.Tijek svjetske evolucije pojavljuje nam se na tri nivoa: svijest, život i forma. Svijest u svojim raznim manifestacijama nalazi izraz u sedam planetarnih evolucija: Saturn, Sunce, Mjesec, Zemlja, Jupiter, Venera, Vulkan. Na svakom planetu ima sedam kraljevstava života i svako kraljevstvo prolazi kroz sedam stanja forme.
Naša fizička Zemlja je takvo stanje forme, četvrto stanje forme ili Kugla, u četvrtom kraljevstvu života, na četvrtom planetu, ili stanju svijesti. Mislimo na Zemlju kakva je sada i pitamo se: Što radimo ovdje? Uzimamo stvari iz okolnog prostora, uglavnom iz mineralnog carstva, i iz njih konstruiramo artefakte. To je proces kombiniranja; iz odvojenih stvari konstruiramo cjelinu, kreaciju unutar forme. Postoje drugi načini na koje se nešto može pojaviti, na primjer na sličan način kao što se stabljika, lišće i cvjetovi javljaju iz korijena biljke. Cvijet ne može biti sastavljen kao stroj, preko kombiniranja, već mora rasti iz onog što je već tu. To je proces unutar oblasti života. Iz onoga što je već tu kreirano je nešto novo.
U slučaju treće vrste produkcije, iz svijesti, javlja se nešto na takav način da možemo reći: prije u stvari tu nije bilo ničeg — ništavilo.
Preselimo se u prvobitni početak ovakve planetarne evolucije, na sam početak Saturna. Što se tamo može promatrati? Tamo još nema fizičkog planeta, nje prisutan čak ni u najfinijoj Arupa-formi, mi smo tamo čak i prije nego je Stari Saturn ušao u njegov sami početak. Ništa od naše serije planeta nije postojalo; međutim naravno postojao je kompletan rezultat prethodnog planetarnog lanca, prilično slično kao kada se mi ujutro probudimo, još ništa nismo napravili, i samo sjećanje onog što smo napravili prethodnog dana nam je u umu. Dakle kada se potpuno preselimo na početak evolucije Saturna, imamo u duhovnim bićima koja se tada manifestiraju, sjećanje na prethodni planetarni lanac i njegove događaje.
Sada se preselimo na kraj planetarnog lanca, u vrijeme kada treba završiti evolucija Vulkana. Pošto se planetarni lanac postepeno manifestirao kao kreacija, tendencija za to je već bila tamo u početku kao nerazdvojiva svijest. Dakle moramo početi s izlijevanjem svijesti; iz ranijeg sadržaja, iz sjećanja, svijest kreira novo. Na kraju je prema tome prisutno nešto čega tamo nije bilo na početku: odnosno, sva iskustva. Ono što je tamo bilo na početku teklo je vani u astralne stvari i bića. Na kraju je došlo do nove svijesti s novim sadržajem svijesti. To je nešto što se pojavilo ni iz čega, iz iskustva. Kada promatramo nešto novo moramo sebi reći: da bi to bilo moguće tamo mora biti sjeme. Novo stanje svijesti međutim, na kraju planetarne evolucije, u stvari dolazi ni iz čega, iz doživljaja; za to nisu potrebni temelji, nešto je kreirano što se javlja ni iz čega. Kada jedna osoba gleda drugu, ne može se reći da je ona uzela nešto od ove druge, kada kao rezultat toga ona nosi u sebi sjećanje na tu drugu osobu. Ovo sjećanje se pojavilo ni iz čega. Dakle tri načina kreiranja su slijedeća:
Kombiniranje postojećih dijelova:
-Forma
Stvaranje novih formacija s novim životnim sadržajem na postojećim temeljima:
-Život
Stvaranje ni iz čega:
-Svijest
Ovdje imamo tri definicije bića koja dovode, koja su temelj planetarnog lanca. Ona se zovu tri Logosa. Treći Logos stvara pomoću kombiniranja. Kada se iz jedne supstance pojavljuje nešto novo što ima život, to je izrodio drugi Logos. Svugdje, međutim, gdje imamo posla sa stvaranjem ni iz čega, imamo prvi Logos. Zato se prvi Logos također često naziva Onaj koji je imanentan (koji se nalazi u) stvarima, drugi Logos Onaj koji u mirnoj supstanci u stvarima stvara život iz živućeg, treći Logos Onaj koji kombinira sve što postoji, koji iz stvari sastavlja svijet.
