.- 12. Dvanaesto predavanje, Dornach, 1 studenog 1915
Kada većina duša koje sada žive na Zemlji budu reinkarnirane znati će kao samo po sebi prirodno da je bilo mnogo zemaljskih života. Ljudi lemurijske i atlantske epohe i njihova okultna umjetnost. Znanje i primjena skrivenih sila prirode. Postupan razvoj slobodne volje i novo znanje o prirodi. Dekadentni ostaci drevne, okultne kemije, na primjer u Tibetu. Nužnost stjecanja znanja o Luciferu i Ahrimanu, Ego mora biti prožet Kristom. Čulne-percepcije i ideje. Koncept znanja i koncept života. Izvadak iz pisma napisanog od Petrarke za Boccaccia. Ahasver, Lutajući Židov. “Krist nas gleda”.
Jučer sam govorio o velikoj poljskoj drami “Nebožanstvena komedija” od Krasinskog i o njenom posebnom značaju. Zaista se može reći da je svjesno donesena u svijet kao rezultat dijaloga s duhovima koji rade u evoluciji čovječanstva, koji su se sredinom 19-og stoljeća obraćali onima koji su ih željeli slušati.
Imajmo na trenutak na umu misli koje nam dolaze iz shvaćanja da ono što je bilo uskomešano u najvećim dubinama evolucijskog procesa probija svoj put u vanjsku književnu kulturu vremena. Iz novele Gutzkowa “Mahaguru” kao i iz “Nebožanstvene komedije” — biram samo dva posebno upadljiva primjera od mnogih koje bi se moglo navesti — vidimo da takoreći iza scena vanjskih događaja, da su na djelu značajni impulsi u kulturalnom životu čovječanstva. Iz mnogo izvora smo stekli znanje koje usmjerava naše umove i srca na veliki trenutak u evoluciji svijeta u kojem živimo, trenutak u kojem je esencijalno da budemo pozorni za novi element kojeg treba primiti u evoluciji čovječanstva — ali uz suradnju ljudskih duša koje to mogu razumjeti. Postoje različiti načini karakteriziranja važnosti sadašnjeg vremena, ali možda samo jednu stvar treba reći i to će biti dovoljno da donese značaj točke u vremenu na kojoj stojimo.
U davnim dobima čovjek je primio nasljeđe koje se sastojalo od mudrosti stečene atavističkom vidovitošću i znanja stečenog atavistički. Ali to nasljeđe je nestalo i pojavila se plima materijalizma — posebno od zadnja tri ili četiri stoljeća a dosežući vrhunac u 19-om stoljeću. Ova plima materijalizma je prekrila sve mogućnosti vizije duhovnog svijeta — i novi put, nova metoda, javlja se sada u znanosti duha. Kao što sam često govorio, taj razvoj konačno postaje prirodni proces u dušama ljudi. Danas je situacija još takva da velika većina duša još mora naučiti da postoji mnogo zemaljskih života. Ali kada duše koje sada žive budu reinkarnirane, većinom će znati, ne samo kao teoriju, da postoji mnogo zemaljskih života; one će živjeti u dobu kada će to biti poznato kao normalna stvar: postoji mnogo zemaljskih života. Baš kao što se ljudske duše sada do određene točke sjećaju djetinjstva, i misli iz djetinjstva se stalno pojavljuju, tako će jednog dana biti normalno da žive impresije izviru od iznutra: “Bili smo ovdje mnogo puta”. Ljudske duše će evoluirati na taj stupanj baš kao što su evoluirale od primitivnih stupnjeva života. Taj razvoj će doći sam od sebe ali sljedeće je neizbježno. —
Duše koje danas od znanosti duha nisu naučile ništa umrijeti će i vratiti se u novim inkarnacijama. Tada, ne naučivši ništa od znanosti duha, neće znati što s utiscima koji će se javljati iznutra o istini o ponavljanju zemaljskih života, i lako mogu biti bačene u očaj. Jer taj unutarnji utisak koji će se u duši javiti sasvim prirodno mora se dohvatiti preko misli, a misli koje su nužne prije nego se to može razumjeti, one su dane od znanosti duha. Te misli trebaju napraviti cijelu povijest ega i činjenicu njegovog postojanja u čovjeku nama shvatljivom; i samo onaj tko unutar sebe ima snagu tih misli moći će razumjeti utisak koji će doći sam po sebi, kao vrsta sjećanja.
Ali osnova za razumijevanje tog sjećanja od sada nadalje treba biti postavljena kroz znanost duha; trebati će steći znanje o nastavljanju egzistencije ega. I oni koji ga nisu stekli morati će priznati, kada ta sjećanja u njima izviru: “Ne razumijem moje vlastito biće”. To će u budućim vremenima biti strašan vapaj očajnika. Treba biti shvaćeno da jedino kroz znanje i razumijevanje o onome što će neizbježno doći u budućnosti, ljudske duše mogu biti sačuvane od padanja u očaj. Kada ego koji prelazi iz inkarnacije u inkarnaciju umetne sebe u budućnosti — a to znači u naše buduće inkarnacije — ljudi moraju moći razumjeti taj ego. A tako će biti ako su radili na njihovim dušama preko misli znanosti duha.
Misterij na Golgoti je izvršen da bi ego mogao biti potpuno shvaćen, i to se ne može dogoditi ako — kao u slučaju jučer opisanog poljskog grofa — ljudi u svojim dušama ne sačuvaju ništa osim osjećaja prošlosti — koliko god ti osjećaji bili sveti i povezani s događajima koncentriranim u Misteriju na Golgoti. Takvi osjećaji će omogućiti da se ti događaji dokuče kao stvar povijesti, ali to ne može voditi do bilo kakvog pravog razumijevanja Misterija na Golgoti. Pravo razumijevanje Misterija na Golgoti zavisi o ostvarenju riječi; “Ne ja već Krist u meni”. Onda će biti moguće da Krist u njegovoj živoj aktivnosti unutar evolucije Zemlje za ljude ne ostane nečujan. Mora postati čujan kroz ono što, pod njegovom inspiracijom, znanost duha treba reći, nikakvi sentimenti ili osjećaji vezani uz sjećanje, ne mogu čovječanstvo voditi u buduće blagostanje. Niti interesi za budućnost mogu biti produbljeni od onoga koji živi samo u i za sadašnjost — tiranin opisan na jučerašnjem predavanju. Tiranin zaista, ističe ego, ali ne i Krista unutar ega. U ovoj poljskoj drami predstavljena nam je duboka zagonetka: dvije osobnosti stoje u suprotnosti jedna prema drugoj, od kojih jedna ima Krista iz tradicije, povijesti, ali riskira da otpadne od Njega. I ono što dolazi do izražaja kod žene i kod grofova djeteta vraćanje je u čisto atavističku vezu s duhovnim svijetom.
