.- 2. Drugo predavanje, Dornach, 11 listopada 1915
Medijumske metode istraživanja u Teozofskom društvu. Put spoznaje u znanosti duha. Ciljevi određenih tajnih redova. Fijasko spiritualizma. Jedinstvena osobnost H. P. Blavatsky. Osnivanje Teozofskog društva. Prethodnice osnivanja njemačkog ogranka Teozofskog društva i razvoj duhovno znanstvenog pokreta.
Ovom prigodom želio bih da mi bude dopušteno uključiti osobne reference među stvari objektivne povijesti, jer ono što treba biti dodano temi kojom smo se bavili na jučerašnjem predavanju nužno je za naše današnje proučavanje i nakon pomnog razmatranja vjerujem da je ispravno uključiti više detalja.
Želim, najprije, govoriti o konkretnom iskustvu povezanim s našim Pokretom. Znate da smo izvana započeli povezujući se — ali samo izvana — s Teozofskim društvom i da smo osnovali takozvani njemački ogranak društva u jesen 1902, u Berlinu. Tijekom godine 1904 bili smo posjećeni u raznim gradovima Njemačke od uvaženih članova teozofskog društva, a epizoda s kojom želim započeti dogodila se tijekom jednog od tih posjeta. Prvo izdanje moje knjige Teozofija upravo je bilo objavljeno — u proljeće 1904 — a mjesečnik Lucifer-Gnoza se pojavljivao. U tom mjesečniku objavio sam članke koji se bave problemom Atlantide i karakterom atlantske epohe. Ti članci su kasnije objavljeni kao posebno izdanje pod naslovom Unsere atlantischen Vorfahren (Naši atlantski preci). Članci su sadržavali brojna priopćenja o atlantskom svijetu i o ranijoj, takozvanoj lemurijskoj epohi. Nekoliko takvih članaka se dakle već pojavilo, i baš u vrijeme kada su nas posjećivali članovi teozofskog društva brojni primjerci koji su sadržavali važna priopćenja su bili spremni, i poslani pretplatnicima. Te članke koji se bave Atlantidom pročitao je uvaženi član teozofskog društva, i postavio mi pitanje. I to je pitanje koje želim spomenuti kao vrijedno pažnje u vezi s onim što je rečeno na jučerašnjem predavanju.
Ovaj član teozofskog društva, koji je u vrijeme njegova osnivanja od Blavatsky imao udjela u najbitnijim postupcima, član, dakle, koji je imao punog udjela u aktivnostima društva, postavio je pitanje: “Na koji način su dobivene informacije o svijetu Atlantide?” — Pitanje je bilo veoma značajno jer je do tada član bio upoznat samo s metodama kojima su te informacije dobivene u teozofskom društvu, naime, pomoću određene vrste medijumskog istraživanja. U to vrijeme u teozofskom društvu već objavljene informacije temeljene su na istraživanjima u izvjesnom smislu povezanim s medijumstvom. Odnosno, netko je stavljen u vrstu medijumskog stanja — to se nije moglo nazvati trans ali je bilo medijumsko stanje — i uspostavljene su veze koje su učinile mogućim da osoba, premda nije u stanju obične svijesti, prenosi određene informacije; o stvarima izvan dosega obične svijesti. Tako su se u to vrijeme radila priopćenja i član teozofskog društva o kojem se radi koji je mislio da se informacije o pretpovijesnim događajima mogu dobiti jedino na taj način, raspitivao se koju osobnost mi imamo među nama koju bi mogli koristiti kao medija za takva istraživanja.
Kako sam ja naravno odbio usvojiti tu metodu istraživanja i od početka inzistirao na striktno individualnom istraživanju, i kako je ono što sam u to vrijeme otkrio bilo u potpunosti moje vlastito, osobno istraživanje, i rezultat, ispitivač me uopće nije razumio, nije shvatio da je to bila sasvim drugačija stvar od svega što je do tada napravljeno u teozofskom društvu. Put koji sam ja odredio za sebe, bio je ovo: Odbaciti sve ranije načine istraživanja i — doduše pomoću nadčulne percepcije — istražiti koristeći samo ono što može biti otkriveno onom tko i sam jest istražitelj.
U skladu s položajem kojeg moram uzeti u duhovnom pokretu, za mene nije moguć niti jedan smjer osim da striktno provedem u djelo one metode istraživanja koje su pogodne za moderni svijet i za moderno čovječanstvo. Vidite, postoji veoma značajna razlika, između metoda istraživanja prakticiranih u znanosti duha i onih koje su bile prakticirane u teozofskom društvu. Sva priopćenja primljena od tog društva iz duhovnog svijeta — uključujući na primjer, ona dana u knjizi Scott-Elliota o Atlantidi — u cijelosti dolaze na opisani način, jer je samo to smatrano mjerodavno i objektivno. S tim u vezi, uvođenje našeg duhovno-znanstvenog smjera u radu bilo je, od samog početka nešto potpuno novo u teozofskom društvu. On temeljito računa na moderne znanstvene metode koje trebaju biti elaborirane i razvijene da bi se uzlazak u duhovne oblasti učinilo mogućim.
Ova rasprava je bila značajna. Dogodila se godine 1904, i pokazala koliko je velika razlika bila između onog što se provodilo u znanosti duha i što je provodio ostatak teozofskog društva; pokazala je da je ono što mi imamo u znanosti duha u teozofskom društvu u to vrijeme bilo nepoznato i da teozofsko društvo nastavlja metode koje su usvojene kao kompromis između egzoterika i ezoterika. Tako je bio nužan rezultat razvoja kojeg sam jučer opisao na predavanju. Rekao sam da vidovnjaštvo postupno odumire i da je preostalo samo nekoliko izoliranih vidovnjaka u kojima se može pobuditi medijumsko stanje i od kojih se mogu dobiti neke informacije. Na ovaj način su nastali, “Okultni redovi”, kako su nazivani, redovi u kojima je bilo, točno je, mnogih koji su bili inicirani, ali ne i vidovnjaka. Unutar prevladavajućeg materijalizma ti redovi su bili suočeni s nužnošću da kultiviraju i razrađuju metode koje dugo nisu bile u modi, a instrumente istraživanja su morali tražiti među osobama u kojima su se medijumske sposobnosti — odnosno, atavistička vidovitost — još mogla razviti i dati neki rezultat. U tim krugovima postojala su dalekosežna učenja i, kao dodatak, simboli. Međutim, oni koji su se željeli uključiti u aktualna istraživanja morali su se osloniti na pomoć osoba koje su posjedovale atavističku vidovitost. Te metode su zatim nastavljene na neki način u teozofskom društvu, i kompromis o kojem sam jučer govorio sastojao se u osnovi ni od čega drugog osim da su u ložama i redovima rađeni pokusi pomoću čega bi duhovni utjecaji mogli biti projicirani u svijet. Želja je bila da se pokaže da su na ljudima izvršeni utjecaji iz duhovnog svijeta.
