.Sve što se danas podučava u Teozofiji također je bilo sadržano u školama ružokrižara u 14-om stoljeću. Ali unutarnje školovanje ružokrižarske struje bilo je striktno okultno. S takvim okultnim treningom vrlo malo se u obzir uzimao jezik, način na koji su stvari bile izražavane. U svijetu 15-og, 16-og i 17-og stoljeća živjeli su izvjesni skromni ljudi koji nisu bili posebno dobro poznati kao učenjaci i koji također nisu imali poseban socijalni položaj, ali koji su prenijeli okultnu struju ružokrižara. Nikada ih nije bilo mnogo. Nije nikada bilo više od sedam stvarnih posvećenika u isto vrijeme; ostali su bili okultni učenici različitih stupnjeva. Ružokrižari su bili glasnici Bijele lože. Od njih su izašli stvarni događaji svjetskog značaja. Sve važno što se u to vrijeme dogodilo može se eventualno pratiti natrag do loža ružokrižara. Izvana su sasvim druge ličnosti krojile povijest Europe, ali gledano iznutra, oni su bili instrumenti okultnih individualnosti. Čak su i Rousseau i Voltaire bili instrumenti takvih individualnosti koje su stajale iza njih. Ti okultisti se nisu mogli pojaviti pod vlastitim imenima. Impuls koji su, izvršavajući svoju misiju, dali drugim ljudima izvana može biti vrlo jednostavan, neupadljiv. Ponekad je kratki sastanak s takvim skromnim čovjekom pružio mogućnost da se da pravi impuls ovim instrumentima okultnih pojedinaca. Sve do Francuske revolucije okultne sile su stajale iza značajnih državnika. Onda su se postepeno povukle, jer ljudi sada postaju gospodari svoje sudbine. Po prvi puta, u govorima Francuske revolucije, čovjek govori čovjeku.
Unutarnji život je ostao u pozadini, u okultnim školama. U školama ružokrižara podučavane su te stvari koje su sada poznate kao glavna učenja Teozofije. Okultna bratstva su dala impuls za svako važno otkriće; tek tada su događaji igrali svoju ulogu u vanjskom svijetu. Voltaire je bio u najeminentnijem smislu, pojedinac upravljan bratstvima koja su težila naprijed, jer je stvarna svrha njegova bića bila da postavi čovjeka na vlastite noge. Drugi su bili u službi retrogradnih bratstava, na primjer Robespierre u njegovim kasnijim godinama. Sve što se pojavljuje u anticipaciji budućnosti priziva svoju suprotnost na fizičkom planu ...
U ružokrižarskim školama su prema tome podučavane iste stvari kao i danas kroz Teozofiju. U vanjskom svijetu međutim nema ni riječi o Teozofiji. U samim okultnim školama jeziku je pridavana važnost jedino kod učenja vanjskog svijeta. Sam okultni učenik mora učiti koristiti simbole, znakove. Dakle da bi bili razumljivi u svijetu, posvećenici su jedino imali na raspolaganju jezik koji se naveliko koristio u svijetu. U vrijeme kada se znanje još čuvalo u tajnosti, postojao je izvjestan sustav simbola i svatko tko je želio biti iniciran morao je naučiti jezik simbola. Nikakva se vrijednost nije pridavala izgovorenoj riječi kao sredstvu izražavanja. Čak su i u to vrijeme učenja bila tu, ali je često nedostajalo opisno izražavanje. Međutim takvo izražavanje okultnog učenja je prisutno u Istočnom načinu, koji je izveden od najranijih Indijaca, koji su primili svoje učenje od drevnih Rishia. To indijsko izražavanje još nije od utjecajem materijalističkog doba. Riječi koje su kreirali Indijci još su pune magije svetog prvobitnog jezika. Ipak ono što je indijskog porijekla mi u Europi ne možemo koristiti.
