.Ako želimo razumjeti cijeli put kojim radi karma, tema kojoj ćemo sada pristupiti, moramo moći oblikovati koncepciju onog što se zove Nirvana. Mnogo toga je uključeno u potpuno razumijevanje značenja Nirvane, ali mi ćemo pokušati steći uvodnu ideju o tome.
U bilo kojem djelu koje je čovjek izvršio postoji u stvari prisutno vrlo malo bilo čega što bi mogli nazvati slobodom, jer je čovjek u stvari rezultat njegovih djela u prošlosti. To je slučaj u najširem smislu riječi. Tako da bi on mogao postati ono što je, sva carstva Prirode moraju prvo biti kreirana. Mineralno, biljno i životinjsko carstvo, koje je on jednom imao unutar sebe, postepeno je iz sebe izvukao vani. Tome treba dodati ono što je stekao u vremenu koje je slijedilo nakon prve trećine Lemurijske rase. Sve što je donio vani preko djela, sve što je doživio u svojoj duši kao misli i osjećaje, što također pripada njegovoj prošlosti, postaje njegova karma. Mi gledamo u prošlost koja u isto vrijeme pokazuje svoje rezultate u oblicima oko nas. Cijeli svijet koji nas okružuje nije ništa drugo nego rezultat prošlih djela. Na isti način čovjek sada vrši pripremu za ono što će se dogoditi u budućnosti.
Mi smo ipak stalno suočeni sa stvarima koje sveukupno nisu rezultat prošlih djela, već koje donose u svijet nešto novo. Određeni čovjek, recimo g. Kiem, rezultat je prošlih djela. Teozofsko društvo je također rezultat prošlih djela i to da je on došao u vezu s njim je također takav rezultat. Međutim pojavljuje se nešto novo kroz odnos g. Kiema prema Teozofskom društvu: to je opet uzrok budućih djela. Kada svijetlo obasja štap, iza njega se javlja sjena. To je u stvari nešto novo. Kada promatramo ovaj efekt sebi kažemo, odigralo se nešto što je novo. Odnos jedne stvari prema drugoj je nešto novo; formiranje sjene.
Sve što osoba obično misli, ona misli o stvarima, o onome što je već nastalo. Ona međutim može okrenuti svoje misli prema nekakvim odnosima koji se nisu pojavili kao rezultat ranijih uzroka, već onog što se javlja u sadašnjosti. Ovo se događa vrlo rijetko, jer se ljudi drže starog, onoga što se oblikovalo kao sloj oko njih. Odnosi koji se pojavljuju kao nešto potpuno novo sačinjavanju vrlo malo od sadržaja čovjekovih misli. Međutim svatko tko želi raditi za budućnost mora imati onakve misli koje će načiniti nove veze između jedne i druge stvari. Samo misli koje se bave ovakvim vezama mogu donijeti nešto novo. To se najbolje vidi u umjetnosti. Ono što stvara umjetnik nije tu u stvarnosti. Sama forma na kojoj radi kipar u stvari nije tamo; nije proizvod Prirode. U Prirodi postoji samo forma kroz koju pulsira život. Sama forma bi se suprotstavila prirodnim zakonima. Umjetnik iz odnosa radi nešto novo. Slikar crta ono što se javlja iz odnosa: svijetla i sjene; on ne slika ono što je stvarno tamo. On ne crta drvo, već impresiju koja je prizvana sa svime što doživljava u odnosu na drvo.
Također i praktičnim aktivnostima čovjek obično ne proizvodi ništa novo. Većina ljudi radi samo ono što je već bilo napravljeno. Samo malobrojni ljudi stvaraju iz moralne intuicije, u čemu donose nove dužnosti, nova djela u svijet. Ono što je novo dolazi u svijet kroz odnose. Zato se često kaže da sama priroda jednostavnih moralnih djela leži u odnosima. Takva moralna akcija sastoji se na primjer od djela izvedenih iz odnosa temeljenog na dobroj volji. Kod većine akcija nalazimo da imaju korijen u starom: čak i u slučaju akcija i događaja gdje se pojavljuje nešto novo, i ona su obično ukorijenjena u starom.
Preciznijim istraživanjem to obično postaje očito. Slobodne su samo one akcije koje nikako nisu temeljene na prošlosti, već gdje čovjek u svijetu izvodi samo one akcije koje su kombinirane s produktivnom aktivnošću njegova razuma. Takve akcije se u okultizmu zovu: Stvaranje ni iz čega. Sve druge akcije su proizvod karme. Ovdje imamo dvije suprotnosti: Karmu i njenu suprotnost, Ništavilo, aktivnost koja nije ukorijenjena u karmi.
