.Prizovimo u umu točku u vremenu kada se, u sredini lemurijske rase, čovjek uzdigao do duhovnosti. Sada je po prvi puta oplodnja Duhom, s Monadom postala moguća. Postepeno, iz kaotične Zemlje, kroz ono što se odvojilo od čovjeka, formirana su druga bića koja su živjela na Zemlji kao njegovi kompanjoni. Čovjek je razvio fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo. Astralno tijelo je postalo pročišćeno i upravo je tada bilo prilagođeno primiti Manas, Buddhi, Atma.
Na Zemlji se sve razvija postepeno, tako da se čovječanstvo, još bez intelekta ili mogućnosti govora, pojavljuje iz neusklađene zemljine mase. Sada pitamo: kako je do toga došlo? Ni biljke ne izrastaju ni iz čega. Sjeme mora biti zasijano u Zemlju. Tako je bilo i sa ljudima koji su bili tamo u to vrijeme. Ljudska su bića također morala rasti iz Zemlje i za to je tamo na Zemlji trebalo biti sjeme. Jednom je slično biće već postojalo. Ovaj sjemenski čovjek se pojavio na Starom Mjesecu. Od tamo je prešao u stanju sjemena, prošao kroz Pralayu i onda se još jednom pojavio na Zemlji.
Razvoj Zemlje je imao tri preliminarna stupnja: (Stari Saturn, Sunce i Mjesec). U prve tri Zemljine Runde ti su stupnjevi imali kratku rekapitulaciju. U Prvoj Zemljinoj Epohi ponovljena je egzistencija Saturna, u Drugoj Epohi egzistencija Sunca i u Trećoj Epohi egzistencija Mjeseca. Tek u Četvrtoj Rundi pojavila se aktualna Zemljina egzistencija i tada je čovjek dosegnuo nešto viši stupanj nego na Starom Mjesecu. Tamo još nije bio dosegnuo odvojeni razvoj, nije još bio dovoljno pročišćen da primi Monadu. Na Mjesecu je njegovo astralno tijelo još bilo divlje i strastveno. Na Zemlji se još mora pročistiti da bi mogao primiti više principe. Ovo pročišćenje je kompletirano sredinom doba Lemurije.
Posljednja ljudska bića za vrijeme egzistencije Starog Mjeseca naši su praoci. Na Zemlji su se sada razvili nešto dalje. Zemaljski ljudi pred-lemurijskog doba stvarni su nasljednici stanovnika Mjeseca. Zato zovemo stanovnike Mjeseca Očevi ili Pitri zemaljskog čovjeka. Ovi zemaljski ljudi još nisu mogli koristiti svoje prednje udove za rad. Bili su animalnog oblika imajući izvjesnu veliku ljepotu. Njihova supstanca je bila mnogo mekša od današnje fizičke materije: bila je mnogo mekša nego je danas nalazimo kod nižih životinja. Bili su ozračeni i unutarnji oganj je sijao kroz njih. Kada su ljudska bića prolazila ranije stupnjeve evolucije, još su bila ljepša i plemenitijeg oblika.
Tijekom doba koje je prethodilo dobu Lemurije, na Zemlji imamo Hiperborejsko doba, ono od Sunčeva čovjeka, Apollo-čovjeka. Oni su bili formirani iz još plemenitije i još delikatnije supstance. Zatim idemo još natrag do same prve rase, do Polarnog čovjeka. U to vrijeme su živjeli u tropskoj polarnoj klimi, rasa koja je mogla postići posebne visine preko činjenice da im je udijeljena izvanredno velika pomoć. Najljepši Pitri Mjeseca sišli su na Zemlju. Polarna ljudska bića bila su vrlo slična četveronožnim životinjama, ali bila su formirana iz meke, gipke supstance slične meduzi, ali mnogo toplije. Ljudska bića najboljih oblika, koja sadrže najplemenitije komponente, primila su tada pomoć posebne prirode, jer su bića koja su ranije dosegnula viši stupanj još bila povezana s Zemljom.
Sav ezoterizam prepoznaje da je Sunce bilo prvi planet; ono tek kasnije postaje zvijezda stajačica. Niz stupnjeva kroz koja je prošla Zemlja su: Stari Saturn, Staro Sunce, Stari Mjesec, Zemlja. Kada je samo Sunce bilo planet, tada je sve što je sada na Mjesecu i Zemlji još bilo na Suncu. Kasnije su se Sunce i Mjesec odijelili od Zemlje.