Ovdje je ukazano na veliku opasnost za naše vrijeme. To je da će oni koji ne žele na novi način asimilirati znanje o vezi čovječanstva s duhovnim svjetovima, premda osjećaju da takva veza postoji, izazvati da dio njihova bića izgubi potrebnu vezu s duhovnim svijetom. Čovječanstvo će se razdvojiti na one koji — kao stari grof — moraju nužno očajavati i umrijeti jer se isključivo drže prošlosti, i onih koji se u duhovne svjetove uzdižu na atavistički način — kao grofova žena i dijete. Jer nisu primili Krista u njihovo najdublje biće u punoj stvarnosti, oni prelaze u duhovni svijet bez da u sebi nađu točku sidrišta.
Što je to što članovi grofove obitelji nisu potpuno razvili? Oni nisu potpuno razvili ego: oni ostaju u dobu koje je u regularnom tijeku evolucije čovječanstva bilo na svom kraju od Misterija na Golgoti, a upadljivo u zadnjih par stoljeća. Oni su ostaci iz davnog doba kada ego još nije potpuno uhvatio korijena u čovjeku; oni su ljudska bića bez ega koja, jer ne mogu primiti Krista u ego koji nije dovoljno razvijen, gube Krista. I stojeći kao kontrast njima je tiranin, koji je razvio ego i nosi ga u sebi sa svom snagom; bez primanja Krista u egu, želi svijetu donijeti radost ali je nesposoban to napraviti. U trenutku smrti — iz vizije koju tiranin razumije malo kao što malo razumije kako se pomiriti sa smrću — iz njegovih usana izbija vapaj: “Ti si pobijedio, o Galilejac!” — To je naznaka činjenice da za ona ljudska bića koja su, točno je, stekla ego ali u taj ego nisu primila Krista, postoji samo jedan trenutak kada je za njih moguće da dođu u odnos s Kristom: to je trenutak kada iz ovog svijeta prelaze u drugi svijet. Ali pošto je Krist iz tog drugog svijeta došao u ovaj svijet da bi tu našao put u ljudska srca, čovjek ga neizbježno mora izgubiti kada, nakon trenutka smrti, stiže u taj drugi svijet. Svi dublji impulsi na djelu u naše vrijeme pripadaju sferi gdje su ozbiljne stvari na kocki — ne mogu reći više nego da su “na kocki”.
Međutim sada moramo ići dosta dublje u stvari koje su nam već poznate ali moramo iz proučiti u izvjesnim okolnostima ako ćemo ih razumjeti u svijetlu uvjeta koji prevladavaju u naše vrijeme. Znamo da, pravilno govoreći, evolucija Zemlje mora biti podijeljena na epohu koja prethodi Misteriju na Golgoti i na epohu poslije Misterija na Golgoti. Znamo da su, također, u epohi prije Misterija na Golgoti, luciferski i ahrimanski duhovi također radili u dušama ljudi. Osobito pri razmatranju doba prije Misterija na Golgoti treba shvatiti da nas budalasto brbljanje o izbjegavanju Ahrimana i Lucifera po svaku cijenu neće dovesti nigdje. Jer Ahrimanu i Luciferu je bilo dopušteno od normalnih, naprednih duhovnih bića da rade u zemaljskoj evoluciji čovjeka.
Sada, znamo da postoje duhovna bića koja su zapravo višeg ranga od čovjeka ali koja tijekom evolucije starog Mjeseca nisu dosegnula visinu koja je za njih bila moguća; nisu je dosegnuli, ali usprkos svemu njihov rang je viši od čovjekova. Tako da imajući na umu intervenciju ahrimanskih i luciferskih bića, sada bolje možemo razumjeti ono što se naziva drevna, prvobitna mudrost u evoluciji Zemlje. Na primjer, drevna mudrost koja je zloupotrijebljena u lemurijskoj epohi i nestala s Lemurijcima; mudrost koja je potom zloupotrijebljena u atlantskoj epohi i dovela do uništenja Atlantide. Što je bilo to što je tada bilo među ljudima? Što je to bilo, zapravo? Reći da je velika mudrost koja je tada postojala bila zloupotrijebljena, primijenjena u praksama crne magije i tako dalje, veoma je apstraktan način govora i ne vodi do neke konkretne ideje. Promislimo, na primjer, o karakteru te mudrosti u zadnjim periodima epohe Lemurije. Otkuda je bila došla? Duhovna bića koja nisu završila njihov puni razvoj tijekom epohe starog Mjeseca ali koja su ipak bila na višem nivou od ljudi, umiješala su se u zemaljsku evoluciju čovječanstva. Čovjek je već bio tamo — ali, kao što lako možete zamisliti, u svom najprimitivnijem stanju. Ono što je zatim razvijeno od ljudskih bića tijekom atlantske i post-atlantskih epoha još nije postojalo. U onim vremenima Lemurije, čovjek je bio biće potpuno lišeno inteligencije, jer inteligencija će se razviti tek postupno tijekom evolucije Zemlje. Čovjek je bio primitivan u njegovoj volji, u njegovim djelima, u njegovom duševnom razvoju — u cijelosti poput djeteta. Sada, da su tamo postojala samo tijela ljudi s višim članovima od onih tijela koja su za njih razvijena od naprednih duhovnih bića viših hijerarhija, čovjek ne bi bio sposoban u to vrijeme razviti ikakvu posebnu mudrost. No u tom vremenu Lemurije postojala je veoma uzvišena, sasvim iznimna mudrost. Na primjer, među onim primitivnim ljudima bilo je rašireno znanje o tome kako se odnositi s djetetom u periodu između rođenja i sedme godine tako da kao rezultat izvjesne transformacije njegova eterskog tijela koje je potom djelovalo natrag na mozak, ono bude napravljeno iznimno pametnim. Ako se to želi danas trebale bi biti primijenjene radikalne metode — i svatko je svjestan koliko su često ti napori neuspješni. Ali u svakom slučaju umjetnost utjecaja na sam mozak izvršavajući izvjestan utjecaj na etersko tijelo mozga, tako da dijete o kojem se radi postane iznimno pametno, danas je potpuno izgubljena. Nadalje — i žurim to naglasiti — ta umjetnost ni u kakvim okolnostima nije legitimna u naše vrijeme, jer ako bi postala imalo opća, čak i njenom najelementarnijem obliku, to bi vodilo do strašnih zloupotreba.
