.Danas ćemo govoriti o čovjekovom boravku u devahanu između dviju inkarnacija.
Stalno nam mora biti jasno da ovaj boravak u devahanu nije nigdje drugdje nego gdje smo mi sami u fizičkom životu. Jer devahan, astralni i fizički svijet nisu ništa drugo nego tri međusobno prožimajuća svijeta. Najtočniju ideju o devahanu možemo dobiti ako mislimo na svijet električnih sila prije nego je otkriven elektricitet. Bilo je vrijeme kada je sve to bilo sadržano u fizičkom svijetu, samo je to bio tada okultni svijet. Sve što je okultno treba jednom biti otkriveno. Razlika između života u devahanu i onom u fizičkom svijetu je da je čovjek u svojoj sadašnjoj epohi obdaren organima koji mu omogućavaju promatrati fizički svijet ali ne i s organima koji mu omogućuju promatranje pojava u devahanu.
Zamislimo sebe u duši nekog tko živi između dviju inkarnacija. On je predao svoje fizičko tijelo silama zemlje i ostavio svoje etersko tijelo životnim silama. On je nadalje predao dio svog astralnog tijela na kojem nije radio. Onda se nađe u devahanu. Više kao vlastiti posjed nema ono što su bogovi radili u njegovom eterskom i astralnom tijelu; sve je to odbačeno. Sada posjeduje samo ono što je sam postigao tijekom mnogih života. U devahanu to ostaje njegovo. Sve što je čovjek napravio u fizičkom svijetu služi svrsi da ga učini sve više svjesnim u devahanu.
Uzmimo odnos jedne osobe s drugom. Može se reći da je to jednostavno prirodno, na primjer između braće i sestara koji su dovedeni zajedno kroz prirodne okolnosti. To je međutim samo djelomično prirodno, jer moral i intelektualni faktori stalno djeluju. Kroz svoju karmu čovjek je rođen u određenoj obitelji; ali nije sve uvjetovano karmom. Prirodni odnos, u koji se ne upliće ništa drugo, imamo u slučaju životinja. U slučaju ljudskih bića također uvijek postoji moralni odnos, preko karme. Odnos između dvoje ljudi može međutim također postojati bez da je to uvjetovano prirodom. Na primjer spona intimnog prijateljstva može se javiti između dvoje ljudi usprkos vanjskim preprekama. Kao više ekstreman slučaj pretpostavimo da su na početku bili međusobno nesimpatični i da su našli put jedno do drugog na čisto intelektualnoj i moralnoj osnovi, duša do duše. Suprotstavimo ovome prirodni odnos između članova obitelji. S odnosom duše prema duši imamo snažna sredstva razvoja organa devahana. U sadašnje vrijeme devahanski organi nikako ne mogu biti lakše razvijeni nego ovakvim odnosom. Ovakav odnos je nesvjesno devahanski.
Ono što osoba razvije u sadašnjem životu kroz sposobnost duše preko prijateljstva čisto duševne prirode, u devahanu je mudrost, mogućnost doživljavanja duhovnog na djelu. U mjeri u kojoj netko ulazi živo u ovakvu vezu toliko je dobro pripremljen za devahan. Ako ne može formirati takve veze on je nepripremljen; jer kao što boje izmiču slijepom čovjeku, tako njemu izmiče duševno iskustvo. U stupnju u kojem čovjek gaji čisto duševne odnose u njemu se razvijaju organi vizije za devahan. Dakle vrijedi izjava: Tko god živi i kreće se ovdje u životu duha, preko će opažati baš onoliko duhovnog koliko je ovdje stekao kroz svoju aktivnost. Otuda neizmjerna važnost života na fizičkom planu. U ljudskoj evoluciji ne postoje nikakva druga sredstva buđenja organa za devahan osim duhovne aktivnosti na fizičkom planu. Sve je to kreativno i vraća nam se kao devahanski osjetilni organi za svijet devahana. Kao priprema nema ničeg boljeg nego imati čisto duševni odnos s drugim ljudskim bićima, odnos čiji izvor nije nikako temeljen na prirodnim vezama.