Promislimo natrag na vrijeme Starog Sunca. Tada je sve što sada živi na Zemlji, boravilo na Suncu. Bića su tada bila sasvim različito oblikovana, imajući samo fizičko tijelo, mnogo manje gustoće nego je danas, i etersko tijelo. Čovjekov način života bio je potpuno kao biljke. Bića su živjela u svjetlosti Sunca. Svjetlost im je dolazila iz centra njihova vlastitog planeta. Bili su potpuno različiti od današnjeg čovjeka. U usporedbi s današnjim čovjekom Sunčev čovjek je stajao obrnuto i Sunce je sjalo na njegovu glavu. Sve povezano s reprodukcijom slobodno se razvijalo na drugoj strani. Čovjek je tada rastegao svoje noge, takoreći, u zrak. Biljka je ostala na ovom stupnju, njeni korijeni su u zemlji i ona rasteže svoje organe za reprodukciju, prašnike i tučak, u zrak (biljka). Ovaj Sunčev čovjek razvijao se u sedam različitih stupnjeva. Njegova usmjerenost na planetu je ista kao rast biljke na Zemlji. Zatim, s trećom inkarnacijom Zemlje on postaje čovjek Mjeseca. On se naginje, okomito postaje vodoravno (životinja). Razvila se tendencija prema kralježnici. Simbol za to je Tau = T. Na Zemlji se on potpuno okreće. Za to je simbol križ. Simbolizam križa oslikava razvoj od Sunca, preko Mjeseca do Zemlje. Na Zemlji simbol križa je postignut dodavanjem gornjeg okomitog člana iznad T. Ovo se dodatno razvilo držanjem križa na ramenima.
Sunčev čovjek je također postigao izvjesni viši razvoj. Postojali su također Adepti Sunca, koji su dalje napredovali nego ostali ljudi Sunca. Oni su prešli na Mjesec. Tamo su isto imali mogućnost biti na višem nivou nego ostali ljudi Mjeseca, i oni su se razvili u sasvim posebne visine. Oni su bili praoci čovjeka Zemlje, ali su požurili mnogo naprijed. Kada su u Drugoj epohi Četvrte Runde Hiperborejci živjeli u njihovim mekim formama, ovi Sinovi Sunca su bili u poziciji da se inkarniraju i formirali su posebno lijepu rasu. Oni su bili Sunčevi Pitri. Već u Hiperborejskoj epohi kreirali su za sebe uspravnu formu, potpuno transformirajući Hiperborejska tijela. To druga ljudska bića nisu mogla. U Hiperborejskoj epohi Sunčevi Pitri postaju predivni Apollo ljudi, koji su u drugoj rasi već postigli uspravan položaj.
Na Starom Suncu bilo je sadržano sve što se kasnije ekstrapoliralo kao Mjesec i Zemlja. Sav život i sva toplina strujala je gore od centra Sunca. Zatim, u slijedećoj Manvantari (Stari Mjesec) odvilo se slijedeće: iz tame Pralaye pojavilo se Sunce. Dio supstance Sunca imao je težnju da se otkači. Najprije se razvila formacija kao vrsta dvopeka.
Zatim se jedan dio potpuno izdvojio i dva tijela su nastavila jedno do drugog kao Sunce i Stari Mjesec. Sunce je zadržalo mogućnost emitiranja svijetla i topline. Stari Mjesec je zadržao snagu reprodukcije. Mogao je ponovno iznijeti bića koja su bila na Suncu, ali su oni morali biti zavisni od Sunca za svijetlo i toplinu. Pošto sam Mjesec nije posjedovao svijetlo, bića su se morala orijentirati prema Suncu. Sve su biljke prema tome potpuno obrnule svoju poziciju na Starom Mjesecu. Životinje su se okrenule za polukrug i ljudska bića također samo napola; ali kao kompenzaciju za to primili su na Mjesecu astralno tijelo, Kamu, i prema tome, razvili toplinu iznutra prema vani.
Kama je u to vrijeme esencijalno još bila sila zagrijavanja. Zato se ljudska bića tada nisu već bila potpuno okrenula prema Suncu. Život je bio u tami. Stari Mjesec je također kružio oko Sunca, ali ne kao naša Zemlja danas. Mjesec je rotirao oko Sunca, na takav način da je samo jedna strana bila okrenuta prema njemu. Mjesečev dan je prema tome trajao kao što danas traje pola godine. Dakle na jednoj strani je bila jaka toplina a na drugoj strani jaka hladnoća.