Kako se može objasniti postojanje takve umjetnosti u vremenima Lemurije? Može se objasniti činjenicom da su se bića koja nisu završila njihov razvoj na starom Mjesecu, već su razvila samo prvih šest od njihovih sedam članova, utjelovila u ljudima koji bi inače bili krajnje primitivni. Duhovna bića koja su na starom Mjesecu bila na višem nivou od ljudi ali nisu postignula vrhunac njihova razvoja, primila su se tih primitivnih ljudskih tijela i krenula raditi s umjetnošću koja je daleko nadmašivala sve zemaljsko znanje. Možete zamisliti što su takva bića u ljudskim tijelima bila sposobna izvršiti, — Bića koja su na višem stupnju od ljudskog razvila šesti član — Životni duh — ušla su u ta primitivna, savitljiva, gipka tijela. I postali su užasni čarobnjaci, strašni čarobnjaci!
I opet, kakva vrsta umjetnosti je bila uobičajena u atlantskoj epohi? Prva i najistaknutija je bila mudrost koju se mora primijeniti da bi talenti predaka bili preneseni, čisto kroz nasljeđivanje, njihovim potomcima i zapravo bili unaprijeđeni u tim potomcima. Bića čiji razvoj nije bio završen na Mjesecu ali koja su usprkos svemu imala veći rang od zemaljskog čovjeka, bila su duboko verzirana u toj umjetnosti — s veoma značajnim učinkom. Reći ću to ovako: to je bilo kao da netko metodama povezanim s konstelacijama zvijezda i slično, prenese kvalitete genija njegovim nasljednicima, ali na takav način da su te duhovne osobine ne samo naslijeđene, već pojačane, unaprijeđene. Ta viša bića radeći u ljudskim tijelima bila su sposobna za moćna postignuća. Sve je to izbrisano iz egzistencije. Veoma mnogo stvari je bilo povezano s ovim konkretnim umjetnostima. Na primjer, s njima je bilo moguće promatrati tijek duhovne evolucije i duhovne snage voditi u struju nasljeđivanja.
U toj epohi Atlantide bilo je zajednica vođenih od takvih bića u ljudskom obliku, koja su, ako su željeli da neka osobnost dođe ponovno na Zemlju, pomogli mu naći ljudsku inkarnaciju unaprjeđujući određene kvalitete preko nasljeđivanja; i zatim su tražili pogodne nasljednike. To je bilo ovako. — Recimo da je takvo biće vodilo neku individualnost u ljudskom tijelu na Zemlji; kada je to tijelo umrlo, individualnost bi u međuvremenu bila u duhovnom svijetu. Tada je to bila stvar manipuliranja strujom nasljeđivanja na takav način da se proizvede ljudsko tijelo u kojem bi ta individualnost mogla opet biti inkarnirana. To tijelo je moralo biti kreirano za istu osobnost koja je tako stalno držana na Zemlji. Sve te umjetnosti su izgubljene, i nužno izgubljene, jer je ljudska evolucija imala smjer koji je tako često opisivan. Ali uvelike je u interesu Ahrimana da drži čvrsto fiksirano u svijetu ono što bi trebao ispravno evoluirati da bi napravilo mjesta za nešto drugo.
I tako će čak i površno promatranje pokazati da ima dosta toga u evoluciji svijeta što je u ranijem dobu imalo svoje opravdanje ali u obliku kojeg sada ima nije više od relikta koji je sačuvan. Tako je i u nevažnim i u važnim domenama. U njegovoj noveli “Mahaguru” Gutzkow je želio ukazati na nešto iz važne domene. Želio je staviti naglasak na pitanje: U kojem se obliku nešto što je imalo velikog značaja u drevnim vremenima — u atlantskoj epohi, kada je za ljude još bilo moguće regulirati struju nasljeđivanja — u kojem se obliku to pojavljuje kada je preneseno u doba i u zajednicu gdje su te tradicije zaista bile sačuvane ali gdje ništa više nije bilo poznato o staroj umjetnosti osim inferiornog oblika toga u okultizmu nazvanog “okultna kemija?” Gutzkow je pokazao da je nešto od te vrste postojalo na Tibetu. Naravno, svećenstvo na Tibetu nije imalo znanja kako preko sila nasljeđivanja mogu proizvesti tijelo za individualnost za koju su vjerovali da treba prijeći iz jednog tijela u drugo — ali sačuvali su stare običaje. Dakle tamo imamo primjer vanjske stvarnosti predstavljajući aspekt sasvim različit od onog što je bilo u uvjetima koji su jednom prevladavali u evoluciji čovječanstva. Čitanje “Mahaguru” čini da netko želi zavapiti: Oh, kako sama stvarnost može postati maya u licu prevladavajućih okolnosti!