I sada predstavimo sebi osobu čije akcije, misli i osjećaji su uvjetovani karmom; kroz djela, misli ... osjećaje izranja prošlost. Zatim možemo misliti o njoj da je toliko napredovala da je sva karma eliminirana i ona je prema tome suočena s Ništavilom. Kada on sada nešto radi u okultizmu se kaže: On djeluje iz Nirvane. Na primjer, djela Bude ili Krista su proizašla iz Nirvane, barem dijelom. Na uobičajeni način osoba se tome približava jedino kada je inspirirana umjetnošću, religijom ili svjetskom poviješću.
Akcije proizašle iz intuicije dolaze iz Ništavila. Tko god bi to postigao morao bi biti potpuno oslobođen od karme. On tada ne može više izvlačiti svoje impulse iz uobičajenih izvora. Raspoloženje koje ga tada preplavljuje je blaženstvo, stanje koje se također naziva Nirvana.
Kako se ljudska bića uzdižu do Nirvane? Moramo pogledati natrag u doba Lemurije. Tamo nalazimo čovjeka, kakav je na zemlji, u početku hoda na sve četiri. Ta bića su, u koja se u to vrijeme čovjek, ‘čisti čovjek’, (kao Monada) inkarnirao, išla na sve četiri. Preko činjenice da se u njima inkarnirala Monada, ta bića su postupno uzdigla prednje udove i dosegla uspravan položaj. Sada po prvi puta počinje karma. Karma, kao ljudska karma, prvo postaje moguća kada ljudska bića za rad koriste svoje ruke. Prije toga čovjek nije radio individualnu karmu. Bio je to vrlo važan stupanj ljudskog razvitka kada čovjek, od vodoravnog, postaje okomito biće, time oslobađajući svoje ruke. Na ovaj način njegov razvoj je vodio preko u atlantsku epohu.
Na slijedećem stupnju čovjek je naučio koristiti govor. Za početak je naučio koristiti svoje ruke, kasnije, koristiti jezik. Preko ruku je ispunjavao okolni svijet djelima; preko govora ga je ispunio riječima. Kada čovjek umre tamo dalje živi sve što je u okolnom svijetu postigao preko djela i riječi. Sve što je postigao putem djela ostaje prisutno kao ljudska karma. Ono međutim što je proizveo putem riječi ne samo da ostaje kao njegova individualna karma, već kao još nešto esencijalno različito.
Možemo gledati natrag u vrijeme kada čovjek još nije govorio, već samo izvodio akcije. Tada su akcije bile nešto što je moglo doći samo od pojedine osobnosti. One su međutim prestale biti osobne kada je počeo govor. Jer su sada ljudska bića utemeljila međusobno razumijevanje. To je iznimno važan trenutak u atlantskom razvoju. U trenutku kada je izgovoren prvi glas, u svijetu je započela karma čovječanstva. Čim su ljudska bića počeli jedno s drugim govoriti, nešto zajedničko svima istječe iz cijelog čovječanstva. Tada čisto osobna, individualna karma prelazi u opću karma čovječanstva. S riječima koje od nas emaniraju mi u stvari širimo okolo više nego samo sebe. U onom što govorimo živi cijelo čovječanstvo. Tek kada djela naših ruku postanu nesebična i one će također postati nešto za cijelo čovječanstvo. U svom govoru međutim čovjek ne može biti potpuno sebičan, jer bi tada ono što kaže pripadalo samo njemu. Jezik nikada ne može biti potpuno sebičan, dok su djela izvršena rukama uglavnom takva. Okultist kaže: Što radim rukama može biti jednostavno moja vlastita stvar; što govorim, govorim kao član nacije ili plemena.
Dakle naš život kreira oko nas ostatke — osobne, rudimentarne ostatke, izvedene djelima naših ruku i općenite ljudske rudimentarne ostatke izvedene iz naših riječi. Njih treba jasno razlikovati. Sve što nas u Prirodi okružuje — u mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu — tu je kao rezultat naših ranijih djela. Ono što se sada oko nas izgrađuje našim djelima u stvari je nešto novo što dolazi u svijet. Svako pojedino ljudsko biće donosi nešto novo u svijet, nešto novo izbija unutra, i novi impulsi također izbijaju unutra dolazeći od čovječanstva u cjelini.
