.Ako želimo dobiti točnije znanje o tome kako dolazi do karme, moramo ići izvjesnim putem natrag kroz razvoj čovječanstva. Ako se premjestimo natrag izvjestan broj tisuća godina nalazimo Europu prekrivenu ledom. U to vrijeme, glečeri s Alpa forsirali su svoj put pravo dolje u niskim ravnicama Sjeverne Njemačke. Okrug u kojem mi sada živimo bio je tada hladan i sirov. Ovdje je živjela rasa ljudskih bića koja je koristila iznimno jednostavne i primitivne alate. Ako idemo natrag oko milijun godina nalazimo na istom teritoriju tropsku klimu kakva se danas može naći samo u najtoplijim područjima Afrike. U nekim dijelovima bile su ogromne prvobitne šume u kojima su živjele papige, majmuni, posebno gibon, i slonovi. Međutim teško bi u našim lutanjima tim šumama susreli bilo što približno današnjim ljudskim bićima čak ni izvjestan broj tisuća godina kasnije. Prirodna znanost može iz određenih slojeva zemlje koji se javljaju između ove dvije epohe egzistencije dokazati o vrsti ljudskog bića kod kojeg prednji dio mozga još nije bio razvijen kao što je danas i čije obrve su padale daleko natrag. Samo zadnji dio mozga je bio razvijen. Idemo dalje natrag u vremena u kojima ljudi još nisu poznavali upotrebu vatre i pravili svoje oružje oštreći komade kamena. Prirodni znanstvenici vole uspoređivati ovaj stupanj čovječanstva s onim kod divljaka ili nevještog djeteta. Ostaci ovakvih ljudskih bića nađeni su u Neandertalu i Hrvatskoj. Imaju lubanju sličnu onoj čovjekolikih majmuna i nalazi u Hrvatskoj otkrivaju da su prije smrti bili pečeni, tako dokazujući da su tamo živjeli kanibali.
Sada materijalistički mislilac kaže: Pratimo čovjeka natrag u vremena u kojima je još bio nerazvijen i nespretan i pretpostavljamo da se ljudsko biće razvilo iz ovog djetinjeg stupnja egzistencije sve do današnjeg stupnja ljudske kulture i da je ovaj primitivni čovjek evoluirao od životinja koje su imale sličnosti s čovjekom. U ovoj teoriji evolucije on prema tome jednostavno čini skok od primitivnih ljudskih bića do životinja sličnih čovjeku. Prirodni znanstvenici uzimaju kao gotovu stvar da je savršeniji uvijek evoluirao od manje savršenog. To međutim nije uvijek slučaj. Ako na primjer pratimo ljudsko biće natrag u djetinjstvo ne dolazimo do veće nesavršenosti jer je dijete poteklo od oca i majke. To će reći da dolazimo do primitivnog stanja poticanog višim stanjem. To je važno, jer je povezano s činjenicom da već pri rođenju dijete ima predispoziciju za kasniji stupanj perfekcije, dok životinja ostaje na nižem stupnju.
Kada je prirodni znanstvenik otišao natrag na stupanj na kojem čovjek nema prednjeg mozga i nema intelekta trebao bi sebi reći: Moram pretpostaviti da se porijeklo čovjeka treba tražiti drugdje.
Baš kao što dijete vodi porijeklo od svojih roditelja, tako sva ova primitivna bića vode porijeklo od drugih koji su već postigli visoki stupanj razvoja. Ta ljudska bića zovemo Atlantiđani. Oni su živjeli na onom dijelu zemlje koji je sada prekriven valovima Atlantskog oceana. Atlantiđani su imali još manji prednji mozak, čak dalje padajuće obrve, iako su još posjedovali nešto što se razlikovalo kod kasnijih ljudskih bića. Još su imali jače, energičnije etersko tijelo. Etersko tijelo Atlantiđana još nije bilo razvilo određene veze s mozgom; one se javljaju kasnije. Dakle iznad glave još je bila ogromna eterska glava. Fizička glava bila je relativno mala i uklopljena u etersku glavu ogromne veličine.