A sada promislite o nečem drugom. —Lako možete zamisliti da ljudi lemurijskih i atlantskih vremena nisu sličili na ljude danas, jer ono što se razvilo, iznutra u duši u to vrijeme, također je dalo konfiguraciju vanjskoj formi; cijela vanjska forma ljudi bila je drugačija — bila je gipka i elastična. Ljudska forma u vremena Lemurije i Atlantide nije bila majmunolika; tijela aktualnih predaka ljudi nisu bila majmunolika. — Izgleda, dakle, da je evolucija svijeta morala napraviti iznimku u slučaju pojedinih ljudi koji su napisali da se sjećaju da su sišli od majmuna! [Takva izjava je dana u knjizi “Čovjek: kako, odakle i kamo” od Annie Besant i C. W. Leadbeater. (Teozofsko izdavačko društvo)] — Ali sada nećemo u to ulaziti. — Ljudi nisu sličili majmunima, ali ako predstavite našu djecu kako predstavljaju mnogo, mnogo više infantilnog izgleda, s elementarnom osobinom da se proteže cijelim tijelom, možda ćete moći dobiti ideju o karakteru ljudskog tijela u tim vremenima. Kao što možete čitati u knjizi “Iz Akaša kronike”, pošto su se bića preživljavajući iz evolucije starog Mjeseca inkarnirala u tim gipkim, rastezljivim tijelima, ta tijela postaju više slična životinjskim nego ljudskim. Pojavljuju se izobličene forme, s neobično iskrivljenim udovima. — I tu imate porijeklo figura bogova koje se mogu naći među izvjesnim narodima. Te čudne figure s neljudskim licima i dugačkim udovima, potječu od znanja da su inkarnirana bića Mjeseca bila ujedinjena s ljudskim tijelima.
Da je u atlantskoj epohi bilo slikara i kipara, oni bi bili mogli portretirati ili modelirati te figure bića Mjeseca inkarnirana u ljudskim tijelima. Ali na Tibetu to više nije bilo moguće. Stoga se kanonu moralo strogo pokoriti, jer bi inače umjetnici mogli napraviti figure s kakvim god odnosima su htjeli. Ako se čovjek nije pokorio kanonu već napravio nešto iz vlastite mašte, došlo bi do smrtne kazne. Naravno, može se pitati: Ima li opravdanja za osudu na smrt nekoga tko je napravio samo sitnu promjenu na figuri boga? Je li to zaista opravdano? Na Tibetu, naravno, nema više nikakvog opravdanja, ali jednom davno je bilo, jer kao što ste čuli, ta bića su stvarno bila prisutna u tijelima, i ako nisu bila vjerno portretirana, svaka devijacija se svodila na laž. U tim drevnim vremenima laž je imala beskonačno veću moć nego je ima danas. Ako bi danas svatko tko govori laži kao rezultat bio ugušen — dobro, radije ću ostati na tome, jer mislim da bi strah od gušenja bio prevelik da dopusti da ljudi riskiraju lažući! Pretpostavljam da se ljudi danas ne bi ugušili — ali u to vrijeme laž bi izazvala stvarno gušenje. Jer misao izražena u riječi sadržavala je moć da oblikuje zrak u grlu, i zatim ugušila čovjeka — i svatko na Zemlji tko je pogrešno portretirao biće koje nije potpuno završilo razvoj na starom Mjesecu bio bi ugušen, drugim riječima, proces prirode bi izazvao njegovu smrt.
Evolucija čovječanstva je iznimno složena stvar i za razumjeti je treba ići duboko u znanost duha. Da bi našli pravi pristup evoluciji svijeta esencijalno je proučiti što je to što misija duhovne znanosti treba učiniti poznatim iz duhovnih svjetova. Jer duhovna znanost je, takoreći, prvi impuls na koji ostali impulsi sve više moraju biti dodavani, da bi čovječanstvo u budućnosti moglo napredovati pravilnim putem. Shvatili ste iz onog što sam nedavno govorio [Vidi “Okultni pokret u 19-om stoljeću”(ovaj ciklus) — poglavito predavanja IX i X.] da smjer treba držati između Scile i Haribde, da u znanosti duha mora biti postavljen sasvim konkretan put. — To treba uzeti s najvećom ozbiljnošću. Naša moderna prirodna znanost je razvijena materijalističkim metodama. Tijekom ovih zadnjih tjedana pokušao sam vam objasniti njene karakteristike. Rekao sam da je materijalistička metoda u prirodnoj znanosti potpuno opravdana. Može se okarakterizirati govoreći da je prilagođena da prikrije duhovnu stvarnost koja leži iza. Zašto, dakle, ta materijalistička metoda mora biti tu u naše sadašnje vrijeme?
U naše sadašnje vrijeme ranije znanje o prirodi mora biti nadomješteno s novim znanjem o prirodi. Rekao sam vam nešto o tom ranijem znanju o prirodi. Samo promislite kakva je to vrsta znanja bila! Moći oblikovati ljudsku glavu u instrument uređen za genija, preko specifičnih mjera primijenjenih znanstveno u starom smislu riječi — to je značilo kolosalno znanje! — ili opet, tako regulirati nasljeđivanje da su osobine genija prenesene potomcima — znanje potrebno za to bilo je čak prodornije i naprednije, daleko, daleko nadmašujući sve teorije evolucije, fizike, kemije i tako dalje, današnjice. Ali to drevno znanje je bilo prekriveno i zamračeno materijalističkim metodama upotrijebljenim danas u prirodnoj znanosti — što je potpuno opravdano u čisto fizičkoj domeni. Treba se sjetiti da u vrijeme kada je postojalo uzvišeno znanje o prirodi, čovjek nije bio slobodno biće; bio je tek na početku postupne evolucije slobode. Bio je vođen i upravljan i ono do čega je došlo u procesu vođenja najvećim dijelom je dovedeno od viših hijerarhija. I bili su pojedinci koji su odstupali od regularnog kursa, koji su previše napredovali duž puta slobode, koji su bili odgovorni za pad u ponor i uništenje Atlantide. Ali stalnim povećanjem slobode volje, čovjek bi postao nepodesan za znanje ove vrste. Posjedovati znanje koje je jednom postojalo na Zemlji danas je nezamislivo jer je čovjekova volja stekla slobodu u mjeri koja bi mu omogućila da to znanje još zloupotrijebi. Kako je, dakle, ta slobodna volja ispravno kanalizirana?