Na Starom Mjesecu su preci čovjeka opet prolazili izvjestan normalan razvoj. Ali bili su također Mjesečevi Adepti koji su brže napredovali od ostatka čovječanstva. Na kraju evolucije Starog Mjeseca ova Pitri bića bila su mnogo naprednija nego ostatak čovječanstva, baš kao što su Adepti danas.
Sada smo prvi put došli do stvarne evolucije Zemlje. U slijedećoj Pralayi koja je slijedila evoluciju Mjeseca, Mjesec se oborio u Sunce. Kroz Pralayu su prošli kao jedno tijelo. Kada se Zemlja napokon pojavila iz tame s njom je bila ujedinjena cijela Sunčeva masa. U toj epohi je počela prva ili Polarna rasa. Tada je prethodni Sunčev Čovjek, u skladu s uvjetima u to vrijeme, mogao formirati ovu posebno favoriziranu vrstu, Sinove Sunca, pošto je Sunce još bilo ujedinjeno s Zemljom.
Za vrijeme Hiperborejskog perioda cjelina se opet podijelila. Jedan se dio izdvojio i Zemlja se pojavila iz Sunca. To je na ovoj točci gdje je Kant-Laplaceova teorija relevantna. Zemlja je bila u stanju maglice podudarajući se s Kant-Laplaceovom teorijom. Vanjska pojava je izgledala kao prsteni oko Saturna. Sada je evoluirala druga Hiperborejska rasa. Postepeno se sjemenje Mjesečeva Čovjeka pojavilo na Zemlji, Pitri različitih stupnjeva percepcije. Oni su svi još imali mogućnost reproduciranja sebe kroz samooplodnju.
Slijedilo je drugo odvajanje. S Mjesecom je sve povezano sa samooplodnjom otišlo od Zemlje, tako da sada imamo tri tijela: Sunce, Zemlju, Mjesec. Zatim je mogućnost samooplodnje nestala; Mjesec je povukao ono što je to činilo mogućim. Tada je Mjesec bio vani i bila su bića koja sebe više nisu mogla reproducirati; tako su se u doba Lemurije pojavila dva spola.
Ovakvi oblici evolucije odvijaju se samo pod posebnim vodstvom viših bića, Deva, da bi na određeni način unaprijedili evoluciju. Vođa cijelog napretka je Bog koji se u Hebrejskoj tradiciji zove Jahve; Jehova. On je bio Bog Mjeseca. On je posjedovao u najvišem smislu riječi, snagu koja se razvila na Mjesecu i on je u skladu s tim nastojao čovječanstvo dalje razvijati u tom smjeru. U zemaljskom svijetu Jahve predstavlja onog Boga koji bića obdaruje mogućnošću fizičke reprodukcije. Sve drugo (intelekt) nije bila namjera Jahve. Da se jedino intencija Jahve nastavila razvijati, ljudsko biće bi napokon izgubilo mogućnost da se reproducira, jer bi se snaga reprodukcije iscrpila. Njega bi tada zanimala samo kreacija predivnih oblika, jer bi bio nezainteresiran za ono što je iznutra, intelektualno. Jehova je želio stvoriti predivno oblikovana ljudska bića, kao predivne statue. Njegova je intencija bila da sa snagom reprodukcije treba nastavit dok ne bude potrošena. Želio je imati planet koji bi nosio samo predivne ali potpuno nepokretne forme. Da je Zemlja nastavila svoju evoluciju s Mjesecom u sebi, bila bi se razvila u potpuno rigidnu, zaleđenu formu. Jehova bi bio svoj planet učinio besmrtnim kao spomenik svoje namjere. Do toga bi bez sumnje došlo da nisu oni Adepti, koji su požurili iza evolucije Mjeseca sada došli u prvi plan. Upravo u to vrijeme oni su se pojavili. Oni su već na Mjesecu razvili inteligenciju i Duh koji mi razvijamo tek na Zemlji. Oni su sada uzeli ostatak čovječanstva pod svoju odgovornost i spasili ga od sudbine koja bi ih inače zadesila. U čovjekovu astralnom tijelu nova iskra je bila zapaljena. Baš u to vrijeme dali su čovjekovu astralnom tijelu poticaj da se razvija iza ove kritične točke. Jahve je sada mogao spasiti situaciju jedino mijenjajući način djelovanja. Stvorio je muškarca i ženu. Ono što više nije moglo biti sadržano u jednom spolu bilo je podijeljeno između dva spola.