Funkcije koje ljudi danas izvršavaju uz pomoć prednjeg mozga bile su izvršavane u slučaju Atlantiđana, uz pomoć organa eterskog tijela. Pomoću toga mogli su ući u vezu s bićima s kojima je danas nama zapriječeno, samo zato jer je naš prednji mozak razvijen. Kod Atlantiđana je bila vidljiva vrsta vatrene obojene formacije, koja je strujala od početka fizičke glave prema eterskoj glavi. Imao je pristup svakakvim psihičkim utjecajima. Ovakva glava, koja misli kao eterska glava, ima moć nad eterskim, dok glava koja misli fizičkim mozgom ima moć jedino nad fizičkim, nad povezivanjem čisto mehaničkih stvari. On može raditi fizičke alate, dok netko tko još misli u eterskom može uzrokovati da sjeme raste i cvjeta.
Atlantska civilizacija je još bila u bliskoj vezi sa snagama rasta u prirodi, vegetacije, snaga koju je današnji čovjek izgubio. Na primjer, Atlantiđani nisu koristili snagu pare za pokretanje vozila, već su koristili snagu sjemena (samenkraft) biljaka. S time su pokretali svoja vozila. Tek od zadnje trećine Atlantske epohe, od vremena originalnih Semita do vremena kada je Atlantida bila prekrivena vodama Atlantskog oceana, prednja eterska glava razvija prednji mozak. Preko toga čovjek je izgubio moć utjecaja na rast biljaka i stekao jedino sposobnost fizičkog mozga, intelekta. S mnogim stvarima sada treba ponovno započeti. Mora početi učiti rad mehanike. U tome je bio kao dijete, nevješt i nespretan, dok je ranije u razvijanju carstva povrća postigao veliku vještinu. Neophodno je za čovjeka da prođe kroz stupanj inteligencije i da zatim ponovno stekne ono što je ranije mogao raditi. U to vrijeme, viša duhovna bića imala su utjecaj na neslobodnu volju; preko otvorene eterske glave radili su kroz intelekt.
Idući još dalje natrag stižemo do epohe Lemurije. Ovdje dolazimo na stupanj u ljudskom razvoju na kojem se prvi puta događa unija materinskog i očinskog principa. Ova eterska glava se prirodno grana u astralno tijelo koje okružuje ljudska bića sa svojim zrakama ... [praznina u tekstu ...]. Da je netko našao sredstvo za podizanje glave s astralnim tijelom kod takvog ljudskog bića pojavilo bi se nešto sasvim osobito. Ono bi time izgubilo mogućnost uspravnog držanja; ono bi se presavilo. Upravo se suprotni postupak dogodio u to vrijeme s čovjekom i kroz to se postepeno uzdignuo do uspravnog držanja.
U epohi Lemurije, međutim, čovjek je još bio na stupnju na kojem još nije posjedovao ono što pretpostavljamo da se moglo iz njega podići. U ovom ranijem periodu još nije posjedovao ovu etersku glavu s astralnim tijelom. U to vrijeme, ona još nije bila tamo. Čovjek je kakav je tada lutao zemljom bio stvarno biće složeno zajedno. Dva organa koja se sada koriste za rad, ruke, bile su tada okrenute natrag i činile dodatne organe kretanja, tako da je on išao na četiri noge. Trebate zamisliti dvije današnje osobe, muškarca i ženu, upleteni jedno u drugo, izbacite gornju polovinu tijela, ostavljajući tamo samo donji dio. Ljudsko biće je u stvari muško-žensko. Također je u to vrijeme imao astralno i etersko tijelo, ali ne kakvo je imao kasnije. To je bilo različito astralno tijelo, to jest, onakvo kakvo je dosegnulo najviše savršenstvo na Starom Mjesecu. Tamo je, na Starom Mjesecu, astralno tijelo zajedno s eterskim tijelom steklo sposobnost razvoja fizičkog tijela koje je tada imalo rakoliki oblik. Ljudsko biće je moglo stati na jedan par nogu i napraviti vrstu kružnog pokreta.