Iz napomena koje sam vam nedavno dao shvatiti ćete da je usvajajući metode upotrijebljene u prirodnoj znanosti, sa svom njenom savjesnom točnošću, slobodna volja usmjerena u pravi kanal; nadalje, ta metoda je divno efikasno pedagoško sredstvo za razvoj slobodne volje. Mi stoga nemamo nikakvog razloga da sporimo metode koje upotrebljava prirodna znanost, čiju opravdanost u naše sadašnje vrijeme potpuno priznajemo. Naći ćete da ono što je sadržano u našim ciklusima predavanja i knjigama potpuno odbacuje optužbe pojedinih oponenata — u smislu, na primjer, da mi odbijamo prirodnu znanost. Nekada je nužno napraviti iznimku za pretenzije izvjesnih istraživača i takozvanih znanstvenih autoriteta; ali ništa pogrdno o postignućima prirodne znanosti nikada se neće naći u našoj literaturi. Reći da je bilo što u našoj literaturi odbijanje prirodne znanosti bila bi čista kleveta, jer među nama ne može biti ni govora o takvom odbijanju. Ali u isto vrijeme treba shvatiti da prema nama lako mogu doći napadi od strane takozvane prirodne znanosti — i ako je potrebno, moramo odbiti te napade. Ali pravi pristalice znanosti duha moraju sve više postajati svjesni nužnosti da razumiju prirodoznanstvenu metodu i tu metodu zaštititi da ne bude okaljana svakakvim neznanstvenim konceptima — na primjer konceptima atoma i kretanja atoma, o čemu sam nedavno govorio. To su fantazije prirodne znanosti, i tu razliku jasno treba vidjeti.
Treba se potruditi da se razlikuje izvorna prirodna znanost i znanstvena fantazija. Zar toliko često ne čujemo danas da je ovo ili ono znanstveno utemeljeno — dok zapravo nema ničeg takvog, riječi su jednostavno prihvaćene kao činjenica. Nikada slijepa vjera u autoritet nije bila veća nego danas u domeni znanosti, jer svatko dopušta da stvari budu određene potpuno od onoga kome slučajno vjeruju. Svrha Misterija na Golgoti je bila da ono što je došlo u svijet preko Lucifera može na određeni način postupno biti ispravljeno — to je simbolički naznačeno u Bibliji: “Tvoje oči će biti otvorene i ti ćeš spoznati dobro i zlo” — odnosno, ti ćeš spoznati dobro i zlo od izvana. Ali kada u sferi percepcija netko percipira od izvana, nemoguće je iz tog svijeta primiti bilo što drugo osim percepcija. Čim netko počinje razmišljati o percepcijama, špekulirati o njima i izvlačiti iz njih svakakve ideje, na putu je nalaženja onoga s čime su one prožete od Ahrimana i Lucifera. Ideje moraju doći iz duhovnog svijeta i biti ujedinjene s percepcijama: tada su te ideje u pravom smislu božanske! U ljudskom životu mora postojati brak između ideja koje su ljudima dane iz duhovnog i onog što se percipira u vanjskom svijetu preko vlastitih osjetila. Ali najprije treba postići to jedinstvo. Kako to načelo vrijedi u znanstvenoj domeni možete ubrati iz mojeg eseja “Istina i znanost”. Vjerovanje da se u znanstvenom smislu, ideje, misli, također mogu naći od izvana, iz percepcija, temeljeno je na iluziji, iluziji uzrokovanoj od Ahrimana i Lucifera. Ali dok god Moći pridružene riječima “Vaše oči će biti otvorene i vi ćete spoznati dobro i zlo” (što znači tražiti ideje u vanjskom svijetu) nisu sankcionirane, odnosno, do Misterija na Golgoti — dok god je Luciferu i Ahrimanu bilo dopušteno da rade u toj sferi, nije se mogla staviti primjedba. Međutim takvo stanje stvari je sada završeno. Sada, po pitanju prožimanja percepcija od izvana, to je sve više neopravdano.
To je također postalo evidentno sredinom 19-og stoljeća kroz određenu vrstu krize. Ta kriza se objavila u velikim i izvanrednim postignućima: spektralna analiza, na primjer, dolazi na scenu, izbrisavši koncepciju da kada netko gleda gore na zvijezde da ima posla s duhovnim bićima — i pokazala da supstance koje se mogu naći svuda u univerzumu također postoje i na Zemlji. Staro jedinstvo između ideja i percepcija nije više moguće, jer takva otkrića su učinila esencijalnim da ideje ponovno trebaju naći duhovni put u naše duše. Isto vrijedi i za darvinizam. Rezonirati isključivo na osnovu onoga što je nađeno vanjskom percepcijom — odnosno, tražiti ideje u vanjskom svijetu — može voditi do čisto materijalističke koncepcije i interpretacije svijeta. Ukratko, kriza je evidentna svuda a također je rasprostranjena i pobuna protiv činjenice da ideje u duše ljudi moraju dotjecati iz oblasti duha ako će čovječanstvo napredovati. Drugim riječima: moramo razumjeti prirodu Ahrimana i Lucifera i biti na oprezu kada pokušaju postići da nastavimo s principom naznačenim u riječima; “Vaše će oči biti otvorene i vi ćete spoznati dobro i zlo”. Moramo naučiti promatrati i Ahrimana i Lucifera. I to bi trebali moći ako prožimamo ego, dok se sada razvija, s Kristom.