Procedure usvojene u ezoternim školama stoga su bile uvedene u praksu. Taj pokušaj je bio fijasko, jer gdjegod se očekivalo da će preko medija izvorni duhovni zakoni koji prevladavaju u okolnom svijetu biti izvedeni na vidjelo, jedini rezultat je bio da su skori svi mediji pali u grešku pretpostavljajući da je sve emaniralo od umrlih, i oni su to uljepšali u priopćenja koja su navodno dobili od umrlih. To je vodilo do konkretne posljedice. — Ako se stariji članovi među vama mogu vratiti u najranije periode teozofskog društva i proučiti literaturu proizvedenu pod njegovim okriljem, naći ćete da je astralni svijet — odnosno, život neposredno nakon smrti — bio opisan u knjigama gđe. Besant koje su samo reproducirale ono što je bilo sadržano u Tajnoj doktrini Blavatsky ili se moglo pročitati u knjigama Leadbeatera. To je također bio izvor svega što se dalo u vezi čovjekova života između smrti i novog rođenja.
Ako usporedite što je rečeno u mojoj knjizi Teozofija o svijetu duše i svijetu duha — u prvom redu, ljudi su to uvijek pokušavali opovrgnuti ali mislim da danas dovoljan broj može misliti objektivno o temi — naći ćete prilične razlike, upravo zato što su i s obzirom na te domene također i metode istraživanja bile različite. Jer sve metode istraživanja upotrijebljene u teozofskom društvu, čak i one korištene za istraživanje života umrlih, potječu od procedura o kojima sam govorio.
Dakle vidite, ono što je teozofsko društvo imalo za ponuditi svijetu na prvom mjestu je u određenom pogledu bilo nastavak pokušaja napravljenog ranije od okultista. U kojem drugom pogledu to nije bio slučaj čuti ćemo za trenutak. Međutim, gledajući u cjelini, to je bio nastavak pokušaja koji je, od sredine devetnaestog stoljeća, bio rezultat kompromisa između egzoterika i ezoterika, izuzev što su kasnije stvari od teozofskog društva učinjene više ezoternim. Dok je prethodni pokušaj bio predstaviti medije svijetu, članovi teozofskog društva su radije radili u njihovom unutarnjem krugu i vani dali samo rezultate. To je bila bitna razlika, jer tamo su se ljudi vraćali metodi istraživanja utemeljenoj kao običaj od raznih redova prije sredine devetnaestog stoljeća. To iznosim jer moram oštro naglasiti činjenicu da je s adventom naše duhovne znanosti potpuno nova metoda, ona koja u potpunosti uzima u obzir djelovanje i stav moderne znanosti, bila uvedena u okultni pokret.
Sada kao što sam rekao, kompromis postignut između egzoterika i ezoterika da preko medija svih vrsta uvjere materijalistički svijet da duhovni svijet postoji, bio je fijasko, fijasko utoliko što su mediji uvijek govorili o svijetu koji pod postojećim uvjetima njima jednostavno nije bio dostupan, naime, svijetu umrlih. Mediji su govorili o inspiracijama navodno primljenim od svijeta u kojem žive umrli. Situacija je bila takva da pokušaj egzoterika i ezoterika nije polučio rezultat koji je zaista bio očekivan.
Kao je došlo do takvog stanja stvari? Kakav je bio rezultat izvanrednog pokušaja koji je napravljen kao posljedica kompromisa? Rezultat je bio da su posvećenici određene vrste oteli moć iz ruku onih koji su napravili kompromis. Posvećenici ekstremnog lijevog krila su zaposjeli postupke koji su bili oblikovani na opisani način. Oni su stekli veliki utjecaj, jer ono što je dobiveno kroz medije nije uopće izviralo iz oblasti umrlih, već iz oblasti živih — od posvećenika koji su se postavili bilo u udaljenu ili blisku vezu s medijima. Pošto je sve doneseno kroz te posvećenike i kroz medije, bilo je obojano teorijama onih koji su medije željeli staviti pod njihovu kontrolu. Želja onih među egzotericima i ezotericima koji su napravili kompromis bilo je donijeti ljudima to da zaista postoji duhovni svijet. To je ono što su oni željeli utisnuti. Ali kada su oni koji su mislili da su sposobni držati uzde dopustili da im isklizne, okultisti ekstremnog lijevog krila su ih zaposjeli i pomoću medija težili — ako smijem upotrijebiti ovu tautologiju — da prenesu njihove teorije i njihove poglede na svijet.
Za one koji su napravili kompromis za dobrobit čovječanstva, položaj je bio katastrofalan, jer su sve jače osjećali da su u svijet donesena pogrešna učenja o nadčulnom. — Takav je bio položaj u razvoju okultizma u četrdesetima, pedesetima a čak i u šezdesetima devetnaestog stoljeća.
Dok su se u krugovima časnih okultista rasprave još odvijale, situacija je bila zlokobna. Jer što su više okultisti naginjali u lijevo, manje su se brinuli da promoviraju samo ono što je opravdano, naime, univerzalno-ljudsko. U okultizmu čovjek pripada “lijevo” kada pokušava postići neki krajnji cilj uz pomoć onog što je naučio putem okultnog učenja. Čovjek u okultizmu pripada “desno” kada cilj želi čisto iz vlastite koristi. Srednje stranke su bile u korist pravljenja egzoternim, ezoternog znanja potrebnog u naše vrijeme da bi interese čovječanstva postavili univerzalnim. Ali oni koji pripadaju ekstremno “lijevo” oni su koji kombiniraju njihove vlastite posebne ciljeve s onim što objavljuju kao okultno učenje. Čovjek je "lijevo" u mjeri u kojoj vrši posebne ciljeve, vodi ljude u duhovni svijet, daje im svakakve njegove demonstracije, i ulijeva u njih na nedopušten način, poticaje koji jednostavno pomažu da se ispune ti posebni ciljevi. Vodeći krug modernih posvećenika bio je suočen s tom situacijom. Shvaćeno je da je kontrola pala u ruke ljudi koji su slijedili njihove vlastite posebne ciljeve. — Takvo je bilo stanje stvari s kojim su suočeni ezoterici i egzoterici koji su napravili onaj kompromis.