Zato ljudi trebaju biti dovedeni u grupe, da bi se udružili na čisto duhovnoj osnovi. To je volja Učitelja da na ovaj način uliju život u struju čovječanstva. Ono što se odigrava s ispravnim stavom uma označava za sve članove grupe otvaranje duhovnog oka u devahanu. Tamo će tada vidjeti sve što je na istom nivou s onim s čime se netko ujedinio ovdje. Ako se na fizičkom planu netko zakačio na duhovna stremljenja, to u stvari spada među one stvari koje zadržavaju svoju egzistenciju nakon smrti. Ovakve stvari pripadaju mrtvima onoliko koliko i onima koji su ih nadživjeli. Oni koji su prešli preko ostaju u istoj vezi s onima još na zemlji i zaista čak intenzivnije svjesni te duhovne povezanosti.
Dakle on se u devahanu prosvjećuje. Duše mrtvih ostaju u vezi s onima koji su im bili dragi. Ranija povezanost postaje uzrok koji ima svoje efekte u devahanu. To je zašto se devahanski svijet zove, svijet efekata a fizički svijet se zove svijet uzroka. Ni na jedan drugi način čovjek ne može graditi svoje više organe osim da ugradi sjeme tih organa na fizičkom planu. Iz tog razloga čovjek je prebačen u zemaljsku egzistenciju. Što mnogo citirana fraza, ‘Prevladati odvojenu egzistenciju’ znači, sada će nam postati jasno. Prije nego smo sišli u fizičku egzistenciju živjeli smo sa sadržajem našeg astralnog tijela do kojeg smo došli od Deve. U ranija vremena simpatija i antipatija u ljudskom biću su bile stimulirane od Deva; ono samo nije bilo odgovorno. Zatim je na slijedećem stupnju čovjek sebi rekao: Sada sam ušao u fizički svijet kao biće koje mora naći svoj vlastiti put. Prije nisam bio sposoban reći riječ ‘Ja’, sada sam po prvi puta postao odvojeni entitet. Prije sam zaista bio odvojeni entitet, ali također i član devahanskog bića. Na fizičkom planu ja sam entitet odvojen za sebe, ego, pošto sam zatvoren u fizičkom tijelu.
Viša tijela utječu jedna u drugo: na primjer Atma je uistinu jedinstvena za cijelo čovječanstvo, kao što je zajedničko dijeljenje atmosfere. Ipak Atma pojedinog ljudskog bića treba biti shvaćena kao da je svatko otkinuo komad za sebe iz zajedničke karme, kao da su, takoreći, u njoj napravljeni izrezi. Ali odvojenost treba biti prevladana. Mi to činimo kada formiramo ljudske vezanosti iz čisto duševne prirode. Radeći tako otklanjamo odvojenost i prepoznajemo jedinstvo Atme u svemu.
Uspostavljajući ovakve ljudske veze ja unutar sebe pobuđujem simpatiju. Zatim poduzimam zadatak nesebičnog prilagođavanja sebe u svjetski plan. Preko toga božanstvo je probuđeno u čovjeku. Zato mi gledamo vani u svijet.
Danas smo okruženi fizičkom stvarnošću, suncem, mjesecom i zvijezdama. Ono što je čovjek imao oko sebe u egzistenciji Starog Mjeseca, danas to ima unutar sebe. Snage Mjeseca sada žive unutar njega. Da čovjek nije postojao na Starom Mjesecu ne bi posjedovao te snage. To je zašto su egipatska okultna učenja u ezoterijskim centrima nazivali Mjesec Isis, božica plodnosti. Isis je duša Mjeseca, prethodnik Zemlje. Tada su u okruženju živjele sve snage koje danas žive u biljkama i životinjama u svrhu reprodukcije. Kako je sada vatra, kemijski eter, magnetizam i tako dalje oko nas i okružuju Zemlju, tako je Mjesec bio okružen onim silama koje omogućuju čovjeku, životinji i biljci da se razmnožavaju. Sile koje u sadašnje vrijeme okružuju Zemlju u budućnosti će igrati individualiziranu ulogu u čovjeku. Ono što sada čini odnos muškarca i žene na Starom Mjesecu je bila vanjska fizička aktivnost, kao što su danas vulkanske erupcije. Te su sile okruživale čovjeka za vrijeme egzistencije Mjeseca i on ih je povukao unutra kroz njegova Mjesečeva osjetila, da bi ih sada razvio. Ono što je čovjek razvio na Starom Mjesecu kroz involuciju pojavilo se na Zemlji kao evolucija. Ono što je čovjek razvio nakon doba Lemurije kao spolne snage, zbog Isis, duše Mjeseca, sada dalje živi u čovjeku. Tu imamo odnos između ljudskog bića i sadašnjeg mjeseca. Mjesec je ostavio svoju dušu s čovjekom i prema tome postao gomila šljake.