Ova tri Logosa uvijek se u svijetu manifestiraju u, i kroz jedan drugog. Također prvi Logos doživljava oboje i unutarnju mudrost i volju. U kreativnoj aktivnosti prvog Logosa postoji iskustvo, takoreći, sakupljanja misli ni iz čega i onda još jednom u skladu s tim mislima stvaranje ni iz čega. Kod stvaranja ni iz čega se međutim ne misli na takav način kao da uopće ničeg nije bilo tamo. Naprotiv, tijekom evolucije načinjeni su doživljaji a tijekom postajanja novo je kreirano, tako da se ono što je tamo otapa, a iz doživljaja se stvara novo.
Stvaranje se može usporediti sa slijedećim: Netko vidi drugu osobu i promatra njenu pojavu. Da je nadaren za stvaranje kao prvi Logos mogao bi reći: Da, vidio sam N i također imam koncept suprotnog N. Mogu također formirati njegovu komplementarnu sliku, t.j. bijelo gdje je crno i obratno. Na ovaj način, iz doživljaja objekta i njegovog negativa, kreirao je potpuno novu formu. To može prožeti životom. To bi bila potpuno nova kreacija koja nije prethodno bila tu. Pretpostavimo da je netko to napravio s brojnim ljudima i da su ti ljudi iščezli: zatim, iz svojih doživljaja, promatrač bi mogao stvoriti novi svijet.
U kontemplaciji svijeta stalno se vidi interakcija tri Logosa. Uobličimo unutar okvira našeg planetarnog sustava, mentalnu sliku rada tri Logosa u odnosu na čovjeka. Promislimo na sami početak evolucije Saturna, kada tamo nije bilo ničeg. Što se onda događa? Tada sve što je prije bilo prisutno takoreći curi dolje. Sve stvari koje su prije bile tamo struje vani. Ono što se na ovaj način javlja je prvo izlijevanje supstance od zbroja ranijih iskustava. U tome je sadržana supstanca iz koje se kasnije razvio čovjek. Ta supstanca u početku je jednostavno tamo kao supstanca. Na ovom strujanju vani zatim treba kontinuirano raditi i kombinirati zajedno. Kombiniranje supstance koja struji vani je nova kreacija. To je iznad svega kreativna aktivnost trećeg Logosa. Odvija se nakon strujanja supstance vani i prema tome je kreativna aktivnost trećeg Logosa.
Što to za čovjeka znači? Za čovjeka to na prvom mjestu znači da su kombinirani svi dijelovi koji zatim formiraju fizičko tijelo. U to vrijeme, na Saturnu, ljudsko biće je bilo stvarni robot. Ako bi mu netko uputio riječ, on bi je ponovno izgovorio. Forme bića su oblikovane. To se zove rad trećeg Logosa i nastavlja se u epohu Sunca, kada čovjek također prima svoje etersko tijelo i s njim život. To je djelo drugog Logosa. Sada nastavimo u epohu Zemlje. Tamo samo čovjek stječe svijest, to će reći, mogućnost sakupljanja iskustva ni iz čega. To je djelo prvog Logosa. Na Saturnu je čovjek od trećeg Logosa primio ono što je u njemu forma. Na Suncu je od drugog Logosa primio ono što je u njemu život. Na Zemlji je primio ono što je u njemu svijest, od prvog Logosa.
Koncept svijesti mora nam postati malo jasniji. Moramo potpuno razraditi koncept svijesti na određenom planu. Čovjek je svjestan, ali moramo znati gdje je njegova svijest. Kada govorimo o budnoj svijesti sada je svjestan na fizičkom planu. Ali budna svijest može također biti na astralnom planu. Kada se radi o stvorenju čiji je, život na fizičkom planu a svijest na astralnom planu, tada je to stvorenje životinja.
Kod ljudskih bića, mišljenje je lokalizirano u glavi. Kod životinja, na primjer tigra, svijest je na astralnom planu. Izvan glave je formirano ono što bi mogli zvati fokusna točka preko koje se utječe na tigra. Kada tigar osjeća bol to ide preko na astralni plan. Organ za to kod tigra je ispred glave, na mjestu gdje su kod čovjeka obrve. Kod čovjeka je to mjesto već zatvoreno unutar glave i ispunjeno je prednjim mozgom; svijest je zatvorena preko mozga i prednjeg dijela lubanje pa je prema tome na fizičkom planu. Kod tigra, i zaista svih životinja, fokusna točka svijesti leži ispred glave, u astralu: odatle ide u astralni svijet. Kod biljaka stvari su ponovno različite. Ako bi mogli slijediti njenu svijest, idući odozgo prema dolje, uvijek bi došli na vrh korijena. Ako bi zatim pratili liniju rasta, došli bi do centra Zemlje. Tamo je sabirna točka svih senzacija, usisna točka svijesti biljke. To je u direktnoj vezi s mentalnim svijetom. Cijeli biljni svijet ima svijest na mentalnom planu.