Zatim se “čulo”— izraz možda nije sasvim točan ali potpuno točne riječi ne mogu se naći jer se ovisi o vanjskom jeziku a općenje među okultistima je različito od bilo čega što vanjski jezik može opisati — “čulo” se da važan događaj za nastavak duhovnog razvoja Zemlje mora biti nadohvat. Taj događaj mogu opisati jedino na sljedeći način. — U istraživanjima provođenim od pojedinih redova, dugo su vremena preferirali manje koristiti žene medije. U strogim redovima, gdje su željeli imati pravilno stajalište, nikada nisu koristili žene medije za dobivanje otkrivenja iz duhovnog svijeta.
Sada, ženski organizam je prirodno prilagođen da sačuva atavističku vidovitost dulje nego muški organizam. Dok su muški mediji bili gotovo nepoznati, ženski mediji su se još mogli naći i korišten je veliki broj dok se kompromis još držao. Ali sada u polje opservacije okultista dolazi osobnost koja je medijumske sposobnosti posjedovala u najvišem stupnju. To je bila Madame H. P. Blavatsky, osobnost posebno prilagođena preko određenih nesvjesnih dijelova njenog organizma da izvuče mnogo, veoma mnogo, iz duhovnog svijeta. A sada promislite kakve je mogućnosti to otvorilo za svijet! U jednoj od krucijalnih točaka u razvoju okultizma, pojavila se osobnost koja je kroz osobitu prirodu njenog organizma mogla izvući mnogo, mnogo stvari iz duhovnog svijeta pomoću njenih podsvjesnih sposobnosti.
Okultist koji je u to vrijeme pazio na znakove vremena nije mogao nego sebi reći: Sada, u pravom trenutku, pojavila se osobnost koja kroz njenu osobitu organsku konstituciju može proizvesti veoma snažan dokaz drevnog, tradicionalnog učenja koje među nama postoji samo u obliku simbola. Bez sumnje je stvar bila takva da je tu bila osobnost koja je jednostavno zbog njene organske naravi imala mogućnost opet demonstrirati mnoge stvari koje su dugo vremena bile poznate samo kroz tradiciju. To je bila činjenica s kojom su suočeni okultisti upravo nakon fijaska koji je vodio u stvarni ćorsokak. Budimo ovdje sasvim jasni: Blavatsky je gledana kao osobnost iz koje, kao iz električki nabijene lajdenske boce, električne iskre — okultne istine — mogu biti proizvedene.
Vodilo bi predaleko ako bi vam kazao sve posredne veze, ali neke važne stvari mora se spomenuti. Došao je stvarno krucijalni moment na koji mogu ukazati na sljedeći način; premda izraženo nekako simbolički, striktno je u skladu s činjenicama. — Okultisti desnog krila, koji su se u konjukciji sa srednjom strankom složili o kompromisu, mogli su sebi reći: Može lako biti da nešto veoma značajno nastupa iz ove osobnosti. Ali oni koji pripadaju lijevom krilu također su s uvjerenjem mogli reći: Uz pomoć te osobnosti moguće je postići nešto ekstremno efikasno! — I sada je oko nje vođena stvarna bitka, s jedne strane s časnim ciljem da se ima mnogo onoga što posvećenici znaju, potvrđeno; s druge strane, u svrhu dalekosežnih, posebnih ciljeva.
Često sam ukazivao na rane periode života H. P. Blavatsky, i pokazao da su, u prvom redu, bili pokušaji da se od nje dobije mnogo znanja. Ali u relativno kratkom vremenu situacija se rapidno promijenila, zbog činjenice da je ona uskoro došla u sferu onih koji su pripadali, takoreći, lijevo. I premda je H. P. Blavatsky bila dosta svjesna što je ona sama mogla vidjeti — jer je ona bila posebno značajna u tome što nije jednostavno bila pasivni medij, već je imala kolosalnu memoriju za sve što joj se otkrivalo iz viših svjetova — pa ipak je neizbježno bila pod utjecajem određenih osobnosti kada je željela evocirati manifestacije iz duhovnog svijeta. I tako se uvijek poziva na ono što je stvarno trebalo ostaviti po strani — ona uvijek upućuje na “Mahatme”. Oni mogu biti tamo u pozadini ali to nije čimbenik kada je u pitanju unaprjeđivanje interesa čovječanstva.
I tako nije prošlo mnogo prije nego se H. P. Blavatsky morala suočiti s odlukom. Došao joj je nagovještaj iz centra koji pripada strani lijevih da je ona osobnost od ključne važnosti. Znala je dobro što je bilo ono što je vidjela, ali nije bila svjesna koliko je važna kao osobnost. To joj je prvo bilo objavljeno od lijevog krila. Ali u osnovi je bila čestite prirode i nakon što joj je dan taj mig iz središnjice s kojom bi se, u prvom redu, teško mogla slagati, biti odobrena, zbog njene osnovne čestitosti, probala je na svoju ruku doći do kompromisa s okultnim bratstvom u Europi. Iz toga je moglo izaći stvarno nešto dobro, jer bi kroz njen veliki dar medijumstva mogla dati potvrde od stvarno izvanredne važnosti u vezi s onim što je posvećenima bilo poznato iz teorija i simbolizma. Ali nije bila samo potpuno čestita, bila je također ono što se na njemačkom zove “Frechdachs” — “drznica”. A to je zasigurno bila! U njenoj prirodi je imala izvjesnu crtu koja je naročito svojstvena onima sklonim medijumstvu, naime, nedostatak konzistencije u vanjskom ponašanju. Tako je bilo trenutaka kada je mogla biti veoma smiona i jedan od tih napadaja smjelosti iskazala je na okultnom bratstvu koje je odlučilo s njom napraviti pokus, za koji uvjeti nisu mogli biti ispunjeni. Ali kako je znala da se mnogo može postići kroz nju kao instrument, odlučila je stvar razmotriti s drugim bratstvima. I tako je pristupila američkom bratstvu. To američko bratstvo je bilo ono gdje se većina uvijek kolebala između desnog i lijevog, ali je kod svih događaja imalo mogućnost otkrivanja stvari od ogromne važnosti u vezi duhovnih svjetova.
Sada je to bio period kada je bio veliki interes za H. P. Blavatsky od drugih bratstava s lijeva. Već su u to vrijeme ta bratstva lijevog krila imala svoje posebne interese. Za sada predlažem da ne govorimo o tim interesima. Ako bude nužno, mogu to u neko buduće vrijeme. Za sada je dovoljno reći da su postojala bratstva koja su imala svoje posebne interese, iznad svega, interese strogo političkog karaktera; oni su razmatrali postizanje nečeg političke prirode u Americi pomoću osoba koje su najprije okultno pripremljene. Posljedica je bila da je u trenutku kada je H. P. Blavatsky već stekla neizrecivu količinu okultnog znanja preko rada s američkom ložom, morala iz nje biti izbačena, jer je bilo otkriveno da je u pozadini postojalo nešto političko. Dakle stvari se nisu mogle nastaviti.