Ono što je u redu za Indijski narod nije u redu za Europu. Započeti s Indijskim impulsom bilo je neophodno jer je sama Europa razvila premalo izraza koji mogu predstaviti ovakva učenja. Čak i danas moramo mnoge stvari opisivati indijskim riječima. Ali sve u okultnim učenjima što je danas izneseno na otvoreno također su posjedovali i ružokrižari u Srednjem vijeku na početku modernih vremena. Već su postojali odgovarajući izrazi za najfundamentalnija učenja, ali u to vrijeme nije još bilo moguće otvoreno govoriti o reinkarnaciji i karmi. Ali ovim istinama se međutim moglo dopustiti da podsvjesno utječu u europsku kulturu. Paracelsus i drugi mistici nisu govorili o reinkarnaciji. To je bilo sasvim prirodno. O tome nisu mogli govoriti. Ali za sve što se ticalo zemaljskog života između rođenja i smrti i na zapadu su bili iznimno pogodni izrazi, premda ne, u drugu ruku, za interventne uvjete između dvije inkarnacije. Jako naglašavana stvar u to vrijeme, bila je važnost fizičkog života za razvoj organa viših tijela. Kada nastojimo u proučavanju znanosti, kada razvijamo intimna duhovna prijateljstva, sve je to proces razvoja snaga koje će jednog dana postati aktivne kao duhovni organi.
Uvijek su bila uključena tri odvojena koncepta o tome što, dolazeći izvana, edukacija na fizičkom planu treba donijeti u tri različita tijela čovjeka. Ta tri aspekta su nazvani: Mudrost, Ljepota i Moć snage.
Kada bi u vanjskom dvorištu više egzoternih ružokrižarskih škola učenici primili instrukciju, bilo im je kazano: ‘Vi ćete biti radnici budućnosti.’ Ništa nije kazano o reinkarnaciji. Ali ljudska bića bi također nastavila raditi kada nisu inkarnirana ponovno u fizičko tijelo. Usađeno im je učenje što bi u budućnosti trebalo raditi formativno na organima. Učenicima je bilo rečeno: ‘Vodite u svojem dnevnom životu u vanjskom svijetu, život Mudrosti, Ljepote i Moći, tada ćete u vašim višim tijelima razviti one organe koji su za budućnost.’ U današnjem Slobodnom zidarstvu, masoni sv. Ivana još govore o velikoj važnosti Mudrosti, Ljepote i Moći, ali oni više ne znaju da time formativne sile rade na eterskom tijelu, astralnom tijelu i egu.
Kada je u Srednjem vijeku slobodnozidarski majstor graditelj gradio katedralu ili crkvu, njegovo ime nije bilo ni od kakve važnosti. On sam je ostajao u pozadini. U slučaju ‘Njemačke teologije’ također, i iz istog razloga, ime autora nije spomenuto. On sebe naziva ‘Frankfurter’. Nikakvo istraživanje ne može otkriti ime. Cilj tih ljudi je bio raditi vani na fizičkom planu, ne ostavljajući traga o imenima iza njih, već samo plodove njihove aktivnosti.
Pretpostavimo da je netko dao dizajn i impuls za izgradnju velike katedrale. On zna da bi oblik građevine u njemu kreirao organ za budućnost. Sav takav rad će, u njegovim efektima, ostati povezan s najdubljim dijelom duše. U pravilu međutim svi takvi radovi u vanjskom svijetu ostaju dok ih onaj koji ih je kreirao ponovno ne nađe i prepozna kada se vrati. Ispod propovjedaonice obično se može naći mala slika arhitekta; iz toga se ponovno prepoznaje. To je most koji je bačen od jedne inkarnacije do druge.
Preko Mudrosti biti će razvijeno etersko tijelo, preko Ljepote, kojoj je pripadala pobožnost, astralno tijelo, i preko Moći individualni ego. Ljudsko biće je moralo postati samoizbrisivi otisak vanjskog svijeta. U drevnoj Indiji ništa od toga još nije bilo poznato. Brahmanizam je ciljao na usavršavanje sebe u unutarnjem životu ... [Praznina u tekstu ...] ... Ali upravo u sredini naše post-atlantske epohe pojavili su se učitelji religije koji su privlačili pažnju na odricanje sebe. To je već podučavano od Bude. Na Zapadu je bilo još intenzivnije razvijeno kroz Slobodno zidarstvo i ružokrižare. Oni su tražili usavršavanje ega u obliku koji je također u vanjskom svijetu, ne toliko u unutarnjem životu kao što je to bilo kultivirano u Indiji. U tom bi smislu zapadni okultist sebi rekao: ‘Tvoj ego nije samo unutar tebe, već i u svijetu oko tebe. Bogovi su tebe uzdigli iz mineralnog carstva, iz biljnog i životinjskog carstva; ali tri carstva ti kreiraš za tebe, tri carstva Mudrosti, Ljepote i Moći. To razvija organe višeg čovjeka.’
