.U nastavku predavanja o krami i reinkarnaciji, uzmimo u posebno razmatranje problem smrti u vezi s cijelom stvari.
Pitanje: Zašto čovjek umire? stalno privlači pažnju čovječanstva. Ali na to nije sasvim jednostavno odgovoriti, jer ono što mi danas zovemo umiranje direktno je povezano s činjenicom da smo na sasvim određenom stupnju razvoja. Znamo da živimo u tri svijeta, fizičkom, astralnom i mentalnom svijetu i da se naša egzistencija mijenja između ta tri svijeta. Mi imamo u sebi unutarnju jezgru bića koju zovemo Monada. Zadržavamo ovu jezgru kroz tri svijeta. Ona živi u nama u fizičkom svijetu, ali također i u astralnom i devahanskom svijetu. Ta unutarnja jezgra, međutim, uvijek je odjevena u različito odijelo. U fizičkom, astralnom i devahanskom svijetu ruho naše jezgre bića je različito.
Sada ćemo skrenuti pogled od smrti i zamisliti ljudsko biće u fizičkom svijetu odjeveno u određenu vrstu materije. On zatim ulazi u astralni i devahaniski svijet uvijek sa različitom odjećom. Sada pretpostavimo da je ljudsko biće bilo svjesno u sva tri svijeta, tako da može opažati stvari oko sebe. Bez osjetila i percepcije ono ne bi moglo svjesno živjeti čak ni u fizičkom svijetu. Da je čovjek danas jednako svjestan u sva tri svijeta ne bi bilo smrti, bila bi samo transformacija. Tada bi svjesno prelazio od jednog svijeta u drugi. Taj prijelaz za njega ne bi bio smrt, a za one koje ostavlja iza najčešće nešto kao putovanje. Sada su stvari takve da čovjek tek postepeno stječe kontinuitet svijesti u ova tri svijeta. Na početku doživljava kao zatamnjenje svijesti kada ulazi u druge svjetove od fizičkog svijeta. Bića koja zadržavaju svijest ne poznaju smrt. Sada razjasnimo način na koji je čovjek dosegnuo stupanj današnje fizičke svijesti i kako će postići drugu svijest.
Moramo upoznati čovjeka kao dualnost: kao Monadu i ono što Monadu oblači. Pitamo: odakle se pojavilo jedno a odakle drugo? Gdje je astralni čovjek živio prije nego je postao ono što je danas i gdje je živjela Monada? Oboje je prošlo kroz različite stupnjeve razvoja, oboje je postepeno dosegnulo točku gdje se mogu ujediniti.
Razmatranje fizičko-astralnog ljudskog bića vodi nas natrag u vrlo daleka vremena, kada je bilo prisutno tek kao astralni arhetip, kao astralna forma. Astralni čovjek koji je izvorno bio prisutan bio je formacija koja nije slična sadašnjem astralnom tijelu, mnogo naprednijem biću. Možemo predstaviti sliku astralnog tijela tih vremena misleći na zemlju kao na veliku astralnu loptu načinjenu od astralnih ljudskih bića. Sve prirodne sile i bića koja nas danas okružuju bila su tada još unutar čovjeka, koji je živio razgrađen u astralnoj egzistenciji. Sve biljke, životinje i tako dalje, animalni instinkti i strasti, bili su još unutar njega. Ono što lav, i svi sisavci, imaju danas unutar sebe, tada je bilo potpuno izmiješano s ljudskim astralnim tijelom, koje tada sadržavalo unutar sebe sva bića danas raširena zemljom. Astralna zemlja sastojala se od ljudskih astralnih tijela spojenih zajedno kao velika skupina ograđena duhovnom atmosferom u kojoj su živjela devahanska bića.