Situacija je sada bila ekstremno teška, strahovito teška. Jer ono što je poduzeto da bi se skrenula pažnja svijeta na postojanje duhovnog svijeta, u određenom je aspektu moralo biti povučeno od ozbiljnih okultista jer je bio fijasko. Bilo je nužno pokazati da se nikako ne možemo osloniti na ono što je prikazano od spiritualizma, unatoč činjenici da je imao mnogo sljedbenika. To je bio samo materijalistički, čisti diletantizam. Jedine učene osobe koje su se s time zamarale bile su one koje su željeli dobiti informaciju na vanjski, materijalistički način o duhovnom svijetu. Kao dodatak, H. P. Blavatsky je na odlasku jasno stavila do znanja američkoj loži da nema nikakvu namjeru zadržati od svijeta ono što je znala. A znala je dosta, jer se kasnije mogla sjetiti što je kroz nju preneseno. Bila je bezgranično smjela!
Dobar savjet je skup, kaže se u izreci. Što je trebalo napraviti? I sada se nešto dogodilo na što sam ukazivao u raznim prigodama, jer dio onoga što danas govorim u vezi toga rekao sam na drugim mjestima. Izazvano je nešto što se u okultizmu naziva “okultno utamničenje”. H. P. Blavatsky je bila stavljena u okultni zatvor. Preko čina kojeg se može izvršiti samo od određenih bratstava — i izvršen je, štoviše, samo od bratstava koja sebi dopuštaju da se uključe u nedopuštene vještine — preko određenih djela i makinacijama uspjeli su natjerati H. P. Blavatsky da neko vrijeme živi u svijetu u kojem je sve njeno znanje tjerano unutra. Mislite o tome na ovaj način. — Okultno znanje je bilo u njenoj auri; kao rezultat određenih procesa koji su pokrenuti, došlo je do toga da je dugo vremena sve u toj auri bačeno natrag u njenu dušu. Odnosno, sve okultno znanje koje je posjedovala je bilo utamničeno; trebala je biti izolirana što se tiče vanjskog svijeta i njenog okultizma.
To se dogodilo u vrijeme kada je H. P. Blavatsky mogla postati zaista opasna preko širenja učenja koja su najzanimljivija od svega unutar horizonta okultnog pokreta. Sada su se određeni indijski okultisti upoznali sa stvari, okultisti koji su sami po sebi težili strogo na lijevo, i čiji je primarni cilj bio, okultizam kojeg je svijetu mogla dati H. P. Blavatsky okrenuti u smjeru u kojem bi mogao utjecati na svijet na liniji s njihovim posebnim ciljevima. Kroz napore tih indijskih okultista koji su bili verzirani u odgovarajućoj praksi, ona je oslobođena od tog utamničenja unutar njene aure; opet je bila slobodna i svoje duhovne sposobnosti je mogla koristiti na pravi način.
Iz ovoga možete dobiti ideju o tome što se dogodilo u toj duši, i od kakve kombinacije čimbenika je sve što je došlo u svijet preko H. P. Blavatsky, bilo sastavljeno. Ali pošto su izvjesni indijski okultisti stekli zasluge za njeno oslobađanje od utamničenja, u određenom aspektu imali su je u svojoj vlasti. I jednostavno nije postojala mogućnost da ih se spriječi da je koriste da u svijet pošalje onaj dio okultizma koji je služio njihovoj svrsi. I tako je nešto vrlo značajno bilo “sređeno”— ako smijem koristiti trapavu riječ. Ono što je sređeno može se približno izraziti ovako. — Indijski okultisti su njihove vlastite posebne ciljeve željeli umetnuti kao opoziciju onima od drugih, i u tu svrhu su koristili H. P. Blavatsky. Dane su joj instrukcije da se postavi unutar određenog utjecaja, jer je u njenom slučaju medijumsko stanje uvijek trebalo biti inducirano od izvana — i to je također činilo mogućim preko nje u svijet uvesti svakakve stvari.
Otprilike u to vrijeme udružila se s osobom koja od početka zaista nije imala teozofskog interesa već sjajan talent za organizaciju, naime, pukovnikom Olcott-om. Ne mogu sa sigurnošću reći, ali pretpostavljam da je već postojala neka vrsta asocijacije u vrijeme kada je Blavatsky pripadala američkoj loži. Zatim, pod krinkom, takoreći, ranije individualnosti, u polju duhovne vizije Blavatsky pojavila se osobnost koja je u osnovi bila vozilo za ono što se iz Indije željelo lansirati u svijet. Neki od vas možda znate da je u njegovoj knjizi Ljudi sa drugog svijeta, pukovnik Olcott napisao dosta o toj individualnosti koja se sada pojavila u polju vizije H. P. B. pod krinkom ranije individualnosti imenovane kao Mahatma Kut-Humi. Znate, možda, da je pukovnik Olcott napisao dosta o tom Mahatma Kut-Humi, između ostalog da je godine 1874 taj Mahatma Kut-Humi objavio koja individualnost je živjela u njemu. Ukazao je da je ta individualnost imenom bila John King, moćni pomorski pirat sedamnaestog stoljeća. To se može pročitati u knjizi Olcott-a Ljudi sa drugog svijeta.
S Mahatma Kut-Humi, dakle, imamo posla s duhom odvažnog morskog pirata sedamnaestog stoljeća koji je zatim, u devetnaestom stoljeću, bio uključen u značajne manifestacije napravljene uz pomoć H. P. Blavatsky a također i drugih. Donio je šalice za čaj od nekuda izdaleka, pustio je da svakakvi zapisi budu proizvedeni sa lijesa oca H. P. B., i tako dalje. Iz izvještaja pukovnika Olcott-a, dakle, treba se pretpostaviti da su to djela odvažnog pirata sedamnaestog stoljeća.
Sada pukovnik Olcott na izvanredan način govori o tom John King-u. On kaže da se tu možda radi, ne o duhu tog pirata već eventualno o kreaciji reda koja je, zaviseći u svojim rezultatima o nevidljivim agentima, imala svoju egzistenciju među fizičkim ljudima. Prema tom izvještaju, Kut-Humi je mogao biti član reda koji je uključen u prakse kakve sam opisao i rezultat kojih bi se prenio svijetu preko H. P. Blavatsky ali povezan s svakakvim posebnim interesima. Oni su bili da se specifično indijsko učenje raširi po svijetu.
To je približno bila situacija u sedamdesetima devetnaestog stoljeća. Mi dakle evidentno imamo veoma značajne događaje koje treba gledati u zajedničkom okviru kada razmatramo cijeli tok događaja u okultnom pokretu. To je bio isti John King koji je, pomoću “oborina”, proizveo Sinnett-ovu knjigu, prvu, Pisma o okultnom svijetu i, posebno, Ezoterni Budizam.