Dok sakupljamo iskustva na Zemlji sakupljamo i snage koje će tijekom slijedeće Planetarne evolucije postati naše vlastito biće. Naši sadašnji doživljaji u devahanu su pripremni stupnjevi za buduće epohe. Baš kao što danas čovjek gleda na Mjesec i kaže: ‘Ti si nam dao snage za reprodukciju,’ tako će u budućnosti gledati Mjesec koji je proizašao iz naše sadašnje fizičke zemlje i koji će kao bezdušno tijelo šljake kružiti oko budućeg Jupitera. Na budućem Jupiteru čovjek će razviti nove snage koje danas na Zemlji prima u sebe kao svijetlo i toplinu i sve fizičke osjetilne percepcije. Poslije će zračiti vani sve što je prethodno opažao preko svojih osjetila. Što god je uzeo preko svoje duše tada će biti stvarnost. Dakle teozofska koncepcija nas ne vodi do toga da podcjenjujemo svijet na fizičkom planu, već da razumijemo da moramo povući iz fizičkog plana ono što trebamo imati, iskustva koja će kasnije zračiti vani. Toplina zemlje, zrake sunca, koje danas struje prema nama, kasnije će strujati iz nas prema vani. Kao što u sadašnje vrijeme seksualne snage emaniraju iz nas, tako će biti i s tim novim snagama.
Sada sebi razjasnimo značenje stanja devahana koja slijede jedno za drugim. Na početku devahan je tek kratak. Ali što su više formirani duhovni organi u Mentalnom tijelu, dok napokon njegovo razumijevanje ne prigrabi mudrost Zemlje, čovjek će imati potpuno oblikovane organe devahanskog tijela.
Do toga će doći za cijelo čovječanstvo kada sve svjetske Runde budu kompletirane. Tada će sve postati ljudska mudrost. Toplina i svijetlo će tada postati mudrost. Između Zemljine Manvantare i slijedeće Planetarne evolucije čovjek živi u Pralayi. Izvana nema baš ničega, ali sve snage koje je čovjek privukao od Zemlje su unutar njega. U takvom životnom periodu vanjsko se okreće unutra. Tada je sve prisutno kao sjeme i njegov život se prenosi u slijedeću Manvantaru. Općenito govoreći to je stanje slično onom u kojem mi, u trenutku retrospektive, zaboravljamo na sve što je oko nas i pamtimo samo naša iskustva da bi ih sačuvali u memoriji i kasnije koristili. Dakle u Pralayi čovječanstvo pamti sva iskustva da bi ih još jednom iskoristilo.
Uvijek postoje ovakva prijelazna stanja koja se, takoreći, sastoje od sjećanja, i tako je i stanje devahana također prijelazno. Posvećenik već ispred sebe vidi te činjenice koje čovjek tek postepeno ima oko sebe u devahanu. To je prijelazno stanje. Sva slična stanja su prijelazne prirode. Posvećenik opisuje svijet onakav kakav je na drugoj strani, u devahanu, u prijelaznom stanju. Kada stigne iza devahana i doseže još više stanje on opet opisuje prijelazno stanje.
Prvi stupanj inicijacije sastoji se u tome da učenik nauči prodrijeti kroz veo vanjskog svijeta i da gleda na svijet s druge strane. Posvećenik je ovdje na zemlji beskućnik. Mora sebi izgraditi dom na drugoj strani. Kada su učenici bili s Isusom ‘na gori’, bili su vođeni u devahanski svijet, iza prostora i vremena; izgradili su sebi ‘tabernakul’ — dom. To je prvi stupanj inicijacije.
Na drugom stupnju inicijacije pojavljuje se nešto slično, ali na višem nivou. Na ovom stupnju posvećenik ima stanje svijesti koje odgovara prijelaznom periodu između dva stanja forme (Kugle), stanje Pralaye do kojeg dolazi kada se postigne sve što može biti postignuto u fizičkom stanju forme i Zemlja je metamorfozirala u takozvano astralno stanje forme (Kugle).
Treći stupanj svijesti posvećenika je onaj koji odgovara prijelaznom stanju između dvije Runde, od stare Arupa-Kugle prethodne Runde do nove Arupa-Kugle slijedeće Runde. Posvećenik je u Pralayi između dvije Runde kada se uzdigao na treći stupanj. On je tada posvećenik Trećeg stupnja. Tako sada možemo razumjeti zašto je Isus morao dosegnuti treći stupanj prije nego je mogao staviti svoje tijelo na raspolaganje Kristu. Krist stoji iznad svih duhova koji žive u Rundama. Posvećenik koji se uzdigao iznad Rundi mogao je staviti svoje tijelo na raspolaganje Kristu.