Ova atmosfera — netko bi mogao reći astralni zrak — koja je u to vrijeme okruživala astralnu zemlju bila je komponirana od nekako rjeđe supstance nego astralna tijela ljudskih bića. U ovom astralnom zraku živjela su duhovna bića — i niža i viša — između ostalih također i ljudske Monade, potpuno odvojena od ljudskih astralnih tijela. To je bilo stanje zemlje u to vrijeme. Monade, koje su već bile prisutne u astralnom zraku, nisu se mogle ujediniti s astralnim tijelima, jer su ova još bila previše divlja. Instinkte i strasti je trebalo prve odbaciti. Dakle preko odbacivanja određenih supstanci i sila koje je posjedovalo astralno tijelo, ono se postepeno razvilo u čistiji oblik. Međutim ono što je odbačeno ostalo je kao odvojene astralne forme, bića s mnogo gušćim astralnim tijelom, s divljim instinktima, impulsima i strastima.
Dakle tamo su postojala dva astralna tijela: manje divlje ljudsko astralno tijelo i astralno tijelo koje je bilo veoma divlje i mračno. Držimo ih strogo odvojeno, ljudsko astralno tijelo i ono što je živjelo oko njega. Ljudsko astralno tijelo postaje sve finije i plemenitije, uvijek odbacujući one dijelove sebe koje treba izbaciti, i oni su postajali sve gušći i gušći. Na ovaj način, kada su eventualno dosegli fizičku gustoću, javljaju se druga carstva: životinjsko, biljno i mineralno carstvo. Određeni instinkti i sile na ovaj način izbačene pojavljuju se kao različite životinjske vrste.
Tako se odvija stalno pročišćavanje astralnog tijela i to donosi na zemlju neophodan rezultat. Jer kroz činjenicu da kao posljedicu ovog pročišćenja, ono što je čovjek jednom imao unutar sebe sada ima izvan sebe, on ulazi u odnos s tim bićima, i ono što je nekada imao unutar sebe, sada je u njemu radilo izvana. To je vječni proces koji vrijedi i za odvajanje spolova, koji od tada nadalje djeluju jedan na drugi izvana. U početku, cijeli svijet je isprepleten s nama; tek kasnije radi na nama izvana. Originalni simbol za ovaj povratak u sebe s druge strane je zmija koja grize njen rep.
U pročišćenom astralnom tijelu sada se javljaju slike svijeta koji ga okružuje. Pretpostavimo da je ljudsko biće možda odvojilo deset različitih formi, koje su sada oko njega. Prije su bile unutar njega a kasnije je s njima okružen. Sada se u pročišćenom astralnom tijelu javljaju zrcalne slike oblika koji egzistiraju u vanjskom svijetu. Te zrcalne slike postaju unutar njega nova sila, aktivne su unutar njega, transformirajući plemenitije, pročišćeno astralno tijelo. Na primjer, odbacio je od sebe divlje instinkte; oni su sada van njega kao slike i djeluju na njega kao formativna sila. Astralno tijelo je sagrađeno pomoću slika svijeta koje je on odbacio i koje su prije bile unutar njega. One u njemu grade novo tijelo. Nekada je čovjek imao makrokozmos unutar sebe, zatim ga je izdvojio i sada je to u njemu oblikovalo mikrokozmos, dio iscijepan od sebe.
Dakle na određenom stupnju nalazimo ljudsko biće u formi koju mu je dalo okruženje. Zrcalne slike djeluju na njegovo astralno tijelo na takav način da u njemu dovode do diferencijacije i podjele. Preko zrcalnih slika njegovo tijelo se podijelilo i on ga ponovno sastavlja iz dijelova, tako da je sada organizam s članovima. Nediferencirana astralna masa je postala diferencirana u različite organe, srce i tako dalje. U početku je sve bilo astralno i to je onda zatvoreno fizičkim ljudskim tijelom. Time ljudski oblici postaju sve više i više prilagođeni zgušnjavanju i postajanju sve više komplicirani i napredni organizam, koji je slika cijelog okruženja.