Ako prema tome moramo reći: Čovjek se pojavio na zemlji u sredini doba Lemurije i po prvi puta kreirao vlastitu karmu, prije toga nije kreirao nikakvu individualnu karmu; moramo se upitati: Odakle onda može doći ova karma, pošto je ona djelovala kao nešto novo? Može doći jedino iz Nirvane. U to je vrijeme trebalo u svijetu postati aktivno ono što je došlo iz Nirvane, iz onog što je ‘stvoreno ni iz čega’. Bića koja su tada zemlju učinila plodnom morala su dosegnuti Nirvanu. Oni koji su učinili plodnim četveronožna stvorenja tako da su postali ljudi, bila su bića koja su sišla s Nirvana plana. Zvali su se Monade. Zato su u to vrijeme bića takve prirode morala doći dolje s Nirvana plana. Biće s Nirvana plana koje je u nama, u ljudskim bićima, je Monada. Ovdje u svijet ulazi nešto novo i utjelovljuje se u onom što je već tu i što je, sa svoje strane, potpuno rezultat ranijih djela.
Mi dakle razlikujemo tri stupnja. Prvi se sastoji od vanjskih djela koja su prouzročena rukama; drugi je onaj što je prouzročeno kroz izgovorenu riječ, a treći je onaj što je prouzročeno kroz misao. I misao je nešto daleko obimnije od izgovorene riječi. Misao nije više, kao jezik, različita između različitih naroda, već pripada cijelom čovječanstvu.
Tako se čovjek uzdiže od djela, preko riječi do misli, i na ovaj način postaje sve univerzalnije biće. Ne postoji opća norma za akciju, nema logike za djela. Svatko mora djelovati za sebe. Ali ne postoji čisto osobni govor. Govor pripada grupi. Misao u drugu ruku, pripada cijelom čovječanstvu. Ovdje imamo napredak od određenog do univerzalnog u ova tri ljudska stupnja: djela, riječi, misli.
Utoliko što sebe izražava u vanjskom svijetu, čovjek iza sebe ostavlja tragove duha cijelog čovječanstva kao misao; tragove ljudske grupne duše kao riječ; tragove svog odvojenog ljudskog bića kao akcije. To je najjasnije izraženo ukazujući na efekte do kojih dolazi kroz ova tri stupnja. Individualnost je kao nit koja ide kroz sve oblike osobne manifestacije u različitim inkarnacijama. Pojedinac stvara za buduće inkarnacije. Ljudi kao govorna zajednica stvaraju za nove ljude. Čovječanstvo stvara za novo čovječanstvo, za novi planet. Što čovjek radi za sebe osobno ima značaj za njegovu sljedeću inkarnaciju; što nacija govori ima značaj za slijedeću pod-rasu, za slijedeću inkarnaciju naroda. I kada tamo bude svijet u kojem sve naše razmišljanje ne živi više čisto kao mišljenje, već se javlja kao rezultat toga, mišljenja, tada novo čovječanstvo, takoreći, novi planet, nastaje. Bez ovih velikih perspektiva ne možemo razumjeti karmu.
Ono što mislimo, ima značaj za slijedeće planetarne cikluse. Sada uđimo u slijedeće misli: Da li će čovječanstvo, t.j., ono što ostane od nas, što će nastanjivati budući planet, da li će to čovječanstvo još misliti? Upravo onoliko koliko će nova rasa govoriti isti jezik kao i prethodna, upravo će toliko malo buduće čovječanstvo još misliti. Smiješno je pitati se u mislima što je božanstvo. Na slijedećem planetu čovjek neće misliti, ali će shvaćati svijet koji ga okružuje pomoću druge aktivnosti koja ima formu sasvim različitu od misli na ovom planetu. Mišljenje je nešto povezano s nama. Kada objašnjavamo svijet pomoću misli, to objašnjenje svijeta je samo za nas. To je od neizmjerno širokog značaja jer pojedinac vidi kako je kao član čovječanstva također ispreden u niti karme i kako živi i tka u cijeloj karmičkoj mreži.
Kada istočni okultist izlaže ovakve stvari on kaže: Naš cijeli svijet je takve prirode da mi izgledamo kao okruženi granicama govora i mišljenja. Ako se maknemo od toga, za običnog čovjeka teško da je išta ostalo. Da mu je nešto još ostalo kada ide iza svega toga, to je rezultat ezoterizma. Ono što tada ostaje je doživljaj Nirvane.
Planetarni Duh koji predstavlja Biće svijeta sada je inkarniran u mišljenju, ali će u budućnosti biti inkarniran u nešto drugo.