Ali još je nešto također odjekivalo svijetom u prvobitnim vremenima, odjekivalo s različite strane, nakon što je čovjek stekao moć razlikovanja doba i zla, da usmjeri pogled prema vani, odnosno, da koristi osjetila i kroz njih stječe ideje temeljene na osjetilnim percepcijama. Došao je dekret: Čovjek mora biti izveden iz oblasti duha u kojoj je dotada živio, također da ne bi mogao jesti s “Drva života”. Ali Krist će zauvijek dati ljudima da jedu s Drva života, i ideje koje struje direktno iz oblasti duha u ljudske duše moraju biti iznutra doživljene. Ali u pravom smislu mogu biti doživljene tek kada ljudska duša primi Krista u sebe. Tada imamo nešto sasvim drugačije od koncepta znanja; tada imamo koncept života. Baš kao što striktno treba držati na oku Lucfera i Ahrnimana da bi kada opazimo da kada znanje izvedeno iz vanjskog svijeta prodire u nas mogli percipirati da to znanje dolazi od njih, tako moramo shvatiti i da kroz impuls dan kroz Misterij na Golgoti, u ljude će utjecati ideje da budu supstanca života, supstanca a ne samo znanje, ali o životu. I kada sa ovog stajališta proučavamo razne religije svijeta, biti će daleko, daleko od naših umova da te religije istražimo s ciljem otkrivanja da li jesu ili nisu u skladu s našim vlastitim pogledom na svijet. Primijeniti samo koncept znanja na te religije nije naš zadatak, mi moramo primijeniti koncept života.
Postoje različiti oblici religije u svijetu. Ne trebamo krenuti otkrivati da li te oblike možemo smatrati za istinite, već da li kroz njihov ritual i ceremonije mogu dati hranu i život dušama ljudi, i — pošto se duše ljudi razlikuju — slijedi da njihov život može biti održavan različitim oblicima ishrane. Ako dokučimo tu istinu trebamo shvatiti da se nikada ne možemo odati svađama s bilo kojim oblikom religije već moramo težiti da ga shvatimo utoliko što je životna hrana za ljudske duše kojima je dana kao život a ne samo kao znanje, već kao sam život. Tada ćemo vidjeti da stajalište s kojim religije počinju svađu s nekim granama znanosti uopće nije na mjestu. Također ćemo shvatiti da će religija neizbježno usvojiti neprijateljski stav prema napretku prirodne znanosti a slično i znanosti duha. Jer religije su još nesklone pobjeći od starog Iskušavača, još žele prizvati samo onog Boga koji je ljudima rekao da će im on dati život, da oni sami ne trebaju jesti s Drva života. Predstavnici religija ne žele prizvati samo Boga već također i luciferske duhove i ahrimanske duhove; oni žele da oči za razlikovanje dobra i zla budu otvorene preko religije. Religija želi biti “znanje”. Ali ne može biti “znanje” jer je životna supstanca. I pod utjecajem tog iskušenja koje još šapuće u njihovim ušima, predstavnici različitih religija vjeruju da u njihovim religijama posjeduju činjenično znanje, dok pitanje znanja ne može, zapravo, doći u obzir između religije i znanosti. Mi nemamo nikakvog razloga za borbu s religijskim tijelima, jer ih mi pitamo o podršci koju daju za život, ne o znanju kojeg posjeduju. Religijske zajednice će uvijek biti na kušnji da pitaju da li je znanost dok napreduje ukorak s onim što oni gledaju kao znanje. Međutim pošto je život u procesu stalne evolucije, napredujući znanost nikada ne može biti ukorak s religijama koje iznutra teže prema konzervatizmu.
I sada možete oslikati cijeli konflikt koji će po prirodi stvari uvijek iznova biti potican. Želim da ispravno mislite o ovom konfliktu i da shvatite da se podrazumijeva da će se predstavnici religijskih tijela, jer su pod utjecajem iskušenja, uvijek, s njihova stajališta, suprotstaviti znanosti duha, baš kao što se suprotstavljaju prirodnoj znanosti. Međutim također morate shvatiti da se ti oponenti bore jer im nedostaje razumijevanja. To ih uopće ne opravdava, ali ipak treba biti shvaćeno da se bore jer im nedostaje razumijevanja; ne mogu zauzeti ispravno stajalište. Kao znak i simptom, skrenuti ću vam pažnju na riječi napisane od čovjeka koji je percipirao neizbježan dolazak prirodoznanstvenog doba i prirodoznanstvenog načina razmišljanja, i kome je od prijatelja rečeno da se ne bi trebalo zamarati s znanjem koje nije sadržano u Bibliji ili sačuvano u tradiciji Crkve. Od 14-og stoljeća, naravno, stvari su se u vezi toga promijenile. — Danteova “Božanstvena komedija” je velika, svjetski prihvaćena pjesma. Međutim Dante je živio u vrijeme kada je epoha u kojoj su se ljudi ograničavali na čisto povijesno kršćanstvo prolazila. Za Dantea, Vergilije je jednostavno bio izgnanik prognan u pakao. Dante nije mnogo znao o bilo čemu što se razlikovalo od kršćanstva s kojim je bio suočen kao s velikim sustavom i režimom. Ali u slučaju Petrarke bilo je drugačije, i stoljeće kasnije, u 14-om stoljeću, Petrarka čita Vergilija s daleko većim povjerenjem. On se okrenuo ne samo grčkoj već također i rimskoj duhovnoj kulturi. Kada je jedan od prijatelja pisao Petrarki govoreći da mu se u snu pojavilo duhovno biće koje ga je nagovaralo da izbjegava svu nekršćansku literaturu, on (Petrarka) daje veoma znakovit odgovor. Naglašavam važnost ovog događaja jer pokazuje kako je prijatelju — a preko njega i Petrarki — bilo naloženo iz duhovnog svijeta da se zaokuplja samo s onim što je od kršćanstva u to vrijeme gledano kao istinski kršćansko. Petrarka je napisao sljedeće divne riječi koje su vrijedile u to vrijeme za nadolazeću epohu a još vrijede i danas. Petrarka je odgovorio njegovom prijatelju Boccacciu snažnim riječima, afirmirajući njegovo stajalište, zašto čita tu nekršćansku literaturu, i što mu je to značilo (Petrarka: Pismo za Boccaccia (“Epistolae seniles” I. 5):
“Zašto bi dakle trebali izbjegavati poganske pjesnike i pisce koji ne koriste ime Krista jednostavno zato jer ga nikada nisu čuli? Sigurno je da postoji veća opasnost u knjigama skeptika koji govore o Kristu i u isto vrijeme Ga spore — ali oni koji tvrde da su branitelji prave vjere te spise čitaju s najvećom žudnjom. Vjeruj mi: mnogo toga što je jednostavno proizvod lijenosti i plahosti pripisano je pažljivom promišljanju. Ljudi često bacaju prezir na ono što je izvan njihova dosega; za neznanje je karakteristično da osudi ono što ne može shvatiti i nitko neće pristati na stremljenja za koja nije sposoban.