Ova knjiga Ezoterni Budizam došla mi je u ruke veoma kratko nakon izdavanja — u stvari par tjedana — i iz nje sam mogao vidjeti da su napravljeni napori, posebno iz određenog središta, da se duhovnim učenjima dade potpuno materijalistička forma. Ako biste proučili Ezoterni Budizam s uvidom koji ste vremenom stekli, bili biste zapanjeni materijalističkom formom u kojoj su tamo predstavljene činjenice. To je materijalizam u najgorem obliku. Duhovni svijet je predstavljen na potpuno materijalistički način. Nitko tko prigrli tu knjigu ne može sa sebe otresti materijalizam. Stvar je veoma suptilna ali u Sinnett-ovoj knjizi ne može se pobjeći od materijalizma, koliko god bile uzvišene visine za koje tvrdi da doseže. I tako oni koji su sada bili duhovni "hranitelji" H. P. B. — oprostite na materijalističkoj analogiji — ne samo da su imali posebne interese povezane s indijskim interesima, već su također napravili prodoran ustupak materijalističkom duhu doba. I utisak koji je Sinnett-ova knjiga imala na veoma veliki broj ljudi pokazuje kako su ispravno špekulirali. Sreo sam mnoge znanstvenike koji su bili oduševljeni s tom knjigom jer se sve uklapalo s njihovom "robom za prodaju" i još su mogli zamisliti postojanje duhovnog svijeta. Knjiga je zadovoljila sve zahtjeve materijalizma i još je učinila mogućim zadovoljiti potrebu za duhovnim svijetom i potvrditi njegovo postojanje.
Sada, znate da je u daljem razvoju tih događaja, H. P. Blavatsky napisala Tajnu doktrinu u osamdesetima devetnaestog stoljeća, a 1891 je umrla. Tajna doktrina je napisana u istom stilu kao i Ezoterni Budizam, osim što stavlja neke grube pogreške koje svaki okultist može odmah ispraviti. Često sam govorio o osebujnim značajkama knjige Blavatsky i ne treba opet ići u to. Zatim, na osnovu onoga što je na taj način došlo, osnovano je Teozofsko društvo i, u osnovi, zadržalo svoj indijski trend. Premda ne više s intenzitetom koji je prevladavao pod utjecajem John King-a, indijski trend je zadržan. Ono što sam vam sada opisao bio je, takoreći, novi put koji je napravio velike ustupke materijalizmu doba, Ali mu je ipak bila namjera da čovječanstvu pokaže da i duhovni svijet kao i onaj vanjski, materijalni svijet treba biti uzet u obzir.
Onom što sam sada rekao trebalo bi dodati mnogo detalja, ali vrijeme je prekratko. Odmah ću nastaviti da vam pokažem kako je duhovno znanstveni pokret uzeo svoje mjesto u pokretu koji je već postojao.
Znate da smo osnovali njemački ogranak Teozofskog društva u listopadu, 1902. U zimu i 1900 i 1901 već sam održao predavanja koja bi se mogla nazvati “teozofska” predavanja, jer su održana u krugu i na poziv berlinskih teozofa. Prva predavanja su bila ona koja su konačno postala knjiga pod naslovom, Die Mystik im Aufgange des neuzeitlichen Geisteslebens ( Misticizam i moderna misao). Ta predavanja su održana u krugu članova teozofskog društva, kojeg ja sam tada nisam bio član. Na samom početku treba imati na umu da se radi o učenju koje je već rašireno i koje je vodilo brojne da okrenu umove prema duhovnom svijetu. Tako je na cijelom svijetu bilo ljudi koji su u određenoj mjeri bili pripremljeni i koji su željeli znati nešto o duhovnom svijetu. O stvarima koje sam vam rekao danas nisu znali ništa, nisu imali ni najmanje pojma o njima. Ali imali su iskrenu težnju za duhovni svijet, i iz tog razloga su se pridružili pokretu u kojem je ta težnja mogla biti zadovoljena. I tako su se u tom pokretu mogli naći ljudi čija su srca težila za znanjem o duhovnom svijetu.
Znate da mi je na groteskan i smiješan način natovareno to da sam napravio nagli zaokret od potpuno različitog pogleda na svijet koji je predstavljen u mojoj knjizi Welt- und Lebensanschauungen im neunzehnten Jahrhundert. (Sadržaj ove knjige je uključen u Die Rätsel der Philosophie) Prvi dio se pojavio u veljači 1900, a drugi dio slijedećeg listopada. Natovareno mi je da sam naglo promijenio stranu i prešao u teozofiju. Sada, više puta sam rekao da ne samo da mi je Sinnett-ova knjiga, na primjer, došla u ruke neposredno nakon izdavanja, već sam također imao bliske veze s mladim teozofskim društvom u Beču. Dobro je da razumijete kakve su okolnosti bile u to vrijeme, i također vam želim dati vrlo kratak, objektivni pogled na prethodnice njemačkog ogranka. U teozofskom društvu su postojali ljudi koji su težili znati o duhovnom svijetu, i ja sam u njihovom krugu održao predavanja. To su bila predavanja o misticizmu i misticima koja sam dao u maloj sobi u kući grofa Brockdorff-a. U to vrijeme sam nisam bio član. Predgovor tiskanom izdanju koje sadrži ta predavanja je datiran rujna 1901. U ljeto 1901 sakupio sam predavanja dana prošle zime, u knjigu izdanu u rujnu 1901 pod naslovom Die Mystik im Aufgange des neuzeitlichin Geistlebens.
Pročitati ću prve linije predgovora toj knjizi:
“Ono što je navedeno u ovoj knjizi činilo je sadržaj predavanja koje sam održao prošle zime u teozofskoj knjižnici u Berlinu. Od grofa i grofice Brockdorff bio sam pozvan da govorim o misticizmu publici koja je ozbiljno zainteresirana za temu. Deset godina ranije ne bih se odvažio pristati na takav zahtjev. Nije da svijet ideja kojeg sada izražavam nije već bio u meni. Taj svijet ideja je predstavljen u mojoj Filozofiji duhovne aktivnosti, objavljeno od Emila Felbera, Berlin, 1894. — Ali izraziti taj svijet ideja kako to radim danas i tako ga napravim temeljem proučavanja kao u ovoj sadašnjoj knjizi, traži nešto sasvim različito od samo čvrstog uvjerenja u njegovu intelektualnu istinu. Traži intimno zajedništvo s tim svijetom ideja kakvo se može postići tek nakon mnogo godina. Tek sada, nakon što sam udostojen te intimne zajednice, odvažim se govoriti na način koji će biti vidljiv u ovoj knjizi.”