Astralno tijelo s eterskim tijelom je tada bilo sasvim druge prirode. Imalo je oblik koji nije bio potpuno jajoliki, već više kao zvono koje se spuštalo kao kupola nad ljudskim bićem koje je išlo na sve četiri. Etersko tijelo je bilo predviđeno za sve životne funkcije ovog ljudskog bića Lemurije. U njegovom astralnom tijelu imao je tupu polumračnu svijest sličnu onoj kod naših snova. Njegova svijest međutim nije bila kao sjećanja koja su nerazdvojna s našim snovima, jer je on sanjao stvarnosti. Kada mu je pristupalo drugo ljudsko biće koje mu je nesimpatično, u njemu se javljala senzacija svijetla koja je pokazivala ono što je bilo nesimpatično.
Već na Starom Mjesecu čovjek je imao nešto moći za korištenje oba svoja prednja uda u svrhu grabljenja, tako da je sada došlo vrijeme za preuzimanje uspravnog položaja. Njegovi ostali kompanjoni su bili, u doba Lemurije, reptilske prirode; životinje grotesknih oblika koje iza sebe nisu ostavile nikakav trag. Ichthyosaurs i tako dalje nasljednici su ovih životinja. Činjenica je da je u to vrijeme zemlja bila nastanjena bićima reptilskog karaktera; ljudska tijela su također bila kao reptilska. Kada bi eventualno ova reptilska ljudska bića zauzela uspravan stav, formacija glave je, naprijed prilično otvorena, iz koje je šikljao vatreni oblak, postala vidljiva. To je dalo poticaj za bajke o krilatoj zmiji, o zmaju. Takva je u to vrijeme bila čovjekova groteskna forma, reptilska. Čuvar praga, čovjekova niža priroda, često se javlja u takvom obliku. To predstavlja nižu prirodu s otvorenom formacijom glave. U to vrijeme, odigralo se ujedinjenje između ovih oblika na zemlji i drugih opisanih bića. Astralno tijelo s formacijom glave ujedinilo se s krilatom zmijom s vatrenim otvorom. To je oplođivanje materinske zemlje s očinskim duhom.
Na taj se način nastavilo oplođivanje s Manas silama. Niže astralno tijelo spojilo se s višim astralnim tijelom. Veliki dio astralnog tijela, kakvo je onda bilo, otpao je. Jedan dio je formirao niže dijelove ljudskog astralnog tijela, a drugo novo stečeno astralno tijelo, povezano s glavom, ujedinilo se s gornjim dijelovima ljudskog bića. Ono što se tada ogulilo odbacilo je ovo astralno tijelo koje je bilo spojeno u formi krilate zmije; dalje se na Zemlji nije moglo razvijati. Ono je formiralo, kao nagomilanu supstanca, astralnu sferu mjeseca, takozvanu osmu sferu. Mjesec u stvari daje utočište astralnim bićima koja su došla u egzistenciju kroz činjenicu da je čovjek nešto odbacio.
Ova sjedinjenje očinskog duha s materinskom supstancom opisano je u Egiptu kao unija Ozirisa i Isis. Iz nje je nastao Horus. Spajanje zmijolike forme s eterskom glavom, s novo stečenim astralnim tijelom i formacijom glave, vodilo je do koncepcije forme Sfinge. Sfinga je ekspresija ove misli u skulpturi.
Bilo je sedam vrsta ili klasa ovakvih formi, sve su se nekako razlikovale jedna od druge, od najfinije, približno visoko razvijene formacije ljudske forme dolje do onih koje su bile krajnje groteskne. Ovih sedam vrsta ljudskih formi sve su trebale biti oplođene. Treba shvatiti silazak ‘Sinova Manasa’ na ovaj slikoviti način. Tek tada se može shvatiti kako je astralno tijelo čovjeka došlo u egzistenciju. Sastoji se od dva različita člana.
Ako razmatramo ljudski razvoj naći ćemo da jedan dio astralnog tijela stalno nastoji prevladati drugu polovinu, nižu prirodu, i transformirati je. Utoliko što se čovjek danas sastoji od astralnog tijela s eterskim i fizičkim tijelom, u stvari je jedino fizičko tijelo ono koje je u svom sadašnjem stanju proizvod koji je dosegnuo završetak. I u slučaju eterskog tijela također postoje dva dijela koja teže da se spoje.