“Tu leži korijen krivih prosudbi o onom što je nepoznato; nije toliko sljepoća onih koji daju sudove koliko je njihova lijenost to što je evidentno. Mi, međutim, ne bi trebali sebi dopustiti da budemo zaplašeni od znanosti bilo pobožnim opomenama, ili naznakama skorog dolaska smrti. Ako su znanosti natopljene s unutarnjom iskrenošću one ubrzavaju ljubav za moral i od nas uklanjaju, ili barem prigušuju, strah od smrti; ako ih napustimo, to će pobuditi sumnju da nevjera polaže pravo da bude znanje. Znanosti nisu prepreka onom tko je ispravno njima ovladao, već su mu od pomoći; one ravnaju njegov životni put i ne stvaraju mu prepreku.
“Bolesnom ili slabom stomaku, mnoga hrana može biti škodljiva, koju zdrav, gladan čovjek odmah pojede; tako isto, ono što bi oštetilo nježnu prirodu može biti bogati blagoslov za čvrst i energičan um. ...
“Znam dobro da su mnogi postigli veliku svetost bez kulture, ali također znam da nitko nije od kulture spriječen od svetosti. ... Ako ću ti reći moje vlastito mišljenje, to je ovo: Put do svetosti preko neznanja možda može biti gladak, ali je malodušan. Sve dobre stvari imaju jedan cilj ali tamo vode mnoge staze i suputnici duž tih staza se uvelike razlikuju; jedan se kreće sporije, drugi brže, jedan u mraku, drugi vidljivo, jedan naklonjen s poniznošću, drugi s dinamičnim veseljem. Svako putovanje je blagoslovljeno; ali najuzvišenije je ono koje se odvija slobodno i otvoreno pred svijetom. Znanje s kojim se hrvalo do uvjerenja daleko je superiornije od naivne jednostavnosti, neka i nije toliko pobožno; i ni jedna od luda koje su ikad ušle u kraljevstvo nebesko nema visoko mjesto kao čovjek od znanja koji je osvojio krunu blaženstva”.
Isto se može reći i za našu znanost duha! A ne samo X-u [Novinski članak je napisan od svećenika koji živi u susjedstvu Goetheanuma.] već i svim drugima koji se bore protiv nas, može se odgovoriti s riječima napisanim prijatelju od Petrarke; “Jer bolesnom ili slabom stomaku, mnoga će hrana biti škodljiva koju zdrav, gladan čovjek odmah probavi; tako isto, ono što bi oštetilo nježnu prirodu može biti bogati blagoslov za čvrst i energičan um”.
I kada ljudi drndaju o “kontradikciji u prvom i trećem evanđelju” i odbijaju priznati da kontradikcije više nema čim se uzmu u obzir dva Isusa djeteta; kada inzistiraju na “jednostavnosti” i kažu da je fantastične izjave od “tamo gore” (na brdu Goetheanuma) najbolje ignorirati; kada neće priznati da su sve forme života utjelovljene u našoj Zgradi, već govore o “izobličenim, fantastičnim formama”, moraju se citirati riječi Petrarke: “Znanje s kojim se hrvalo do uvjerenja daleko je superiornije od naivne jednostavnosti; neka i nije toliko pobožno, i ni jedna od luda koje su ikada ušle u kraljevstvo nebesko nema visoko mjesto kao čovjek od znanja koji je osvojio krunu blaženstva”.
Takve misli čine da shvatimo da borba s bilo kojim religijskim tijelom nikada ne može biti naše načelo i da je obična kleveta optužiti nas da smo neprijatelji religijskih pokreta. Sama činjenica takve optužbe dokazuje da se nema želje za ni pokušati razumjeti nas. Barem to moramo znati; i moramo se oduprijeti svakoj tendenciji da usvojimo agresivan stav prema bilo kojoj religijskoj zajednici baš kao što moramo biti oslobođeni od sličnog stava prema prirodnoj znanosti jer bi to ubrzo otkrilo njen stav prema znanosti duha! Za nas nema nikakvog razloga boriti se protiv bilo kog religijskog tijela. Mi ne možemo započeti borbu jer u našoj prirodi ne leži napadanje. I treba uzeti kao aksiom da ako nam je mir uskraćen, to je zato jer neprijateljski susjed nije sklon miru. Neka načelo da nas se ostavi na miru bude iskušano i onda ćemo vidjeti da li je mir održan! Neka se stavi na kušnju! Ali naravno, mi sami moramo biti prožeti ispravnim osjećajem i stavom. Na primjer, mnogo lošeg je napravljeno kada je s naše strane, također, dogma ili ritual neke vrste napadan, često bez da se razumije; ali ako ih ispravno razumijemo, načelo vrijedi. Stoga ću vam naložiti da shvatite načelo mira. Baš kao što sam vam morao naložiti da imate strpljenja s uvjetima koji danas prevladavaju, tako vam moram naložiti da budete na oprezu i budni, da bi mogli napraviti ono što je nužno da čuvamo sveto blago koje nam je povjereno. Jer sve više ćemo morati utirati svoj put s nepokolebljivom unutarnjom snagom ako ćemo čvrsto stajati na tlu gdje bi duhovna znanost da stojimo.
Misterij na Golgoti i Krist načelo su intimno povezani s potrebom da se vidi duhovna stvarnost u svijetu. Samo gledanje neće biti dosta da se Misterij na Golgoti shvati čak ni kao čisto povijesni događaj. Misterij na Golgoti treba shvatiti duhovno; i oni koji se posvete znanju gdje je sve izvedeno od izvana i neće otvoriti svoje oči za nova otkrivenja Misterija na Golgoti koja nam stalno mogu dotjecati, neće shvatiti smisao pjesme ispjevane od još jednog glasa iz sredine 19-og stoljeća s obzirom na ono što — uvijek mijenjajuće a ipak uvijek prisutno — vrijedi u zemaljskoj evoluciji od Misterija na Golgoti. Pročitati ću vam ulomak pjesme koja opisuje kako se onaj koji ne može shvatiti značenje Misterija na Golgoti suočava s tim Misterijem:
Napomena
Dr. Steiner sada čita dio pjesme o Ahasveru, ili Ahasuerisu, Lutajućem Židovu, od Juliusa Mosena. Lutajući Židov je legendarni lik jeruzalemskog postolara kojem je, rugajući se Kristu na putu do Raspeća, od Njega bilo rečeno “nastavi zauvijek dok se ne vratim.”
