.- 13. Trinaesto predavanje, Dornach, 7 studenog 1915
Tragično hrvanje sa znanjem. Kako čovjek može naći vezu s pravim stvarnostima u kozmosu? Fechner i otkriće lijekova. Moralna fiziognomija ljudi u šestoj post-atlantskoj epohi kao osveta materijalizma. Postupno ukrućivanje eterskog tijela, i njegove posljedice.
Pošto imamo šansu danas opet biti zajedno, govoriti ću o izvjesnim stvarima povezanim na neki način s temom koju smo proučavali. Želio bih, najprije, usmjeriti vaše umove na činjenicu da je stav o kojem sam zadnji puta govorio, stav koji vodi do izvjesnog poricanja stvarnosti duhovnih svjetova, sasvim uobičajen u vanjskom svijetu danas. U osnovi govoreći — a zaista je to evidentno — volju da se pristupi duhovnim svjetovima da bi se od njih primilo nešto što će obogatiti i okrijepiti život, naći će se samo kod male šačice ljudi. Možemo vidjeti da je to tako.
Nećemo uspjeti u razumijevanju ovih stvari ukoliko ne shvatimo da nije mnogo ljudi danas doživjelo nešto što će postati sve raširenije u svijetu, naime, tragično hrvanje sa znanjem. Osjećaj da je znanje o duhovnim svjetovima potrebno ali da se može steći jedino strpljivim predavanjem duše duhovnim svjetovima — to iskustvo, to unutarnje hrvanje sa znanjem, nije moglo biti prisutno u onim starijim vremenima kada je znanje dolazilo ljudima kroz njihovu atavističku vidovitost.
To hrvanje sa znanjem u naše vrijeme može se objasniti jedino u svijetlu činjenica o kojima sam ovdje govorio proteklih tjedana. [“Okultni pokret u 19-om stoljeću”, prvih deset predavanja ovog ciklusa.] Kada se danas radi o težnji za znanjem, ljudi su danas previše skloni da se odaju obmanama. S jedne strane žele se osloboditi bilo kakvog vjerovanja u autoritet, a s druge strane su mu podlegli u najgorem obliku. To je posebno slučaj u sadašnje vrijeme. Jer kada se istakne bilo što a što nosi mantiju znanosti, vjerovanje u to postaje univerzalno. Ljudi se ne žele probuditi i krenuti za izvornom, individualnom težnjom za znanjem. Bez da su toga svjesni, oni su zapravo previše lagodni, previše lijeni, da upotrijebe one snage duše koje postaju aktivne kadgod se radi o hrvanju sa znanjem. I tako žele sebe umiriti s onim što je univerzalno prihvaćeno kao znanstveno i autoritarno, i djeluje kao vrsta narkotika za dušu i duh. Žele preuzeti kao gotovo ono što je univerzalno prihvaćeno tako da se ne trebaju pojedinačno truditi da steknu znanje. Pobuna protiv pogleda na svijet znanosti duha može se pratiti, u osnovi, do činjenice da duša treba aktivirati svoje vlastite individualne snage mišljenja i osjećanja. Međutim to se ljudima ne sviđa; oni radije prihvaćaju znanje koje tu gotovo i autoritativno.
Ljudi koji samom svojom prirodom sudjeluju u hrvanju za znanje koje karakterizira naše doba — a “naše doba” znači zadnja tri ili četiri stoljeća — takvi ljudi nejasno proriču i osjećaju da moraju evocirati sve što leži u dubinama duše da bi pristupili duhovnim svjetovima, da bi njihove vlastite duše ujedinili s duhovnim snagama koje tkaju i uzburkavaju svijet. Proučavanje takvih duša učiniti će nam evidentnim kako se one osjećaju uključene u hrvanja i borbe doba.