Ono što je postalo najgušće od svega je fizičko tijelo; etersko tijelo je manje gusto i astralno tijelo je najfinije. Ona su stvarno zrcalna slika vanjskog svijeta, mikrokozmos u makrokozmosu. U međuvremenu je astralno tijelo postajalo sve finije i finije, tako da su na izvjesnoj točci evolucije zemlje ljudska bića razvila astralno tijelo. Preko činjenice da je astralno tijelo postalo u velikoj mjeri finije, privuklo je finiju astralnu supstancu oko sebe.
U međuvremenu se u višoj regiji odvijaju suprotni evolucijski procesi. Monada je sišla iz najviših oblasti devahana u astralnu oblast i tijekom spuštanja postala gušća. Sada dva dijela pristupaju jedan drugom. S jedne strane čovjek se uzdiže do astralnog tijela, s druge strane susreće ga Monada pri svom silasku u astralni svijet. To je bilo u doba Lemurije. Dakle mogli su zajedno oploditi jedno drugo. Monada se ogrnula devahanskom supstancom, zatim opet s astralnom zračnom supstancom. Odozdo prema gore imamo fizičku supstancu, zatim etersku supstancu, zatim opet astralnu supstancu. Tako obje astralne supstance oplođuju jedna drugu i, takoreći, tope se jedna u drugoj. Ono što dolazi odozgo ima u sebi Monadu. Kao u krevet, zaranja u astralnu supstancu.
Tako se odvija silazak duše. Ali da bi se to moglo dogoditi Monada mora razviti žeđ za upoznavanjem nižih oblasti. Ova žeđ mora se uzeti zdravo za gotovo. Kao Monada netko može upoznati niže regije jedino inkarnirajući se u ljudskom tijelu i na taj način gledati okolni svijet. Čovjek se sada sastoji od četiri člana. Najprije ima fizičko tijelo, drugo etersko tijelo, treće astralno tijelo i unutar toga kao četvrti član ega, Monadu. Nakon što je postao četverostruki organizam Monada kroz njega može gledati okruženje i uspostavljen je odnos između Monade i svega što je u okruženju. Kroz ovo je žeđ Monade djelomično ugašena.
Vidjeli smo da je cijelo ljudsko tijelo sastavljeno, bilo sastavljeno, iz dijelova koji su se pojavili preko činjenice da se originalno nediferencirana masa podijelila na organe, nakon što je originalno astralno tijelo odbacilo različite dijelove sebe koji su se zatim reflektirali natrag, uzrokujući pojavu slika unutar sebe. Ove reflektirane slike postaju sile unutar astralnog tijela i one izgrađuju etersko tijelo, to će reći, kroz ove raznolike slike etersko tijelo je razvilo odvojene članove. To etersko tijelo se sada sastojalo od različitih dijelova i, kao daljnji proces, svaki od tih dijelova se unutar sebe zgušnjavao i tako se razvilo diferencirano fizičko tijelo. Svaka ovakva fizička jezgra, iz koje su se kasnije razvili organi, formira u isto vrijeme neku vrstu centralne točke u eteru.
Međuprostori između centara ispunjeni su glavnom eterskom masom. Moramo misliti o tijelu kao da je sastavljeno od deset dijelova. Tih deset dijelova (prikazani na dijagramu) drže tijelo na okupu kroz svoj odnos; oni su slike cijelog ostatka Prirode i sve ovisi o tome koliko su jako povezani. Između odvojenih dijelova postoje različiti stupnjevi odnosa. Onoliko dugo koliko su oni sačuvani tijelo je na okupu; kada različite veze nestanu, dijelovi otpadnu; tijelo se dezintegrira. Pošto tijekom evolucije mi imamo različite forme, dijelovi eterskog tijela su na okupu samo do određenog stupnja. Ljudska priroda je slika bića koja su bila izbačena. Utoliko što ova bića vode odvojenu egzistenciju, dijelovi fizičkog tijela također vode odvojenu egzistenciju. Kada su odnosi sila postali tako neznatni kao da ne postoje, naš život dolazi do kraja. Duljina našeg života uvjetovana je načinom na koji bića oko nas idu jedna s drugima.