Sada možete shvatiti zašto sam dopustio da sadržaj predavanja dan u veoma različitim krugovima nađe mjesto u okultnom pokretu. U prvom izdanju knjige Welt-und Lebensanschauungen im neunzehnten Jahrhundert, slijedeće sadržano u poglavlju o Schellingu navodim iz prvog izdanja, koje je bilo posvećeno Ernstu Haeckel i objavljeno je u veljači, 1900. Pročitati ću par ulomaka iz knjige o kojoj su ljudi rekli da je izvirala iz pogleda na svijet sasvim različitog od onog predstavljenog u mojoj knjizi o misticizmu.—
“Sada postoje dva moguća načina opisivanja bića koje je u isto vrijeme duh i priroda. Jedan je: Izložiti zakone prirode koji su aktivni u stvarnosti. Ili, pokazujem kako duh djeluje da bi došao do tih prirodnih zakona. Jedna te ista stvar vodi me u oba slučaja. Jedan mi pokazuje sukladnost s zakonom onakvim kakav je aktivan u prirodi; drugi mi pokazuje što duh čini da bi sebi predstavio tu istu sukladnost s zakonom. U jednom slučaju ja vršim prirodnu znanost, u drugom znanost duha. Kako je to dvoje povezano, Schelling opisuje na zanimljiv način. On kaže: ‘Nužna tendencija sve prirodne znanosti je da se uzdigne od prirode do inteligencije. To i ništa drugo je u osnovi težnje da se teorija uvede u prirodne pojave. Najviše savršenstvo prirodne znanosti bilo bi potpuno produhovljenje svih prirodnih zakona u zakone opservacije i misli. Pojava (materijalno) mora potpuno nestati, a samo zakoni (formalno) ostati. Stoga se događa da što je više sukladnosti s zakonom dovedeno u samu prirodu to velovi više nestaju, same pojave postaju više duhovne i konačno potpuno nestaju. Optičke pojave su ništa više od geometrije čije je linije opisala svjetlost, a već sama svjetlost je nesigurna materijalnost. U pojavi magnetizma svi tragovi materije su nestali, a u onim od gravitacije, koje čak i prirodni znanstvenik može samo prihvatiti kao izravno duhovno djelovanje — učinka na daljinu — ne ostaje ništa osim zakona, čiji poslovi su u prostranstvu mehanizma nebeskih kretanja. Savršena teorija prirode bila bi ona pomoću koje je priroda kao cjelina pretvorena u inteligenciju. Beživotni i nesvjesni proizvodi prirode samo su neuspješni pokušaji prirode da odrazi sebe; takozvana beživotna priroda je, ipak, nezrela inteligencija, stoga kroz njenu pojavu još uvijek proviruje inteligencija, ali bez svijesti. Priroda doseže njen najviši cilj — da sama postane cjeloviti objekt — tek u njenoj najvišoj i konačnoj refleksiji, koja nije drugo nego čovjek, ili općenitije, ono što nazivamo razum, kroz koji se priroda najprije potpuno vraća sebi, i kroz koji postaje objelodanjeno da je ona, priroda, izvorno identična onom što je u nama poznato kao inteligencija i svijest.’ ”
I dalje referirajući na Schellinga, malo poslije kažem:
“Za Schellinga, s njegovom naprednom misli, proučavanje svijeta je bilo proučavanje Boga, ili teozofija. Već je potpuno stajao na tom tlu kada je, 1809, izdao njegovo Filozofsko propitivanje o prirodi ljudske slobode i povezanim stvarima. Sva pitanja povezana s koncepcijom svijeta sada mu dolaze u novom svijetlu. Ako su sve stvari božanske, kako to da u svijetu postoji zlo, pošto Bog može biti jedino savršeno božanstvo? Ako je duša čovjeka u Bogu, kako to da ona slijedi vlastite koristoljubive interese? I ako je Bog onaj tko djeluje u meni, kako mogu ja, koji nisam nezavisno biće, ipak biti nazvan slobodnim?”
Ovaj pogled na svijet nije ostavljen po strani. — I ja dalje kažem:
“S ovakvim pogledima, Schelling se dokazao kao najsmioniji, najhrabriji od onih filozofa koji su sebi dopustili da od Kanta budu potaknuti u usvajanju idealističkog pogleda na svijet. Pod utjecajem tog stimulansa, ljudi su se odrekli filozofiranja o stvarima koje leže izvan onoga što samo ljudska osjetila i misli koje su vezane uz takve opservacije, izjavljuju. Čovjek je pokušao biti zadovoljan s onim što leži unutar polja opservacije i misli. Ali dok je Kant iz toga izvukao neizbježan zaključak da čovjek ne može ništa znati o stvarima ‘iza’, njegovi nasljednici su objavili: Opservacija i misao ne označuju ništa božanskog u tom ‘iza’, oni su sami božanski. Među onima koji su to objavili, Schelling je bio najsnažniji. Fichte je sve sakupio u identitet čovjeka; Schelling je identitet raširio nad svime. On nije, kao Fichte, želio pokazati da je identitet sve, već, upravo suprotno, da je sve identitet. I Schelling je imao hrabrosti objaviti da nije samo ego-sadržaj ideja božanski, već cijeli čovjekov duh-osobnost. Nije samo ljudski razum napravio božanskim, već cijeli sadržaj ljudskog života božanskim, osobnim entitetom. Netko traži objašnjenje svjetskog antropomorfizma koji, počevši od čovjeka, zamišlja da u pozadini cijelog odvijanja svijeta postoji biće koje rukovodi tim tijekom kao što čovjek rukovodi svojim vlastitim djelima. Oni, također, koji zahtijevaju opću kozmičku inteligenciju kao osnovu događanja, oni također svijet objašnjavaju u antropomorfnom smislu. Jer ta kozmička inteligencija nije ništa drugo nego ljudski razum koji je napravljen općim i univerzalnim. Kada Goethe kaže: ‘Čovjek nikada ne shvaća koliko je antropomorfan’, njegov um je zadubljen u misli da je prikriveni antropomorfizam sadržan u najjednostavnijim izjavama koje dajemo o prirodi. Kada kažemo, ‘tijelo se dalje kotrlja jer ga je drugo udarilo’, mi takvu ideju formiramo iz našeg ega. Mi udarimo tijelo i ono se kotrlja. Ako vidimo da se kugla kreće prema drugoj i ova se dalje kotrlja, mislimo o udaranju druge od strane prve kao analognom učinku udaranja kojeg sami upotrebljavamo. Ernst Haeckel je izrekao antropomorfnu dogmu: ‘božanska svjetska kreacija i božanska svjetska vlada nalikuju mehaničkoj proizvodnji