Na zadnjem predavanju govorio sam o značajnim literarnim radovima iz kojih se to hrvanje duše usred impulsa vremena može percipirati. Međutim duše koje se žele uspavati pobuđujući vrstu mentalne narkoze, smještaju se dolje u neku struju misli u kojoj su rođeni ili obrazovani. To zasigurno vrijedi za veliki broj duša u naše vrijeme koje su preko njihove karme ili okolnostima s njom povezanim, više naklonjene materijalizmu. Prihvaćaju pogled na svijet predstavljen od materijalizma. Druge duše su više duhovno naklonjene i prihvaćaju ono što je spiritizam ili idealizam donio u svijet, ošamućujući njihove umove s onim što prihvaćaju, bez da se imaju volje uključiti u hrvanja u koja je duša nužno uključena ako će naći svoj put u duhovne svjetove.
Međutim danas vam želim dati primjer duše koja se istinski bori — skromne, ali uz sve to značajne duše — koja je u punini sudjelovala u duhovnim hrvanjima 19-og stoljeća. U vrijeme velikog vala filozofskog mišljenja, čovjek o kojem govorim bio je mlad. Živio je sa svim velikim mislima i idejama postavljenim od idealističkih filozofa i filozofa prirode početkom 19-og stoljeća koji su vjerovali, kao što su to Fichte, Schelling i Hegel, da je bilo moguće pomoću misaonog napora dosegnuti sferu gdje su zagonetke svijeta razotkrivene. Čovjek o kojem se radi živio je kroz taj val filozofije koji je težio pokazati da izvjesna rigidna, jednostrana vrsta razmišljanja može objasniti sve u univerzumu. Živio je dalje kroz tranziciju do vremena kada se držalo da je to razmišljanje bezuspješno, kada se vjerovalo da zagonetke svijeta neće nikada moći biti razotkrivene na taj način. To je bilo vrijeme kada su ljudi govorili: razmišljanje nas ne vodi nikuda; moramo se okrenuti ogromnom polju vanjskih, čulnih iskustava; objekti čulnih iskustava moraju biti mjereni, vagani, uspoređivani, praćeni natrag do njihovog porijekla na vanjski način. — Čovjek o kojem govorim bio je jedan od onih koji su još sačuvali vjeru u moć mišljenja u danima druge polovine 19-og stoljeća kada je izvjesno nepovjerenje prema mišljenju postalo dominantno i povjerenje je dano vanjskoj, samo materijalnoj opservaciji. Isti čovjek je napravio veoma važna otkrića na polju vanjske opservacije, u domeni koja je izvanredno poučna za teoriju znanja.
Ali pošto je živio od vremena suvereniteta mišljenja do onog od čulnih opservacija, u njemu su bile uzburkane one unutarnje snage duše koje se hrvaju s pitanjem: Kako čovjek može naći vezu s aktualnom stvarnošću, aktualnom istinom u univerzumu? U takvim okolnostima ljudska duša proživljava čudne trenutke, trenutke kada se osjeća da stoji takoreći pred ponorom; kada sebi kaže: Bez obzira koji napori se rade za razviti stvarno kreativne misli i ideje, gdje je tu bilo kakva izvjesnost, gdje je tu bilo koji kriterij za znanje koji nije izveden iz same duše, koji nije subjektivan i gubi značenje sa smrću, pokazujući time da ne bi vodio u stvarnosti egzistencije svijeta?
Zatim opet postoje trenutci kada se duša pita: Kakva je korist da se bilo što pokuša iznjedriti iz duše? U tome ne može biti sigurnosti! Kada su napravljena istraživanja u oblastima kemije ili fizike gdje se zavisi o fizičkom svijetu, netko se može barem osjećati vođen dalje po niti vanjske stvarnosti.
Takva raspoloženja duše treba uzeti za ono što zaista jesu — raspoloženja u kojima je duša bacana amo tamo između težnje da traga i težnje da napusti svo traganje. Duša takvog karaktera je obično ona koja iskreno i izvorno teži za znanjem, ali koja je u našem dobu dužna stajati u čudnom položaju u svijetu — jer takva duša, promatrajući ljude okolo, može lako zaključiti: Kako lako ljudi danas sebe navedu da vjeruju da je ovo ili ono nepobitno! Oči uma trebaju biti samo malo otvorene i slabost takvog vjerovanja biti će evidentna.