Svijest cijelog mineralnog svijeta je u najvišim oblastima Mentalnog svijeta, na Arupa planu. Svijest kamenja je takva da ako bi tražili njen fokus trebali bi ga naći kao vrstu atmosfere Sunca. Kada na Zemlji radimo u mineralnom svijetu, kada lomimo kamen, svaka pojedina akcija je u izvjesnom odnosu prema ovoj atmosferi Sunca. Tamo se opaža rad koji čovjek ovdje radi. Dakle imamo opseg bića na fizičkom planu čija svijest međutim leži na raznim planovima.
Ljudska bića i životinje se razlikuju preko činjenice da imaju svijest na različitim planovima. Postoje sada također i druga bića osim minerala, biljaka, životinja i ljudskih bića. Postoje bića koja imaju svijest na fizičkom planu a tijelo na astralnom. Takvo biće je, takoreći, obrnuta životinja. Takva bića stvarno postoje; to su elementarna bića. Da bi njihova priroda bila shvatljiva budimo jasni o tome što pripada fizičkom planu.
Fizičko je: Najprije čvrsta zemlja, drugo voda, treće zrak, četvrto eter (toplinski eter, svjetlosni eter, kemijski eter, životni eter). Zadržimo se na četiri niže forme našeg fizičkog plana i odvojimo od njih eterski svijet.
Stanja svijesti mogu ležati u svakakvim oblicima na fizičkom planu dok tijelo takvog bića leži u astralu. Moramo misliti o svijesti u čvrstoj Zemlji, tijelu u astralu; ili o biću koje ima svoju svijest u vodi a tijelo u astralu; zatim o takvom biću sa sviješću u zraku i njegovu tijelu u astralu i o jednom sa sviješću u vatri i tijelom u astralu. Današnji čovjek malo zna o takvim bićima; danas su poznata jedino kroz poeziju. Rudari (ili minerali) međutim poznaju dobro ovakva bića. Gnom je vidljiv samo onome tko može vidjeti na astralnom planu, ali rudari često posjeduju takvu astralnu viziju; oni znaju da su gnomi stvarni. Dakle, na Zemlji postoje razni oblici svijesti, i ono što danas prirodni znanstvenici nazivaju zakoni prirode misli su bića koja misle na fizičkom planu ali tijela imaju na astralnom planu. Kada u fizici imamo posla sa zakonima prirode možemo reći: to su misli bića koje ima tijelo na astralnom planu. Sile prirode su kreativna bića a prirodni zakoni su njihove misli.
U Srednjem vijeku alkemičari su pokušali koristiti ove duhove. Goethe je to dobro znao; Faust je želio imati vatreni zrak; to su trebali napraviti salamanderi koji imaju tijelo na astralnom planu. Tako oko nas imamo bića koja u stvari imaju svoju svijest u vatri, kojima nanosimo bol kada je vatra zapaljena, jer tako radeći u stvari uzrokujemo određenu promjenu u tijelu tog bića na astralnom planu. Kada netko pali vatru mijenja to astralno biće. Na isti način kada netko dovodi do promjena u drugim sferama elemenata i sila prirode mijenja nešto kod ovih astralnih bića. Čineći ovo ili ono mi stalno naseljavamo astralni plan. Ako ove misli mislimo skroz jasno, imamo značenje crkvenog rituala: odnosno, ne koristiti nikakve supstance fizičkog plana, osim onih koje su značajne, pomoću čega se značajna bića pojavljuju na astralnom planu. Kada na primjer netko pali tamjan radi nešto što ima svrhu; pali određenu supstancu i stvara bića određene vrste. Kada netko prolazi u četiri smjera kroz zrak mačem kreira određenu vrstu bića.
