.Ovo predavanje je umetnuto u tečaj da obasja svijetlom mnoge stvari izgovorene u ostalim predavanjima. Baviti će se aktivnošću i prirodom Deva.
U sadašnje vrijeme je vrlo teško govoriti o Bogovima ili Devama jer čak i oni ljudi koji još imaju pozitivan stav prema religiji i još vjeruju u bogove, nemaju više nikakav živi odnos s božanskim duhovnim bićima. Taj živi odnos s bogovima, bićima, odnosno, onima koji su daleko uzvišeniji od ljudskih bića, nestao je tijekom doba materijalizma. Posebno tijekom materijalističkog doba, koje se razvilo na prekretnici 15-og i 16-og stoljeća pa do našeg vlastitog vremena, ta živa veza s bogovima je bila izgubljena. Mala je razlika da li osoba zauzima stajalište prema Darwinovom materijalizmu ili govori o bogovima u više ili manje religijskom smislu. Više je u pitanju da postanemo životno svjesni da smo se mi sami uspeli od nižih stupnjeva egzistencije i još se moramo uspeti na više stupnjeve. Moramo shvatiti da imamo odnos i s onim što je ispod i s onim što je iznad.
Instrukcije o bogovima prvo su bile sistematizirane os Dionysiusa Areopagite, učenika apostola Pavla. To međutim nije bilo napisano do 6-og stoljeća. Zato učenjaci poriču postojanje Dionysiusa Areopagite i govore o spisima Pseudo-Dionysius, kao da je to bilo u 6-om stoljeću kada su stare tradicije bile prvi puta prikupljene. Istina o toj stvari može biti potvrđena jedino čitanjem u Akaša kronici. Akaša kronika međutim uči da je Dionysius stvarno živio u Ateni, da je bio iniciran od Pavla koji mu je dodijelio da položi temelje učenja o višim duhovnim bićima i da pruži to znanje posebnim posvećenicima. U to vrijeme određena uzvišena učenja nisu nikada bila zapisivana već su jedino prenošena usmenom predajom. Učenja o bogovima također su bila na taj način dana od Dionysiusa njegovim učenicima, koji su ih onda prenosili dalje. Ovi učenici iz direktnog naslijeđa s namjerom su nazivani Dionysius, tako i zadnji od njih, koji je napisao ova učenja bio je jedan od onih koji su dobili to ime.
To učenje o bogovima, kako ga je dao Dionysius, zaokružuje tri puta tri ranga božanskih bića. Tri najviša su: Serafini, Kerubini, Prijestolja. Slijedeći stupanj: Dominiji, Moći, Vlasti. Treći stupanj: Prvobitni počeci, Arhanđeli i Anđeli.
U Bibliji se često pojavljuju riječi ‘Na početku’. One se odnose na Prvobitne početke ili Arhaje. ‘Na početku Bog stvori nebo i zemlju.’ To znači: Bog Početaka, koji je na tom stupnju, stvori nebo i zemlju. To je bio jedan od Arhaja koji pripada trećem rangu Hijerarhija.
Iznad Serafima stoje božanska Bića čija priroda je toliko uzvišena da ljudska moć razumijevanja ne može doprijeti do njih. Nakon trećeg ranga slijedi četvrta hijerarhija: Čovjek, kao desetina u cijelom nizu.
Imena hijerarhija se ne odnose na pojedince već na određeni stupanj svijesti velikog univerzuma, i Bića se kreću od jednog stupnja do drugog. Eliphas Levi je to jasno opažao i stavljao naglasak na činjenicu da se ova imena odnose na stupnjeve razvoja, na hijerarhije.
Osnova organizacije Crkve ide natrag također do istog Dionysiusa koji je formulirao učenje o bogovima. Crkvena hijerarhija je trebala biti vanjska slika unutarnjih hijerarhija svijeta. Ova grandiozna misao mogla je jedino biti provedena ako je vrijeme bilo zrelo za razumijevanje svega toga u istinskoj formi. Dionysius je zavještao svojim učenicima takvo učenje u odnosu na Crkvu, da, ako bi to moglo biti realizirano, nastala bi snažna i veličanstvena organizacija. U to vrijeme se pokušalo objaviti učenje na takav način da se nit nikada ne prekine od jednog učitelja do sljedećeg, koji je također prenosio i ime. Prema tome nije začuđujuće da je tek u 6-om stoljeću Dionysius zapisao učenje. Ta učenja međutim nisu naišla na opće razumijevanje jer za to čovječanstvo još nije bilo zrelo. Ona su dakle stala kao vrsta testamenta.
Što dalje idemo natrag to su životniji koncepti koje je čovjek imao o Bićima koja stoje iznad čovječanstva.