Duša na koju referiram mogla je iz iskustva naći da oni na kojima počiva odgovornost za određene stvari u svijetu, svjedoče pojavi nekog naizgled važnog izuma ili otkrića s pompom velike i epohalne stvari koju oni sami smatraju visoko značajnom — i zatim nakon godinu ili dvije kažu da u tome nema ničeg. Ova duša je bila posebno pogođena sudbinom raznih lijekova. Otkriven je lijek i zatim trijumfalno objavljen svijetu kao određeni lijek za neku bolest.
Ljudi koji život uzimaju na bezbrižan način prihvaćaju takvo otkriće kao epohalno; ali oni koji imaju neko znanje također znaju da se takve stvari pojave na sceni i zatim opet nestaju. I tako u vrijeme kratko prije tridesetih 19-og stoljeća, ta je duša našla da je određeni medikament — jod — postao čuven. Ali nije se mogao natjerati da se bez teškoća pridruži senzaciji koju je stvorio jod, jer je samo bio previše upoznat s neozbiljnošću s kojom ljudi stječu znanje — uglavnom zbog lijenosti. I tako godine 1821 piše prvo izdanje kratke rasprave u vrijeme kad je jod počinjao stvarati gužvu. Drugo izdanje se pojavilo 1832. Ono je zapravo računalo naći privremeni i dijelom samo lokalni interes. Ostaviti ću brošuru na stolu u slučaju da je netko za to još zainteresiran. [Naslov rasprave je bio “Beweis, dass der Mond aus Jodine besteht” (Dokaz da se Mjesec sastoji od joda), od Dr. Mises. Drugo izdanje, Leipzig, 1832, Izdavač Leopold Voss.]
Sadržaj bi vjerojatno sasvim ispravno bio nazvan apsurdnim od svakog “prosvijećenog” čovjeka. Ali to ne sprječava tog “prosvijećenog” čovjeka da stalno radi slične greške. Međutim, on ne primjećuje grešku kada je to stvar nečeg što je prihvatio kao objekt vjerovanja. Čovjek koji je napisao tu raspravu 1821 — u to vrijeme sebe je nazvao “Dr. Mises” — isti je onaj kojeg iz znanstvene literature znate kao profesora Gustav Theodor Fechnera, koji je u pedesetim prošlog stoljeća pokušao izgraditi teoriju o estetici odozdo na gore, na osnovu stvarnih fizikalnih pokusa, a ne odozgo na dolje, odnosno, ne iz materijala kojeg su dale misli i doživljaji života duše. On je bio čovjek o kojem bi se zaista moglo reći da je prošao kroz sve bolove hrvanja za znanjem u 19-om stoljeću. On je bio isti čovjek koji je imao polemiku s Schleidenom, botaničarom, o utjecaju Mjeseca na razna događanja na Zemlji. Rekao sam vam kako je odluka o tome koji je od dva profesora u pravu, pala na njihove supruge. [Vidi predavanje pod naslovom: “Na Mjesecu” — u tomu, “Putovi iskustava”.] On je također isti onaj čovjek koji se borio da stekne idealističku i duhovnu koncepciju svijeta. Možete vidjeti kako je tome stremio iz onog što sam rekao o Gustav Theodor Fechneru u mojoj knjizi “Zagonetke filozofije”.
Može se uistinu reći da je takva duša jasna ilustracija stvarnosti iskustva koje čovjeku dolazi kada ozbiljno teži za znanjem. Ali kada je sve kazano i napravljeno, samo znanost duha nam može razjasniti svu ozbiljnost i značaj ovakvih stvari. Kada čovjek kao Gustav Theodor Fechner piše onako kako to radi u maloj raspravi “Dokaz da se Mjesec sastoji od joda”, on zaista pokušava pokazati ograničenja čovjekovog mišljenja, kako je lako spriječen čak i da pristupi stvarnosti i koliko je stoga udaljen od stvarnosti. Činjenica je da ljudi ne shvaćaju ili osjećaju ozbiljnost, značaj i važnost ljudske evolucije. I tako je cilj znanosti duha napraviti horizont našeg pogleda na biće čovjeka širim nego je to moguće pomoću danas priznate znanosti. Znanost duha usmjerava našu pažnju na epohe ljudske evolucije koje leže u dalekoj prošlosti, na ono kakav je čovjek bio na Atlantidi i u kakve je promjene uključen tijekom njegova razvoja.