Ljudska ego svijest trebala je biti pročišćena i iscijeljena kroz kršćanstvo. Krist je trebao uzdići i pročistiti sebični ego, tako da kada dosegne samosvijest može umrijeti nesebično. To je mogao napraviti jedino u tijelu koje je postalo jedno s ... [praznina u tekstu ...]. Dakle je jedino posvećenik trećeg razreda mogao žrtvovati svoje tijelo za Krista.
U naše je vrijeme iznimno teško postići potpunu svijest o ovim uzvišenim stanjima. Duboko mudri Subba Row je imao svoje vlastito znanje; on opisuje ovakva tri stupnja podučavanja.
Vidimo mjesec kao beživotni ostatak nas samih i mi sami u sebi imamo snage koje su jednom dale mjesecu njegov život. To je također i razlog za posebno sentimentalno raspoloženje kod svih pjesnika koji pjevaju hvalospjeve Mjesecu. Svi poetični osjećaji su nesvjesni odjeci živih okultnih struja duboko skrivenih u čovjeku.
Međutim biće može postati upetljano u ono što bi stvarno trebalo ostati iza kao šljaka. Nešto od Zemlje mora ostati iza što je određeno da kasnije postane ono što je Mjesec danas. To čovjek treba prevladati. Ali netko može imati sklonosti za ovakve stvari i tako se ujediniti s njima. Osoba koja je duboko vezana s onim što je čisto osjetilno, od nižih instinkta, povezuje se čak i jače s onim što treba postati šljaka. Do toga će doći kada broj 666 bude ispunjen, broj Zvijeri. Tada dolazi trenutak kada se Zemlja mora povući iz daljnje planetarne evolucije. Ako se međutim ljudsko biće prejako povezalo s snagama osjetila, koje se sada trebaju odvojiti, ako je povezano s njima i nije našlo načina da se spoji s onim što će prijeći na slijedeću Kuglu, ono će otići s šljakom i postati stanovnik tog tijela šljake, na isti način kao što su druga bića sada stanovnici sadašnjeg Mjeseca.
Ovdje imamo koncept Osme sfere. Čovječanstvo mora proći kroz Sedam sfera. Sedam planetarnih evolucija odgovara prema sedam tijela.
Stari Saturn odgovara fizičkom tijelu
Staro Sunce odgovara eterskom tijelu
Stari Mjesec odgovara astralnom tijelu
Zemlja odgovara egu
Budući Jupiter odgovara Manasu
Buduća Venera odgovara Buddhiju
Budući Vulkan odgovara Atmi
Osim ovih postoji Osma sfera na koju ide sve što se ne može povezati s ovom kontinuiranom evolucijom. To se već formira kao predispozicija u devahanskom stanju. Kada ljudsko biće koristi život na zemlji samo da gomila ono što služi njemu samom, samo da bi doživio pojačanje svog vlastitog egoističnog bića, to u devahanu vodi u stanje Avitchi. Osoba koja ne može pobjeći od vlastite odvojenosti ide u Avitchi. Svi ti Avitchi ljudi će eventualno postati stanovnici Osme sfere. Druga ljudska bića biti će stanovnici neprekidnog lanca evolucije. Iz ovog koncepta su religije formulirale doktrinu o paklu.
Kada se čovjek vrati iz devahana, astralne, eterske i fizičke snage rasporede se oko njega u skladu s dvanaest sila karme koje se u indijskom ezoterizmu zovu Nidane:
One su slijedeće:
1. avidja ne-znanje
2. sanskara tendencije organiziranja
3. vijnana* svijest
4. nama-rupa imena i forma
5. shadayadana što intelekt čini od stvari
6. sparsha dodir s egzistencijom
7. vedana osjećaji
8. trishna žeđ za egzistencijom
9. upadana osjećaj udobnosti u egzistenciji
10. bhava rođenje
11. jati* nagon prema rođenju
12. jaramarana* što je oslobođeno od zemaljske egzistencije
* U Sanskritu slovo j izgovara se kao dj.
Na slijedećem predavanju ćemo proučavati ove važne aspekte karme detaljnije.