Sada razvijemo određene koncepte o tome kako čovjek — obična osoba u prosječnom kulturnom okruženju našeg vremena — susreće bogove. Nakon smrti ljudsko biće najprije prolazi kroz kamaloku, stanje u kojem se postepeno rješava navika zemaljskog života i oslobađa se žudnji. To je stvarno samo u prvom stupnju da je boravak u kamaloki često zastrašujući i užasan. Kasnije čovjek prolazi kroz period kamaloke kada se mora pročistiti od delikatnijih veza s zemaljskim svijetom. Taj boravak u kamaloki nije važan jedino za osobu o kojoj se radi; kao što ćemo vidjeti, aktivnost ljudskih bića u višim uvjetima kamaloke može se također koristiti u svijetu izvan njih. Nakon kamaloke čovjek ulazi u uvjete devahana, gdje, koristeći sposobnosti koje je za sebe stekao, radi na svemu što je neophodno da bi izgradio novo etersko tijelo. Na Arupa planu devahana treba ostaviti sa strane sve što je stekao svojim iskustvima na fizičkom planu. Zato je u ezoterizmu grčki svećenik zvao dušu pčela, Arupa plan košnica a fizički plan cvjetna livada.
Nema međutim potrebe da čovjek bude neaktivan u višim oblastima. Za vrijeme dok prolazi kroz kamaloku i niži devahan može izgledati da nema što raditi osim pustiti da se ostvari ono što je ranije počeo. Ali čovjek tamo nije neaktivan; ono što doživljava u tim uvjetima značajno je za cijeli svijet.
Nova inkarnacija ljudskog bića ima svrhu jedino ako nađe uvjete koji su potpuno različiti od ranijih. U normalnim okolnostima vraća se kada je cijela situacija toliko različita da je ono što nalazi oko sebe sasvim novo, tako da ono što dodaje prethodnom postignuću bude sasvim novo. To se događa u periodu kozmičkog vremena kada Sunce napreduje od jedne konstelacije Zodijaka do slijedeće. Na primjer, oko 800 pr.n.e. Sunce je u proljeće ušlo u konstelaciju Ovna i to je trajalo do 1800 godine. Sada, na početku proljeća, stoji u konstelaciji Riba. Dvije tisuće, šest stotina godina prođe prije nego Sunce prođe od jedne konstelacije Zodijaka do slijedeće. Tijekom tog vremena uvjeti na Zemlji prolaze fundamentalnu promjenu.
Reinkarnacija je povezana s ovim epohama, tijekom kojih se ljudsko biće obično inkarnira jednom kao muškarac i jednom kao žena. U svakoj pojedinoj inkarnaciji u stvari smo samo pola ljudskog bića. Muška i ženska inkarnacija pripadaju zajedno. Zbog sasvim drugačijih fizičkih uvjeta na zemlji nova inkarnacija nije bez svrhe. Ako je na primjer netko bio inkarniran u vrijeme Homera (u znaku Ovna, Jasona (vođa Argonauta), Zlatnog runa) doživio bi nešto sasvim različito od onog što bi doživio sada.
Ove inkarnacije same po sebi mogu izgledati kao dio potpuno mehaničkog procesa. Međutim ničeg nema vani što nije došlo iznutra. Trebamo se prilagoditi da svugdje govorimo o stvarnom duhu, da ga tražimo, i opažamo što se u stvari zbiva.
Kada gledamo floru i faunu Europe u našoj epohi moramo razlikovati tri zone: zapadnu, srednju i istočnu zonu. Istočna zona se podudara sa Slavenskim narodima, srednja s Germanskim i zapadna s Latinskim narodima. Materijalisti vjeruju da su se ljudska bića prilagodila svojim okolnostima, ali to nije tako. Različiti narodi su sebi kreirali svoje fizičke uvjete. Duh naroda prvo radi na zemlji, na biljkama i životinjama u koje ulazi. Zapadnoeuropski teritorij je pripremljen od latinskih naroda, srednjoeuropski od germanskih, istočnoeuropski od slavenskih naroda. Dakle ljudska bića prvo sebi grade kuću u kojoj kasnije borave. Sada upitajmo: Kada čovjek radi na vanjskoj konfiguraciji zemlje? Kao i sve u zemaljskom svijetu, sudbinu je također čovjek pripremio za sebe, i o tome se ovdje dijelom radi.