Promislite samo o ovom: — Prisjećajući se što smo čuli o drevnoj Atlantidi — što se može reći o svijetu životinja i svijetu ljudi oko nas? U vremenima Atlantide sve je bilo sasvim drugačije! Znamo da su tijekom te epohe ljudi ponovno sišli dolje kao duše iz njihova boravka u svijetu zvijezda. Tada su oni ponovno tražili tijela koja su za njih bila oblikovana iz zemaljske supstance. I iz danih opisa znamo, također, koliko su različita ta ljudska tijela bila u atlantska vremena. Opetovano sam naglašavao — to također možete čitati u mojim spisima — da je u onim vremenima ljudsko tijelo još bilo savitljivo, meko, fleksibilno, da je bilo takve prirode da je još bilo moguće za duše koje silaze iz nebeskih svjetova da oblikuju i formiraju tijela.
Recimo da žena — ili također muškarac, da budemo potpuno fer! — postane mahnita s gnjevom, potpuno zlonamjerna, i prema drugom ljudskom biću šalje zle misli. To ne dolazi tako snažno do izražaja u aktualnoj promjeni lica — istina, malo da, ali ne drastično — jer ljudi danas mogu biti veoma zlonamjerni bez da je to direktno izraženo na njihovoj fiziognomiji. U vrijeme drevne Atlantide bilo je drugačije. Kada je u čovjeku bilo zlobe, njegov lik je bio potpuno transformiran u izraz njegova unutarnjeg bića — tako da ne bi bilo pogrešno reći: onaj čovjek ili žena izgleda kao mačka. Takva je osoba zapravo izgledala kao mačka — ili ako je bila krajnje obmanjiva, kao hijena. Njena vanjska pojava bila je u potpunosti izraz njenog unutarnjeg bića. Bila je sposobna za metamorfozu, transformaciju, u najvišem stupnju.
Životinje su bile manje promjenjive, ali i u njima je također bila moguća metamorfoza; njihovo fizičko tijelo bilo je već daleko više konsolidirano nego ono od čovjeka i metamorfoza se odvijala tek veoma postupno. Kao vrste, životinje su bile sposobne za metamorfozu — a nisu ni svojim potomcima prenosile tako tipične osobine kao što je slučaj danas. Od vremena Atlantide sve je u čovjekovu fizičkom tijelu postalo konsolidirano, uzelo je fiksne forme. Danas je za čovjeka još moguće da pomiče ruke i nosi određeni izraz na njegovom liku; međutim u izvjesnom smislu njegova tjelesna forma je postala fiksna. Forme životinja su postale potpuno fiksne; to objašnjava njihovu nepokretnu, nefleksibilnu fiziognomiju. Ali i u njihovu slučaju, također, ta nefleksibilnost je bila manje upadljiva u drevnim atlantskim vremenima.
U općenitom smislu može se reći za čovjeka da je njegovo fizičko tijelo danas fiksno i nefleksibilno u visokom stupnju. Njegovo etersko tijelo je još mobilno; stoga se etersko tijelo još oblikuje prema onom što je u njegovom unutarnjem biću. — Dakle ima značenja, zaista izvjesne stvarnosti, u činjenici da ako je čovjek lukav i maliciozan da njegovo etersko tijelo i njegov izraz lica postaju pomalo slični hijeni. Etersko tijelo je još pokretno, još ima nešto u vezi njega što omogućuje da bude metamorfozirano; ali jednako kao i fizičko tijelo, etersko tijelo je također na putu da postane nefleksibilno. Baš kao što je od Atlantske epohe dalje u našoj petoj post-atlantskoj epohi fizičko tijelo steklo fiksne forme, tako od pete epohe u šestu i od tada dalje u sedmu glavnu epohu nakon Atlantide, etersko tijelo će također priskrbiti čvršće forme, s posljedicom — kao što sam ukazao na više predavanja — da će se etersko tijelo, kako prelazi s njegovim fiksnim formama u fizičko tijelo, veoma snažno nametnuti. Mi sada živimo u petoj epohi (prve velike epohe nakon Atlantide), zatim dolazi šesta i zatim sedma epoha, etersko tijelo, sa svojom nefleksibilnošću, vršiti će veoma jak utjecaj na fizičko, pretvoriti će fizičko tijelo u svoju vjernu sliku.