Kada sada čovjek umre predaje silama zemlje cijelo svoje fizičko tijelo, ali se etersko tijelo dijeli na dva člana. Jedan član se izvlači iz gornje formacije i to čovjek uzima sa sobom. Ostatak otpada, jer nad tim ne može gospodariti; to mu je došlo izvana. Može nad tim zagospodariti jedino kada je postao okultni učenik. Ovaj dio eterskog tijela je prema tome u slučaju običnog čovjeka predan eterskim silama kozmičkog prostora.
Ono što prianja za osobu od onog astralnog tijela koje je došlo s njim sa Starog Mjeseca prisiljava ga da provede određeno vrijeme u kamaloki dok se ne oslobodi s ove točke što se tiče tog određenog života. Tada on još ima taj dio astralnog tijela koji je pronašao stanje ravnoteže; s time on putuje kroz devahan i natrag u fizički život. To je zašto netko vidi formacije kao zvona u astralnom prostoru jureći strašnom brzinom. To su ljudske duše koje opet traže inkarnaciju. Kada se ovdje s nama ovakvo zvonoliko ljudsko biće vrzma astralnim prostorom a zametak u Južnoj Americi je karmički povezan s njim, ovo ljudsko zvono mora odmah biti tamo. Tako ove povratne duše jure kroz astralni prostor. Ova zvonasta formacija podsjeća na one koje su se pojavile u doba Lemurije, jedino što je već našla svoje stanje ravnoteže s višim astralnim tijelom. Znamo da se ljudsko biće razvija radeći iz ega na ostala tri tijela. Ego nije ništa drugo nego ono što je radilo u to vrijeme na plodonosan način; gornji zlatni dio s eterskom glavom. Članovi koje je ljudsko biće razvilo su fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo.
Gornje etersko ili Mentalno tijelo
Astralno tijelo kao Buddhi
Astralno tijelo
Niže etersko tijelo
Fizičko tijelo
Fizičko tijelo se pojavilo kroz transformaciju i oplemenjivanje tog zmijolikog tijela s kojim smo se susreli u dobu Lemurije. To je bilo muško-žensko. Današnje ljudsko biće je također muško-žensko. Kod muškarca osnova gornjih članova je ženska, kod žene osnova gornjeg eterskog tijela je muške formacije. Tako je u stvari fizička priroda ljudskog bića također muško-ženska.
Etersko se tijelo sastoji od dva člana, onog dijela ljudske prirode koji je izvorno došao od Starog Mjeseca i njegovog suprotnog pola. Oni na početku još nisu bili ujedinjeni zajedno; kasnije su se približili i postali ujedinjeni. Jedan je pol animalnosti, drugi je pol duhovnosti. Pol animalnosti je nazvan ‘etersko tijelo’, pol duhovnosti, ‘mentalno-tijelo’. Mentalno tijelo je materijalizirani eter.
Između njih je astralno tijelo i ovo je također došlo iz ujedinjenja dualnosti. U osnovi je to isto dvostruka formacija. Tu moramo razlikovati nižu i višu prirodu. Viša priroda je izvorno povezana s mentalnim tijelom. Ovaj dio astralnog tijela koje ima svoje mjesto u mentalnom tijelu — što je prema tome došlo u njega odozgo — je drugi pol nižeg astralnog tijela. Jedna od karakteristika nižeg astralnog tijela je da ima želje. Gornji dio ima umjesto njih, privrženost, ljubav, vrlinu davanja. Ovaj dio astralnog tijela se zove Buddhi. Ovdje dan opis ljudskog bića je kako je viđen u Kozmičkom svijetlu. Kada sam čovjek radi na svom okviru to je različito. Jedan portretira njegovu kozmičku strukturu, drugi kako on sam radi u njoj.
Dakle Buddhi je oplemenjeni astral, Mental oplemenjeni eter a Fizički ima svoj suprotni pol u Atmi.