U kamaloki čovjek je stvarno uključen u suradnju na radu na životinjskom carstvu, u transformaciju vrsta. Silu koja do toga dovodi prirodni znanstvenici zovu ‘adaptabilnost’. Međutim sve što se naziva adaptabilnost skriva ljudsku aktivnost na drugoj strani egzistencije. Sve što se javlja kao metamorfoza u životinjskom carstvu, utječući i mijenjajući životinjske instinkte tako da životinje prolaze transformaciju, odvija se preko ljudskih bića u kamaloki koja se pripremaju za svoju slijedeću inkarnaciju. Tamo čovjek radi na vlastitoj kući u pripremi za svoj slijedeći život. U kamaloki čovjek radi na fauni a u devahanu na flori. Transformacija biljnog svijeta rezultat je sila devahana. A fizički svijet koji se također mijenja, vanjski uvjeti Prirode, pod utjecajem su Arupa plana, (Višeg devahana). Tamo je, čovjek suradnik na stijenama, na mineralnom carstvu zemlje. Zasigurno je neophodno u nekoj mjeri imati okultne snage da bi se napravile ovakve opservacije na odgovarajućem mjestu. Nije slučajno da rudari [Steiner misli na rudare metala i minerala, ne ugljena] posebno prave ovakve opservacije ispod zemlje. Novalisove čuvene okultne sposobnosti povezane su s činjenicom da je bio rudarski inženjer.
Kada uzmemo u obzir da u nadosjetilnim regijama čovjek razvija određene snage, premda dok je tamo još nema svoju punu svijest, shvaćamo da su te snage vođene od viših bića, od Deva. Razlikujemo različite stupnjeve Deva: astralni, Rupa-mentalni i Arupa-mentalni. Astralne Deve imaju kao najniži član astralno tijelo, baš kao što mi imamo fizičko tijelo. Kao i čovjek, astralna Deva sastoji se od sedam članova. Posjeduje prema tome, kao sedmo, još jedan član koji je viši nego Atma. Sve su Deve konstituirane prema istim principima kao i čovjek. Kako razvoj napreduje na više planove biće stječe svjesno majstorstvo nad odgovarajućim nižim planovima. Danas na fizičkom planu čovjek gospodari jedino na mineralnom carstvu. Tamo može sam nešto konstruirati, ali još ne može konstruirati biljku ili životinju. U mineralom carstvu on ima komponente jasno pred sobom. Na slijedećem stupnju on svjesno stvara biljke (Peta Runda) i zatim životinje (Šesta Runda) i konačno sebe (Sedma Runda).
Bića koja zovemo Deve mogu napraviti mnogo više od ljudskih bića Sedme runde. Oni mogu koristiti oblasti koje leže ispod njihova vlastitog svijeta. Mogu, za određenu svrhu, na kratko vrijeme formirati tijelo koje trebaju. Tako se astralna Deva, ako tako želi, može na određeno vrijeme inkarnirati fizički.
Nedvosmislene ideje o Devama možemo formirati jedino ako krenemo od ljudske aktivnosti. Do izvjesne točke, čovjek je slobodan, može činiti što želi. Međutim ljudi ne rade zajedno harmonično, pa prema tome različite sile koje se nastavljaju od ljudskih bića moraju biti dovedene u harmoniju. Ono što ljudi rade mora imati općeg efekta, i to u svijetu mora biti svrsishodno. Bića koja to donose su Deve. Oni također reguliraju kolektivnu karmu. Čim se ljudi udruže s zajedničkom svrhom imaju kolektivnu karmu koja ih okuplja i vodi njihovim putem, tkajući zajedničku karmičku nit.
Tako je u Rusiji postojala sekta Duhobora (ratnika duha) koji su bili duboko religiozni. Na naivan način, ali u vrlo lijepom obliku, posjedovali su učenja Teozofije. Ti ljudi su bili prognani i očito više nemaju vidljivog utjecaja. Materijalisti će reći: ‘Čemu je to služilo?’ Duhobori su nestali. Ali svi koji su bili povezani u ovoj sekti biti će u slijedećoj inkarnaciji povezani zajedničkom vezom, da bi kasnije prelili u čovječanstvo ono što su naučili. Na ovakav način grupe koje su se našle zajedno rade na čovječanstvu u slijedećim inkarnacijama. Ideja koja je utjelovljena u njihove živote ponovno teče vani u svijet. Nalazimo istu ideju u dubljem obliku kod još jedne ovakve grupe.
Tako je na primjer postojala u Srednjem vijeku sekta Manihejaca. Tajna Manihejaca je da su shvatili da će u budućnosti postojati dvije grupe ljudskih bića, dobri i loši. U Petoj rundi neće više biti mineralnog carstva, već umjesto njega carstvo zla. Manihejci su to znali. Oni su prema tome sebi već stavili zadatak da podučavaju ljude da bi kasnije mogli postati prosvjetitelji zlog čovjeka. U sekti Manihejaca stalno se nalazi dublja mudrost.
Moramo razlučiti odvojenu volju pojedinih ljudskih bića od snaga koje stoje iza njih da bi ujedinile te individualne volje u zajedničku volju. Na taj način imamo kolektivnu karmu.