To ima ozbiljne posljedice. naime, da će se u šestoj epohi post-atlantske evolucije ljudi rađati s tijelima koja sasvim konkretno izražavaju njihove unutarnje, moralne kvalitete. Čovjekove moralne kvalitete biti će prepoznate iz njegove aktualne pojave. Moralna fiziognomija će tada biti veoma snažno evidentna a fiziognomija kakva je sada, biti će više povučena u pozadinu. Čovjekova fiziognomija je danas uvelike određena nasljeđem: on nalikuje njegovim roditeljima, njegovim djedovima, njegovom narodu, i tako dalje. U šestoj epohi to uopće neće igrati ulogu; čovjek će sam odrediti njegovu vanjsku pojavnost — kao rezultat njegovih inkarnacija. Ljudska bića će sva biti veoma različita, ali svako će imati veoma konkretan pečat. Tada će se sa sigurnošću znati: Vi pred sobom imate dobronamjernog ili zlonamjernog čovjeka. Baš kao što je danas poznato: Sada pred sobom imate Talijana ili Francuza, tada će biti poznato: Ovdje je maliciozan ili ljubazan čovjek — sa svim gradacijama. Sve više i više, dakle, moralne osobine biti će izražene u liku.
U svom vanjskom aspektu, okolni svijet će biti veoma promijenjen u toj šestoj epohi. Posebno će one životinje koje su sada konzumirane kao hrana, odumrijeti. Ljudi će pjevati hvalospjeve bezmesnoj ishrani, jer tada će biti drevno sjećanje da su preci u starijim vremenima zapravo jeli meso. Neće sve životinje izumrijeti, već samo određene vrste životinja — posebno one koje su stekle najviše nefleksibilne forme nestati će s Zemlje. — Tako da će i vanjsko lice same Zemlje biti promijenjeno.
Imati fiziognomiju koja će u buduće vrijeme neizbježno biti izraz moralnih osobina biti će kao osvetnička pravda, sudbina, pečat na cijelom čovjekovom biću. U sebi neće naći nikakvu mogućnost da se odupre tom usudu. I sada zamislite tragičnu situaciju! Čovjek će zapravo biti dužan sebi reći: Da, u petoj post-atlantskoj epohi bilo je materijalista koji su vjerovali da kada zatiljna kost ne prekriva točno mali mozak, da su ti ljudi dužni biti kriminalci. Za materijaliste u to vrijeme, to je bila teorija, ali sada je postalo stvarnost; ono što su gledali kao još uvijek fleksibilno (etersko tijelo) sada je poprimilo fiksnu formu. — Mi zapravo naginjemo u smjeru ispunjenja teorija materijalističke koncepcije svijeta. One za sada još nisu stvarnost — ali to je smjer prema kojem naginjemo.