Ljudsko biće je reklo sebi: ‘Stojim ovdje kao krajnji rezultat vremena kada su mineralno, biljno i životinjsko carstvo žrtvovali sebe za mene; na tim temeljima niče samosvijest, ego. I baš kao što je ego bio formiran preko ova tri carstva, tako sada mora sam razviti carstva Mudrosti, Ljepote i Moći, da bi se pomoću njih postavio još više do potpune transformacije našeg eterskog, astralnog i ego tijela.’ Ta tri carstva su carstva Znanosti, Umjetnosti i unutarnje Snage, s čime se misli na sve što samo živi od volje. U te tri domene srednjovjekovni ezoterik je vidio sredstva za daljnji razvoj čovječanstva. Transformacija svijeta nije prepuštena pukom slučaju, već u skladu s ova tri aspekta Mudrosti, Ljepote i Snage, mineralno, biljno i životinjsko carstvo su transformirani. Kada Zemlja opet postane astralna sve će biti transformirano u skladu s ova tri aspekta. Dakle zbog ove trostruke točke gledišta su Slobodni zidari Srednjeg vijeka i svi ezoterici gradili i radili.
U Indijskom ezoterizmu razlikuju se dvanaest sila koje čovjeka vuku ponovno dolje u fizičku egzistenciju. Prva od tih sila je Avidja: ignorancija. Avidja je ono što nas vuče ponovno dolje u fizičku egzistenciju iz jednostavnog razloga da smo ispunili našu misiju na Zemlji tek kada smo od nje izvukli smo moguće znanje. U drugu ruku nismo ispunili našu misiju dok god sve što smo trebali naučiti iz fizičke egzistencije još nije izvučeno.
Nakon Avidje ono što nas sljedeće vuče natrag je ono što zemlja sadrži jer smo mi sami napravili, što prema tome pripada našoj Organizaciji. Kada je mason, na primjer, radio na izgradnji katedrale, to je postalo dio njega. Postoji recipročna privlačnost između njih. Ono što ima tendenciju kreiranja organa za izvornog inicijatora, bez obzira je li to rad Leonarda da Vincija ili najmanje djelo, formira u ljudskom biću organ i to je uzrok njegova povratka. Sve to što je čovjek napravio, uzeto zajedno, zove se Sanskara ili organizirajuća tendencija koja izgrađuje ljudsko biće. Ovo je druga stvar koja ga vuče natrag.
Sada dolazi treće. Prije nego ljudsko biće uđe u bilo koju inkarnaciju o vanjskom svijetu ne zna ništa. Samosvijest započinje s prvom inkarnacijom; prije toga čovjek nema svijest o sebi. Morao je prvo opažati vanjske objekte na fizičkom planu prije nego je mogao razviti svijest o sebi. Kao što je točno da ga ono što je napravio vuče natrag na fizički plan, tako je točno da ga vuče natrag i znanje o stvarima. Svjesnost je nova snaga koja ga vezuje za ono što je ovdje. To je treći element koji ga vuče u novi zemaljski život. Ova treća sila se naziva Vijnana = svjesnost.
Do ove točke smo ostali vrlo intimno unutar ljudske duše. Kao četvrti stupanj javlja se ono što prema svijesti dolazi izvana, što je zaista već tamo bez čovjeka, ali što najprije mora upoznati svojom sviješću — to je bilo prisutno vani u njegovoj prethodnoj egzistenciji, ali se objelodanilo tek nakon što se njegova svijest tome otvorila. To je separacija između subjekta i objekta, ili, kao što kaže sanskrtski pisac, separacija između imena i forme (Nama-rupa). Preko toga čovjek je dosegnuo vanjske objekte. To je četvrta sila koja ga vuče natrag, na primjer sjećanje na biće kojem je bio privržen.