Sada su postojale dvije struje, ona od Jahve i ona od Adepta Mjeseca. Interes Mjesečevih Adepta leži u produhovljenju čovječanstva. Jahve je, međutim, želi od njih napraviti predivne statue. U to vrijeme ove dvije snage se međusobno takmiče.
Dakle na Zemlji imamo posla sa silom koja ima snagu samo-reprodukcije; Kriya-shakti. Ova sila je danas na Zemlji prisutna jedino u najvišim Misterijima. U to vrijeme je posjedovao svatko. Preko ove sile čovjek može sebe reproducirati; zatim postaje podijeljen na dvije polovine s rezultatom da na Zemlji nastaju sva spola.
Jehova je od Zemlje povukao kompletnu snagu samo-reprodukcije i smjestio je na Mjesec uz bok Zemlje. Kroz to se pojavila veza između snage reprodukcije i Mjesečevih bića. Sada imamo ljudska bića s oslabljenom moći reprodukcije, ali koja još nemaju mogućnost da se produhove. Oni su bili preci današnjeg čovjeka. Adepti Mjeseca su im došli i kazali: Ne smijete slijediti Jehovu. Neće vam dopustiti da dođete do znanja ali bi trebali. To je Zmija. Zmija je pristupila ženi, jer je ona imala moć dati iz sebe izdanak. Sada je Jehova rekao: Čovjek je postao kao što smo mi, i donio u svijet smrt i sve povezano s njom.
‘Lucifer’ je ime dano Adeptima Mjeseca; oni su ti koji poklanjaju čovjekovu intelektualnost. To daju astralnom i fizičkom tijelu; da je bilo drugačije Monade ne bi mogle ući u njih i Zemlja bi postala planetarni spomenik Jehovine veličine. Preko intervencije luciferskog principa bila je sačuvana ljudska nezavisnost i duhovnost. Tada je Jehova, tako da čovjek ne bi bio potpuno produhovljen, podijelio proces samo-reprodukcije na dva dijela. Ono što bi međutim bilo izgubljeno da je Jehova nastavio raditi sam ponovno će se pojaviti u šestoj korijenskoj rasi, kada će čovjek postati toliko produhovljen da će ponovno steći Kriya-shakti, kreativnu moć reprodukcije. Biti će u poziciji iznijeti vlastitu vrstu. Na taj način čovječanstvo je bilo spašeno od propasti.
Preko moći Jehove čovjek u sebi nosi mogućnost postajanja rigidnim. Kada promotrimo tri niža tijela vidimo da ona u sebi nose mogućnost povratka u fizičko stanje Zemlje. Gornji dijelovi: Atma, Buddhi, Manas, jedino su mogli doći u ljudsko biće zbog toga jer je dodan utjecaj Zmije. To je čovjeku dalo novi život i snagu da ostane s zemaljskim planetom. Reprodukcija je međutim postala dvospolna i tako su u svijet ušli rođenje i smrt. Prije se to nije događalo.
Kada čovjek, radeći iz duha, preobrazi fizičko tijelo, on pobjeđuje smrt. Odijeljene snage se iscrpljuju kada uzmu posebne oblike. Sila ulazi u oblik sa sve većom gustoćom i stoga je život u doba Lemurije morao primiti novi impuls, do kojeg je došlo okretanjem oko zemaljske kugle. Os Zemlje je postepeno pomaknuta. Prije je bila tropska klima i Sjeverni pol; kasnije je okretanjem oko zemljine osi došlo do tropske klime u srednjem pojasu. Ova promjena se odvila relativno brzo ali trajala je ipak možda četiri milijuna godina. [Rudolf Steiner je kasnije ispravio svoju vremensku skalu na mnogo kraće periode.] Četiri milijuna godina je trebalo mjesečevim Pitrima da okrenu os Zemlje. U to vrijeme razvoj mjesečevih Pitrisa je već bio mnogo dalji nego današnjeg čovjeka.