Ovdje dolazimo do čudne tajne. — Oni koji bi s indignacijom odbili da ih se danas naziva prorocima oni su pravi proroci; oni su oni koji kažu: Razlog zašto je čovjek kriminalac je da zatiljna kost ne prekriva mali mozak. Ovi ljudi će se dokazati kao pravi proroci. — To je zaista tako! Današnji materijalisti su divni proroci, bez da to žele biti. U naše vrijeme još je uvijek moguće, kroz odgovarajuće obrazovanje, da se da protuteža za osobitu formaciju u fizičkom tijelu kao što je premala zatiljna kost; u šestoj post-atlantskoj epohi to više neće biti moguće, jer etersko tijelo tada više neće biti sposobno za mutaciju. Kada je to slučaj, sasvim različite mjere su potrebne kao preventiva. Ako ovo stanje stvari nije izbjegnuto, uvjeti opisani od materijalista će postati stvarnost. To je stanje oslikano s takvom očajnom patnjom u pjesmama Marie Eugenie delle Grazie koje su danas recitirane. Te pjesme se mogu povezati s dobom koje je već najavljeno, dobom koje će zapravo osvanuti u šestoj post-atlantskoj epohi. Pjesme odaju dojam da su napisane od duše koja se osjeća kao da je uronjena u ništavilo kroz ono što se može dobiti putem modernog znanja. Duša teži napredovati ali za sada ne zna ništa o tome što bi mogao biti lijek — i tada se javlja slika — slika onog što će doći ako se materijalizam nastavi kao do sada. I ako se ne stvori ljekovita mjera protiv smjera u evoluciji na koji je čovjek potaknut od sila koje su u njemu, onda će u šestoj post-atlantskoj epohi biti predmet iste one sudbine već sada oslikane od delle Grazie.
Svi do sada postojeći religijski sustavi ne bi mogli spriječiti da strašna sudbina dostigne čovječanstvo u šestoj epohi — sudbinu da se moralne osobine imaju izražene u liku, u cijeloj tjelesnoj fiziognomiji. Niti se išta može učiniti da se to spriječi ako će se pustiti da stvari ostanu kako se to želi od moderne koncepcije svijeta.
Ovo su teške misli. Dobro sredstvo za pretvaranje snova materijalista u stvarnost bilo bi ako bi pobjedu izborili oni koji kažu: “Znanost duha njeguje san da će u budućnosti ljudi vidjeti eterska bića, prije svega Krista u eterskom obliku a zatim i druge eterske forme. Znanost duha sve to sanja, ali oni koji kažu takve stvari su luđaci i treba ih strpati u ludnicu”. — Ljudi koji drže da su stvari o kojima znanost duha govori čiste obmane pametni su ljudi. Još ako će ovaj pogled na svijet iznjedriti pobjedu, tada će do onog što sam opisao zasigurno doći. Ali taj pogled na svijet ne smije, neće, biti pobjednik dana — to mora biti naše nepokolebljivo uvjerenje. Moramo znati: Ako će naša eterska tijela biti toliko snažna da isprave greške u našem fizičkom tijelu, ta snaga mora doći iz činjenice da ljudi uče primiti na iskren i pravi način, ono što će im doći iz eterskog svijeta. To će sve više i više djelovati kao faktor iscjeljenja dok idemo prema budućnosti. Ali iznad svega znanost duha moramo primiti u naša srca da bi se pripremili da vidimo Krista u Njegovom eterskom obliku, i da taj događaj primimo s istinskom ozbiljnošću.
Velika crta može se povući preko evolucije čovječanstva. Prije nje, eterske su snage u čovjeku bile aktivne, još oblikujući i modelirajući fizičko; ali doći će vrijeme kada će fizičko i etersko postati fiksno. Čovjek će se morati priviknuti da vidi eterske sile izvan njega u svakakvim oblicima i figurama, i to će biti eterske stvarnosti u skladu s kojima moramo djelovati, baš kao što su sada naša djela pod utjecajem čulnih percepcija. Moramo ići naprijed u vrijeme kada nalazimo, u prvom redu, Krista kao etersko biće, i u Njegovoj pratnji, sve više eterske stvarnosti. Te eterske stvarnosti će tada imati snagu da ipak od nas naprave prave individualnosti.