Slijedeće dolazi ono što formiramo kao mentalnu sliku u vezi s vanjskim objektom: na primjer, crtanje psa je samo pravljenje mentalne slike, koja je međutim za slikara esencijalna stvar. To je ono što intelekt radi od stvari: Shadayadana.
Sada postoji daljnji silazak u zemaljsko. Mentalna slika nas vodi do onog što zovemo kontakt s egzistencijom: Sparsha. Tko god zavisi o objektu stoji na stupnju Nama-rupa; tko god formira slike stoji na stupnju Shadayadana. Onaj koji međutim razlikuje ugodno i neugodno doseći će stupanj kada više voli lijepo od onog što nije lijepo. To se zove kontakt s egzistencijom: Sparsha.
Međutim nekako različito od ovog kontakta s vanjskim svijetom je ono što se u isto vrijeme komeša iznutra kao osjećaj. Sada ja sam stupam u akciju: povezujem moj osjećaj s jednom stvari ili drugom. To je novi element. Čovjek postaje više umješan. To se nazvano Vedana: Osjećaj.
Kroz Vedanu ponovno se javlja nešto sasvim novo, to jest, težnja za egzistencijom. Snage koje vuku čovjeka natrag u egzistenciju bude se sve jače unutar njega samog. Više snage prisiljavaju sva ljudska bića u višem ili manjem stupnju; one nisu individualne. Eventualno se međutim, javljaju sasvim osobne snage koje ga vuku natrag u zemaljski svijet. To je osma sila. Trishna = Žeđ za egzistencijom.
Još subjektivnija od žeđi za egzistencijom je ono što se zove Upadana: Udobnost u egzistenciji. S Upadanom čovjek ima nešto zajedničko s životinjom, ali on to doživljava više duhovno i zadatak je čovjeka da produhovi ono što je loše u elementu duše.
Zatim dolazi sama individualna egzistencija, zbroj svih ranijih inkarnacija kada je već bio na zemlji: Bhava = individualna egzistencija, snaga ukupnosti ranijih inkarnacija. Prethodne inkarnacije ga vuku dolje u egzistenciju.
S ovim smo povukli stupnjeve Nidane sve do individualnog rođenja. Ezoterik razlikuje još dva stupnja koja idu dalje od perioda individualne egzistencije. Ovdje on razlikuje prethodno stanje koje je dalo poticaj prema rođenju, prije nego je čovjek ikada bio inkarniran. To se zove Jata: ono što je prije rođenja dalo poticaj za rođenje.
Poticaj za rođenje je povezan s drugim impulsom. On donosi sa sobom zametak rastvaranja, težnju da se netko izdvoji od individualnog rađanja. Ono što nas zanima je da se ova naša zemaljska egzistencija opet raspada i mi smo oslobođeni, možemo postati stari i umrijeti (Jaramarana). To su dvanaest Nidani koje rade kao strune, povlačeći nas uvijek i ponovno dolje u egzistenciju. (Značenje Nidane je struna, petlja.) Postoje tri grupe koje spadaju zajedno:
Prva Grupa Druga Grupa Treća Grupa
Avidja Shadayadana Upadana
Sanskara Sparsha Bhava
Vijnana Vedana Jati
Nama-rupa Trishna Jaramarana
Duša ima tri člana: duša svijesti kao najviši član, zatim intelektualna ili umna duša i duša osjeta. Prva grupa Nidana od Avidje do Nama-rupe je povezana s dušom svijesti: druga grupa s dušom intelekta i treća, od Upadane do Jaramarane, s dušom osjeta.
Vijnana je osobina duše svijesti; Shadayadana duše intelekta i zadnje četiri su povezane s dušom osjeta. Ove zadnje četiri su prisutne i kod životinje i kod čovjeka.