Razvoj višeg čovjeka nastavlja se na takav način da, za početak, čovjek radi na svom astralnom tijelu. U njega usađuje ideale, entuzijazam i tako dalje. Bori se protiv instinkta. Čim zamjenjuje strasti idealima, instinkte dužnostima, i razvija entuzijazam umjesto želja, kreira harmoniju između dijelova njegova astralnog tijela. Ovaj mirotvoran rad započinje ulaskom Monade, i astralno tijelo postepeno pristupa besmrtnosti. Od tada pa dalje, astralno tijelo više ne umire već zadržava kontinuitet do stupnja u kojem ima induciran mir u sebi i ispostavlja mir u odnosu na destruktivne sile. Od vremena kada ulazi Monada, to donosi mir, za početak u astralnom tijelu. Sada instinkti počinju dolaziti u uzajamni odnos. Dolazi do harmonije u nekadašnjem kaosu i javlja se astralna forma koja preživljava, nastavlja živjeti. U fizičkom i eterskom tijelu mir još nije uspostavljen, a samo djelomično je u astralnom tijelu. Ovo zadnje zadržava svoju formu samo na kratko vrijeme, ali što je više mira uspostavljeno, toliko je duže vrijeme u devahanu.
Kada je netko postao Chela on počinje uspostavljati mir u eterskom tijelu. Tada etersko tijelo također preživljava. Učitelj uspostavlja mir također i u fizičkom tijelu; dakle u njihovu slučaju fizičko tijelo također preživljava. Važno je dovesti u harmoniju različita tijela, koja se sastoje od odvojenih zaraćenih dijelova, i preobraziti ih u besmrtna tijela.
Čovjek je oblikovao svoje fizičko tijelo izbacujući iz sebe carstva Prirode, koja su mu zatim sebe reflektirala natrag. Kroz to, pojedini dijelovi su nastali unutar njega. Sada on izvršava djela; kroz njih on opet ima općenje sa svojim okruženjem. Ono što sada stavlja vani učinci su njegovih djela. On projektira svoje akcije u svijet koji ga okružuje i postepeno postaje refleksija tih akcija. Monada je bila povučena u ljudsko tijelo; čovjek počinje izvršavati djela. Te akcije su pripojene okolnom svijetu i reflektirane natrag. U istom stupnju u kojem Monada počinje uspostavljati mir, također počinje uzimati reflektirane slike vlastitih djela.
Ovdje dolazimo do točke gdje kontinuirano stvaramo novo carstvo oko nas — posljedice naših vlastitih djela. To ponovno izgrađuje nešto u nama. Kao što smo prethodno oblikovali nediferencirano etersko tijelo u odvojene članove, ugrađujemo u monadsku egzistenciju posljedice naših djela. To zovemo kreiranjem naše karme. Time svemu u Monadi dajemo postojanost. Ranije je astralno tijelo pročistilo sebe izbacivanjem svega što je bilo u njemu. Sada čovjek kreira za sebe novo carstvo djela, takoreći ni iz čega, s obzirom na odnose, ‘kreira ni iz čega’. To što prije nije imalo egzistenciju, novi odnos, reflektira se u Monadi kao nešto novo, nešto što ima slikoviti karakter, i nova jezgra bića formirana je u Monadi, javljajući se od reflektirane slike djela, refleksija karme. Kako rad Monade napreduje, jezgra bića postaje sve veća i veća. Promotrimo Monadu nakon određenog vremena. U jednu ruku će uspostaviti harmoniju iz suprotstavljenih sila, a u drugu ruku iz posljedica djela. Oboje ujedinjuje i javlja se ujedinjena formacija.
Pretpostavimo da je nečija zemaljska odjeća ostavljena po strani a Monada ostala. Ona zadržava posljedice djela. Pitanje je, kako su rezultati djela ostvareni. Ako su ovi rezultati djela ostvareni tako da u svijetu u kojem se Monada sada nalazi mogu nastaviti biti plodonosni, tada ljudsko biće može tamo boraviti dugo vremena; ako ne, samo kratko vrijeme. U tom slučaju mora ponovno zapasti u žeđ Monade (za fizičkim planom) i još jednom boraviti u fizičkom tijelu.