Dakle u to vrijeme razvila su se dva spola iz uniseksualnog ljudskog bića. U početku između uniseksualnih ljudskih bića bilo je vrlo retardiranih individua, ali također i onih koji su bili vrlo napredni. Samo mali dio Zemlje bio je pogodno boravišno mjesto za spuštajuće Monade. Tada je bilo da su se ljudska bića podijelila u dva spola. To se kod životinja odvilo prije. Usporedo s ljudskim bićima tamo su postojali mužjaci i ženke životinja. Vrlo groteskne forme su mogle živjeti na sasvim različito konstituiranoj Zemlji. Također su mogle letjeti. Nosile su u sebi budući zavjet onog što ljudska bića posjeduju danas. Ezoterijske religije zovu ljudska bića koja mogu iznijeti vlastitu vrstu Bikovi. (S ovim su povezani određeni simboli životinja.) Bik je simbol plodnosti; prije je došao Lav, simbol hrabrosti, a prije toga Orao. U viziji Ezekiela, koja se odnosi na ta ranija vremena, životinje imaju krila jer se mogu uzdići iznad zemlje. Čovjek se pojavio tek kasnije.
Dakle imamo ljudsko biće kako je evoluiralo od uniseksualnog u biseksualno stanje, i zajedno s njime biseksualne životinje, mužjake i ženke. Tek je preko lunarnih Pitri čovjek postao dovoljno zreo da ima tijelo sposobno primiti Monade. One su međutim izabrale samo najrazvijenije primjerke i evoluirale plemenitu ljudsku formu; samo njih je trebalo potpuno povući iz međuodnosa sa svime oko njih, inače bi predivna tijela bila izgubljena. Tek je tada tijelo formiralo sebe u skladu s Monadom. Ostale forme koje su bile manje napredne nisu zadovoljile spuštajuću Monadu; prema tome su ulile samo dio njihove duhovne snage u nesavršena ljudska tijela i treća struja se sasvim odbijala inkarnirati. Zbog toga su tamo postojala vrlo siromašno obdarena ljudska tijela a također i druga sasvim lišena duha.
U sredini doba Lemurije nalazimo prve sinove Vatrene magle; oni se inkarniraju u vatrenom elementu, koji je u to vrijeme okruživao Zemlju. Sinovi Vatrene magle bili su prvi Arhati. Zatim su se tamo pojavile druge dvije vrste. U prvoj Lemurijskoj ljudskoj rasi oni koji su primili samo malu iskru bili su slabo prilagođeni formiranju civilizacije i uskoro su otišli dolje. S druge strane oni koji nisu primili apsolutno ništa našli su puni izraz za svoju nižu prirodu. Oni su se pomiješali s životinjama. Od njih su nastale zadnje Lemurijske rase. Divlji, animalni instinkti živjeli su u divljim slično animalnim ljudskim formama. To je dovelo do degeneracije cijele ljudske supstance.
Da su sva ljudska bića bila oplođena Monadama, cijela ljudska rasa bi bila naveliko poboljšana. Prvo se zlo pojavilo preko činjenice da su se određene Monade odbile inkarnirati. Iz ovoga, kroz pomiješanost, došlo je do pogoršanja. Na taj način ljudska bića su pretrpjela esencijalnu fizičku degradaciju. Tek su u Atlantskom dobu Monade žalile svoje prethodno odbijanje; došle su dolje i naselile cijelo čovječanstvo. Na ovaj način su se javile različite Atlantske rase.
Sada smo došli do vremena kada se dogodilo nešto da dovede do pogoršanja Zemlje. Do toga je dovelo kompletno pogoršanje rasa. Tada je sjeme Karme zasađeno. Sve što je došlo kasnije rezultat je originalne Karme; jer da su Monade sve ušle u ljudske forme u pravo vrijeme, ljudska bića bi bila posjedovala izvjesnost životinja, ne bi mogla biti podložna grešci, ali ne bi mogla razviti slobodu. Originalni Arhati nisu mogli zastraniti; oni su anđeli u ljudskoj formi. Mjesečevi Adepti su međutim tako postavili stvari da su određene Monade čekale prije inkarniranja. Preko toga je princip asketizma ušao u svijet — opiranje nastanjivanju Zemlje. Ovaj raskorak između više i niže prirode javlja se u ovo vrijeme. Zbog toga je čovjek postao neizvjestan; sada mora isprobavati stvari, oscilirati od jednog iskustva do drugog, u pokušaju da nađe svoj put u svijetu. Pošto je imao originalnu karmu, došlo je do njegove vlastite daljnje karme. On je sada podložan grešci.
Intencija je bila da bi čovjek trebao steći znanje. Do toga je jedino moglo doći preko originalne karme. Luciferski princip, Mjesečevi Adepti, željeli su razviti slobodu i nezavisnost u još većem stupnju. To je vrlo lijepo izraženo u sagi o Prometeju: Zeus neće dopustiti ljudskim bićima da dođu do vatre. Prometej im međutim daje vatru, sposobnost sve višeg razvoja. Radeći tako on čovjeka osuđuje na patnju. Čovjek sada mora čekati na dolazak Sunčeva heroja, dok mu princip Sunčeva heroja u šestoj rasi ne omogući daljnji razvoj bez luciferskog znanja. Oni obdareni višim stupnjem napretka su kao Prometej, oni su Sunčevi heroji.