Sama pjesma je jako duga i nije podesna za prijevod.
Još jedna referenca na lik Ahasuerisa, iz predavanja danog od Dr. Steinera u Berlinu, 16 svibnja 1908, naći će se na kraju ovog predavanja.
Ovdje je još jedan primjer kako se ljudska duša osjeća ponukana da izrazi ono što se dogodilo. I sada kada smo pustili da ove slike prođu kroz naše duše, podsjetiti ću vas na nešto što sam već ovdje rekao: da moramo promijeniti naš način percepcije ako ćemo s pravom vizijom gledati u duhovni svijet. Ne smijemo vjerovati da duhovni svijet može biti viđen kao što vidimo materijalni svijet čula. Moramo se čak priviknuti na različite način izražavanja, — U fizičkom svijetu vidimo stabla, rijeke, planine. Međutim o duhovnim bićima moramo reći: oni nas vide, oni nas percipiraju. Za uistinu razumjeti Misterij na Golgoti, to je nužno znati, jer Misterij na Golgoti može biti shvaćen samo u duhovnom. No to je način na koji ga mi težimo shvatiti.
Mora doći vrijeme kada će kroz pravo razumijevanje riječi “Ne Ja, već Krist u meni”, biti moguće uzdići se u duhovne svjetove s pravim znanjem. Ova epska pjesma “Ahasver” od Juliusa Mosena objavljena je godine 1838, i činjenica da je legendu mogao staviti u takav oblik također naznačuje da je Mosen bio duboko pod utjecajem tragične sudbine koja ga je sustigla. Gotovo cijelog života bio je prikovan za krevet, jer njegovo fizičko tijelo je bilo gotovo paralizirano; upravo to mu je omogućilo da dohvati tako uzvišene ideje. Podsjetilo nas je na grješnika u noveli “Mahaguru” koji je, kada je već bio van pameti, otkrio pravu prirodu njegove umjetnosti; i podsjetilo nas je, također, na grofovu ženu u poljskoj drami, koja je morala pasti u patološko stanje da bi našla vezu s duhovnim svijetom. Zadatak je znanosti duha danas da pomogne ljudskim bićima da se u duhovni svijet uzdignu u zdravom, normalnom stanju svijesti. — Sve ove stvari su znakovi zadatka i vrijednosti koju treba pridružiti zadatku duhovno znanstvenog pokreta. Sažeto u par kratkih riječi, to je istina koja nas može nadahnuti kao izvor snage: “Sam Misterij na Golgoti otkriva da mora biti shvaćen duhovno, da Krista moramo tražiti kao Duh”. I tada također moramo reći: “Krist nas gleda, Krist nas percipira”.
To ćemo duboko urezati u naša srca, držati stalno u našim umovima, i naša savjest mora biti zadovoljena kada, predstavljajući naše duhovno znanstveno znanje, mi s unutarnjom iskrenošću kažemo: Neka Krist bude svjedok onog što objavljujemo kao znanost duha. Vjerujemo da to zaista može biti tako — i to nas može nadahnuti kao što su ljudi jednom bili nadahnuti od vapaja Bernarda od Clairvauxa: “To je Božja volja!” Ove riječi postaju djela. Neka bude jednako i među nama — jer možemo vjerovati da zaista razumijemo Krista kada živimo pod inspiracijom riječi: Krist nas poznaje. — I ako ih ispravno razumijete, duši koja gleda našu znanost duha u pravom svijetlu, srcu koje je osjeća u njenoj pravoj svjetlosti, ne mogu udijeliti više ezoterne riječi od ovih: Krist nas vidi.
Neka ove riječi žive u našim dušama: “Krist nas vidi” — jer tako možemo vjerovati ako ispravno shvaćamo duhovnu znanost. — Krist nas vidi.
Napomena
Na predavanju naslovljenom. “Elementarna bića” (Berlin, 16 svibnja 1908), Dr. Steiner o legendi o Ahasuerisu, Lutajućem Židovu govori ovako: “Važna legenda pred nas postavlja ono što mora doživjeti čovjek koji preduboko silazi u privremenu, prolaznu prirodu jedne inkarnacije. Ako razmišljamo o ekstremnom slučaju, možemo ga zamisliti ovako: ‘Što mi to znači da bih trebao nešto prenijeti u kasnije inkarnacije? Živim u ovoj inkarnaciji, draga mi je, dobro mi paše. Ne zamaram se s time što bih navodno trebao od nje napraviti’. Gdje ova misao vodi? Vodi do čovjeka koji sjedi po strani puta dok veliki Vođa čovječanstva prolazi. On, međutim, odbija ideje o Lideru čovječanstva; odbacuje ga i misli: ‘Neću znati ništa o tebi, koji bi jezgru mog bića vodio u buduće inkarnacije gdje će čovječanstvo izvana biti savršenije. Želim ostati ujedinjen s mojom sadašnjom formom’. — Čovjek koji od sebe odguruje takvog Lidera čovječanstva pojaviti će se opet u istoj formi. I ako takav stav otvrdne, tada će Lidera potisnuti od sebe i u sljedećoj inkarnaciji. Uvijek će se iznova pojavljivati kao isti lik. ... Oni koji slušaju velikog Lidera čovječanstva sačuvati će dušu s njenom vječnom životnom jezgrom. Čovječanstvo će otići naprijed ali će se također pojavljivati u sve naprednijoj formi. Međutim, onaj tko potiskuje Lidera čovječanstva od sebe morati će se uvijek ponovno javiti u istoj formi. To je legenda o Ahasuerisu koji je od sebe potisnuo Krista, Lidera čovječanstva. ...”