Isto je kod svećenika, kada radi određene pokrete s rukama, da prate određene zvukove o, i, u, pojačano ponavljanjem: Dominus vobiscum. Zvuk je pravilan, zrak je doveden u određene vibracije pojačane određenim pokretima ruke, i silfa je prizvana. Znak, rukovanje i riječ slobodnih zidara također dovode do određenih oblika koji se manifestiraju u skladu s određenim zakonima fizičkog svijeta. Preko namjerne upotrebe ovih riječi formirana je veza od jedne osobe do druge, osoba je umotana u astralnu supstancu koja je kreirana kroz znak, rukovanje i riječ.
Naravno da čovjek radi sve to u običnom životu, ali to radi na nesistematičan način, kreirajući kontradiktorna bića. Vještina se sastoji u harmoničnom radu prema gore od fizičkog na više planove. U ritualima, kroz određene činove, cilj je ne proizvesti kontradiktorna već harmonična bića. Sada čovjek nije u poziciji dovesti ove stvari u harmoniju. Ali za sve što čovjek na ovaj način kreira na astralnom planu postoje određena bića koja upravljaju. Tako oko nas imamo svijet elementarnih bića s kraljem. Kod Indijaca kralj gnoma se zove Kshiti, najviši od gnoma; najviše biće kod undina: Varuna; najviše biće kod silfi: Vayu, i sve što svijest ima u vatri upravljano je od kralja vatre: Agni. U svoj aktivnosti povezanom s vatrom, vodom i tako dalje imamo posla s određenim Deva-bićima. Sva vatru koju imamo ovdje na Zemlji supstanca je koja je satkana od bića koja pripadaju Agni. Ceremonijalna magija je najniža vrsta čarobnjaštva i sastoji se od korištenja posebno izmišljenih trikova na fizičkom planu da bi se kreirale određene forme i bića na astralnom planu. Danas postoje škole u kojima se još prakticira ceremonijalna magija. Takva upotreba izaziva jaku privlačnost prema astralnom svijetu i vrlo često rezultira samoubojstvom, jer je tada osoba gotovo isključivo aktivna u astralnom svijetu i postala je neprilagođena koristiti fizički svijet u ispravnu svrhu. Razvila se djelomično za drugi svijet i fizičko tijelo je često smetnja.
Sada također shvaćate vezu s obožavanjem vatre koja se pojavila u povijesti religija. Sljedbenici Zaratustre su težili da, kroz žrtvenu vatru svećenika, u stvari kreiraju određene forme na astralnom planu. Na Zemlji se danas sve događa fizički. Ali iz onog što je rečeno, može se vidjeli da su pod utjecajem naših djela stalno kreirana astralna bića. Svim djelima su pridružena astralna bića. Ona su naše Skande koje dovode do naše karme. Ali također i sva fizička djela ostavljaju astralna bića iza na astralnom planu. Na primjer katedrala u Kölnu odgovara određenom biću na astralnom planu. Preko svega što se događa na Zemlji, kada bude prerađena sva fizička materija i Zemlja bude razgrađena, kroz to će se slijedeća astralna Kugla sama pojaviti. Jednostavno će biti tamo kao astralna bića, efekti ranijih fizičkih procesa. Zato čovjek stalno treba raditi s karmom. U slijedećem životu mora ponovno ispraviti groteskna astralna bića koja je zabrljao, inače će ona dati beznačajna stvorenja za slijedeću Kuglu. To je karma koju treba pročistiti. Ono što se na Zemlji događa na velikoj skali, odvija se u malom u čovjeku. Promislimo na dijete. Ono se pogrešno podiže, razmaženo je slatkišima i tako dalje. To ne samo da dovodi do procesa u fizičkom tijelu već ih stalno utiskuje u astral, tako da mu u stvari također mijenja i astralno tijelo. Ono što se fizički daje malom djetetu prelazi u njegovo astralno tijelo, prisutno je u obliku određenih formi. Dakle ono što dajemo, postepeno opet dobijemo. U kasnijoj dobi grijesi protiv djeteta se osvećuju. Ti grijesi ostaju tijekom cijelog života i od velike su važnosti posebno u finalnim godinama. Nakon srednjeg perioda događa se obrnuti proces; astralno tada radi na fizičkom planu.
U djetinjstvu je temelj onog što će čovjek imati u starijoj dobi umetnuto u astral. Kada osoba opaža kako je griješila i radi na sebi s time u vidu, tada može eliminirati štetu u astralnom tijelu, inače će se u starijoj dobi slomiti pod slabostima svog djetinjstva. Samo ono na čemu čovjek radi svjesno ima harmonizirajući efekt na astralno tijelo. Ako u kasnijem životu suprotne kvalitete nisu svjesno prizvane, ne može se riješiti pogreški.