Mi smo dakle spoznali dvostruki niz ljudskih bića: one koji su podlegli principu Jehove, donoseći perfekciju na fizičku Zemlju, i također duhovna ljudska bića koja su postajala sve više razvijena. Jehova i Lucifer su angažirani u neprestanu bitku. Intencija je Lucifera da razvije sve prema gore, prema znanju, prema svijetlu. U devahanu ljudska bića mogu donijeti određeni stupanj napretka za luciferski princip. Što više ostane u devahanu više od ovoga može razviti. Mora proći kroz onoliko inkarnacija koliko je neophodno da bi taj princip doveo do pune perfekcije.
Dakle tamo u svijetu postoje Jehova princip i Lucifer princip. Da se podučavao samo Jehova princip, čovjek bi podlegao Zemlji. Da je bilo dopušteno da učenje o reinkarnaciji i karmi potpuno nestane s Zemlje mi bi pridobili za Jehovu sve Monade i fizički čovjek bi bio predan Zemlji, skamenjenom planetu. Ako se međutim podučava reinkarnacija i karma, čovjek je vođen gore prema produhovljenju. Kršćanstvo je prema tome napravilo potpuno ispravan kompromis, i određeno vrijeme nije podučavalo reinkarnaciju i karmu, već važnost pojedine ljudske egzistencije, da bi čovjek naučio voljeti Zemlju, čekajući dok ne bude dovoljno zreo za novo kršćanstvo, s učenjem reinkarnacije i karme, što je spašavanje Zemlje i donošenje svega što je zasijano u devahan. Kao rezultat, u samom kršćanstvu postoji konflikt između ova dva principa: jednog bez reinkarnacije i karme, drugog s tim učenjem. U zadnjem slučaju, sve što Lucifer može ostvariti bilo bi uzeto od ljudskih bića. Oni bi u stvari odbacili reinkarnaciju i okrenuli leđa Zemlji, postajući degenerirani anđeli. U tom slučaju Zemlja bi išla prema svojoj propasti. Da su domaćini Jehove bili na Zemlji pobjednici, Zemlja bi zaostala iza kao vrsta Mjeseca, kao rigidno tijelo. Mogućnost produhovljenja bila bi tada izgubljena mogućnost. Bitka u Bhagavad Giti opisuje konflikt između Jehove i Lucifera i njihovih domaćina.
Danas još može biti moguće da učenje kršćanstva bez reinkarnacije i karme prevlada. Tada bi Zemlja bila izgubljena za princip Lucifera. Cijela Zemlja je još bojno polje ova dva principa. Princip koji vodi Zemlju prema duhovnosti je Lucifer. Da bi živjeli po ovom principu treba najprije zavoljeti Zemlju, treba se spustit na Zemlju. Lucifer je Princ koji vlada carstvom znanosti i umjetnosti, ali on ne može potpuno sići na Zemlju: za to, njegova snaga nije dovoljna. Sasvim samom, za Lucifera bi bilo nemoguće da ono što je na Zemlji vodi gore. Za to, nije samo neophodna snaga Mjesečevog Adepta, već i Sunčeva Adepta, koji obuhvaća univerzalnost ljudskog života, ne manifestirajući se samo u znanosti i umjetnosti. Lucifer je predstavljen u obliku Krilatog zmaja; Ezekiel ga opisuje kao Krilatog bika.
Sada je tamo došao Sunčev junak, sličan onom koji se pojavio u Hiperborejskoj epohi, predstavljen od Ezekiela kao Krilati lav. Ovaj Junak, koji je dao drugi impuls, je Krist, Lav iz plemena Judeje. Predstavnik Orla tek će doći kasnije; on predstavlja princip Oca. Krist je Sunčev junak, lavlje prirode, Sunčev Pitri.
Treći impuls će biti predstavljen od Adepta koji je već bio Adept na Saturnu. Takav se još ne može inkarnirati na Zemlji. Kada čovjek ne bude mogao samo razviti svoju višu prirodu gore, već se radeći kreativno potpuno odreći svoje niže prirode, tada će se ovaj najviši Adept, Adept Saturna, princip Oca, skriveni Bog, moći inkarnirati.