala. Osjećali su se, takoreći, kao čuvari evolucije. Taj pritisak, s rezultatom da se prvog izjašnjavanja — ako opet smijem koristiti tu riječ — nije pridržavalo, i — opet ću koristiti riječ koju kao izvučenu iz običnog načina govora treba uzeti metaforički — postignuta je vrsta kompromisa. To je vodilo do slijedeće situacije.
Rečeno je, a to je također priznato i od ezoterika: hitno je potrebno da čovječanstvo općenito shvati da okolni svijet nije lišen duhovnog, da se ne sastoji samo od materije i da nije podložan čisto materijalnim zakonima; Čovječanstvo treba saznati da baš kao što smo okruženi materijom, da smo također okruženi i duhovnim, i da čovjek nije samo biće s kojim se suočavamo kada ga pogledamo u materijalnom smislu, već također u sebi ima nešto što je prirode duha ili duše. Mogućnost da se to zna za čovječanstvo mora biti sačuvana. O tome, dogovor je postignut — i to je bio kompromis.
Ali ezoterici devetnaestog stoljeća nisu bili spremni predati ezoterno znanje, stoga je trebala biti tolerirana drugačija metoda. Kako je ona nastala to je složena priča. Konkretno prilikom osnivanja grupa sam često govorio o tome što se tada dogodilo. Ezoterici su rekli: Ne želimo ezoterno znanje učiniti javnim, ali shvaćamo da materijalizam doba treba biti srušen. — U određenom smisli ezoterici su se oslanjali na dobro utemeljenom načelu, jer kada stalno iznova vidimo stav danas usvojen prema ezoternom znanju možemo shvatiti i suosjećati s onima koji tada nisu htjeli ni čuti da to naprave javnim. Moramo shvatiti, ipak, da se stalno iznova može vidjeti kako otvoreno prenošenje ezoternog znanja vodi u propast, i da su oni koji se uhvate takvog znanja sami uzrok preprekama i zaprekama na putu njegova širenja. Zadnjih tjedana često smo govorili o činjenici da je tim preprekama i zaprekama posvećeno premalo pažnje. Kada je stvar o tome da se ezoterno znanje učini javnim susreću se najnesretnija iskustva. Pomoć učinjena pojedincima s najboljom voljom na svijetu — čak i tu najelementarnije stvari dovode do nevolja! Teško biste vjerovali koliko se često događa da je nekom pojedincu dan savjet — ali on mu se ne dopada. Kada vanjski svijet kaže da okultist koji radi kao što mi radimo ovdje, provodi veliki autoritet — to je samo krilatica. Dok god je dani savjet prihvatljiv, na okultista se, u pravilu, ne gunđa; ali kada se savjet ne sviđa, nije prihvaćen. Ljudi čak i zastrašuju objavljujući: “Ako mi ne date drugačiji savjet, jednostavno ne mogu napredovati”. Tu može doći do stvarnih prijetnji, a ipak je to bila stvar savjeta osobi za njeno dobro. Ali pošto želi nešto drugo, kaže: “Dovoljno sam dugo čekao; sada mi točno recite što treba napraviti”. To mu je davno rečeno, ali je otišlo van pameti. Konačno stvari dođu do točke gdje oni koji su jednom bili lakovjerni vjernici u autoritet postaju najljući neprijatelji. Očekuju da dobiju savjet koji oni žele a kada im se ne sviđa postaju ljuti neprijatelji. U naše vlastito vrijeme, dakle, iskustvo nas uči da ne možemo jednostavno osuditi one ezoterike koji su odbili imati bilo kakve veze s popularizacijom ezoternih istina.
I tako sredinom devetnaestog stoljeća do te popularizacije nije došlo; međutim, napravljen je na neki način pokušaj, nošenja s materijalističkim tendencijama doba. Teško je izraziti ono što treba reći i mogu jedino to staviti u riječi koje, kao takve, nisu nikada zapravo izgovorene ali ipak daju pravu sliku. U to vrijeme ezoterik je rekao: Što se može napraviti u vezi čovječanstva? O ezoternim učenjima možemo nadugo pričati ali ljudi će se jednostavno smijati i nama i vama. Pridobiti ćete ne više od nekoliko lakovjernih ljudi, nekoliko lakovjernih žena, ali nećete pridobiti one sa striktno znanstvenim stavom, i morat ćete računati s tendencijama doba.
Posljedica je bila da se težilo naći metodu pomoću koje bi se skrenula pažnja na duhovni svijet, i zaista na upravo na jednak način kao što je u materijalnom svijetu pažnja skrenuta na činjenicu da kod kriminalca zatiljni režanj ne prekriva ili potpuno ne prekriva odgovarajući dio njegova mozga. — I tako dolazi do toga da je medijumstvo namjerno dovedeno na scenu. Na neki način, mediji su bili agenti onih koji su time željeli, uvjeriti ljude u postojanje duhovnog svijeta, jer su preko medija ljudi mogli fizičkim očima vidjeti ono što potječe iz duhovnog svijeta; mediji su proizveli pojave koje su mogle biti pokazane na fizičkom planu. Medijumstvo je bilo sredstvo da se ljudima pokaže da postoji duhovni svijet. Egzoterici i ezoterici su se ujedinili u podršci medijumstvu, da bi se nosili s tendencijom vremena.