Mnoge tajne leže iza procesa evolucije svijeta, i mnoge od tih tajni su potresne. — Jedno davno postojao je Homer. Čitajte pažljivo ono što sam rekao na raznim predavanjima a također i u maloj knjizi “Duhovno vođenje čovjeka i čovječanstva”, i zateći ćete se da se pitate: Kako je Homer postao ono što je bio? — Zato jer je bio vođen od još višeg Duha. Homer je dobro znao da je to bilo tako. Stoga njegove pjesme ne počinju riječima “Ja pjevam”, već s riječima “Pjevaj, o muzo”. To treba uzeti sa svom ozbiljnošću. Homer je znao da ga je nadahnjivao viši Duh. Tek u sadašnjem dobu na to se gleda kao na frazu, baš kao što je slučaj s Goetheovim stihovima:
“Sunce, s mnogim sestrinskim sferama,
Još pjeva suparnički psalam divljenja,
I još se njegova predodređena karijera
Ostvaruje, uz grmljavinu groma ...”
Utoliko što se Homer ponovno inkarnira, inkarnirat će se “čovjek”, ne, ipak, Duh koji ga je vodio u onim danima. Ali bića od kojih je Homer bio inspiriran susresti će se u eterskom svijetu — ili opet, Duh koji je nadahnuo Sokrata ili Platona, utoliko što su bili nadahnuti. — Moramo početi shvaćati duhovni svijet, svijet znanosti duha. Vizija će zatim doći sama po sebi. Međutim ako ne počnemo s razumijevanjem znanosti duha, krećemo se prema vremenu koje donosi strašnu osvetničku pravdu za čovječanstvo.
Materijalistička koncepcija svijeta može ne biti istinita, ali uz sve to ona sadrži unutarnju istinu. O toj unutarnjoj istini može se reći: Ono što materijalistička koncepcija svijeta opisuje u vezi čovjeka postalo bi aktualna činjenica ako bi ta koncepcija svijeta bila pobjednik dana. I leži na ljudima da uz pomoć različite koncepcije svijeta, spriječe taj materijalizam da bude pobjednik. Stvari nisu toliko jednostavne da omogućuju da se kaže da je materijalistička koncepcija svijeta pogrešna; stvar je u tome da je u rukama ljudi da ostvare pobjedu preko djela, ne preko nemoćnih riječi odbijanja. Što više ljudi ima koji otvore oči za duhovni svijet, više će biti onih koji shvaćaju da ispunjenje materijalizma može biti frustrirajuće i veća će biti mogućnost da se to osujeti.
Čovjek koji je možda pjesnik ili umjetnik danas još ima nagovještaje koji čine da kaže: Moju inspiraciju osjećam unutar sebe! Takvi doživljaji će se nastaviti još neko vrijeme. Ali to raspoloženje će nestati, potpuno nestati! Jer ljudi će imati doživljaj koji čini da kažu: Pojavilo mi se etersko biće, govoreći mi ovo ili ono. Ja sam instrument preko kojeg duhovno biće radi u ovom dobu! —
Duhovni svijet je prisutan u svoj istini; međutim ljudi se od njega mogu otuđiti. Materijalistička koncepcija svijeta mogla bi se nazvati: konspiracija protiv Duha. Ova materijalistička koncepcija svijeta nije samo zabluda, to je konspiracija protiv Duha.
Unatoč ovim veoma okvirnim naznakama, nadam se da će vaše duše dohvatiti ove misli i raditi na njima. Bitno je da oni koji imaju duhovno znanstveni pogled na svijet znaju nešto o impulsima koji su operativni u životu čovječanstva. Mnogi ljudi će doći i reći; To nije tako, to nije tako; to nije kršćanski, to nije kršćanski — i tako dalje. Ako ti ljudi dođu, tada, ako smo kroz znanost duha dostojno shvatili koji impulsi pokreću svijet, u našem meditativnom životu trebali bi moći zasvjetlucati vječni principi. Neka nas ljudi nazivaju fantastičnim sanjarima, ili kako god — mi znamo kako čovječanstvo i svijet evoluira. I Onaj koji je iz razloga te evolucije ispunio Misterij na Golgoti, On vidi, također, što je rođeno u našim dušama kao izraz evolucije svijeta. “Krist nas gleda” — to će nas podržati.