Ružokrižari su govorili o bićima koja su povezana s grupama ljudi. Fizičko tijelo pripada pojedinačnom ljudskom biću; astralno tijelo u drugu ruku već pripada grupi. Jednim dijelom svog astralnog tijela čovjek je povezan s grupnom dušom. Ono što još ne može za sebe napraviti danas je napravljeno za njega od Deva. Oni još rade na čovjekovu astralnom tijelu. Deve čak i više surađuju u onome što čovjek danas postiže kroz rad na svom eterskom tijelu. Vidjeli smo da su u dijelu Kamaloke čovjekove snage korištene u službi životinjskog carstva, ali one su vođene od Deva. Odatle čovjek stalno dalje napreduje na svom putu u Devachan.
Posebna klasa Deva su Planetarni duhovi — Dhyan-Chohan koji su ranije dosegnuli stupanj koji će ljudska bića postići mnogo kasnije. Ona stoje na stupnju koji će čovjek doseći tek u Šestoj i Sedmoj rundi. Planetarni duhovi su s ostalima uključeni u kreativnom radu na određenim aspektima planetarne evolucije.
U sadašnje vrijeme čovjek je aktivan na fizičkom, astralnom i devahan planu. Sve je aktivnost. Koji sada značaj imaju za čovjeka Planetarni duhovi u bilo kojoj određenoj situaciji? Aktivnosti koje u sadašnje vrijeme izvršava čovjek, bile su izvršavane od Planetarnih duhova tijekom prethodnog stupnja evolucije, tijekom prethodnih planetarnih stanja. Ono što su tada apsorbirali sada imaju unutar sebe kao mudrost. To im omogućava da postanu učitelji slijedeće planetarne epohe. Oni Deve koji su bili aktivno uključeni u oblikovanje zemlje još nisu mogli prepoznati ishodišne zakonitosti; to je bilo moguće tek za bića na višem stupnju Mudrosti. Iznad stupnja Mudrosti je stupanj Volje, manifestirane aktivnosti. Duhovi mudrosti (Kirioteti) i Duhovi Volje (Troni) stvarni su vođe planetarne evolucije.
U vrijeme dok je čovjek još bio astralno biće, prije doba Lemurije, unutar njega su radile Deve i unaprijed u njega ugradili ono što se iz njega pojavilo kasnije. Prije doba Lemurije u unutarnjem biću čovjeka nicala je slika njegova okruženja. Osjećaji simpatije i antipatije također su se javljali u slikovnom obliku unutar njega. Sve su to potakli Deve. U to vrijeme bio je upravljan vladavinom Deva. Kasnije je u nekoj mjeri preuzeo vladavinu nad sobom, postajući podređeni član u službi Deva. Sada je on u nekoj mjeri napušten od Boga. Samo u dijelu koji nije napušten od Boga Deve još rade unutar njega. Chela u sebi svjesno oživljava onaj svijet koji je čovjek u pred-lemurijsko doba naučio prepoznati u slikama. Tada su mu pristupile želje i strasti u obliku slika aure u kojima su živjele misli Deva, ali sve je to bilo u dubokoj svijesti sumraka. Nakon što je sada sve to izgubljeno, čovjek se morao boriti da postigne svjesno viđenje vanjskog svijeta. Dalji razvoj Chele sastoji se u stjecanju toga u potpunoj svijesti. On zadržava sasvim potpunu svijest. Medij, odnosno, medijumstvo, je povratak u ranije doba.
Ono što čovjek doživljava na fizičkom planu kostur je njegove kreativne aktivnosti; temelj za slijedeće periode evolucije. Kroz njegov kontakt sa vanjskim svijetom, unutar njega se formiraju sposobnosti u skladu s time koja je kasnija planetarna aktivnost određena, poslije će sam čovjek postati planetarni duh.
U našem govoru kreiramo temelje za kasnija planetarna stanja. Ono što danas govorimo tamo će stvarno biti prisutno kao temelj, baš kao što stijene i kamenje čine temelj zemlje. U jednoj sferi iskustva prolaze kroz zamršeni proces da bi u drugoj sferi mogli evoluirati. Pojedinac je božanstven utoliko što može ponovno izdahnuti ono što je uzeo unutra. Deve postaju Deve utoliko što mogu vratiti ono što su prethodno apsorbirali.
Ono što je bilo apsorbirano to je prvobitna mudrost i sada se vraća natrag. ‘Teozofija’ je onoliko koliko su sami bogovi bili jednom učitelji čovječanstva.
Karma je zakon. Deva je onaj tko dovodi zakon u primjenu. Anđeo rotacije vremena dovodi do primjene zakona koji se tiču grupa ljudskih bića. Pojedina osoba u grupi djeluje nagonski. Deva vodi Dušu naroda; on je u stvari Duša naroda. Duša naroda nije apstrakcija, već živući duh.