Ljudski život je kontinuirani proces umatanja u ono što nas okružuje: Involucija — Evolucija. Uzimamo slikovne forme i u skladu s njima, oblikujemo vlastito tijelo. Ono što je ostvarila Monada ponovno je uzeto od čovjeka kao njegova karma. Čovjek će uvijek biti rezultat njegove karme. Vedanta podučava da su različiti dijelovi ljudskog bića razgrađeni i bačeni u vjetar; ono što od njega ipak ostaje, to je njegova karma. To je ono vječno što je čovjek sam stvorio, nešto što je prvo morao uzeti kao sliku iz svog okruženja. Čovjek je besmrtan; treba samo izvršavati svoju volju, treba samo oblikovati svoja djela na takav način da ona imaju trajnu egzistenciju. Besmrtan je onaj dio nas koji steknemo za sebe iz vanjskog svijeta. Mi smo došli u svijet na početku, kroz oplodnju s Monadom, da u sebi izgradimo ogledalo novog svijeta. Monada je oživjela zrcalne slike u nama. Sada ove slike mogu raditi vani, i efekti tih slika ponovno se reflektiraju. Pojavljuje se novi unutarnji život. S našim djelima mi stalno mijenjamo naše okruženje. Preko ovoga, javljaju se nove reflektirane slike; ove nove postaju karma. To je novi život koji izvire iznutra. Rezultat toga je da bi se od određene točke dalje razvili moramo ići van sebe i nesebično raditi u našem okruženju. Moramo napraviti mogućim da to ide iz nas samih da bi nesebično doveli do harmoničnih odnosa u našem okruženju. To čini nužnim harmoniziranje reflektiranih slika u nama. Naš je zadatak napraviti svijet oko nas harmoničnim. Ako smo destruktivni element u svijetu, ono što se reflektira u nama je devastacija: ako u svijet unosimo harmoniju, harmonija se reflektira u nama.
Najviši stupanj perfekcije koji smo dali iz sebe vani, koji smo uspostavili oko nas, to ćemo uzeti sa sobom. Prema tome ružokrižari kažu: Oblikuj svijet na takav način da on u sebi sadrži Mudrost, Ljepotu i Snagu; zatim će Mudrost, Ljepota i Snaga biti reflektirani u nama. Mudrost je refleksija Manasa; Ljepota, Pobožnost, Dobrota su refleksije Buddhia; Snaga je refleksija Atme.
U početku mi razvijamo oko nas domenu Mudrosti preko toga što gajimo Mudrost. Zatim razvijamo domenu Ljepote u svim oblastima. Tada Mudrost postaje vidljiva i reflektira se u nama: Buddhi. Konačno poklanjamo cijeloj fizičkoj egzistenciji, Mudrost iznutra, Ljepotu izvana.
Ako naša volja omogućava da to provedemo, tada imamo snagu: Atma, snaga da to sve dovedemo u stvarnost. Tako u nama uspostavljamo tri kraljevstva: Manas, Buddhi, Atma.
Ne napreduje čovjek dalje na Zemlji kroz teško istraživanje, već utjelovljujući se u zemaljsku Mudrost, Ljepotu i Snagu. Kroz rad našeg višeg ega mi transformiramo prolazno tijelo dano nam od Bogova i stvaramo za sebe besmrtna tijela. Chela, koji oplemenjuje svoje etersko tijelo (tako da ostaje u egzistenciji), postepeno se odriče Maharaje. Učitelj, čije fizičko tijelo također ostaje u egzistenciji, može se odreći Lipikasa. On stoji iznad karme. To moramo opisati kao napredak čovjeka u njegovu unutarnjem životu. Onom što je više, izvan nas, moramo težiti pristupiti. Prema tome naše Više Ja ne treba tražiti u nama, već u individualitetima koji su se uspeli u više oblasti.