genijalnog tehničara ili inženjera i državnoj upravi mudrog vladara. Gospodin Bog kao stvaratelj, održavatelj i vladar kozmosa ovdje je shvaćen kao potpuno ljudski u njegovom mišljenju i djelovanju’. Schelling je imao hrabrosti dovesti antropomorfizam do njegovih krajnjih posljedica. On je čovjeka i sav njegov životni sadržaj proglasio božanstvenim; i kako tom životnom sadržaju ne pripada samo racionalno, već također i iracionalno, također je mogao objasniti i postojanje iracionalnosti u svijetu. U tu svrhu je racionalne poglede razumskog uma morao proširiti dodajući druge, čije porijeklo ne leži u mišljenju. Taj — po njegovu mišljenju — viši pogled, on naziva ‘pozitivna filozofija’. ‘Ovo je’, kaže on, ‘zaista slobodna filozofija; svatko tko je ne želi može je ostaviti na miru; ostavljam svakoga slobodnim; samo kažem da ako itko želi, na primjer, dokučiti stvarno stanje stvari, imati slobodnu kreaciju svijeta i tako dalje, može uspjeti jedino putem filozofije kakva je ova. Ako ga racionalistička filozofija zadovoljava i ne želi ništa više, pustima ga zadovoljnog s time, ali mora odustati pokušavajući u racionalističkoj filozofiji pronaći ono što ona nažalost ne može imati u sebi, naime, stvarnog Boga i stvarnost koja je u pozadini odvijanja stvari, i slobodan odnos Boga sa svijetom’. Negativna filozofija će 'ostati prvenstveno filozofija za škole, a pozitivna filozofija, filozofija za život. Samo kroz oboje zajedno doći će posvećenje koje čovjek može očekivati od filozofije. Dobro je poznato da su Eleuzijski posvećenici razlikovali manje i veće misterije; manji su bili priprema za veće. ... Pozitivna filozofija je nužna posljedica negativne filozofije kada je to ispravno shvaćeno. Stoga se može reći: U negativnoj filozofiji slavljene su manje misterije, u pozitivnoj filozofiji veće.’
To poglavlje u mojoj knjizi završava s pasusom:
“Ako je unutarnji život proglašen božanskim, izgleda nedosljedno ako se ograničimo na jedan njegov dio. Schelling nije spadao u tu nedosljednost. Kada je kazao da je objasniti prirodu, da je to stvoriti prirodu, naznačio je smjer njegova vlastita pogleda na život. Ako je zamišljeno proučavanje prirode ponavljanje njezina stvaranja, osnovni karakter njegova stvaranja mora odgovarati onom od ljudskog djelovanja; ono mora biti čin slobodne duhovne aktivnosti, ne onaj kao geometrijska nužnost. Ali slobodno stvaranje mi ne možemo prepoznati preko zakona razuma; ono sebe mora otkriti drugačijim načinima.”
Pisao sam povijest pogleda na svijet u devetnaestom stoljeću. Ne mogu ići dalje od ovoga, jer ono što je prevladavalo u to vrijeme odvijanja evolucije bili su posve diletantski pokušaji koji nisu imali utjecaja na napredak filozofskog istraživanja. Takve stvari ne mogu činiti dio ove knjige. No teozofija, utoliko što je uvedena u ozbiljno promišljanje — to ćete naći u poglavlju o Schellingu.
Drugi dio knjige, koji se bavi, ponajprije, s Hegelom, datiran je drugog listopada. Kada sam upravo počeo davati predavanja o kojima se radi, u rujnu, 1901, knjiga o misticizmu je već bila objavljena. Zaista se ne radi o isticanju osobnih stvari već bi vas kako bi vam pomogao uputio na kritiku knjige Welt- und Lebensanschauungen im neunzehnten Jahrhundert koja se pojavila 15. prosinca, 1901 u časopisu saveza njemačkih slobodnih mislilaca, Slobodni mislilac. Tu se, nakon uvoda i napomene o tome da nije bilo nikakvog čitljivog prikaza razvoja misli u devetnaestom stoljeću, nastavlja:
“Posebno u oblasti filozofije u kojoj se sporovi mogu provoditi odgovarajućim riječima, u popularnim spisima počinjeni su mnogi grijesi. Kod ‘Sionskih čuvara’ i svakakvih organizacija, s njihovim učenim klikama kojima nažalost pripadaju mnogi sveučilišni tutori, ima mnogo krivnje.”
Slijedeći citat je samo da bismo ukazali na dobru volju s kojom je knjiga tada primljena:
“Utoliko više moramo iskazati dobrodošlicu činjenici da se dr. Rudolf Steiner, autor dobro poznat kao moderni mislilac i protagonist, poduhvatio zadatka da njemačkoj publici dade objektivnu prezentaciju duhovnih sukoba vođenih u Njemačkoj u devetnaestom stoljeću u vezi pogleda i koncepcija svijeta.”
Zatim, nakon izvatka iz knjige, slijedi izvanredna izjava i moram vam je pročitati cijelu. Pisac ove recenzije žali za nedostatkom nečega u knjizi, i to izražava slijedećim riječima:
“Premda su spiritualizam Du Prel-a i izvorno pustinjačko kršćanstvo Tolstoja beskorisni za kulturalnu aktivnost temeljenu na misli o evoluciji, ipak simptomatski imaju vrijednost koju se ne može previdjeti. Isto se može reći za neo-budizam (teozofiju), koji je razvio vlastitu terminologiju, vrstu mističnog žargona. Psihologija modernog vjerovanja u duhove od čovjeka mentalnog kalibra kao Steiner bila bi bez sumnje dobrodošla. Jezik njegove knjige je lako shvatljiv. Nikakvi metar dugi pasusi akademskog filozofa ne ometaju uživanje čitatelja.”
To je napisano u studenom 1901, kratko nakon što sam u Berlinu počeo davati teozofska predavanja. Zaista se može reći da je tada postojao zahtjev, javni zahtjev, da bi trebao govoriti o cilju i svrsi teozofije. To nije bila stvar proizvoljnog izbora već, kako se kaže, jasan poziv karme.
U zimu 1900-1901, održao sam predavanja o misticizmu, a u onu 1901-1902 ona koja se bave grčkim i egipatskim misterijima prilično detaljno. Ta predavanja su potom tiskana u knjizi Kršćanstvo kao mistična činjenica (objavljeno u ljeto 1902).
Veći dio od Misticizam i moderna misao bio je odmah preveden na engleski, još prije nego sam bio član Teozofskog društva. Mogao bih vam reći dosta toga važnog, ali to sada vrijeme ne dopušta; može se reći drugi puta. Međutim, jednu stvar, moram dodati.