Samo pomislite na ljude kao što su Zöllner, Wallace, du Prel, Crookes, Butlerow, Rochas, Oliver Lodge, Flammarion, Morselli, Schiaparelli, Ochorowicz, James, i drugi — kako su postali uvjereni u postojanje duhovnog svijeta? Zato jer su svjedočili manifestacijama iz duhovnog svijeta. Ali sve što se može napraviti od duhovnog svijeta ili od posvećenika mora, na prvom mjestu, biti prirode pokušaja u svijetu ljudi. Zrelost čovječanstva mora uvijek biti na kušnji. Ova podrška medijumstvu, spiritualizmu, bila je stoga također, na neki način, pokušaj. Sve što su egzoterici i ezoterici koji su se složili oko kompromisa mogli reći bilo je: Što će od toga doći ostaje da se vidi. — I što je, zapravo, od toga došlo?
Većina medija su davali izvješća o svijetu u kojem žive umrli. Samo čitajte literaturu o tome! Za one koji su bili posvećeni, rezultat je bio nesretan u krajnjoj mjeri, najgori što je mogao biti. Jer vidite, bile su dvije mogućnosti. Jedna je bila ovo. — Mediji su korišteni i oni su napravili određenu komunikaciju. Mogli su ispričati samo ono što su prenijeli u obično okruženje — u materijalne elemente kojih je duh, naravno, prisutan. Bilo je očekivano, međutim, da će mediji iznijeti na vidjelo svakakve skrivene zakone prirode, skrivene zakone elementarne prirode. Ali ono što se stvarno dogodilo bilo je neizbježno, a iz sljedećeg razloga.—
Čovjek se, kao što znamo, sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i ega. Od kada ide na spavanje do buđenja, dakle, stvarni čovjek je u njegovom egu i astralnom tijelu; ali tada je u isto vrijeme u oblasti umrlih. Međutim, medij koji tamo sjedi, nije ego i astralno tijelo. Ego svijest a također i astralna svijest su bile potisnute i kao rezultat fizičko i etersko tijelo postaju naročito aktivni. U tom stanju medij može doći u kontakt s hipnotizerom, ili inspiratorom — odnosno, s nekim drugim ljudskim bićem. Ego drugog ljudskog bića, ili također okruženje, mogu imati utjecaja na medija. Nemoguće je da medij uđe u oblast umrlih jer su sami članovi njegova bića koji pripadaju toj oblasti napravljeni neoperativnim. Mediji su odlutali; dali su izvješća navodno o oblasti umrlih. I tako je bilo očito da ovaj pokušaj nije postigao ništa osim što je donio veliku zabludu. Jednog lijepog dana, dakle, trebat će se priznati da je slijeđen put koji je ljude vodio u zabludu — do čisto luciferičkih učenja povezanih s ahrimanskim zapažanjima. Naokolo se raširila zabluda iz koje ništa dobro nije moglo doći. Kako je vrijeme prolazilo to je shvaćeno.
Vidite, dakle, kako je napravljen pokušaj nošenja s materijalističkim tendencijama doba i još da se u čovjekovu svijest vrati da oko nas postoji duhovni svijet. U prvom redu, taj put je vodio u zabludu, kao što smo čuli. Ali iz ovoga možete shvatiti koliko je nužno ići drugim putem, naime, stvarno početi činiti javnim dio ezoternog znanja. To je put kojim se treba ići čak i ako nosi nevolju za nevoljom. Sama činjenica da mi nastavljamo sa znanošću duha je, takoreći, potvrda potrebe da se provede u djelo načelo egzoterika sredinom devetnaestog stoljeća. I cilj duhovne znanosti koji želimo kultivirati je ništa drugo nego to provesti u djelo, provesti to u djelo, časno i iskreno.
Iz svega ovoga bit će vam jasno da je materijalizam nešto o čemu ne možemo samo špekulirati; moramo shvatiti nužnost njegove pojave, posebno vrhunac — ili najnižu točku — koju je dosegnuo sredinom devetnaestog stoljeća. Cijeli trend je naravno počeo davno ranije — sigurno tri, četiri ili pet stoljeća ranije. Čovjekovo naginjanje duhovnom prelazilo je sve više u podsvijest, i takvo stanje stvari je dosegnulo klimaks sredinom devetnaestog stoljeća. Ali to je također bilo nužno, da bi se materijalistički talenti ljudi mogli razviti neometano od okultnih sposobnosti. Materijalistički filozof kao što je Kant, materijalistički filozof sa stajališta idealista devetnaestog stoljeća — o tome lako možete pročitati u mojoj knjizi Zagonetke filozofije — ne bi se mogao pojaviti da se okultne sposobnosti nisu povukle u pozadinu. U čovjeku se razvijaju određene sposobnosti kada se druge povuku, ali dok se jedna vrsta sposobnosti i talenata razvija izvana, druga vrsta uzima vlastiti unutarnji put. Ta tri, četiri ili pet stoljeća nisu dakle bila, potpuni gubitak za duhovnu evoluciju čovječanstva. Duhovne snage nastavile su se razvijati ispod praga svijesti, i ako promislite što sam kazao u vezi pamfleta von Wrangella [objavljeno u Leipzigu 1914 pod naslovom "Wissenschaft und Theosophie"] na temu o tome što on tamo naziva “snoliko”, moći ćete prepoznati postojanje okultnih sposobnosti koje samo čekaju da se otvore. U dušama ljudi one su prisutne u obilju; samo je stvar izvući ih na pravi način.
Ove stvari je bilo nužno reći kao uvod, a sutra ćemo prijeći na pitanje odnosa između živih i umrlih, imajući na umu da je na neki način pogrešan put koji je rezultirao iz kompromisa između egzoterika i ezoterika zapravo bio poučan. Da bi razumjeli prirodu tog kompromisa moramo proučiti pitanje rođenja i smrti i zatim pokazati kakav su učinak u vezi toga imale materijalističke metode.