Jasno vidite da nigdje u odvijanju stvari nije bilo nikakvog naglog skoka; jedna stvar je vodila do druge sasvim prirodno. Na početku ciklusa predavanja o grčkim i egipatskim misterijima — ponovno održanog u knjižnici grofa Brockdorffa — i uistinu za vrijeme drugog niza imao sam neku mogućnost da čujem o stvarima koje u to vrijeme nisu bile toliko ozbiljne, ali koje su konačno vodile do stvari o kojima se ovdje govorilo kao o “mističnim ekscentričnostima ”.
Tako sam godine 1901-1902, govorio o grčkim i egipatskim misterijima i tim predavanjima je prisustvovala sadašnja gđa. dr. Steiner. Također je čula predavanja koja sam dao u teozofskom društvu tijekom zime 1900 o Gustav Theodor Fechner-u. To je bilo posebno predavanje, nije činilo dio neke serije. Gđa. dr. Steiner je dakle već bila prisutna na nekim predavanjima koja sam dao u to vrijeme. Bilo bi zanimljivo ovdje prenijeti nekoliko detalja — ali može ih se izostaviti; oni samo dodaju malo obojenosti incidentu. Ako bi bilo nužno, može ih se reći drugom prilikom.
Nakon što je neko vrijeme bila daleko, gđa. dr. Steiner se u jesen iz Rusije vratila u Berlin, i s poznanicom groficom Brockdorff bila prisutna na drugom ciklusu danom u zimu 1901–1902. Nakon jednog predavanja o grčkim misterijima, ta poznanica mi je prišla i rekla — dakle, nešto kao ono na što je upravo aludirano! Ta dama zatim postaje sve fanatičnija sljedbenica teozofskog društva i kasnije joj je dan visok položaj u Redu osnovanom za drugi dolazak Krista. U vrijeme o kojem govorim, prišla mi je nakon predavanja o grčkim misterijima i, postavivši se kao da će zaista duboki posvećenik teozofskog društva upravo dati dokaz njenog posvećenja, rekla: “Govorili ste o misterijima; ali oni još postoje. Još postoje tajna društva. Da li ste svjesni toga?”
Nakon sljedećeg predavanja na istu temu, opet mi je prišla i kazala: “Vidi se da se još uvijek dobro sjećate što su vas učili dok ste bili u grčkim misterijima!” To je nešto što, preneseno malo dalje, graniči s poglavljem koje zaslužuje naslov o “mističnim ekscentričnostima”.
U jesen 1901, ta dama je organizirala čajanku. Gđa. dr. Steiner uvijek o tome govori kao o “krizantema čaju” jer je u sobi bilo toliko mnogo tog cvijeća. Poziv je došao iz tog poznanstva grofice Brockdorff i često sam mislio da je htjela — dobro, baš i ne znam što je to bilo! Dan izabran za osnivanje Teozofskog društva bio je jedan od posebne važnosti za ovu damu. Možda me željela angažirati kao suradnika za njen vlastiti smjer, jer je pipala i često bila veoma uporna — ali od toga nije bilo ništa. Međutim, želio bih, samo prenijeti razgovor koji se zbio u jesen 1901 između sadašnje gđe. dr. Steiner i mene prigodom tog “krizantema čaja”, kada je upitala da li je toliko hitno potrebno oživjeti duhovno-znanstveni pokret u Europi. Tijekom razgovora rekao sam na nedvosmislen način: “Zasigurno je nužno oživjeti takav pokret. Ali ja bih se udružio jedino s pokretom koji je povezan isključivo s zapadnim okultizmom i njeguje njegov razvoj.” Također sam rekao da se takav pokret mora povezati s Platonom, s Goetheom, i tako dalje. Ukazao sam na cijeli program koje je tada zapravo bio provođen.
U tom programu nije bilo mjesta za nezdrave aktivnosti, ali naravno nekoliko je ljudi s takvim tendencijama došlo; oni su bili ljudi koji su bili pod utjecajem pokreta o kojem sam govorio. Ali iz razgovora navedenog na početku ovog predavanja, kojeg sam imao s članom engleskog teozofskog društva, vidjeti ćete da je potpuno odbijanje svega što je prirode medijumstva i atavizma bilo implicitno u ovom programu.
Put koji smo slijedili mnogo godina bio je usvojen s punom svjesnošću. Premda elementi medijumstva i atavističke vidovitosti nisu bili odsutni, nije bilo odstupanja od tog puta, i on je vodio do našeg sadašnjeg položaja.
Morao sam se, naravno, osloniti da unutar teozofskog pokreta nađem ljude koji su željeli i mogli prepoznati potpuno zdrave metode rada. Stalan postupak onih koji nisu željeli pokret u kojem prevladava zdrav i strog smisao za znanstvenu odgovornost, bio je krivo predstaviti cilj kojem smo težili, da bi služio njihovim vlastitim ciljevima. Sama povijest našeg pokreta daje obilje dokaza da nije bilo povlačenja od prodiranja u najviše duhovne svjetove, u mjeri u kojoj mogu sada biti, milošću, otkriveni čovječanstvu; ali s druge strane, što god da se nije moglo postići zdravim putem, pravim metodama za ulaženje u duhovne svjetove, bilo je strogo odbačeno. Oni koji to prepoznaju i koji slijede povijest pokreta ne trebaju to uzeti kao puko osiguranje, jer je iz cijele prirode rada evidentno da je tako godinama. Mogli smo ići veoma, veoma mnogo naprijed u izvornom istraživanju duhovnog svijeta nego li je to ikada bilo moguće za teozofsko društvo. Ali mi uzimamo sigurne, ne nesigurne staze. To se može reći iskreno i slobodno.
Uvijek sam odbijao imati bilo što s zastarjelim okultizmom, s bilo kojim bratstvom ili takvom zajednicom u domeni ezoterije. I samo pod jamstvom potpune nezavisnosti neko vrijeme sam radio u određenoj vezi s teozofskim društvom i njegovim ezoterijskim postupcima, ali nikada u smjeru u kojem je ono bilo usmjereno. Već je godine 1907 sve zaista ezoterno nestalo iz teozofskog društva, a kasnije događaje dovoljno dobro poznajete. Također se događalo da mi okultna bratstva nešto predlažu. Određeno visoko cijenjeno okultno bratstvo sugeriralo mi je da bih trebao sudjelovati u širenju vrste okultizma koji sebe naziva ‘ružokrižarski’, ali nisam odgovorio, premda je došlo od cijenjenog okultnog pokreta. Govorim ovo da bih pokazao da mi sami slijedimo nezavisan put, pogodan za potrebe sadašnjeg doba, i da se nezdravi elementi od nas nužno gledaju kao ekstremno nepoželjni.